Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li je tačno da Evropsko vijeće za fetve tvrdi da nema smetnje čestitati nemuslimanima njihove praznike?
Kada god se približi neki nemuslimanski praznik, muslimani vode polemike da li čestitati taj praznik ili ne. S druge strane, nemuslimani i ne pomišljaju, a kamoli da raspravljaju o tome da li muslimanima čestitati Bajram ili Novu hidžretsku godinu, koju, svakako, ne treba slaviti niti čestitati. Akoviše
Kada god se približi neki nemuslimanski praznik, muslimani vode polemike da li čestitati taj praznik ili ne. S druge strane, nemuslimani i ne pomišljaju, a kamoli da raspravljaju o tome da li muslimanima čestitati Bajram ili Novu hidžretsku godinu, koju, svakako, ne treba slaviti niti čestitati. Ako pogledamo običajna prava ljudi općenito, uočit ćemo da upućivanje čestitke za nešto znači radovanje i potpuno prihvatanje legitimnosti onoga što se čestita, a izbjegavanje čestitanja ukazuje na odricanje, neprihvatanje i praktično ignoriranje. Musliman je dužan poštovati sve ljude i prema njima se pravedno i humano odnositi, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, međutim, to poštovanje i uvažavanje ne smije preći granicu, pa da musliman čestita ljudima ubjeđenja koja ruše temelje islama i monoteističkog učenja koje su promovirali svi Allahovi poslanici.
Od svanuća islamske zore nije bilo poznato da muslimani s takvim žarom i tako hitro, kolektivno i individualno, nastoje udovoljiti pripadnicima drugih religija čestitajući im njihove vjerske, nacionalne i druge praznike.
Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne pripada nama onaj ko postupa po običajima drugih.”
Omer b. Hattab govorio je: “Ne ulazite u njihove bogomolje dok u njima praznuju, jer se tada na njih spušta Allahova srdžba!” Alija b. Ebu Talib na Omerove je riječi dodavao: “Da vas zajedno s njima ne bi zadesila Allahova srdžba!”
Ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko oponaša neki narod, on mu i pripada.”
Šejhul-islam Ibn Tejmijja i Ibn Kajjim tvrde: “Prema jednoglasnom mišljenju učenjaka, zabranjeno je veličati nemuslimanske praznike, pomagati ih u tome i prisustvovati takvom slavlju.”
Šejh Fevzan kaže: “Nije dozvoljeno čestitanje nevjerničkih praznika niti je dozvoljeno odgovoriti na njihovu čestitku. To nisu muslimanski praznici, te se njima ne radujemo.”
Šejh Ibn Džibrin na svojoj internetskoj stranici kaže: “Muslimanima je haram da veličaju, čestitaju i slave nemuslimanske praznike i da se raduju tim povodom.”
Šejh Ibn Usejmin kaže: “Prema konsenzusu učenjaka koji spominje Ibn Kajjim, zabranjeno je čestitanje njihovog Uskrsa ili nekog drugog vjerskog praznika.”
Dakle, veličanje, i čestitanje nemuslimanskih praznika zabranjeno je, prema konsenzusu islamskih učenjaka, i nije mi poznato da je neko od islamskih klasika kroz generacije dozvolio čestitanje njihovih praznika.
Odgovorio Dr. Safet Kuduzović
Preuzeto sa njegovog zvaničnog viber kanala:
https://invite.viber.com/?g2=AQA0anq%2B0GacE1BBO9c%2B0%2Bb2J3sffKD%2FYDx24bQTNhGKxclyVCqrnurscVuswXL7&lang=en
Vidi manjeDa li se nisab za zekat na pare računa u zlatu ili srebru? Koliki je nisab?
Zahvala pripada Allahu, a salavati i selami Resulullahu, njegovoj časnoj porodici i ashabima. Zekat je jedan od ruknova islama i od najbitnijih ibadeta kojim se muslimani približavaju Allahu, dželle šanuh. Po bitnosti, zekat dolazi odmah poslije dva šehadeta i namaza, a u ajetima i hadisima pretežnoviše
Zahvala pripada Allahu, a salavati i selami Resulullahu, njegovoj časnoj porodici i ashabima.
Zekat je jedan od ruknova islama i od najbitnijih ibadeta kojim se muslimani približavaju Allahu, dželle šanuh. Po bitnosti, zekat dolazi odmah poslije dva šehadeta i namaza, a u ajetima i hadisima pretežno dolazi spomenut uz namaz, što ukazuje na njegovu posebnu bitnost i vrijednost.
Zekat na zlato i srebro jedan je od propisanih vrsta zekata. Uzvišeni je rekao: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju.” (Et-Tevbe, 34) U periodu objave i poslanstva u opticaju su bile dvije vrste kovanog novca: vizantijski zlatni dinari i perzijski srebrni dirhemi, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio nisab (količinu koja se mora dostići da bi zekat bio obavezan) za ta dva vrijednosna materijala. Alija b. Ebi Talib, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kad budeš imao 200 srebrnjaka koji pregodine kod tebe, od toga ćeš dati 5 srebrnjaka, a na zlato si obavezan dati tek onda kada budeš imao 20 zlatnika, pa kada budu u posjedu godinu dana, daje se pola zlatnika, a ako je više, obračun ide po istom osnovu.” (Ebu Davud, 1573) Kada se pretvore u grame, 200 srebnjaka imaju težinu 595 grama, a 20 zlatnika imaju težinu 85 grama – približno. (Vidjeti: Medžmu'u fetava Ibn Usejmin, 18/138)
Imajući u vidu da papirne novčanice nisu bile prisutne u vrijeme Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, niti njegovih ashaba, zekat na pare smatra se novonastalim pitanjem o kojem nemamo jasne šerijatske tekstove. Naime, nema razilaženja među islamskim učenjacima da je musliman dužan izdvojiti zekat 2.5% na zlato (dinare) i srebro (dirheme) kada dostignu nisab i pregodine, ali kada su pojavile se papirne novčanice i ljudi su prestali poslovati sa zlatom i srebrom, osim rijetko, javila se nedoumica kod uleme, da li je obavezan zekat na papirne novčanice ili ne? Izrazita većina učenjaka zauzela je stav da je zekat na pare obavezan, analogno zekatu na zlato i srebro, i to mišljenje je ispravnije. Naprotiv drugo mišljenje, da se zekat ne daje na pare, neispravno je, odbačeno i izolirano.
Međutim, javio se drugi problem, a to je kako odrediti nisab na papirni novac? Da li računati protuvrijednost u zlatu ili u srebru ili pak u onome što je korisnije za siromahe? Svako od ovih mišljenja zauzela je skupina mjerodavnih islamskih učenjaka, s tim da je ovo zadnje mišljenje, tj. da se računa po onome što je korisnije za siromahe, stav većine savremenih islamskih pravnika. Dakle, po njima, gleda se na ono što je manje vrijednosti, zlato ili srebro, i na osnovu toga određuje se nisab jer će tako više ljudi davati zekat i korist će biti veća za siromahe i potrebnike radi kojih je u osnovi propisan zekat. Ovo mišljenje je, a Allah najbolje zna, ispravnije i jače i na njega upućuju šerijatske intencije. Pošto papirne novčanice nisu bile prisutne u prvo vrijeme, nemamo jasan dokaz kako odrediti nisab, da li na osnovu zlata ili srebra, pa ćemo to vratiti na ono što je korisnije za siromahe i taj stav je, ujedno, sigurniji i predostrožniji. U prvo vrijeme, 595 grama srebra imalo je istu vrijednost kao 85 grama zlata, ali danas srebro ima manju vrijednost, pa ćemo računati nisab za papirne novčanice u srebru. Stoga, vrijednost 595 grama čistog srebra (danas približno 250€) je nisab za zekat na papirne novčanice danas i onaj ko posjeduje tu vrijednost u parama, ako su pregodinile, dužan je na njih dati zekat. Ovaj stav zauzela je većina islamskih pravnika današnjice. Dakle, to je stav Fikhskog pravnog kolegija (Medžmeu-l-fikhi-l-islami) pod potkroviteljstvom RABITA-e (Svjetska muslimanska liga), koji okuplja najveće učenjake današnjice, zatim stav Vijeća vrhunskih učenjaka (Hejetu kibaril-ulema) i Stalne komisije za fetve (El-Ledžnetud-daime) u S. Arabiji, zatim šejha Ibn Baza, Ibn Usejmina, Ibn Džibrina, Hasana Me'muna, Abdulmuhsina el-Abbada, Abdullaha el-Fevzana, Mustafe el-Adevija, Sa'da el-Haslana, Muhammede el-Munedždžida, Halida er-Rifa'ija, Sulejmana el-Ulvana, Abdul-Aziza et-Tarifija, Halida el-Mušejkiha, Halida el-Musliha i mnogih drugih.
(Vidjeti: Medželletul-buhusil-islamijje, 31/374, 1/214; Fetava El-Ledžnetid-daime, 9/257; Medžmu'u fetava Ibn Baz, 14/125, dr. Abdullah el-Gufejli, Nevaziluz-zekat, str. 155)
Dodatne napomene:
– na propis nisaba ne utiče to što odeđena vjerska institucija izabere jedan od stavova, jer ovo nije od pitanja koja su u isključivoj nadležnosti instutucija, nego obično fikhsko razilaženje u kojem muslimam treba težiti ispravnijem;
– po ovom pitanju nema jasnih šerijatskih argumenata, nego samo obrazloženja i razumijevanja koja su podložna prigovorima i analizama;
– na propis nisaba ne utiče to što će onaj ko je i sam u potrebi biti obavezan dati zekat, zato što je zekat na srebro propisan do Sudnjeg dana, pa kada bi neko kupio 595 grama srebra i čuvao kod sebe da pregodine, opet bio bi dužan dati zekat, iako to u određenom vremenu nema neku veliku vrijednost;
– papirne novčanice već dugo vremena nemaju stvarno pokriće u svjetskim bankama, pa je neispravno tvrditi da je pokriće u zlatu ili srebru, nego je pokriće i u zlatu i u srebru i u drugim vrijednosnim materijalima, ali najveće pokriće je u dugovima (ne postoji);
– onaj ko posjeduje novčanu vrijednost 595 grama srebra u zlatu (približno 250€) godinu dana, bez da ih potroši, to je dokaz da je od onih koji štede i nisu u velikoj potrebi, pa čak i po stavu onih koji kažu da se vraća na zlato, ni taj iznos nije dovoljan čovjeku danas za osnovne potrebe za godinu dana da bi izašao iz okvira siromaha.
Na kraju, izneseni stav smatramo ispravnijim, preferirajućim i predostrožnijim za čovjeka i njegovu vjeru, ali, onaj ko slijedi drugi stav, ima pravo na to, bez da vrijeđa, omalovažava i nipodaštava druge stavove koji su općeprihvaćeni u ummetu, da ne kažemo preči da budu slijeđeni, a Allah najbolje zna.
Amir I. Smajić
13. ramazan, 1441. god.
https://www.facebook.com/am.ibr.sm/posts/1135130450179602
Vidi manjeDa li je dozvoljeno davanje zekata u davetske svrhe ?
Piše: Mr. Semir Imamović Na osmoj sjednici Islamskog pravnog kolegija, održanoj u Mekki 27/4/1405, razmatrano je, između ostalog, pitanje davanja zekata u da’vetske svrhe. Nakon iznošenja mišljenja i dokaza članova Kolegija, većina je dozvolila davanje zekata u navedene svrhe i sve što pomaže da’vu,više
Piše: Mr. Semir Imamović
Na osmoj sjednici Islamskog pravnog kolegija, održanoj u Mekki 27/4/1405, razmatrano je, između ostalog, pitanje davanja zekata u da’vetske svrhe.
Nakon iznošenja mišljenja i dokaza članova Kolegija, većina je dozvolila davanje zekata u navedene svrhe i sve što pomaže da’vu, argumentujući to činjenicom da da’va ulazi u značenje riječi Allaha, dželle šenuhu:”na Allahovom putu” – jedna od osam kategorija koje se spominju u 60-om ajetu sure Tevbe.
Da je pojam “fi sebilillahi” općeg karaktera i da nije striktno ograničen na borbu na Allahovom putu oružjem, ukazuje hadis u kojem se navodi da je čovjek darovao devu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi je upotrijebio na Allahovom putu. Nakon toga je došla njegova žena kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestila ga da želi ići na hadždž. “Uzjaši ovu devu i idi! Hadždž se smatra Allahovim putem” – reče joj Poslanik.” (Hadis su zabilježili:Ebu-Davud, Hakim i Bejheki, a šejh El-Albani, ga je ocijenio vjerodostojnim u “Irvau”, broj hadisa 1587); i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:”Borite se protiv idolopoklonika imetkom, životima i riječju.” (Hadis su zabilježili Ahmed, Nesaija i Hakim).
Rekao je Muhammed ibn Ibrahim – jedan od najvećih učenjaka ovog vijeka –:”Vrlo je važno napomenuti da je dozvoljeno dati zekat kao finansijsku potporu da’vi i onima koji brane vjeru od različitih vidova sumnji, jer je to jedan vid borbe na Allahovom putu, bolje rečeno jedan od najvećih vidova borbe na Allahovom putu.” (“Fetavaz-zekat”, autora Abdurrahmana ibn Džibrina, 137-139).
Prvi put objavljeno: nedjelja, 23 Ožujak 2008 22:04
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je dozvoljeno ženi obaviti hadždž bez mahrema ?
Piše: Mr. Hakija Kanurić Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu. Putnik na hadždž, iako se educirao i upoznao sa propisima koji mu predstoje, nerviše
Piše: Mr. Hakija Kanurić
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.
Putnik na hadždž, iako se educirao i upoznao sa propisima koji mu predstoje, nerijetko biva u nedoumici oko brojnih inovacija. Naprimjer, zna da je dužan na mikatu (posebno određeno mjesto sa kojeg se počinje obred hadždža ili ‘umre) obući hadžijske ihrame i donijeti nijjet ulaska u obred ‘umre ili hadždža, ali šta ako u sveta mjesta dolazi zračnim putem? Da li će to učiniti u avionu ili nakon što sleti u Džidu? Ženi nije dozvoljeno putovanje bez mahrema, međutim, putovanje se u ovom vremenu uveliko razlikuje u odnosu na vrijeme u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao tu zabranu. Da li sigurnost, kratkoća i olakšanje puta, koje moderna sredstva putovanja pružaju, može utjecati na promjenu tog propisa? Putnik na hadždž naučio je da za vrijeme ihrama ne smije koristiti miris, ali je u nedoumici da li mu je dozvoljeno koristiti sapun ili šampon koji ostavlja mirisan trag. Također je saznao da je brijanje glave za muškarca prilikom izlaska iz ihrama bolje i vrednije od skraćivanja kose, ali je u nedoumici da li se taj prioritet ostvaruje šišanjem “na nulu”. Da li je ženi dozvoljena upotreba medicinskih sredstava koja ubrzavaju ili odgađaju mjesečni ciklus kako bi u određenom vremenu mogla obaviti tavaf? Ovakva pitanja koja je moderni život proizveo, a na koja su savremeni učenjaci dali odgovore u svjetlu šerijatskih dokaza i stilu i govoru klasičnih učenjaka, teme su rubrike o hadždžu.
Hadždž žene bez mahrema
Mahrem je osoba s kojom je ženi trajno haram sklopiti brak, zbog krvne bliskosti, srodstva po mlijeku ili tazbinstva. Uvjet validnosti mahrema kao pratioca na putovanju jeste da bude razuman i punoljetan. Neki učenjaci ne uvjetuju punoljetnost nego smatraju da mahrem na putovanju može biti dječak pred punoljetnost ako je u stanju ispuniti ulogu mahrema. Muž je poput mahrema po pitanju pratnje žene na putovanju. (El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtije, 17/37) Smisao i mudrost pratnje mahrema jeste da ženi bude zaštita i pomoć na putovanju, jer putovanje uvijek nosi neizvjesnost, a u pratnji mahrema žena neće biti meta pokvarenjaka koji se ne boje Allaha.
Savremena prijevozna sredstva uveliko su olakšala putovanje i približila udaljene zemlje, tako da se danas zračnim saobraćajem za nekoliko sati pređe razdaljina za koju su u vremenu poslanstva, u kojem su uspostavljeni islamski propisi, bili neophodni mjeseci putovanja. Uz to, putnici se osjećaju sigurnim tokom cijelog putovanja i sve neophodne potrepštine poput hrane, pića, hamama i sl., su nadohvat ruke, dok se u ranijim vremenima žena teško penjala na jahalicu, putovanja su podrazumijevala danonoćno pješačenje i jahanje kroz pusta i nenaseljena mjesta, a nerijetko su u sebi krila brojne opasnosti. Da li olakšanje putovanja koje danas svjedočimo utječe na promjenu zabrane putovanja žene bez mahrema izrečenu u brojnim hadisima Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam?
Prije odgovora na ovo pitanje neophodno je ukazati na stavove klasičnih učenjaka o propisu mahrema pri putovanju žene općenito, s posebnim osvrtom na putovanje radi obavljanja hadždža. U ovom pitanju postoje stanja po kojima nema razilaženja među učenjacima, a to su:
Prvo: Učenjaci su složni da je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema u slučaju prijeke potrebe, kao što je hidžra iz zemlje nevjerstva u zemlju islama, bjekstvo iz zarobljeništva i sl.
Drugo: Učenjaci su složni da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema ukoliko putovanje predstavlja fizičku ili moralnu opasnost po nju. U tom kontekstu Ibn Tejmijje kaže: “Muslimani su složni da ženi nije dozvoljeno putovati osim na način da bude sigurna i zaštićena od neželjenog. Učenjaci su naveli šta svako od njih smatra da predstavlja sigurnost i zaštitu žene, poput društva skupine pouzdanih žena i pouzdanih muškaraca…” (Šerhul-umde, 2/175-176)
Treće: Žena koja je u mogućnosti obaviti hadždž i ima muža ili mahrema koji će je pratiti na tom putovanju, dužna je, po konsenzusu islamskih učenjaka, obaviti hadždž.
Nakon što smo uočili stanja po kojima su učenjaci jednoglasni, možemo precizno ukazati na stanje po kojem učenjaci imaju oprečna mišljenja. To je stanje kada žena ispunjava uvjete obaveznosti hadždža, ali nema muža ili mahrema koji bi je pratio na tom putovanju, međutim, u mogućnosti je sigurno putovati u pratnji pouzdanih žena. Da li je dužna obaviti hadždž u takvim okolnostima ili ne? Da li joj je dozvoljeno putovati na takav način ili ne? Učenjaci imaju sljedeća mišljenja:
Prvo mišljenje jeste da žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadždž, a ženi je zabranjeno putovati bez muža ili mahrema, bilo to putovanja radi obavljanja hadždža ili nečeg drugog, bez razlike radilo se o obaveznom hadždžu ili nafili. Ovo mišljenje zastupa hanefijski i hanbelijski mezheb, te imam En-Nehai, Hasan el-Basri, Tavus, Eš-Šabi, Es-Sevri i drugi. (Ibnul-Humam, Fethul-Kadir, 2/421, Ibn Kudame, El-Mugni, 3/192, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 90.)
Najistaknutiji argument ovog mišljenja jeste predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka se muškarac nikako ne osamljuje sa ženom osim u prisustvu mahrema! Neka žena ne putuje osim u pratnji mahrema!” Čuvši te riječi jedan od prisutnih upita: “Allahov Poslaniče, moja supruga se uputila na hadždž, a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki!” Na to Poslanik reče: “Vrati se i obavi hadždž zajedno sa svojom suprugom!” (Buharija, br. 5233, i Muslim, br. 1341)
Ovim hadisom Allahov Poslanik naređuje čovjeku da ostavi džihad, nakon što mu je postao obavezan, kako bi se pridružio svojoj supruzi na putovanju radi hadždža, a obaveza se ne ostavlja osim radi veće obaveze. Uz to, Allahov Poslanik ne pita da li ona putuje u skupini pouzdanih pratilaca ili ne, što znači da je prisustvo mahrema ili muža neophodno.
Ovakvom usmjerenju hadisa oponirano je primjedbom da džumhur (izrazita većina) učenjaka smatra da mahremu ili mužu nije vadžib (obaveza) krenuti na put kako bi žena obavila hadždž u njegovoj pratnji, što znači da je ovdje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao na ono što je bolje, a ne na ono što je obavezno. Tome u prilog ide predaja u kojoj je umjesto riječi: “…a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki”, kazano: “…ja želim da krenem sa tom i tom vojskom, a moja žena želi obaviti hadždž!” (Buharija, br. 1862) Kontekst ove predaje ukazuje da je to pitanje o onome što je bolje i prioritetnije činiti.
Drugi dokaz prvog mišljenja su brojne predaje koje uopćeno zabranjuju putovanje žene bez mahrema, poput predaje od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da putuje na udaljenost jednog dana i noći osim u prisustvu svog mahrema.” (Buharija, br. 1088) Ovaj hadis je jasan i konkretan dokaz da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema.
Drugo mišljenje jeste da postojanje mahrema nije uvjet da bi hadždž ženi bio obavezan. Ukoliko žena nema muža ili mahrema koji bi s njom putovao, a u mogućnosti je putovati u društvu pouzdanih pratilaca, dužna je obaviti hadždž. Ovo mišljenje zastupa malikijski i šafijski mezheb, a prenosi se od Aiše, Ibn Omera i Abdullaha b. Zubejra, radijallahu anhum, te od Ataa ibn Ebi Rebaha, Ibn Sirina, Ez-Zuhrija i drugih. (Ed-Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, 2/9, El-Ensari, Esnal-metalib, 1/447, Ibn Kudame, El-Mugni, 3/192, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 97)
Pobornici ovog mišljenja različito tumače pouzdanu pratnju koja je uvjet dozvole putovanja bez mahrema, a skupina pouzdanih žena i muškaraca je jednoglasno zadovoljavajuća. (Ed-Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, 2/9, i Ibn Muflih, El-Furu’ ve tashihuh, 5/243)
Dokaz ovog mišljenja jeste kur’anski ajet: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti” (prijevod značenja Ali Imran, 97). Ovaj ajet svojim općim značenjem obuhvata i muškarce i žene, te ako žena ispunjava uvjete hadždža i u mogućnosti je putovati sa pouzdanim društvom, to je i dužna, jer u takvom društvu je sigurna i zaštićena kao i u prisustvu mahrema. Ovom dokazu je oponirano time da je ajet uopćen, dok su hadisi kojima se propisuje mahrem posebni i direktni u ovom pitanju.
Drugi dokaz jeste hadis Adijja b. Hatima, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Poživiš li duže, doista ćeš vidjeti ženu u svom hevdedžu (jahalici za žene) kako putuje od Hire sve dok ne obavi tavaf oko Kabe, ne bojeći se nikog osim Allaha!” (Buharija, br. 3595) Putovanje žene u ovom hadisu spomenuto je u pozitivnom kontekstu, a da je njeno putovanje bez mahrema uz sigurnost puta zabranjeno, to bi Poslanik pojasnio, jer nije dozvoljeno šutjeti u trenutku potrebe za pojašnjenjem.
Ovom dokazu je oponirano da je hadis izrečen u kontekstu nagovještaja stvarnosti koja će se desiti, a ne u kontekstu pojašnjenja propisa, dok su hadisi koji uvjetuju mahrema izrečeni izravno o tom propisu.
Treći dokaz jeste predaja u kojoj se navodi da je Omer, radijallahu anhu, u posljednjem hadždžu koji je obavio dozvolio ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da putuju na hadždž u pratnji Osmana i Abdurrahmana, radijallahu anhum. (Buharija, br. 1860) Postupak Omera i saglasnost ostalih ashaba je dokaz da je ženama dozvoljeno putovati bez mahrema u društvu pouzdanih žena.
Treće mišljenje: Ženi je dozvoljeno putovanje radi obavljanja obaveznog hadždža ukoliko je sigurna na tom putu, a postojanje mahrema ili skupine pouzdanih žena nije uvjet. Ovo mišljenje zastupa zahirijski mezheb i odabrao ga je Ibn Tejmijje podržavajući ovo mišljenje u svakom putovanju radi ibadeta i Allahu dragog djela. (Ibn Hazm, El-Muhala, 7/50, Ibn Tejmijje, El-Ihtijaratul-fikhije, 1/465)
Dokazi ovog mišljenja su identični dokazima drugog mišljenja, s tim što su pobornici drugog mišljenja uvjetovali postojanje pouzdane pratnje kojom se ostvaruje potrebna sigurnost žene na putovanju, dok pobornici trećeg mišljenja propis vežu izravno za sigurnost putovanja bez obzira na način na koji se ona ostvari.
Nevevi i Ibn Hadžer prenose da su učenjaci konsenzusom složni da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema osim u stanju prijeke potrebe, poput putovanja radi hidžre iz zemlje rata u zemlju islama, a razilaženje postoji samo kada se radi o putovanju radi obavljanja hadždža i ‘umre. (Nevevijev komentar Muslima, 9/104, i Fethul-Bari, 2/568)
Spomenuti konsenzus učenjaka odnosi se na stanje kada putovanje predstavlja fizičku ili moralnu opasnost po ženu, međutim, kada se radi o putovanju u kojem nema takve opasnosti, učenjaci imaju različite stavove. (Pogledati: Šerhul-umde, 2/175-176, i Nevevijev komentar Muslima, 9/104)
Poznati učenjak malikijskog mezheba El-Badži, pojašnjavajući propis mahrema ili pouzdane skupine pri putovanju žene, kaže: “Vjerovatno se ovo što su neki naši učenjaci kazali odnosi na pojedinačno putovanje ili putovanje u malom broju, dok su ogromne karavane i sigurni javni prometni putevi, po mom mišljenju, poput naseljenog mjesta u kojem su tržnice i pijace u kojima je žena sigurna bez mahrema ili društva druge žene. Ovo mišljenje preneseno je od Evzaija.” (El-Munteka, 3/83)
Štaviše, u poznatoj knjizi malikijskog mezheba Mevahibul-Dželili poriče se postojanje razilaženja u dozvoli putovanja bez mahrema u sklopu ogromnih karavana ili ogromne nepobjedive vojske, svejedno radilo se o obaveznom, pohvalnom ili dozvoljenom putovanju, jer, prema ovom mišljenju, nema razlike između takvog putovanja i boravka u naseljenom mjestu. (El-Hattab, Mevahibul-Dželili, 3/492)
Savremeni načini putovanja
Da li su savremena sredstva putovanja, koja prevoze veliki broj putnika, poput aviona, brodova, vozova i sl., poput ogromnih karavana u kojima je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema, kao što su to istakli spomenuti učenjaci malikijskog mezheba? Savremeni učenjaci imaju dva različita mišljenja:
Prvo mišljenje: Ženi nije dozvoljeno putovanje avionom i drugim prijevoznim sredstvima radi obavljanja hadždža ili nekog drugog cilja, osim u pratnji muža ili mahrema. Ovo mišljenje zastupaju šejh Ibn Baz, Ibn Usejmin, Salih el-Fevzan, El-Munedžid i drugi (Fetaval-ledžne, br. 9950, El-Munteka min fetava Fevzan, br. 435, Fetava erkanil-islam, br. 458, Fetaval-islam sualun ve dževab, br. 34380).
Dokaz ovog mišljenja su spomenute predaje u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje ženama putovanje bez mahrema i predaja u kojoj se navodi da je Poslanik rekao čovjeku kojem se žena uputila na hadždž bez mahrema, a on se prijavio za učešće u bitki: “Vrati se i obavi hadždž zajedno sa svojom suprugom!” Promjena sredstva i načina putovanja ne utječe na promjenu ovog propisa, jer je zabrana vezana za samo putovanje. Ne može se reći da taj propis važi za stara vremena, a za nova ne, jer su šerijatski propisi od Allaha koji jednako poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Ma koliko sredstva putovanja napredovala, propis mahrema ostaje isti: sve što se smatra putovanjem poprima taj propis. Žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadždž, jer se ne smatra od onih koji su to u mogućnosti.
Zatim, putujući bez mahrema u avionu i sl., žena postaje predmet težnje pokvarenjaka i fasika koji ne drže do vjere, a to je prisutno u svim vremenima.
Drugo mišljenje: Putovanje žene savremenim sredstvima prijevoza poput aviona, broda voza i sl., bez mahrema je dozvoljeno ukoliko je žena na tom putu sigurna. Ovo mišljenje načelno su odabrali mnogi savremeni učenjaci, od kojih su: Abdullah ibn Džibrin, Selman el-Aude, Jusuf el-Karadavi, Halid el-Muslih, Ebu Abdul-Muiz Ferkus, Mustafa Zerka i drugi. (Fetava Ibn Džibrin, br. 97/7, Fetava Ebu Abdul-Muiz Ferkus, br. 209, Fetava Mustafaz-Zerka, 138/1, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 108)
Dokazi ovog mišljenja:
Prvo: Većina putovanja zračnim saobraćajem traje svega nekoliko sati, tako da se takvo putovanje možda ne smatra putovanjem u šerijatskom smislu, jer putovanje (ar. sefer) nazvano je tim imenom jer (ar. jusfiru) otkriva stvarnu ćud ljudi, što u tako kratkim putovanjima nije ostvarivo.
Opaska: Sve što se običajno naziva putovanje, svejedno trajalo dugo ili kratko, poprima propise puta od kojih je obaveznost mahrema, a putnik avionom se običajno tretira putnikom, jer se avionom prelaze isključivo velike udaljenosti. Zatim, ako bismo prihvatili ovaj dokaz, to bi značilo da putnik savremenim sredstvima neće kratiti namaz i koristiti druge olakšice putovanje, čime ti šerijatski propisi ostaju bez praktične primjene.
Drugo: Putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa. Mahrem je uvjetovan radi zaštite i sigurnosti žene, te ako se taj cilj postigne na drugi način, mahrem nije obavezan.
Treće: Stvari koje su preventivno zabranjene bivaju dozvoljene u stanju potrebe. Putovanje žene bez mahrema je vrsta preventivne zabrane, što znači da je u slučaju potrebe dozvoljeno.
Četvrto: Putovanje u modernom vremenu nije poput putovanja u ranijim vremenima kada je žena bila u potrebi za pomoći pri jahanju i silasku s jahalice i kada je putovanje bilo obavijeno brojnim opasnostima, zbog dugotrajnosti i teških uvjeta puta, prisustva razbojnika i sl. U ovom vremenu putovanje je uveliko olakšano, a odvija se u velikoj sigurnosti, pod nadzorom službenih lica i u pratnji velikog broja muškaraca i žena, što daje veliku sigurnost svim putnicima.
Zaključak
Na osnovu spomenutih hadisa u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje putovanje žene bez mahrema, zaključujemo da je osnova i pravilo da žena ne putuje sama, nego je obaveza da bude u pratnji mahrema ili muža, kao što hadisi na to nedvosmisleno ukazuju.
Različita mišljenja učenjaka su rezultat različitih shvatanja tih hadisa, tj. da li je svrha i smisao obaveze prisustva mahrema na putovanju žene osiguranje pouzdane pratnje u toku putovanja, tako da, kada se sigurnost i zaštita ostvari bez mahrema, njegovo prisustvo nije obavezno, ili je prisustvo mahrema na putovanju žene nužno i u tom slučaju? Drugim riječima, razilaženje je nastalo nakon podjele učenjaka u tome da li se držati doslovnog značenja spomenutih predaja ili je ispravno voditi se značenjem i smislom koji je cilj tog propisa?
Drugoj opciji ide u prilog činjenica da putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa, međutim, postoji mogućnost da prepoznavanje suštine određenog propisa ne bude potpuno, što rezultira neizvršenjem propisa na način kako je to Zakonodavac odredio, dok se doslovnom primjenom ne ulazi u takav rizik. Stoga žena koja putuje u pratnji mahrema pouzdano zna da je primijenila šerijatski propis, za razliku od one koja putuje bez mahrema oslanjajući se na sigurnost puta. Ipak, kada žena nije u stanju osigurati pratnju mahrema na putu, a radi se o imanskom putovanju, kao što je odlazak na hadždž u pouzdanoj pratnji gdje žena ima posebno mjesto odvojeno od muškaraca, preferirajuće mišljenje u takvom stanju je dozvola, zbog spomenutih dokaza i kako joj ne bi bila uskraćena prilika da obavi tu veliku islamsku dužnost. Isto tako, kada za putovanjem postoji stvarna potreba, a mahrem nije u mogućnosti pratiti svoju štićenicu, kada se radi o putovanju u sigurnosti i pouzdanoj pratnji, preferira se dozvola nad zabranom.
Potrebno je naglasiti da su staratelji dužni voditi računa o svojim štićenicama koje su emanet u njihovim rukama: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti.” (Prijevod značenja Et-Tahrim, 6) Islamski koncept života potpuno se razlikuje od današnjeg zapadnog trenda, gdje vidimo kako žene putuju radi provoda i zabave. Vjernici se ne povode za onima koji su svoj ahiret za dunjaluk prodali, koji o Allahu i Njegovim propisima ne vode računa. Rekao je Uzvišeni: “Neka te nikako ne obmanjuje to što oni koji ne vjeruju po raznim zemljama putuju, kratko uživanje, a poslije – Džehennem će biti mjesto gdje će boraviti, a užasno je to prebivalište!” (prijevod značenja Ali Imran, 195-196).
El-Asr, br. 53.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li pumpica za astmu kvari post?
To je medicinski uređaj, inhale koji dostavlja medikamente putem pluća u tijelo. Pojednostavljeno rečeno, ovdje se radi o posudici u kojoj se nalazi tečni lijek, sastavljen iz tri komponente: vode, kisika i medicinskih jedinjenja. Postavlja se pitanje, da li tečnost koja se ispumpava u vidu magličasviše
To je medicinski uređaj, inhale koji dostavlja medikamente putem pluća u tijelo. Pojednostavljeno rečeno, ovdje se radi o posudici u kojoj se nalazi tečni lijek, sastavljen iz tri komponente: vode, kisika i medicinskih jedinjenja.
Postavlja se pitanje, da li tečnost koja se ispumpava u vidu magličastog jedinjenja, ili u vidu pare iz te posudice, prema ustima i nosu te dospijeva i u pluća, kvari post ili ne?
Savremeni idžtihad se razilazi po tom pitanju:
Upotrebom ove pumpice se mrsi i
Drugo mišljenje da upotreba pumpice ne kvari post: Ovo je mišljenje šejhova Ibn Baza, r.h., i Ibn U’sejmijina, Ibn Džibrina i stalne komisije za fetve. Njihovo obrazloženje je da:
Postač može da ispira usta i nos (madmada i istinšak) po konsenzusu islamske uleme. A nakon ovih radnji ostaje mali dio vode pomiješan sa pljuvačkom, u ustima ili nosu, i neminovno će dospjeti do želudac, analogno kao i para ili magličasta tečnost iz pumpice, ali u toliko beznačajnom omjeru, koji iznosi možda mililitar ili dva, što je zanemarljivo kao i u slučaju ispiranja usta i nosa;
također, nije sigurno da će para koja se ispumpava iz pumpice dospjeti baš u želudac, to se samo pretpostavlja, tako da se uzima u obzir pravilo da se sigurno ne dokida sumnjom te post ostaje validan kao sigurna kategorija, a sumnja se ne uzima u obzir;
ova radnja ne liči na hranjenje i pijenje i nije im analogna;
medicina i ljekari su dokazali da misvak sadrži osam hemijskih medicinskih jedinjenja, a dozvoljena je njegova upotreba postaču generalno, po pretežnom mišljenju, iako će nešto od tih jedinjenja upotrebom dospjeti do želuca, kao i u slučaju upotrebe pumpice.
Što se tiče prvog mišljenja koje kaže da je upotreba ove pumpice zabranjena za postača obrazlaže se, da ako postač bude morao da je upotrijebi, dozvoljeno je, ali mora napostiti taj dan. Obrazloženje je sljedeće:
Sadržaj pumpice će dospjeti do želuca na prirodan način uzimanja hrane, tako da to kvari post. Ovaj argument se može osporiti, sa prijašnjim objašnjenjem, da ono što dođe do želuca je toliko beznačajno pa ne kvari post, analogno ispiranju usta i nosa, tako da se prvo mišljenje o dozvoli upotrebe pumpice za astmu preferira.
Prof. dr. Muharem Štulanović,
Odgoj, obrazovanje i islamska pravna misao
http://www.islambosna.ba/kvarenje-posta-i-njegov-prekid-upotrebom-savremenih-medicinskih-sredstava-lijecenja/
Vidi manjeDa’wa putem interneta
Da’wa – pozivanje u Islam je fard-kifaje (obaveza jedne zajednice, ukoliko u zajednici postoji dovoljno onih koji upotpunjavaju ovaj propis, sa ostalih spada obaveza). U nju spadaju širenje islamskog znanja, isticanje ljepota ove vjere, pojašnjavanje šerijatskih propisa, objašnjavanje šta je to dozvviše
Da’wa – pozivanje u Islam je fard-kifaje (obaveza jedne zajednice, ukoliko u zajednici postoji dovoljno onih koji upotpunjavaju ovaj propis, sa ostalih spada obaveza). U nju spadaju širenje islamskog znanja, isticanje ljepota ove vjere, pojašnjavanje šerijatskih propisa, objašnjavanje šta je to dozvoljeno a šta zabranjeno, podsticanje na dobra djela, spominjanje Allahovih obećanja i prijetnji, nagrada i kazni, i svega onoga što vodi ka podučavanju muslimana propisima njihove vjere i njenom razumjevanju.
Rezultat da’we i širenja islamskog znanja jeste da muslimani, koji slabo poznaju propise svoje vjere, nauče osneve vjere i ono što Allah dž.š. traži od njih, i što im je obaveza ispuniti prema drugim muslimanima. Da’wa svakako rezultira vraćanju skupina muslimana Allahovoj vjeri, njihovom pokajanju od grijeha i novotarija u vjeri. Također putem da’we oni koji nisu muslimani imaju prilike saznati o ljepotama Islama i nakon toga prihvatiti ovu vjeru sa ljubavlju i ubjeđenjem.
Nema sumnje da muslimani moraju koristiti svako sredstvo koje se može iskoristiti u širenju vjere. U prošlim vremenima sredstva za širenje vjere su bila malobrojna. Sve se svodilo na hutbama, knjigama, direktnom susretu daije sa onima koje poziva u vjeru, ili predavanjima u halkama, kako bi se u djelu sprovele riječi Uzvišenog:
ادْعُ إِلِى سَبِيلِ رَبِّكَ بِالْحِكْمَةِ وَالْمَوْعِظَةِ الْحَسَنَةِ وَجَادِلْهُم بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ
“Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima ne najljepši način raspravljaj!” (An-Nahl, 125)
Međutim danas vidimo da treba koristiti svako moguće sredstvo za pozivanje u Islam, kao što su audio i video uređaji preko kojih možemo prenositi islamsko znanje, ili kao što su ispravni islamski časopisi i novine.
Od ovih sredstava svakako je i internet koji je danas dostupan u cijelom svijetu. Zato bi islamski učenjaci i daije trebali koristiti ovo sredstvo u širenju korisnog znanja i ispravnih savjeta onima koji žele da se okoriste i koji žele da rade po tome.
Internet je danas dostupan u cijelom svijetu. Vidimo kako kršćani, Jevreji, mušrici, novotari, griješnici i razvratnici šire svoje ideje i zablude putem interneta, obmanjujući ljude i predstavljajući svoje zablude lijepim, i vidimo kako im se ljudi odazivaju upadajući u njihove kufrijate, novotarije, zablude i griješenja koja se vide na prvi pogled i koja se ne vide.
Ukoliko ispravni učenjaci i iskreni nosioci tewhida budu koristili ovo sredstvo svakako će suziti prostor onima koji pozivaju u neispravno, i okoristit će one koji žele istinu i žele se okoristiti ispravnim djelima.
Na pitanje odgovorio: šejh Abdullah ibn Džibrin, rhm
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.s-d-o.org
PROPIS POMAGANJA SA DŽINIMA MUSLIMANIMA (PRI LIJEČENJU RUKJOM)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Oko propisa pomaganja učača rukje sa džinima muslimanima u liječenju bolesnih od sihra, uroka ili džinskog opsjedanja učenjaci imaju dva poznata stava. Prvo mišljenje: Zabrana.više
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Oko propisa pomaganja učača rukje sa džinima muslimanima u liječenju bolesnih od sihra, uroka ili džinskog opsjedanja učenjaci imaju dva poznata stava.
Prvo mišljenje: Zabrana.
Ovo je stav Stalne komisije za fetve u Saudiji, Bin Baza, Albanija, Ibn Usejmina, Saliha Fevzana, Abdullah ibn Džibrin, Vehbetu Zuhajlija, Saliha Ali Šejha i drugih.
Dokazuju zabranu sljedećim argumentima:
1- Ajetom u kom Uzvišeni kaže: „I bilo je ljudi koji su tražili utočište od džina (tj. od njih zaštitu tražili), pa su im tako obijest povećali“ (El-Džinnu, 6). Kažu Allah kori mušrike koji su tražili utočište od džina.
Navode Ibn Kesir i Begavi u svojim tefsirima kod tumačenja ovog ajeta riječi tabi'ina Es-Suddija. On kaže: „Čovjek bi izašao sa porodicom na neko mjesto, odsjeo u njemu i rekao: Utječem se (tj. tražim zaštitu) poglavaru džina ove doline da se ne našteti meni, mom imetku, djeci ili mojoj stoki“. Kaže Katade: „Pa kada zatraži utočište od njih (zaštitu od džina) mimo Allaha, džini mu ne nanesu ezijet“.
Komentar: Traženje utočišta (isti'aza) je ibadet koji se upućuje samo Allahu, a učač rukje ne čini ibadet džinu muslimanu da bi mu on pomagao u liječenju bolesnog, nego to džin radi sa ciljem da pomogne bolesnom muslimanu.
2- Ajetom u kom Uzvišeni kaže: „A na Dan kada On sve sakupi: “O skupe šejtanski, vi ste mnoge ljude zaveli!” – Gospodaru naš – reći će ljudi, štićenici njihovi – mi smo jedni drugima bili od koristi i stigli smo do roka našeg koji si nam odredio Ti! – Vatra će biti prebivalište vaše reći će On – u njoj ćete vječno ostati, osim ako Allah drukčije ne odredi.”“ (El-En'am, 128)
Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru tumačenje Hasana El-Basrija: „Njihova korist jednih drugima nije bila ništa drugo osim što su džini naređivali a ljudi izvršavali. A korist džinima od ljudi bila je ta što su oni, kako se prenosi, nakon što bi ih ljudi veličali tražeći pomoć od njih, osjetili veličinu i govorili: “Zagospodarili smo i džinima i ljudima.“
Komentar: Liječenje šerijatskom rukjom je propisano, pohvalno i dozvoljeno djelo, pomaganje džina muslimana učaču rukje u tome ne može biti razlog da njima dvojici Vatra bude prebivalište. U ajetu se riječi „mi smo jedni drugima bili od koristi“ odnosi kao što je došlo u tefsirima Dželalejn i Zubdetut-tefsir, na to da su se ljudi okoristili od džina u uljepšavanju grijeha i uživanja u njima, također, vračari su im vjerovali i uživali u uslugama koje su im pružali, a džini su se okoristili od ljudi u pokornosti ljudi njima u onome što žele od njih.
3- Džini mnogo lažu kako bi ostvarili svoje ciljeve a mi ih ne vidimo, pa je teško utvrditi ko je od njih musliman a ko nije, kada istinu govore a kada lažu.
Komentar: Ovo znači, ako smo u stanju sigurno i pouzdano utvrditi onda nema smetnje da se pomažemo sa njima u onome što je dozvoljeno.
4- Pomaganje sa džinima je put koji vodi u činjenje ibadeta njima, njihovom veličanju, širku ili kufru.
Komentar: Džinu muslimanu ne priliči, kao što ne priliči čovjeku muslimanu, da traži da mu se ibadet čini, niti da ga čovjek veliča i čini širk ili kufr zbog njega.
5- To nije bila praksa Poslanika, sallallahu alehji ve sellem, niti ashaba, radijjallahu anhum, niti ikoga od selefa i imama (učenjaka) ovog ummeta.
Komentar: Prenosi Ibn Tejmijje dvije predaje, jedna od Omera, druga od Ebu Muse, radijjallahu anhuma, da su se pomagali sa džinima muslimanima.
Na pitanje o propisu pomaganja sa džinima Stalna komisija za fetve u Saudiji je odgovorila sljedeće:
„Nije dozvoljeno pomaganje sa džinima u otkrivanju vrste bolesti i načina njenog liječenja, jer je pomaganje sa džinima širk. Kaže Uzvišeni: „I bilo je ljudi koji su se utjecali džinima (tj. od njih zaštitu tražili), pa su im tako obijest povećali“ (El-Džinnu, 6). I kaže: „A na Dan kada On sve sakupi: “O skupe šejtanski, vi ste mnoge ljude zaveli!” – Gospodaru naš – reći će ljudi, štićenici njihovi – mi smo jedni drugima bili od koristi i stigli smo do roka našeg koji si nam odredio Ti! – Vatra će biti prebivalište vaše reći će On – u njoj ćete vječno ostati, osim ako Allah drukčije ne odredi.”“ (El-En'am, 128) Značenje „mi smo jedni drugima bili od koristi“ jeste da su ljudi veličali džine, bili pokorni njima i pomagali se sa njima, a džini su im služili u onome što žele i donosili im ono što traže, a od toga je obavještavanje o vrsti bolesti, njenim razlozima od onoga što znaju džini mimo ljudi, a ponekad su lagali, jer oni nisu od emaneta i njima nije dozvoljeno vjerovati“.
Upitan je šejh Bin Baz o propisu pomaganja sa džinima muslimanima pri liječenju ako za time ima potrebe. Odgovorio je sljedeće: „Ne treba bolesnik koristiti džina u liječenju niti pitati ih, nego poznate ljekare. Traženje pomoći od džina nije dozvoljeno jer predstavlja put u njihovo obožavanje i vjerovanje njima. Džin može biti kjafir, musliman ili novotar, ne zna se njihovo stanje, pa se ne treba oslanjati na njih niti pitati ih, pa makar ti se prikazali. (zatim je naveo 6. ajet iz sure El-Džinn) Pomaganje sa džinima vodi u (pogrešno) uvjerenje o njima i širk, traženje koristi i pomoći od njih, a to je sve širk“. (Medželletud-da'wa, broj 1602, god. 1418, str. 34)
Kaže šejh Ibn Usejmin (Medžmu'ul-fetava, 2/239-240, 318):
„Neki učači rukje se oslanjaju na riječi šejhul-islama Ibn Tejmijje na propisanost pomaganja sa džinom muslimanom u liječenju jer je to od dozvoljenih stvari. Ja smatram da u riječima šejhul-islama nema ono čime se pravdaju. Ako je općepoznato da su džini svijet gajba, vide nas a mi njih ne vidimo, kod njih preovlađuje laganje, napastvovanje i zulum, nije poznata njihova pravednost, zbog toga je njihovo prenošenje hadisa slabo, po kom mjerilu presuđujemo da je ovaj džin musliman, ovaj munafik, ovaj dobar a ovaj loš?
Zbog toga pomaganje sa džinom muslimanom (kao što tvrde neki) u liječenju nije dozvoljeno zbog sljedećih stvari:“.
Zatim je naveo četiri argumenta koji se mogu rezimirati u sljedećem:
1- To nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a bio je opsihren, niti ashaba, a među njima je bilo onih koji su se liječili od sihra, uroka i džinskog opsjedanja.
2- Pomaganje džinima je put koji vodi u širk (jer džini ne pomažu bez protivusluge).
3- Obaveza je napraviti razliku između sihrbaza koji se pomaže sa džinima šejtanima i učača rukje koji liječi učenjem Kur'ana a ne džinima, u protivnom neće biti razlike među njima.
4- Džini su stvoreni od vatre, kod njih preovlađuje zulum, neprijateljstvo i promjenjivost, pa tako džin prijatelj može postati naveći neprijatelj a upoznao je tvoje slabe tačke.
Kaže šejh Salih Fevzan (Es-Sihu veš-š'aveze, str. 86-87):
„Ne pomaže se sa džinom, ni sa muslimanom niti sa onim koji tvrdi da je musliman jer on može reći da je musliman a laže kako bi prišao insanu, pa zbog toga ova vrata treba u osnovi zatvoriti. Nije dozvoljeno pomaganje sa džinima pa makar tvrdili da su muslimani. …“.
Kaže Salih Ali Šejh, ministar Ministarstva za vjerske poslove (Medželletud-dava, broj 1683, god. 1419., str 23.):
„Pomaganje sa džinima je u osnovi zabranjeno. Neki učenjaci dozvoljavaju ponekad kada sam džin ponudi, a ovo je rjedak slučaj da muslimanu džin ponudi pomoć, u tom slučaju je dozvoljeno. Ovo nije Uputa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba.
Pomaganje sa džinima koji tvrde da su muslimani od strane nekih učača je odvelo u fitne, mržnju i probleme među ljudima. Kaže učač da džin kaže da je zavidljivac ili urokljivac druga žena ili da je sihr od porodice supruge ili nekoga od rodbine i tome slično, a ovo proizvede kidanje rodbinskih veza, međusobnu mržnje i razna zla“. Zatim je spomenuo da su učenjaci Mustelahul-hadisa (hadiske terminologije) naveli da se rijavet džina muslimana ne prima jer nam nije poznat adalet (da li izvršava vadžibe vjere i kloni se harama) džina, zbog toga što nema načina da to možemo utvrditi.
Zatim na drugom mjestu kaže (Et-Temhid, str. 616):
„Nije dozvoljeno liječiti se ni kod koga za koga se zna da se pomaže džinima muslimanima“.
Drugo mišljenje: Dozvola pod određenim šartovima.
Ovaj stav se pripisuje šejhul-islamu Ibn Tejmijje, Abdurrahmanu Es-Sa'diju, Ibn Usejminu, Mukbilu el-Vadi'ia, Dr. Ahmedu Hamedu, Abdul-Muhsinu el-‘Ubejkanu i Abdullahu Ed-Demidži.
Govor učenjaka koji dozvoljavaju pomaganje sa džinom muslimanom
Kaže Ibn Tejmijje (Medžmu'ul-fetava, 11/306-307):
„Relacija džina i insana ima različita stanja:
– insan koji naređuje džinu ono što su naredili Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od činjenja ibadeta samo Allahu, pokornosti Njegovom Vjerovjesniku, i naređuje to i insanu, on je od najboljih Allahovih miljenika (evlija), on je u tome od nasljednika Poslanika i njegovih zamjenika,
– ko upotrebljava džina u njemu dozvoljenim stvarima, on je poput onoga ko koristi insana u njemu dozvoljenim stvarima,
– ko upotrebljava džina u onome što su zabranili Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u širku, ili u zabranjenom ubistvu, ili u neprijateljstvu bez ubistva, poput uzrokovanja bolesti, zaboravljanja znanja i sličnih vidova zuluma, ili u nemoralu, poput dovođenja onoga ko želi nemoralne radnje, on se pomaže sa njima u griješenju i neprijateljstvu,
– zatim ko se pomaže sa njima u činjenju kufra, on je kjafir,
– a ko se pomaže sa njima u činjenju grijeha, on je griješnik, ili fasik (veliki griješnik) ili griješnik (koji čini mali grijeh)“.
Kaže šejh Abdurrahman Es-Sa'di (Tarikul-vusul, str. 134): „Upotrebljavanje džina od strane insana je poput korištenja insana od strane insana. Neko ih koristi u haramima, neko u dozvoljenim stvarima, a neko u pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem“.
Upitan je šejh Ibn Usejmin o propisu traženja pomoći insana od džina muslimana pa je odgovorio sljedeće (Fetava el-akida, str. 216):
„Naveo je šejhul-islam Ibn Tejmijje u 11 tomu svojih fetvi da upotreba džina od strane insana može imati tri stanja:
1- Da ih upotrebljava u pokornosti Allahu, poput toga da bude njegov zamjenik u dostavljanju Šerijata njemu sličnim džinima, ili ga upotrebljava u pomaganju šerijatski potrebnih stvari (od kojih je liječenje Kur'anom), to je pohvalna stvar, ili potrebna, to je dava k Allahu jer među džinima ima dobrih, pobožnih, zahida i uleme.
2- Da ih upotrebljava u dozvoljenim stvarima, to je dozvoljeno pod šartom da je sredstvo dozvoljeno, a ako je zabranjeno onda je haram, poput toga da ga džin neće pomoći osim ako učini širk Allahu, recimo da prinese žrtvu džinu ili slično.
3- Da ih upotrebljava u zabranjenim stvarima, poput krađe imetka ljudi, zaplašivanju ljudi i tome slično, to je zabranjeno jer je vid neprijateljstva i zuluma.
Zatim je naveo ono što se prenosi od Ebu Muse el-Eš'arija, radijjallahu anhu, kada ispitivao vijest o Omeru, radijallahu anhu, (tj. gdje se nalazi), a bila je neka žena u kojoj je bio džin, on ga je pitao o njemu (gdje se nalazi), pa mu je rekao da Omer, radijjallahu anhu, obilježava deve od zekata (u Bejtul-malu)“.
Upitan je šejh muhaddis Mukbil El-Vadi'i da li je dozvoljeno tražiti pomoć od džina u onome što je u njihovoj moći sa dokazom, pa je odgovorio sljedeće (Garetul-ešrita, 2/226-227):
„Kada sigurno utvrdiš da je musliman i da istinu govori, dozvoljeno ti je da tražiš od njega pomoć i njemu od tebe. Najbitnija stvar je da budeš siguran da istinu govori i da nije džahil. Jedna osoba od stanovnika Sa'adeta se sastajao sa džinom na planini, izučavao je sa njim Kur'an. A kada su došli džini sa bolesnikom, rekao je: Morate zaklati kurban. Pa mu je rekao taj čovjek: To nije dozvoljeno. A džin mu odgovori: Ovi džini su tvrdoglavi, neće otići osim da zakolju kurban. Ovo je primjer: ili džahila kao što ima džahila kod ljudi ili je šejtan koji hoće odvesti u dalalet tog čovjeka. Kada si siguran u njegov iman i da istinu govori, nema smetnje inšallah, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Nema smetnje u rukjama u kojima nema širka’, kada je tražio: ‘Pokažite mi vaše rukje’, pa kad su pokazali, reče: ‘Nema smetnje u rukjama u kojima nema širka'“.
Na pitanje o propisu pomaganja insana sa džinima, dr. Ahmed ibn Nasir Hamed je odgovorio (Es-Sihru bejnel-hakikati vel-hajali, str. 211):
„Mu'mini od džina su kao mu'mini od ljudi, u smislu da su pouzdani. Oni ne pozivaju u upućivanje molitve nekome drugom mimo Allaha, niti pomažu u zulumu i neprijateljstvu. Dobijanje vijesti od njih se ne negira nego uzima kao pouzdano, a njihovo pomaganje njihove braće od ljudi je moguće kao što ljudi pomažu jedni druge“.
Upitan je šejh Abdul-Muhsin el-‘Ubejkan o dozvoli traženja pomoći od džina pa je odgovorio:
„Traženje pomoći od dobrih džina je šerijatski dozvoljeno. Omer ibn Hattab, radijjallahu anhu, je tražio pomoć od njih da sazna o nekoj osobi, također, pomogao se sa njima Ebu Musa el-Eš'ari da sazna gdje je Omer, radijjallahu anhu. Ovo navodi i prenosi šejhul-islam Ibn Tejmijje, a ja sam to prenijeo u mojoj knjizi ‘Gajetul-meram’. Ovo pitanje je prenešeno i pojašnjeno u ovoj knjizi“.
Upitan je šejh dr. Abdullah ibn Omer ed-Demidži o propisu pomaganja sa džinom muslimanom, pa je odgovorio sljedeće nakon zahvala i salavata (Fetva izdata 24. Džumadul-ula 1422. po Hidžri):
„Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje u Medžmu'ul-fetava da upotreba džina može biti na sljedeće načine:
1- Ko ih koristi u haramu, poput nemorala, zuluma, širka, govora o Allahu bez znanja, a misle da su to kerameti pobožnjaka, a ovo su djela šejtana.
2- Ko ih upotrebljava u dozvoljenim stvarima, poput donošenja njegovog imetka, pokazivanje mjesta na kojem je imetak koji nema vlasnika, zaštita od onoga ko ga uznemirava i slično, ovo je poput međusobnog pomaganja ljudi.
3- Ko ih koristi u pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao što se koristi insan u ovome, pa im naređuje ono što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredili, zabranjuje im ono što su Allah i Poslanik zabranili, kao što naređuje i zabranjuje čovjeku. Ovo je stanje našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i stanje onih koji ga slijede iz ummeta, oni su najbolja stvorenja, jer oni naređuju ljudima i džinima ono što im naređuje Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem“.
Šejh Halid El-Muslih je upitan o propisu pomaganja sa džinom muslimanom u liječenju rukjom, pa je naveo općepoznati stav zabrane na čemu je većina učenjaka, a to je zabrana i naveo neke gore spomenute argumente zabrane. A zatim je naveo da neki učenjaci dozvoljavaju pod određenim uvjetima, kao što je šejhul-islam Ibn Tejmijje. Kaže da Ibn Tejmijje dozvoljava pod sljedećim šartovima: 1- da je način traženja pomoći od džina dozvoljen (da ne bude upućivanjem molitve njima, klanjem kurbana i slično), 2- da bude pomaganje u dozvoljenim stvarima. Zatim kaže da je ispravno mišljenje zabrana pomaganja sa džinima, osim ako sam džin ponudi neku vrstu pomoći, onda nema smetnje. Ali opet treba biti obazriv da ne bude neka vrsta postepenog odvođenja u zabranjeno, a Allah zna najbolje.
(https://www.youtube.com/watch?v=39V_ecWV5oI)
Odabrani stav je zabrana zbog snage argumenata koje su učenjaci ovog mišljenja naveli, a Allah zna najbolje. Osnova je da se liječenje bolesnih od sihra, uroka i džinskog opsjedanja čini učenjem Kur'ana i općepoznatim metodama koje ispunjavaju šartove dozvoljene rukje.
Izuzetak ove zabrane, uzimajući stav šejhul-islama Ibn Tejmijje i drugih učenjaka koji dozvoljavaju pomaganje džinima muslimanima, bi bilo stanje kada se ispune sljedeći šartovi:
1- da sam džin musliman ponudi pomoć a ne da traži učač.
2- da bude pomaganje u dozvoljenim stvarima liječenja.
3- da se utvrdi islam džina i istinitost njegovog govora.
3- da to bude ponekad a ne stalna praksa.
4- da to bude od strane učene osobe koja imaju iskustva u učenju rukje, a ne oni koji nemaju šerijatskog znanja ili su početnici.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
Da li je dozvoljeno telefoniranje sa ženama ?
Nije dozvoljeno razgovarati sa ženama sa kojima se nije u srodstvu na način koji budi strasti, kao što je ašikovanje, koketiranje ili na nježan način. Ovo nije dozvoljeno niti preko telefona niti na drugi način. Allah dž.š. u suri Ahzab 32 kaže: “O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Akoviše
Nije dozvoljeno razgovarati sa ženama sa kojima se nije u srodstvu na način koji budi strasti, kao što je ašikovanje, koketiranje ili na nježan način. Ovo nije dozvoljeno niti preko telefona niti na drugi način. Allah dž.š. u suri Ahzab 32 kaže: “O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!” Nema prepreke službenom (običnom) razgovoru ukoliko ima potrebe za tim i ukoliko u sebi ne sadrži nikakvo zlo. U svakom slučaju, takav razgovor mora biti sveden na ono najpotrebnije.
Šejh Ibn Džibrin – islambih.org 2000.-2001. god.
Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com
Vidi manjeDa li je dozvoljeno telefoniranje sa ženama ?
Nije dozvoljeno razgovarati sa ženama sa kojima se nije u srodstvu na način koji budi strasti, kao što je ašikovanje, koketiranje ili na nježan način. Ovo nije dozvoljeno niti preko telefona niti na drugi način. Allah dž.š. u suri Ahzab 32 kaže: “O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Akoviše
Nije dozvoljeno razgovarati sa ženama sa kojima se nije u srodstvu na način koji budi strasti, kao što je ašikovanje, koketiranje ili na nježan način. Ovo nije dozvoljeno niti preko telefona niti na drugi način. Allah dž.š. u suri Ahzab 32 kaže: “O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!” Nema prepreke službenom (običnom) razgovoru ukoliko ima potrebe za tim i ukoliko u sebi ne sadrži nikakvo zlo. U svakom slučaju, takav razgovor mora biti sveden na ono najpotrebnije.
Šejh Ibn Džibrin – islambih.org 2000.-2001. god.
Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com
Vidi manjeDa li je to zabranjeno dopisivanje između muškarca i žene ?
Ovakvo djelo nije dozvoljeno. To budi strasti među njima. Među njima budi želju da se susretnu i kontaktiraju. Često se dopisivanje pretvori u blag i nježan govor što je zavođenje i usađuje u srce ljubav za bludom. Savjetujem svakom onom koji sebi dobro misli da se kloni takvih dopisivanja i takvogviše
Ovakvo djelo nije dozvoljeno. To budi strasti među njima. Među njima budi želju da se susretnu i kontaktiraju. Često se dopisivanje pretvori u blag i nježan govor što je zavođenje i usađuje u srce ljubav za bludom. Savjetujem svakom onom koji sebi dobro misli da se kloni takvih dopisivanja i takvog govora kako bi sačuvao svoju vjeru i čast.
Šejh Ibn Džibrin – islambih.org 2000.-2001. god.
Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com
Vidi manje