Kada u jednoj zemlji oslabi Tevhid onda se u njoj raširi širk, razvrat i sujevjere.
Islam strogo zabranjuje sihr i bavljenjem tim poslom, kaže Uzvišeni Allah:

(وَٱتَّبَعُوا۟ مَا تَتۡلُوا۟ ٱلشَّیَـٰطِینُ عَلَىٰ مُلۡكِ سُلَیۡمَـٰنَۖ وَمَا كَفَرَ سُلَیۡمَـٰنُ وَلَـٰكِنَّ ٱلشَّیَـٰطِینَ كَفَرُوا۟ یُعَلِّمُونَ ٱلنَّاسَ ٱلسِّحۡرَ وَمَاۤ أُنزِلَ عَلَى ٱلۡمَلَكَیۡنِ بِبَابِلَ هَـٰرُوتَ وَمَـٰرُوتَۚ وَمَا یُعَلِّمَانِ مِنۡ أَحَدٍ حَتَّىٰ یَقُولَاۤ إِنَّمَا نَحۡنُ فِتۡنَةࣱ فَلَا تَكۡفُرۡۖ فَیَتَعَلَّمُونَ مِنۡهُمَا مَا یُفَرِّقُونَ بِهِۦ بَیۡنَ ٱلۡمَرۡءِ وَزَوۡجِهِۦۚ وَمَا هُم بِضَاۤرِّینَ بِهِۦ مِنۡ أَحَدٍ إِلَّا بِإِذۡنِ ٱللَّهِۚ وَیَتَعَلَّمُونَ مَا یَضُرُّهُمۡ وَلَا یَنفَعُهُمۡۚ وَلَقَدۡ عَلِمُوا۟ لَمَنِ ٱشۡتَرَىٰهُ مَا لَهُۥ فِی ٱلۡـَٔاخِرَةِ مِنۡ خَلَـٰقࣲۚ وَلَبِئۡسَ مَا شَرَوۡا۟ بِهِۦۤ أَنفُسَهُمۡۚ لَوۡ كَانُوا۟ یَعۡلَمُونَ)
[سورة البقرة 102]
“I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici: učili su ljude vradžbini i onome cime su bili nadahnuti dvojica meleka, Harut i Marut, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali.”el-Bekara 102

Iz ovog ajeta se jasno vidi da onaj ko naučava i radi sihr-vrađbine je kjafir.
Rekli su imam Ahmed, imam Malik, imam Ebu Hanife da je učenje sihra i njegovo podučavanje kufr.
Dok imam Šafija smatra da oni koji naučavaju sihr kada nam opišu svoje radnje pa ako te radnje ukazuju na kufr oni su kjafiri.(Opširnije tefsirul-Kurtubi 2/47)

Rekao je Ibn Kudame rahimehullah: Naukovanje sihra je veliki haram i ne znam da ima oko toga razilaženja. Naš mezheb je da sahir je kafir kad uči o sihru i kad ga radi, svejedno da li smatra to dozvoljenim ili zabranjenim.”( el-Mugni 8/150)

A što se tiče sahira sva ulema je na tome da je kazna za njega da se ubije.
Rekao je Bedžale bin Abde da je Omer radijallahu anhu napisao: “Ubijte svakog sahira i sahiru. Rekao je: I ubili smo tri sahira.” (Sunen Ebu Davud 3043 idr Sahih- Albani)

Kazna za sihirbaza je da se ubije i tu kaznu izvršava vladar ili njegov namjesnik, osim da namjesnik da proglas određenoj skupini da mogu vršiti potragu i kaznu sihirbazima kao što je to učinio halifa Omer radijallahu anhu.
A gdje nema islamskog vladara ili namjesnika vjernici će raditi na suzbijanju ovog kufra prema mogućnostima i datoj situaciji, a moraju ulagati svaki napor da se sihirbazi razotkriju i adekvatno kazne.

Rekao je šejh Ibn Baz rahimehullah:” Kada se ubije sihrbaz njemu se ne klanja dženaza, niti se okupa, niti mu se oblače čefini, niti se ukopava u muslimansko greblje, već se ukopa u kjafirsko greblje.( Fetava Ibn Baz 8/111)

Većina uleme kaže da se od sihrbaza ne prima teoba, ako on učini teobu to je između njega i Allaha, ali se kod muslimana njegovo pokajanje ne prima već se ubija.

A što se tiče namaza za sihirbazima i onima koji prave zapise i čine veliku štetu ljudima, takvi ne mogu biti imami i namaz za takvim je ništavan. Svaki vjernik koji zna koju opasnost ovi ljudi nose po Islam i društvo, takve će prijaviti nadređenim službama koje postavljaju imame da se sklone sa takvih mjesta i da se kazne. Ako te službe ne reaguju onda će učiniti sve kako bi se te hodže razotkrilo i upozorili ljudi na iste i radit će na tome da im što je više moguće onemoguće djelovanje.
Da Allah popravi stanje!

Odgovorio dr. Nurudin Ebu Davud Bektaš

Preuzeto sa Facebook stranice “Pitanja i Odgovori” koju on uređuje.

Pridruži se na ovom linku

Uzvišeni Allah naređuje salavat na Poslanika sallallahu alejhi ve selem:”Zaista Allah i meleki Njegovi donose salavata na Vjerovjesnika. O vjernici donosite salavata na njega i vi i donosite na njega selam!” (el-Ahzab 56)
Donošenje salavata na Poslanika sallallahu alejhi ve selem je propisano od Allaha i Njegova Poslanika sallallahu alejhi ve selem, kaže Poslanik sallallahu alejhi ve selem o ovom fadlu:” Ko donese na mene jedan salavat, Allah Će na njega donijeti deset.” (Muslim 408)
Prema ovom fadlu će biti brižan samo istinski vjernik.
A što se tiče pisanja skraćenice salavati i selama pored Poslanikovog imena, to je ponuđeno raditi, pa čak i zabranjeno, jer to ne ukazuje na salavat i selam i ljudi ga neće pročitati i zaraditi veliku nagradu, a oni koji ne znaju šta ta skraćenica znači ta skraćenica će im stvoriti nedoumice.
Često ljudi su skromni prema propisima vjere -kao u ovom slučaju- a ovaj propis pisanja salavata je najbolje što mogu napisati u svom tekstu kakav god tekst bio.

O ovome kaže Ibnus-Salah u svojoj knjizi Ulumul-Hadis u 25 poglavlju stavka devet: Treba onaj ko spomene Poslanika sallallahu alejhi ve selem da napiše salavat i selam kod njegovog spomena, i ne treba mu biti teško ako to ponavlja mnogo puta, jer je to od najveće koristi za one koji tragaju za hadisima i njegovim knjigama pa to preskaču, a ko to preskoči sebi je zabranio veliku nagradu.”
I kaže:” Također je ovo slučaj i kod spomena, hvale i Zikra Uzvišenog Allaha. Rekao je neka i to izbregava da piše skraćeno: Prvo; da napiše to skraćeno u vidu znakova sa dva slova i slično. Drugo: Da napiše skraćeno značenje kao veselem.”

Rekao je es-Sehavi:” Izbjegavaj u svom rukopisu o ti koji pišeš znakove (s.v.s) tj salavat i salam na Poslanika sallallahu alejhi ve selem da napiše znakove od samo dva slova i slično, pa da bude krnjav kao što to rade neznalice od stranaca i prostaka od studenata.”(Fethul-Mugis fi šerh elfijetil-hadis)

Rekao je šejh Ibn Baz: ” Propisano je da se (salavat i selam) pišu u cjelosti i potpuno, jer je Uzvišeni Allah naredio salavat i salam da bi se čitalac na to podstakao kada ih bude čitao i ne treba da se pišu skraćeno znakovima (s.v.s.v) (a.s) kao što to rane neki pisci, jer je to suprotno naređenju Uzvišenog Allaha kad naređuje salavat: ” O vjernici donosite salavata na njega i vi i donosite na njega selam!” (el-Ahzab 56), i zato što se skraćenicama ne upotpunjuje taj propis i što time ne ispunjava fadl koji postoji u pisanju.”

Dakle, svako onaj ko piše Ime Uzvišenog Allaha i ime Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve selem neka bude brižan da piše zahvalu i slavu na Allaha i salavat i selam na Poslanika sallallahu alejhi ve selem potpuno da ne bi sebi uskratio veliko dobro i bio opisan kao neznalica.
A Allah najbolje zna!

Odgovorio šejh dr. Nurudin Ebu Davud Bektaš

Preuzeto sa Facebook stranice “Pitanja i Odgovori” koju on uređuje.

Pridruži se na ovom linku

Zahvala pripada Allahu, a salavati i selami Resulullahu, njegovoj časnoj porodici i ashabima.

Zekat je jedan od ruknova islama i od najbitnijih ibadeta kojim se muslimani približavaju Allahu, dželle šanuh. Po bitnosti, zekat dolazi odmah poslije dva šehadeta i namaza, a u ajetima i hadisima pretežno dolazi spomenut uz namaz, što ukazuje na njegovu posebnu bitnost i vrijednost.

Zekat na zlato i srebro jedan je od propisanih vrsta zekata. Uzvišeni je rekao: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju.” (Et-Tevbe, 34) U periodu objave i poslanstva u opticaju su bile dvije vrste kovanog novca: vizantijski zlatni dinari i perzijski srebrni dirhemi, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio nisab (količinu koja se mora dostići da bi zekat bio obavezan) za ta dva vrijednosna materijala. Alija b. Ebi Talib, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kad budeš imao 200 srebrnjaka koji pregodine kod tebe, od toga ćeš dati 5 srebrnjaka, a na zlato si obavezan dati tek onda kada budeš imao 20 zlatnika, pa kada budu u posjedu godinu dana, daje se pola zlatnika, a ako je više, obračun ide po istom osnovu.” (Ebu Davud, 1573) Kada se pretvore u grame, 200 srebnjaka imaju težinu 595 grama, a 20 zlatnika imaju težinu 85 grama – približno. (Vidjeti: Medžmu'u fetava Ibn Usejmin, 18/138)

Imajući u vidu da papirne novčanice nisu bile prisutne u vrijeme Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, niti njegovih ashaba, zekat na pare smatra se novonastalim pitanjem o kojem nemamo jasne šerijatske tekstove. Naime, nema razilaženja među islamskim učenjacima da je musliman dužan izdvojiti zekat 2.5% na zlato (dinare) i srebro (dirheme) kada dostignu nisab i pregodine, ali kada su pojavile se papirne novčanice i ljudi su prestali poslovati sa zlatom i srebrom, osim rijetko, javila se nedoumica kod uleme, da li je obavezan zekat na papirne novčanice ili ne? Izrazita većina učenjaka zauzela je stav da je zekat na pare obavezan, analogno zekatu na zlato i srebro, i to mišljenje je ispravnije. Naprotiv drugo mišljenje, da se zekat ne daje na pare, neispravno je, odbačeno i izolirano.

Međutim, javio se drugi problem, a to je kako odrediti nisab na papirni novac? Da li računati protuvrijednost u zlatu ili u srebru ili pak u onome što je korisnije za siromahe? Svako od ovih mišljenja zauzela je skupina mjerodavnih islamskih učenjaka, s tim da je ovo zadnje mišljenje, tj. da se računa po onome što je korisnije za siromahe, stav većine savremenih islamskih pravnika. Dakle, po njima, gleda se na ono što je manje vrijednosti, zlato ili srebro, i na osnovu toga određuje se nisab jer će tako više ljudi davati zekat i korist će biti veća za siromahe i potrebnike radi kojih je u osnovi propisan zekat. Ovo mišljenje je, a Allah najbolje zna, ispravnije i jače i na njega upućuju šerijatske intencije. Pošto papirne novčanice nisu bile prisutne u prvo vrijeme, nemamo jasan dokaz kako odrediti nisab, da li na osnovu zlata ili srebra, pa ćemo to vratiti na ono što je korisnije za siromahe i taj stav je, ujedno, sigurniji i predostrožniji. U prvo vrijeme, 595 grama srebra imalo je istu vrijednost kao 85 grama zlata, ali danas srebro ima manju vrijednost, pa ćemo računati nisab za papirne novčanice u srebru. Stoga, vrijednost 595 grama čistog srebra (danas približno 250€) je nisab za zekat na papirne novčanice danas i onaj ko posjeduje tu vrijednost u parama, ako su pregodinile, dužan je na njih dati zekat. Ovaj stav zauzela je većina islamskih pravnika današnjice. Dakle, to je stav Fikhskog pravnog kolegija (Medžmeu-l-fikhi-l-islami) pod potkroviteljstvom RABITA-e (Svjetska muslimanska liga), koji okuplja najveće učenjake današnjice, zatim stav Vijeća vrhunskih učenjaka (Hejetu kibaril-ulema) i Stalne komisije za fetve (El-Ledžnetud-daime) u S. Arabiji, zatim šejha Ibn Baza, Ibn Usejmina, Ibn Džibrina, Hasana Me'muna, Abdulmuhsina el-Abbada, Abdullaha el-Fevzana, Mustafe el-Adevija, Sa'da el-Haslana, Muhammede el-Munedždžida, Halida er-Rifa'ija, Sulejmana el-Ulvana, Abdul-Aziza et-Tarifija, Halida el-Mušejkiha, Halida el-Musliha i mnogih drugih.

(Vidjeti: Medželletul-buhusil-islamijje, 31/374, 1/214; Fetava El-Ledžnetid-daime, 9/257; Medžmu'u fetava Ibn Baz, 14/125, dr. Abdullah el-Gufejli, Nevaziluz-zekat, str. 155)

Dodatne napomene:

– na propis nisaba ne utiče to što odeđena vjerska institucija izabere jedan od stavova, jer ovo nije od pitanja koja su u isključivoj nadležnosti instutucija, nego obično fikhsko razilaženje u kojem muslimam treba težiti ispravnijem;

– po ovom pitanju nema jasnih šerijatskih argumenata, nego samo obrazloženja i razumijevanja koja su podložna prigovorima i analizama;

– na propis nisaba ne utiče to što će onaj ko je i sam u potrebi biti obavezan dati zekat, zato što je zekat na srebro propisan do Sudnjeg dana, pa kada bi neko kupio 595 grama srebra i čuvao kod sebe da pregodine, opet bio bi dužan dati zekat, iako to u određenom vremenu nema neku veliku vrijednost;

– papirne novčanice već dugo vremena nemaju stvarno pokriće u svjetskim bankama, pa je neispravno tvrditi da je pokriće u zlatu ili srebru, nego je pokriće i u zlatu i u srebru i u drugim vrijednosnim materijalima, ali najveće pokriće je u dugovima (ne postoji);

– onaj ko posjeduje novčanu vrijednost 595 grama srebra u zlatu (približno 250€) godinu dana, bez da ih potroši, to je dokaz da je od onih koji štede i nisu u velikoj potrebi, pa čak i po stavu onih koji kažu da se vraća na zlato, ni taj iznos nije dovoljan čovjeku danas za osnovne potrebe za godinu dana da bi izašao iz okvira siromaha.

Na kraju, izneseni stav smatramo ispravnijim, preferirajućim i predostrožnijim za čovjeka i njegovu vjeru, ali, onaj ko slijedi drugi stav, ima pravo na to, bez da vrijeđa, omalovažava i nipodaštava druge stavove koji su općeprihvaćeni u ummetu, da ne kažemo preči da budu slijeđeni, a Allah najbolje zna.

Amir I. Smajić
13. ramazan, 1441. god.

https://www.facebook.com/am.ibr.sm/posts/1135130450179602