Nije dozvoljeno graditi, niti ograđivati kaburove, bilo betonom ili nečim drugim. Također, nije dozvoljeno ispisivati natpise na njima, zato što je došla zabrana Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, građenja i pisanja na njima. Bilježi Muslim, da mu se Allah, dželle šanuhu, smiluje, hadis koji prenosi Džabir, radijallahu anhu: ”Zabranio je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da se ograđuje kabur, da se sjedi i gradi na njemu.”

Ovakvi postupci predstavljaju pretjerivanje i zastranjivanje u pogledu kaburova, jer natpisi nad kaburovima mogu imati loše posljedice koje mogu odvesti ka zastranjivanju u vjerovanju u odnosu na mrtvoga, kao i u druge šerijatske zabrane. Ispravno je da se vrati iskopana zemlja na kabur nakon što se u njega spusti mejit, te se iznad kabura odigne zemlja za jedan pedalj, kako bi kabur bio označen. Ovo je sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovih ashaba u pogledu kaburova. Stoga nije dozvoljeno uzimati kaburove za mesdžide, niti je dozvojleno ukrašavati ih, graditi nad njima kubeta ili turbeta, jer je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem rekao:
”Allah, dželle šanuhu, je prokleo Židove i kršćane zato što su kaburove svojih poslanika uzeli za mesdžide.”

Muslim u svom Sahihu od Džundub b. ‘Abdillaha el – Bedželija bilježi hadis, koji kaže: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prije nego što će preseliti na pet dana, da je rekao: ‘Allah me je uzeo za Svog prisnog prijatelja (halila) i da sam htio uzeti nekoga od svog ummeta za prisnog prijatelja, uzeo bih Ebu – Bekra. Doista su oni koji su bili prije nas uzimali kaburove svojih poslanika i dobrih ljudi za mesdžide. Zato ne uzimajte kaburove za mesdžide, jer vam to zabranjujem.’”

ŠEJH IBN BAZ
(Fetve učenjaka dvaju harema – 138 str.)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o vrlinama petka, dana u kojem se obavlja džuma-namaz, rekao: “U njemu se nalazi jedan čas, neće se desiti da u tom času Allahov rob, musliman, dok klanjajući moli, zatraži nešto od Allaha a da mu Allah to ne podari.” Pri tome je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, svojom rukom išaretio ukazujući na kratkoću tog časa. (El-Buhari, br. 935)

U preciziranju tog časa u kojem se molitva uslišava, učenjaci imaju različita mišljenja od kojih su po jačini argumenta najizraženija dva:

prvo, to je vrijeme nakon što imam sjedne na minberu pa sve do završetka džuma-namaza;

drugo, to je vrijeme nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak.

Za oba mišljenja navode se dokazi u sunnetu i svako od njih odabrala je skupina istaknutih učenjaka. Dokaz za prvo mišljenje jeste hadis koji prenosi Ebu Musa el-Ešari, radijallahu anhu, u kojem navodi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da o tom vremenu kaže: “To je vrijeme nakon što imam sjedne (na minber) pa sve dok se namaz ne završi.” (Muslim, br. 853) Ovo mišljenje odabrali su brojni učenjaci od kojih su El-Bejheki, Ibnul-Arebi, El-Kurtubi i En-Nevevi. (En-Nevevi, El-Medžmu, 4/541, i Ibnul-Hadžer, Fethul-Bari, 2/421)

Dokaz za drugo mišljenje jeste hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dan džuma-namaza (petak) ima dvanaest sati, i nema nijednog muslimana koji će (u vremenu uslišenja dove) tražiti nešto od Allaha a da mu Allah to neće uslišati. To vrijeme tražite u zadnjem satu nakon ikindija-namaza.” (Bilježe Ebu Davud, br. 1048, i En-Nesai, br. 1389, a hadis je vjerodostojan po ocjeni En-Nevevija i Albanija) Ovo mišljenje zastupaju brojni učenjaci na čijem je čelu poznati ashab Abdullah b. Selam, radijallahu anhu. Ibn Hadžer kaže: “Drugi su preferirali mišljenje Abdullaha b. Selama, a Et-Tirmizi prenosi od Ahmeda da je rekao: ‘Najviše hadisa na to ukazuje.’ Ibn Abdul-Berr veli: ‘To je najjače mišljenje o ovom pitanju.’ Seid b. Mensur vjerodostojnim senedom prenosi od Ebu Seleme b. Abdurrahmana da se jednom prilikom skupina ashaba sastala te su se prisjećali tog vremena na dan džume, u kojem se dova uslišava, a zatim su, prije nego što su se razišli, složili se da je to zadnji sat tog dana. To mišljenje preferirali su mnogi imami, poput Ahmeda i Ishaka.” (Fethul-Bari, 2/421)

U oba spomenuta vremena nadati se da će dova biti uslišana. U tom smislu Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo argumente da je taj čas nakon ikindija-namaza, kaže: “Smatram da je vrijeme u kojem se obavlja namaz (džuma) također vrijeme u kojem se dova uslišava, i oba vremena su vrijeme uslišenja, iako je određeno vrijeme za to zadnje vrijeme nakon ikindija-namaza, jer to je fiksno vrijeme u danu, ne pomjera se naprijed ili nazad, dok vrijeme namaza prati sam namaz, klanjao se ranije ili kasnije. Vrijeme namaza je vrijeme u kojem se uslišava dova, jer skup muslimana, njihov namaz i skrušeno obraćanje Allahu ostavlja trag na uslišanje dove, prema tome, vrijeme tog skupljanja je vrijeme u kojem se očekuje uslišanje dove. Na ovakav način usklađuju se svi hadisi, a Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, podsticao je svoj ummet na upućivanje dove i skrušeno obraćanje Allahu u oba spomenuta vremena.” (Zadul-mead, 1/394)

Ovdje je neophodno navesti još dvije napomene:

Prva napomena: Nakon što imam sjedne na minber, pa sve dok se ne klanja džuma-namaz, to je vrijeme u kojem se uslišava dova, međutim, kada imam ustane i počne držati hutbu, klanjači su dužni šutjeti i slušati imamov govor. Imajući to u vidu, postavlja se pitanje, pa kada onda da dove? Nakon što se prouči ezan i prije nego što imam počne sa hutbom, propisano je moliti dovom koja se uči nakon ezana, kao što je to prilika za bilo koju dovu, jer je to, pored mogućnosti da bude čas uslišanja petkom, i vrijeme između ezana i ikameta u kojem se prima dova. Također se može doviti u vremenu kada imam sjedne između dvije hutbe, te za vrijeme sedžde u namazu, jer sedžda je stanje u kojem je rob najbliži svom Gospodaru, te je, nakon što se izgovori propisani zikr na sedždi, pohvalno doviti. Također, na sjedenju u namazu, prije predaje selama, propisano je doviti i tražiti dobro ovog i budućeg svijeta. Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, u hadisu Ibn Mes‘uda, radijallahu anhu, nakon što je ukazao na obavezu učenja et-tešehhuda na sjedenju u namazu, rekao je: “A zatim neka izabere koju god dovu želi.” (Muslim, br. 402)

Druga napomena: Prema drugom mišljenju, čas uslišanja je nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a to je vrijeme u kojem nije propisano klanjati nafila-namaz, međutim, u spomenutom hadisu Ebu Hurejre navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tom času rekao: “…dok klanjajući moli”. Odgovarajući na ovu nejasnoću, učenjaci su kazali da je osoba koja iščekuje namaz ustvari u namazu, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o takvom kazao: “Neprestano je u namazu sve dok iščekuje namaz” (Buharija, br. 647). U jednoj predaji spominje se kako je Ebu Hurejre kazivao ovaj hadis u prisustvu Abdullaha b. Selama, Allah bio zadovoljan njima, nakon čega je Abdullah rekao: “Ja doista znam kada je taj čas!”, a Ebu Hurejre povika: “Obavijesti me kada je taj čas!” Abdullah reče: “To su posljednji trenuci pred završetak dana džume.” Ebu Hurejre priupita: “Kako da to budu posljednji trenuci petka kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neće se desiti da u tom času Allahov rob musliman, dok klanjajući moli…’, a u tom vremenu se ne klanja?” Na to Abdullah reče: “Zar Allahov Poslanik nije rekao: ‘Ko sjedne na svom mjestu čekajući namaz, on je u namazu sve dok ne klanja’?” “Naravno”, reče Ebu Hurejre, a Abdullah kaza: “To je to!” (Bilježe Ebu Davud, br. 1046, En-Nesai, br. 1430, i drugi, a predaja je sahih po ocjeni Albanija)

Također je moguće da se riječi Poslanika: “…dok klanjajući moli…”, odnose na molitvu uopćeno, bio onaj ko dovi u namazu ili ne, jer u arapskom jeziku riječ “klanjati” znači doviti.

Onaj ko želi tražiti vrijeme uslišanja dove petkom nakon ikindija-namaza, može to učiniti na više načina:

prvi, da nakon što klanja ikindiju ostane u mesdžidu i vrijeme provede u dovi i ibadetu sve do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak sunca. Ovo je najpotpuniji oblik;

drugi, da prije akšama ode u mesdžid, te klanja tehijetul-mesdžid, a zatim ostane i dovi sve do akšama;

treći, da petkom pred zalazak sunca, gdje god se nalazio, dovi i moli svog Gospodara.

Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o tome kako da postupi onaj ko želi doviti petkom pred zalazak sunca, da li treba biti u džamiji ili to može učiniti i kod kuće, pa je kazao: “Hadisi koji o tome govore uopćeni su i svojim doslovnim značenjem obuhvataju svakog ko dovi u vremenu kada se dova uslišava. Stoga, nadati se da će biti uslišano svakome ko dovi u tom vremenu, međutim, onome ko ostane u džamiji iščekujući akšam-namaz preče je da mu dova bude uslišana, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “…dok klanjajući moli…”, a onaj ko iščekuje namaz poput je onoga ko je u namazu. Ako se, pak, radi o bolesniku, koji dovi u svojoj postelji, ili ženi koja u svojoj kući, čekajući akšam-namaz, na mjestu gdje klanja, upućuje dove petkom nakon ikindija-namaza, nadati se, također, da će im biti uslišano.” (Fetava Ibn Baz, 30/271) Allah najbolje zna!

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Ovako i njemu slična djela nemaju osnove u islamu. Nije zabilježeno od Poslanika, salallahu ‘alejhi ve sellem, niti njegovih ashaba, Allah, dželle šanuhu, njima bio zadovoljan, da su učili Kur’an mrtvima.

Naprotiv, Allahov  Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ”Ko bude uradio neko djelo koje nije od naše vjere –  to djelo se ne prima.” (Muslim, Sahih, 1718. i Buharija, muallekan.)

Buharija i Muslim također bilježe hadis od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ”Ko bude uveo u ovu našu vjeru novu stvar koja nije od nje (vjere) – to djelo se ne prima.” (Muslim, Sahih, 1718. i Buharija, muallekan.)

Muslim bilježi u svom Sahihu od Džabira, neka je Allah, dželle šanuhu, njim zadovoljan, da je Allahov  Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, govorio petkom na hutbi: ”A zatim, doista je najbolji govor Allahova Knjiga, i najbolji put je put Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a najgore stvari su novotarije, a svaka novotarija je zabluda.” (Muslim, 867.)

Nesai bilježi dodatak ovom hadisu u vjerodostojnoj predaji: ”… a svaka zabluda vodi u vatru.” (Nesai, 188, 189/3)

Što se tiče udjeljivanja sadake u ime umrlih i upućivanja dova Allahu, dželle šanuhu, za njih: koristi ima i nagrada od takvih djela stiže do njih. Ovo je stav svih islamskih učenjaka (idžma’).

Molimo Allaha, subhanehu ve te’ala, da vam bude na pomoći. (Šejh Ibn Baz, “Kitabud – da’ve”)

 ŠEJH IBN BAZ

Neki ljudi kažu da sklapanje braka sa više žena nije legitimno i da nije propisno izuzev čovjeku koji pod svojim starateljstvom ima žene sirote i boji se da neće biti pravedan. Taj čovjek može oženiti majku ili jednu od njenih kćerki. Ovaj stav argumentiraju riječima Uzvišenog Allaha: “Ako se bojite da prema ženama sirotama nećete biti pravedni, onda se ženite sa onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četri.” (En-Nisa, 3)

Molimo vašu eminenciju da nam pojasni ono što je ispravno u vezi s tim.

Odgovor:

Ovo je neispravan stav, a značenje ajeta jeste da će čovjek u čijem je starateljstvu žena sirota, a boji se da joj ne može dati mehr kao njoj sličnoj ženi, potražiti drugu ženu za ženidbu. Žena je mnogo i Uzvišeni Allah nije u tome odredio ograničenja. Ajet aludira na legitimnost ženidbe sa dvije, tri ili četiri žene, jer se time postiže potpunija čednost, čuvanje pogleda i spolnog organa i to je uzrok uvećanja potomstva, kreposti mnogih žena, dobročinstva prema njima i njihove materijalne skrbi.

Nema sumnje da je za ženu bolje da muža dijeli sa jednom, dvije ili tri žene, nego da je uopće bez muža. Naravno, uvjet za to jeste pravičnost i mogućnost. Onaj ko se boji da neće biti pravičan, zadovoljit će se ženidbom jednom ženom i onima koje su u njegovom posjedu. Na ovo ukazuje i to podupire praksa Vjerovjesnika, ﷺ, koji je bio oženjen sa devet žena u trenutku kada je umro.

Uzvišeni Allah kaže: “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor.” (El-Ahzab, 21)

Poslanik, ﷺ, svom ummetu pojasnio je da nikome od njih nije dozvoljeno da oženi više od četiri žene. Tako se saznalo da oponašanje Poslanika, ﷺ, u pitanju ženidbe može biti samo ženidba sa četiri ili manje žena. Ženidba sa više od četiri žene bila je specifičnost samo Allahovog Poslanika, ﷺ.

Šejh Ibn Baz

Fetve o ženskim pitanjima, str. 116, sakupio Muhammed el-Musnid

Ako neko pri liječenju drugih postupa na gore navedeni način, nema sumnje da se takva osoba koristi radom džina i pri tome tvrdi da poznaje gajb (nepoznato). Kod takvih ljudi se nije dozvoljeno liječiti, niti se smiju pitati za kakav savjet. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, govoreći o ovoj skupini ljudi, upozorava:
“Ko ode vračaru i pita ga o nečemu, neće mu se primiti namaz četrdeset noći (dana).”

Od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se prenosi velik broj vjerodostojnih hadisa kojima se zabranjuje odlazak vračarima i sihirbazima, postavljanje pitanja njima, a prije svega se zabranjuje vjerovanje u ono što oni govore. Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem:
“Ko ode vračaru, pa povjeruje u ono što on govori počinio je kufr (nevjerstvo) u ono što je objavljeno Muhammedu.”

Ko tvrdi da zna nešto od gajba, koristeći se bilo kojom metodom (bilo da se radi o ispitivanju imena oca, majke, rođaka i sl.), je vračar i on je od onih za koje vrijedi Poslanikova, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zabrana o vjerovanju u ono što oni govore.

Takve ljude treba izbjegavati i oni se ni za šta ne smiju pitati. “Liječenje” je kod njih svakako zabranjeno; makar tvrdili da liječe Kur’anom.

Šejh Ibn Baz
Fetve učenjaka dvaju harema – 71. str