Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Razgovor muškaraca i žena u chat-sobama
Zahvala pripada Uzvišenom Allahu. Ne postoji ništa loše u tome da žena muslimanka koristi internet i odlazi na Paltalk u tu svrhu, sve dok to ne vodi nečemu što je zabranjeno u islamu, kao što je razgovor nasamo sa muškarcima. To je zbog toga što razgovor sa muškarcem se može pretvoriti u chat kojiviše
Zahvala pripada Uzvišenom Allahu.
Vidi manjeNe postoji ništa loše u tome da žena muslimanka koristi internet i odlazi na Paltalk u tu svrhu, sve dok to ne vodi nečemu što je zabranjeno u islamu, kao što je razgovor nasamo sa muškarcima. To je zbog toga što razgovor sa muškarcem se može pretvoriti u chat koji vodi ka iskušenju. Stoga je bitno biti strog po pitanju toga i izbjegavati to, tražeći Allahovo zadovoljstvo i bojeći se Njegove kazne.
Koliko često su ovi razgovori doveli do loših rezultata, čak izazvali da se ljudi zaljube, učinili da oni urade stvari koje su ozbiljnije od toga. Šejtan čini da svako od njih zamišlja u onom drugom atraktivne osobine, što dovodi do razvoja vezanosti koja je štetna po njihovo duhovno blagostanje i zemaljske poslove.
Šerijat zatvara sve puteve koji vode ka fitni (iskušenju), stoga zabranjuje uljepšavanje (mekoću) govora i ne dozvoljava čovjeku da se osamljuje sa ženom kojoj on nije mahrem. Bez sumnje ovi privatni razgovori (privatni chat) se ne smatraju osamljivanjem u smislu da oni koji ga vode ne vide jedan drugog, ali su jedan od najvećih uzroka fitne kao što je poznato.
Ono što se dogodilo tebi, je najbolji dokaz istinitosti onoga što mi govorimo, jer je teško za čovjeka da pita ova lična pitanja ženu vjernicu, osim ako on to ne želi iskoristiti na loš način.
Boj se Allaha i ne razgovaraj sa muškarcima koji ti nisu mahrem. To je sigurnije za tvoju vjeru i čistije za tvoje srce. Treba napomenuti da brak za pravog (ispravnog) čovjeka je blagoslov od Allaha, a blagoslov se ne može steći putem grijeha.
Šejh Ibn Džibrin, Allah ga sačuvao, je upitan:
”Kakav je propis o prepisci između mladića i djevojke, ako je taj odnos čist od nemorala i ljubavi?”
On je odgovorio:
”Nije dozvoljeno za bilo kojeg čovjeka da se dopisuje sa ženom kojoj nije mahrem, zbog fitne (iskušenja) koje to sadrži. Osoba možda misliti da ne postoji fitna, ali šejtan će nastavljati da pokušava sve dok ga ne iskuša. Poslanik, neka je Allahov mir i blagoslov na njega, zapovjedio je onima koji čuju za Dedždžala, da se drže dalje od njega, i rekao je da mu se čovjek može približiti kao vjernik, ali Dedžadžal će pokušavati sve dok ga ne odvede na stranputicu.
Dopisivanje mladića i djevojaka, uključuje veliku fitnu i opasnost, pa moramo to izbjegavati, iako onaj koji pita kaže da je ovo dopisivanje slobodno od nemorala i ljubavi.”
(Iz Fataawa al-Marâ’ah, sakupio Muhammad al-Musnad, strana 96. )
Nesumljivo dopisivanja putem chat-soba je opasnije od dopisivanja mail-om, ali oba su loša.
Odgovorio: šejh Muhammed Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/34841
Prevela: I.A.
Preuzeto sa – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Da’wa putem interneta
Da’wa – pozivanje u Islam je fard-kifaje (obaveza jedne zajednice, ukoliko u zajednici postoji dovoljno onih koji upotpunjavaju ovaj propis, sa ostalih spada obaveza). U nju spadaju širenje islamskog znanja, isticanje ljepota ove vjere, pojašnjavanje šerijatskih propisa, objašnjavanje šta je to dozvviše
Da’wa – pozivanje u Islam je fard-kifaje (obaveza jedne zajednice, ukoliko u zajednici postoji dovoljno onih koji upotpunjavaju ovaj propis, sa ostalih spada obaveza). U nju spadaju širenje islamskog znanja, isticanje ljepota ove vjere, pojašnjavanje šerijatskih propisa, objašnjavanje šta je to dozvoljeno a šta zabranjeno, podsticanje na dobra djela, spominjanje Allahovih obećanja i prijetnji, nagrada i kazni, i svega onoga što vodi ka podučavanju muslimana propisima njihove vjere i njenom razumjevanju.
Rezultat da’we i širenja islamskog znanja jeste da muslimani, koji slabo poznaju propise svoje vjere, nauče osneve vjere i ono što Allah dž.š. traži od njih, i što im je obaveza ispuniti prema drugim muslimanima. Da’wa svakako rezultira vraćanju skupina muslimana Allahovoj vjeri, njihovom pokajanju od grijeha i novotarija u vjeri. Također putem da’we oni koji nisu muslimani imaju prilike saznati o ljepotama Islama i nakon toga prihvatiti ovu vjeru sa ljubavlju i ubjeđenjem.
Nema sumnje da muslimani moraju koristiti svako sredstvo koje se može iskoristiti u širenju vjere. U prošlim vremenima sredstva za širenje vjere su bila malobrojna. Sve se svodilo na hutbama, knjigama, direktnom susretu daije sa onima koje poziva u vjeru, ili predavanjima u halkama, kako bi se u djelu sprovele riječi Uzvišenog:
ادْعُ إِلِى سَبِيلِ رَبِّكَ بِالْحِكْمَةِ وَالْمَوْعِظَةِ الْحَسَنَةِ وَجَادِلْهُم بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ
“Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima ne najljepši način raspravljaj!” (An-Nahl, 125)
Međutim danas vidimo da treba koristiti svako moguće sredstvo za pozivanje u Islam, kao što su audio i video uređaji preko kojih možemo prenositi islamsko znanje, ili kao što su ispravni islamski časopisi i novine.
Od ovih sredstava svakako je i internet koji je danas dostupan u cijelom svijetu. Zato bi islamski učenjaci i daije trebali koristiti ovo sredstvo u širenju korisnog znanja i ispravnih savjeta onima koji žele da se okoriste i koji žele da rade po tome.
Internet je danas dostupan u cijelom svijetu. Vidimo kako kršćani, Jevreji, mušrici, novotari, griješnici i razvratnici šire svoje ideje i zablude putem interneta, obmanjujući ljude i predstavljajući svoje zablude lijepim, i vidimo kako im se ljudi odazivaju upadajući u njihove kufrijate, novotarije, zablude i griješenja koja se vide na prvi pogled i koja se ne vide.
Ukoliko ispravni učenjaci i iskreni nosioci tewhida budu koristili ovo sredstvo svakako će suziti prostor onima koji pozivaju u neispravno, i okoristit će one koji žele istinu i žele se okoristiti ispravnim djelima.
Na pitanje odgovorio: šejh Abdullah ibn Džibrin, rhm, sa arapskog preveo i obradio Adnan Nišić
Vidi manjePreuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Da li je dozvoljeno proslavljati Valentinovo?
Valentinovo je rimski paganski praznik, koji su naslavili praktikovati i nakon što su postali kršćani. Taj festival je povezan sa njihovim svecem pod imenom Valentin koji je osuđen na smrt 14. februara 270 po Gregorijanskom kalendaru. Nevjernici i danas praktikuju ovaj praznik, prilikom koga je rašiviše
Valentinovo je rimski paganski praznik, koji su naslavili praktikovati i nakon što su postali kršćani. Taj festival je povezan sa njihovim svecem pod imenom Valentin koji je osuđen na smrt 14. februara 270 po Gregorijanskom kalendaru. Nevjernici i danas praktikuju ovaj praznik, prilikom koga je raširen nemoral i zlo. Za više informacija o ovome prazniku, molimo pogledajte: Proslavljanje Valentinova.
Drugo:
Nije dozvoljeno muslimanu da proslavlja nijedan nevjernički praznik, jer praznici podpadaju pod šerijatska pitanja koja se moraju zasnivati na vjerodostojnim izvorima.
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao: “Praznici su dio šerijata, jasan put i rituali za koje Allah kaže (prijevod značenja):
‘svima vama smo zakon i pravac propisali.’ [El-Mā'ide 5:48]
‘akoj vjerskoj zajednici propisali smo vjerozakon prema kojem se trebala vladati,’ [El-Hadždž 22:67]
To isto je i kibla (smjer prema kojem se okrećemo u namazu), namaz i post. Nema razlike između prisustvovanja njihovom prazniku niti sudjelovanja u njihovim ostalim obredima. Potpuno sudjelovanje u tim praznicima je sudjelovanje u kufru, a sudjelovanje u nekim manjim stvarima, je sudjelovanje u ograncima kufra. Uistinu, praznici su jedna od jedinstvenosti koje odlikuju neku vjersku skupinu i od najvećih simbola, tako da sudjelovanje sa njima u tome je sudjelovanje sa najvećom osobinom i simbolom kufra. Nema sumnje da sudjelovanje u tome može odvesti do potpunog kufra.
Djelomično sudjelovanje, je u najmanju ruku nepokornost i grijeh. Na ovo je upozorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ‘Svaki narod ima svoje praznike a ovo su naši praznici (dva bajrama op. pre.).’ Ovo je gore nego da oblačite ez-zinar (odjeća koja je specifična za pripadnike knjige) i u njihovim drugim osobinama, jer su te osobine sa ljudske strane i nisu dio vjere, nego je njihova svrha samo da napravi razliku između muslimana i nevjernika. Što se tiče praznika i njegovih rituala, ovo je od vjere koja je prokleta zajedno sa njihovim sljedbenicima, pa je udruživanje sa njima u ovome jeste, udruživanje u nečenu što priziva Allahovu srdžbu i Njegovu kaznu.”
Iktida’ es-Sirat el-Mustekim, 1/207.
On također kaže: “Nije dozvoljeno muslimanima da ih oponašaju u bilo čemu što je jedinstveno za njihove praznike, bilo da se radi o hrani, odjeći, kupanju, paljenju vatri, odstupanje od uobičajene rutine, neki obredi ili bilo šta drugo. Nije dozvoljeno napraviti gozbu ili dijeliti darove, ili im prodati nešto što će im pomoći u tome, ili da se dozvoli djeci i ostalima da igraju igre koje su dio njihovog praznika, ili da se nose njihovi ukrasi.
Da zaključimo: Muslimani ne trebaju raditi nikakve posebne radnje na dan njihovog praznika, nego taj dan treba da bude kao i svaki drugi dan kod muslimana. Muslimani ne smiju uraditi ništa jedinstveno imitirajući time njih.”
Medžmu'u-l-Fetava, 25/329.
Hafiz Ez-Zehebi, rahimehullahu te'ala, je rekao: “Ako kršćani imaju praznik, i jevreji imaju praznik, to je samo za njih, musliman im se ne smije pridružiti u tome, isto kao što se musliman njima ne smije pridružiti u njihovoj vjeri i njihovoj kibli.”
Tešebbuh el-Hasis bi Ehlu-l-Hamis, 4/193, izdao Medželletu-l-Hikmeh.
Hadis koji je naveo šejhu-l-islam Ibn Tejmijje je zabilježio Buharija (952) i Muslim (892) od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Ebu Bekr je ušao kod mene a bile su tu dvije mlade djevojke od ensarija koje su pjevale o tome šta se desilo ensarijama u danu Bu'ute. I nisu bile pjevačice (koje se iznajme da to rade op. pre.). Ebu Bekr je rekao: ‘Šejtanski muzički instrumenti u kući Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?!’ i to je bilo na dan bajrama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Ebu Bekre, svaki narod ima svoje praznike, a ovo je naš praznik.’ “
Ebu Davud (1134) prenosi od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: “Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, ljudi su imali dva dana u kojima su se veselili. On je rekao: ‘Šta su ova dva dana?’ Rekli su mu: ‘Veselili smo se u ovim danima i prije islama.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Allah vam je ta dva dana zamijenio sa dva bolja dana: ramazanskim i kurban bajramom.’ ” Šejh Albani ga je ocijenio kao sahih u Sahih Ebi Davud.
Ovo ukazuje na to da su praznici od znakova pomoću kojih se nacije razlikuju, i nije dozvoljeno praktikovati praznike neznalica i mušrika (mnogobožaca).
Učenjaci su izdali fetve da je zabranjeno slaviti Valentinovo.
Upitali su šejha Ibn ‘Usejmina, rahimehullahu te'ala:
U današnje vrijeme proslavljanje Valentinova je postalo rašireno, pogotovo kod studentica. To je kršćanski praznik gdje se ljudi oblače u potpunosti u crveno, uključujući odjeću i cipele, i razmjenjuju crveno cvijeće. Nadamo se da nam možete pojasniti propis proslavljanja ovoga praznika, i šta savjetujete muslimanima po ovome pitanju, molimo Allaha da vas blagoslovi i sačuva.
On je odgovorio:
“Proslavljanje Valentinova nije dozvoljeno zbog nekoliko razloga:
1. To je izmišljeni praznik za koji nema osove u islamu.
2. Promoviše ljubav (zabranjenu ljubav op. pre.) i zaljubljivanje.
3. Poziva srca da se preokupiraju besmislicama koje su u suprotnosti sa putem selefa.
Nije dozvoljeno u ovome danu praktikovati ništa od onoga što je specifično za taj praznik, bilo da se radi o hrani, piću, odjeći, razmjenjivanju darova ili bilo šta drugo.
Musliman bi trebao biti ponosan na svoju vjeru i ne biti slaba ličnost koja prati svakoga ko naiđe. Molim Allaha da sačuva sve muslimane od iskušenja, vidljivih i skrivenih, i da nas sačuva i uputi.”
Medžmu'u-l-Fetava Šejh Ibn ‘Usejmin, 16/199.
Stalna komisija za fetve je upitana: Neki ljudi slave Valentinovo na 14. februar svake godine. Poklanjaju crvene ruže, nose crvenu odjeću i čestitaju jedni drugima. neke pekare prave slatkiše crvene boje i crtaju srce na njima, a neke prodavnice reklamiraju robu koju se koristi samo na taj dan. Koji je vaš stav o sljedećem:
1. Proslavljanje ovog dana.
2. Kupovina u trgovinama za ovaj daj.
3. Trgovci koji ne proslavljaju ovaj dan ali prodaju robu koju koriste oni koji ga proslavljaju.
Oni su odgovorili:
“Jasni dokazi Kur'ana i sunneta, kao i koncenzus ranijih generacija ovog ummeta upućuju da u ovoj vjeri imamo samo dva praznika: Ramazanski i Kurban bajram. Svaki drugi praznik koji se odnosi na pojedinca, grupu, neki događaj ili bilo šta drugo su novotarski praznici, i nije dozvoljeno muslimanima da ih proslavljaju, da ih odobravaju ili da se raduju tim povodom, ili da potpomažu druge da ih proslavljaju na bilo koji način, jer je to prelaženje Allahovih granica, a ko god prelazi Allahove granice je nepravedan prema sebi. Ako je taj izmišljeni praznik nevjernički, onda je grijeh još veći, jer je to vid oponašanja njih i uzimanja njih za prisne prijatelje, a Allah je zabranio u svojoj knjizi muslimanima da oponašaju nevjernike i da ih uzimaju za prisne prijatelje. Potvrđeno je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko god oponaša neki narod on je jedan od njih.’ Valentinovo potpada pod ovo jer je to paganski kršćanski praznik, tako da nije dozvoljeno muslimanu koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan da ga proslavlja, odobrava ili čestita. Na njemu je da ga ignorira i izbjegava, bivajući pokoran Allahu i Njegovom Poslaniku, i tako kloneći se onoga što prouzrokuje Allahovu srdžbu i Njegovu kaznu. Također, zabranjeno je muslimanima da im pomažu u proslavljanju ovoga ili nekog drugog zabranjenog praznika tako što će obezbijediti neku hranu ili piće, da kupuju, prodaju, proizvode, daju ili reklamiraju itd. nešto vezano za to, jer je sve to potpomaganje u griješenju i neprijateljstvu i to je vid nepokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Allah kaže (prijevod značenja):
‘Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; ‘ [El-Mā'ide 5:2]
Musliman se mora pridržavati Allahove knjige i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svim stvarima, pogotovo u vrijeme smutnje kada je zlo svuda rašireno. Trebao bi biti pametan i izbjegavati da padne u zabludu, onih koji su zaslužili Allahovu srdžbu i koji su skrenuli, i onih koji rade zlo i ne boje se Allaha i koji se ne ponose time što su muslimani. Musliman se mora okrenuti Allahu i tražiti uputu od Njega te ustrajati u slijeđenju te upute, jer nema Onoga koji upućuje osim Allaha i niko ne može učiniti da osoba bude ustrajna osim Njega. A Allah je izvor sve snage. Neka je salavat i selam na Poslanika, njegovu porodicu i ashabe.”
Šejh Ibn Džibrin, rahimehullahu te'ala, je upitan:
Među našom omladinom, momcima i curama, postalo je normalno proslavljati Valentinovo, koji je dobio ime po svecu kojeg štuju kršćani, koji ga slave svake godine 14. februara. Oni tada razmjenjuju poklone i crvene ruže, i nose crvenu odjeću. Koji je propis proslavljanja ovog dana i razmjenjivanja poklona tada?
On je odgovorio:
“Prvo:
Nije dozvoljeno proslavljati ove izmišljenje praznike, jer je to novotarija za koju nema osove u islamu. To podpada pod hadis koji prenosi Aiša, radijallahu ana, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko god uvede nešto u ovu našu stvar što nije od nje, to se odbija.’
Drugo:
Podrazumijeva oponašanje nevjernika, i oponašanje u onome što oni štuju i štovanje njihovih praznika i obreda, kao i oponašanje njih u nečemu što je dio njihove vjere. U hadisu stoji: ‘Ko god oponaša jedan narod on je od njih.’
Treće:
Posljedica toga su zle i zabranjene stvari kao traćenje vremena, pjevanje, muzika, razbacivanje, otkrivanje, nemoralno ponašanje, miješanje muškaraca i žena, pokazivanje žena muškarcima koji im nisu mahremi, i mnoge druge zabranjene stvari, ili stvari koje su putevi koji vode u razvrat. To se ne može opravdati da se kaže da je to samo vid zabavljanja i igranja.Onaj ko je iskren prema sebi trebao bi se kloniti grijeha i svega što vodi u njega.
I on je rekao:
Na osnovu ovoga, nije dozvoljeno da se prodaju ovi pokloni i ruže, ako je poznato da kupac proslavlja taj praznik ili će te stvari poklanjati kao poklon na taj dan, tako da prodavac neće biti sudionik u ovim novotarijama. A Allah zna najbolje.”
A Allah zna najbolje.
Vidi manjeOdgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/73007
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Šta učiniti ako neko pozvoni na vrata, dok klanjam, a u kući nema niko osim mene?
Ako se radi o dobrovoljnom namazu, dozvoljeno je prekinuti namaz i vidjeti ko zvoni, odnosno kuca na vrata. Što se tiče obaveznog namaza, tu ne treba požurivati sa prekidanjem namaza, osim ako se osoba boji da će joj promaći nešto bitno. U slučaju da se osoba, koja zvoni može upozoriti riječima ‘Subviše
Ako se radi o dobrovoljnom namazu, dozvoljeno je prekinuti namaz i vidjeti ko zvoni, odnosno kuca na vrata. Što se tiče obaveznog namaza, tu ne treba požurivati sa prekidanjem namaza, osim ako se osoba boji da će joj promaći nešto bitno. U slučaju da se osoba, koja zvoni može upozoriti riječima ‘SubhanAllah’, (žene upozoravaju udarcem po ruci) i na taj način mu se može skrenuti pažnja da ukućanin obavlja namaz, to će biti dovoljno, kao što kaže Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Ako vam se desi neki slučaj u namazu, neka čovjek kaže ‘SubhanAllah’, a žena neka pljesne rukama.” (Buharija, poglavlje: “Radnje u namazu”, 1218. i Muslim, poglavlje: “Namaz”, 421.)
Vidi manjeAko to ne bude dovoljno, zbog udaljenosti klanjača od vrata i nemogućnosti onog, koji kuca da to čuje, namaz se može prekinuti, zbog te potrebe; pogotovo ako se radi o dobrovoljnom namazu.
Također, može prekinuti i farz namaz, ako se zna da neko kuca zbog bitne stvari, s tim da će taj namaz ponoviti. (Šejh Ibn Baz, Fetve o ženama, str.59 – 60)
ŠEJH IBN DŽIBRIN
Šta uraditi kada shvatim da sam klanjao samo 3 rekata podne namaza i predao selam?
Kada klanjač izostavi (iz zaborava) jedan ili više rekata, zatim se sjeti, dok je još na mjestu na kojem je klanjao ili u džamiji, nakon kratkog vremena (pet – deset minuta), upotpunit će namaz, tako što će klanjati ono što je propustio, potom će predati selam, učiniti sehvi – sedždu i opet predativiše
Kada klanjač izostavi (iz zaborava) jedan ili više rekata, zatim se sjeti, dok je još na mjestu na kojem je klanjao ili u džamiji, nakon kratkog vremena (pet – deset minuta), upotpunit će namaz, tako što će klanjati ono što je propustio, potom će predati selam, učiniti sehvi – sedždu i opet predati selam. Međutim, ako se sjeti nakon dužeg vremena (npr.: nakon pola sata ili nakon što izađe iz džamije), ponovit će cijeli namaz. Razlog tome je nepostojanje redoslijeda među rekatima. (Šejh Ibn Džibrin, Fetve o ženama, str. 71)
Vidi manjeŠEJH IBN DŽIBRIN
Šta znače pojmovi slijeđenje i preticanje imama?
Pod “slijeđenjem” imama se podrazumijeva, da se imam sačeka, dok ne upotpuni pregibanje (pokret) i dok ne završi s izgovaranjem tekbira, a zatim će klanjači to za njim učiniti. Ako imam donese tekbir za ruku’, muktedija treba ostati u stojećem položaju, sve dok se imam potpuno ne sagne, zatim će seviše
Pod “slijeđenjem” imama se podrazumijeva, da se imam sačeka, dok ne upotpuni pregibanje (pokret) i dok ne završi s izgovaranjem tekbira, a zatim će klanjači to za njim učiniti. Ako imam donese tekbir za ruku’, muktedija treba ostati u stojećem položaju, sve dok se imam potpuno ne sagne, zatim će se i klanjači sageti na ruku’, tj. nakon imama. Na ruku’u se treba ostati sve dok se imam ne ispravi i ne izgovori ‘Semi’Allahu limen hamideh’, a zatim će se i klanjači ispraviti. Tako treba činiti i s ostalim ruknovima namaza. “Preticanje” imama je kada klanjač ode prije imama na ruku’, prije njega učini sedždu ili bilo koji pokret uradi prije imama. Preticanje imama kvari namaz ili mu umanjuje vrijednost. (Šejh Ibn Džibrin,”El – lu’lu’ulmekin”, str.103)
Vidi manjeŠEJH IBN DŽIBRIN
Zašto je hidžab tako važan ako nije od stubova islama?
Hvala pripada Allahu. Ovo je pogrešno, jer je hidžab obavezan za ženu. Allah je Taj koji je naredio ženama da pokriju svoje ukrase, uključujući svoje lice, grudi i sve ostale ukrase. Ovo je naređeno ženama kao zaštita od napastvovanja i iskušenja. To je zato jer su žene centar iskušenja, i centar paviše
Hvala pripada Allahu.
Ovo je pogrešno, jer je hidžab obavezan za ženu. Allah je Taj koji je naredio ženama da pokriju svoje ukrase, uključujući svoje lice, grudi i sve ostale ukrase. Ovo je naređeno ženama kao zaštita od napastvovanja i iskušenja. To je zato jer su žene centar iskušenja, i centar pažnje pogleda onih koji su time iskušani. Tako da, ako žena otkrije svoju ljepotu ona će prouzrokovati strasti, i biće privlačna ljudima i oni će je slijediti. Ovakav je slučaj sa mnogim nemoralnim radnjama kao što je zinaluk i sa stvarima koje vode u njega. Tako da je hidžab obavezan ženama i naređen im je ajetom:
“…i neka vela svoja spuste na džujubihinne (tj. svoja tijela, lice, vrat i grudi).” (Prijevod značenja En-Nūr, 24:31)
Veo (khimar) je ono što ide sa glave i prekriva lice, a džilbab je spoljašnji ogrtač kojim se žena pokriva, tako da se ne vidi nijedan dio njenog tijela.
I Allah kaže:
“A ako od njih (žena Allahovog Poslanika) nešto tražite, tražite to od njih iza zastora.” (Prijevod značenja El-Ahzāb, 33:53)
To je zaštita za ženu tako da nema mjesta za muškarce da se ophode prema njoj kao da je igračka.
Odgovorio: Šejh Abdullah ibn Džibrin
Izvor: http://islamqa.info/en/9515
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Vidi manjeDa li je tačno da se ne negiraju pitanja o kojima postoji razilaženje među učenjacima?
Pitanja o kojima su se učenjaci razišli su u granicama idžtihada, i ona nemaju nedvosmislen valjan šerijatski dokaz, kao što nema ni dokaza kojim bi se jednom mišljenju dala prednost nad drugim. Uslov je, također, da je razilaženje u mišljenju među poznatim imamima. Kada se radi o ovakvim pitanjimaviše
Pitanja o kojima su se učenjaci razišli su u granicama idžtihada, i ona nemaju nedvosmislen valjan šerijatski dokaz, kao što nema ni dokaza kojim bi se jednom mišljenju dala prednost nad drugim. Uslov je, također, da je razilaženje u mišljenju među poznatim imamima. Kada se radi o ovakvim pitanjima, čovjek treba paziti da ne reaguje žestoko prema ljudima, jer su to obično pitanja ogranaka Šerijata. Primjeri ovakvih pitanja su: učenje bismille naglas u namazu, učenje za imamom, sjedenje savijenih nogu nakon dvorekatnog namaza, vezanje ruku nakon vraćanja sa ruku’a, broj tekbira na dženazi, dužnost davanja zekata na med, voće i povrće, prekidanje posta hidžamom (puštanjem krvi), i sl.
Međutim, ukoliko razilaženje nije čvrsto utemeljeno i ukoliko se suprotstavlja jasnom šerijatskom dokazu, onda je dužnost pokušati to ispraviti, kao što je slučaj u pitanju smirivanja u namazu ili neophodnosti predavanja selama kako bi se namaz završio i sl.
Ukoliko je razilaženje u nekom od akaidskih pitanja, kao što je pitanje Allahovog, subhanehu ve te’ala, uzdignuća iznad ‘Arša, stvaranja djela koja čine ljudi, smatranja ljudi kafirima (nevjernicima) zbog grijeha koje čine, vrijeđanja ashaba Allahovog, dželle šanuhu, Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pripisivanja početka Uzvišenom, pretjerivanja u ljubavi prema Aliji – Allah neka je njim zadovoljan – njegovoj porodici i potomcima, isključivanja dijela iz pojma imana, poricanja kerameta, zidanja nad kaburovima, klanjanja kod njih, i mnogo drugog, onda se treba negodovati i pokušati spriječiti onoga ko to čini. U svim ovim pitanjima imami su se složili sa stavovima selefa (prvih generacija), a odstupanje od ovoga je nastupilo tek kasnije od strane onih koji su bili skloni bid’atima (novotarijama u vjeri). Allah najbolje zna.
Ibn Džibrin, “El – lu’lu’ul – mekin fetve Ibn Džibrin”, str.296-297
Vidi manjePost i dzunubluk
Post osobe koja zaposti u džunub stanju je ispravan jer se prenosi da je Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, zaticala zora dok je bio džunub od odnosa sa svojim suprugama i potom bi se okupao i postio. S tim da je kupanje od dženabeta uvjet ispravnosti namaza, musliman je dužan da se okupa kako biviše
Post osobe koja zaposti u džunub stanju je ispravan jer se prenosi da je Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, zaticala zora dok je bio džunub od odnosa sa svojim suprugama i potom bi se okupao i postio. S tim da je kupanje od dženabeta uvjet ispravnosti namaza, musliman je dužan da se okupa kako bi mogao klanjati namaz u njegovo vrijeme.
A ukoliko bi ga nadjačao san i ne bi se probudio osim poslije izlaska sunca, okupati će se i klanjati sabah namaz i nastaviti će postiti a isto tako će postupiti ukoliko zaspi u toku ramazanskog dana i polucira (Šejh Abdullah ibn Džibrin). Allah najbolje zna.
Na pitanje odgovorio: mr.Osman Smajlović
Vidi manjePreuzeto sa stranice http://www.n-um.com
STAVOVI (I ARGUMENTI) UČENJAKA OKO NOŠENJA ODJEĆE ISPOD ČLANAKA
Alejkumusselam. U ovom odgovoru prvo ću navesti, inšallah, razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju, zatim stavove učenjaka, a zatim prenijeti detaljnu obradu ovog pitanja o kojoj sam pisao u knjizi „U Islamu je odgovor na sva pitanja i sva probleme“. Prvo – razlog razilaženja učenjaka po ovom piviše
Alejkumusselam.
U ovom odgovoru prvo ću navesti, inšallah, razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju, zatim stavove učenjaka, a zatim prenijeti detaljnu obradu ovog pitanja o kojoj sam pisao u knjizi „U Islamu je odgovor na sva pitanja i sva probleme“.
Prvo – razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju
Vrlo je bitno znati da se razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju zasniva na razumijevanju i tumačenju dva osnovna hadisa na kojima se zasniva propis ovog pitanja.
Ti hadisi su:
1- “Ono što je ispod čalanaka od odjeće biće u Vatri”[Buharija].
2- “Allah neće gledati na Sudnjem danu u onog ko iz oholosti nosi svoju odjeću ispod članaka”[Buharija i Muslim].
Džumhur (koji je na stavu pokuđenosti ako je bez oholosti) svodi prijetnju i kaznu koja je došla u prvom hadisu na oholost spomenutu u drugom hadisu, pa ako nema oholosti nema ni zabrane. Dok manja skupina učenjaka (koja je na općoj zabrani) zaključuje iz ova dva hadisa da su povodi kazne (u prvom – samo nošenje odjeće ispod članka, a u drugom – nošenje iz oholosti) različiti u oba hadisa i da su same kazne različite (u prvom – da će ono što je ispod članaka biti u Vatri, a u drugom – da ga Allah neće gledati na Sudnjem danu). Ovo je ključ razumijevanja ovog pitanja.
Drugo – stavovi učenjaka oko nošenja odjeće (muškaraca) ispod članaka
Nema razilaženja među učenjacima oko zabrane nošenja i spuštanja odjeće muškarcima ispod članaka ako to rade iz oholosti, a razilaze se na dva stava ako nije iz oholosti:
Prvi stav: dozvola sa pokuđenošću.
Na ovom stavu je većina učenjaka ovog Ummeta i većina učenjaka četiri mezheba.
Ovo je stav Ebu Hanife (El-Fetava el-hindije, 5/333), Šafije i Ahmeda (u prvom rivajetu od njega). Nisam našao u knjigama malikija na kojem je stavu bio Malik.
Od malikija: Ibn Abdulberr (u knjizi Et-Temhid 3/244-249, mada se iz njegovih riječi razumije da je na stavu opće zabrane a da je u stanju oholosti samo veći grijeh), Sulejman El-Badži, El-Iraki, Ibn ebi Zejd El-Kejrevani i Ibnul-Arebi (u knjizi El-Kabes).
Od šafija: Nevevi, Zekerija El-Ensari, Er-Remli i Ibn Hedžer El-Hejtemi.
Od hanabila: Ibn Kudame, Ibn Tejmije (u jednom stavu od njega – knjiga Šerhul-‘umde), Ibn Muflih i El-Merdavi.
Nisam našao u fikhskim knjigama hanefija govor o ovoj temi.
Takođe, ovaj stav je izabrao Ševkani u Nejlul-evtar i mnogi savremeni učenjaci.
Drugi stav: opće zabrana (tj. bilo sa ohološću ili bez nje).
Na ovom stavu su Ahmed (u drugom rivajetu od njega) i mezheb zahirija.
Od malikija: El-Kadi Ijad, El-Karafi, En-Nefravi, Ibnul-Hadždž i Ibnul-Arebi (u knjizi ‘Aridatul-ahvezi).
Od šafija: Zehebi i Ibn Hadžer.
Od hanabila: Ibn Tejmije (u drugom stavu od njega).
Od savremenih učenjaka na tom stavu su: Saneani, Bin Baz, Albani, Ibn Usejmin, Ibn Džibrin, Salih El-Fevzan, Zejd Ebu Bekr i Stalna komisija za fetve u Saudiji.
Pošto su se učenjaci ovog Ummeta razišli oko propisa nošenja odjeće muškarcima ispod članaka bez oholosti, vadžib je ovo pitanje vratiti na njegovo polazište, tj. njegove izvore, a to su Kur'an i Sunnet. Da je to obaveza dokaz su riječi Uzvišenog: “A ako se u nečemu raziđete, vratite to Allahu (Njegovoj knjizi) i Poslaniku (njegovom Sunnetu)” (En-Nisa, 59). A u narednom tekstu slijedi detaljna naliza argumentacije učenjaka po ovom pitanju.
Drugo – detaljna obrada (argumenti) pitanja nošenja odjeće ispod članaka
Prenešeno je preko dvadeset vjerodostojnih hadisa u rivajetima u više od petnaest ashaba čiji je sadržaj grijeh muškarca muslimana koji nosi odjeću ispod članaka i obaveza muškarca da podigne odjeću iznad članaka.
Pa tako nema razilaženja među učenjacima da je haram i veliki grijeh muškarcima ovog Ummeta da nose odjeću spuštenu ispod članaka ako to rade iz oholosti, za razliku od žena kojima je propisano da spuštaju svoju odjeću ispod članaka kako bi prekrile stopala. Prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah neće gledati na Sudnjem danu u onog ko iz oholosti nosi svoju odjeću ispod članaka”[1].
Međutim, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko nošenja odjeće ispod članaka ako to nije popraćeno ohološću[2].
Prvo mišljenje je opća zabrana nošenja odjeće ispod članaka svejedno bilo ono poraćeno ohološću ili ne. Ovaj stav je snažno podržao i potkrijepio dokazima Ibn Hadžer. Argumenti kojima podupiru svoje mišljenje se mogu rezimirati u sljedećem:
1- Vjerodostojni hadisi koji ukazuju na zabranu nošenja odjeće ispod članaka svejedno bilo to iz oholosti ili ne, samo je razlika u težini grijeha onog koji to radi iz oholosti (da ga Allah neće gledati na Sudnjem danu) u odnosu na onog koji to radi bez oholosti (da ono što je ispod članka od odjeće da će biti u Vatri).
Ti hadisi su: “Allah neće gledati na Sudnjem danu u onog ko iz oholosti nosi svoju odjeću ispod članaka”[3], i hadis: “Ono što je ispod čalanaka od odjeće biće u Vatri”[4].
Takođe, obje kazne su spomenute u tekstu jednog hadisa: prenosi se od Ebu Se'ida El-Hudrija da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Odjeća mu'mina treba biti do pola potkoljenice, a nema grijeha u onome što je između pola potkoljenice i članaka. Ono što je ispod toga (tj. članaka) to će biti u Vatri, a ko iz oholosti nosi odjeću ispod članaka Allah neće gledati u njega na Sudnjem danu”[5].
Prema tome , ovaj hadis je dovoljan da se da tačka na ovu temu, tj. jasan je i decidan da onaj ko nosi odjeću ispod članaka (bez oholosti) da će to što je ispod članaka biti u Vatri, a ko iz oholosti nosi odjeću ispod članaka Allah neće gledati u njega na Sudnjem danu.
2- U vjerodostojnom hadisu se samo nošenje odjeće ispod članaka naziva ohološću. Od Džabir ibn Sulejma, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Podigni svoju odjeću do pola potkoljenice, a ako nećeš onda do članaka. Čuvaj se spuštanja odjeće, jer je to od oholosti, a Allah ne voli oholost”[6].
3- Mnoštvo hadisa u kojima je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređivao ashabima pojedinačno da podignu odjeću iznad članaka bez pitanja istih da li su pustili odjeću iz oholosti ili ne.
Od tih hadisa su sljedeći: Hadis kojeg bilježi Muslim, da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, prolazio spuštene odjeće pored Allahovg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu je rekao: “O Abdullah, podigni odjeću, …”[7].
Hadis kojeg bilježi Ahmed u Musnedu od Eš-Šerida Es-Sekafija, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio čovjeka koji je imao spuštenu odjeću, pa mu je rekao: “Podigni svoju odjeću i boj se Allaha, …”[8].
Hadis od Mugire ibn Šu'beta, radijallahu anhu, da je vidio Allahovg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako je uzeo za odjeću Sufjan ibn Sehla, radijallahu anhu, govoreći: “O Sufjane, ne spuštaj odjeću, zaista Allah ne voli one koji spuštaju odjeću”[9].
Drugo mišljenje je stav velikog broja učenjaka, na kojem su između ostalih Nevevi i Ibn Abdulberr, a to je da nošenje odjeće ispod članaka ako nije popraćeno ohološću nije haram. S tim da je jedna skupina od ovih učenjaka mišljenja da je taj čin mekruh (pokuđen), dok druga skupina od njih vidi da je uopće dozovljen[10].
Najjači argumenti sa kojima dokazuju svoj stav su:
1- Činjenica da se hadisi u kojima je došla prijetnja nošenja odjeće ispod članaka dijele na dvije vrste. Prvi u kojima je došla opća prijetnja Vatrom za one koji nose spuštenu odjeću ispod članaka, poput hadisa: “Ono što je ispod čalanaka od odjeće biće u Vatri” (Buharija).
Drugi u kojima se prijetnja ograničava samo na one koji to rade iz oholosti, poput hadisa: “Allah neće gledati na Sudnjem danu u onog ko vuče svoju odjeću (ispod članaka) iz oholosti”. Pa kažu, obaveza je hadise neograničenog značenja (opća zabrana puštanja odjeće ispod članaka) svesti na hadise u kojima je spomenuto ograničenje (na one koji to rade iz oholosti), kao što je poznato u metodologiji islamskog prava (Usulul-fikh). Time se zabrana odnosi samo na one koji nose odjeću ispod članaka iz oholosti.
Komentar: Usulsko pravilo na koje se pozivaju u ovom slučaju glasi: vudžubu hamli mutlak ala mukajjed (tj. obaveza svođenja neograničenog šerijatskog teksta na ograničeni tekst). Po ovom pravilu se radi u dva slučaja: prvom – kada su propis (npr. post tri dana) i razlog propisa (kefaret za zakletvu) u dva šerijatska teksta isti, oko čega nema razilaženja među učenjacima. Ovaj slučaj se ne odnosi na naše pitanje.
Drugi slučaj – kada je propis isti a razlog propisa različit u dva šerijatska teksta. Na primjer: propis je u oba šerijatska (kur'anska) teksta osloboditi roba, a razlog propisa je u jednom zihar (tj. da muž kaže svojoj ženi da mu je ona poput leđa njegove majke, što je haram) a u drugom ubistvo. S tim da je propis oslobađanja roba radi ubistva došao u ajetu ograničen sa opisom roba da bude mu'min, dok je rob u ziharu spomenut bez tog opisa.
Pa je po džumhuru učenjaka vadžib svesti ajet u kojem se opisuje rob u ziharu (koji nije ograničen svojstvom mu'mina) na ajet koji govori o svojstvu roba kojeg treba osloboditi radi ubistvu, tj. sa opisom roba da bude mu'min. Hanefije smatraju da nije vadžib raditi po ovom usulskom pravilu. Ovaj drugi slučaj ovog usluskog pravila je ono na što misle oni učenjaci koji sa njim dokazuju svoj stav u pitanju o kojem govorimo.
Međutim, veoma je čudno kako nisu uočili da se pitanje spuštanja odjeće ispod članaka ne uklapa u ovo usulsko pravilo. Naime, u oba hadiska teksta propis je različit a takođe razlog propisa je različit. Razlog propisa u prvoj skupini hadisa je uopćeno nošenje odjeće ispod članaka, a u drugoj skupini hadisa nošenje odjeće ispod članaka iz oholosti.
U prvoj skupini hadisa propis (šerijatski status) uopćenog nošenja odjeće ispod članaka je da će goriti u Vatri ono što je ispod članaka. A u drugoj skupini hadisa propis (šerijatski status) nošenja odjeće ispod članaka iz oholosti je da Allah neće gledati tu osobu na Sudnjem danu. Te se prema tome, ova mes'ela ne može nikako podvesti pod ovo usulsko pravilo.
Takođe, dovoljan odgovor na ovaj dokaz je sam tekst hadisa od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, (gore spomenut) u kojem je napravljena razlika između nošenja odjeće ispod članaka bez oholosti i nošenja iz oholosti: ” Ono što je ispod toga (tj. članaka) to će biti u Vatri, a ko iz oholosti nosi odjeću ispod članaka Allah neće gledati u njega na Sudnjem danu”.
2- Takođe argumentiraju svoj stav spuštanjem odjeće ispod čalanaka od strane Ebu Bekra, radijallahu anhu. Naime, prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko iz oholosti vuče svoju odjeću (ispod članaka) Allah ga neće gledati na Sudnjem danu”, pa je rekao Ebu Bekr, radijallahu anhu: “O Allahov Poslaniče, moja odjeća se spusti (ispod čalanaka) osim ako vodim računa o njoj (u drugom rivajetu: “jedna strana moje odjeće se spusti”)”? Pa mu odgovori Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti”[11]. Kažu da mu je zanegirana osobina oholosti zbog koje je zabranjeno spuštanje odjeće.
Komentar: Iz samog hadisa se jasno razumije da Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije nosio odjeću ispod članaka, nego bi se desilo da mu se odjeća spusti bez njegove volje i namjere. Pa tako njegov slučaj izlazi iz teme, jer mi govorimo o onome ko nosi odjeću ispod članaka namjerno i svjesno, a ne o onome kome se spusti odjeća pri hodu ili zbog mršavosti.
3- I treći dokaz im je hadis kojeg bilježi Buharija da je Ebu Bekre, radijallahu anhu, rekao: “Bilo je pomračenje Sunca a mi smo bili kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je užurbano hodao vukući svoju odjeću sve dok nije došao do mesdžida, te je klanjao sa njima dva rekata …”[12]. Kažu da je spuštanje odjeće ispod članaka bez oholosti haram ne bi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vukao svoju odjeću ispod članaka, jer bi ga Allah sačuvao od toga pa makar to bilo i nenamjerno.
Komentar: Takođe, i ovaj primjer izlazi iz pitanja o kojem govorimo, a to je svjesno namjerno nošenje odjeće ispod članaka. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je zbog užurbanog hodanja vukao odjeću. Čak i oni koji dokazuju svoj stav ovim hadisom kažu da je to bilo nenamjerno.
Nakon izložene studije ovog pitanja postaje jasno da je muškarcima ovog Ummeta nošenje odjeće ispod članaka, svejedno bilo ono popraćeno ohološću ili ne, zabranjeno jasnim i nedvosmislenim hadisima i da je to djelo jedan od velikih grijeha za koji se prijeti Vatrom i negledanjem Allaha u njegovog počinioca na Sudnjem danu. A Allah zna najbolje.
[1] Buharija (5338) i Muslim (5574).
[2] Fikhul-elbiseti vez-zineti, Abdul-vehhab Tavile, str. 169-179.
[3] Buharija (5338) i Muslim (5574).
[4] Buharija (5787).
[5] Ebu Davud (4093), Ibn Madže (3573), Ahmed (11944), Malik (1631), Bejheki (3135) i Ibn Hibban (263), vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Hibban, Nevevi i Albani u “Sahihul-džami'” (921).
[6] Ebu Davud (4084), Tirmizi (2722), Ahmed (16667), Ibn Hibban (23253), Bejheki (20882) i Buharija u “El-Edebul-mufred” (1182), vjerodostojim ga ocjenjuje Tirmizi, Ibn Hibban, Nevevi, Albani u “El-Edebul-mufred” (1182), i Šu'ajb Arnaut u “Sahihu Ibn Hibban” (522).
[7] Muslim (5583).
[8] Ahmed (19493), i kaže Hejsemi u “El-Medžme'az-zevaid” (5/124) da su ravije ovog hadisa ravije koje prenose hadise u Sahihu, takođe ocijenio ga je vjerodostojnim Alabani u “Es-Silsiletus-sahiha” (1441)..
[9] Ibn Madže (3574), Ahmed (18176), kaže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/264) da ga je Hakim ocijenio vjerodostojnim, takođe ocijenili su ga Albani i Šu'ajb ibn Arnaut dobrim sa drugim hadisima koji ga podupiru, pogledaj “Sunen ibn Madže” (3574) i “Sahih Ibn Hibban” (5442).
[10] Et-Temhid (3/244), Šerhu-Muvette'i (5/275) i Šerhu Sahihi Muslim (14/62).
[11] Buharija (5784).
[12] Buharija (5785).
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje