Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Svinjska mast
Alejkumusselam. Oko liječenja onim što je haram piti i jesti, poput svinjskog mesa, vanjskom upotrebom, oblaganjem i masiranjem, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Prvi stav-zabrana. Na ovome je manja skupina učenjaka. Njihovi argumenti su hadisi koji govore o zabrani liječenja sa onim što je harviše
Alejkumusselam.
Oko liječenja onim što je haram piti i jesti, poput svinjskog mesa, vanjskom upotrebom, oblaganjem i masiranjem, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvi stav-zabrana.
Na ovome je manja skupina učenjaka. Njihovi argumenti su hadisi koji govore o zabrani liječenja sa onim što je haram. Oni tumače te hadise da se odnose i na liječenje unošenjem u organizam a i vanjskom upotrebom.
Drugi stav – dozvola ako se potvrdi njihova ljekovitost (po nekima kao vid nužde).
Ovo je stav većine učenjaka četiri mezheba, a između ostalih, ovo su izabrali šejhul-islam Ibn Tejmijje, Ibn Usejmin, Halid el-Muslih i mnogi drugi savremeni učenjaci.
Po njima se zabrana liječenja sa haramom, koja je došla u hadisima, odnosi na liječenje jedenjem i pijenjem, a ne vanjskom upotrebom.
Upitan je šejhul-islam (Medžmu'ul-fetava, 24/207) o dozvoli upotrebe svinjske masti za određenu bolest. Odgovorio je: „Liječenje jedenjem svinjske masti nije dozvoljeno. A liječenje sa masiranjem svinjske masti, a zatim da se nakon upotrebe opere (to mjesto), to pitanje je izgrađeno na dozvoli diranja nečistoće van namaza, a oko toga ima poznato razilaženje. Ispravno je da je to dozvoljeno kada za time ima potrebe, kao što je dozvoljeno čovjeku da otkloni nedžaset poslije nužde svojom rukom. A ono što je dozvoljeno u potrebi, dozvoljeno je liječiti se time“.
Na pitanje o propisu upotrebe kreme u kojoj ima svinjske masti, šejh Ibn Usejmin je odgovorio sljedeće: „Što se tiče upotrebe ovog lijeka u kojem je svinjska mast, ako je potvrđeno da je sadrži, nema smetnje u upotrebi lijeka ako ima potrebe za time, jer ono što je zabranjeno od svinje je njeno jedenje“. Zatim je naveo dokaze iz Kur'ana i sunneta o zabrani jedenja svinjetine, da bi na kraju potvrdio dozvolu sljedećim riječima: „Prema tome, upotreba ovog lijeka (koji sadrži svinjsku mast) za masiranje glave je opravdana, ako je tačno da koristi. A kada ga upotrijebiš, operi ga prije namaza, jer je svinjska mast nečista“.
Drugi stav učenjaka je bliži ispravnom, a Allah zna najbolje.
Prema tome dozvoljeno je liječenje svinjskom mašću masiranjem i oblaganjem, tj. vanjskom upotrebom, u što ulazi i vaginalno liječenje sa svinjskom mašću.
Ve billahi tevfik
Vidi manjeDa li se poznavanje i određivanje spola djeteta suprostavlja islamskoj akidi ?
Piše: Mr. Zijad Ljakić Prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevviše
Piše: Mr. Zijad Ljakić
Prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. Kaže židov: “Istinu si rekao, zaista si ti Vjerovjesnik!”, zatim se okrenuo i otišao. A onda je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, rekao: “Pitao me je o onome o čemu me je pitao, a ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”. Ovaj hadis predstavlja naučno čudo, jer su medicinska istraživanja potvrdila da je tekućina muškarca lužinasta, a tekućina žene kiselinska. Pa ako u vaginalnoj sredini prevlada lužinasta tekućina onda ona pospješuje brzo kretanje spermatozoida koji nose muški spol (y-kromosomi) koji stignu do jajne ćelije i oplode je prije spermatozoida koji nose žanski spol (x-kromosomi), jer su oni spori i teški, te tako dijete bude muško. A ako u vaginalnoj sredini prevlada kiselinska tekućina koja uništava spermatozoide koji nose muški spol, jer su slabootporni i nejaki, a prežive spermatozoidi koji nose ženski spol, jer su jaki i postojani, onda samo oni stignu do jajne ćelije i oplode je, te dijete bude žensko.
Djeca su Allahov dar svejedno bila ona muška ili ženska, jer Uzvišeni kaže: “Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće. On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda. On, uistinu, sve zna i sve može.” (Prijevod značenja Eš-Šura, 49-50.) Također, djeca su ukras dunjalučkog života, radost srca i užitak očiju: “Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, …” (Prijevod značenja Ali Imran, 14.), a na drugom mjestu stoji: “Bogastvo i sinovi su ukras dunjalučkog života…” (Prijevod značenja El-Kehf, 46.) Pod izborom spola djeteta se podrazumijevaju sve radnje i postupci koje čovjek vrši sa ciljem dobijanja muškog ili ženskog djeteta. Ovo pitanje nije suvremeno jer vuče svoje korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura, ali ono što čini ovo pitanje aktuelnim i ovovremenim je nagli napredak biomedicinske tehnologije koji je omogućio u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi čiji procenat uspjeha doseže čak do 99%. Pokušaji da se utvrdi spol djeteta prije rođenja, ili čak po želji odredi tokom samog čina začeća, vuku korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura. Pa tako shodno civilizacijskom stupnju, povijesnom razdoblju i životnoj sredini ti pokušaji su poprimali različite oblike, od onih koji se zasnivaju na praznovjerju i nepoznavanju biološke osnove začeća do takvih kojima se niti danas ne može osporiti utemeljenost na stvarnim činjenicama i zapažanjima.
Kratki historijat odabira spola djeteta
Grčki liječnik Hipokrat (460–377. p.n.e.), otac medicine, kaže da se muško dijete začinje u desnoj strani maternice, a žensko u lijevoj. Aristotel (384-322. p.n.e.), veliki grčki mislilac i filozof, je tvrdio da spol djeteta ovisi o žaru muškog sudionika u spolnom odnosu ,tj. što je žešća njegova strast veća je mogućnost da začne muško dijete. Prenosi se da su stari Grci vjerovali da se spermom iz lijevog testisa začinju ženska, a spermom iz desnog testisa muška djeca, pa su si muškarci prema želji za spolom djeteta podvezivali jedan testis. To se vjerovanje dugo zadržalo tako da su francuski plemići u želji za muškim nasljednikom pribjegavali još drastičnijoj metodi: oni bi sebi vaditi lijevi testis. Kineski kalendar određivanja spola novorođenčeta postavljen prije više od 700 godina predstavlja jedan od prvih pokušaja rješavanja ovog pitanja. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Prenosi se da su Indijci oko 500 godine p.n.e. ustanovili da se može uticati na izbor spola djeteta u nekim situacijama konzumirajući određenu hranu kao i koristeći određene lijekove. Arapi su bili poznati po davanju prednosti muškoj djeci nad ženskom našto je ukazao plemeniti Kur’an. Iako je većina drevnih naroda smatrala da je žena odlučujući faktor rađanja muške ili ženske djece, kod Arapa je još u vrijeme džahilijeta preovladavalo ubjeđenje da je muškarac uzročnik rađanja muške i ženske djece što je i opjevano u džahilijetskoj poeziji. U vezi spola djeteta postoje u narodu i danas različita vjerovanja, običaji i “metode’ u rasponu od određivanja spola djeteta po obliku trbuha trudnice sve do uvjerenja da se posebnim zahvatima može promijeniti spol djeteta u već poodmakloj trudnoći! U Austriji je zabilježen običaj da se nakon rođenja djevojčice posteljica zakopa pod najbliže orahovo stablo kako bi naredno dijete bio dječak. U Engleskoj se vjerovalo da se muško dijete najsigurnije može začeti u vrijeme kada puše sjevernjak. 1911. znanstvenica King potkopala je sve temelje starih teorija, proveden je opit na dva bijela miša, muškog i ženskog, uklonjen je jedan jajnik ženke i jedna testis mužjaka, i rezultat je bio da su se legla oba spola iz sjemena jednog testisa. To znači da nema veze testis, bilo lijevi ili desni, u određivanju spola djeteta, kao i da apsolutno nemaju nikakve veze jajnici sa određivanjem spola djeteta. Veliki napredak biologije i razvoj biomedicinske tehnologije omogućili su u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi. Odjeljivanje “muških” (Y) od “ženskih” (X) spermatozoida u kombinaciji s različitim oblicima vještačke oplodnje te prenatalne dijagnostike spola, jedan su od posljednjih tehnoloških “hitova” u tzv. humanoj reprodukciji. Iako metode još nisu dovoljno razrađene a i primjenjivost im nije apsolutna, mogućnost začeća djeteta željenoga spola pobudilo je veliko zanimanje, a u SAD i nekim evropskim zemljama niknule su brojne klinike specijalizirane za taj postupak. Vještački izbor spola djeteta je podigao pozornost na Zapadu zbog svoje etičke dimenzije. Naime, protivnici izbora spola djeteta kao glavnu bojazan ističu promjene prirodnog balansa spolova u populaciji, pogotovo ako se u budućnosti metodika usavrši i pojednostavi te postane jeftinija i pristupačnija velikom broju parova. Međutim, pristalice izbora tvrde da bi takva opasnost stvarno postojala samo u azijskim zemljama, poput Kine gdje je nakon zakonske zabrane porodicama da imaju više od jednog djeteta (1979. godine) omjer dječaka prema djevojčicama porastao. Druga je bojazan da bi pretežni izbor muške djece predstavljao diskriminaciju prema djevojčicama i ženama što je moralno neprihvatljivo, itd.
Da li se poznavanje i određivanje spola djeteta suprostavlja islamskoj akidi
Postavlja se pitanje da li neki šerijatski tekst upućuje da se ne može doći do spoznaje spola fetusa? Može neko uzeti za argument riječi Uzvišenog: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti. Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten ” (Prijevod značenja Lukman, 34.), da čovjek ne može znati spol djeteta dok je ono u stomaku svoje majke, a kamoli da izabere spol. Poznavanje spola djeteta dok je u utrobi majke je stvar gajba (nepoznatog i nevidljivog) kojeg samo Allah poznaje našto također ukazuje i hadis kojeg bilježi Buharija (7379): “Pet su ključeva gajba, ne poznaje ih niko osim Allaha, niko ne zna šta će sutra biti osim Allaha, niko ne zna šta je u matericama osim Allaha, niko ne zna kada će pasti kiša osim Allaha, ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti i niko ne zna kada će Smak svijeta nastupiti”. Međutim, u stvarnosti je potvrđeno iskustveno i znanstveno da čovjek može saznati spol djeteta dok je u stomaku kao što može i uticati na određenje spola djeteta. Pa zar je moguće da Kur’an i sunnet negiraju nešto što se dešava u stvarnosti? Kakav je odgovor islamskih učenjaka na ovu koliziju šerijatskih tekstova i stvarnosti? Mnogi učenjaci današnjice su dali odgovor na ovu prividnu kontradiktornost, između ostalih šejh Ibn Usejmin, rahimehullah (Medžmu’u fetava ve resail 1/35). Upitan je o spoju između znanja ljekara kojeg je spola fetus (putem ultrazvuka) i riječi Uzvišenog: “I samo On zna šta je u matericama” (Prijevod značenja Lukman, 34.), onog što je došlo u tefsiru Ibn Džerira od Mudžahida da je čovjek pitao Vjerovjesnika, sallallahu ´alejhi ve sellem, o tome šta će njegova žena roditi, pa je Uzvišeni objavio ovaj ajet, kao i onog što se prenosi od Katade da je značenje ajeta da samo Allah zna kojeg je dijete spola. Pa se odgovor sastojao u slijedećem: Mogućnost ljekara da uz pomoć veoma preciznih instrumenata (ultrazvuka) ustanove spol djeteta u stomaku nije u oprečnosti sa spomenutim ajetom. Jer ajet u svih pet spomenutih stvari govori o gajbu (nepoznatom i nevidljivom) kojeg samo Allah zna. A stvari gajba koje su vezane za dijete u utrobi majke se odnose na sljedeće: vrijeme koje će provesti u stomaku njegove majke, kakav će biti njegov život, djelo, kolika opskrba, hoće li biti sretan ili nesretan i da li je muško ili žensko prije nego što se tjelesno formira. A nakon što se tjelesno formira, a time dobije i prepoznatljive spolne karakteristike, znanje o njegovom spolu, muškom ili ženskom, ne ulazi u znanje gajba (napoznatog i nevidljivog) jer je svojim formiranjem postao dio pojavnog vidljivog svijeta. Osim što se tada dijete u utrobi majke nalazi obavijen u tri tmine koje kada bi se otklonile mogao bi svako vidjeti kojeg je spola. A zrake ultrazvuka su dovoljno jake da mogu probiti te tmine i omogućiti da se pokaže spol djeteta. U samom ajetu nije spomenuto da se znanje o onome što je u utrobi majke odnosi na spol djeteta, također to nije prenešeno ni u sunnetu. A hadis kojeg prenosi Mudžahid je mukati’un (prekinut) – slab, jer je Mudžahid tabi’in, tj. nije sreo Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, a prenosi od njega bez spomena ashaba u senedu. A tumačenje Katade se odnosi na to da samo Allah zna spol djeteta prije nego što se tjelesno formira, a poslije tjelesnog formiranja pa o tome imaju znanje i druga stvorenja (meleki ili ljekari uz pomoć ultrazvuka). Zato kaže Ibn Kesir u svom tefsiru tumačeći ovaj ajet u suri Lukman: “Također, niko ne zna osim Njega Uzvišenog šta je u matericama od onog što Uzvišeni hoće da stvori, međutim, kada naredi (melekima) da bude muško ili žensko, sretno ili nesretno onda to znaju i meleki koji su za to zaduženi i ko hoće od Njegovih stvorenja”.
Naučno čudo – hadis koji govori o nastajanju muškog ili ženskog spola
Da li neki šerijatski tekst govori o načinu nastanka muškog ili ženskog spola? Da, hadis kojeg Muslim bilježi u svom Sahihu (742), koji je ujedno dokaz da nastajanje spola djeteta ima svoje osjetilne uzroke koje ljudi mogu spoznati i koristiti. Naime, prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. Kaže židov: “Istinu si rekao, zaista si ti Vjerovjesnik!”, zatim se okrenuo i otišao. Onda je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, rekao: “Pitao me je o onome o čemu me je pitao, a ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”. Komentatori hadisa, kako navodi Ibn Hadžer u Fethul-bariju (11/270.), imaju dva mišljenja o riječi “fe ‘ala” (tekućina muškarca tekućinu žene): jedno da znači – prevlada, a drugo – prije stigne. Ovo drugo značenje negira sam prvi dio hadisa “pa kada se sastanu (tekućina muškarca i žene)”, jer ako su se već sastale tekućine kako će poslije toga jedna stići prije druge. Što znači da je značenje “prevlada” ispravno. Pa tako ovaj hadis predstavlja naučno čudo, jer su medicinska istraživanja potvrdila, o čemu će detaljnije biti govora u poglavlju o metodama određivanja spola djeteta, da je tekućina muškarca lužinasta, a tekućina žene kiselinska. Pa ako u vaginalnoj sredini prevlada lužinasta tekućina onda ona pospješuje brzo kretanje spermatozoida koji nose muški spol (y-kromosomi) koji stignu do jajne ćelije i oplode je prije spermatozoida koji nose žanski spol (x-kromosomi), jer su oni spori i teški, te tako dijete bude muško. A ako u vaginalnoj sredini prevlada kiselinska tekućina koja uništava spermatozoide koji nose muški spol, jer su slabootporni i nejaki, a prežive spermatozoidi koji nose ženski spol, jer su jaki i postojani, onda samo oni stignu do jajne ćelije i oplode je, te dijete bude žensko. Ovo naučno tumačenje povezano sa ovim hadisom je potvrdio egipatski znanstvenik profesor S’ad Hafiz koji živi u Americi, osnivač nauke o neplodnosti muškaraca (El-I’džazul-‘ilmi, Zindani). Ovo je još jedna potvrda da: (Allahov Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem) “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje” (Prijevod značenja En-Nedžm, 2-3.). Upravo ovo je sam Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, potvrdio rekavši na kraju hadisa: “A ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”.
Šerijatski status određivanja spola djeteta
Stavovi savremenih islamskih učenjaka oko ovog pitanja mogu se svesti u globalu na dva mišljenja. Postoji i treće čiji su zastupnici bez stava (El-Mesailu et-tibbijje el-mustedžidde 1/232).
Prvo mišljenje: Osnov u izabiranju spola djeteta je dozvola te u tome nema smetnje sa šerijatske strane. Od najistaknutiji predstavnika ovog stava su šejhovi: Abdullah el-Bessam, Mustafa Zerka, Salih ibn Humejd, Vehbe ez-Zuhajli i mnogi drugi. Također je ovo mišljenje Vijeća za fetve u Jordanu i Komisije za fetve iz Kuvajta. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 68-72)
Drugo mišljenje: Rad na odabiranju spola djeteta nije dozovljen. Ovo je stav dr. Muhammeda en-Netše, dr. Nasira ebul-Besal i šejha Fejsala Mevlevija. Također, ovo mišljenje je ono što se može razumjeti iz fetve Stalne komisije za fetve u Saudiji u kojoj stoji: “Pitanje embrija (fetusa) sa strane njihovog stvaranja, njihovog muškog ili ženskog spola je od stvari gajba (nepoznatog) o kojem nema znanja niko osim Allah subhanehu ve te’ala”. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 72-73)
Argumenti prvog mišljenja
(Ru’jetun šer’ijjetun fi tahdidi džinsil-mevlud, Halid el-Muslih str. 7-19)
Prvi dokaz: Osnov u stvarima je dozvola sve dok se nema dokaza o zabrani, ovo je šerijatsko pravilo koje zastupa džumhur učenjaka (Šerhul-kevkebil-munir 1/325), a kaže Ibn Redžeb da neki učenjaci kažu da je na ovome idžma’ učenjaka (Džamiul-ulumi vel-hikem 2/166), a oni koji zastupaju zabranu nemaju dokaz na koji se može osloniti.
Drugi dokaz: Nekoliko vjerovjesnika je tražilo od Allaha u svojim dovama da im da muško dijete. Ibrahim, ´alejhisselam, je dovio riječima: “Gospodaru moj, daruj mi čestitog dječaka “. (Prijevod značenja Es-Saffat, 100.) Također Uzvišeni spominje dovu vjerovjesnika Zekerije, ´alejhisselam: “Gospodaru moj, reče, podari mi od Sebe čestita potomka”. (Prijevod značenja Ali Imran, 38.) Da je traženje muškog djeteta zabranjeno, Uzvišeni bi njima zabranio da dove ono što je haram.
Treći dokaz: Vjerodostojan hadis od Sevbana, radijallahu ´anhu, u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu ´alejhi ve sellem, odgovorio na pitanje nekog židova o rađanju dječaka rekavši: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. (Bilježi ga Mislim 315, Nesai 9073, Ibn Huzejme 232, i ostali) U ovom hadisu je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, pojasnio da nastajanje muškog ili ženskog djeteta ima svoj prirodan uzrok. Također, hadis ničim ne ukazuje da je nastanak spola djeteta stvar gajba (nepoznatog) koju jedino Allah zna, nego naprotiv da je poput ostalih prirodnih stvari koje imaju svoje uzroke nastanka kada ih uradimo dobijamo uvijek isti rezultat. Na argumentovanje sa ovim hadisom postoje dvije primjedbe o kojima je Ibnul-Kajjim nadugačko i naširoko pisao u nekoliko svojih knjiga: Et-Turukul-hukmijje (185), Tuhfetul-atfal (166), Miftahu darisse’ade (1/259), Medarudžussalikin (1/243).
Četvrti dokaz: Analogija (kijas) izbora spola djeteta na dozvolu liječenja neplodnosti. Naime, nema razilaženja među učenjacima da je dozovoljeno liječiti neplodnost. Nisu u tome učenjaci vidjeli oprečnost ajetu: “A koga hoće, učini bez poroda.” (Prijevod značenja Eš-Šura, 50.) Onda je uzimanje za uzroke radi odabiranja spola djeteta preče da bude dozvoljeno jer je to lakša, blaža i manja aktivnost od ulaganja truda da se rodi dijete onima koji su neplodni.
Argument drugog mišljenja
Zagovorači ovog stava potkrepljuju svoj stav sa četiri argumenta od kojih je najjači dokaz koji se sastoji u slijedećem. Rad na određivanju spola djeteta je miješanje u djela koja su isključivo svojstvena Allahu, tj. u Njegovo stvaranje i Njegovu volju, kao i pokušavanje da se spozna gajb (nepoznato) o onome što je u materici što jedino Allah zna. Kaže Uzvišeni: “On vas oblikuje u matericama kako On hoće” (Prijevod značenja Ali Imran, 6.) Kaže grupa mufessira, poput Ibn Mes’uda i Katade, da se ovdje misli na oblikovanje u muškom ili ženskom spolu. (Džamiul-bejan od Taberija, 3/169.) Također, u istom kontekstu su riječi Uzvišenog: “Allah zna šta svaka žena nosi i koliko se materice stežu, a koliko šire” (Prijevod značenja Er-R’ad, 8.). A u ajetu o pet ključeva gajba (nepoznatog) Uzvišeni kaže: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama…” (Prijevod značenja Lukman 34.) Kaže grupa mufessira tefsireći ovaj ajet da ne zna niko šta je u matericama, muško ili žensko, crvene ili crne kože. (Džamiul-bejan od Taberija, 21/88) Kaže mufessir Džessas u svom tefsiru “Ahkamul-Kur’an” (5/60): “Na ovom mjestu (ajetu) Allah je Sebe izdvojio u znanju onog što je u matericama kako bi nam stavio do znanja da niko drugi sem Njega to ne zna i da je to od znanja gajba kojeg niko ne zna osim Allaha”. Ovo također podupire hadis od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, kada kaže melek prilikom udahnjivanja duše: “O Gospodaru, je li muško ili žensko? Pa Tvoj Gospodar odredi šta hoće, a melek zapiše” (Muslim 2645).
Komentar:
Prvo – uzimanje za uzroke koje je Uzvišeni Allah učinio načinom dolaska do posljedica, svejedno bilo to u određivanju spola ili nečemu drugom, ne sadrži u sebi miješanje u stvaranje i ostvarenje Allahove volje što je samo Allahu svojstveno. Dokaz za to je da sve što radi Allahov rob to ne izlazi iz Allahove odredbe, volje i stvaranja. Kaže Uzvišeni: “Vi nećete nešto htjeti osim da to Allah hoće” (Prijevod značenja El-Insan, 30.), i kaže: “Allah je Stvoritelj svega” (Prijevod značenja Ez-Zumer, 62.)
Drugo – rad na određenju spola djeteta ne negira Allahovu osobenost u poznavanju onog što je u matericama, ovo je očevidno iz slijedećeg: Rad na određenju spola nije ništa drugo nego uzimanje za uzrok koji vodi do određenog rezultata.Taj rezultat će nekada biti ostvaren,a nekada neće kao i u bilo kojoj drugoj stvari. Sa druge strane, Uzvišeni Allah nekim od svojih stvorenja omogući da spoznaju spol djeteta, nekima objavom a neki to znaju iz iskustva što sve predstavlja kap vode u moru Allahova znanja. Pa tako Allah obavijesti meleka zaduženog za matericu o svih pet stvari spomenutih u hadisu Ibn Mes’uada, radijallahu ‘anhu, između ostalog i o spolu. Također, potvrđeno je da se znanje spola može spoznati putem pronicljivosti (firasa), snova i slično. Tome svjedoči znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, o onome što je u stomaku njegove žene prije nego se porodila, kada je na samrti rekao kćerki Aiši, radijallahu ‘anha, da podijeli određen imetak nakon njegove smrti sa svoja dva brata i dvije sestre, pa mu ona reče da ona ima jednu sestru Esmu a ko je ta druga, pa joj odgovori da će ono što je u utrobi majke biti žensko. (Malik u Muvetteu 1474.) Kaže malikijski učenjak Karafi da se ovo znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, ne suprostavlja Allahovoj osobenosti u poznavanju onog što je u matericama, jer Allahovo znanje nije zasnovano na uzroku preko kojeg dobija saznanje, a Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, je to saznao putem snova kako se prenosi. (Ez-Zehire 6/229) Također, hanefijski učenjak Serahsi kaže da govor Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, nije pričanje o gajbu jer je on govorio na osnovu njegove pronicljivosti (firase). (El-Mebsut 12/50)
Radžih (odabrano) mišljenje na bazi argumenata je da je osnov u izbiranju spola djeteta dozvola, dok sa druge strane nema dokaza koji ukazuju na zabranu, a Allah zna najbolje.
Šartovi i pravila određivanja spola djeteta
Letimična analiza izvještaja i vijesti o stanju među ljudima sa onim što im je donijeo napredak biomedicine u operaciji izbora spola djeteta pokazuje da postoje određeni problemi koje je potrebno šerijatski, zakonsko i društveno liječiti čime bi se stalo na kraj zloupotrebi ovog naučnog napretka i kako bi se on stavio u službu čovječanstva. U tom kontekstu oni koji se bave i interesuju ovim pitanjem koji pripadaju različitim religijama i državama pozivaju da se postave uvjeti i pravila dozvole izbora spola čime bi se uklonile i umanjile štetnosti ove pojave. Šartovi dozvole izbora spola djeteta sa šerijatske strane se mogu rezimirati u sljedećem (Dirasat fikhijje fi kadaja tibbijje muasire 2/880):
Prvo: da izbor spola ne bude obavezni državni zakon ili opća politika, nego lična želja supružnika. Drugo: da određivanje spola djeteta medicinskim putem rade samo oni koji imaju potrebu za tim, poput supružnika kojima se nekoliko puta rađa isti spol ili radi sprečavanja prenošenja nasljednih bolesti koje su vezane za x-kromosom. Ovo već primjenjuju neke zemlje poput Amerike i Britanije koje su postavile velika ograničenja medicinskim centrima specijalizovanim za izbor spola.
Treće: preduzimanje svih garancija koje sprečavaju miješanje spermatozoida prilikom vještačke oplodnje koje vodi u miješanje porijekla ljudi. O ovom pravilu se na Zapadu ne vodi računa, a Islam je po ovom pitanju veoma rigorozan.
Četvrto: čuvanje stidnih mjesta, tj. otkrivati veličinom i vremenom dio tijela koji je nužno da se otkrije, i to pred osobom istog spola.
Peto: da se izbor spola djeteta ne radi bez dozvole oba roditelja, jer oboje imaju pravo na dijete.
Karakteristike spolnih ćelija
Da bi se razumio govor o metodama određivanja spola djeteta neophodno je da se poznaju neke osnovne karakteristike spolnih ćelija. Vodeće teorije o spolnoj selekciji zasnivaju se na činjenici da spolne ćelije, sperma i jajna ćelija, imaju 23 kromosoma (pola od tjelesnih), te da nose po jedan spolni kromosom. Ženska jajna ćelija ima uvijek X kromosom, a spermatozoid može imati X ili Y kromosom. Spol djeteta određuje se u toku začeća , tj. ako jajnu ćeliju oplodi sperma sa X kromosom, dobit ćemo žensko dijete, a ako sperma sadrži Y kromosom, imat ćemo muško dijete. Spol našeg djeteta, dakle, u potpunosti ovisi o spermi koja je oplodila jajnu ćeliju koja kod žene izlazi jednom između dva mjesečna pranja. Jednačina ženskog spola glasi: x jajašce + x sperma = xx = žensko dijete, a muškog: x jajašce + y sperma = xy = muško dijete. Sperma se sastoji od mješavine X i Y kromosoma – koje zbog njihovih karakteristika možemo zvati ‘postojani X’ i ‘brzi Y’ – a njihov omjer u spermi je otprilike 50:50. ‘Postojani X’ je nosilac ženskog spola; X- sperma su veći, sporiji i žive puno duže. Puno su otporniji na vaginalnu floru i mogu preživjeti čak 5-6 dana. ‘Brzi Y’ je nosilac muškog spola; Y- sperma su manji, ali imaju duži repić koji ih čini bržima i pokretljivijima, ali nisu otporni i ne mogu dugo živjeti, te u većini slučajeva umiru u roku od 2 dana. S ozirom na ove uočene karakteristike X i Y spermija – razvile su se teorije o tome kako možete utjecati na povećanje šansi u dobivanju toliko željene curice ili dječaka. Uz to vrlo je važno odrediti tačan dan ovulacije jednom od standardnih metoda. Ovulacija predstavlja oslobađanje jedne ili više jajnih ćelija iz jajnika koje su spremne za oplodnju, a ovo, u stvari, predstavlja plodno razdoblje žene.
Metode određivanja spola djeteta i šerijatski status istih
Metode određivanja spola dijele se u dvije skupine: opće nemedicinske metode i medicinske metode .
Nemedicinske metode:
Kada se kaže nemedicinske metode ne misli se da sve one nisu medicinski ispravne, nego da se ne odvijaju u labaratorijima i pod nadzorom ljekara. Prenosi se mnoštvo metoda i različitih teorija za određivanje spola od kojih su većina praktično nepotvrđene ili su isčezle sa vremenom, te stoga ne zavređuju da se na njima zadržava. U ovom poglavlju biće govora samo o metodama koje su prisutne u praksi među ljudima. (Ihtijaru džinsil-mevlud ve hukmuhul-šeri’ od Abdurrešida ibn Kasima)
Prva metoda: upotrebe odgovarajućih hemijskih tekućina. Suština ovog metoda se bazira na tome da je postalo poznato da kiselinska sredina više odgovara x-kromosomima (spermi), tj. onim koji nose ženski spol, a lužinska sredina odgovara y-kromosomima (spermi), tj. onima koji nose mušku djecu. Zato je na ženi da koristi vaginalno tuširanje kiselinom ili lužinom kako bi pripremila maternicu sa odgovarajućom hemijskom sredinom za željeni spol. Naime, vaginalno lučenje je karakteristično po kiselinskoj tekućini koja štiti i čisti ovaj organ od bakterija. Ova kiselinska osobenost vagine ako je u velikom procentu ona uništava spermatozoide unutar vagine naročito y-kromosome (koji nose muški spol) zato što su oni slabootporno i mali kada se uporede sa x-kromosomima (koji nose žensku djecu) koji se uglavnom otporni na ovu kiselinu. Smatra doktora Bloom 1424. po Isi, ‘alejhisselam, da je kiselost vaginalne sredine bitan faktor u određivanju spola djeteta. Ovo je dokazao njemački liječnik Anterberger tako što je ustanovio da su žene koje boluju od neplodnosti a koje su se liječile sa natrij bikarbonatom (lužinom) rađale mušku djecu više od ženske. Na osnovu ovog je zaključio da lužinska sredina pomaže rađanju muškog spola za razliku od kiselinske sredine koja pomaže rađanju ženske djece. Nakon ovog mnogo je ljekara izvršilo istraživanja koja su potvrdila gore spomenuto. Također, ljekari su utvrdili da je lučenje grlića maternice lužinsko što pomaže prolasku y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, a da se lučenje vrata meternice poveća sa ženinim orgazmom. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba petnaestak minuta prije polnog odnosa da izvrši pranje vagine, tako što će uzeti veliku kašiku praha natrij karbonata (sode bikarbone), koji se može nabaviti u apoteci, i rastvorit ga u litar kuhane vode, a zatim će tom mješavinom izvršiti duboko unutrašnje pranje vagine. Ovo treba uraditi na dan ovulacije, tj. spuštanja jajne ćelije iz jajnika čime se omogućava y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, da što prije oplode jajnu ćeliju i kako ne bi bili izloženi uginuću. Suprotno ovome, ona žena koja želi da rodi žensko dijete, treba uzeti kašiku bijelog ocata i uraditi isto što je gore spomenuto. Također, za dobijanje muškog djeteta polni odnos treba biti dubok kako bi y-kromosomi došli do otvora vrata maternice čija je sredina lužinska. Smatra doktor Landrum (u knjizi “Kako da izabereš spol svoga djeteta”) da je za izbor muškog spola bolje da polni odnos bude odostraga jer to pomaže izbacivanju sjemena (y-kromosoma) blizu otvora maternice, a uz to da učestvovanje žene u polnom činu bude veoma aktivno jer je potvrđeno da spolna uzbuđenost i orgazam žene luče lužinastu tekućinu koja pomaže y-kromosoma stignu da oplode spuštenu jajnu ćeliju. Neki ljekari su ustanovili da pijenje šoljice kahve ili nekog drugom osvježavajućeg pića koje sadrži kofein napola sata prije polnog akta pospješuje veću pokretljivost y-kromosoma čime se daje veća mogućnost začeću muškog djeteta. A što se tiče ženskog djeteta, polni čin ne treba biti dubok, žena ne treba biti aktivna i ne treba nastojati da doživi orgazam, kao i da polni čin bude najmanje tri dana prije ovulacije.
Ovaj metod ne sadrži u sebi nešto što bi sa šerijatske strane zahtijevalo njegovu zabranu.
Drugi metod: činjenje polnog akta u određeno vrijeme. Ako se polni odnos učini prije vremena ovulacije (tj. spuštanja ženske jajne ćelije iz jajnika) y-kromosomi (sperma) koji nose muški spol pošto su lakši i brži doći će do odredišta prije x-kromosoma ali neće naći jajnu ćeliju, zatim će uginuti jer su slabi i kratko žive (jer ne žive više od dva dana). Onda tu ostaje prostor za x-kromosome (spermu) koji nose žensku djecu, oni su postojani, jaki i dugo žive (čak do šest dana), pa kada stignu i bude ovulacija u narednih nekoliko dana onda uz Allahovu dozvolu bude žensko dijete. Smatra dr. Cutler da kada se izvrši oplodnja dva ili tri dana prije ovulacije, djeca koja se rode budu 80% ženska, dok ako se desi oplodnja nekoliko sati poslije ovulacije 80% rođene djece bude muškog spola. Prema tome, žena koja želi muško dijete treba da se čuva od polnog odnosa sve do vremena ovulacije, a to je u većini slučajeva 14. dan od početka menstrualnog ciklusa, kod onih žena čije je pranje vremenski uredno. Tada joj muž treba prići kako bi se polni čin uskladio sa spuštanjem jejne ćelije. A ako joj je mjesečno pranje vremenski neuredno te ne zna tačno kada joj je termin ovulacije na njoj je da nastoji utvrditi vrijeme ovulacije na jedan od sljedećih načina:
● mjerenjem tjelesne temperature, jer se ona u momentu ovulacije poveća za 0,5 do 1,0 stepeni,
● praćenjem promjene sluzi grlića materice, jer materica prije pet dana od ovulacije luči sluz koja je debela, boje blata i ljepljiva, ova sluz se postepeno smanjuje tako da potpuno nestane nakon prestanka podnosti, pa je ženi čistoća, neljepljivost i mokrina sluzi dokaz ovulacije,
● upotrebom savremenih sprava za određivanje termina ovulacije.
Pa tako oni koji žele muško dijete; na mužu je da ostavi polno općenje sve do termina ovulacije, time će učiniti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol jakima, a njihov broj će biti velik, te će se oplodnja jajne ćelije desiti baš kada se ona spustila (a ona ne živi više od 24 sata). Pa pošto su y-kromosomi pokretljiviji i brži od x-kromosoma (koji nose ženski spol) prije će stići i začet će se muško djete uz Allahovu dozvolu. A oni koji žele žensko dijete; na njima je da imaju svakodnevno polni akt jer će time oslabiti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol, a zadnji polni odnos trebaju imati tri dana prije ovulacije. Na ovakav način y-kromosomi koji dođu do odredišta prije x-kromosoma, pošto nije bila ovulacija, uginuće i tako ostaviti prostor za spore, ali jake x-kromosome koji će oploditi jajnu ćeliju i dati žensko.
Ova metoda kao i prethodna nije ništa drugo nego dozvoljeno uzimanje za uzroke.
Treći metod: dijeta. Urađena su istraživanja koja su potvrdila da ishrana žene utiče na promjenu stanja u materici time što poveća prisustvo nekih materija a umanji prisustvo drugih što prilikom oplodnje rezultira začećem određenog spola djeteta. Naime, njemački znanstvenik Herst vršio je 1935 po Isi, ‘alejhisselam, istraživanja o uticaju kalijuma na žive organizme. On je u posudu sa vodom stavio crve, a onda dolijevao kalijum. Stvar koja mu je skrenula pažnju je bila da koliko god doda kalijuma time bi se povećalo rađanje muških crvi. 1969. izvršeno je istraživanje na 52 farme koje su koristile hranu obogaćenu kalcijom i magnezijom,i rezultat je bio rađanje 340 ženskih grla nasuprot 280 muških. Zatim je ponovljeno ovo istraživanje na drugim živim stvoranjima pa je bio isti rezultat. Nakon toga, dva kanadska ljekara su ovo potvrdili na osnovu izvršene stastistike koja se sastojala u slijedećem: Utvrdili su da je od 50 žena koje su rodile mušku djecu 40 njih je bilo na dijeti obogaćenoj sa soli, a sa korištenjem hrane koja vrlo malo sadrži kalcijum i magnezijum, dok je sa druge strane, 50 žena rodilo žensku djecu a koje su bile na dijeti obogaćenoj sa kalcijum i magnezijum sa korištenjem vrlo malo natrijuma. Također, istraživanja su potvrdila da žena koja se u ishrani oslanja na biljnu hranu izbjegavajući meso, velika je prilika da će roditi žensko. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba da joj ishrana bude bogata sa natrijom i kalijom poput prirodnih sokova, meda, mesa, kahve, čaja, slane hrane i povrća, a žena koja želi da rodi žensko dijete treba da joj ishrana bude bogata kalcijom i magnezijom poput: mlijeka i milječnih proizvoda, mineralne vode, jaja, kakao, oraha i badema.
Tumačenje ove teorije se svodi na slijedeće: da dijetalna ishrana, gore spomenuta, uzrokuje fiziološke promjene na membrani jajne ćelije koja usljed te promjene prima i privlači samo sjeme jedne vrste (x ili y kromosome, tj. spermu koja nosi muški ili ženski spol). Druga grupa istraživača tumači da ova dijatalna ishrana utiče, u stvari, na stepen kiselinskog lučenja vagine koji igra veliku ulogu u dospijevanju spermatozoida do jajne ćelije. Također i ova metoda odabiranja spola djeteta ne sadrži u sebi nešto što bi je činilo zabranjenom po Šerijatu.
Procenat dobijanja željenog spola djeteta putem bilo koje od tri gore spomenute metode varira između 70% do 80%.
Četvrta metoda: usklađivanje polnog odnosa sa mjesečevim kretanjem. Nije dozvoljen rad po ovoj metodi, jer nije zasnovana ni na osjetu ni na iskustvu, nego predstavlja pusto nagađanje povezano sa astrologijom i uvjerenjem da nebeska tijela utiču na događaje.
Peta metoda: kineski kalendar. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Sa šerijatske strane je zabranjen zbog uvjerenja da nebeska tijela utiču na zemaljske događaje između ostalih spol djeteta.
Šesta metoda: metoda matematičkog proračuna. Ova metoda je zasnovana na zbrajanju broja slova od imena majke, majke njene majke, dana mjeseca u kojem je počela trudnoća, sa danom mjeseca u kojem će se poroditi. Pa ako zbir bude neparan broj biće muško, a ako bude paran biće žensko. Ova metoda je haram jer se bazira na uzimanju za uzrok ono što ni u Šerijatu ni u fizičkoj stvarnosti ne može biti uzrokom događanja.
Stalna komisija za fetve u Saudiji je za kineski kalendar rekla da je laž i batil, te da je obaveza uništiti ga i ne dijeliti među ljudima. (Fetva broj 21820, datum: 22/1/1422) Došlo je u fetvi Centar za fetve pod nadzorom Abdullaha Fekiha (Fetava eš-šebektil-islamijje 5/3302) da nije dozvoljeno oslanjanje na metode mjesečevog kretanja i matematičkog proračuna jer su djelo proroka i vidovnjaka koji su učinili da dani, mjeseci, imena osoba imaju uticaj na stvorenja i da su sredstvo pomoću kojih se spoznaje gajb, a ovo je jedan od najvećih harama jer predstavlja širk koji je Allah zabranio.
Medicinske metode za izbor spola djeteta
Pod ovim se podrazumijevaju metode koje zahtijevaju kliničku i labaratorijsku intervenciju, a to su:
a) Prirodna metoda koja se bazira na određivanju spola djeteta vršenjem abortusa fetusa ako ne bude spol koji se želi i tako sve dok trudnoća ne bude sa željenim spolom. Ova metoda nije dozvoljena jer je zasnovana na činu abortusa koji po ispravnom mišljenju učenjaka nije dozvoljen bez opravdanog šerijatskog razloga, a da ne govorimo o štetnim posljedicama na ženino tijelo i gubljenje plodnosti usljed učestalog vršenja abortusa.
b) Odjeljivanje sperme Ericssonovom albuminskom metodom ,a zatim vještačka oplodnja.
c) Odjeljivanje sperme Johnsonovom metodom protočne citometrije, a zatim vještačka oplodnja.
Ericssonova metoda se radi putem vještačke oplodnje svejedno bila vanjska (tzv. dijete iz epruvete) ili unutrašnja, procenat uspjevanja trudnoće je 25% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od 80%. Johnsonova metoda se vrši putem micro-osjemenjivanja van tijela žene koje je mnogo preciznije, te nakon utvrđivanja spola djeteta embrio se stavlja u maternicu, a procenat uspijevanja trudnoće ovom metodom je 50% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od čak 99%.
Šerijatski status ove dvije metode se vraća na propis vještačke oplodnje o kojoj je Kolegij islamskog prava (Kararat ve tevsijat, str. 74-76), između ostalih, donijeo stav da su od svih vrsta i oblika koje postoje u praksi dozvoljena samo dva oblika: prvi – da se uzme sjeme od muža i jajna ćelija od njegove supruge, zatim da se izvrši vještačka oplodnja u labaratoriji, a potom embrio stavi u maternicu supruge (tzv. vanjska vještačaka oplodnja), drugi – da se uzme sjeme od muža i stavi u odgovarajuće mjesto polnog organa njegove supruge (tzv. unutrašnja vještačaka oplodnja).
Nakon izlaganja nemedicinskih i medicinskih metoda određivanja spola djeteta može se konstatovati: da onome ko ima potrebu za izborom spola djeteta da su prve tri nemedicinske, tzv. narodne metode: upotreba odgovarajućih hemijskih tekućina, činjenje polnog akta u određeno vrijeme i dijeta, šerijatski dozvoljene i najbolje za korištenje. A medicinske metode (Ericssonova i Johnsonova) ne treba koristiti osim u nuždi, poput liječenja nasljednih bolesti, uz ispunjavanje šartova gore spomenutih. Ovo je stav Kolegija za islamsko pravo pri Rabiti (19. sjednica, novembar 2007 u Mekki). Ve billahi tevfik.
El-Asr br. 36 (maj/juni 2010)
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je dozvoljeno ženi obaviti hadždž bez mahrema ?
Piše: Mr. Hakija Kanurić Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu. Putnik na hadždž, iako se educirao i upoznao sa propisima koji mu predstoje, nerviše
Piše: Mr. Hakija Kanurić
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.
Putnik na hadždž, iako se educirao i upoznao sa propisima koji mu predstoje, nerijetko biva u nedoumici oko brojnih inovacija. Naprimjer, zna da je dužan na mikatu (posebno određeno mjesto sa kojeg se počinje obred hadždža ili ‘umre) obući hadžijske ihrame i donijeti nijjet ulaska u obred ‘umre ili hadždža, ali šta ako u sveta mjesta dolazi zračnim putem? Da li će to učiniti u avionu ili nakon što sleti u Džidu? Ženi nije dozvoljeno putovanje bez mahrema, međutim, putovanje se u ovom vremenu uveliko razlikuje u odnosu na vrijeme u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao tu zabranu. Da li sigurnost, kratkoća i olakšanje puta, koje moderna sredstva putovanja pružaju, može utjecati na promjenu tog propisa? Putnik na hadždž naučio je da za vrijeme ihrama ne smije koristiti miris, ali je u nedoumici da li mu je dozvoljeno koristiti sapun ili šampon koji ostavlja mirisan trag. Također je saznao da je brijanje glave za muškarca prilikom izlaska iz ihrama bolje i vrednije od skraćivanja kose, ali je u nedoumici da li se taj prioritet ostvaruje šišanjem “na nulu”. Da li je ženi dozvoljena upotreba medicinskih sredstava koja ubrzavaju ili odgađaju mjesečni ciklus kako bi u određenom vremenu mogla obaviti tavaf? Ovakva pitanja koja je moderni život proizveo, a na koja su savremeni učenjaci dali odgovore u svjetlu šerijatskih dokaza i stilu i govoru klasičnih učenjaka, teme su rubrike o hadždžu.
Hadždž žene bez mahrema
Mahrem je osoba s kojom je ženi trajno haram sklopiti brak, zbog krvne bliskosti, srodstva po mlijeku ili tazbinstva. Uvjet validnosti mahrema kao pratioca na putovanju jeste da bude razuman i punoljetan. Neki učenjaci ne uvjetuju punoljetnost nego smatraju da mahrem na putovanju može biti dječak pred punoljetnost ako je u stanju ispuniti ulogu mahrema. Muž je poput mahrema po pitanju pratnje žene na putovanju. (El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtije, 17/37) Smisao i mudrost pratnje mahrema jeste da ženi bude zaštita i pomoć na putovanju, jer putovanje uvijek nosi neizvjesnost, a u pratnji mahrema žena neće biti meta pokvarenjaka koji se ne boje Allaha.
Savremena prijevozna sredstva uveliko su olakšala putovanje i približila udaljene zemlje, tako da se danas zračnim saobraćajem za nekoliko sati pređe razdaljina za koju su u vremenu poslanstva, u kojem su uspostavljeni islamski propisi, bili neophodni mjeseci putovanja. Uz to, putnici se osjećaju sigurnim tokom cijelog putovanja i sve neophodne potrepštine poput hrane, pića, hamama i sl., su nadohvat ruke, dok se u ranijim vremenima žena teško penjala na jahalicu, putovanja su podrazumijevala danonoćno pješačenje i jahanje kroz pusta i nenaseljena mjesta, a nerijetko su u sebi krila brojne opasnosti. Da li olakšanje putovanja koje danas svjedočimo utječe na promjenu zabrane putovanja žene bez mahrema izrečenu u brojnim hadisima Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam?
Prije odgovora na ovo pitanje neophodno je ukazati na stavove klasičnih učenjaka o propisu mahrema pri putovanju žene općenito, s posebnim osvrtom na putovanje radi obavljanja hadždža. U ovom pitanju postoje stanja po kojima nema razilaženja među učenjacima, a to su:
Prvo: Učenjaci su složni da je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema u slučaju prijeke potrebe, kao što je hidžra iz zemlje nevjerstva u zemlju islama, bjekstvo iz zarobljeništva i sl.
Drugo: Učenjaci su složni da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema ukoliko putovanje predstavlja fizičku ili moralnu opasnost po nju. U tom kontekstu Ibn Tejmijje kaže: “Muslimani su složni da ženi nije dozvoljeno putovati osim na način da bude sigurna i zaštićena od neželjenog. Učenjaci su naveli šta svako od njih smatra da predstavlja sigurnost i zaštitu žene, poput društva skupine pouzdanih žena i pouzdanih muškaraca…” (Šerhul-umde, 2/175-176)
Treće: Žena koja je u mogućnosti obaviti hadždž i ima muža ili mahrema koji će je pratiti na tom putovanju, dužna je, po konsenzusu islamskih učenjaka, obaviti hadždž.
Nakon što smo uočili stanja po kojima su učenjaci jednoglasni, možemo precizno ukazati na stanje po kojem učenjaci imaju oprečna mišljenja. To je stanje kada žena ispunjava uvjete obaveznosti hadždža, ali nema muža ili mahrema koji bi je pratio na tom putovanju, međutim, u mogućnosti je sigurno putovati u pratnji pouzdanih žena. Da li je dužna obaviti hadždž u takvim okolnostima ili ne? Da li joj je dozvoljeno putovati na takav način ili ne? Učenjaci imaju sljedeća mišljenja:
Prvo mišljenje jeste da žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadždž, a ženi je zabranjeno putovati bez muža ili mahrema, bilo to putovanja radi obavljanja hadždža ili nečeg drugog, bez razlike radilo se o obaveznom hadždžu ili nafili. Ovo mišljenje zastupa hanefijski i hanbelijski mezheb, te imam En-Nehai, Hasan el-Basri, Tavus, Eš-Šabi, Es-Sevri i drugi. (Ibnul-Humam, Fethul-Kadir, 2/421, Ibn Kudame, El-Mugni, 3/192, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 90.)
Najistaknutiji argument ovog mišljenja jeste predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka se muškarac nikako ne osamljuje sa ženom osim u prisustvu mahrema! Neka žena ne putuje osim u pratnji mahrema!” Čuvši te riječi jedan od prisutnih upita: “Allahov Poslaniče, moja supruga se uputila na hadždž, a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki!” Na to Poslanik reče: “Vrati se i obavi hadždž zajedno sa svojom suprugom!” (Buharija, br. 5233, i Muslim, br. 1341)
Ovim hadisom Allahov Poslanik naređuje čovjeku da ostavi džihad, nakon što mu je postao obavezan, kako bi se pridružio svojoj supruzi na putovanju radi hadždža, a obaveza se ne ostavlja osim radi veće obaveze. Uz to, Allahov Poslanik ne pita da li ona putuje u skupini pouzdanih pratilaca ili ne, što znači da je prisustvo mahrema ili muža neophodno.
Ovakvom usmjerenju hadisa oponirano je primjedbom da džumhur (izrazita većina) učenjaka smatra da mahremu ili mužu nije vadžib (obaveza) krenuti na put kako bi žena obavila hadždž u njegovoj pratnji, što znači da je ovdje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao na ono što je bolje, a ne na ono što je obavezno. Tome u prilog ide predaja u kojoj je umjesto riječi: “…a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki”, kazano: “…ja želim da krenem sa tom i tom vojskom, a moja žena želi obaviti hadždž!” (Buharija, br. 1862) Kontekst ove predaje ukazuje da je to pitanje o onome što je bolje i prioritetnije činiti.
Drugi dokaz prvog mišljenja su brojne predaje koje uopćeno zabranjuju putovanje žene bez mahrema, poput predaje od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da putuje na udaljenost jednog dana i noći osim u prisustvu svog mahrema.” (Buharija, br. 1088) Ovaj hadis je jasan i konkretan dokaz da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema.
Drugo mišljenje jeste da postojanje mahrema nije uvjet da bi hadždž ženi bio obavezan. Ukoliko žena nema muža ili mahrema koji bi s njom putovao, a u mogućnosti je putovati u društvu pouzdanih pratilaca, dužna je obaviti hadždž. Ovo mišljenje zastupa malikijski i šafijski mezheb, a prenosi se od Aiše, Ibn Omera i Abdullaha b. Zubejra, radijallahu anhum, te od Ataa ibn Ebi Rebaha, Ibn Sirina, Ez-Zuhrija i drugih. (Ed-Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, 2/9, El-Ensari, Esnal-metalib, 1/447, Ibn Kudame, El-Mugni, 3/192, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 97)
Pobornici ovog mišljenja različito tumače pouzdanu pratnju koja je uvjet dozvole putovanja bez mahrema, a skupina pouzdanih žena i muškaraca je jednoglasno zadovoljavajuća. (Ed-Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, 2/9, i Ibn Muflih, El-Furu’ ve tashihuh, 5/243)
Dokaz ovog mišljenja jeste kur’anski ajet: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti” (prijevod značenja Ali Imran, 97). Ovaj ajet svojim općim značenjem obuhvata i muškarce i žene, te ako žena ispunjava uvjete hadždža i u mogućnosti je putovati sa pouzdanim društvom, to je i dužna, jer u takvom društvu je sigurna i zaštićena kao i u prisustvu mahrema. Ovom dokazu je oponirano time da je ajet uopćen, dok su hadisi kojima se propisuje mahrem posebni i direktni u ovom pitanju.
Drugi dokaz jeste hadis Adijja b. Hatima, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Poživiš li duže, doista ćeš vidjeti ženu u svom hevdedžu (jahalici za žene) kako putuje od Hire sve dok ne obavi tavaf oko Kabe, ne bojeći se nikog osim Allaha!” (Buharija, br. 3595) Putovanje žene u ovom hadisu spomenuto je u pozitivnom kontekstu, a da je njeno putovanje bez mahrema uz sigurnost puta zabranjeno, to bi Poslanik pojasnio, jer nije dozvoljeno šutjeti u trenutku potrebe za pojašnjenjem.
Ovom dokazu je oponirano da je hadis izrečen u kontekstu nagovještaja stvarnosti koja će se desiti, a ne u kontekstu pojašnjenja propisa, dok su hadisi koji uvjetuju mahrema izrečeni izravno o tom propisu.
Treći dokaz jeste predaja u kojoj se navodi da je Omer, radijallahu anhu, u posljednjem hadždžu koji je obavio dozvolio ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da putuju na hadždž u pratnji Osmana i Abdurrahmana, radijallahu anhum. (Buharija, br. 1860) Postupak Omera i saglasnost ostalih ashaba je dokaz da je ženama dozvoljeno putovati bez mahrema u društvu pouzdanih žena.
Treće mišljenje: Ženi je dozvoljeno putovanje radi obavljanja obaveznog hadždža ukoliko je sigurna na tom putu, a postojanje mahrema ili skupine pouzdanih žena nije uvjet. Ovo mišljenje zastupa zahirijski mezheb i odabrao ga je Ibn Tejmijje podržavajući ovo mišljenje u svakom putovanju radi ibadeta i Allahu dragog djela. (Ibn Hazm, El-Muhala, 7/50, Ibn Tejmijje, El-Ihtijaratul-fikhije, 1/465)
Dokazi ovog mišljenja su identični dokazima drugog mišljenja, s tim što su pobornici drugog mišljenja uvjetovali postojanje pouzdane pratnje kojom se ostvaruje potrebna sigurnost žene na putovanju, dok pobornici trećeg mišljenja propis vežu izravno za sigurnost putovanja bez obzira na način na koji se ona ostvari.
Nevevi i Ibn Hadžer prenose da su učenjaci konsenzusom složni da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema osim u stanju prijeke potrebe, poput putovanja radi hidžre iz zemlje rata u zemlju islama, a razilaženje postoji samo kada se radi o putovanju radi obavljanja hadždža i ‘umre. (Nevevijev komentar Muslima, 9/104, i Fethul-Bari, 2/568)
Spomenuti konsenzus učenjaka odnosi se na stanje kada putovanje predstavlja fizičku ili moralnu opasnost po ženu, međutim, kada se radi o putovanju u kojem nema takve opasnosti, učenjaci imaju različite stavove. (Pogledati: Šerhul-umde, 2/175-176, i Nevevijev komentar Muslima, 9/104)
Poznati učenjak malikijskog mezheba El-Badži, pojašnjavajući propis mahrema ili pouzdane skupine pri putovanju žene, kaže: “Vjerovatno se ovo što su neki naši učenjaci kazali odnosi na pojedinačno putovanje ili putovanje u malom broju, dok su ogromne karavane i sigurni javni prometni putevi, po mom mišljenju, poput naseljenog mjesta u kojem su tržnice i pijace u kojima je žena sigurna bez mahrema ili društva druge žene. Ovo mišljenje preneseno je od Evzaija.” (El-Munteka, 3/83)
Štaviše, u poznatoj knjizi malikijskog mezheba Mevahibul-Dželili poriče se postojanje razilaženja u dozvoli putovanja bez mahrema u sklopu ogromnih karavana ili ogromne nepobjedive vojske, svejedno radilo se o obaveznom, pohvalnom ili dozvoljenom putovanju, jer, prema ovom mišljenju, nema razlike između takvog putovanja i boravka u naseljenom mjestu. (El-Hattab, Mevahibul-Dželili, 3/492)
Savremeni načini putovanja
Da li su savremena sredstva putovanja, koja prevoze veliki broj putnika, poput aviona, brodova, vozova i sl., poput ogromnih karavana u kojima je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema, kao što su to istakli spomenuti učenjaci malikijskog mezheba? Savremeni učenjaci imaju dva različita mišljenja:
Prvo mišljenje: Ženi nije dozvoljeno putovanje avionom i drugim prijevoznim sredstvima radi obavljanja hadždža ili nekog drugog cilja, osim u pratnji muža ili mahrema. Ovo mišljenje zastupaju šejh Ibn Baz, Ibn Usejmin, Salih el-Fevzan, El-Munedžid i drugi (Fetaval-ledžne, br. 9950, El-Munteka min fetava Fevzan, br. 435, Fetava erkanil-islam, br. 458, Fetaval-islam sualun ve dževab, br. 34380).
Dokaz ovog mišljenja su spomenute predaje u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje ženama putovanje bez mahrema i predaja u kojoj se navodi da je Poslanik rekao čovjeku kojem se žena uputila na hadždž bez mahrema, a on se prijavio za učešće u bitki: “Vrati se i obavi hadždž zajedno sa svojom suprugom!” Promjena sredstva i načina putovanja ne utječe na promjenu ovog propisa, jer je zabrana vezana za samo putovanje. Ne može se reći da taj propis važi za stara vremena, a za nova ne, jer su šerijatski propisi od Allaha koji jednako poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Ma koliko sredstva putovanja napredovala, propis mahrema ostaje isti: sve što se smatra putovanjem poprima taj propis. Žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadždž, jer se ne smatra od onih koji su to u mogućnosti.
Zatim, putujući bez mahrema u avionu i sl., žena postaje predmet težnje pokvarenjaka i fasika koji ne drže do vjere, a to je prisutno u svim vremenima.
Drugo mišljenje: Putovanje žene savremenim sredstvima prijevoza poput aviona, broda voza i sl., bez mahrema je dozvoljeno ukoliko je žena na tom putu sigurna. Ovo mišljenje načelno su odabrali mnogi savremeni učenjaci, od kojih su: Abdullah ibn Džibrin, Selman el-Aude, Jusuf el-Karadavi, Halid el-Muslih, Ebu Abdul-Muiz Ferkus, Mustafa Zerka i drugi. (Fetava Ibn Džibrin, br. 97/7, Fetava Ebu Abdul-Muiz Ferkus, br. 209, Fetava Mustafaz-Zerka, 138/1, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 108)
Dokazi ovog mišljenja:
Prvo: Većina putovanja zračnim saobraćajem traje svega nekoliko sati, tako da se takvo putovanje možda ne smatra putovanjem u šerijatskom smislu, jer putovanje (ar. sefer) nazvano je tim imenom jer (ar. jusfiru) otkriva stvarnu ćud ljudi, što u tako kratkim putovanjima nije ostvarivo.
Opaska: Sve što se običajno naziva putovanje, svejedno trajalo dugo ili kratko, poprima propise puta od kojih je obaveznost mahrema, a putnik avionom se običajno tretira putnikom, jer se avionom prelaze isključivo velike udaljenosti. Zatim, ako bismo prihvatili ovaj dokaz, to bi značilo da putnik savremenim sredstvima neće kratiti namaz i koristiti druge olakšice putovanje, čime ti šerijatski propisi ostaju bez praktične primjene.
Drugo: Putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa. Mahrem je uvjetovan radi zaštite i sigurnosti žene, te ako se taj cilj postigne na drugi način, mahrem nije obavezan.
Treće: Stvari koje su preventivno zabranjene bivaju dozvoljene u stanju potrebe. Putovanje žene bez mahrema je vrsta preventivne zabrane, što znači da je u slučaju potrebe dozvoljeno.
Četvrto: Putovanje u modernom vremenu nije poput putovanja u ranijim vremenima kada je žena bila u potrebi za pomoći pri jahanju i silasku s jahalice i kada je putovanje bilo obavijeno brojnim opasnostima, zbog dugotrajnosti i teških uvjeta puta, prisustva razbojnika i sl. U ovom vremenu putovanje je uveliko olakšano, a odvija se u velikoj sigurnosti, pod nadzorom službenih lica i u pratnji velikog broja muškaraca i žena, što daje veliku sigurnost svim putnicima.
Zaključak
Na osnovu spomenutih hadisa u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje putovanje žene bez mahrema, zaključujemo da je osnova i pravilo da žena ne putuje sama, nego je obaveza da bude u pratnji mahrema ili muža, kao što hadisi na to nedvosmisleno ukazuju.
Različita mišljenja učenjaka su rezultat različitih shvatanja tih hadisa, tj. da li je svrha i smisao obaveze prisustva mahrema na putovanju žene osiguranje pouzdane pratnje u toku putovanja, tako da, kada se sigurnost i zaštita ostvari bez mahrema, njegovo prisustvo nije obavezno, ili je prisustvo mahrema na putovanju žene nužno i u tom slučaju? Drugim riječima, razilaženje je nastalo nakon podjele učenjaka u tome da li se držati doslovnog značenja spomenutih predaja ili je ispravno voditi se značenjem i smislom koji je cilj tog propisa?
Drugoj opciji ide u prilog činjenica da putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa, međutim, postoji mogućnost da prepoznavanje suštine određenog propisa ne bude potpuno, što rezultira neizvršenjem propisa na način kako je to Zakonodavac odredio, dok se doslovnom primjenom ne ulazi u takav rizik. Stoga žena koja putuje u pratnji mahrema pouzdano zna da je primijenila šerijatski propis, za razliku od one koja putuje bez mahrema oslanjajući se na sigurnost puta. Ipak, kada žena nije u stanju osigurati pratnju mahrema na putu, a radi se o imanskom putovanju, kao što je odlazak na hadždž u pouzdanoj pratnji gdje žena ima posebno mjesto odvojeno od muškaraca, preferirajuće mišljenje u takvom stanju je dozvola, zbog spomenutih dokaza i kako joj ne bi bila uskraćena prilika da obavi tu veliku islamsku dužnost. Isto tako, kada za putovanjem postoji stvarna potreba, a mahrem nije u mogućnosti pratiti svoju štićenicu, kada se radi o putovanju u sigurnosti i pouzdanoj pratnji, preferira se dozvola nad zabranom.
Potrebno je naglasiti da su staratelji dužni voditi računa o svojim štićenicama koje su emanet u njihovim rukama: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti.” (Prijevod značenja Et-Tahrim, 6) Islamski koncept života potpuno se razlikuje od današnjeg zapadnog trenda, gdje vidimo kako žene putuju radi provoda i zabave. Vjernici se ne povode za onima koji su svoj ahiret za dunjaluk prodali, koji o Allahu i Njegovim propisima ne vode računa. Rekao je Uzvišeni: “Neka te nikako ne obmanjuje to što oni koji ne vjeruju po raznim zemljama putuju, kratko uživanje, a poslije – Džehennem će biti mjesto gdje će boraviti, a užasno je to prebivalište!” (prijevod značenja Ali Imran, 195-196).
El-Asr, br. 53.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
PROPIS POMAGANJA SA DŽINIMA MUSLIMANIMA (PRI LIJEČENJU RUKJOM)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Oko propisa pomaganja učača rukje sa džinima muslimanima u liječenju bolesnih od sihra, uroka ili džinskog opsjedanja učenjaci imaju dva poznata stava. Prvo mišljenje: Zabrana.više
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Oko propisa pomaganja učača rukje sa džinima muslimanima u liječenju bolesnih od sihra, uroka ili džinskog opsjedanja učenjaci imaju dva poznata stava.
Prvo mišljenje: Zabrana.
Ovo je stav Stalne komisije za fetve u Saudiji, Bin Baza, Albanija, Ibn Usejmina, Saliha Fevzana, Abdullah ibn Džibrin, Vehbetu Zuhajlija, Saliha Ali Šejha i drugih.
Dokazuju zabranu sljedećim argumentima:
1- Ajetom u kom Uzvišeni kaže: „I bilo je ljudi koji su tražili utočište od džina (tj. od njih zaštitu tražili), pa su im tako obijest povećali“ (El-Džinnu, 6). Kažu Allah kori mušrike koji su tražili utočište od džina.
Navode Ibn Kesir i Begavi u svojim tefsirima kod tumačenja ovog ajeta riječi tabi'ina Es-Suddija. On kaže: „Čovjek bi izašao sa porodicom na neko mjesto, odsjeo u njemu i rekao: Utječem se (tj. tražim zaštitu) poglavaru džina ove doline da se ne našteti meni, mom imetku, djeci ili mojoj stoki“. Kaže Katade: „Pa kada zatraži utočište od njih (zaštitu od džina) mimo Allaha, džini mu ne nanesu ezijet“.
Komentar: Traženje utočišta (isti'aza) je ibadet koji se upućuje samo Allahu, a učač rukje ne čini ibadet džinu muslimanu da bi mu on pomagao u liječenju bolesnog, nego to džin radi sa ciljem da pomogne bolesnom muslimanu.
2- Ajetom u kom Uzvišeni kaže: „A na Dan kada On sve sakupi: “O skupe šejtanski, vi ste mnoge ljude zaveli!” – Gospodaru naš – reći će ljudi, štićenici njihovi – mi smo jedni drugima bili od koristi i stigli smo do roka našeg koji si nam odredio Ti! – Vatra će biti prebivalište vaše reći će On – u njoj ćete vječno ostati, osim ako Allah drukčije ne odredi.”“ (El-En'am, 128)
Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru tumačenje Hasana El-Basrija: „Njihova korist jednih drugima nije bila ništa drugo osim što su džini naređivali a ljudi izvršavali. A korist džinima od ljudi bila je ta što su oni, kako se prenosi, nakon što bi ih ljudi veličali tražeći pomoć od njih, osjetili veličinu i govorili: “Zagospodarili smo i džinima i ljudima.“
Komentar: Liječenje šerijatskom rukjom je propisano, pohvalno i dozvoljeno djelo, pomaganje džina muslimana učaču rukje u tome ne može biti razlog da njima dvojici Vatra bude prebivalište. U ajetu se riječi „mi smo jedni drugima bili od koristi“ odnosi kao što je došlo u tefsirima Dželalejn i Zubdetut-tefsir, na to da su se ljudi okoristili od džina u uljepšavanju grijeha i uživanja u njima, također, vračari su im vjerovali i uživali u uslugama koje su im pružali, a džini su se okoristili od ljudi u pokornosti ljudi njima u onome što žele od njih.
3- Džini mnogo lažu kako bi ostvarili svoje ciljeve a mi ih ne vidimo, pa je teško utvrditi ko je od njih musliman a ko nije, kada istinu govore a kada lažu.
Komentar: Ovo znači, ako smo u stanju sigurno i pouzdano utvrditi onda nema smetnje da se pomažemo sa njima u onome što je dozvoljeno.
4- Pomaganje sa džinima je put koji vodi u činjenje ibadeta njima, njihovom veličanju, širku ili kufru.
Komentar: Džinu muslimanu ne priliči, kao što ne priliči čovjeku muslimanu, da traži da mu se ibadet čini, niti da ga čovjek veliča i čini širk ili kufr zbog njega.
5- To nije bila praksa Poslanika, sallallahu alehji ve sellem, niti ashaba, radijjallahu anhum, niti ikoga od selefa i imama (učenjaka) ovog ummeta.
Komentar: Prenosi Ibn Tejmijje dvije predaje, jedna od Omera, druga od Ebu Muse, radijjallahu anhuma, da su se pomagali sa džinima muslimanima.
Na pitanje o propisu pomaganja sa džinima Stalna komisija za fetve u Saudiji je odgovorila sljedeće:
„Nije dozvoljeno pomaganje sa džinima u otkrivanju vrste bolesti i načina njenog liječenja, jer je pomaganje sa džinima širk. Kaže Uzvišeni: „I bilo je ljudi koji su se utjecali džinima (tj. od njih zaštitu tražili), pa su im tako obijest povećali“ (El-Džinnu, 6). I kaže: „A na Dan kada On sve sakupi: “O skupe šejtanski, vi ste mnoge ljude zaveli!” – Gospodaru naš – reći će ljudi, štićenici njihovi – mi smo jedni drugima bili od koristi i stigli smo do roka našeg koji si nam odredio Ti! – Vatra će biti prebivalište vaše reći će On – u njoj ćete vječno ostati, osim ako Allah drukčije ne odredi.”“ (El-En'am, 128) Značenje „mi smo jedni drugima bili od koristi“ jeste da su ljudi veličali džine, bili pokorni njima i pomagali se sa njima, a džini su im služili u onome što žele i donosili im ono što traže, a od toga je obavještavanje o vrsti bolesti, njenim razlozima od onoga što znaju džini mimo ljudi, a ponekad su lagali, jer oni nisu od emaneta i njima nije dozvoljeno vjerovati“.
Upitan je šejh Bin Baz o propisu pomaganja sa džinima muslimanima pri liječenju ako za time ima potrebe. Odgovorio je sljedeće: „Ne treba bolesnik koristiti džina u liječenju niti pitati ih, nego poznate ljekare. Traženje pomoći od džina nije dozvoljeno jer predstavlja put u njihovo obožavanje i vjerovanje njima. Džin može biti kjafir, musliman ili novotar, ne zna se njihovo stanje, pa se ne treba oslanjati na njih niti pitati ih, pa makar ti se prikazali. (zatim je naveo 6. ajet iz sure El-Džinn) Pomaganje sa džinima vodi u (pogrešno) uvjerenje o njima i širk, traženje koristi i pomoći od njih, a to je sve širk“. (Medželletud-da'wa, broj 1602, god. 1418, str. 34)
Kaže šejh Ibn Usejmin (Medžmu'ul-fetava, 2/239-240, 318):
„Neki učači rukje se oslanjaju na riječi šejhul-islama Ibn Tejmijje na propisanost pomaganja sa džinom muslimanom u liječenju jer je to od dozvoljenih stvari. Ja smatram da u riječima šejhul-islama nema ono čime se pravdaju. Ako je općepoznato da su džini svijet gajba, vide nas a mi njih ne vidimo, kod njih preovlađuje laganje, napastvovanje i zulum, nije poznata njihova pravednost, zbog toga je njihovo prenošenje hadisa slabo, po kom mjerilu presuđujemo da je ovaj džin musliman, ovaj munafik, ovaj dobar a ovaj loš?
Zbog toga pomaganje sa džinom muslimanom (kao što tvrde neki) u liječenju nije dozvoljeno zbog sljedećih stvari:“.
Zatim je naveo četiri argumenta koji se mogu rezimirati u sljedećem:
1- To nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a bio je opsihren, niti ashaba, a među njima je bilo onih koji su se liječili od sihra, uroka i džinskog opsjedanja.
2- Pomaganje džinima je put koji vodi u širk (jer džini ne pomažu bez protivusluge).
3- Obaveza je napraviti razliku između sihrbaza koji se pomaže sa džinima šejtanima i učača rukje koji liječi učenjem Kur'ana a ne džinima, u protivnom neće biti razlike među njima.
4- Džini su stvoreni od vatre, kod njih preovlađuje zulum, neprijateljstvo i promjenjivost, pa tako džin prijatelj može postati naveći neprijatelj a upoznao je tvoje slabe tačke.
Kaže šejh Salih Fevzan (Es-Sihu veš-š'aveze, str. 86-87):
„Ne pomaže se sa džinom, ni sa muslimanom niti sa onim koji tvrdi da je musliman jer on može reći da je musliman a laže kako bi prišao insanu, pa zbog toga ova vrata treba u osnovi zatvoriti. Nije dozvoljeno pomaganje sa džinima pa makar tvrdili da su muslimani. …“.
Kaže Salih Ali Šejh, ministar Ministarstva za vjerske poslove (Medželletud-dava, broj 1683, god. 1419., str 23.):
„Pomaganje sa džinima je u osnovi zabranjeno. Neki učenjaci dozvoljavaju ponekad kada sam džin ponudi, a ovo je rjedak slučaj da muslimanu džin ponudi pomoć, u tom slučaju je dozvoljeno. Ovo nije Uputa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba.
Pomaganje sa džinima koji tvrde da su muslimani od strane nekih učača je odvelo u fitne, mržnju i probleme među ljudima. Kaže učač da džin kaže da je zavidljivac ili urokljivac druga žena ili da je sihr od porodice supruge ili nekoga od rodbine i tome slično, a ovo proizvede kidanje rodbinskih veza, međusobnu mržnje i razna zla“. Zatim je spomenuo da su učenjaci Mustelahul-hadisa (hadiske terminologije) naveli da se rijavet džina muslimana ne prima jer nam nije poznat adalet (da li izvršava vadžibe vjere i kloni se harama) džina, zbog toga što nema načina da to možemo utvrditi.
Zatim na drugom mjestu kaže (Et-Temhid, str. 616):
„Nije dozvoljeno liječiti se ni kod koga za koga se zna da se pomaže džinima muslimanima“.
Drugo mišljenje: Dozvola pod određenim šartovima.
Ovaj stav se pripisuje šejhul-islamu Ibn Tejmijje, Abdurrahmanu Es-Sa'diju, Ibn Usejminu, Mukbilu el-Vadi'ia, Dr. Ahmedu Hamedu, Abdul-Muhsinu el-‘Ubejkanu i Abdullahu Ed-Demidži.
Govor učenjaka koji dozvoljavaju pomaganje sa džinom muslimanom
Kaže Ibn Tejmijje (Medžmu'ul-fetava, 11/306-307):
„Relacija džina i insana ima različita stanja:
– insan koji naređuje džinu ono što su naredili Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od činjenja ibadeta samo Allahu, pokornosti Njegovom Vjerovjesniku, i naređuje to i insanu, on je od najboljih Allahovih miljenika (evlija), on je u tome od nasljednika Poslanika i njegovih zamjenika,
– ko upotrebljava džina u njemu dozvoljenim stvarima, on je poput onoga ko koristi insana u njemu dozvoljenim stvarima,
– ko upotrebljava džina u onome što su zabranili Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u širku, ili u zabranjenom ubistvu, ili u neprijateljstvu bez ubistva, poput uzrokovanja bolesti, zaboravljanja znanja i sličnih vidova zuluma, ili u nemoralu, poput dovođenja onoga ko želi nemoralne radnje, on se pomaže sa njima u griješenju i neprijateljstvu,
– zatim ko se pomaže sa njima u činjenju kufra, on je kjafir,
– a ko se pomaže sa njima u činjenju grijeha, on je griješnik, ili fasik (veliki griješnik) ili griješnik (koji čini mali grijeh)“.
Kaže šejh Abdurrahman Es-Sa'di (Tarikul-vusul, str. 134): „Upotrebljavanje džina od strane insana je poput korištenja insana od strane insana. Neko ih koristi u haramima, neko u dozvoljenim stvarima, a neko u pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem“.
Upitan je šejh Ibn Usejmin o propisu traženja pomoći insana od džina muslimana pa je odgovorio sljedeće (Fetava el-akida, str. 216):
„Naveo je šejhul-islam Ibn Tejmijje u 11 tomu svojih fetvi da upotreba džina od strane insana može imati tri stanja:
1- Da ih upotrebljava u pokornosti Allahu, poput toga da bude njegov zamjenik u dostavljanju Šerijata njemu sličnim džinima, ili ga upotrebljava u pomaganju šerijatski potrebnih stvari (od kojih je liječenje Kur'anom), to je pohvalna stvar, ili potrebna, to je dava k Allahu jer među džinima ima dobrih, pobožnih, zahida i uleme.
2- Da ih upotrebljava u dozvoljenim stvarima, to je dozvoljeno pod šartom da je sredstvo dozvoljeno, a ako je zabranjeno onda je haram, poput toga da ga džin neće pomoći osim ako učini širk Allahu, recimo da prinese žrtvu džinu ili slično.
3- Da ih upotrebljava u zabranjenim stvarima, poput krađe imetka ljudi, zaplašivanju ljudi i tome slično, to je zabranjeno jer je vid neprijateljstva i zuluma.
Zatim je naveo ono što se prenosi od Ebu Muse el-Eš'arija, radijjallahu anhu, kada ispitivao vijest o Omeru, radijallahu anhu, (tj. gdje se nalazi), a bila je neka žena u kojoj je bio džin, on ga je pitao o njemu (gdje se nalazi), pa mu je rekao da Omer, radijjallahu anhu, obilježava deve od zekata (u Bejtul-malu)“.
Upitan je šejh muhaddis Mukbil El-Vadi'i da li je dozvoljeno tražiti pomoć od džina u onome što je u njihovoj moći sa dokazom, pa je odgovorio sljedeće (Garetul-ešrita, 2/226-227):
„Kada sigurno utvrdiš da je musliman i da istinu govori, dozvoljeno ti je da tražiš od njega pomoć i njemu od tebe. Najbitnija stvar je da budeš siguran da istinu govori i da nije džahil. Jedna osoba od stanovnika Sa'adeta se sastajao sa džinom na planini, izučavao je sa njim Kur'an. A kada su došli džini sa bolesnikom, rekao je: Morate zaklati kurban. Pa mu je rekao taj čovjek: To nije dozvoljeno. A džin mu odgovori: Ovi džini su tvrdoglavi, neće otići osim da zakolju kurban. Ovo je primjer: ili džahila kao što ima džahila kod ljudi ili je šejtan koji hoće odvesti u dalalet tog čovjeka. Kada si siguran u njegov iman i da istinu govori, nema smetnje inšallah, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Nema smetnje u rukjama u kojima nema širka’, kada je tražio: ‘Pokažite mi vaše rukje’, pa kad su pokazali, reče: ‘Nema smetnje u rukjama u kojima nema širka'“.
Na pitanje o propisu pomaganja insana sa džinima, dr. Ahmed ibn Nasir Hamed je odgovorio (Es-Sihru bejnel-hakikati vel-hajali, str. 211):
„Mu'mini od džina su kao mu'mini od ljudi, u smislu da su pouzdani. Oni ne pozivaju u upućivanje molitve nekome drugom mimo Allaha, niti pomažu u zulumu i neprijateljstvu. Dobijanje vijesti od njih se ne negira nego uzima kao pouzdano, a njihovo pomaganje njihove braće od ljudi je moguće kao što ljudi pomažu jedni druge“.
Upitan je šejh Abdul-Muhsin el-‘Ubejkan o dozvoli traženja pomoći od džina pa je odgovorio:
„Traženje pomoći od dobrih džina je šerijatski dozvoljeno. Omer ibn Hattab, radijjallahu anhu, je tražio pomoć od njih da sazna o nekoj osobi, također, pomogao se sa njima Ebu Musa el-Eš'ari da sazna gdje je Omer, radijjallahu anhu. Ovo navodi i prenosi šejhul-islam Ibn Tejmijje, a ja sam to prenijeo u mojoj knjizi ‘Gajetul-meram’. Ovo pitanje je prenešeno i pojašnjeno u ovoj knjizi“.
Upitan je šejh dr. Abdullah ibn Omer ed-Demidži o propisu pomaganja sa džinom muslimanom, pa je odgovorio sljedeće nakon zahvala i salavata (Fetva izdata 24. Džumadul-ula 1422. po Hidžri):
„Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje u Medžmu'ul-fetava da upotreba džina može biti na sljedeće načine:
1- Ko ih koristi u haramu, poput nemorala, zuluma, širka, govora o Allahu bez znanja, a misle da su to kerameti pobožnjaka, a ovo su djela šejtana.
2- Ko ih upotrebljava u dozvoljenim stvarima, poput donošenja njegovog imetka, pokazivanje mjesta na kojem je imetak koji nema vlasnika, zaštita od onoga ko ga uznemirava i slično, ovo je poput međusobnog pomaganja ljudi.
3- Ko ih koristi u pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao što se koristi insan u ovome, pa im naređuje ono što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredili, zabranjuje im ono što su Allah i Poslanik zabranili, kao što naređuje i zabranjuje čovjeku. Ovo je stanje našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i stanje onih koji ga slijede iz ummeta, oni su najbolja stvorenja, jer oni naređuju ljudima i džinima ono što im naređuje Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem“.
Šejh Halid El-Muslih je upitan o propisu pomaganja sa džinom muslimanom u liječenju rukjom, pa je naveo općepoznati stav zabrane na čemu je većina učenjaka, a to je zabrana i naveo neke gore spomenute argumente zabrane. A zatim je naveo da neki učenjaci dozvoljavaju pod određenim uvjetima, kao što je šejhul-islam Ibn Tejmijje. Kaže da Ibn Tejmijje dozvoljava pod sljedećim šartovima: 1- da je način traženja pomoći od džina dozvoljen (da ne bude upućivanjem molitve njima, klanjem kurbana i slično), 2- da bude pomaganje u dozvoljenim stvarima. Zatim kaže da je ispravno mišljenje zabrana pomaganja sa džinima, osim ako sam džin ponudi neku vrstu pomoći, onda nema smetnje. Ali opet treba biti obazriv da ne bude neka vrsta postepenog odvođenja u zabranjeno, a Allah zna najbolje.
(https://www.youtube.com/watch?v=39V_ecWV5oI)
Odabrani stav je zabrana zbog snage argumenata koje su učenjaci ovog mišljenja naveli, a Allah zna najbolje. Osnova je da se liječenje bolesnih od sihra, uroka i džinskog opsjedanja čini učenjem Kur'ana i općepoznatim metodama koje ispunjavaju šartove dozvoljene rukje.
Izuzetak ove zabrane, uzimajući stav šejhul-islama Ibn Tejmijje i drugih učenjaka koji dozvoljavaju pomaganje džinima muslimanima, bi bilo stanje kada se ispune sljedeći šartovi:
1- da sam džin musliman ponudi pomoć a ne da traži učač.
2- da bude pomaganje u dozvoljenim stvarima liječenja.
3- da se utvrdi islam džina i istinitost njegovog govora.
3- da to bude ponekad a ne stalna praksa.
4- da to bude od strane učene osobe koja imaju iskustva u učenju rukje, a ne oni koji nemaju šerijatskog znanja ili su početnici.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
Da li je ženi dozvoljeno da putuje na hadž bez mahrema?
Mahrem je osoba s kojom je ženi trajno haram sklopiti brak, zbog krvne bliskosti, srodstva po mlijeku ili tazbinstva. Uvjet validnosti mahrema kao pratioca na putovanju jeste da bude razuman i punoljetan. Neki učenjaci ne uvjetuju punoljetnost nego smatraju da mahrem na putovanju može biti dječak prviše
Mahrem je osoba s kojom je ženi trajno haram sklopiti brak, zbog krvne bliskosti, srodstva po mlijeku ili tazbinstva. Uvjet validnosti mahrema kao pratioca na putovanju jeste da bude razuman i punoljetan. Neki učenjaci ne uvjetuju punoljetnost nego smatraju da mahrem na putovanju može biti dječak pred punoljetnost ako je u stanju ispuniti ulogu mahrema. Muž je poput mahrema po pitanju pratnje žene na putovanju. (El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtijja)
Šerijatskopravni status putovanja žene bez mahrema razlikuje se shodno stanju i okolnostima. O nekim situacijama učenjaci imaju jedinstven stav, a o drugim imaju različita mišljenja.
Prvo: učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je ženi dozvoljeno da putuje bez mahrema u slučaju prijeke potrebe, kao što je hidžra iz zemlje nevjerstva u zemlju islama, bjekstvo iz zarobljeništva i sl.
Drugo: učenjaci su jednoglasni u mišljenju da ženi nije dozvoljeno da putuje bez mahrema ukoliko putovanje za nju predstavlja fizičku ili moralnu opasnost. U tom kontekstu Ibn Tejmijja kaže: “Muslimani su složni da ženi nije dozvoljeno putovati osim na način da bude sigurna i zaštićena od neželjenog. Učenjaci su naveli šta svako od njih smatra da predstavlja sigurnost i zaštitu žene, poput društva skupine pouzdanih žena i pouzdanih muškaraca…“ (Šerhul-umda)
Treće: žena koja je u mogućnosti da obavi hadž i ima muža ili mahrema koji će je pratiti na tom putovanju, dužna je, prema konsenzusu islamskih učenjaka, obaviti hadž.
Nakon što smo uočili stanja u pogledu kojih su učenjaci jednoglasni, možemo precizno ukazati na stanje u pogledu kojeg učenjaci imaju oprečna mišljenja. To je stanje kada žena ispunjava uvjete obaveznosti hadža, ali nema muža ili mahrema koji bi je pratio na tom putovanju, međutim, u mogućnosti je sigurno putovati u pratnji pouzdanih žena. Da li je dužna obaviti hadž u takvim okolnostima ili ne? Da li joj je dozvoljeno putovati na takav način ili ne? Učenjaci imaju sljedeća mišljenja:
Prvo mišljenje jeste da žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadž, a ženi je zabranjeno putovati bez muža ili mahrema, bilo to putovanje radi hadža ili nečeg drugog, bez obzira na to da li se radi o obaveznom hadžu ili nafili. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci hanefijskog i hanbelijskog mezheba, te imami Nehai, Hasan el-Basri, Tavus, Šabi, Sevri i drugi. (Ibn Humam, Fethul-Kadir, Ibn Kudama, El-Mugni, Ali eš-Šelan, En-Nevazilufil-hadž)
Najistaknutiji argument ovog mišljenja jeste predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “‘Neka se muškarac nikako ne osamljuje sa ženom osim u prisustvu mahrema! Neka žena ne putuje osim u pratnji mahrema!’ Čuvši te riječi, jedan od prisutnih upita: ‘Allahov Poslaniče, moja je supruga krenula na hadž, a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki!’ Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Vrati se i obavi hadž zajedno sa svojom suprugom!’” (Buhari i Muslim)
Ovim hadisom Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje čovjeku da ostavi džihad, nakon što mu je postao obavezan, kako bi se pridružio svojoj supruzi na putovanju radi hadža, a obaveza se ne ostavlja osim radi veće obaveze. Uz to, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne pita da li ona putuje u skupini pouzdanih pratilaca ili ne, što znači da je prisustvo mahrema ili muža neophodno.
Ovakvom usmjerenju hadisa oponirano je primjedbom da džumhur – izrazita većina učenjaka smatra da mahremu ili mužu nije vadžib (obaveza) krenuti na put kako bi žena obavila hadž u njegovoj pratnji, što znači da je ovdje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao na ono što je bolje, a ne na ono što je obavezno. Tome u prilog ide predaja u kojoj je umjesto riječi: “…a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki”, kazano: “…ja želim da krenem sa tom i tom vojskom, a moja žena želi (obaviti) hadž!” (Buhari). Kontekst ove predaje ukazuje da se radi o onome što je bolje i prioritetnije činiti.
Drugi dokaz prvog mišljenja jesu brojne predaje koje uopćeno zabranjuju putovanje žene bez mahrema, poput predaje od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da putuje na udaljenost od jednog dana i noći osim u pratnji svog mahrema” (Buhari). Ovaj je hadis jasan i konkretan dokaz da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema.
Drugo mišljenje jeste da postojanje mahrema nije uvjet da bi hadž ženi bio obavezan. Ukoliko žena nema muža ili mahrema koji bi s njom putovao, a u mogućnosti je da putuje u društvu pouzdanih pratilaca, dužna je obaviti hadž. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci malikijskog i šafijskog mezheba, a prenosi se od Aiše, Ibn Omera i Abdullaha b. Zubejra, radijallahu anhum, te od Ata b. Ebu Rebaha, Ibn Sirina, Zuhrija i drugih. (Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, Ensari, Esnal-metalib, Ibn Kudama, El-Mugni, Ali eš-Šelan, En-Nevazilufil-hadž)
Učenjaci koji zastupaju ovo mišljenje različito tumače pouzdanu pratnju koja je uvjet dozvole putovanja bez mahrema, a skupinu pouzdanih žena i muškaraca jednoglasno smatraju zadovoljavajućom. (Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, Ibn Muflih, El-Furu vetashihuh)
Prvi dokaz koji u prilog svom mišljenju navode ovi učenjaci jeste kur’anski ajet: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti” (Alu Imran, 97). Ovaj ajet svojim općim značenjem obuhvata muškarce i žene, te ako žena ispunjava uvjete hadža i u mogućnosti je putovati sa pouzdanim društvom, to je i dužna, jer u takvom je društvo sigurna i zaštićena kao i u prisustvu mahrema. Ovom dokazu oponirano je time što se navodi da je ajet uopćen, dok su hadisi u kojima se propisuje pratnja mahrema posebni i direktni u ovom pitanju.
Drugi dokaz jeste hadis Adijja b. Hatema, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Poživiš li duže, doista ćeš vidjeti ženu u svom hevdedžu (jahalici za žene) kako putuje od Hire sve dok ne obavi tavaf oko Kabe, ne bojeći se nikog osim Allaha!” (Buhari). Putovanje žene u ovom hadisu spomenuto je u pozitivnom kontekstu, a da je njeno putovanje bez mahrema uz sigurnost puta zabranjeno, to bi Poslanik pojasnio, jer nije dozvoljeno šutjeti u trenutku potrebe za pojašnjenjem.
Ovom dokazu oponirano je tako što se navodi da je hadis izrečen u kontekstu nagovještaja stvarnosti koja će se desiti, a ne u kontekstu pojašnjenja propisa, dok su hadisi koji uvjetuju mahrema izrečeni izravno o tom propisu.
Treći dokaz jeste predaja u kojoj se navodi da je Omer, radijallahu anhu, na posljednjem hadžu koji je obavio dozvolio ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da putuju na hadž u pratnji Osmana i Abdurrahmana, radijallahu anhu (Buhari). Postupak Omera i saglasnost ostalih ashaba dokaz je da je ženama dozvoljeno putovati bez mahrema u društvu pouzdanih žena.
Treće mišljenje: ženi je dozvoljeno putovanje radi obaveznog hadža ukoliko je sigurna na tom putu, a postojanje mahrema ili skupine pouzdanih žena nije uvjet. Ovo mišljenje zastupa zahirijski mezheb, a odabrao ga je i Ibn Tejmijja, podržavajući ovo mišljenje kada se radi o svakom putovanju radi ibadeta i Allahu dragog djela. (Ibn Hazm, El-Muhala, Ibn Tejmijja, El-Ihtijaratul-fikhijja)
Dokazi koji se navode u okviru ovog mišljenja identični su dokazima drugog mišljenja, s tim što su učenjaci koji zastupaju drugo mišljenje uvjetovali postojanje pouzdane pratnje kojom se ostvaruje potrebna sigurnost žene na putovanju, dok oni koji zastupaju treće mišljenje propis vežu izravno za sigurnost putovanja bez obzira na način na koji se ono ostvari.
Nevevi i Ibn Hadžer prenose konsenzus učenjaka u pogledu toga da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema osim u stanju prijeke potrebe, poput putovanja radi hidžre iz zemlje rata u zemlju islama, a razilaženje postoji samo kada se radi o putovanju radi hadža i umre. (Nevevijev komentar Muslima i Fethul-Bari)
Spomenuti konsenzus učenjaka odnosi se na stanje kada putovanje za ženu predstavlja fizičku ili moralnu opasnost, međutim, kada se radi o putovanju u kojem nema takve opasnosti, učenjaci imaju različite stavove. (Vidjeti: Šerhul-umda i Nevevijev komentar Muslima)
Poznati učenjak malikijskog mezheba Badži, pojašnjavajući propis mahrema ili pouzdane skupine prilikom putovanja žene, kaže: “Vjerovatno se ovo što su neki naši učenjaci kazali odnosi na pojedinačno putovanje ili putovanje u malom broju, dok su ogromne karavane i sigurni javni prometni putevi, po meni, poput naseljenog mjesta u kojem su tržnice i pijace, u kojima je žena sigurna bez mahrema ili društva druge žene. Ovo je mišljenje preneseno od Evzaija.” (El-Munteka)
Štaviše, u poznatom djelu malikijskog mezheba, Mevahibul-Dželili, poriče se postojanje razilaženja u pogledu dozvoljenosti putovanja bez mahrema u sklopu ogromnih karavana ili ogromne nepobjedive vojske, svejedno radilo se o obaveznom, pohvalnom ili dozvoljenom putovanju, jer, prema ovom mišljenju, nema razlike između takvog putovanja i boravka u naseljenom mjestu. (Hattab, Mevahibul-Dželili)
Da li su savremena prijevozna sredstva, koja prevoze veliki broj putnika, poput aviona, brodova, vozova i sl., poput ogromnih karavana u kojima je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema, kao što su to istakli spomenuti učenjaci malikijskog mezheba? Savremeni učenjaci imaju dva različita mišljenja:
Prvo mišljenje: ženi nije dozvoljeno da putuje avionom i drugim prijevoznim sredstvima radi obavljanja hadža ili nekog drugog cilja, osim u pratnji muža ili mahrema. Ovo mišljenje zastupaju Ibn Baz, Ibn Usejmin, Salih el-Fevzan, Munedžid i drugi (Fetaval-ledžne, El-Munteka min fetava Fevzan, br. 435, Fetava erkanil-islam, br. 458, Fetaval-islam sualun ve dževab, br. 34380)
Kao dokaz za ovo mišljenje navode se spomenute predaje u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje ženama putovanje bez mahrema. Promjena sredstva i načina putovanja ne utječe na promjenu ovog propisa, jer je zabrana vezana za samo putovanje. Ne može se reći da taj propis važi za stara vremena, a za nova ne, jer su šerijatski propisi od Allaha, koji jednako poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Ma koliko sredstva putovanja napredovala, propis mahrema ostaje isti, sve što se smatra putovanjem, poprima taj propis. Žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadž, jer se ne smatra od onih koji su to u mogućnosti.
Zatim, žena putujući bez mahrema u avionu i sl., postaje predmet težnje pokvarenjaka i fasika koji ne drže do vjere, a to je prisutno u svim vremenima.
Drugo mišljenje: putovanje žene savremenim prijevoznim sredstvima, poput aviona, broda voza i sl., bez mahrema dozvoljeno je ukoliko je žena na tom putu sigurna. Ovo mišljenje načelno su odabrali mnogi savremeni učenjaci, od kojih su: Abdullah b. Džibrin, Selman el-Auda, Jusuf el-Karadavi, Halid el-Muslih, Ebu Abdulmuiz Ferkus, Mustafa ez-Zerka, i drugi. (Fetava Ibn Džibrin, Fetava Ebu Abdulmuiz Ferkus, br. 209, Fetava Mustafa ez-Zerka 138/1, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 108)
Dokazi koji se navode za ovo mišljenje:
Prvo: Putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa. Mahrem je uvjetovan radi zaštite i sigurnosti žene, te ako se taj cilj postigne na drugi način, mahrem nije obavezan.
Drugo: Stvari koje su preventivno zabranjene postaju dozvoljene u stanju potrebe. Putovanje žene bez mahrema vrsta je preventivne zabrane, što znači da je u slučaju potrebe dozvoljeno.
Treće: Putovanje u modernom vremenu nije poput putovanja u ranijim vremenima kada je žena bila u potrebi za pomoći pri jahanju i silasku s jahalice i kada je putovanje bilo obavijeno brojnim opasnostima, zbog dugotrajnosti i teških uvjeta puta, prisustva razbojnika i sl. U ovom vremenu putovanje je uveliko olakšano, a odvija se u velikoj sigurnosti, pod nadzorom službenih lica i u pratnji velikog broja muškaraca i žena, što daje veliku sigurnost svim putnicima.
Rezime: Na osnovu spomenutih hadisa u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje putovanje žene bez mahrema, zaključujemo da je osnova i pravilo da žena ne putuje sama, nego je obaveza da bude u pratnji mahrema ili muža, kao što hadisi na to nedvosmisleno ukazuju. Mišljenju da je ženi dozvoljeno putovati na hadž i slična putovanja, za kojima postoji stvarna potreba, a žena je pri tome sigurna, ide u prilog činjenica da putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa, međutim, postoji mogućnost da prepoznavanje suštine određenog propisa ne bude potpuno, što rezultira neizvršenjem propisa na način kako je to Zakonodavac odredio, dok se doslovnom primjenom ne ulazi u takav rizik. Stoga žena koja putuje u pratnji mahrema pouzdano zna da je primijenila šerijatski propis, za razliku od one koja putuje bez mahrema oslanjajući se na sigurnost puta. Ipak, kada žena nije u stanju osigurati pratnju mahrema na putu, a radi se o imanskom putovanju, kao što je odlazak na hadž u pouzdanoj pratnji, preferirajuće mišljenje u takvom stanju jeste dozvola, zbog spomenutih dokaza i kako joj ne bi bila uskraćena prilika da obavi tu veliku islamsku dužnost. Allah najbolje zna!
http://el-asr.com/pitanja/da-li-je-zeni-dozvoljeno-da-putuje-na-hadz-bez-mahrema/
Vidi manjePreuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/
Poigravanje sa razvodom braka
Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah… Ebu Musa, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Šta je ljudima pa se igraju sa Allahovim granicama/propisima; čas govoreći ´razveo sam te´, čas govoreći ´vratio sam te´ (tj. ženu u braku)!?“ (Musned, el-Bezzar, br.više
Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah… Ebu Musa, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Šta je ljudima pa se igraju sa Allahovim granicama/propisima; čas govoreći ´razveo sam te´, čas govoreći ´vratio sam te´ (tj. ženu u braku)!?“ (Musned, el-Bezzar, br.3117.; Sahih, Ibnu Hibban, 10/83.; Musned, el-Tajalisi, br.529.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.15295.)
Šejh Halid el-Muslih kaže: „Ono u šta je veliki broj ljudi zapao danas jeste poigravanje sa pitanjem razvoda braka, zbog neznanja spram propisa Talaka (razvoda braka) ili neozbiljnog shvaćanja svega toga, kao i negativnih posljedica koje zatim slijede, često puta čineći taj potez onda kada mu nije vrijeme, podcjenjujući ga – Allahovi smo i Njemu se vraćamo. Ljudi, bojte se Allaha kada je davanje razvoda u pitanju! Razvod braka je dio Šerijata Mudrog i nisu u pitanju strasti, niti opuštene emocije, niti prazne riječi! Igranje sa razvodom braka i nipodaštavanje tog propisa je igranje sa Allahovom, dž.š., Knjigom, što izaziva Allahovu, dž.š., srdžbu i kaznu.
Mahmud b. Lebid, r.a., prenosi da ih je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio o nekom čovjeku koji je odjedanput tri puta ženu razveo, pa je ustao srdit i ljut, i rekao: „Zar da se sa Allahovom Knjigom poigrava, a ja među vama“, nakon čega neko od ashaba ustade i reče: “O Allahov Poslaniče, hoćul’ ga ubiti!?“ (Da’if. Sunen, el-Nesa’i, br.3348-3401.) Muževi, bojte se Allaha, dž.š., i znajte istinu ovom pitanju. Allah, dž.š., je u ovom aspektu života propisao brojne obaveze i pravila, stoga ih nemojte zanemarivati; odredio je granice, stoga ih nemojte prelaziti!
Ono što žalosti jeste da se velik broj ljudi nesuvislih snova i razmišljanja poigrava sa pitanjem razvoda braka, pa olahko daju razvod braka zbog najmanjeg nesporazuma i zbog ništavnog razloga. U tim pitanjima mu nije stalo do Allahove, dž.š., naredbe ili zabrane, niti tada Šerijatu pridaje značaj i pažnju. Velik je broj i onih koji daju neograničen broj razvoda, raznim povodima, ali se ne pridržavaju onoga što izgovaraju, pa će držati kod sebe ženu i živjeti s njom iako ju je bezbroj puta razveo, što mu je čini zabranjenom. Zinaluk i razvrat u svojoj kući!? – mi smo Allahovi i Allahu se vraćamo.
Neke neznalice i maloumnici se poigravaju sa razvodom braka tako što se zaklinju razvodom braka, pa se često može čuti: Razvešću se ako se desi ili ne desi nešto, dok će oni najgori govoriti: Dajem razvod iz tri puta ako se desi ili ne desi nešto. Nema sumnje, o vjernici, da se onaj ko se na ovakav način ophodi sa razvodom braka poigrava sa tim ugovorom, pa je samim tim sebe izložio velikoj opasnosti.
Sa razvodom braka se poigrava i onaj koji svaki čas ženi prijeti razvodom braka, jutrom i navečer, što nikako ne spada u lijep suživot i jedna je vrsta potcjenjivanja i izigravanja – pa ili drži ženu onako kako je red i kako treba, ili je lijepo i časno otpusti!
O muževi, bojte se svoga Gospodara, i oporučejm vam da se prema ženama lijepo ophodite! One su vaše pomoćnice, pa poštujte Allahove svetinje – ne bi li ste se spasili! Allah, dž.š., je propisao razvod braka radi velike mudrosti. Riječi razvoda su gorke, bolne, stroge ako se dese onda kada im nije vrijeme, ali ako se dese onda kada im je vrijeme onda su te riječi slatke, vesele, radosne i oslobađajuće – onako kako nam je to Allah, dž.š., propisao.
Ako neko želi da se razvede u momentu kada je razvod dozvoljen, neka ženi uputi samo jedan razvod braka, ne više, jer sve što prelazi jedan razvod braka smatra se novotarskim, zabranjenim razvodom. Ono što je za čuđenje jeste postupak nekih maloumnika koji od jedanput daju tri razvoda braka – nakon čega se obično pokaju zbog toga, pa “lete istokom i zapadom” tražeći nekog ko će mu dati fetvu da mu brak nije razveden, a sve iz svoje gluposti, maloumnosti i neznanja.
Ko se odluči na razvod braka, učiniće to onda kada mu žena bude u periodu čistoće pod uslovom da u tom periodu nije spavao sa njom. Dakle, nije mu dozvoljeno razvesti ženu dok je u periodu menstruacije, niti u periodu čistoće u kojem je spavao sa njom, izuzev u slučaju da se sigurno zna da mu je žena trudna i noseća – u toku perioda trudnoće dozvoljeno je dati razvod braka i kao takav je legalan i dozvoljen.
Ako čovjek da razvod braka ženi nakon kojeg ima pravo na njen povraćaj, neće izgoniti svoju ženu iz kuće sve dok joj ne prođe period ‘Iddeta (iščekivanja) nakon razvoda braka, i ona ima status njegove žene sve dok je u periodu ‘Iddeta (iščekivanja), nakon kojeg se ima pravo na povraćaj, stoga bojte se Allaha, dž.š., kada je razvod braka u pitanju i nemojte žuriti s time. Možda vam je nešto mrsko, ali vam je Allah, dž.š., u tome podario velikog dobra!“
Pogledaj: http://www.al-forqan.net/articles/488.html
Sve u svemu, vi i vaš muž morate otići kod nekog šerijatskog kadije koji ima iskustva po pitanju brako-razvodnih parnica, pred kojim ćete detaljno iznijeti vaš slučaj, kako bi, uz Božiju pomoć, presudio u vašem sporu. A Allah, dž.š., najbolje zna.
Na pitanje odgovorio: prof.fikha Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Vidi manjeKONTRAVERZE OKO SERIJE “OMER, radijallahu anhu“ (propis gledanja iste)
Alejkumusselam. Da bi odgovor i slika o ovoj temi bili jasniji u narednom tekstu biće govora o sljedećem: osnovni posaci o seriji, reakcije na snimanje i emitovanje serije, stavovi učenjaka oko ove serije, propis snimanja serija ili filmova o ashabima, argumenti zabrane glumljenja ashaba i na krajuviše
Alejkumusselam.
Da bi odgovor i slika o ovoj temi bili jasniji u narednom tekstu biće govora o sljedećem: osnovni posaci o seriji, reakcije na snimanje i emitovanje serije, stavovi učenjaka oko ove serije, propis snimanja serija ili filmova o ashabima, argumenti zabrane glumljenja ashaba i na kraju propis gledanja serije o Omeru, radijallahu anhu.
Osnovni podaci o seriji
Serija Omer, raijallahu anhu, je historijska serijska emisija koja je snimljena od strane muslimana sunija u periodu od 2010. do 2012. u proizvidnji dvije televizijske kuće: MBC-a (Televizijski centar Srednjeg istoka) i Katarske televizije. Troškovi ove serije su dostigli cifru od oko 40 miliona eura, što se ubraja u ogromne troškove. Serija govori o životu i siri (biografiji) drugog pravednog halife Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, od njegove mladosti do smrti, događaji, bitke i izlaganje najpoznatijeg po čemu je bio pznat. Ova serija je snimljena u 30 dijelova (emisija), a prvi put je emitovana u toku Ramazana 2012. Scenario je napisao palestinsko-jordanski scenarista Velid Sejf, a režiser je sirijac Hatim Alijj, inače režiser mnogih serija iz povjesti Islama i islamskih ličnosti. Omera, radijallahu anhu, glumi sirijac Samir Ismail, kojem je ovo prvo glumačko pojavljivanje.
Šerijatsku recenziju istorijskih događaja i dramskog teksta je uradila šerijatska komisija u sastavu šejhova: Jusufa Kardavija, Selmana Aude, Abdulvehaba Et-Taririja, Alijja Es-Sallabija, S'ada El-‘Utejbija i Ekrema Dijau’ El-‘Umerija. Po riječima režisera spomenuta komisija je zahtijevala da glumac lika Omera, radijallahu anhu, bude musliman sunija koji prije toga nije imao glumačkih nastupa, a što je i ispunjeno.
Serija je snimljena na arapskom jeziku a radi se na sinhronizaciji drugih 5 jezika. Snimanje je najvećim dijelom rađeno u Maroku. U projektu snimanja je bilo uključeno 30 hiljada ljudi. Prvo emitovanje u toku Ramazana 2012 je praćeno milionskim gledateljstvom širom svijeta.
Reakcije na snimanje i emitovanje serije
Ova serija je prije, u toku snimanja i nakon prvog emitovanja izazvala velike kritike, protivljenja, negodovanja i žestoke reakcije, a istovremeno je dobila i podršku od nekih strana i ljudi. Vršeni su veliki poduhvati na različitim razinama da se zabrani i spriječi njeno snimanje, a kasnije i emitovanje.
Razlog ovakvih reakcija je činjenica da serija govori o najmarkantnijoj i najvećoj ličnosti islamske povijesti (mimo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekra, radijalahu anhu) koja ima posebno mjesto u srcima i svijesti muslimana.
Ono što dodatno čini ovu seriju drugačijom od prethodnih, jer i prije ove snimljeno je nekoliko serija o nekim ashabima, što se pored glavnog lika u seriji pojavljuju likovi ostalih velikana ovog Ummeta, poput ashaba: Ebu Bekra, Osmana, Alije, Abdullah ibn Mes'uda, Halid ibn Velida, Bilala, Hamze, Mugire ibn Eš-Šu'beta, Amr ibn El-‘Asa i drugih, radijallahu anhum.
Stavovi učenjaka oko ove serije
Velika većina savremenih učenjaka ovog Ummeta je žestoko i gromoglasno zabranila ovu seriju, zabranili su njeno snimanje, emitovanje i gledanje i pozvali u bojkotovanje iste. Od tih učenjaka su:
Rabita muslimanskih učenjaka na čelu sa šejhom Nasirom El-Omerom a u potpisu 41 člana tog vijeća, Kolegij za islamska istraživanja pri Azharu. Takođe, saudijski muftija Abdullah Ali Šejh, šejh Salih Fevzan, šejh Abduurahman El-Berrak, emiratski šejh Abdullah El-Kemali, sirijski šejh Adnan ‘Ar'ur, kuvajtski šejh Osman El-Hamis, šejh Muhammed El-Hebdan, šejh Abdulaziz Et-Tarifi, šejh Muhammed El-Munedždžid, šejh Abdulaziz Fahd, šejh Salih El-Megamisi, Muhammed Hassan i mnogi mnogi drugi, na stotine i stotine učenjaka.
Učenjaci, komisije, kolegiji i vijeća koji su zauzeli ovaj stav prema seriji Omer, radijallahu anhu, baziraju ga na mnogim argumentima, a rezime najbitnijih je sljedeće:
– da je u osnovi zabranjeno glumiti bilo koga od ashaba ili (po drugom stavu među njima) najpoznatije ashabe (od 4 halife, 10 kojima je obečan Džennet, žene i kćeri Poslanika, sallahuaalejhi ve sellem) zbog njihovog kadra i stepena u Islamu i među muslimanima, a sama gluma istih predstavlja omalovažavanje i spuštanje ashaba na niži stepen koji im ne pripada, a to se kosi sa šerijatskim tekstovima u kojima je došla pohvala ashaba i zabrana njihovog vrijeđanja i omalovažavanja,
– da ova serija, ovakava kakva je snimljena u stvarnosti, ne predstavlja glumljenje pravih istinskih ashaba nego je ona PORUŽNJAVANJE LIČNOSTI, SLIKE I LIKOVA TIH ASHABA,
– da je serija ispunjena muzikom, miješanjem žena i muškaraca, prikazivanjem otkrivenih žena, i mnogim drugim jasnim haramima,
– da su glumci i glumice koji glume poznate ashabe i sahabijke osobe koje nisu dostojne te uloge jer većina njih živi ili privatno ili na glumačkoj sceni nemoralan, razvratan i neislamski život,
– prikazivanje sahabijke Atike žene Omera, radijallahu anhuma, otkrivene i u intimnim razgovorima sa njim, a poznata je ljubomora Omera, radijallahu anhuma, koja je prenešena u dva Sahiha, ovo predstavlja krajnje loš edeb ophođenja prema ova dva ashaba a što se ne može niko ohalaliti.
Druga skupina učenjaka kojoj se pripisuje stav podrške ovoj seriji su članovi spomenute šerijatske komisije koja je izvršila recenziju historijskih događaja i dramskog teksta, šejhovi: Jusuf Kardavi, Selman Auda, Abdulvehab Et-Tariri, Alijj Es-Salabi, S'ad El-‘Utejbi i Ekrem Dijau’ El-‘Umeri, a od poznatijih ličnosti koji su podržali ovu seriju su mauritanski šejh Muhammed Ed-Dudu i poznati saudijski karija Adil El-Kelbani.
Oni svoju podršku zasnivaju uglavnom na tri stvari:
1- da u osnovi, po njima, nema šerijatske zabrane u glumljenju ashaba,
2- da se na ovaj način, putem savremene moći uticaja televizije, filma i serija, vrši dawa i predočava široj muslimanskoj populaciji kao i nemuslimanima lijepa, tačna i ispravna slika o najboljoj generaciji ovog Ummeta, ashabima,
3- da ako ovo ne učinimo mi sunije, iz našeg ispravnog ugla i u našoj Ehli sunetskoj interpetaciji, da nas u tome mogu preteči šije-rafidije ili Zapadne filmske kuće predstavljajući ashabe na iskrivljen, pogrešan i sporan njima svojstven način.
Propis snimanja serija ili filmova o ashabima
Suština čitavog spora oko ove serije vraća se na savremneu mes'elu propisa snimanja i glumljenja ashaba oko koje učenjaci imaju podijeljen stav.
Naime, napisana je naučna studija o propisima glume u islamskom pravu, u kojoj je između ostalog obrađena tema glumljenja ashaba. Rezime te studije je da su se savremeni učenjaci po ovom pitanju razišli na tri mišljenja:
Prvo mišljenje: apsolutna zabrana glumljenja bilo koga od ashaba, kao i zabrana snimanja i pravljenja emisija, serija ili filmova u kojima se glumi bilo ko od ashaba.
Na ovom stavu je džumhur (većina) učenjaka, između ostalih Stalna komisija za fetve u Saudiji, Kolegij islamskog prava pri Rabiti, Kolegij za islamska istraživanja pri El-Azharu i mnoge drugi kolegiji islamskog prava i komisije za fetve.
Drugo mišljenje: dozvola uz ispunjenje određenih šartova.
U ovome se izdvojila manja skupina, a od prvih ko je dozvolio je bio Rešid Rida, da mu Allah oprosti. Takođe, na ovom stavu su sljedeći šejhovi: Jusuf Karadavi, Selman Auda, Abdullah ibn Bejje, bivši egipatski muftija Nasir Ferid Vasil, Halid El-Muslih, Abdulvehab Et-Tariri, Abdullah Et-Turejki, Abdulaziz Kari i Vehbetu Ez-Zuhajli.
Treće mišljenje: sredina između prva dva – zabrana glumljenja četvorice pravednih halifa, desetorice obradovanih Džennetom, žena i kčerki Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
A za gulumljenje nekog od ashaba mimo njih šart je da se ispune određeni uvjeti: od tih uvjeta je da cilj glumljenja nekog ashaba bude uzvišen i plemenit a ne umanjivanje vrijednosti i iznošenje mahana istog, da u toj glumi nema preuveličavanja kao i da se predstavi taj ashab sa lijepim ponašanjem i u svijetloj biografiji.
Ono što je veoma bitno istaknuti da ova serija o Omeru, radijallahu anhu, i po stavu učenjaka koji zabranjuju i po onih koji dozvoljavaju uz ispunjenje određenih šartova u obliku serije kako je snimljena ona ne bi trebala biti dozvoljena jer ne ispunjava te šartove. Sa lijepim mišljenjem od namjerama onih koji su snimili ovu seriju, i po onim učenjacima koji dozvoljavaju da se glume uloge ashaba, najmanje što se može reći za proizvođače ove serije je da su promašili u samom načinu izvođenja iste.
Argumenti zabrane glumljenja ashaba
Ako bi neko rekao šta su kokretni dokazi da je haram glumiti ashabe kod učenjaka koji to zabranjuju, odgovor bi bio:
Svi šerijatski argumenti koji govore o vrijednosti i fadlu ashaba i zabrani njihovog vrijeđanja i omalovažavanja:
Ajet: „Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijima, …“ (Et-Tevba, 100).
Hadis: „Najbolja generacija je moja generacija, zatim oni poslije njih zatim oni poslije njih“ (mutefekun alejhi).
Hadis: „Ne vrijeđajte nikoga od mojih ashaba, kada bi neko od vas udijelio zlata koliko brdo Uhud ne bi dostigao pregršt (zlata) nekoga od njih niti pola od toga“ (mutefekun alejhi).
I mnogi drugi hadisi …
Ovdje se postavlja pitanje: da li može neko prvo da zamisli a onda da odglumi ulogu nekoga od tih ashaba čija je vrijednost tolika a da istovremeno ne umanji njihov značaj, ne omalovaži ih i ne predstavi ih u nižem obliku? Glumiti ashabe je praktično nemoguće osim onome ko je na njihovom stepenu ili bolji od njih. A ko je to na stepenu Ebu Bekra, Omera, Osmana ili Alije, radijallahu anhum, pa da ih može glumiti i oponašati u riječima i djelima? Ovo su najbolji ljudi ovog Ummeta do Sudnjeg dana po idžamu učenjaka. Kako ih može glumiti neko ko je na mnogo mnogo manjem stepenu bogobojaznosti i praktikovanja vjere od njih, a da ne govorimo da ih u praksi glume osobe koje se ne mogu ubrojati u obične muslimane koji praktikuju vjerske propisa. Nego su to profesionalni glumci koji žive svoj griješnički bestidni razvratni glumački život pun harama svih boja i oblika, ako uzmemo uopće da su muslimani jer mnogi od njih ne klanjaju niti praktikuju bilo šta od Islama. Pa kako da ovakvi glume prvake i najbolje ljude ovog Ummeta? To je čisto omalovažavanje ashaba.
U srcima muslimana prema ashabima se opravdano gaji ogromno strahopoštovanje i respekt, a glumljenje ashaba neminovno umanjuje njihovu vrijednost i kadr u očima ljudi. A ovo se direktno kosi sa zabranom koja je došla u hadisima da se vrijeđaju i omalovažavaju ashabi.
Da dođe glumac koji u svom privatnom i glumačkom životu živi nemoralan i razvratan život, daleko od bogobojaznosti i čuvanja Allahovih granica, a što je opće obilježje glumaca širom svijeta, i da glumi Omera, Aliju, ili bilo koga drugog od ashaba i sahabijki? Ovako nešto je apsolutno neprihvatljivo.
Propis gledanja serije o Omeru, radijallahu anhu
Propis gledanja ove serije je direktno vezan za propis samog snimanja iste. Ispravan stav učenjaka, a na čemu je velika većina savremenih učenjaka do čijeg se mišljenja drži, je da uopće nije bilo dozvoljeno da se snimi serija o jednom od najboljih ashaba Omeru, radijallahu anhu, a u kojoj se istovremeno pojavljuju likovi većine ostalih ashaba, zbog zabrane glumljenja istih. Argumenti zabrane glumljenja ashaba su ukratko spomenuti u prethodnom dijelu teksta.
Takođe, od stvari zbog kojih je zabranjeno gledanje ovu serije su:
– muzika sa kojom je ova serija ispunjena, a muzika je je zabranjena po idžmau učenjaka kojeg prenosi 20 alima,
– miješanje žena i muškaraca, a što je zabranjeno po svačetiri fikhska mezheba,
– prikazivanja otkrivenih ženama,
– što su su glumci i glumice koji glume poznate ashabe i sahabijke osobe koje nisu dostojne te uloge jer većina njih živi ili privatno ili na sceni nemoralan i razvratan ili neislamski život,
– prikazivanja lica ili otkrivenih sahabijki poput Atike žene Omera, radijallahu anhuma, i drugih sahabijki, itd.
I da apsurd i poniženje bude veće, ova serija sa muzikom i otkrivenim ženama je prvi put emitovana u arapskim zemljama 30 uzastopnih dana u mjesecu Ramazana 2012. godine, a Ramazan mjesec ibadeta, tevbe, Kur'ana i mjesec duhovnog i tjelesnog treniranja u ostavljanju harama!!!
Na ovom mjestu je vrlo bitno napomenuti da ova serija, kao i sve druge do sada snimljene od strane muslimana, iskrivljeno prikazuju i svjesno prikrivaju mnoge historijske činjenice a koje ujedno predstavlja i govore o bitnim propisima ove vjere. Vrhunac pouke i mudrosti do sada snimljenih serija (ili filmova) iz islamske prošlosti se sastoji u tome da se pokaže prije svega pravednost (Islama) a zatim hrabrost i ustrajnost ashaba (ili muslimana uopće) ili drugi općeprihvaćeni principi i vrline, a sve to su zajedničke vrline većine velikih ljudi kroz historiju.
Dok se istovremeno svjesno skrivaju činjenice o ophođenju (Islama i) ashaba prema kršćanima, Židovima, i drugim skupinama kjafira, pri čemu se želi prikriti akida El-Vera vel-bera’ (ljubav prema mu'minima i mržnja prema kjafirima), takođe skriva se ispravno shvatanje džihada, kao i mnogi drugi akidetski ili fikhski segmenti Islama. Sa ovim se želi podilaziti Zapadu i uklapati u općepoznata i raširena zapadna načela principa dobra i zla za koje oni žele da prevladaju svijetom. Pogotovo se spomenuta skrivena pitanja ističu u hilafetu Omera, radijallahu anhu, a kojih u snimljenoj seriji nema.
Naime, u vjerodostojnim predajama se prenosi da je baš Omer, radijallahu anhu, bio onaj koji je protjerao kršćanenje i Židove iz Hidžaza, da je on zabranio Ebu Musi El-Eš'ariju, radijallahu anhu, namjesniku Basre da uzima za bliske saradnike Ehli kitabije, on je naredio sprovođenje tzv. Omerovih šartova u ophođenju prema Ehli kitabijama Šama (u kojima su kjafiri-zimije koji žive u muslimanskoj državi poniženu i donji), on je slao islamske vojske da šire islamsku vlast sa sabljom … .
Prema tome, nije dozvoljeno gledanje ove serije, niti prevođenje iste ili bilo koje učestvovanje u njenom širenju. Obaveza je negirati munkere (harame i zabranjene stvari) ove serije izbjegavajući gledanje i slušanje onoga što je zabranjeno, kao i bježati i čuvati se negativnih uticaja koje ova serija može da ostavi na onoga ko je gleda. A koristi koje bi se i mogle naći u gledanju ove serije su mnogo mnogo neznatnije u odnosu na negativnosti i štetne posljedice gledanja iste.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS UPOTREBE SMAJLOVA (emotikona) I NJIMA SLIČNOG
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Ovo pitanje se može podijeliti na dva dijela: upotreba smajlova i upotreba likova (dječaka, dvojčice ili iz crtanih filmova). Upotreba smajlova Upotreba smajlova se vraća na prviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Ovo pitanje se može podijeliti na dva dijela: upotreba smajlova i upotreba likova (dječaka, dvojčice ili iz crtanih filmova).
Upotreba smajlova
Upotreba smajlova se vraća na propis crtanja živih bića (tj. svega što ima dušu) i upotrebe crteža. Crtanje (rukom) živih bića (ljudi, životinja is lično) je zabranjeno po džumhuru učenjaka ovog ummeta. A što je i ispravan stav na koji ukazuju jasni i nedvosmisleni hadisi.
Većina savremenih učenjaka smatra da je dozvoljeno upotrebljavanje smajlova, jer oni ne potpadaju pod zabranjeno crtanje živih bića. Od tih učenjaka su Sa'd ibn Turki El-Haslan, Muhammed El-Munedžid, Halid El-Muslih, Selman El-Auda, Džemmaz ibn Abdurrahman El-Džemmaz i mnogi drugi.
Manja skupina savremenih učenjaka smatra da se opća zabrana crtanja i upotrebe crteža odnosi na smajlove. Od tih učenjaka je Halid Es-Sebt.
U narednom slijede stavovi učenjaka i njihova obrazloženja:
Šejh Sa'd ibn Turki El-Haslan kaže da nema smetnje u upotrebi smajlova.
Argumentira tu dozvolu sljedećim:
– jer to nisu slike (srteži) u šerijatskom smislu, nego su to simboli sa kojima se izražavaju neki gestovi.
– kaže, a ako bi uzeli da su to slike (crteži), islamski pravnici kažu da crtež ako mu se odsječe (otkloni) ono bez čega nema života da on nije zabranjen.
Kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma: „Crtež je glava, ako se odsječe glava nema crteža“, ove riječi se prenose i od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Kaže Ibn Kudame: „Ako se odsječe od crteža ono bez čega ne može živjeti, poput prsa ili stomaka ili glava bude odvojena od tijela, to ne potpada pod zabranu, jer bez toga više nije crtež, pa je poput odsječene glave“. (El-Mugni, 8/111)
(http://www.saad-alkthlan.com/text-875)
Šejh Muhammed ibn Salih El-Munedžid u dvije različite fetva kaže da nema smetnje u korištenju smajlova.
U prvoj fetvi kaže da smajlovi ne potpadaju po propise crteža kojeg je zabranjeno crtati i upotrebljavati zbog dva razloga:
Prvi – jer na smajlovima nema obrisa stvarnog lica: očiju, usta i nosa, kao ni glave i ušiju.
A Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je rako: „Crtež (slika ili kip) je glava, pa kada se odsiječe glava nema crteža (slike ili kipa)“. Prenosi ga Isma'ili u svom Mu'adžemu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, a ocijenio ga je vjerodostojnim šejh Albani u Silsili sahiha (broj 1921) i u Sahihul-džami'i (broj 3864).
Drugi – jer je džumhur (većina) učenjaka na stavu da ako se od crteža (slike) odstrani ono bez čega nema života onda to nije zabranjeni crtež ili slika.
Zatim je naglasio dvije stvari:
Prva – da korištenje smajlova na internetu ne potpada pod propis crtanja živih stvoranja nego pod propis upotrebe istih.
Druga – da žene ne trebaju upotrebljavati smajlove pri komuniciranju sa muškarcima strancima (tj. onima koji joj nisu mahremi), jer smajlovi govore o stanju onog ko ih šalje, da je nasmijan ili se stidi i slično. Razgovaranje žene sa muškarcem je dozvoljeno po potrebi pod uvjetom da je na javnom forumu a ne u privatnom razgovoru.
U drugoj fetvi je naveo isti stav sa detaljnijim obrazloženjem.
(http://www.ahlalhdeeth.com/vb/showthread.php?t=290222)
Halid El-Muslih, takođe smatra da nema smetnje u njihovoj upotrebi.
On kaže da to nije zabranjeno crtanje niti zabranjena upotreba crteža i slika, jer je zabranjeno crtanje onoga što je živo, a ovi crteži nisu živi, oni su imaginarni crteži, a oni nisu zabranjeni, poput čaše sa nacrtanim očima. Kaže pitao sam šejha Ibn Usejmina o tim crtežima, odgovorio je da to ne ulazi pod zabranjeno crtanje.
(http://www.youtube.com/watch?v=7kaqJt_vU7U)
Takođe, šejh Selman El-Auda kaže da je u osnovi dozvoljeno njihovo korištenje, jer smajlovi nisu živa bića za koja je došla zabrana crtanja. Smajlovi predastavljaju nacrtane stvari koje ne postoje u stvarnosti.
(http://www.forsanhaq.com/showthread.php?t=76274)
Šejh Džemmaz ibn Abdurrahman El-Džemmaz smatra da je dozvoljeno njihovo upotrebljavanje.
On kaže da smajlovi nisu crteži niti niti potpadaju pod propise crteža, jer na njima nema potpunih dijelova glave koji se spominju u hadisu „Crtež (slika) je glava“ (bilježe ga Ahmed i drugi sa dobrim senedom). S tim da dodaje da nije dozvoljeno da ih šalje muškarac ženi strankinji (i obrnuto), jer to potpada pod zabranjeno uljepšavanje govora.
( http://www.youtube.com/watch?v=deq_7awumVI )
Dok šejh Halid Es-Sebt smatra da nije dozvoljeno crtati ih niti koristiti.
On smatra da se sa ovim crtežima (smajlovima) više izražava nego sa riječima. Crtež govori i izražava ono što ne izražavaju riječi, pa ostavlja više uticaja. Kaže da ovome još treba dodati da neki crteži (smajlovi) izražavaju pokuđen ahlak, bestidnost i što ne treba biti od edeba ponašanja. I dodaje da ovi crteži nisu dozvoljeni svejedno da li ih čovjek lično crtao ili ih uzeo već nacrtane i koristio, jer je on na stepenu onog ko ih je nacrtao.
(http://www.ahlalhdeeth.com/vb/showthread.php?t=290222)
Ispravan stav je ono na čemu je većina savremenih učenjaka, tj. dozvola upotrebe smajlova, zbog jačine argumenata sa kojima podupiru svoj stav. A Allah zna najbolje.
Upotreba likova (dječaka, dvojčice ili iz crtanih filmova)
Ovaj dio se odnosi na crteže dječaka i djevojčice, ili potpunih crteža likova ljudi ili životinja iz crtanih filmova, koji se koriste zajedno sa smajlovima. Problem upotrebe ovih crteža je što imaju potpun lik i što predstavljaju stvarno ljudsko biće. Crtanje ovih likova nije dozvoljeno.
A propis njihove upotrebe se vraća na poznatu mes'elu: korištenja i upotrebe slika na kojima je naslikano ono što ima dušu.
Naime, prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:
Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).
Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:
Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.
Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.
Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.
Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod
Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh.
Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai.
Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim.
Takođe, isto ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.
Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu (znači, nije samo dio tijela; glava ili trup bez glave), onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati.
Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava (kao i glava bez tijela kod mnogih učenjaka) ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi.
Prema tome, propis upotrebe ovih likova je zabrana, jer su to potpuni ljudski (ili životinjski) likovi čija upotreba je zabranjena po ispravnijem stavu učenjaka.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS ZASAĐIVANJA KOSE
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Zasađivanje ili presađivanje kose potpada pod poznato savremeno pitanje: hirurške (plastične) operacije uljepšavanja. A hirurške operacije čiji je cilj uljepšavanje fizičkog izviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Zasađivanje ili presađivanje kose potpada pod poznato savremeno pitanje: hirurške (plastične) operacije uljepšavanja. A hirurške operacije čiji je cilj uljepšavanje fizičkog izgleda se dijele na dvije vrste.
Prva vrsta – plastične operacije koje imaju za cilj uljepšavanje izgleda, poput: uljepšavanja nosa njegovim umanjivanjem, uljepšavanje dojki njihovim uvećavanjem ili smanjivanjem, uljepšavanje lica zatezanjem kože na licu i slično. Ovo je zabranjena vrsta plastičnih operacija.
Druga vrsta – plastične operacije koje se vrše sa ciljem otklanjanja tjelesnih mahana (anomalija) koje su rezultat nekih bolesti (poput odsijecanja dojke radi otklanjanja raka dojke), saobračajnih ili drugih nesreća, prirodnih katastrofa, požara i slično, kao i urođenih ili stečenih tjelesnih mahana (anomalija) poput šestog prsta na ruci i slično. Ova vrsta plastičnih operacija je dozvoljena jer se sa njom se ne namjerava mijenjanje Allahovog stvaranja koje je zabranjeno nego otklanjanje mahana ili liječenje.
Da li zasađivanje kose potpada pod prvu vrstu, zabranjenih operacija, ili pod drugu vrstu, dozvoljenih operacija, savremeni učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:
Prvi stav učenjaka:
Većina savremenih učenjaka smatra da je zasađivanje kose dozvoljeno.
Ovo je stav Kolegija islamskog prava pri Rabiti, šejha Ibn ‘Usejmina, Saliha El-Fevzana, Mustafa El-‘Adevi, Halid El-Muslih, Muhammed Osman Šubejr, Selman El-Auda, Muhammed El-Munedždžid i mnogih drugih učenjaka.
Dokaz dozvole je hadis koji se prenosi od ‘Arfedžete ibn Es'ada, radijallahu anhu. On izgubio nos u bici El-Kulab (mjesto između Kufe i Basre) koja se desila u džahilijetu, pa je ugradio srebrni nos. Srebrni nos je imao neprijatan miris pa mu je naredio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da ugradi nos od zlata.
Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Nesa'i u njihovim Sunenima, a Tirmizi, šejh Albani (Irvaul-galil, 824) i Šu'ajb Arnaut (Musned imam Ahmed, 31/344) su ga ocijenili dobrim.
Hadis ukazuje na dozvolu vršanja plastičnih opracija mijenjanja izgleda ako je njihov povod i razlog otklanjanje tjelesnih mahana, svejedno bile urođene ili stečene.
Ćelavost, svejedno bila nasljedna ili kao posljedica neke bolesti, potpada pod značenje hadisa. Ako uzmemo da je nasljedna, onda je to mahana koju je dozvoljeno otkloniti. A ako uzmemo da je posljedica bolesti, onda je to bolest koju je dozvoljeno liječiti.
Takođe, dokazuju sa hadisom mutefekun ‘alejhi, tj. kojeg bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha. Hadis se prenosi Abdullah Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, da je čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Allah je prokleo žene koje tetoviraju i koje traže da ih tetoviraju, žene mutenemmise (koje traže da im se otklone ili obriju obrve) i mutefellidže (koje traže brušenje zdravih zubi) radi uljepšavanja, koje mijenjaju Allahova stvorenja“.
Uglavnom, skupina učenjaka koji su na ovom stavu dozvolu vršenja operacija zasađivanja kose zasnivaju na tumačenju da je to vid otklanjanje tjelesnog nedostatka ili mahane. Dok druga skupina smatra da je to vid liječenja koje je u osnovi dozvoljeno.
Kažu da ovo nije poput stavljanja perike koja je zabranjena jer zasađena kosa poslije raste te se time poptuno razlikuje od perike.
Na pitanje da li je sporno zasađivanje tuđe kose, šejh Salih El-Fevzan je odgovorio da nema smetnje jer će ta kosa rasti.
Drugi stav učenjaka:
Manja skupina učenjaka smatra da je zasađivanje kose haram (zabranjeno).
Ovo je stav kuvajtskog šejha Abdurrahmana Abdulhalika, saudijskog šejha Jusufa El-Ahmeda i drugih.
Oni smatraju da zasađivanje kose potpada pod značenje stavljanja perike. A stavljanje perike je zabranjeno po tekstu hadisa.
Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao „Allah je prokleo žene koje stavljaju periku i koje traže da im se stavlja perika, žene koje tetoviraju i koje traže da ih tetoviraju”. A u rivajetu mutefekun alejhi takođe od Aiše, radijalahu anha, je došlo: „Allah je prokleo žene koje stavljaju periku i koje traže da im se stavlja perika“.
Kaže šejh Abdurrahman Abdulhalik da je zasađivanje kose gore od stavljanja perike, te da zbog toga nije dozovljeno.
Ispravan stav je ono na čemu je većina savremenih učenjaka, a Allah zna najbolje. Jer je bliže tumačenje da zasađivanje kose potpada pod otklanjanje mahane ili je samo po sebi vid liječenja, a koji su dozvoljeni, nego da potpada pod značenje stavljanja perike koje je zabranjeno.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS ODABIRANJA SPOLA DJETETA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: O temi izbora spola djeteta pisao sam u knjizi „U islamu je odgovor na sva pitanja i sve probleme“ (str. 410-434). Evo tog teksta u kompletu. U njemu je i odgovor na tvoje pitaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
O temi izbora spola djeteta pisao sam u knjizi „U islamu je odgovor na sva pitanja i sve probleme“ (str. 410-434). Evo tog teksta u kompletu. U njemu je i odgovor na tvoje pitanje.
Djeca su Allahov dar, svejedno bila ona muška ili ženska, jer Uzvišeni kaže: ‘Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće. On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda. On, uistinu, sve zna i sve može.’ (Prijevod značenja Eš-Šura, 49-50.)
Također, djeca su ukras dunjalučkog života, radost srca i užitak očiju: ‘Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, …’ (Prijevod značenja Ali Imran, 14.), a na drugom mjestu stoji: ‘Bogastvo i sinovi su ukras dunjalučkog života…’ (Prijevod značenja El-Kehf, 46.) Pod izborom spola djeteta se podrazumijevaju sve radnje i postupci koje čovjek vrši sa ciljem dobijanja muškog ili ženskog djeteta. Ovo pitanje nije suvremeno jer vuče svoje korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura, ali ono što čini ovo pitanje aktuelnim i ovovremenim je nagli napredak biomedicinske tehnologije koji je omogućio u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi čiji procenat uspjeha doseže čak do 99%. Pokušaji da se utvrdi spol djeteta prije rođenja, ili čak po želji odredi tokom samog čina začeća, vuku korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura. Pa tako shodno civilizacijskom stupnju, povijesnom razdoblju i životnoj sredini ti pokušaji su poprimali različite oblike, od onih koji se zasnivaju na praznovjerju i nepoznavanju biološke osnove začeća do takvih kojima se niti danas ne može osporiti utemeljenost na stvarnim činjenicama i zapažanjima.
Kratki historijat odabira spola djeteta
Grčki liječnik Hipokrat (460–377. p.n.e.), otac medicine, kaže da se muško dijete začinje u desnoj strani maternice, a žensko u lijevoj. Aristotel (384-322. p.n.e.), veliki grčki mislilac i filozof, je tvrdio da spol djeteta ovisi o žaru muškog sudionika u spolnom odnosu ,tj. što je žešća njegova strast veća je mogućnost da začne muško dijete. Prenosi se da su stari Grci vjerovali da se spermom iz lijevog testisa začinju ženska, a spermom iz desnog testisa muška djeca, pa su si muškarci prema želji za spolom djeteta podvezivali jedan testis. To se vjerovanje dugo zadržalo tako da su francuski plemići u želji za muškim nasljednikom pribjegavali još drastičnijoj metodi: oni bi sebi vaditi lijevi testis. Kineski kalendar određivanja spola novorođenčeta postavljen prije više od 700 godina predstavlja jedan od prvih pokušaja rješavanja ovog pitanja. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Prenosi se da su Indijci oko 500 godine p.n.e. ustanovili da se može uticati na izbor spola djeteta u nekim situacijama konzumirajući određenu hranu kao i koristeći određene lijekove. Arapi su bili poznati po davanju prednosti muškoj djeci nad ženskom našto je ukazao plemeniti Kur’an. Iako je većina drevnih naroda smatrala da je žena odlučujući faktor rađanja muške ili ženske djece, kod Arapa je još u vrijeme džahilijeta preovladavalo ubjeđenje da je muškarac uzročnik rađanja muške i ženske djece što je i opjevano u džahilijetskoj poeziji. U vezi spola djeteta postoje u narodu i danas različita vjerovanja, običaji i ‘metode’ u rasponu od određivanja spola djeteta po obliku trbuha trudnice sve do uvjerenja da se posebnim zahvatima može promijeniti spol djeteta u već poodmakloj trudnoći! U Austriji je zabilježen običaj da se nakon rođenja djevojčice posteljica zakopa pod najbliže orahovo stablo kako bi naredno dijete bio dječak. U Engleskoj se vjerovalo da se muško dijete najsigurnije može začeti u vrijeme kada puše sjevernjak. 1911. znanstvenica King potkopala je sve temelje starih teorija, proveden je opit na dva bijela miša, muškog i ženskog, uklonjen je jedan jajnik ženke i jedna testis mužjaka, i rezultat je bio da su se legla oba spola iz sjemena jednog testisa. To znači da nema veze testis, bilo lijevi ili desni, u određivanju spola djeteta, kao i da apsolutno nemaju nikakve veze jajnici sa određivanjem spola djeteta. Veliki napredak biologije i razvoj biomedicinske tehnologije omogućili su u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi. Odjeljivanje ‘muških’ (Y) od ‘ženskih’ (X) spermatozoida u kombinaciji s različitim oblicima vještačke oplodnje te prenatalne dijagnostike spola, jedan su od posljednjih tehnoloških ‘hitova’ u tzv. humanoj reprodukciji. Iako metode još nisu dovoljno razrađene a i primjenjivost im nije apsolutna, mogućnost začeća djeteta željenoga spola pobudilo je veliko zanimanje, a u SAD i nekim evropskim zemljama niknule su brojne klinike specijalizirane za taj postupak. Vještački izbor spola djeteta je podigao pozornost na Zapadu zbog svoje etičke dimenzije. Naime, protivnici izbora spola djeteta kao glavnu bojazan ističu promjene prirodnog balansa spolova u populaciji, pogotovo ako se u budućnosti metodika usavrši i pojednostavi te postane jeftinija i pristupačnija velikom broju parova. Međutim, pristalice izbora tvrde da bi takva opasnost stvarno postojala samo u azijskim zemljama, poput Kine gdje je nakon zakonske zabrane porodicama da imaju više od jednog djeteta (1979. godine) omjer dječaka prema djevojčicama porastao. Druga je bojazan da bi pretežni izbor muške djece predstavljao diskriminaciju prema djevojčicama i ženama što je moralno neprihvatljivo, itd.
Da li se poznavanje i određivanje spola djeteta suprostavlja islamskoj akidi
Postavlja se pitanje da li neki šerijatski tekst upućuje da se ne može doći do spoznaje spola fetusa? Može neko uzeti za argument riječi Uzvišenog: ‘Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti. Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten ‘ (Prijevod značenja Lukman, 34.), da čovjek ne može znati spol djeteta dok je ono u stomaku svoje majke, a kamoli da izabere spol.
Poznavanje spola djeteta dok je u utrobi majke je stvar gajba (nepoznatog i nevidljivog) kojeg samo Allah poznaje na što također ukazuje i hadis kojeg bilježi Buharija (7379): ‘Pet su ključeva gajba, ne poznaje ih niko osim Allaha, niko ne zna šta će sutra biti osim Allaha, niko ne zna šta je u matericama osim Allaha, niko ne zna kada će pasti kiša osim Allaha, ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti i niko ne zna kada će Smak svijeta nastupiti’. Međutim, u stvarnosti je potvrđeno iskustveno i znanstveno da čovjek može saznati spol djeteta dok je u stomaku kao što može i uticati na određenje spola djeteta. Pa zar je moguće da Kur’an i sunnet negiraju nešto što se dešava u stvarnosti? Kakav je odgovor islamskih učenjaka na ovu koliziju šerijatskih tekstova i stvarnosti? Mnogi učenjaci današnjice su dali odgovor na ovu prividnu kontradiktornost, između ostalih šejh Ibn Usejmin, rahimehullah (Medžmu’u fetava ve resail 1/35). Upitan je o spoju između znanja ljekara kojeg je spola fetus (putem ultrazvuka) i riječi Uzvišenog: ‘I samo On zna šta je u matericama’(Prijevod značenja Lukman, 34.), onog što je došlo u tefsiru Ibn Džerira od Mudžahida da je čovjek pitao Vjerovjesnika, sallallahu ´alejhi ve sellem, o tome šta će njegova žena roditi, pa je Uzvišeni objavio ovaj ajet, kao i onog što se prenosi od Katade da je značenje ajeta da samo Allah zna kojeg je dijete spola. Pa se odgovor sastojao u slijedećem: Mogućnost ljekara da uz pomoć veoma preciznih instrumenata (ultrazvuka) ustanove spol djeteta u stomaku nije u oprečnosti sa spomenutim ajetom. Jer ajet u svih pet spomenutih stvari govori o gajbu (nepoznatom i nevidljivom) kojeg samo Allah zna. A stvari gajba koje su vezane za dijete u utrobi majke se odnose na sljedeće: vrijeme koje će provesti u stomaku njegove majke, kakav će biti njegov život, djelo, kolika opskrba, hoće li biti sretan ili nesretan i da li je muško ili žensko prije nego što se tjelesno formira. A nakon što se tjelesno formira, a time dobije i prepoznatljive spolne karakteristike, znanje o njegovom spolu, muškom ili ženskom, ne ulazi u znanje gajba (napoznatog i nevidljivog) jer je svojim formiranjem postao dio pojavnog vidljivog svijeta. Osim što se tada dijete u utrobi majke nalazi obavijen u tri tmine koje kada bi se otklonile mogao bi svako vidjeti kojeg je spola. A zrake ultrazvuka su dovoljno jake da mogu probiti te tmine i omogućiti da se pokaže spol djeteta. U samom ajetu nije spomenuto da se znanje o onome što je u utrobi majke odnosi na spol djeteta, također to nije prenešeno ni u sunnetu.
A hadis kojeg prenosi Mudžahid je mukati’un (prekinut) – slab, jer je Mudžahid tabi’in, tj. nije sreo Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, a prenosi od njega bez spomena ashaba u senedu. A tumačenje Katade se odnosi na to da samo Allah zna spol djeteta prije nego što se tjelesno formira, a poslije tjelesnog formiranja pa o tome imaju znanje i druga stvorenja (meleki ili ljekari uz pomoć ultrazvuka).
Zato kaže Ibn Kesir u svom tefsiru tumačeći ovaj ajet u suri Lukman: ‘Također, niko ne zna osim Njega Uzvišenog šta je u matericama od onog što Uzvišeni hoće da stvori, međutim, kada naredi (melekima) da bude muško ili žensko, sretno ili nesretno onda to znaju i meleki koji su za to zaduženi i ko hoće od Njegovih stvorenja’.
Naučno čudo – hadis koji govori o nastajanju muškog ili ženskog spola
Da li neki šerijatski tekst govori o načinu nastanka muškog ili ženskog spola? Da, hadis kojeg Muslim bilježi u svom Sahihu (742), koji je ujedno dokaz da nastajanje spola djeteta ima svoje osjetilne uzroke koje ljudi mogu spoznati i koristiti. Naime, prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: ‘Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom’. Kaže židov: ‘Istinu si rekao, zaista si ti Vjerovjesnik!’, zatim se okrenuo i otišao. Onda je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, rekao: ‘Pitao me je o onome o čemu me je pitao, a ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)’.
Komentatori hadisa, kako navodi Ibn Hadžer u Fethul-bariju (11/270.), imaju dva mišljenja o riječi ‘fe ‘ala’ (tekućina muškarca tekućinu žene): jedno da znači – prevlada, a drugo – prije stigne. Ovo drugo značenje negira sam prvi dio hadisa ‘pa kada se sastanu (tekućina muškarca i žene)’, jer ako su se već sastale tekućine kako će poslije toga jedna stići prije druge. Što znači da je značenje ‘prevlada’ ispravno. Pa tako ovaj hadis predstavlja naučno čudo, jer su medicinska istraživanja potvrdila, o čemu će detaljnije biti govora u poglavlju o metodama određivanja spola djeteta, da je tekućina muškarca lužinasta, a tekućina žene kiselinska. Pa ako u vaginalnoj sredini prevlada lužinasta tekućina onda ona pospješuje brzo kretanje spermatozoida koji nose muški spol (y-kromosomi) koji stignu do jajne ćelije i oplode je prije spermatozoida koji nose žanski spol (x-kromosomi), jer su oni spori i teški, te tako dijete bude muško. A ako u vaginalnoj sredini prevlada kiselinska tekućina koja uništava spermatozoide koji nose muški spol, jer su slabootporni i nejaki, a prežive spermatozoidi koji nose ženski spol, jer su jaki i postojani, onda samo oni stignu do jajne ćelije i oplode je, te dijete bude žensko. Ovo naučno tumačenje povezano sa ovim hadisom je potvrdio egipatski znanstvenik profesor S’ad Hafiz koji živi u Americi, osnivač nauke o neplodnosti muškaraca (El-I’džazul-‘ilmi, Zindani). Ovo je još jedna potvrda da: (Allahov Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem) ‘On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje’ (Prijevod značenja En-Nedžm, 2-3.). Upravo ovo je sam Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, potvrdio rekavši na kraju hadisa: ‘A ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)’.
Šerijatski status određivanja spola djeteta
Stavovi savremenih islamskih učenjaka oko ovog pitanja mogu se svesti u globalu na dva mišljenja. Postoji i treće čiji su zastupnici bez stava (El-Mesailu et-tibbijje el-mustedžidde 1/232).
Prvo mišljenje: Osnov u izabiranju spola djeteta je dozvola te u tome nema smetnje sa šerijatske strane. Od najistaknutijih predstavnika ovog stava su šejhovi: Abdullah el-Bessam, Mustafa Zerka, Salih ibn Humejd, Vehbe ez-Zuhajli i mnogi drugi. Također je ovo mišljenje Vijeća za fetve u Jordanu i Komisije za fetve iz Kuvajta. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 68-72)
Drugo mišljenje: Rad na odabiranju spola djeteta nije dozvoljen. Ovo je stav dr. Muhammeda en-Netše, dr. Nasira ebul-Besal i šejha Fejsala Mevlevija. Također, ovo mišljenje je ono što se može razumjeti iz fetve Stalne komisije za fetve u Saudiji u kojoj stoji: ‘Pitanje embrija (fetusa) sa strane njihovog stvaranja, njihovog muškog ili ženskog spola je od stvari gajba (nepoznatog) o kojem nema znanja niko osim Allah subhanehu ve te’ala’. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 72-73)
Argumenti prvog mišljenja
(Ru’jetun šer’ijjetun fi tahdidi džinsil-mevlud, Halid el-Muslih str. 7-19)
Prvi dokaz: Osnov u stvarima je dozvola sve dok se nema dokaza o zabrani, ovo je šerijatsko pravilo koje zastupa džumhur učenjaka (Šerhul-kevkebil-munir 1/325), a kaže Ibn Redžeb da neki učenjaci kažu da je na ovome idžma’ učenjaka (Džamiul-ulumi vel-hikem 2/166), a oni koji zastupaju zabranu nemaju dokaz na koji se može osloniti.
Drugi dokaz: Nekoliko vjerovjesnika je tražilo od Allaha u svojim dovama da im da muško dijete. Ibrahim, ´alejhisselam, je dovio riječima: ‘Gospodaru moj, daruj mi čestitog dječaka ‘. (Prijevod značenja Es-Saffat, 100.) Također Uzvišeni spominje dovu vjerovjesnika Zekerije, ´alejhisselam: ‘Gospodaru moj, reče, podari mi od Sebe čestita potomka’. (Prijevod značenja Ali Imran, 38.) Da je traženje muškog djeteta zabranjeno, Uzvišeni bi njima zabranio da dove ono što je haram.
Treći dokaz: Vjerodostojan hadis od Sevbana, radijallahu ´anhu, u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu ´alejhi ve sellem, odgovorio na pitanje nekog židova o rađanju dječaka rekavši: ‘Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom’. (Bilježi ga Mislim 315, Nesai 9073, Ibn Huzejme 232, i ostali). U ovom hadisu jePoslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, pojasnio da nastajanje muškog ili ženskog djeteta ima svoj prirodan uzrok. Također, hadis ničim ne ukazuje da je nastanak spola djeteta stvar gajba (nepoznatog) koju jedino Allah zna, nego naprotiv da je poput ostalih prirodnih stvari koje imaju svoje uzroke nastanka kada ih uradimo dobijamo uvijek isti rezultat. Na argumentovanje sa ovim hadisom postoje dvije primjedbe o kojima je Ibnul-Kajjim nadugačko i naširoko pisao u nekoliko svojih knjiga: Et-Turukul-hukmijje (185), Tuhfetul-atfal (166), Miftahu darisse’ade (1/259), Medarudžussalikin (1/243).
Četvrti dokaz: Analogija (kijas) izbora spola djeteta na dozvolu liječenja neplodnosti. Naime, nema razilaženja među učenjacima da je dozovoljeno liječiti neplodnost.
Nisu u tome učenjaci vidjeli oprečnost ajetu: ‘A koga hoće, učini bez poroda.’ (Prijevod značenja Eš-Šura, 50.) Onda je uzimanje za uzroke radi odabiranja spola djeteta preče da bude dozvoljeno jer je to lakša, blaža i manja aktivnost od ulaganja truda da se rodi dijete onima koji su neplodni.
Argument drugog mišljenja
Zagovorači ovog stava potkrepljuju svoj stav sa četiri argumenta od kojih je najjači dokaz koji se sastoji u slijedećem. Rad na određivanju spola djeteta je miješanje u djela koja su isključivo svojstvena Allahu, tj. u Njegovo stvaranje i Njegovu volju, kao i pokušavanje da se spozna gajb (nepoznato) o onome što je u materici što jedino Allah zna.
Kaže Uzvišeni: ‘On vas oblikuje u matericama kako On hoće’ (Prijevod značenja Ali Imran, 6.) Kaže grupa mufessira, poput Ibn Mes’uda i Katade, da se ovdje misli na oblikovanje u muškom ili ženskom spolu. (Džamiul-bejan od Taberija, 3/169.) Također, u istom kontekstu su riječi Uzvišenog: ‘Allah zna šta svaka žena nosi i koliko se materice stežu, a koliko šire’ (Prijevod značenja Er-R’ad, 8.). A u ajetu o pet ključeva gajba (nepoznatog)
Uzvišeni kaže:‘Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama…’ (Prijevod značenja Lukman 34.) Kaže grupa mufessira tefsireći ovaj ajet da ne zna niko šta je u matericama, muško ili žensko, crvene ili crne kože. (Džamiul-bejan od Taberija, 21/88)
Kaže mufessir Džessas u svom tefsiru ‘Ahkamul-Kur’an’ (5/60): ‘Na ovom mjestu (ajetu) Allah je Sebe izdvojio u znanju onog što je u matericama kako bi nam stavio do znanja da niko drugi sem Njega to ne zna i da je to od znanja gajba kojeg niko ne zna osim Allaha’. Ovo također podupire hadis od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, kada kaže melek prilikom udahnjivanja duše: ’O Gospodaru, je li muško ili žensko? Pa Tvoj Gospodar odredi šta hoće, a melek zapiše’ (Muslim 2645).
Komentar:
Prvo – uzimanje za uzroke koje je Uzvišeni Allah učinio načinom dolaska do posljedica, svejedno bilo to u određivanju spola ili nečemu drugom, ne sadrži u sebi miješanje u stvaranje i ostvarenje Allahove volje što je samo Allahu svojstveno. Dokaz za to je da sve što radi Allahov rob to ne izlazi iz Allahove odredbe, volje i stvaranja. Kaže Uzvišeni: ‘Vi nećete nešto htjeti osim da to Allah hoće’ (Prijevod značenja El-Insan, 30.), i kaže: ‘Allah je Stvoritelj svega’ (Prijevod značenja Ez-Zumer, 62.)
Drugo – rad na određenju spola djeteta ne negira Allahovu osobenost u poznavanju onog što je u matericama, ovo je očevidno iz slijedećeg: Rad na određenju spola nije ništa drugo nego uzimanje za uzrok koji vodi do određenog rezultata.Taj rezultat će nekada biti ostvaren,a nekada neće kao i u bilo kojoj drugoj stvari. Sa druge strane, Uzvišeni Allah nekim od svojih stvorenja omogući da spoznaju spol djeteta, nekima objavom, a neki to znaju iz iskustva što sve predstavlja kap vode u moru Allahova znanja. Pa tako Allah obavijesti meleka zaduženog za matericu o svih pet stvari spomenutih u hadisu Ibn Mes’uada, radijallahu ‘anhu, između ostalog i o spolu.
Također, potvrđeno je da se znanje spola može spoznati putem pronicljivosti (firasa), snova i slično. Tome svjedoči znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, o onome što je u stomaku njegove žene prije nego se porodila, kada je na samrti rekao kćerki Aiši, radijallahu ‘anha, da podijeli određen imetak nakon njegove smrti sa svoja dva brata i dvije sestre, pa mu ona reče da ona ima jednu sestru Esmu, a ko je ta druga, pa joj odgovori da će ono što je u utrobi majke biti žensko. (Malik u Muvetteu 1474.)
Kaže malikijski učenjak Karafi da se ovo znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, ne suprostavlja Allahovoj osobenosti u poznavanju onog što je u matericama, jer Allahovo znanje nije zasnovano na uzroku preko kojeg dobija saznanje, a Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, je to saznao putem snova kako se prenosi. (Ez-Zehire 6/229) Također, hanefijski učenjak Serahsi kaže da govor Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, nije pričanje o gajbu jer je on govorio na osnovu njegove pronicljivosti (firase). (El-Mebsut 12/50)
Radžih (odabrano) mišljenje na bazi argumenata je da je osnov u izbiranju spola djeteta dozvola, dok sa druge strane nema dokaza koji ukazuju na zabranu, a Allah zna najbolje.
Šartovi i pravila određivanja spola djeteta
Letimična analiza izvještaja i vijesti o stanju među ljudima sa onim što im je donijeo napredak biomedicine u operaciji izbora spola djeteta pokazuje da postoje određeni problemi koje je potrebno šerijatski, zakonsko i društveno liječiti čime bi se stalo na kraj zloupotrebi ovog naučnog napretka i kako bi se on stavio u službu čovječanstva. U tom kontekstu oni koji se bave i interesuju ovim pitanjem koji pripadaju različitim religijama i državama pozivaju da se postave uvjeti i pravila dozvole izbora spola čime bi se uklonile i umanjile štetnosti ove pojave. Šartovi dozvole izbora spola djeteta sa šerijatske strane se mogu rezimirati u sljedećem (Dirasat fikhijje fi kadaja tibbijje muasire 2/880):
Prvo: da izbor spola ne bude obavezni državni zakon ili opća politika, nego lična želja supružnika.
Drugo: da određivanje spola djeteta medicinskim putem rade samo oni koji imaju potrebu za tim, poput supružnika kojima se nekoliko puta rađa isti spol ili radi sprečavanja prenošenja nasljednih bolesti koje su vezane za x-kromosom. Ovo već primjenjuju neke zemlje poput Amerike i Britanije koje su postavile velika ograničenja medicinskim centrima specijalizovanim za izbor spola.
Treće: preduzimanje svih garancija koje sprečavaju miješanje spermatozoida prilikom vještačke oplodnje koje vodi u miješanje porijekla ljudi. O ovom pravilu se na Zapadu ne vodi računa, a Islam je po ovom pitanju veoma rigorozan.
Četvrto: čuvanje stidnih mjesta, tj. otkrivati veličinom i vremenom dio tijela koji je nužno da se otkrije, i to pred osobom istog spola.
Peto: da se izbor spola djeteta ne radi bez dozvole oba roditelja, jer oboje imaju pravo na dijete.
Karakteristike spolnih ćelija
Da bi se razumio govor o metodama određivanja spola djeteta neophodno je da se poznaju neke osnovne karakteristike spolnih ćelija. Vodeće teorije o spolnoj selekciji zasnivaju se na činjenici da spolne ćelije, sperma i jajna ćelija, imaju 23 kromosoma (pola od tjelesnih), te da nose po jedan spolni kromosom. Ženska jajna ćelija ima uvijek X kromosom, a spermatozoid može imati X ili Y kromosom. Spol djeteta određuje se u toku začeća , tj. ako jajnu ćeliju oplodi sperma sa X kromosom, dobit ćemo žensko dijete, a ako sperma sadrži Y kromosom, imat ćemo muško dijete. Spol našeg djeteta, dakle, u potpunosti ovisi o spermi koja je oplodila jajnu ćeliju koja kod žene izlazi jednom između dva mjesečna pranja. Jednačina ženskog spola glasi: x jajašce + x sperma = xx = žensko dijete, a muškog: x jajašce + y sperma = xy = muško dijete. Sperma se sastoji od mješavine X i Y kromosoma – koje zbog njihovih karakteristika možemo zvati ‘postojani X’ i ‘brzi Y’ – a njihov omjer u spermi je otprilike 50:50. ‘Postojani X’ je nosilac ženskog spola; X- sperma su veći, sporiji i žive puno duže. Puno su otporniji na vaginalnu floru i mogu preživjeti čak 5-6 dana. ‘Brzi Y’ je nosilac muškog spola; Y- sperma su manji, ali imaju duži repić koji ih čini bržima i pokretljivijima, ali nisu otporni i ne mogu dugo živjeti, te u većini slučajeva umiru u roku od 2 dana. S ozirom na ove uočene karakteristike X i Y spermija – razvile su se teorije o tome kako možete utjecati na povećanje šansi u dobivanju toliko željene curice ili dječaka. Uz to vrlo je važno odrediti tačan dan ovulacije jednom od standardnih metoda. Ovulacija predstavlja oslobađanje jedne ili više jajnih ćelija iz jajnika koje su spremne za oplodnju, a ovo, u stvari, predstavlja plodno razdoblje žene.
Metode određivanja spola djeteta i šerijatski status istih
Metode određivanja spola dijele se u dvije skupine: opće nemedicinske metode i medicinske metode .
Nemedicinske metode:
Kada se kaže nemedicinske metode ne misli se da sve one nisu medicinski ispravne, nego da se ne odvijaju u labaratorijima i pod nadzorom ljekara. Prenosi se mnoštvo metoda i različitih teorija za određivanje spola od kojih su većina praktično nepotvrđene ili su isčezle sa vremenom, te stoga ne zavređuju da se na njima zadržava. U ovom poglavlju biće govora samo o metodama koje su prisutne u praksi među ljudima. (Ihtijaru džinsil-mevlud ve hukmuhul-šeri’ od Abdurrešida ibn Kasima)
Prva metoda: upotrebe odgovarajućih hemijskih tekućina. Suština ovog metoda se bazira na tome da je postalo poznato da kiselinska sredina više odgovara x-kromosomima (spermi), tj. onim koji nose ženski spol, a lužinska sredina odgovara y-kromosomima (spermi), tj. onima koji nose mušku djecu. Zato je na ženi da koristi vaginalno tuširanje kiselinom ili lužinom kako bi pripremila maternicu sa odgovarajućom hemijskom sredinom za željeni spol. Naime, vaginalno lučenje je karakteristično po kiselinskoj tekućini koja štiti i čisti ovaj organ od bakterija. Ova kiselinska osobenost vagine ako je u velikom procentu ona uništava spermatozoide unutar vagine naročito y-kromosome (koji nose muški spol) zato što su oni slabootporno i mali kada se uporede sa x-kromosomima (koji nose žensku djecu) koji se uglavnom otporni na ovu kiselinu. Smatra doktora Bloom 1424. po Isi, ‘alejhisselam, da je kiselost vaginalne sredine bitan faktor u određivanju spola djeteta. Ovo je dokazao njemački liječnik Anterberger tako što je ustanovio da su žene koje boluju od neplodnosti a koje su se liječile sa natrij bikarbonatom (lužinom) rađale mušku djecu više od ženske. Na osnovu ovog je zaključio da lužinska sredina pomaže rađanju muškog spola za razliku od kiselinske sredine koja pomaže rađanju ženske djece. Nakon ovog mnogo je ljekara izvršilo istraživanja koja su potvrdila gore spomenuto. Također, ljekari su utvrdili da je lučenje grlića maternice lužinsko što pomaže prolasku y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, a da se lučenje vrata meternice poveća sa ženinim orgazmom. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba petnaestak minuta prije polnog odnosa da izvrši pranje vagine, tako što će uzeti veliku kašiku praha natrij karbonata (sode bikarbone), koji se može nabaviti u apoteci, i rastvorit ga u litar kuhane vode, a zatim će tom mješavinom izvršiti duboko unutrašnje pranje vagine.
Ovo treba uraditi na dan ovulacije, tj. spuštanja jajne ćelije iz jajnika čime se omogućava y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, da što prije oplode jajnu ćeliju i kako ne bi bili izloženi uginuću. Suprotno ovome, ona žena koja želi da rodi žensko dijete, treba uzeti kašiku bijelog ocata i uraditi isto što je gore spomenuto. Također, za dobijanje muškog djeteta polni odnos treba biti dubok kako bi y-kromosomi došli do otvora vrata maternice čija je sredina lužinska. Smatra doktor Landrum (u knjizi ‘Kako da izabereš spol svoga djeteta’) da je za izbor muškog spola bolje da polni odnos bude odostraga jer to pomaže izbacivanju sjemena (y-kromosoma) blizu otvora maternice, a uz to da učestvovanje žene u polnom činu bude veoma aktivno jer je potvrđeno da spolna uzbuđenost i orgazam žene luče lužinastu tekućinu koja pomaže y-kromosoma stignu da oplode spuštenu jajnu ćeliju. Neki ljekari su ustanovili da pijenje šoljice kahve ili nekog drugom osvježavajućeg pića koje sadrži kofein napola sata prije polnog akta pospješuje veću pokretljivost y-kromosoma čime se daje veća mogućnost začeću muškog djeteta. A što se tiče ženskog djeteta, polni čin ne treba biti dubok, žena ne treba biti aktivna i ne treba nastojati da doživi orgazam, kao i da polni čin bude najmanje tri dana prije ovulacije.
Ovaj metod ne sadrži u sebi nešto što bi sa šerijatske strane zahtijevalo njegovu zabranu.
Drugi metod: činjenje polnog akta u određeno vrijeme. Ako se polni odnos učini prije vremena ovulacije (tj. spuštanja ženske jajne ćelije iz jajnika) y-kromosomi (sperma) koji nose muški spol pošto su lakši i brži doći će do odredišta prije x-kromosoma ali neće naći jajnu ćeliju, zatim će uginuti jer su slabi i kratko žive (jer ne žive više od dva dana). Onda tu ostaje prostor za x-kromosome (spermu) koji nose žensku djecu, oni su postojani, jaki i dugo žive (čak do šest dana), pa kada stignu i bude ovulacija u narednih nekoliko dana onda uz Allahovu dozvolu bude žensko dijete. Smatra dr. Cutler da kada se izvrši oplodnja dva ili tri dana prije ovulacije, djeca koja se rode budu 80% ženska, dok ako se desi oplodnja nekoliko sati poslije ovulacije 80% rođene djece bude muškog spola. Prema tome, žena koja želi muško dijete treba da se čuva od polnog odnosa sve do vremena ovulacije, a to je u većini slučajeva 14. dan od početka menstrualnog ciklusa, kod onih žena čije je pranje vremenski uredno.
Tada joj muž treba prići kako bi se polni čin uskladio sa spuštanjem jajne ćelije. A ako joj je mjesečno pranje vremenski neuredno te ne zna tačno kada joj je termin ovulacije na njoj je da nastoji utvrditi vrijeme ovulacije na jedan od sljedećih načina:
● mjerenjem tjelesne temperature, jer se ona u momentu ovulacije poveća za 0,5 do 1,0 stepeni,
● praćenjem promjene sluzi grlića materice, jer materica prije pet dana od ovulacije luči sluz koja je debela, boje blata i ljepljiva, ova sluz se postepeno smanjuje tako da potpuno nestane nakon prestanka podnosti, pa je ženi čistoća, neljepljivost i mokrina sluzi dokaz ovulacije,
● upotrebom savremenih sprava za određivanje termina ovulacije.
Pa tako oni koji žele muško dijete; na mužu je da ostavi polno općenje sve do termina ovulacije, time će učiniti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol jakima, a njihov broj će biti velik, te će se oplodnja jajne ćelije desiti baš kada se ona spustila (a ona ne živi više od 24 sata). Pa pošto su y-kromosomi pokretljiviji i brži od x-kromosoma (koji nose ženski spol) prije će stići i začet će se muško djete uz Allahovu dozvolu. A oni koji žele žensko dijete; na njima je da imaju svakodnevno polni akt jer će time oslabiti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol, a zadnji polni odnos trebaju imati tri dana prije ovulacije. Na ovakav način y-kromosomi koji dođu do odredišta prije x-kromosoma, pošto nije bila ovulacija, uginuće i tako ostaviti prostor za spore, ali jake x-kromosome koji će oploditi jajnu ćeliju i dati žensko.
Ova metoda kao i prethodna nije ništa drugo nego dozvoljeno uzimanje za uzroke.
Treći metod: dijeta. Urađena su istraživanja koja su potvrdila da ishrana žene utiče na promjenu stanja u materici time što poveća prisustvo nekih materija a umanji prisustvo drugih što prilikom oplodnje rezultira začećem određenog spola djeteta. Naime, njemački znanstvenik Herst vršio je 1935 po Isi, ‘alejhisselam, istraživanja o uticaju kalijuma na žive organizme. On je u posudu sa vodom stavio crve, a onda dolijevao kalijum. Stvar koja mu je skrenula pažnju je bila da koliko god doda kalijuma time bi se povećalo rađanje muških crvi. 1969. izvršeno je istraživanje na 52 farme koje su koristile hranu obogaćenu kalcijom i magnezijom,i rezultat je bio rađanje 340 ženskih grla nasuprot 280 muških. Zatim je ponovljeno ovo istraživanje na drugim živim stvoranjima pa je bio isti rezultat. Nakon toga, dva kanadska ljekara su ovo potvrdili na osnovu izvršene stastistike koja se sastojala u slijedećem: Utvrdili su da je od 50 žena koje su rodile mušku djecu 40 njih je bilo na dijeti obogaćenoj sa soli, a sa korištenjem hrane koja vrlo malo sadrži kalcijum i magnezijum, dok je sa druge strane, 50 žena rodilo žensku djecu a koje su bile na dijeti obogaćenoj sa kalcijum i magnezijum sa korištenjem vrlo malo natrijuma. Također, istraživanja su potvrdila da žena koja se u ishrani oslanja na biljnu hranu izbjegavajući meso, velika je prilika da će roditi žensko. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba da joj ishrana bude bogata sa natrijom i kalijom poput prirodnih sokova, meda, mesa, kahve, čaja, slane hrane i povrća, a žena koja želi da rodi žensko dijete treba da joj ishrana bude bogata kalcijom i magnezijom poput: mlijeka i milječnih proizvoda, mineralne vode, jaja, kakao, oraha i badema.
Tumačenje ove teorije se svodi na slijedeće: da dijetalna ishrana, gore spomenuta, uzrokuje fiziološke promjene na membrani jajne ćelije koja usljed te promjene prima i privlači samo sjeme jedne vrste (x ili y kromosome, tj. spermu koja nosi muški ili ženski spol). Druga grupa istraživača tumači da ova dijatalna ishrana utiče, u stvari, na stepen kiselinskog lučenja vagine koji igra veliku ulogu u dospijevanju spermatozoida do jajne ćelije. Također i ova metoda odabiranja spola djeteta ne sadrži u sebi nešto što bi je činilo zabranjenom po Šerijatu.
Procenat dobijanja željenog spola djeteta putem bilo koje od tri gore spomenute metode varira između 70% do 80%.
Četvrta metoda: usklađivanje polnog odnosa sa mjesečevim kretanjem. Nije dozvoljen rad po ovoj metodi, jer nije zasnovana ni na osjetu ni na iskustvu, nego predstavlja pusto nagađanje povezano sa astrologijom i uvjerenjem da nebeska tijela utiču na događaje.
Peta metoda: kineski kalendar. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Sa šerijatske strane je zabranjen zbog uvjerenja da nebeska tijela utiču na zemaljske događaje između ostalih spol djeteta.
Šesta metoda: metoda matematičkog proračuna. Ova metoda je zasnovana na zbrajanju broja slova od imena majke, majke njene majke, dana mjeseca u kojem je počela trudnoća, sa danom mjeseca u kojem će se poroditi. Pa ako zbir bude neparan broj biće muško, a ako bude paran biće žensko. Ova metoda je haram jer se bazira na uzimanju za uzrok ono što ni u Šerijatu ni u fizičkoj stvarnosti ne može biti uzrokom događanja.
Stalna komisija za fetve u Saudiji je za kineski kalendar rekla da je laž i batil, te da je obaveza uništiti ga i ne dijeliti među ljudima. (Fetva broj 21820, datum:22/1/1422) Došlo je u fetvi Centar za fetve pod nadzorom Abdullaha Fekiha (Fetava eš-šebektil-islamijje 5/3302) da nije dozvoljeno oslanjanje na metode mjesečevog kretanja i matematičkog proračuna jer su djelo proroka i vidovnjaka koji su učinili da dani, mjeseci, imena osoba imaju uticaj na stvorenja i da su sredstvo pomoću kojih se spoznaje gajb, a ovo je jedan od najvećih harama jer predstavlja širk koji je Allah zabranio.
Medicinske metode za izbor spola djeteta
Pod ovim se podrazumijevaju metode koje zahtijevaju kliničku i labaratorijsku intervenciju, a to su:
a) Prirodna metoda koja se bazira na određivanju spola djeteta vršenjem abortusa fetusa ako ne bude spol koji se želi i tako sve dok trudnoća ne bude sa željenim spolom. Ova metoda nije dozvoljena jer je zasnovana na činu abortusa koji po ispravnom mišljenju učenjaka nije dozvoljen bez opravdanog šerijatskog razloga, a da ne govorimo o štetnim posljedicama na ženino tijelo i gubljenje plodnosti usljed učestalog vršenja abortusa.
b) Odjeljivanje sperme Ericssonovom albuminskom metodom ,a zatim vještačka oplodnja.
c) Odjeljivanje sperme Johnsonovom metodom protočne citometrije, a zatim vještačka oplodnja.
Ericssonova metoda se radi putem vještačke oplodnje svejedno bila vanjska (tzv. dijete iz epruvete) ili unutrašnja, procenat uspjevanja trudnoće je 25% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od 80%. Johnsonova metoda se vrši putem micro-osjemenjivanja van tijela žene koje je mnogo preciznije, te nakon utvrđivanja spola djeteta embrio se stavlja u maternicu, a procenat uspijevanja trudnoće ovom metodom je 50% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od čak 99%.
Šerijatski status ove dvije metode se vraća na propis vještačke oplodnje o kojoj je Kolegij islamskog prava (Kararat ve tevsijat, str. 74-76), između ostalih, donijeo stav da su od svih vrsta i oblika koje postoje u praksi dozvoljena samo dva oblika: prvi – da se uzme sjeme od muža i jajna ćelija od njegove supruge, zatim da se izvrši vještačka oplodnja u labaratoriji, a potom embrio stavi u maternicu supruge (tzv. vanjska vještačaka oplodnja), drugi – da se uzme sjeme od muža i stavi u odgovarajuće mjesto polnog organa njegove supruge (tzv. unutrašnja vještačaka oplodnja).
Nakon izlaganja nemedicinskih i medicinskih metoda određivanja spola djeteta može se konstatovati: da onome ko ima potrebu za izborom spola djeteta da su prve tri nemedicinske, tzv. narodne metode: upotreba odgovarajućih hemijskih tekućina, činjenje polnog akta u određeno vrijeme i dijeta, šerijatski dozvoljene i najbolje za korištenje. A medicinske metode (Ericssonova i Johnsonova) ne treba koristiti osim u nuždi, poput liječenja nasljednih bolesti, uz ispunjavanje šartova gore spomenutih.
Ovo je stav Kolegija za islamsko pravo pri Rabiti (19. sjednica, novembar 2007 u Mekki). Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje