Piše: Mr. Hakija Kanurić

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.

Putnik na hadždž, iako se educirao i upoznao sa propisima koji mu predstoje, nerijetko biva u nedoumici oko brojnih inovacija. Naprimjer, zna da je dužan na mikatu (posebno određeno mjesto sa kojeg se počinje obred hadždža ili ‘umre) obući hadžijske ihrame i donijeti nijjet ulaska u obred ‘umre ili hadždža, ali šta ako u sveta mjesta dolazi zračnim putem? Da li će to učiniti u avionu ili nakon što sleti u Džidu? Ženi nije dozvoljeno putovanje bez mahrema, međutim, putovanje se u ovom vremenu uveliko razlikuje u odnosu na vrijeme u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao tu zabranu. Da li sigurnost, kratkoća i olakšanje puta, koje moderna sredstva putovanja pružaju, može utjecati na promjenu tog propisa? Putnik na hadždž naučio je da za vrijeme ihrama ne smije koristiti miris, ali je u nedoumici da li mu je dozvoljeno koristiti sapun ili šampon koji ostavlja mirisan trag. Također je saznao da je brijanje glave za muškarca prilikom izlaska iz ihrama bolje i vrednije od skraćivanja kose, ali je u nedoumici da li se taj prioritet ostvaruje šišanjem “na nulu”. Da li je ženi dozvoljena upotreba medicinskih sredstava koja ubrzavaju ili odgađaju mjesečni ciklus kako bi u određenom vremenu mogla obaviti tavaf? Ovakva pitanja koja je moderni život proizveo, a na koja su savremeni učenjaci dali odgovore u svjetlu šerijatskih dokaza i stilu i govoru klasičnih učenjaka, teme su rubrike o hadždžu.

Hadždž žene bez mahrema

Mahrem je osoba s kojom je ženi trajno haram sklopiti brak, zbog krvne bliskosti, srodstva po mlijeku ili tazbinstva. Uvjet validnosti mahrema kao pratioca na putovanju jeste da bude razuman i punoljetan. Neki učenjaci ne uvjetuju punoljetnost nego smatraju da mahrem na putovanju može biti dječak pred punoljetnost ako je u stanju ispuniti ulogu mahrema. Muž je poput mahrema po pitanju pratnje žene na putovanju. (El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtije, 17/37) Smisao i mudrost pratnje mahrema jeste da ženi bude zaštita i pomoć na putovanju, jer putovanje uvijek nosi neizvjesnost, a u pratnji mahrema žena neće biti meta pokvarenjaka koji se ne boje Allaha.

Savremena prijevozna sredstva uveliko su olakšala putovanje i približila udaljene zemlje, tako da se danas zračnim saobraćajem za nekoliko sati pređe razdaljina za koju su u vremenu poslanstva, u kojem su uspostavljeni islamski propisi, bili neophodni mjeseci putovanja. Uz to, putnici se osjećaju sigurnim tokom cijelog putovanja i sve neophodne potrepštine poput hrane, pića, hamama i sl., su nadohvat ruke, dok se u ranijim vremenima žena teško penjala na jahalicu, putovanja su podrazumijevala danonoćno pješačenje i jahanje kroz pusta i nenaseljena mjesta, a nerijetko su u sebi krila brojne opasnosti. Da li olakšanje putovanja koje danas svjedočimo utječe na promjenu zabrane putovanja žene bez mahrema izrečenu u brojnim hadisima Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam?

Prije odgovora na ovo pitanje neophodno je ukazati na stavove klasičnih učenjaka o propisu mahrema pri putovanju žene općenito, s posebnim osvrtom na putovanje radi obavljanja hadždža. U ovom pitanju postoje stanja po kojima nema razilaženja među učenjacima, a to su:

Prvo: Učenjaci su složni da je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema u slučaju prijeke potrebe, kao što je hidžra iz zemlje nevjerstva u zemlju islama, bjekstvo iz zarobljeništva i sl.

Drugo: Učenjaci su složni da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema ukoliko putovanje predstavlja fizičku ili moralnu opasnost po nju. U tom kontekstu Ibn Tejmijje kaže: “Muslimani su složni da ženi nije dozvoljeno putovati osim na način da bude sigurna i zaštićena od neželjenog. Učenjaci su naveli šta svako od njih smatra da predstavlja sigurnost i zaštitu žene, poput društva skupine pouzdanih žena i pouzdanih muškaraca…” (Šerhul-umde, 2/175-176)

Treće: Žena koja je u mogućnosti obaviti hadždž i ima muža ili mahrema koji će je pratiti na tom putovanju, dužna je, po konsenzusu islamskih učenjaka, obaviti hadždž.

Nakon što smo uočili stanja po kojima su učenjaci jednoglasni, možemo precizno ukazati na stanje po kojem učenjaci imaju oprečna mišljenja. To je stanje kada žena ispunjava uvjete obaveznosti hadždža, ali nema muža ili mahrema koji bi je pratio na tom putovanju, međutim, u mogućnosti je sigurno putovati u pratnji pouzdanih žena. Da li je dužna obaviti hadždž u takvim okolnostima ili ne? Da li joj je dozvoljeno putovati na takav način ili ne? Učenjaci imaju sljedeća mišljenja:

Prvo mišljenje jeste da žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadždž, a ženi je zabranjeno putovati bez muža ili mahrema, bilo to putovanja radi obavljanja hadždža ili nečeg drugog, bez razlike radilo se o obaveznom hadždžu ili nafili. Ovo mišljenje zastupa hanefijski i hanbelijski mezheb, te imam En-Nehai, Hasan el-Basri, Tavus, Eš-Šabi, Es-Sevri i drugi. (Ibnul-Humam, Fethul-Kadir, 2/421, Ibn Kudame, El-Mugni, 3/192, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 90.)

Najistaknutiji argument ovog mišljenja jeste predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka se muškarac nikako ne osamljuje sa ženom osim u prisustvu mahrema! Neka žena ne putuje osim u pratnji mahrema!” Čuvši te riječi jedan od prisutnih upita: “Allahov Poslaniče, moja supruga se uputila na hadždž, a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki!” Na to Poslanik reče: “Vrati se i obavi hadždž zajedno sa svojom suprugom!” (Buharija, br. 5233, i Muslim, br. 1341)

Ovim hadisom Allahov Poslanik naređuje čovjeku da ostavi džihad, nakon što mu je postao obavezan, kako bi se pridružio svojoj supruzi na putovanju radi hadždža, a obaveza se ne ostavlja osim radi veće obaveze. Uz to, Allahov Poslanik ne pita da li ona putuje u skupini pouzdanih pratilaca ili ne, što znači da je prisustvo mahrema ili muža neophodno.

Ovakvom usmjerenju hadisa oponirano je primjedbom da džumhur (izrazita većina) učenjaka smatra da mahremu ili mužu nije vadžib (obaveza) krenuti na put kako bi žena obavila hadždž u njegovoj pratnji, što znači da je ovdje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao na ono što je bolje, a ne na ono što je obavezno. Tome u prilog ide predaja u kojoj je umjesto riječi: “…a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki”, kazano: “…ja želim da krenem sa tom i tom vojskom, a moja žena želi obaviti hadždž!” (Buharija, br. 1862) Kontekst ove predaje ukazuje da je to pitanje o onome što je bolje i prioritetnije činiti.

Drugi dokaz prvog mišljenja su brojne predaje koje uopćeno zabranjuju putovanje žene bez mahrema, poput predaje od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da putuje na udaljenost jednog dana i noći osim u prisustvu svog mahrema.” (Buharija, br. 1088) Ovaj hadis je jasan i konkretan dokaz da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema.

Drugo mišljenje jeste da postojanje mahrema nije uvjet da bi hadždž ženi bio obavezan. Ukoliko žena nema muža ili mahrema koji bi s njom putovao, a u mogućnosti je putovati u društvu pouzdanih pratilaca, dužna je obaviti hadždž. Ovo mišljenje zastupa malikijski i šafijski mezheb, a prenosi se od Aiše, Ibn Omera i Abdullaha b. Zubejra, radijallahu anhum, te od Ataa ibn Ebi Rebaha, Ibn Sirina, Ez-Zuhrija i drugih. (Ed-Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, 2/9, El-Ensari, Esnal-metalib, 1/447, Ibn Kudame, El-Mugni, 3/192, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 97)

Pobornici ovog mišljenja različito tumače pouzdanu pratnju koja je uvjet dozvole putovanja bez mahrema, a skupina pouzdanih žena i muškaraca je jednoglasno zadovoljavajuća. (Ed-Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, 2/9, i Ibn Muflih, El-Furu’ ve tashihuh, 5/243)

Dokaz ovog mišljenja jeste kur’anski ajet: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti” (prijevod značenja Ali Imran, 97). Ovaj ajet svojim općim značenjem obuhvata i muškarce i žene, te ako žena ispunjava uvjete hadždža i u mogućnosti je putovati sa pouzdanim društvom, to je i dužna, jer u takvom društvu je sigurna i zaštićena kao i u prisustvu mahrema. Ovom dokazu je oponirano time da je ajet uopćen, dok su hadisi kojima se propisuje mahrem posebni i direktni u ovom pitanju.

Drugi dokaz jeste hadis Adijja b. Hatima, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Poživiš li duže, doista ćeš vidjeti ženu u svom hevdedžu (jahalici za žene) kako putuje od Hire sve dok ne obavi tavaf oko Kabe, ne bojeći se nikog osim Allaha!” (Buharija, br. 3595) Putovanje žene u ovom hadisu spomenuto je u pozitivnom kontekstu, a da je njeno putovanje bez mahrema uz sigurnost puta zabranjeno, to bi Poslanik pojasnio, jer nije dozvoljeno šutjeti u trenutku potrebe za pojašnjenjem.

Ovom dokazu je oponirano da je hadis izrečen u kontekstu nagovještaja stvarnosti koja će se desiti, a ne u kontekstu pojašnjenja propisa, dok su hadisi koji uvjetuju mahrema izrečeni izravno o tom propisu.

Treći dokaz jeste predaja u kojoj se navodi da je Omer, radijallahu anhu, u posljednjem hadždžu koji je obavio dozvolio ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da putuju na hadždž u pratnji Osmana i Abdurrahmana, radijallahu anhum. (Buharija, br. 1860) Postupak Omera i saglasnost ostalih ashaba je dokaz da je ženama dozvoljeno putovati bez mahrema u društvu pouzdanih žena.

Treće mišljenje: Ženi je dozvoljeno putovanje radi obavljanja obaveznog hadždža ukoliko je sigurna na tom putu, a postojanje mahrema ili skupine pouzdanih žena nije uvjet. Ovo mišljenje zastupa zahirijski mezheb i odabrao ga je Ibn Tejmijje podržavajući ovo mišljenje u svakom putovanju radi ibadeta i Allahu dragog djela. (Ibn Hazm, El-Muhala, 7/50, Ibn Tejmijje, El-Ihtijaratul-fikhije, 1/465)

Dokazi ovog mišljenja su identični dokazima drugog mišljenja, s tim što su pobornici drugog mišljenja uvjetovali postojanje pouzdane pratnje kojom se ostvaruje potrebna sigurnost žene na putovanju, dok pobornici trećeg mišljenja propis vežu izravno za sigurnost putovanja bez obzira na način na koji se ona ostvari.

Nevevi i Ibn Hadžer prenose da su učenjaci konsenzusom složni da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema osim u stanju prijeke potrebe, poput putovanja radi hidžre iz zemlje rata u zemlju islama, a razilaženje postoji samo kada se radi o putovanju radi obavljanja hadždža i ‘umre. (Nevevijev komentar Muslima, 9/104, i Fethul-Bari, 2/568)

Spomenuti konsenzus učenjaka odnosi se na stanje kada putovanje predstavlja fizičku ili moralnu opasnost po ženu, međutim, kada se radi o putovanju u kojem nema takve opasnosti, učenjaci imaju različite stavove. (Pogledati: Šerhul-umde, 2/175-176, i Nevevijev komentar Muslima, 9/104)

Poznati učenjak malikijskog mezheba El-Badži, pojašnjavajući propis mahrema ili pouzdane skupine pri putovanju žene, kaže: “Vjerovatno se ovo što su neki naši učenjaci kazali odnosi na pojedinačno putovanje ili putovanje u malom broju, dok su ogromne karavane i sigurni javni prometni putevi, po mom mišljenju, poput naseljenog mjesta u kojem su tržnice i pijace u kojima je žena sigurna bez mahrema ili društva druge žene. Ovo mišljenje preneseno je od Evzaija.” (El-Munteka, 3/83)

Štaviše, u poznatoj knjizi malikijskog mezheba Mevahibul-Dželili poriče se postojanje razilaženja u dozvoli putovanja bez mahrema u sklopu ogromnih karavana ili ogromne nepobjedive vojske, svejedno radilo se o obaveznom, pohvalnom ili dozvoljenom putovanju, jer, prema ovom mišljenju, nema razlike između takvog putovanja i boravka u naseljenom mjestu. (El-Hattab, Mevahibul-Dželili, 3/492)

Savremeni načini putovanja

Da li su savremena sredstva putovanja, koja prevoze veliki broj putnika, poput aviona, brodova, vozova i sl., poput ogromnih karavana u kojima je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema, kao što su to istakli spomenuti učenjaci malikijskog mezheba? Savremeni učenjaci imaju dva različita mišljenja:

Prvo mišljenje: Ženi nije dozvoljeno putovanje avionom i drugim prijevoznim sredstvima radi obavljanja hadždža ili nekog drugog cilja, osim u pratnji muža ili mahrema. Ovo mišljenje zastupaju šejh Ibn Baz, Ibn Usejmin, Salih el-Fevzan, El-Munedžid i drugi (Fetaval-ledžne, br. 9950, El-Munteka min fetava Fevzan, br. 435, Fetava erkanil-islam, br. 458, Fetaval-islam sualun ve dževab, br. 34380).

Dokaz ovog mišljenja su spomenute predaje u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje ženama putovanje bez mahrema i predaja u kojoj se navodi da je Poslanik rekao čovjeku kojem se žena uputila na hadždž bez mahrema, a on se prijavio za učešće u bitki: “Vrati se i obavi hadždž zajedno sa svojom suprugom!” Promjena sredstva i načina putovanja ne utječe na promjenu ovog propisa, jer je zabrana vezana za samo putovanje. Ne može se reći da taj propis važi za stara vremena, a za nova ne, jer su šerijatski propisi od Allaha koji jednako poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Ma koliko sredstva putovanja napredovala, propis mahrema ostaje isti: sve što se smatra putovanjem poprima taj propis. Žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadždž, jer se ne smatra od onih koji su to u mogućnosti.

Zatim, putujući bez mahrema u avionu i sl., žena postaje predmet težnje pokvarenjaka i fasika koji ne drže do vjere, a to je prisutno u svim vremenima.

Drugo mišljenje: Putovanje žene savremenim sredstvima prijevoza poput aviona, broda voza i sl., bez mahrema je dozvoljeno ukoliko je žena na tom putu sigurna. Ovo mišljenje načelno su odabrali mnogi savremeni učenjaci, od kojih su: Abdullah ibn Džibrin, Selman el-Aude, Jusuf el-Karadavi, Halid el-Muslih, Ebu Abdul-Muiz Ferkus, Mustafa Zerka i drugi. (Fetava Ibn Džibrin, br. 97/7, Fetava Ebu Abdul-Muiz Ferkus, br. 209, Fetava Mustafaz-Zerka, 138/1, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 108)

Dokazi ovog mišljenja:

Prvo: Većina putovanja zračnim saobraćajem traje svega nekoliko sati, tako da se takvo putovanje možda ne smatra putovanjem u šerijatskom smislu, jer putovanje (ar. sefer) nazvano je tim imenom jer (ar. jusfiru) otkriva stvarnu ćud ljudi, što u tako kratkim putovanjima nije ostvarivo.

Opaska: Sve što se običajno naziva putovanje, svejedno trajalo dugo ili kratko, poprima propise puta od kojih je obaveznost mahrema, a putnik avionom se običajno tretira putnikom, jer se avionom prelaze isključivo velike udaljenosti. Zatim, ako bismo prihvatili ovaj dokaz, to bi značilo da putnik savremenim sredstvima neće kratiti namaz i koristiti druge olakšice putovanje, čime ti šerijatski propisi ostaju bez praktične primjene.

Drugo: Putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa. Mahrem je uvjetovan radi zaštite i sigurnosti žene, te ako se taj cilj postigne na drugi način, mahrem nije obavezan.

Treće: Stvari koje su preventivno zabranjene bivaju dozvoljene u stanju potrebe. Putovanje žene bez mahrema je vrsta preventivne zabrane, što znači da je u slučaju potrebe dozvoljeno.

Četvrto: Putovanje u modernom vremenu nije poput putovanja u ranijim vremenima kada je žena bila u potrebi za pomoći pri jahanju i silasku s jahalice i kada je putovanje bilo obavijeno brojnim opasnostima, zbog dugotrajnosti i teških uvjeta puta, prisustva razbojnika i sl. U ovom vremenu putovanje je uveliko olakšano, a odvija se u velikoj sigurnosti, pod nadzorom službenih lica i u pratnji velikog broja muškaraca i žena, što daje veliku sigurnost svim putnicima.

Zaključak

Na osnovu spomenutih hadisa u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje putovanje žene bez mahrema, zaključujemo da je osnova i pravilo da žena ne putuje sama, nego je obaveza da bude u pratnji mahrema ili muža, kao što hadisi na to nedvosmisleno ukazuju.

Različita mišljenja učenjaka su rezultat različitih shvatanja tih hadisa, tj. da li je svrha i smisao obaveze prisustva mahrema na putovanju žene osiguranje pouzdane pratnje u toku putovanja, tako da, kada se sigurnost i zaštita ostvari bez mahrema, njegovo prisustvo nije obavezno, ili je prisustvo mahrema na putovanju žene nužno i u tom slučaju? Drugim riječima, razilaženje je nastalo nakon podjele učenjaka u tome da li se držati doslovnog značenja spomenutih predaja ili je ispravno voditi se značenjem i smislom koji je cilj tog propisa?

Drugoj opciji ide u prilog činjenica da putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa, međutim, postoji mogućnost da prepoznavanje suštine određenog propisa ne bude potpuno, što rezultira neizvršenjem propisa na način kako je to Zakonodavac odredio, dok se doslovnom primjenom ne ulazi u takav rizik. Stoga žena koja putuje u pratnji mahrema pouzdano zna da je primijenila šerijatski propis, za razliku od one koja putuje bez mahrema oslanjajući se na sigurnost puta. Ipak, kada žena nije u stanju osigurati pratnju mahrema na putu, a radi se o imanskom putovanju, kao što je odlazak na hadždž u pouzdanoj pratnji gdje žena ima posebno mjesto odvojeno od muškaraca, preferirajuće mišljenje u takvom stanju je dozvola, zbog spomenutih dokaza i kako joj ne bi bila uskraćena prilika da obavi tu veliku islamsku dužnost. Isto tako, kada za putovanjem postoji stvarna potreba, a mahrem nije u mogućnosti pratiti svoju štićenicu, kada se radi o putovanju u sigurnosti i pouzdanoj pratnji, preferira se dozvola nad zabranom.

Potrebno je naglasiti da su staratelji dužni voditi računa o svojim štićenicama koje su emanet u njihovim rukama: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti.” (Prijevod značenja Et-Tahrim, 6) Islamski koncept života potpuno se razlikuje od današnjeg zapadnog trenda, gdje vidimo kako žene putuju radi provoda i zabave. Vjernici se ne povode za onima koji su svoj ahiret za dunjaluk prodali, koji o Allahu i Njegovim propisima ne vode računa. Rekao je Uzvišeni: “Neka te nikako ne obmanjuje to što oni koji ne vjeruju po raznim zemljama putuju, kratko uživanje, a poslije – Džehennem će biti mjesto gdje će boraviti, a užasno je to prebivalište!” (prijevod značenja Ali Imran, 195-196).

El-Asr, br. 53.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Poznato je da vjera islam zabranjuje kockanje. Rekao je Svevišnji Allah: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (El-Maida, 90) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Kada čovjek kaže drugom: ‘Hajde da se kockamo!’, neka podijeli sadaku.” (Buharija, br. 4860, i Muslim, br. 1647)

U islamu je iskup propisan kada se učini kakav propust i ružno djelo. U ovom slučaju sadaka je iskup za poziv na kockanje. Stoga, zabrana samog poziva na kocku i propisivanje iskupa za to ukazuje na veličinu ovog grijeha. Kockanje ili kocka naziv je za svaki vid ulaganja vrijednosti u kojem se ulagač nalazi u neizvjesnosti da li će dobiti ili izgubiti. Rezultat ulaganja ovisi o sreći, a malo ili nikako o sposobnosti ulagača, zavisno od vrste kockanja. Poznato je da su igre na sreću, poput lota, tombole, sportskog klađenja i sl., klasična kocka, međutim, nerijetko se nađemo u situaciji da nam tržni centar ili prodavnica u kojoj kupujemo nudi učešće u kojekakvim nagradnim igrama. To nas dovodi u nedoumicu i često se zapitamo: Da li je i to vid zabranjene kocke? U sjeni visokorazvijene tehnološke proizvodnje, more raznolikih proizvoda preplavilo je tržište, a rivalstvo i oštra konkurencija navode marketing menadžere da neumorno iznalaze nove metode putem kojih nastoje stimulirati prodaju i privući kupce. Najčešće metode kojima se nastoji postići taj cilj jesu nagradne igre i pokloni kupcima, stoga je prioritetno ukazati na propise koji se odnose na ove metode.

Nagradne igre

Ukoliko se pravo na učešće u nagradnoj igri stječe uplatom materijalne vrijednosti, takva se igra smatra kockom i stoga je zabranjena. Nagradne igre koje priređuju prodajni centri obično ne zahtijevaju posebnu uplatu, nego se pravo na učešće postiže kupovinom u dotičnoj prodavnici. Ipak, ovdje zna postojati jedna druga zamka, a to je da zbog nagradne igre, cijene prodajnih artikala budu povećane, što znači da se učešće u igri, razlikom između povišene i osnovne cijene, naplaćuje. Stoga je učešće u takvoj nagradnoj igri zabranjeno.

Ako cijene artikala nisu povišene zbog nagradne igre, međutim, ciljano se dolazi u tu prodavnicu i kupuje se, ne iz želje i potrebe za robom, nego radi učešća u nagradnoj igri, to je također zabranjeno, jer se kupovinom nepotrebne robe ustvari uplaćuje učešće u igri, što takvu igru čini kockom, a preko toga, to je vid pokuđenog rasipanja.

Ako cijene artikala nisu povišene zbog nagradne igre, a kupuje se roba radi same robe, a ne radi nagradne igre, da li je tada dozvoljeno učestvovati u nagradnoj igri ili ne? Savremeni učenjaci imaju različita mišljenja.

Prvo mišljenje: Učešće u nagradnim igrama u spomenutom slučaju dozvoljeno je, jer u tome nema ništa sporno. Ajeti i hadisi koji zabranjuju kocku ne odnose se na takvo nešto i ne postoji dokaz koji bi učešće u nagradnoj igri na spomenuti način zabranio.

Drugo mišljenje: Ovakve nagradne igre su zabranjene jer svojom formom nalikuju kocki, tj. kupovinom se uplaćuje, a nakon toga se profitira ili gubi. Pored toga što ovakve igre svojom formom sliče kockanju, one su sumnjive i sa aspekta teškoće spoznaje da li su cijene povećane zbog nagradne igre ili ne, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio je ostavljanje sumnjivih stvari. Isto tako, ovakve nagradne igre podstiču rasipništvo i kupovinu bespotrebnih stvari.

Ukoliko znamo da cijene nisu povišene radi nagradne igre i ukoliko, kupujući robu koju bismo kupili i bez nagradne igre, postanemo dobitnici kakve nagrade, dozvoljeno nam je uzeti istu, jer to najviše sliči poklonu, a poklon je dozvoljeno primiti. Isto tako, ranije spomenuto opće pravilo da su svi oblici poslovanja u osnovi dozvoljeni, a zabranjeno je samo ono što zabrani jasan šerijatski argument, ide u prilog prvom mišljenju, a argumenti drugog mišljenja imaju svoju težinu, tako da nije pogriješio ko izbjegava slične igre.

Pokloni kupcima

Uzvišeni Allah u jednom kur’anskom ajetu kaže: “Vi se onome što vam se daruje radujete!” (En-Neml, 36) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Jedni drugima dajite poklone, voljet ćete se!” (Buharija, El-Edebul-mufred, br. 594, hadis je hasen po ocjeni Albanija) Marketing studije, izučavajući psihologiju potrošača, otkrile su istinitost spomenutog ajeta i hadisa i činjenicu da pokloni privlače ljude i unose radost u srce. Stoga vidimo kako trgovci, s ciljem da privuku mušterije i podstaknu prodaju, daruju svojim posjetiteljima raznolike poklone. Ponekad se prikladan poklon spaja uz određeni artikal, poput paste za zube uz četkicu za zube, ponekad se kao poklon poveća količina, pa se, naprimjer, po cijeni jednog litra prodaje pakovanje od litar i po, ponekad se kao poklon dijele uzorci određene robe kako bi je potencijalni kupci praktično isprobali i tako upoznali njenu kvalitetu, nekad se pokloni daju samo kupcima koji ispune određene uvjete, npr. da račun pređe određenu vrijednost, ili da se kupi određena količina istog artikla, ili da kupac prikupi traženi broj poena koji se skupljaju po pravilima koje odredi trgovina.

Davati i prihvatati poklon pohvalno je ako se time želi postići pohvalan cilj, kao što je jačanje međusobne ljubavi, unošenje radosti u srca drugih i sl.

Pokloni koje daju određene firme ili trgovine imaju za cilj, kao što je već kazano, da stimuliraju prodaju i pridobiju kupce, stoga takvi pokloni nisu pohvalni, ali su dozvoljeni, ako način na koji se poklon daje ne sadrži ništa sporno.

Također, dozvoljeni su pokloni koji se daju uz kupljenu robu na takav način da budu poznati i vidljivi, kao naprimjer, da prodavač uz litar mlijeka spoji, sir, jogurt i sl. Međutim, kada se mušteriji stavi na znanje da uz prodajni artikal dobiva poklon, ali je taj poklon skriven u ambalaži prodajnog artikla, i za mušteriju je nepoznat i neodređene vrijednosti, takav poklon nije dozvoljen ako je zbog njega cijena postala veća od uobičajene. Takav poklon nije dozvoljen jer utječe na ispravnost same kupovine, s obzirom na to da je jedan od uvjeta ispravnosti trgovine da predmet prodaje bude poznat, dok u ovom slučaju predmet prodaje nije u potpunosti poznat. Dakle, zabranjeni su pokloni koji su skriveni i nepoznati ako je cijena povećana zbog njih, jer razlika u cijeni može biti ravna toj skrivenoj robi, veća od nje ili manja, a to je vid kocke. Ukoliko je cijena ostala nepromijenjena, tada je skriveni poklon dozvoljen, jer ne utječe na cijenu, te takva prodaja ne sadrži zabranjeni rizik.

Ponekad se poklon krije u ambalaži samo jednog od velikog broja identičnih artikala ili pak u ambalaži nekoliko artikala. Kupac koji potrefi, na određeni način označen artikal, dobiva nagradu. Ovakav je poklon dozvoljen ukoliko cijena nije povećana zbog poklona i ukoliko se artikal kupuje radi samog artikla, a ne zbog mogućnosti da se dobije nagrada.

Ponekad se kao poklon uz prodajni artikal upakuje novac, tako da prodavnica obznani da se u svakom pakovanju određenog artikla nalazi, naprimjer, novčanica od pet konvertibilnih maraka. Time se, kako tvrde prodajni menadžeri, želi sniziti stvarna cijena robe uz očuvanje stabilnosti nominalne cijene. Na prvi pogled ovdje nema ništa sporno niti sumnjivo. Međutim, problematično je to što se ovdje novac kupuje novcem, a novac je kamatna roba. Kada se kamatna roba prodaje za identičnu robu, kao što je zlato za zlato, prodaja je dozvoljena uz dva uvjeta: jednakost u količini i direktna razmjena bez odgode, kao što je u prethodnom broju detaljnije pojašnjeno. Ovdje s jedne strane imamo prodajni artikal i uz njega novac, a s druge strane novac. Savremeni učenjaci, koji su govorili o propisu ovakvog poklona pri prodaji, porede ovo pitanje s drugim pitanjem o kojem su klasični učenjaci puno polemizirali, a to je pitanje zvano: “pregršt datula i dirhem (srebrenjak)”, tj. da li je dozvoljeno jednim ugovorom prodati, odnosno zamijeniti, jedan srebrenjak i pregršt datula za dva srebrenjaka, s obzirom na to da su srebrenjaci kamatna roba i za izravnu zamjenu srebrenjaka uvjetuje se jednakost u količini. Da li je validna prodaja u slučaju kada kupac za dva srebrenjaka kupuje jedan srebrenjak i pregršt datula, tj. srebrenjak koji kupuje plaća jednim srebrenjakom, a pregršt datula koje kupuje plaća drugim srebrenjakom? U vezi s ovim pitanjem navode se tri mišljenja islamskih učenjaka.

Prvo mišljenje: Ovakva je prodaja zabranjena. Ovo je mišljenje većine učenjaka i ovo je stav malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba. (El-Mevsuatul-fikhije, 22/75-76)

Drugo mišljenje: Ovakva je prodaja dozvoljena uz uvjet da znamo da je kamatna roba uz koju je druga u manjoj količini od kamatne robe kojom se plaća. Ako to nije moguće znati, obaveza je razdvojiti kamatnu robu od druge. Prema tome, dozvoljeno je npr. prodati srebrenjak i pregršt datula za dva srebrenjaka, ali nije dozvoljeno prodati dva srebrenjaka i pregršt datula za jedan ili dva srebrenjaka. Ovo je stanovište hanefijskog mezheba. (Tahavi, Šerhu Meanil-asar, 4/73)

Treće mišljenje: Ovakva je prodaja dozvoljena uz dva uvjeta: prvi, da takva prodaja u suštini ne bude lukavstvo kojim se želi prodati kamatna roba za sebi identičnu uz razliku u količini, kao naprimjer, da se proda sto zlatnika i pregršt datula za dvije stotine zlatnika; drugi, da kamatna roba ne bude primarno ciljana ugovorom nego da bude popratni dio ugovora, kao naprimjer, da se sablja sa drškom ukrašenom srebrom proda za srebrenjake. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci malikijskog i hanbelijskog mezheba, a odabrao ga je i Ibn Tejmijja. (Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 29/461-466)

Okosnica u ovom pitanju jesu dva hadisa koji predstavljaju najbitnije dokaze ovih mišljenja. Prvi hadis je predaja Fadale b. Ubejda, radijallahu anhu, u kojoj kaže: “Na dan Hajbera kupio sam ogrlicu za dvanaest zlatnika, a bila je nanizana zlatom i bisernim zrnjem, zatim sam je razdvojio pa sam našao da u njoj ima više od dvanaest zlatnika. To sam spomenuo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na šta on reče: “Ne prodaje se prije nego što se razdvoji.’” (Muslim, br. 1591)

Učenjaci koji zastupaju prvo mišljenje kao dokaz navode ovaj hadis, jer ukazuje da kamatnu robu, u ovom slučaju zlato, nije dozvoljeno prodavati pomiješanu sa drugom robom, ako se plaća istom vrstom kamatne robe, u ovom slučaju zlatom, nego je obaveza kamatnu robu odvojiti od druge.

Učenjaci koji zastupaju drugo mišljenje prigovorili su ovakvom tumačenju hadisa, navodeći da se propis izrečen u hadisu odnosi na stanje kada je količina zlata kojim se plaća manja od količine zlata koje se prodaje zajedno sa drugom robom.

Drugi hadis je predaja Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko kupi roba, a rob posjeduje imovinu, ta imovina pripada prodavaču, osim ako je kupac ne uvjetuje.” (Buharija, br. 2379, i Muslim, br. 1543)

Ovim hadisom dokazuje se drugo i treće mišljenje, jer imovina roba koji se prodaje može biti od vrste novca kojim se plaća, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio je kupcu da zajedno sa robom kupi i imovinu koju posjeduje. To znači da je dozvoljeno, npr., zlatnicima kupiti roba zajedno sa zlatnicima koje rob posjeduje. U prodaji spomenutoj u hadisu rob je primarni predmet ugovora, a zlatnici su sporedni, jer ako ih kupac ne uvjetuje, onda ostaju prodavaču. To znači da ovaj hadis preferira treće mišljenje koje dozvoljava prodaju kamatne robe zajedno sa drugom ako takva prodaja ne služi kao lukavstvo da se dozvoli prodaja kamatne robe za sebi identičnu uz razliku u količini, i ako kamatna roba nije primarno ciljana ugovorom.

Primijenimo li ova mišljenja na naše prvobitno pitanje, tj. prodaju artikala koji u ambalaži sadrže novčani poklon, zaključujemo da je takva prodaja dozvoljena ukoliko se radi o novcu male vrijednosti, kao naprimjer da roba košta stotinu konvertibilnih maraka, a poklon je pet konvertibilnih maraka, jer ovdje novac nije primarno ciljan ugovorom. Međutim, ako se radi o većoj količini novca, prodaja je zabranjena, jer je tada novac primarno ciljan ugovorom.

Šapat mu’minu

Govoreći o metodama koje prodajni centri koriste kako bi stimulirali prodaju i privukli mušterije, dužnost je ukazati na negativnu pojavu koja iz toga proizlazi. Naime, trgovina je danas postala zasebna znanstvena disciplina koja se akademski izučava i studira. Tim studijama izučavaju se svi elementi koji utječu na čovjeka kao potrošača, njegovu svijest i podsvijest, kako razmišlja kada kupuje, šta će ga podstaći na kupovinu, a šta odbiti, kako uspješno reklamirati robu, kako je upakovati, izložiti, kako dočekati mušteriju i kako mu se obratiti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Doista ima govora koji je sihr (čarolija).” (Buharija, br. 5767, i Muslim, br. 869) Ako ponekad sam govor ima toliko utjecaja na čovjeka da djeluje poput čarolije, onda je sasvim jasno da marketing svojim profesionalnim metodama, koje su daleko učinkovitije od samog govora, nerijetko “opčini” čovjeka da kupuje mnogo toga za čim praktično ne postoji potreba, umjesto da imetak koji mu je Allah podario potroši u nešto čemu će se radovati na Sudnjem danu. Ističući osobine Svojih iskrenih robova, Svevišnji Allah kaže: “I oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine.” (El-Furkan, 67)

Allah nije zabranio ukrase koje je stvorio za robove Svoje, ali je nužno ukazati na opasnost rasipanja, jer imetak koji nam je Allah podario, dat nam je u emanet i doći će dan kada ćemo za njega biti pitani: kako smo ga stekli i u šta smo ga potrošili.

El-Asr, br. 57.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Klasični učenjaci murabehom nazivaju kupoprodaju pri kojoj prodavač otkriva stvarnu cijenu koju je platio za nabavku robe, te na tu cijenu dodaje određeni profit, kao naprimjer, da prodavač kaže kupcu: “Ovo odijelo kupio sam za deset dirhema, a tebi ga prodajem za dvanaest.” Ovakva murabeha odvijala se između dvije stranke: prodavača i kupca, i takva kupoprodaja dozvoljena je po konsensuzu islamskih pravnika. U tom kontekstu hanefijski učenjak Kasani, o murabehi i sličnim oblicima kupoprodaje, kaže sljedeće: “Svijet je, iz generacije u generaciju, nasljeđivao ovakve načine kupoprodaje, bez ičijeg prigovora, što znači da su konsenzusom dozvoljene.” (Bedaius-sanai, 5/220) Moderna murabeha je ugovor pri kojem klijent, odnosno kupac, zahtijeva od banke ili drugog finansijera da kupi konkretnu robu ili stvar određenih specifikacija, dajući obećanje da će je nakon toga kupiti uz određeni profit, koji se može izraziti u vidu fiksne sume ili procenta, a cijenu će plaćati odgodno, u ratama, prema dogovoru i shodno svom materijalnom stanju.

Udovoljiti zahtjevima modernog tržišta u sjeni dominantne kapitalističke ekonomije, a ostati u domenu halala, veliki je izazov islamskom bankarstvu. Islamske banke u svom asortimanu nude veliki broj finansijskih instrumenata da bi odgovorile potrebama klijenata, investitora i poduzetnika koji žele svojim imetkom raspolagati u granicama šerijatom dozvoljeneg. Najčešći oblik finansiranja koji koriste islamske banke jeste tzv. murabeha, odnosno prodaja po narudžbi kupljene stvari uz određeni profit. Murabeha, kao vid kupoprodaje, poznata je kod klasičnih učenjaka, ali se praktično razlikuje od moderne murabehe. Klasični učenjaci murabehom nazivaju kupoprodaju pri kojoj prodavač otkriva stvarnu cijenu koju je platio za nabavku robe, te na tu cijenu dodaje određeni profit, kao naprimjer, da prodavač kaže kupcu: “Ovo odijelo kupio sam za deset dirhema, a tebi ga prodajem za dvanaest.” Ovakva murabeha odvijala se između dvije stranke: prodavača i kupca, i takva kupoprodaja dozvoljena je po konsensuzu islamskih pravnika. U tom kontekstu hanefijski učenjak Kasani, o murabehi i sličnim oblicima kupoprodaje, kaže sljedeće: “Svijet je, iz generacije u generaciju, nasljeđivao ovakve načine kupoprodaje, bez ičijeg prigovora, što znači da su konsenzusom dozvoljene.” (Bedaius-sanai, 5/220) Moderna murabeha je ugovor pri kojem klijent, odnosno kupac, zahtijeva od banke ili drugog finansijera da kupi konkretnu robu ili stvar određenih specifikacija, dajući obećanje da će je nakon toga kupiti uz određeni profit, koji se može izraziti u vidu fiksne sume ili procenta, a cijenu će plaćati odgodno, u ratama, prema dogovoru i shodno svom materijalnom stanju.

Praktična procedura murabehe u islamskom bankarstvu

● Klijent određuje stvar koju želi kupiti i njene specifikacije, te traži od vlasnika iste da odredi cijenu.

● Prodavač (vlasnik tražene robe) šalje banci ponudu sa cijenama.

● Klijent daje banci obećanje da će kupiti predmet murabehe nakon što ga banka kupi.

● Banka analizira zahtjev i određuje uvjete i potrebne garancije.

● Banka kupuje predmet murabehe od prodavača, isplaćuje mu cijenu i šalje službenika da preuzme predmet murabehe, čime isti postaje vlasništvo banke.

● Klijent potpisuje sa bankom ugovor o murabehi kojim kupuje predmet murabahe za cijenu na koju obje strane pristanu i preuzima ga.

Analiza ugovora o murabehi

Iz prethodnog se razumije da se murabeha sastoji od sljedećih elemenata:

● Obećanje klijenta banci da će kupiti predmet murabehe.

● Ugovor o kupoprodaji između banke i prodavača – vlasnika predmeta murabehe.

● Ugovor o murabehi između banke i klijenta.

● Spoj svih ovih ugovora u jedan ugovor.

Da bismo razumjeli propis murabehe kao cjelokupnog ugovora i shvatili okosnicu debate islamskih pravnika o ovom pitanju, neophodno je razumjeti suštinu ova četiri konstruktivna elementa i propis svakog od njih pojedinačno.

Obećanje klijenta banci da će kupiti predmet murabehe

U vezi sa obećanjem klijenta banci da će kupiti predmet murabehe, postavlja se pitanje: da li je to obećanje obavezujuće? U pogledu ovog pitanja islamski pravnici imaju više mišljenja od kojih su najistaknutija sljedeća (El-Muamelatul-malije, Šubejr, 310):

Prvo mišljenje, koje zastupa većina učenjaka, jeste da je izvršavanje obećanje vjerska i moralna obaveza, međutim, neispunjenje obećanja ne povlači sudsku odgovornost, jer obećanje je poput poklona – neobavezno.

Drugo mišljenje zastupaju učenjaci koji smatraju da je izvršavanje obećanje i vjerska obaveza i da, kao takvo, povlači sudsku odgovornosti. Ovo mišljenje zastupaju Hasan el-Basri i Ishak ibn Rahavejh, navodeći kao dokaz kur’anski ajet: “O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite?” (Saff, 2), kao i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Tri su znaka munafika: kada govori – laže, kada obeća – ne ispuni, a kada mu se nešto povjeri, on to pronevjeri.” (Muslim, br. 59)

Treće mišljenje jeste da je ispunjavanje obećanja vjerska obaveza, a sudsku odgovornost povlači ako se veže za određeni uzrok te onaj kome je obećanje dato ostvari taj uzrok, odnosno na osnovu obećanja preuzme kakvu odgovornost. Ovo je poznato mišljenje malikijskog mezheba, a preferirao ga je veliki broj savremenih učenjaka na čelu sa Kolegijem islamskog prava sa sjedištem u Džidi.

Prema ovom mišljenju, davalac obećanja dužan je ispoštovati dato obećanje ili nadoknaditi stvarnu štetu koju je obećanjem uzrokovao. Međutim, pri murabehi dozvoljeno je samo jednostrano obećanje, tj. obećanje klijenta ili banke, dok obostrano obećanje nije dozvoljeno, osim s pravom opoziva jedne ili obje strane. Ako bi obećanje bilo obavezujuće za obje strane, ugovor o obećanju bio bi identičan kupoprodajnom ugovoru, što nije dozvoljeno, jer banka u vremenu obećanja ne posjeduje predmet prodaje, stoga ga ne može prodati. (Vidjeti: Zaključak Kolegija islamskog prava sa sjedištem u Džidi, br. 40–41) Uz to, po mišljenju nekih savremenih učenjaka, obećanje naručioca robe da će robu kupiti od banke, nakon što je banka kupi, ne smije biti obavezujuće.

Ugovor o kupoprodaji između banke i prodavača – vlasnika predmeta murabehe

Sklapanje ugovor o kupoprodaji između banke i prodavača – vlasnika predmeta murabehe smatra se klasičnom kupoprodajom koja je dozvoljena po konsenzusu učenjaka. Ovdje je bitno da se ova kupovina realizira i da banka preuzme rizik kupljene robe prije nego što je proda naručiocu-klijentu.

Ugovor o murabehi između banke i klijenta

Ovim ugovorom banka prodaje robu koju je kupila na osnovu zahtjeva klijenta, a prodaja se odvija po cijeni većoj od trenutne cijene, jer je isplata na rate. Ovdje se nameće pitanje: Da li je dozvoljeno povećati cijenu zbog odgode isplate ili prodaje na rate? Većina učenjaka smatra da je dozvoljeno prodati robu skuplje od njene trenutne cijene zbog odgode isplate. Ovo je i mišljenje četiri poznata mezheba, a osnovni argument kojim ga potkrepljuju jeste uopćenost kur’anskog ajeta: “A Allah je dozvolio trgovinu.” (El-Bekara, 275) Ovo je mišljenje preferirajuće.

Spajanje svih ugovora u jedan ugovor

Da li je dozvoljeno spojiti više ugovora u jedan ugovor? Učenjaci o tome imaju dva različita mišljenja:

Prvo, većina učenjaka, iz hanefijskog i šafijskog mezheba, kao i neke malikije i hanbelije, smatra da nije dozvoljeno spojiti više ugovora u jedan, osim što malikije i šafije izuzimaju određene oblike spajanja kupoprodaje sa najamninom.

Drugo, dozvoljeno je u jednom ugovoru spojiti više ugovora i uvjeta. To je mišljenje nekih malikija i odabrao ga je Ibn Tejmijja. (Šubejr, El-Muamelatul-malije, 316)

Dokaz za prvo mišljenje jeste predaja koju prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je dvije kupoprodaje u jednoj.” (Tirmizi, br. 1231, i Nesai, br. 4632, sahih po ocjeni Tirmizija i Albanija), te druga predaja od Abdullaha b. Amra u kojoj kaže: “Poslanik, salallahu alejhi ve sellem zabranio je pozajmicu i prodaju (u jednom ugovoru), dva uvjeta u jednoj kupoprodaji, prodaju onoga što nije kod tebe i profit iz onoga za šta se nije odgovorno.” (Nesai, br. 4631, i drugi, šejh Albani ovaj je hadis ocijenio kao hasen-sahih) Ove predaje, u svom doslovnom značenju, ukazuju na zabranu kombinacije više ugovora i uvjeta u jednom ugovoru.

Učenjaci koji preferiraju drugo mišljenje svoj stav argumentiraju temeljnim pravilom o materijalnim relacijama koje glasi: “Osnova u trgovini i poslovanju je dozvola”, a to podrazumijeva dozvolu spajanja više ugovora u jedan. Na spomenute predaje, o zabrani dvije kupoprodaje u jednoj i zabrani dva uvjeta u jednoj kupoprodaji, odgovaraju da se zabrana ne odnosi na spajanje dva ugovora u jedan, nego se specifično odnosi na ugovor pri kojem se kupac i prodavač dogovore na dvije različite cijene: jedna cijena ako se plaća gotovinski, a druga ako se plaća na odgodu, a da prije konačnog zaključivanja ugovora ne fiksiraju jednu od dvije cijene. Imam Tirmizi, nakon što je naveo spomenuti hadis, kaže: “Neki učenjaci su, tumačeći dvije kupoprodaje u jednoj, kazali: ‘To je da kaže: prodajem ti ovo odjelo u gotovini za deset, a na odgodu za dvadeset, a zatim se raziđu prije nego odrede jednu od dvije cijene. Međutim, kada odrede jednu od dvije cijene, u tome nema smetnje, ako se ugovor sklopi po jednoj od dvije cijene.’” (Džamiut-Tirmizi, 3/533)

Ševkani, rahimehullah, kaže: “Razlog zabrane dvije kupoprodaje u jednoj jeste nestabilnost cijene kada se prodaje za dvije cijene.” (Nejlul-evtar, 5/214)

Prema tome, drugo mišljenje je preferirajuće, jer je osnova dozvola, a nema jasnog dokaza koji bi zabranio spoj više ugovora u jedan.

Na osnovu prethodnog zaključujemo da su svi temeljni elementi murabehe prihvatljivi, što znači da je murabeha dozvoljena ako se ispoštuju potrebni uvjeti. Najbitniji uvjet jeste da banka, odnosno finansijer, istinski kupi robu i postane njen vlasnik, ta da nakon kupovine fizički ili konstruktivno preuzme robu i postane za nju odgovorna prije nego što je proda klijentu. Upravo to predstavlja ključnu razliku između transakcije utemeljene na kamati i dozvoljene murabehe.

Kolegij islamskog prava sa sjedištem u Džidi u zaključku br. 40–41 navodi sljedeće: “Prodaja murabehom naručiocu kupljene robe, ako se realizuje na robi nakon što uđe u posjed kupca po narudžbi, i ostvari se šerijatom validno preuzimanje robe, to je dozvoljena kupoprodaja, sve dok kupac po narudžbi snosi odgovornost eventualne štete prije nego što isporuči robu, te odgovornost vraćanja robe zbog skrivene manjkavosti i drugih uzroka reklamacije nakon isporuke, i ako su ispunjeni ostali uvjeti kupoprodaje i uklonjene smetnje.” (Džizani, Fikuhun-nevazil, 3/228)

Govoreći o murabehi, savremeni učenjaci naročito ističu sljedeće uvjete:

● da naručena roba uđe u posjed banke i njenu odgovornost prije nego što se sklopi ugovor o prodaji sa naručiocem;

● da cijena određena u ugovoru ne bude podložna povećanju u slučaju nemogućnosti isplate;

● da murabeha ne bude maska za kamatni krediti kojim klijent dobiva gotovinu nasuprot većeg duga, nego da postoji stvarna namjera kupovine određene robe. (Šubejr, El-Muamelatul-malije, 319)

Mogućnost zaštite investitora

Investitor (banka) može preduzeti određene mjere koje će minimizirati rizik murabehe, od kojih su:

● Pri kupovini naručene robe može uvjetovati pravo na opoziv u određenom vremenskom roku, te ako naručilac – davalac obećanja ne kupi robu, tim uvjetom može je vratiti prvobitnom vlasniku.

● Investitoru je dozvoljeno od naručioca depozirati određenu svotu. Taj depozit ne tretira se avansom niti kaparom, nego služi kao potvrda ozbiljnosti u namjeri kupovine i dokaz materijalne spremnosti, a istovremeno time investitor osigurava naknadu eventualne štete u slučaju da naručilac ne ispuni obećanje i odustane od kupovine. Međutim, ako naručilac odustane od kupovine, investitoru nije dozvoljeno zadržati cjelokupnu sumu, nego polaže pravo samo na vrijednost stvarne štete koja se očituje u razlici između troškova nastalih kupovinom naručene robe i cijene po kojoj je prodana, a ne obuhvata naknadu za tzv. propuštenu investicionu šansu.

● Investitoru je dozvoljeno uzeti kaparu nakon što sklopi ugovor murabehe sa naručiocem, dok u periodu obećanja to nije dozvoljeno. Ako kupac odustane od kupovine, preče je da se investitor odrekne one vrijednosti kapare koje ostane nakon što revidira realno pretrpljenu štetu, a to je razlika između troškova kupovine robe i cijene po kojoj je prodana.

● Investitoru je dozvoljeno uvjetovati, ukoliko kupac murabehom bude bez validnog razloga kasnio sa uplatom dogovorenih rata, da sav dug postane trenutan.

● S ciljem osiguranja naplate, prodavač može od kupca tražiti da ponudi osiguranje u vidu garancije treće osobe, ili u vidu hipoteke ili založnog prava na bilo koju njegovu imovinu. Također je moguće predmet prodaje založiti zvanično bez fizičkog preuzimanja, ili sa fizičkim preuzimanjem i postepenim oslobađanjem zaloga prema procentu uplate duga.

● Investitoru nije dozvoljeno uvjetovati da predmet murabehe ne pređe u vlasništvo kupca sve dok ne isplati cijenu, ali je dozvoljeno odgoditi zvanični prijepis na ime kupca s ciljem garancije isplate duga, a investitor daje kupcu dokument kojim potvrđuje pravo u vlasništvu robe. Pri tome investitor može zahtijevati punomoć kupca da, u slučaju kašnjenja sa uplatom duga, može prodati predmet murabehe, te ako dođe do prodaje, investitor je dužan, nakon što pokrije svoje pravo na dogovorenu cijenu, preostalu svotu vratiti kupcu.

● Dozvoljeno je da ugovor o murabehi sadrži klauzulu kojom se kupac obavezuje da će, u slučaju neredovnog uplaćivanja rata, donirati određeni iznos ili procenat duga u dobrotvorne svrhe. Međutim, ova sredstva moraju biti nadgledana od strane šerijatske komisije, a njima se investitor ne smije koristiti.

Spomenute mjere legitimirane su “Šerijatskim standardima-2010/1431. h.g.” koje je pripremio Komitet kontrole i nadzora islamskih bankovnih institucija. Uzvišeni Allah najbolje zna.

El-Asr, br. 59.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Pitanje: Da li je ispravno klanjati nafila-namaz u vozilu kada sam u svom gradu i nisam putnik?

Odgovor: Obavljanje namaza u vozilu nužno podrazumijeva izostavljanje nekih namaskih ruknova u svojoj ustaljenoj formi, kao što su stajanje u namazu, ruku i sedžda, a to su temeljni elementi namaza. Isto tako, ako je vozilo u pokretu, izostat će usmjerenost klanjača prema Kibli, što je jedan od uvjeta ispravnosti namaza.

Praksom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potvrđeno je obavljanje dobrovoljnih namaza na jahalici za vrijeme putovanja.

Džabir, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao nafilu jašući, usmjeren ne prema Kibli. (Buhari, br. 1094) Ibn Omer, radijallahu anhuma, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je za vrijeme putovanja, na svojoj jahalici, kud god se ona s njim okrenula, išaretom se naginjući. Klanjao je noćni namaz, osim farza, a i vitre je klanjao na svojoj jahalici.” (Buhari, br. 1000, i Muslim, br. 700)

Prema tome, ko je na putovanju, čak i ako je kraće od putovanja za koje se vežu propisi musafira, može klanjati dobrovoljne namaze u vozilu, svejedno kuda bilo usmjereno, pri tome se naginje naprijed kada čini sedždu i ruku, naginjući se više pri sedždi.

Također je dozvoljeno da zdrava osoba, sposobna za stajanje, klanja dobrovoljni namaz sjedeći okrenuta prema Kibli, za vrijeme boravka u svom mjestu, a za to ima pola nagrade onoga ko klanja stojeći. Imran b. Husejn, radijallahu anhu, kaže da je pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o namazu čovjeka u sjedećem položaju, pa je rekao: “Ko klanja stojeći, to je bolje, a ko klanja sjedeći, pripada mu polovina nagrade onoga ko stoji, a ko klanja ležeći, pripada mu polovina nagrade onoga ko klanja sjedeći.” (Buhari, br. 1116)

Prema tome, ko klanja nafila-namaz u mjestu svog boravka, sjedeći u parkiranom vozilu, okrenut prema Kibli, njegov je postupak legitiman i dozvoljen.

Ostaje još jedno stanje, a to je obavljanje nafile u mjestu boravka sjedeći u prijevoznom sredstvu u pokretu, bez usmjerenja prema Kibli. Islamski pravnici po ovom pitanju imaju dva različita stava. Izrazita većina islamskih pravnika i zvanični stav četiri mezheba jeste da to nije dozvoljeno. Dozvola nafile na spomenuti način pripisuje se Enesu b. Maliku, radijallahu anhu, i Ebu Jusufu, učeniku Ebu Hanife, zatim to je mišljenje Ebu Seida el-Esthrija iz reda šafijskih učenjaka, jedno predanje od imama Ahmeda i to je stav Ibn Hazma. (El-Mudevene, 1/174, El-Insaf, 2/3, i Nejlul-evtar, 2/168) Argument koji dozvoljava takvo postupanje jeste uopćenost nekih predaja koje ukazuju na legitimnost obavljanja nafile na jahalici bez spomena putovanja, kao i činjenica da dobrovoljni namaz odiše tolerancijom i olakšanjem, s obzirom na to da je zdravoj osobi konsenzusom dozvoljeno da klanja nafila-namaz u sjedećem položaju. Stanovište većine učenjaka, koji smatraju da nije ispravno obavljanje nafile u prijevoznom sredstvu onome ko nije putnik, bazira se na činjenici da nije potvrđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je obavljao nafilu na jahalici osim za vrijeme putovanja. Stoga je ovo mišljenje jače, jer se u ibadetima način i kakvoća uzima isključivo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Neki savremeni učenjaci dozvoljavaju nafilu u prijevoznom sredstvu u mjestu boravka, posebno onome ko se boji da će mu promaći vrijeme nafile ako je na obavi na takav način. Allah najbolje zna!

Odgovorio: mr. Hakija Kanurić

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.

“Brak posjetitelja” (misjar) atraktivan je u mnogim islamskim zemljama i posvećena mu je velika pažnja jer je vezan za porodicu i njeno formiranje na način kakav ranije nije bio poznat u muslimanskim sredinama. Savremeni islamski učenjaci imaju različita mišljenja o propisu ovog braka. Jedna skupina islamskih učenjaka preferira mišljenje o ispravnosti ove vrste braka, iako ga smatraju pokuđenim, dok druga skupina preferira mišljenje o zabranjenosti ove vrste braka i upozorava na opasnost koja od takvog braka prijeti islamskoj porodici. Da bi se ova tema rasvijetlila u očima čitalaca, neophodno je navesti definiciju “braka posjetitelja”, razloge njegovog nastanka i pojave, sličnosti i razlike između ovog i drugih oblika braka, te argumente onih koji ovu vrstu braka smatraju dozvoljenom i argumente onih koji ga zabranjuju.

Definicija “braka posjetitelja”

“Brak posjetitelja” (misjar) je brak koji ispunjava sve potrebne uvjete: ostvaruje se ponudom i prihvatanjem, uz pristanak i zadovoljstvo mladenaca i staratelja, u prisustvu svjedoka i uz preciziranje mehra, a među mladencima ne smije postojati neka od zapreka braka. Nakon što ovakav brak bude sklopljen, obje strane ugovora dobivaju puna prava koja proizlaze iz braka, poput bračnog odnosa, potvrde porijekla potomstva, naslijeđa, razvoda, iddeta, prava na skrbništvo i sl. Međutim, ovakav brak razlikuje se od klasičnog u tome što se supružnici prethodno dogovore da se žena odriče određenih prava koja joj brak inače pruža. Tako se žena u ovom braku često odriče svog prava na skrbništvo i izdržavanje. “Brak posjetitelja” najčešće je poligamijski brak u kojem je muž dužan ravnopravno podijeliti noćenje kod svojih supruga, međutim, u “braku posjetitelja” žena se odriče tog prava, tako da joj muž dolazi rjeđe u vremenu na koje njih dvoje pristanu. Nasuprot tih privilegija koje muž ovim brakom dobiva, on u dobroj mjeri gubi nadzor nad suprugom, jer s njom provodi malo vremena, a žena je prinuđena da sama brine o sebi i svojim potrebama.

Dakle, “brak posjetitelja”, poput klasičnog bračnog ugovora, ispunjava sve uvjete šerijatom validnog braka, osim što se žena odriče nekih svojih prava kod muža, kao što je pravo na noćenje, stanovanje i adekvatno izdržavanje, a kao posljedica toga slabi mužev nadzor nad ženom. Nazvan je “brakom posjetitelja” jer muž ne boravi kod svoje supruge, nego joj dolazi s vremena na vrijeme, poput posjetitelja.

Uzroci pojave “braka posjetitelja”

Ova vrsta braka prvi put se pojavljuje prije nepuna dva desetljeća na području Saudijske Arabije. (Vidjeti: Usama Omer Sulejmen el-Eškar, Mustedžedat fikhijje fi kadaja ez-zevadži vet-talak, str. 167) Najbitniji uzroci koji su doveli do njegove pojave jesu postojanje velikog broja žena koje su dostigle udajnu dob i zašle u godine, a nisu ostvarile bračnu vezu, ili su imale neuspješan brak. Takve žene teško su uspijevale ostvariti klasični brak, pa su mnoge od njih spremne na odricanje od nekih svojih prava da bi, kako-tako, imale brak i time zadovoljile urođenu potrebu za mužem i majčinstvom. S aspekta muškarca, ovakav brak je privlačan jer ga oslobađa određenih obaveza prema supruzi. Isto tako, mnogi muškarci nisu u stanju realizirati uvjete poligamijskog braka u klasičnoj formi gdje supruge imaju jednaka prava, te stoga pribjegavaju ovoj vrsti braka.

“Dnevne i noćne supruge”

Izučavajući propis bilo koje moderne pojave, savremeni učenjaci pokušavaju u djelima ranijih učenjaka pronaći govor o srodnoj i sličnoj pojavi, da bi komparirali dvije pojave i okoristili se znanjem svojih prethodnika, potvrđujući time da je savremeni fikh samo nastavak islamske baštine koju učenjaci vijekovima grade.

Klasični učenjaci u svojim djelima govore o tzv. braku dnevnih i noćnih supruga, koji je bio zastupljen u njihovom vremenu, a između ovog braka i “braka posjetitelja“ postoji određena sličnost. U opisu “braka dnevnih i noćnih supruga” navodi se da je to brak između muškarca i žene koja je zaposlena tako da svoj posao obavlja van kuće u toku noći, a mužu dolazi samo za vrijeme dana, ili pak posao obavlja u toku dana, a mužu dolazi samo noću. “Dnevne ili noćne supruge” slične su u našem vremenu zaposlenim ženama. Problematika ovog braka ogleda se u tome što takve žene kontinuirano napuštaju domove svojih muževa, a jedna od karakteristika islamskog braka jeste da žena boravi u muževom domu, dok je muž dužan osigurati sve što je potrebno supruzi i porodici, prema običaju mjesta i vremena u kojem žive. Zbog toga je imam Ahmed “brak dnevnih ili noćnih supruga” okarakterizirao brakom kakav nije poznat u islamu, tj. u vremenu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i vremenu pravednih halifa. (Ebu Muflih, El-Mubdi, 7/81) Malikijski učenjaci poništavaju “brak dnevnih i noćnih supruga” prije nego što se mladenci intimno sastanu, a nakon toga, po preferirajućem mišljenju malikijskog mezheba, brak se potvrđuje, a poništava se uvjet da se supruga sastaje sa mužem samo u toku noći ili dana. Malikijski učenjak Karafi kaže: “Što se tiče ‘braka dnevne supruge’, a to je ona koja se uda uz uvjet da joj dolazi muž samo danju, o takvom je braku Ibn Dinar rekao: ‘Poništava se prije nego što se mladenci intimno sastanu, a i nakon toga, jer je to ugovor koji je sam po sebi neispravan. Ipak, prema onome što se navodi u Mudeveni imama Malika, poništava se samo prije nego što se mladenci intimno sastanu, a nakon toga se potvrđuje, ali se uvjet poništava i dolazi joj noću i danju.’” (Karafi, Ez-Zehira, 4/404) Učenjaci hanefijskog mezheba preferiraju mišljenje o dozvoljenosti “braka dnevnih i noćnih supruga”, ali se razilaze u tome da li je muž u takvom braku dužan izdržavati suprugu ili ne. U vezi s tim, hanefijski učenjaci kažu: “Kada se supruga učini dostupnom svome mužu samo u toku dana, ili obratno, ne zaslužuje da je on izdržava, jer je njena dostupnost mužu nepotpuna. Na ovaj način, saznaje se propis o pojavi koja se zbila u našem vremenu, da, ako bi oženio neku od zanatlijki koja dane provodi u svom poslu, a noću se nalazi kod muža, muž je nije dužan izdržavati. Međutim, neobaveznost izdržavanja zaista je diskutabilna.” (Vidjeti: Ibn Nudžejm, El-Bahrur-raik, 11/250; Hašijetu Ibnu Abidin, 3/577)

“Brak dnevnih i noćnih supruga” ima određene sličnosti sa “brakom posjetitelja”, ali se razlikuje u tome što “dnevne ili noćne supruge” dolaze svojim muževima i nemaju drugog mjesta boravka osim muževog doma, dok u “braku posjetitelja” supruga ima svoj poseban dom i ne odlazi mužu, niti joj daje sredstva za izdržavanje, nego je muž taj koji nju posjećuje u određenim vremenima. Može se zapaziti da su supruge “muža posjetitelja” u znatno podređenijem položaju u odnosu na “dnevne ili noćne supruge”.

Mišljenja savremenih učenjaka o “braku posjetitelja”

Savremeni učenjaci imaju oprečne stavove o ovoj vrsti braka i podijeljeni su na dva mišljenja:

Prvo mišljenje: “Brak posjetitelja” dozvoljen je uz pokuđenost. Ovo mišljenje odabrali su dr. Jusuf el-Karadavi, Vehba ez-Zuhejli, Abdullah b. Meni’ i drugi. (Mustedžedat fikhijja, str. 175) “Brak posjetitelja”, prema ovom mišljenju, dozvoljen je jer ispunjava sve potrebne ruknove i uvjete braka. To je brak koji se ostvaruje ponudom i prihvatanjem, uz pristanak i zadovoljstvo mladenaca i staratelja, u prisustvu svjedoka i uz imenovanje mehra, i među mladencima ne smije postojati neka od zapreka braka, poput rodbinske veze koja ne dozvoljava brak. Nakon što ovakav brak bude sklopljen, obje strane ugovora dobivaju puna prava koja proizlaze iz braka, izuzev što supruga pristaje da se odrekne određenih prava koja joj brak inače pruža, kao što je boravak kod muža ili ravnopravnost u podjeli noćenja i pravo na skrbništvo. Vehba ez-Zuhejli kaže: “Osnova je da su svi šerijatom potvrđeni ugovori, od kojih je i brak, dozvoljeni. Svaki ugovor koji ispunjava svoje šerijatom definirane ruknove i uvjete validan je i dozvoljen, sve dok se ne upotrijebi kao most ili sredstvo ka zabranjenom, poput braka “halalitelja” (onoga ko oženi tri put razvedenu ženu s namjerom da je pusti kako bi je oženio njen prvi muž), vremenski ograničenog braka i mut’a braka, a ‘brakom posjetitelja’ ne namjerava se postići nešto što je haram.” (Mustedžedat fikhijja, str. 177)

Sunnetom je potvrđeno da je majka vjernika Sevda poklonila Aiši, radijallahu anhuma, svoje pravo na noćenje kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon čega je Poslanik boravio kod Aiše za vrijeme njenog i Sevdinog dana. (Buhari, br. 5212; Muslim, br. 1463) Postupak Sevde i prihvatanje Poslanika ukazuje na to da žena ima pravo odreći se svog prava koje brakom inače dobiva.

Isto tako, ovim brakom ostvaruju se mnoge intencije braka, kao što je zadovoljavanje prirodne potrebe za suprotnim spolom i udaljavanje od bluda, stjecanje potomstva i reduciranje broja neudatih žena kojima je vrijeme udaje već prošlo.

S obzirom na to da ovakav brak ispunjava ruknove i uvjete braka, on nije zabranjen, međutim, pokuđen je, jer ne ostvaruje šerijatom predviđene intencije braka, kao što su duševni smiraj, adekvatna briga o supruzi i djeci i kvalitetan odgoj. Stoga su pobornici ovog mišljenja podstakli muža u “braku posjetitelja” da bude svjestan odgovornosti u pogledu supruge i da, koliko je moguće više, minimizira nedostatke ovog braka.

Drugo mišljenje: “Brak posjetitelja” je zabranjen i neprihvatljiv. Ovo mišljenje odabrala je skupina savremenih učenjaka od kojih su šejh Albani i Omer el-Eškar. (Mustedžedat fikhijja, str. 179)

Okosnica ovog mišljenja jeste konstatacija da je “brak posjetitelja” upravo suprotan šerijatskim intencijama braka. Prema koncepciji islama, brak nije puko sredstvo da se, na dozvoljen način, zadovolje spolni nagoni, nego je njegov cilj daleko viši i plemenitiji. Brak je propisan da bi ostvario društvene, duševne i vjerske ciljeve, dok “brak posjetitelja” većinu tih ciljeva ne ostvaruje. Naprotiv, ovakva forma braka podrazumijeva postavljanje uvjeta koji su suprotni onome što iz bračnog ugovora proizlazi, kao što je odricanje od prava na izdržavanje i ravnopravnost prema suprugama.

Ugovori u šerijatu tretiraju se prema suštini, a ne prema formi. Zbog toga šerijat zabranjuje “brak halalitelja”, iako je u svojoj formi ispravan, zatim zabranjuje kupoprodaju za vrijeme džuma-namaza, iako je u svojoj formi ispravna, zabranjuje prodaju oružja u vremenu nereda, i prodaju grožđa onome ko će od njega napraviti vino, i iako su ruknovi i šartovi tih ugovora ispunjeni, zabranjeni su zbog negativnosti koji iz njih proizlaze.

“Brak posjetitelja” nije podudaran sa institucijom braka kakva je poznata u islamskom zakonu i muslimani nisu poznavali ovakvu formu braka. Naprotiv, iz ovog braka proizlazi veliki nered, jer muž ne snosi potpunu odgovornost u pogledu supruge i porodice. Isto tako, ovakva vrsta braka često se ostvaruje tajno, bez adekvatne obznane braka, što još više ovakav brak dovodi u sumnju i povećava njegove nedostatke. Ovim brakom muškarac iskorištava ženu, a ne pruža joj gotovo ništa. Ukoliko se u ovom braku steknu djeca, ona su uglavnom zapuštena i bez adekvatnog odgoja, s obzirom na to da otac ne boravi s njima i ne posvećuje im potrebnu pažnju.

Zaključak

Rezimirajući prethodno, možemo uočiti da “brak posjetitelja” svojom formom ispunjava ruknove i uvjete braka, ali se svojom suštinom uveliko razlikuje od braka kakvom teži šerijat. Naprotiv, “brak posjetitelja” je deformisana forma braka koja ne zasniva uzoritu porodicu, s obzirom na to da glava porodice gubi svoju poziciju u brizi i odgovornosti, dok majka, koja u pravilu vodi brigu o muževom domu i odgoju djece, preuzima na sebe teret zarade i time zapostavlja svoju primarnu ulogu, što je suprotno kur’anskom opisu bračne zajednice: “Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu trebaju brigu voditi, jer i Allah njih štiti.” (En-Nisa, 34) Imam Kurtubi u komentaru ovog ajeta kaže: “Učenjaci su, iz riječi Svevišnjeg Allaha: ‘…i zato što oni troše imetke svoje’, zaključili da se muž, u situaciji kada nije u stanju osigurati materijalne potrebe svoje supruge, ne smatra od onih koji vode brigu o njoj, a ako ne vodi brigu o njoj, ona ima pravo poništiti bračni ugovor, jer je cilj zbog kojeg je brak propisan nestao.” (Kurtubi, Tefsir, 5/169) Kada se bračna veza zasnuje na poznatim principima islama kroz koje bračni partneri ostvaruju svoja puna prava, tada se uspostavlja zdrav temelj za formiranje uzorite porodice, što je jedan od velikih ciljeva šerijata. “Brak posjetitelja” uveliko skrnavi taj cilj, zbog čega i učenjaci koji su dozvolili “brak posjetitelja” ističu da je to pokuđena forma braka. Uzvišeni Allah najbolje zna!

El-Asr, br. 63

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/