Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Upitan je poznati šejh Abdullah ibn Džibrin, rahimehullah, o sličnom pitanju. U tom pitanju je došlo da je običaj u Alžiru da supruga naziva majku svoga muža „mama“ a njegovog oca „babo“, takođe, njen muž naziva njene roditelje istim imenima. Da li u tome ima smetnje sa šerijatske strane?

Šejh je odgovorio da ako je to uobičajan način oslovljavanja u toj državi onda u tome nema smetnje, jer se to radi iz razloga iskazivanja bliskosti, ljubavi, prisnosti i zbog taštinske veze. Kao što je poznato oslovljavanje (svekrve i svekra u arapskom svijetu) sa amidža i tetka ili dajdža i tetka kao vid iskazivanja poštovanja i ljubavi.

Takođe, upitan je manje poznati šejh Džemal ibn Furejhan El-Harisi o propisu nazivanja majke i oca muža imenima „mama“ i „babo“, da li to ulazi u prijetnju spomenutu u hadisu „Ko svoje porijeklo pripiše nekome mimo svoga oca, a on zna da mu to nije otac, njemu je Džennet zabranjen“ (mutefekun alejhi)?

On je odgovorio da se nazivanje roditelje muža „mama“ i „babo“ čini radi poštovanja a ne radi pripisivanja porijeklu njegovih roditelja. Jer je značenje spomenutog hadisa i kao drugih koji su došli u istom kontekstu, kako navodi komentator Buharijinog Sahiha Ibn Bettal: „Značenje ovoga je da se misli na onoga ko namjerno, sa znanjem i po vlastitom izboru promijeni svoje porijeklo od pravog ca na nekog drugog“.

U arapskom svijetu je prisutan običaj da supruga roditelje muža naziva „dajdža“ (hal na arapskom) i „tetka“ (sestra od majke) (hala) ili „amidža“ (‘amm) i „tetka“ (sestra od oca) (‘amma). Takođe, u nekim mjestima je običaj da suprug naziva roditelje svoje supruge tim imenima.

O propisu ovakvog oslovljavanja roditelja supruga upitani su šejhovi Bin Baz i Ibn Usejmin, rahimehumullah, kako prenosi učenjak Abdullah Et-Tajjar u svojoj knjizi „Moji susreti sa dva šejha“. Njihov odgovor je bio da ne bi trebalo nazivati oca muža „dajdžom“ (hal) ili „amidžom“ (‘amm) niti njegovu majku „tetkom“ (hala ili amma) (znači nisu rekli da je mekruh ili haram), nego ih treba nazivati njihovim taštinskim imenima „svekar“ i „svekrva“ („punac“ i „punica“ roditelja muža), jer je preče da čovjek u ovom slučaju naziva osobe po njihovim stvarnim imenima taštinske veze.

Ispravost, dozvoljenost i opravdanost nazivanja roditelja muža „amidžom, dajdžom ili tetkom“ se dokazuje sa dva hadisa:

Prvi – u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obišao kod nekog čovjeka od Ensarija koji je bio star i na samrti, pa mu je rekao: „O dajdža, reci LA ILAHE ILLELLAH“. Bilježi ga Ahmed a Šuajb Arnaut ga ocjenjuje vjerodostojnim.

Drugi – u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom kada je S'ad ibn Vekkas, radijallahu anhu, došao, a bio je kao i majka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iz plemena Benu Zehre, rekao: „Ovo je moj dajdža“. Hadis bilježi Tirmizi, dobrim ga je ocijenio Tirmizi a vjerodostojnim Albani.

Šejh Ibn Usejmin u jednom drugom odgovoru na slično pitanje kaže da treba napraviti razliku između direktnog obraćanja starijoj osobi riječima „dajdža“ kada ona dođe ili se obiđe, u čemu nema smetnje kao što je došlo u prvom hadisu, i stalnog oslovljavanja roditelja muža „amidžom, dajdžom ili tetkom“, a što ne treba praktikovati nego ih nazivati njihovim šerijatskim i stvarim imenima taštinske veze.

Takođe, Ibn Usejmin, osporava dokazivanje u ovoj mes'eli sa gore spomenutim drugim hadisima jer njegovo nazivanje S'ad ibn ebi Vekkasa, radijallahu anhu, „Moj dajdža“, zbog rodbinskih veza, jer on i predstavlja rodbinu od strane dajdža (braće od njegove majke).

Može se zaključiti da ako dva šejha, Bin Baz i Ibn Usejmin, smatraju da ne treba nazivati oca muža „dajdžom“ (hal) ili „amidžom“ (‘amm) niti njegovu majku „tetkom“ (hala ili amma) (znači nisu rekli da je mekruh ili haram), nego ih treba nazivati njihovim taštinskim imenima „svekar“ i „svekrva“ („punac“ i „punica“ roditelja muža), da je po njima preče da supruga roditelje muža ne naziva „mamom“ i „babom“.

Rezime svega spomentog je sljedeće:

– nazivanje roditelje muža „mama“ i „babo“ ne predstavlja zabranjeno pripisivanje porijekla njegovim roditeljima nego je to izraz poštovanja, ljubavi i bliskosti.

– dva šejha, Abdullah ibn Džibrin i Džemal El-Harisi, smatraju da nema smetnje da supruga naziva majku svoga muža „mama“ a njegovog oca „babo“, ako je to uobičajan način oslovljavanja u nekom mjestu, jer se to radi iz razloga iskazivanja bliskosti, ljubavi, prisnosti i zbog taštinske veze.

– dok se prenosi od druga dva šejha, Bin Baza i Ibn Usejmina, stav da ne treba nazivati oca muža „dajdžom“ (hal) ili „amidžom“ (‘amm) niti njegovu majku „tetkom“ (hala ili amma), kao što je običaj kod Arapa, nego je preče njih nazivati njihovim taštinskim imenima „svekar“ i „svekrva“ („punac“ i „punica“ roditelja muža), a ovo znači da je po njima takođe preče da supruga roditelje muža ne naziva „mamom“ i „babom“.

Prema tome, i po jednom i po drugom stavu učenjaka nazivanje svekrve/punice ‘majka’ i svekra/punca ‘babo’, ne predstavlja zabranjeno pripisivanje drugoj porodici i nije haram niti mekruh, nego je ili dozvoljeno ili bolje ostaviti takvu praksu.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji da li je dozvoljeno stajanje radi veličanja državne himne ili zastave? (Fetva broj 2123) Odgovor je glasio: „Nije dozvoljeno muslimanu da stoji veličajući bilo koju državnu zastavu ili pozdrav (himnu). To je odvratna novotarija koja nije postojala u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti u vrijeme pravednih halifa. Ovo narušava potpuni tevhid koji je vadžib i iskreno veličanje Allaha Jednog Jedinog. To je put koji vodi u širk. Predstavlja oponašanje kafira i njihovo slijeđenje u ružnim običajima i poistovjećivanje sa njima u pretjeranom veličanju njihovih poglavara i državnih kodeksa. A Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio da ih oponašamo i da se poistovjećujemo sa njima. Ve billahi tevfik.“

Također, upitana je Stalna komisija (Fetva broj 5963) o propisu pozdravljanja zastave u vojsci i veličanja oficira? Odgovor je bio: „Nije dozvoljeno pozdravljanje zastave, to je novotarija. Rekao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko uvede u ovu našu stvar ono što nije od nje, to se odbacuje. Bilježe ga Buharija i Muslim. A veličanje oficira na način poštivanja i uvažavanje njihovog položaja, to je dozvoljeno. Dok je pretjerivanje u tome zabranjeno, svejedno bili to oficiri ili neko drugi“.

Fetvu su potpisali: Bin Baz, Abdurrezak Afifi, Abdullah Gudejan i Abdullah Ku'ud.

Šejh Salih Fevzan je izdao sličnu fetvu u kojoj je podržo i pojasnio fetvu Stalne komisije.

Upitan je šejh Albani o propisu stajanja ispred zastave i stajanja radi himne. Odgovorio je: „Nema sumnje da su ovo evropski kafirski običaji, a nama je zabranjeno općim i pojedinčnim zabranama da ih oponašamo. Nije dozvoljeno ni jednoj muslimanskoj državi da slijedi običaje kafira. … “. Zatim je upitan da li samo stajanje ispred zastave narušava tevhid? Odgovorio je: „Da, narušava islam, šerijat i adabe islamske. … Kaže Uzvišeni: ‘Na Dan kada će ljudi zbog Gospodara svjetova stajati’ (El-Mutaffifin, 6). Ovo stajanje najviše liči veličanju kipova, jer je ova zastava komad platna. Na veliku žalost, ovo predstavlja slijepo slijeđenje Evropljana“.

(El-Edžvibetu el-elbanijje, 1/2)

Također, upitan je šejh Abdullah ibn Džibrin o stavljanju ruke na glavu i pozdravljanju zastave, kao što se radi u školama. Odgovorio je sljedeće: „Smatramo da je to novotarija i da je pozdrav muslimana selam. A išaret (pokazivanje) rukom je pozdrav kršćana, kao što je došlo (u hadisima). Znači, išaret rukom ili glavom je pozdrav Židova ili kršćana. A što se tiče pozdravljanja zastave, ako je riječ o poznatim zastavama, to nije dozvoljeno jer su one neživi predmeti, a pozdrav njima je vid veličanja. Veličanje nije dozvoljeno ispoljavati prema stvorenjima, a kamoli prema neživim stvarima koje niti koriste niti čuju. Ako je ovo izraz veličanja ovog predmeta, to je širk …“. (Kitabu el-bidei vel-muhdesat, str. 245-246)

Kada je upitan šejh Abdulazizi Tarifi o stajanju pred zastavom sa ciljem veličanja, odgovorio je sljedeće: „Ovo nije dozvoljeno u bilo kojem stanju, to nema veze sa rodoljubljem (ljubavi prema domovini), … To je od simboličnih stvari koje su uzete iz neislamskih zemalja u uvedene kod muslimana, koje muslimani i Arapi nisu poznavali. … (zatim je govorio o propisanom iskazivanju ljubavi prema domovini). Međutim, da čovjek stoji ispred zastave sa ciljem njenog veličanja, ovo je vezivanje za stvari koje nemaju vrijednosti, to je također od stvari koje često utiču na akidu čovjeka, pa se zbog toga treba kloniti istog. … Jer stajanje ako je radi veličanja, to je oprečno Allahovoj vjeri. Došlo je u hadisu: ‘Ko voli da ljudi stoje radi njega, neka sebi spremi mjesto u Vatri’ (Tirmizi, ocjenjuje ga dobrim, a Albani vjerodostojnim). Ako je u šerijatu došla zabrana da voliš da ljudi radi tebe stoje, pa kako da voliš da ljudi stoje radi zastave, platna i slično. U hadisu je došla prijetnja. Zbog toga kažemo, da je ovo od zabranjenih stvari.“

(https://www.youtube.com/watch?v=MBflp0RL44g)

Oko ovog pitanja među ulemom ima i drugih stavova. Komisija za fetve u Egiptu (Darul-ifta’ el-misrijje) je na stavu da je dozvoljeno stajanje pred zastavom, pri slušanju himne i slično. Također, na ovom stavu je i poznati mauritanski šejh i daija Muhammed ed-Dudu. On smatra da veličanja ima više vrsta: 1- veličanje koje je svojstveno samo Allahu, ono je zabranjeno da se čini osim samo Njemu, 2- veličanje koje je naređeno, poput veličanja Allahovih obilježja, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i slično, i 3- i drugih oblika veličanja, u šta ubraja i ove vrste stajanja.

Na ovo dokazivanje se može odgovoriti time što nije problem samo u veličanju nečega nego u stajanju radi veličanja himne ili zastave I sličnog.

Najbliži stav je, a Allah zna najbolje, zabrana spomenutih stajanja radi intoniranja himne i pozdravljanje državne zastave. Rezime argumenta zabrane je sljedeće:

– jer je u hadisu došla prijetnja Vatrom da neko voli da ljudi rad njega stoje

– jer to predstavlja narušavanje potpunog tevhida, islama i šerijata, jer se samo Allah veliča stajanjem
– jer predstavlja veličanje neživih stvari, platna, pjesme i muzike, a veličanje spomenutih stvorenja stajanjem nije dozvoljeno

– jer je to oponašanje kafira u njima svojstvenim običajima.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com