Nema smetnje da plačeš bez dizanja glasa, a na osnovu onoga što je rekao Allahov Poslanik, ﷺ, kada je preselio njegov sin Ibrahim: “Oko suzi, srce je tužno i ne govorimo osim ono čime je Gospodar zadovoljan: mi smo žalosni, Ibrahime, zbog rastanka s tobom”, a hadisi u ovom kontekstu su brojni. Također, nema smetnje da obavijestiš svoju rodbinu i prijatelje o svojoj bolesti, s tim da zahvaljuješ Allahu i da Ga moliš za izlječenje i da prilikom liječenja koristiš dozvoljena sredstva. Savjetujemo ti da se strpiš, da računaš na nagradu i da se nadaš dobru, jer je Uzvišeni Allah rekao: “Samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni.” Rekao je Allahov Poslanik, ﷺ: “Muslimana ne zadesi briga, niti tuga, nesreća, bolest ili uznemirenje, čak ni ubod trna, a da mu Allah time ne oprosti od njegovih grijeha.” Također, Poslanik, ﷺ, rekao je: “Kome Allah želi dobro, stavi ga na kušnju.”

Molimo Allaha da te izliječi i podari ti zdravlje, čisto srce i ispravna djela, a On je Onaj koji čuje i odaziva se molbi.

Odgovorio: Šejh Ibn Baz, Allah mu se smilovao

Hvala i zahvala pripadaju Svevišnjem Allahu! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.
Prvo, postoji razlika između trgovačke robe i davanja nečeg pod zakup. Trgovačka je roba sve ono što čovjek prodaje, a ne spada u trgovačku robu ono što daje pod zakup, kao, naprimjer, stambeni objekti, auti, autobusi, avioni, brodovi za prijevoz putnika ili robe i tome slično; to čovjek ne prodaje nego se koristi zaradom od davanja pod zakup. Otprilike tako kaže se u djelu Tadžul-arus, 30/121.
Drugo, velika većina islamskih učenjaka na stanovištu je da se na ono što čovjek dā pod zakup ne daje zekat. Ipak, neki su potonji učenjaci kazali da se na to daje zekat. To njihovo mišljenje niko od prvih islamskih autoriteta nije zastupao. U vezi s tim njihovim iznimnim mišljenjem, imam eš-Ševkani zapisao je ovo: “Učenjaci prvih triju generacija ovog umeta nisu kazali da se zekat daje na ono što čovjek dā pod zakup, kao što to nisu kazali ni kasniji učenjaci, koji pripadahu različitim pravnim školama. To je mišljenje uvedeno u islam, za njega ne postoji nikakav dokaz ni u Kur’ani-kerimu, ni u sunnetu, ni u analogiji.” (es-Sejlul-džerrar, 2/27)
Ovdje ćemo navesti nekoliko dokaza koji ukazuju na to da se zekat ne daje na ono što se daje pod zakup, već da se daje za zaradu.
Resulullah, ﷺ, odredio je na koje se kategorije imetka daje zekat, a u te kategorije nije uvrstio ono što se daje pod zakup. Da se na to morao dati zekat, Allahov Poslanik, ﷺ, objasnio bi to, bez imalo sumnje.
Dosadašnji islamski učenjaci, koji su živjeli u različitim vremenima i u različitim područjima, nisu smatrali da se daje zekat na ono što se daje pod zakup. Šejh Abdullah el-Bessam veli: “Davanje zekata na ono što se daje pod zakup pitanje je koje se moglo razmatrati u prvo vrijeme islama, to jest za vrijeme Allahova Poslanika, ﷺ, i ashabā. No, u prvo vrijeme islama nije naređeno davanje zekata na ono što se iznajmljuje, pa je ostalo važeće načelno pravilo da se zekat na to ne daje. Ne smatram da se ovdje zapravo išta mijenja zato što se oko ovog pitanja vodi golema polemika i zato što postoje neistomišljenici fanatici. Šerijatski je propis u vezi s tim univerzalan, nepromjenljiv.” (Medželletu medžmeil-fikhil-islami, 2/126)
Imam Malik upitan je treba li čovjek koji kupi lađu i iznajmi je zarad prijevoza putnikā procjenjivati njenu vrijednost svake godine i davati zekat na tu vrijednost. On je odgovorio: “Ne mora davati zekat na to.” Muhammed b. Rušd govoraše: “Ako lađu kupi radi trgovanja njome, mora na njenu vrijednost davati zekat; ako je kupi radi iznajmljivanja, ne daje na nju zekat.” (el-Bejanu vet-tahsil, 2/402)
Imam eš-Šafi zapisao je: “Osim na stoku, usjeve, zlato i srebro, zekat se ne daje na bilo koju drugu imovinu, bez obzira na to bila ona čovjeku potrebna ili ne, iznajmljivao je ili ne, pa makar je i štedio, ako je ne koristi kao trgovačku robu.” (el-Umm, 2/50)
Ibn Muflih kaže: “Saglašavajući se sa stavom imamā Ebu Hanife, Malika i eš-Šafija, kažemo da se zekat ne daje na ono što se iznajmljuje, bez obzira na to radilo se o pokretnini ili nekretnini.” (el-Furu, 4/205)
Treće, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, musliman je obavezan davati zekat na zaradu od iznajmljivanja određene stvari, ako se, naravno, radi o kategoriji imetka na koju se daje zekat. No, razišli su se u tome hoće li zekat dati onda kad zaradu preuzme ili onda kad ona pregodini u njegovu vlasništvu. Ispravno je da će zekat na taj imetak, ako dostigne nisab, dati nakon što taj imetak pregodini, i to dva i po posto. Imam Malik zapisao je: “Jednoglasno smatramo da se zekat na zaradu od iznajmljenih sluga, stambenih objekata te od dobiti koju donosi rob da bi se oslobodio daje godinu dana nakon što obveznik preuzme taj novac.” (el-Muvetta, 1/247)
Imam eš-Šafi rekao je: “Ne daje se zekat na ono što čovjek kupi radi posjedovanja, a ne radi trgovanja time. Onaj ko daje pod zakup kuću ili javno kupatilo ili odjeću, bez obzira na broj odijevnih predmeta, ili sluge, bez obzira na njihov broj, taj ne daje zekat na to; zekat daje na zaradu, i to godinu dana nakon što je preuzme.” (el-Umm, 2/50)
Ibn Abdulberr veli: “Veliki broj islamskih učenjaka jednoglasan je u mišljenju da se zekat na zaradu od onog što se iznajmi daje godinu dana nakon njenog preuzimanja. U vezi s tim prenosi se izjava od Alije i Ibn Omera. Međutim, postoji i predanje od Ibn Abbasa i Muavije u kojem se govori suprotno tome, a na njega se nijedan pravnik nije pozvao niti ga je uzimao u obzir.” (el-Istizkar, 3/159)
Ibn Kudama zapaža: “Onaj ko iznajmi kuću i preuzme kiriju ne mora dati zekat na taj imetak sve dok on ne pregodini u njegovu vlasništvu. Ahmed govoraše da će zekat dati čim preuzme kiriju. Ispravno je ono što smo ustanovili, na temelju hadisa: ‘Zekat se ne mora dati sve dok imetak ne pregodini.’” (el-Mugni, 4/247)
Šejh Ibn Baz kazao je: “…a ako se nekretnina daje pod zakup, zekat se ne daje na nju kao na svojinu, već se daje na kiriju ako je dostigla nisab, i to nakon što taj imetak pregodini u čovjekovu vlasništvu.” (Medžmuu fetava, 14/167)
Šejh Ibn Usejmin zapaža: “Na nekretninu koja se daje pod zakup zekat se ne daje, već se daje na kiriju ako je dostigla nisab, i to nakon što taj imetak pregodini. Ako čovjek potroši taj imetak prije nego što pregodini kod njega, nije dužan dati zekat na njega. Valja znati da se zekat daje samo u slučaju ako imetak pregodini u čovjeka.” (Medžmuu fetava ve resail, 18/209)
Članovima Stalne komisije za fetve postavljeno je pitanje u vezi s davanjem zekata na stambenu jedinicu u kojoj čovjek živi i daje je pod zakup, na koje su odgovorili: “Zekat se mora dati na kiriju nakon što pregodini u čovjeka; ako taj imetak potroši, ne mora dati zekat na njega. Na stambenu se jedinicu kao svojinu ne daje zekat, utoliko prije jer se ne smatra trgovačkom robom nego objektom u kojem živi njen vlasnik i koju daje pod zakup.” (Fetavel-ledžnetid-daima, 9/343)
Kolegij islamskog prava izdao je sljedeću fetvu: “Ne postoji jasan šerijatski tekst koji obavezuje na davanja zekata na nekretnine i zemljište pod zakupom. Također ne postoji dokaz da se zekat na iznajmljene nekretne i zemlju na kojoj se ne sije mora dati odmah nakon preuzimanja kirije. Stoga Kolegij islamskog prava donosi pravno rješenje da se zekat na nekretnine i zemlju pod zakupom ne daje, kao što donosi pravno rješenje da se zekat na kiriju, to jest dva i po posto daje tek nakon što taj imetak pregodini u čovjeka od dana kad ga preuzme, i to ako se ispune ostali uvjeti obaveznosti davanja zekata i ako nestanu sve zapreke u vezi s tim.” (Kararatu ve tevsijatu medžmeil-fikhil-islami, str. 2)
Četvrto, kad se potpiše ugovor o zakupu, počinje se računati godina dana koja treba proteći da bi se morao dati zekat; ne uzima se u obzir dan u kojem se preuzme nadoknada za zakup. O tome smo govorili u fetvi pod brojem 204754. A Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Lječenje oboljelog od ludila kur’anskim ajetima i ljekovima je dozvoljeno, ukoliko je onaj ko to radi, nosilac ispravne akide (vjerovanja) i dosljedan sljedbenik Šerijata.

Što se, pak, tiče onih koji za sebe tvrde da znaju nešto od gajba (samo Allahu, subhanehu ve te’ala,  poznatog) ili koji prizivaju džine, kao i nepoznatih i sumnjivih osoba (o kojima se ništa pouzdano ne zna), kao što je i način njihovog “liječenja” nepoznat; svima njima nije dozvoljeno odlaziti, pitati ih nešto, niti se “liječiti” kod njih. Ovo kažem zbog riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji je rekao: “Ko ode vračaru i pita ga o nečemu, neće mu se primiti namaz četrdeset dana.” (Muslim, Sahih, poglavlje: “Selam”, 2230.)

Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je također rekao: “Ko ode vračaru, pa povjeruje u ono što on govori, počinio je kufr (nevjerstvo) u ono što je objavljeno Muhammedu.” (Ebu Davud, poglavlje: “Medicina”, 3904; Tirmizi, poglavlje: “Čistoća”, 135; Ibn Madže, poglavlje: “Čistoća”, 639. i Ahmed, 2/408.-476.)

 Hadisi koji govore o zabrani odlaska i pitanju vračara za savjet su mnogobrojni. Vračari su svi oni koji tvrde da znaju gajb i koji se pomažu džinima, kao i oni iz čijih se postupaka može zaključiti da čine nešto od toga.

Povodom takvih se prenosi poznati hadis kojeg bilježe imam Ahmed i Ebu Davud sa dobrim lancem prenosilaca (džejjid) od Džabira – Allah, dželle šanuhu, neka je njime zadovoljan – u kojem kaže: “Upitan je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, o nušreti, pa je rekao: ‘To je od šejtanskoga posla.’” (Ahmed, 3/294. i Ebu Davud, poglavlje: “Medicina”, 3868.)

Učenjaci su za nušret rekli da su predislamski Arapi sihr liječili sihrom. Ovome se pridodaje svako liječenje u kojem se pomoć traži od vračara.

Treba znati da liječenje svih bolesti (kao i sve vrste duševnih bolesti) treba biti na dozvoljen i šerijatski utemeljen način. Kao što je to učenje nad bolesnikom, upućivanjem dove i sl. Kaže Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Rukja je dozvoljena ako nije širk.” (Muslim, poglavlje: “Selam”, 2200.)

Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “O Allahovi robovi, liječite se, ali se nemojte liječiti haramom (onim što je zabranjeno).” (Ebu Davud, poglavlje: “Medicina”, 3874.)

Dozvoljeno je pisanje ajeta i šerijatski utemeljenih dova šafranom po čistom tanjiru ili čistim listovima, koji se zatim saperu, a bolesnik to popije. Onaj koji tako liječi mora biti poznat po svom dobru i ustrajnosti u Allahovoj, subhanehu ve te’ala, vjeri. Ovakav način liječenja se prenosi od velikog broja selefa (ispravnih prethodnika ovog ummeta), kao što to bilježi Ibn – Kajjim – Allah, subhanehu ve te’ala, mu se smilovao – u svome djelu “Zadul mead”.  Uspjeh je od Allaha, dželle šanuhu.

Šejh Ibn Baz, “Fetava hejeti kibaril – ulema”

preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Ako neko pri liječenju drugih postupa na gore navedeni način, nema sumnje da se takva osoba koristi radom džina i pri tome tvrdi da poznaje gajb (nepoznato). Kod takvih ljudi se nije dozvoljeno liječiti, niti se smiju pitati za kakav savjet. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, govoreći o ovoj skupini ljudi, upozorava: “Ko ode vračaru i pita ga o nečemu, neće mu se primiti namaz četrdeset noći (dana).”(Muslim, Sahih, poglavlje: “Selam”, 2230.)

Od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se prenosi velik broj vjerodostojnih hadisa kojima se zabranjuje odlazak vračarima i sihirbazima, postavljanje pitanja njima, a prije svega se zabranjuje vjerovanje u ono što oni govore. Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Ko ode vračaru, pa povjeruje u ono što on govori počinio je kufr (nevjerstvo) u ono što je objavljeno Muhammedu.” (Ebu Davud, poglavlje: “Medicina”, 3904; Tirmizi, poglavlje: “Čistoća”, 135; Ibn Madže, poglavlje: “Čistoća”, 639. i Ahmed, 2/408.-476.)

Ko tvrdi da zna nešto od gajba, koristeći se bilo kojom metodom (bilo da se radi o ispitivanju imena oca, majke, rođaka i sl.), je vračar i on je od onih za koje vrijedi Poslanikova, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zabrana o vjerovanju u ono što oni govore.

Takve ljude treba izbjegavati i oni se ni za šta ne smiju pitati. “Liječenje” je kod njih svakako zabranjeno; makar tvrdili da liječe Kur’anom.

Šejh Ibn Baz, Fetve, str.22-23

preuzeto sa stranice http://www.minber.ba