Sunnet je vjerniku i vjernici da što više uče Kur’an s razumijevanjem, gledajući ili napamet, na osnovu riječi Uzvišenog Allaha: “Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.” (Sad, 29)

“Oni koji Allahovu Knjigu čitaju i namaz obavljaju, i od onoga čime ih Mi opskrbljujemo, udjeljuju, i tajno i javno, mogu da se nadaju nagradi koja neće nestati, da ih On prema onome što su radili nagradi i još im iz obilja Svoga da, jer On prašta i blagodaran je.” (Fatir, 29–30)

Učenje (čitanje) Kur’ana spomenuto u ajetu obuhvata samo čitanje i praktičnu primjenu, a učenje s razumijevanjem i čist i iskren odnos prema Allahu (ihlas) jesu sredstva koja vode do praktične primjene i za to se ima velika nagrada. Vjerovjesnik, ﷺ, kaže:

“Učite Kur’an jer On će se na Sudnjem danu zauzimati za one koji su ga učili.” (Muslim, Sahih)

“Najbolji među vama jeste onaj koji je naučio Kur’an i koji druge podučava Kur’anu.” (Buhari, Sahih)

“Ko prouči jedan harf iz Kur’ana računa mu se kao jedno dobro djelo, a ono se opet računa deseterostruko. Ne kažem da je elif-lam-mim jedan harf, nego je elif jedan harf, lam je jedan harf i mim je jedan harf.”

Od Vjerovjesnika, ﷺ, navodi se da je Abdullahu b. Amru b. El-Asu rekao: “Prouči Kur’an jednom u svakom mjesecu!” On mu reče: “Ja mogu više od toga.” Poslanik, ﷺ, tada reče: “Prouči ga svakih sedam dana!” Ashabi su tako jednom sedmično učili cijeli Kur’an.

Moj savjet svima onima koji uče Kur’an jeste da ga što više uče i to sa razumijevanjem, te da budu u tome iskreni i imaju namjeru da iz njega nešto nauče i okoriste se time. Također, savjetujem da ga prouče jednom u svakom mjesecu, a ako mogu i više, i to je onda veliko dobro. Ko god može, neka prouči Kur’an jednom sedmično, a bolje je da ga ne prouči za manje od tri dana, jer je to najmanje vrijeme na koje je Vjerovjesnik, ﷺ, ukazao Abdullahu b. Amru b. El-Asu, i jer takvo učenje povlači za sobom žurbu i nerazmišljanje o Kur’anu.

Nije dozvoljeno učenje Kur’ana gledajući u mushaf, osim ako je čovjek u stanju čistoće. Nema smetnje da uči Kur’an napamet kad nije pod abdestom. Osoba koja je džunup ne može učiti gledajući niti napamet sve dok se ne okupa, na osnovu predanja koje bilježe Ahmed i autori Sunena. Oni, sa dobrim lancem prenosilaca, bilježe da je Alija, r. a., rekao: “Vjerovjesnika, ﷺ, nije ništa sprečavalo od učenja Kur’ana, osim dženabeta.” Allah upućuje na ono što je ispravno!

Šejh Ibn Baz

Fetve o ženskim pitanjima, str. 162, sakupio Muhammed el-Musnid

Hvaljen neka je Allah.

Niko neće biti kažnjen zbog grijeha nekog drugog. Svaka osoba će biti pozvana na odgovornost samo za svoja djela. Allah kaže:

„I nijedan grješnik neće grijehove drugog nositi.“ [El-Fatir, 18]

Ali ako otac ili majka budu radili grijehe to može rezultirati tako da se i njihova djecu povedu za njima u tome.

Medžmu'ul Fetava el-Šejh Ibn Baz, 2/610

Ali posljedice tih grijeha koje neko radi mogu mimo njega pogoditi i njegovu porodicu, kao kazna za njega i iskušenje za njegovu porodicu. Allah iskušava čovjeka sa nedaćama da bi ga očistio od grijeha, isto tako ih može iskušati i sa dobrim. Allah kaže:

“Mi vas stavljamo na kušnju i u dobru i u zlu..” [El-Enbija, 35]

Kako god bilo, musliman mora izbjegavati grijehe tako da ga nebi zadesila Allahova srdžba i i Njegov gnjev.

A Allah zna najbolje.

Odgovorio: šejh Muhammed Salih el-Munedždžid

Izvor: http://islamqa.com/en/ref/9047

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Ona i njen staratelj dužni su čekati dok joj ne prođe hajz, pa će obaviti tavaful-ifadu, na osnovu riječi Vjerovjesnika, ﷺ, kada mu je rečeno da je Safijja dobila hajz: “Zar će nas ona zadržati (u Meki)?” Nakon što je obaviješten da je ona obavila tavaful-ifadu, on je rekao da idu.

Međutim, ako žena ne mogne čekati, a može se kasnije vratiti u Meku da obavi tavaf, dozvoljeno joj je da otputuje, s tim da se vrati nakon što postane čista. Ako nije u mogućnosti da se vrati, ili se boji da to neće moći, kao što je slučaj sa ljudima iz dalekih zemalja (Indonezija, Maroko I sl.), dozvoljeno joj je, po ispravnom stavu učenjaka, da obavi tavaf sa nijetom za hadž, s tim što će dobro zaštititi spolni organ higijenskim sredstvima. To će joj biti dovoljno i valjano, prema mišljenju jedne grupe učenjaka među kojima je šejhul-islam Ibn Tejmijja i njegov učenik Ibn Kajjim, Allah im se smilovao, i drugi učenjaci.

Allah je Onaj koji upućuje na ono što je ispravno. Neka je salavat i selam na našeg vjerovjesnika Muhammeda, na njegovu porodicu i ashabe.

Šejh Ibn Baz

Fetve o ženskim pitanjima, str. 96, sakupio Muhammed el-Musnid

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, ﷺ, govoreći o vrlinama petka, dana u kojem se obavlja džuma-namaz, rekao: “U njemu se nalazi jedan čas, neće se desiti da u tom času Allahov rob, musliman, dok klanjajući moli, zatraži nešto od Allaha a da mu Allah to ne podari.” Pri tome je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, svojom rukom išaretio ukazujući na kratkoću tog časa. (Buhari, br. 935)

U preciziranju tog časa u kojem se molitva uslišava, učenjaci imaju različita mišljenja od kojih su po jačini argumenta najizraženija dva:

prvo, to je vrijeme nakon što imam sjedne na minberu pa sve do završetka džuma-namaza;

drugo, to je vrijeme nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak.

Za oba mišljenja navode se dokazi u sunnetu i svako od njih odabrala je skupina istaknutih učenjaka. Dokaz za prvo mišljenje jeste hadis koji prenosi Ebu Musa el-Eš‘ari, radijallahu anhu, u kojem navodi da je čuo Allahovog Poslanika, ﷺ, da o tom vremenu kaže: “To je vrijeme nakon što imam sjedne (na minber) pa sve dok se namaz ne završi.” (Muslim, br. 853) Ovo mišljenje odabrali su brojni učenjaci od kojih su Bejheki, Ibn Arebi, Kurtubi i Nevevi. (Nevevi, El-Medžmu, 4/541; Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 2/421)

Dokaz za drugo mišljenje jeste hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Resulullah, ﷺ, rekao: “Dan džuma-namaza (petak) ima dvanaest sati i nema nijednog muslimana koji će (u vremenu uslišenja dove) tražiti nešto od Allaha a da mu Allah to neće uslišati. To vrijeme tražite u zadnjem satu nakon ikindija-namaza.” (Bilježe Ebu Davud, br. 1048, i Nesai, br. 1389, a hadis je vjerodostojan po ocjeni Nevevija i Albanija) Ovo mišljenje zastupaju brojni učenjaci na čijem je čelu poznati ashab Abdullah b. Selam, radijallahu anhu. Ibn Hadžer kaže: “Drugi su preferirali mišljenje Abdullaha b. Selama, a Tirmizi prenosi od Ahmeda da je rekao: ‘Najviše hadisa na to ukazuje.’ Ibn Abdulberr veli: ‘To je najjače mišljenje o ovom pitanju.’ Seid b. Mensur vjerodostojnim senedom prenosi od Ebu Seleme b. Abdurrahmana da se jednom prilikom skupina ashaba sastala te su se prisjećali tog vremena na dan džume, u kojem se dova uslišava, a zatim su, prije nego što su se razišli, složili se da je to zadnji sat tog dana. To mišljenje preferirali su mnogi imami, poput Ahmeda i Ishaka.” (Fethul-Bari, 2/421)

U oba spomenuta vremena nadati se da će dova biti uslišana. U tom smislu Ibn Kajjim, nakon što je naveo argumente da je taj čas nakon ikindija-namaza, kaže: “Smatram da je vrijeme u kojem se obavlja namaz (džuma) također vrijeme u kojem se dova uslišava, i oba vremena su vrijeme uslišenja, iako je određeno vrijeme za to zadnje vrijeme nakon ikindija-namaza, jer to je fiksno vrijeme u danu, ne pomjera se naprijed ili nazad, dok vrijeme namaza prati sam namaz, klanjao se ranije ili kasnije. Vrijeme namaza je vrijeme u kojem se uslišava dova, jer skup muslimana, njihov namaz i skrušeno obraćanje Allahu ostavlja trag na uslišanje dove, prema tome, vrijeme tog skupljanja je vrijeme u kojem se očekuje uslišanje dove. Na ovakav način usklađuju se svi hadisi, a Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, podsticao je svoj ummet na upućivanje dove i skrušeno obraćanje Allahu u oba spomenuta vremena.” (Zadul-mead, 1/394)

Ovdje je neophodno navesti još dvije napomene:

Prva napomena: Nakon što imam sjedne na minber, pa sve dok se ne klanja džuma-namaz, to je vrijeme u kojem se uslišava dova, međutim, kada imam ustane i počne držati hutbu, klanjači su dužni šutjeti i slušati imamov govor. Imajući to u vidu, postavlja se pitanje, pa kada onda da dove? Nakon što se prouči ezan i prije nego što imam počne sa hutbom, propisano je moliti dovom koja se uči nakon ezana, kao što je to prilika za bilo koju dovu, jer je to, pored mogućnosti da bude čas uslišanja petkom, i vrijeme između ezana i ikameta u kojem se prima dova. Također se može doviti u vremenu kada imam sjedne između dvije hutbe, te za vrijeme sedžde u namazu, jer sedžda je stanje u kojem je rob najbliži svom Gospodaru, te je, nakon što se izgovori propisani zikr na sedždi, pohvalno doviti. Također, na sjedenju u namazu, prije predaje selama, propisano je doviti i tražiti dobro ovog i budućeg svijeta. Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, u hadisu Ibn Mesuda, radijallahu anhu, nakon što je ukazao na obavezu učenja tešehhuda na sjedenju u namazu, rekao je: “A zatim neka izabere koju god dovu želi.” (Muslim, br. 402)

Druga napomena: Prema drugom mišljenju, čas uslišanja je nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a to je vrijeme u kojem nije propisano klanjati nafila-namaz, međutim, u spomenutom hadisu Ebu Hurejre navodi se da je Poslanik, ﷺ, o tom času rekao: “…dok klanjajući moli”. Odgovarajući na ovu nejasnoću, učenjaci su kazali da je osoba koja iščekuje namaz ustvari u namazu, jer je Poslanik, ﷺ, o takvom kazao: “Neprestano je u namazu sve dok iščekuje namaz” (Buhari, br. 647). U jednoj predaji navodi se kako je Ebu Hurejra kazivao ovaj hadis u prisustvu Abdullaha b. Selama, Allah bio zadovoljan njima, nakon čega je Abdullah rekao: “Ja doista znam kada je taj čas!”, a Ebu Hurejra povika: “Obavijesti me kada je taj čas!” Abdullah reče: “To su posljednji trenuci pred završetak dana džume.” Ebu Hurejra priupita: “Kako da to budu posljednji trenuci petka kada je Poslanik, ﷺ, rekao: ‘Neće se desiti da u tom času Allahov rob musliman, dok klanjajući moli…’, a u tom vremenu se ne klanja?” Na to Abdullah reče: “Zar Allahov Poslanik nije rekao: ‘Ko sjedne na svom mjestu čekajući namaz, on je u namazu sve dok ne klanja?’” “Naravno”, reče Ebu Hurejra, a Abdullah kaza: “To je to!” (Bilježe Ebu Davud, br. 1046; Nesai, br. 1430, i drugi, a predaja je sahih po ocjeni Albanija)

Također je moguće da se riječi Poslanika: “…dok klanjajući moli…”, odnose na molitvu uopćeno, bio onaj ko dovi u namazu ili ne, jer u arapskom jeziku riječ “klanjati” znači doviti.

Onaj ko želi tražiti vrijeme uslišanja dove petkom nakon ikindija-namaza, može to učiniti na više načina:

prvi, da nakon što klanja ikindiju ostane u mesdžidu i vrijeme provede u dovi i ibadetu sve do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak sunca. Ovo je najpotpuniji oblik;

drugi, da prije akšama ode u mesdžid, te klanja tehijetul-mesdžid, a zatim ostane i dovi sve do akšama;

treći, da petkom pred zalazak sunca, gdje god se nalazio, dovi i moli svog Gospodara.

Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o tome kako da postupi onaj ko želi doviti petkom pred zalazak sunca, da li treba biti u džamiji ili to može učiniti i kod kuće, pa je kazao: “Hadisi koji o tome govore uopćeni su i svojim doslovnim značenjem obuhvataju svakog ko dovi u vremenu kada se dova uslišava. Stoga, nadati se da će biti uslišano svakome ko dovi u tom vremenu, međutim, onome ko ostane u džamiji iščekujući akšam-namaz preče je da mu dova bude uslišana, jer Poslanik, ﷺ, kazao je: “…dok klanjajući moli…”, a onaj ko iščekuje namaz poput je onoga ko je u namazu. Ako se, pak, radi o bolesniku, koji dovi u svojoj postelji, ili ženi koja u svojoj kući, čekajući akšam-namaz, na mjestu gdje klanja, upućuje dove petkom nakon ikindija-namaza, nadati se, također, da će im biti uslišano.” (Fetava Ibn Baz, 30/271) Allah najbolje zna!

Odgovorio: mr. Hakija Kanurić