Piše: Mr. Hakija Kanurić
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika i odabranog poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve sljedbenike. Nakon naglog tehničko-organizacionog skoka, savremena ljudska zajednica našla se pred brojnim pojavama kakve je ranije i najbujnija mašta teško mogla zamisliti. Razvojem proizvodnje, saobraćaja, medicine, komunikacija, obrade podataka, načina poslovanja, otvorila su se, u svim segmentima savremenog življenja, brojna fikhska pitanja na koja muslimani ovog vremena moraju poznavati odgovore kako bi se pridržavali granica koje je njihov Gospodar postavio i kako bi ostali u krugu halala potvrđujući tako svoju odanost i privrženost Allahovoj vjeri – islamu. Iako klasični učenjaci nisu izravno govorili o ovim pitanjima, izvori šerijata ne samo da sadrže odgovore na njih nego ih usmjeravaju ispravnim tokom, stavljaju na pravo mjesto i ograničavaju, tako da prihvataju i potvrđuju sve što donosi korist i prosperitet, a odbacuju i negiraju sve što donosi štetu i vodi u propast na ovom i budućem svijetu. Učenjaci islamskog prava običavali su svoja djela počinjati pitanjima vezanim za ibadete – obrede, tj. pitanjima koja govore o odnosu roba spram Gospodara, a nakon toga dolaze pitanja koja reguliraju suživot u ljudskoj zajednici i međusobne odnose. S obzirom da je namaz stub vjere i nakon šehadeta najvažniji temelj islama, na početku svih fikhskih djela govori se o namazu, odnosno o taharetu – čistoći koja je uvjet da bi namaz bio validan. Nakon toga dolaze pitanja vezana za zekat, post i hadž, a nakon toga, uz određene razlike među pravnim školama, dolaze pitanja vezana za džihad – borbu na Allahovom putu, trgovinu, brak, sudstvo i sl. S obzirom da su savremena pitanja doslovno zašla u sva fikhska poglavlja, u ovoj rubrici upoznat ćemo čitaoca sa najbitnijim islamsko-pravnim regulativama počevši sa pitanjima vezanim za taharet, a zatim narednim fikhskim poglavljima, ograničavajući se na pojašnjenje pojma, njegovo utemeljenje i vezu sa pitanjem koje su klasični učenjaci obradili, šerijatski propis i argument, sažeto i bez pretjeranog detaljiziranja kako bi se obradio što veći broj pitanja i tako postigla veća korist.

Važnost izučavanja savremenih fikhskih pitanja

Musliman je dužan upoznati i naučiti propise koje mu je vjera stavila u obavezu kako bi ih obavljao na ispravan način, jer nepravilnim obavljanjem ibadeta stječe se srdžba umjesto milosti i grijeh umjesto sevapa. Jedne je prilike Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primijetivši da su neki ashabi požurili sa uzimanjem abdesta tako da nisu dobro oprali pete, rekao: “Teško se petama od džehennemske vatre!” (Buharija, br. 60, i Muslim, br. 593) Poslanik im prijeti Vatrom iako su činili ibadet i uzimali abdest! Razlog je upravo to što ibadet nisu obavljali doslovno i na propisan način. Izučavanje savremenih pitanja je u osnovi farz-kifaje, što znači da se među vjernicima mora naći skupina onih koji će tu obavezu sprovesti, jer u protivnom će svi biti grješni. Pojedinac koji se neminovno susreće s određenim pitanjem dužan je saznati i naučiti propis o tom pitanju. Tako naprimjer, poznavanje propisa vezanih za trgovinu je farz-kifaje, međutim, onaj ko se bavi trgovinom dužan je naučiti propise vezane za vrstu trgovine kojom se bavi. Isto tako, poučiti se savremenim fikhskim pitanjima je farz-kifaje, ali je obaveza onom ko se susreće i suočava s njima. Kroz izučavanje ovih pitanja ističe se potpunost i savršenost šerijata i njegova prirodna integriranost u svakom mjestu i vremenu, jer ne postoji savremeno pitanje a da šerijat nema na njega odgovor i pojašnjen propis. Rekao je Uzvišeni Allah: “Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.” (Prijevod značenja En-Nahl, 89.) Poučavanje propisima vjere i postupanje u skladu s njima je indikator Allahove naklonosti. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kome Allah želi dobro, pouči ga vjerskim propisima!” (Buharija, br. 3116, i Muslim, br. 2436) Samo poučavanje je ibadet, dobro djelo i put ka Džennetu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko se uputi putem tražeći znanje, Allah će mu time olakšati put ka Džennetu!” (Ahmed, br. 8299, Ebu Davud, br. 3643, Et-Tirmizi, br. 2646, i Ibn Madže, br. 223, rekao je Et-Tirmizi: hasen)

Savremena pitanja vezana za taharet (čistoću)

Savremena pitanja vezana za ovo fikhsko poglavlje su mnogobrojna. Tu spadaju pitanja vezana za vodu, abdest i gusul, kao naprimjer: Da li je ispravno pri uzimanju abdesta ili gusula koristiti vodu promijenjenu hemijskim sredstvima ili hrđom? Da li je ispravan abdest uzet kiselom vodom? Propis abdesta nakon upotrebe kozmetičkih sredstava poput laka za nokte, boje za kosu, krema i pudera. Da li se umjetna vilica mora vaditi radi ispiranja usta pri uzimanju abdesta? Da li upotreba katetera kvari abdest? Da li izlazak krvi prilikom dijalize kvari abdest? Da li transplantirani organi nečiste životinje utječu na čistoću? Da li je dozvoljena upotreba sredstva za čišćenja koja sadrže nečiste tvari poput svinjske masti ili alkohola? Ako je taharet prvo poglavlje kojim islamski pravnici započinju svoja djela, logično je da se prvo govori o vodi kao elementarnom sredstvu kojim se postiže čistoća. Rekao je Svemogući Allah: “Mi s neba čistu vodu spuštamo.” (Prijevod značenja El-Furkan, 48.) Stoga će i ova rubrika biti započeta pitanjima vezanim za vodu.

Upotreba promijenjene vode

Čišćenje u fikhskoj terminologiji obuhvata dvije stvari: otklanjanje nedžaseta (nečistih tvari) i postizanje vjerske čistoće, odnosno uzimanje abdesta i gusula. Otklanjanje nedžaseta ostvaruje se vodom, ali i na druge načine kao što je pojašnjeno u fikhskoj literaturi, dok se pri uzimanju abdesta i gusula upotrebljava isključivo voda. Rekao je Uzvišeni Allah: “I s neba vam kišu spustio da bi vas njome očistio.” (Prijevod znacenja El-Enfal, 11.) To znači da, kada bi naprimjer abdestili čajom ili limunadom, iako bismo oprali sve potrebne dijelove tijela, abdest ne bi bio validan. (El-Mugni, Ibn Kudame, 1/14) Ponekad voda promijeni neko od svoja tri elementarna svojstva: boju, okus ili miris, sredstvima dezinfekcije, poput hlora, sredstvima za čišćenje, poput sapunice, ili pak hrđom nastalom stajanjem u bojleru ili prolaskom kroz metalne cijevi. Da li je ispravno koristiti takvu vodu prilikom uzimanja abdesta ili gusula? Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se ukaže na vrste vode sa aspekta njene valjanosti za upotrebu pri čišćenju, da bi nakon toga vidjeli u koju vrstu spadaju vode podložne spomenutim i drugim promjenama. Voda se može klasificirati u pet vrsta:
Prva vrsta: Voda koja je zadržala svoja prirodna svojstva tako da nije podlegla bilo kakvoj promjeni, poput čiste vode iz izvora, rijeka, jezera, mora, bunara i sl. Takva voda je, bez sumnje, validna za upotrebu pri otklanjanju nečistih tvari, kao i pri postizanju vjerske čistoće, odnosno uzimanju abdesta i gusula. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je upitan o uzimanju abdesta morskom vodom, rekao je: “Njegova voda je čista, a njegova strvina (morske životinje koje uginu ili budu ubijene bez propisanog klanja) je dozvoljena.” (Ahmed, br. 2732, Ebu Davud, br. 83, Et-Tirmizi, br. 69, En-Nesai fil-Kubra, br. 58, Ibn Madže, br. 386, i drugi, rekao je Et-Tirmizi: hasen-sahih.)
Druga vrsta: Voda koja se pomiješa sa nečistom tvari, tako da promijeni svoju boju, okus ili miris. Ovakva voda je nečista, po konsenzusu učenjaka, i nije validna za upotrebu pri čišćenju ili otklanjanju nečistoće. Konsenzus učenjaka je sam po sebi dokaz, a potkrepljuju ga i predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje je rekao: “Doista vodu neće onečistiti ništa osim ono što prevlada njen miris, okus i boju.” (Bilježi Ibn Madže, br. 521, a Ebu Hatim ga je ocijenio slabim)
Treća vrsta: Voda koja se promijeni uobičajenom i prirodnom promjenom, poput promjene koja nastaje dugim stajanjem ili pod utjecajem bilja koje raste u vodi, vodenih životinja kao i svega što se obično miješa sa vodom, poput zemlje. Takva voda je čista i validna za upotrebu, i na tome su učenjaci također složni.
Četvrta vrsta: Voda koja se promijeni čistom tvari bez da dodana tvar prevlada sastojke vode, a novonastala tvorevina i dalje zadržava naziv voda. U tom slučaju voda je i dalje validna za upotrebu u obje vrste čišćenja.
Peta vrsta: Voda koja se promijeni čistom tvari tako da dodana tvar prevlada sastojke vode, a nastala tvorevina gubi naziv voda, poput čaja, kahve, čorbe i sl. Ovakva tekućina nije voda i prema tome nije valida za upotrebu pri uzimanju abdesta i gusula. (El-Mugni, Ibn Kudame, 1/14)
Nakon što smo klasirali vodu sa aspekta njene validnosti za upotrebu pri šerijatskom čišćenju u pet vrsta, ostaje da vidimo u koju od spomenutih skupina spadaju vode koje se izlože određenoj promjeni:
● Voda pomiješana sa hlorom spada u četvrtu vrstu, jer je hlor čist, a njegovim dodavanjem voda i dalje zadržava svoj naziv i njeni elementarni sastojci su ostali nepromijenjeni, te je shodno tome validna za svaku upotrebu.
● Voda promijenjena sredstvom za čišćenje, poput sapunice, može spadati u četvrtu ili petu vrstu, shodo jačini promjene i veličini procenta dodane tvari. Ako je procenat mali, tako da ne gubi naziv voda, a pomiješana tvar nije prevladala sastojke vode, spada u četvrtu vrstu i ostaje validna za upotrebu, a ako je procent dodane tvari velik tako da je prevladao sastojke vode, a nastala tvar izgubila naziv voda, spada u petu vrstu i ne može se koristiti pri abdestu i gusulu, ali se može koristiti pri otklanjanju nečisti.
● Voda promijenjena hrđom spada u treću vrstu, jer se promijenila na prirodan način, što znači da ostaje čista i validna za svaku upotrebu.
● Kisela voda, ako je kiselost prirodna, spada u prvu vrstu i nema dileme da je validna za svaku upotrebu, poput morske vode. Ako je kiselost vještački inicirana, spada u četvrtu vrstu, jer je promijenjena čistom tvari koja nije prevladala njene osnovne sastojke i zadržala je naziv i bit vode, što znači da je, isto tako validna za svaku upotrebu.

Kozmetički i medicinski preparati

Govoreći o savremenim temama vezanim za čistoću, odnosno abdest i gusul, potrebno je ukazati na kozmetičke i medicinske preparate koji se ugrađuju ili nanose na tijelo, poput laka za nokte, boje za kose, pudera, krema, umjetnih noktiju, zuba i sl., sa aspekta njihovog utjecaja na ispravnost abdesta i gusula.

Lakirani nokti

Iako je ovo pitanje jasno i očigledno, potrebno ga je spomenuti, jer postoji shvatanje da je lak na noktima poput čarapa na nogama, tako da se po njemu može potirati pri uzimanju abdesta, kao što se potiru čarape. Učenjaci sva četiri mezheba: hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog, jednoglasni su u mišljenju da je jedan od uvjeta ispravnosti abdesta otkloniti sve što sprečava dolazak vode do tijela (pogledati: Fethul-Kadir, Ibn Humam, 1/14, Eš-Šerhul-kebir Ed-Dirdir, 1/84, Esnal-Metalib, Zekerija el-Ensari, 1/44, i El-Insaf El-Merdavi, 1/111), a na to upućuje kur’anski ajet: “O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka.” (Prijevod značenja El-Maide, 6.) Uzvišeni Allah naređuje da se operu ruke i stopala, a to obuhvata i nokte na njima, što znači da osoba koja sa lakom na noktima uzima abdest nije ispoštovala ovu naredbu, jer nije oprala cijele ruke i stopala. Također na isto upućuje i hadis: “Teško se petama od džehennemske vatre!” (Buharija, br. 60, i Muslim, br. 593) Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuje na važnost potpunog pranja stopala pri abdestu i prijeti onima koji o tome ne vode računa. Iz ajeta i hadisa se zaključuje da upotreba laka, koji kada se nanese na nokte formira sloj tako da sprečava dolazak vode do samog nokta, u vremenu kada je potrebno uzeti abdest ili gusul, nije dozvoljena, te da abdest i gusul uzeti s lakiranim noktima nisu ispravni. Desi li se da žena zaboravi odstraniti lak, abdest i gusul koje bi uzela nisu ispravni i dužna ih je ponoviti. Ipak, ako bi se neposredno nakon gusula sjetila i odstranila ono što sprečava dolazak vode do tijela, dovoljno bi bilo da opere dijelove do kojih voda nije došla i nije obavezna ponoviti gusul, jer redoslijed pranja dijelova tijela pri gusulu nije obavezan. Međutim, ako se sjeti nakon dužeg vremena, obavezna je ponoviti gusul, jer nije dozvoljeno odložiti pranje nekog dijela tijela za kasnije, dok se kraći period može tolerirati.

Umjetni nokti

To je imitacija prirodnih noktiju napravljena od plastike. Žena ih lakira u željenu boju, a zatim ih stavi preko prirodnih noktiju učvršćujući ih ljepljivom materijom. Upotreba umjetnih noktiju nije dozvoljena jer se time želi istaknuti dužina noktiju, a vjerom je naređeno da se nokti krate i režu, kao što na to upućuje predaja u kojoj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Pet je stvari koje su od prirode: sunećenje, otklanjanje dlaka oko stidnog mjesta, otklanjanje dlaka ispod pazuha, sječenje noktiju i kraćenje brkova.” (Buharija, br. 5889, i Muslim, br. 620) Učenjaci su još pojasnili da otklanjanje ovih prirodnih stvari, u kontekstu određenog vremenskog perioda, poprima tri različita propisa:
● Pohvala, a to je kada izrastu i pojavi se potreba da se otklone.
● Pokuđenost, a to je kada prođe četrdeset dana, jer je pokuđeno da se duže od četrdeset dana ne urede spomenute stvari. Enes, radijallahu anhu, rekao je: “Određeno nam je da kraćenje brkova, rezanje noktiju, otklanjanje dlaka ispod pazuha i stidnog mjesta ne ostavimo duže od četrdeset dana.” (Muslim, br. 622)
● Zabrana, a to je kada porastu i postanu dugi.
Uz to, puštanje dugih noktiju je vid poistovjećivanja sa divljim zvijerima, kao i sa nevjernicima. Pored toga što umjetni nokti nisu dozvoljeni oni isto tako utječu na ispravnost abdesta jer sprečavaju dolazak vode do tijela, kao što je slučaj i sa samim lakom.

Boje za kosu i kreme

Korisno je da izvučemo pravilo putem kojeg možemo znati propis bilo koje inovacije u pogledu njenog utjecaja na ispravnost abdesta i gusula. Možemo zaključiti da sve što sprečava dolazak vode do tijela negativno utječe na ispravnost abdesta i gusula. Ako naneseni preparati na tijelu formiraju gusti sloj i naslage tako da predstavljaju prepreku u dolasku vode do tijela, utjecat će na ispravnost abdesta, a ako se naneseni preparati odražavaju u vidu boje, vlažnosti ili masnoće koja ne sprečava dolazak vode do tijela, sa strane ispravnosti abdesta i gusula neće biti sporni, analogno propisanosti upotrebe kane i surme, koja je potvrđena vjerodostojnim predajama. To znači da preparati koji se nanose na tijelo, a ne formiraju sloj koji sprečava dolazak vode, u pogledu čistoće i ispravnosti abdesta i gusula nisu sporni. Većina bojila za kosu su jednostavno boja, poput kane, koja utječe na boju kose bez formiranja sloja koji bi spriječio dolazak vode do samih dlaka, što znači da u pogledu validnosti abdesta i gusula nisu sporne. Ako određena sredstva za bojenje kose prave sloj koji čini dlake debljim i tako sprečavaju dolazak vode do njih, zabranjena su, jer utječu na ispravnost abdesta i gusula. U istom značenju su kreme i puderi koje mogu djelovati na takav način da se stope sa kožom i tako ne sprečavaju dolazak vode do tijela ili, pak, da formiraju deblju naslagu koja to sprečava i tako onemogućava ispravno uzimanje abdesta i gusula.

Umjetni zubi

Osobe koje koriste umjetne zube, koji se vade i stavljaju, mogu se zapitati da li su ih dužne odstraniti prilikom ispiranja usta pri abdestu ili gusulu. Nakon što smo spomenuli da su učenjaci složni na tome da je obavezno prije abdesta odstraniti sve što sprečava dolazak vode do tijela, može se probuditi sumnja i oko navlaka na zubima i aparata za ravnanje zuba, koji isto tako sprečavaju dolazak vode do tijela, stoga je potrebno ukazati na propis ovih inovacija u pogledu njihovog utjecaja na ispravnost abdesta i gusula. Islamski pravnici imaju različita mišljenja po pitanju propisa ispiranja usta i nosa pri abdestu i gusulu. Učenjaci hanefijskog mezheba su stanovišta da je ispiranje usta i nosa farz kod gusula, a mustehab kod abdesta, malikije i šafije smatraju da je ispiranje usta i nosa sunnet kod abdesta i kod gusula, dok hanbelije smatraju da su ispiranje usta i nosa obavezni pri abdestu i gusulu. (El-Mevsuatul-Kuvejtije, 38/103) Dokazi za obaveznost ispiranja su sljedeći:
Kur’anski ajet: “O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, operite lica svoja…” (prijevod značenja El-Maide, 6). Usta i nos su dijelovi lica, što znači da se ajet odnosi i na njih. Usta i nos, koji se ispiru pri abdestu, nisu vanjski dio lica, ali imaju propis vanjskih dijelova.
Hadis: “Neka zatim ušmrka vodu u nos i neka je išmrka!” (Muslim, br. 583) Ove riječi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao u imperativu, a pravilo je da naredba upućuje na obavezu.
Više od dvadeset ashaba opisali su abdest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i niko od njih nije naveo da je izostavio ispiranje usta i nosa.
Prema mišljenju da je ispiranje usta samo sunnet, jasno je da umjetna vilica ne može utjecati na ispravnost abdesta ili gusula, jer kada bi se sunnet u potpunosti izostavio, to ne bi utjecalo na ispravnost ibadeta. Prema mišljenju koje preferira obavezu ispiranja usta i nosa pri abdestu i gusulu, a koje ima jaku argumentaciju, ne uvjetuje se da voda mora dodirnuti svaki dio unutrašnjosti usta i nosa, nego je to samo pohvalno. Rekao je Ibn Kudame: “Nije obavezno navesti vodu na sve dijelove usta niti je dovesti do svih unutrašnjih dijelova nosa, nego je to pretjerivanje u ispiranju pohvalno onome ko ne posti.” (El-Mugni, 1/206) Prema tome, protezu i umjetne zube nije obavezno skidati prilikom ispiranja usta uzimajući abdest ili gusul, kao što i ostali preprati koje stomatolozi ugrađuju, poput navlake na zube i aparata za ravnanje zuba, ne utječu na ispravnost abdesta ili gusula.

Umjetna noga i ruka

Ukoliko je dio tijela koji se pere pri abdestu bio amputiran u potpunosti, poput noge odsječene iznad članaka, protezu koja zamjenjuje stopalo nije potrebno prati ili potirati pri abdestu ili gusulu, jer dio tijela koji je obavezno prati ne postoji. Ako je pak ostao dio tijela koji se pere pri uzimanju abdesta, poput podlaktice preostale nakon amputacije šake, taj preostali dio je obavezno prati pri uzimanju abdesta. Ako se na taj preostali dio ugradi umjetni, prilikom uzimanja abdesta ili gusula umjetni dio će se ukloniti kako bi se tijelo nesmetano opralo, osim ako pri skidanju ugrađenog dijela postoji teškoća. U tom slučaju ugrađeni dio ne mora se skidati nego će se prati poput prirodnog dijela ili će se potirati, poput zavoja na rani. (Fetve Stalne komisije, br. 18431 i 18642) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je Arfedži, radijallahu anhu, nakon što mu je odsječen nos da ugradi drugi od zlata, a nije mu naredio da ga skida pri uzimanju abdesta ili gusula. (Ahmed, br. 19028, Ebu Davud, br. 4234, Et-Tirmizi, br. 1770, En-Nesai, br. 5161, rekao je Et-Tirmizi: hasen-garib) Uzvišeni Allah najbolje zna!

Časopis El-Asr br. 42

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

“O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka.” (Prijevod značenja El-Maide, 6) Ovim ajetom Uzvišeni Allah propisao je uzimanje abdesta i učinio ga uvjetom ispravnosti namaza, najbitnijeg islamskog rukna, nakon šehadeta. Islamski učenjaci posvetili su veliku pažnju ovom ibadetu i precizno pojasnili sve detalje vezane za njega: uvjete, ruknove, vadžibe i sunnete, te stvari koje kvare abdest. Bolesnik već zna da je, i pored bolesti, shodno svom stanju i mogućnosti, dužan klanjati, a prema tome i abdestiti. Ako nije u stanju abdestiti, uzet će tejemmum, a ako ne može ni to, klanjat će bez abdesta i bez tejemmuma. Na to upućuje postupak ashaba, tj. kada nisu bili u mogućnosti abdestiti u periodu dok još nije bio propisan tejemmum, klanjali su bez abdesta i bez tejemmuma. (Pogledati: Buhari, br. 3773 i Muslim, br. 843) Međutim, u našem vremenu pojavila su se nova, polemična pitanja, koja je potrebno analizirati sa aspekta šerijata kako bi se otklonile nejasnoće i time proširilo vjersko znanje. Neka od tih pitanja su: utjecaj dijalize na abdest i da li upotreba katetera i izlazak nečisti iz tijela neprirodnim putem kvari abdest. Na putu saznanja šerijatskih propisa vezanih za spomenuta pitanja potrebno je prethodno upoznati prirodu ovih medicinskih metoda te mišljenja učenjaka i njihove dokaze.

Utjecaj dijalize na abdest

Dijaliza je proces koji se koristi za zamjenu funkcija bubrega kod njihovog zatajenja. Dijaliza predstavlja difuziju rastvorenih tvari i ultrafiltraciju tečnosti kroz polupropusnu membranu. Postoje dva osnovna tipa dijalize: hemodijaliza i peritonealna dijaliza.

Hemodijaliza je metoda filtriranja krvi bolesnika sa zakazanim bubrezima tako da se krv pumpa i provodi kroz poseban uređaj u kojem se odstranjuju otpadni produkti, kao što su kalijum i urea, a odstranjuje se i voda iz krvi. Ovaj metod je najčešći u primjeni i na njega se odnosi termin “dijaliza”. Većina bolesnika dijalizira se 3 puta sedmično, a postupak prosječno traje 4 sata. Da li će izlazak krvi pri dijalizi i njeno ponovno vraćanje u organizam pokvariti abdest ili ne? Odgovor na ovo pitanje zasniva se na tome da li izlazak krvi iz tijela, mimo prirodnih otvora kojima izlazi nečistoća, kvari abdest ili ne. Učenjaci po tom pitanju imaju sljedeća mišljenja:

Prvo: Izlazak krvi ne kvari abdest, svejedno radilo se o većoj ili manjoj količini. Ovo mišljenje preferira malikijski i šafijski mezheb, a podržao ga je i Ibn Tejmijje. (Ez-Zehire, 1/236, El-Ikna’, 1/23, El-Fetava, 20/526)

Drugo: Ako je izlazak krvi obilan, pokvarit će abdest, dok izlazak u manjoj količini ne kvari abdest. Ovo mišljenje zastupa hanbelijski mezheb. (Mugni, 1/209)

Treće: Ako krv izađe i poteče, abdest je pokvaren, a ako krv izađe i stvrdne se na površini rane, bez curenja, tako da nema potrebe za pranjem ili potiranjem, abdest neće biti pokvaren. Ovo je stav hanefijskog mezheba. (Hašijetu Ibn Abidin, 1/134)

Na ispravnost prvog mišljenja, odnosno da izlazak krvi iz tijela mimo prirodnog otvora kojim izlazi nečistoća, ne kvari abdest upućuju sljedeći dokazi:

1) Ispravnost abdesta nakon njegovog uzimanja potvrđena je šerijatom, a ono što se potvrdi šerijatom ostaje punovažno sve dok šerijatski dokaz ne potvrdi suprotno. Prema tome, dužni smo vjerovati da je abdest valjan sve dok se ne pokvari djelom koje je šerijat potvrdio da kvari abdest, a da izlazak krvi kvari abdest, ne postoji validan i jasan dokaz.

2) Hadis Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem kaže da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Abdest se uzima samo kada se čuje zvuk ili pusti vjetar.” (Ahmed, br. 9301, Tirmizi, br. 74, i Ibn Madže, br. 515, rekao je Tirmizi: Hasen sahih) Hadis ukazuje na to da se abdest gubi isključivo izlaskom nečistoće ili puštanjem vjetra, a sve mimo toga ne kvari abdest osim ako na to ukaže drugi validan dokaz. (El-Havil-kebir, 1/201)

3) Predaja od Džabira, radijallahu anhu, u kojoj opisuje događaj za vrijeme bitke Zatur-rika’ i navodi kako su dvojica ashaba: ensarija i muhadžir, čuvali stražu na ulazu u klanac. Muhadžir je prilegao, a ensarija je stao klanjati. Utom je prišao jedan mušrik i primijetivši ljudski lik shvati da se radi o ashabima. Izvukao je strijelu i ispalio je prema ensariji koji je klanjao. Strijela se zabode u njegovo tijelo. Ensarija izvadi strijelu i nastavi klanjati, a mušrik nastavi ispaljivati strijele. Kada je ensariju pogodila treća strijela, učini ruku’ i sedždu te predade selam. Utom muhadžir koji je ležao primijeti šta se dešava, a mušrik shvativši da je otkriven dade se u bijeg. Primijetivši krv na svom pratiocu i shvativši šta se desilo, muhadžir povika: ”Subhanallah, zašto me ne probudi kada te je prvi put pogodio?“ Ensarija na to odgovori: ”Učio sam suru i nisam volio da je prekidam!” (Ahmed, br. 14745, i Ebu Davud, br. 198, vjerodostojnim ga ocjenjuju Ibn Huzejme i Ibn Hibban, a dobrim A’azami, Albani i Šuajb) Iako je ovom ashabu, Allah njime bio zadovoljan, potekla krv nakon ranjavanja, nije prekinuo svoj namaz, što znači da izlazak krvi ne kvari abdest.

4) Hasan el-Basri je govorio: “Muslimani su oduvijek klanjali u svojim ranama.” (Buharija, talikan – bez seneda 1/55)

Ovo su neki od dokaza koji ukazuju na to da izlazak krvi iz tijela ne kvari abdest, a to znači da izlazak krvi pri dijalizi, njeno filtriranje i ponovno vraćanje u tijelo, također ne kvari abdest.

Peritonealna dijaliza, to je metoda odstranjivanja otpadnih produkata iz organizma putem trbušne maramice (peritoneum) koja služi kao filter. Ova metoda je manje zastupljena od prethodne, a izvodi se tako da se mekana silikonska cjevčica postavi u trbušnu šupljinu, putem koje se ubaci u stomak dijalizna otopina, tzv. dijalizat. Otpadne tvari i tekućine iz krvi prolaze kroz dijalizat i peritonealnu membranu, koja ih odstranjuje i prikuplja. Za vrijeme tog procesa bolesnik prakticira svoje uobičajene aktivnosti ili spava. Nakon što se otpadne tvari sakupe u cjevčici, bolesnik je prazni. To se može ponavljati više puta dnevno, shodno potrebi bolesnika. Bolesnici koji koriste ovu vrstu dijalize, uglavnom nisu u potrebi za mokrenjem na prirodan način.

Klasični učenjaci islamskog prava govorili su o sličnom pitanju pojašnjavajući propis osobe kojoj se zatvori prirodni put mokraće te joj se otvori drugi vještački put za izlazak mokraće. Većina njih konstatirala je da izlazak mokraće ili stolice neprirodnim putem kvari abdest, svejedno na kojem mjestu se vještački otvor nalazio, dok su neki kazali da ako je otvor iznad želuca izlazak na njega je poput povraćanja, a ako je ispod želuca, uzima propis mokraće i stolice. (El-Mugni, 1/195, El-Ikna, Eš-Šerbini, 1/23, Fethul-Kadir, 1/61, El-Insaf, 1/218) Tekućina koja izlazi iz tijela peritonealnom dijalizom ima sastojke slične mokraći te stoga uzima propis mokraće, a otvor na koji izlazi se nalazi na donjem dijelu stomaka. To znači da izlazak tekućine peritonealnom dijalizom kvari abdest, po oba mišljenja učenjaka. Ukoliko je izlazak spomenute tekućine konstantan ili sa kraćim prekidima, bolesnik se tretira “sahibil-uzrom” (osobom kojoj se kontinuirano kvari abdest), o kojem slijedi detaljniji govor u narednim redovima.

Da li upotreba katetera kvari abdest?

Bolesnici koji nisu u stanju na prirodan način obavljati malu nuždu koriste tzv. kateter koji se spaja na mokraćne kanale i čini da mokraća izlazi bez volje pacijenta i skuplja se u posebnu vrećicu. Isto tako pacijentima koji nisu u stanju na prirodan način obavljati veliku nuždu ljekari prorežu otvor na stomaku i omoguće vještačko obavljanje nužde koje se dešava bez volje bolesnika. Islamski pravnici govore o toj pojavi sa aspekta njenog utjecaja na čistoću, odnosno kvarenje abdesta i obavljanje namaza onih koji su iskušani tom bolesti. Da li je sahibul-uzr, odnosno osoba kojoj se kontinuirano kvari abdest, poput onoga kome neprestano ili sa manjim prekidima curi mokraća, dužna abdestiti i kako će postupiti kada treba klanjati, učenjaci o tome imaju različita mišljenja.

Prvo mišljenje: Sahibul-uzr dužan je abdestiti za svako namasko vrijeme ili za svaki obavezni namaz. Nakon što abdesti, klanjat će u tom vremenu propisani namaz i koliko želi nafila, bez obzira na postojeće curenje. Ovo je mišljenje većine učenjaka: hanefije, šafije i hanbelije (pogledati: El-Ihtijar litalilil-muhtar, 1/32, El-Havil-Kebir, 1/442 i El-Mugni, 1/388) uz određene razlike među njima: hanefije i hanbelije smatraju da je abdest vezan za namasko vrijeme te da je sahibul-uzr obavezan abdestiti za svako namasko vrijeme, a nastupanjem novog namaskog vremena abdest biva pokvaren. Šafije ne smatraju da je propis vezan za namasko vrijeme, nego da je sahibul-uzr obavezan abdestiti za svaki farz-namaz. Uz to hanbelije još naglašavaju da će sahibul-uzr abdestiti nakon nastupanja namaskog vremena, a hanefije da će abdestiti neposredno pred obavljanje namaza.

Drugo mišljenje: Konstantno curenje ne kvari abdest, a obnavljanje abdesta za svaki namaz je pohvalno, ali nije obavezno. Ovo je mišljenje malikija (El-Kafi fi fikhi ehlil-Medine, 1/150) Malikije, također naglašavaju da se tolerira samo curenje koje traje veći dio namaskog vremena, dok se povremeno curenje ne tolerira i njegova pojava kvari abdest. (Eš-Šerhul-kebir, 1/392)

Okosnica propisa po ovom pitanju su hadisi o istihazi od kojih je predaja od Aiše, radijallahu anha, u kojoj kaže da je Fatima bint Hubejš došla Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: ”Allahov Poslaniče, ja sam žena koja neprekidno ima hajz i nikad nisam čista, da li ću ostaviti namaz?” Na to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne, to je krv iz vena, a nije hajz, pa kada ti dođe tvoj hajz, ostavi namaz, a kada prestane, očisti sa sebe krv, a zatim klanjaj!” (Buharija, br. 228 i Muslim, br. 778) U drugoj predaji spomenuto je da je Poslanik još rekao: “I abdesti se za svaki namaz!” (Buharija, mualekan – bez seneda, br. 228, Ahmed, br. 25722, Ebu Davud, br. 298, Tirmizi, br. 125, Nesai, br. 217, Ibn Madže, br. 624 i drugi) Oko vjerodostojnosti ovog dijela hadisa postoji razilaženje među ekspertima hadiske nauke, u smislu da li su to riječi Poslanika ili su dodane od strane prenosioca hadisa. Od najistaknutijih učenjaka koji ovaj dodatak tretiraju ubačenim i time nevalidnim su imam Muslim, Ebu Davud i Nesai, a validnim ga smatraju Tirmizi, Ibn Hadžer, Ez-Zejle’i i od savremenih učenjaka Albani, Allah im se smilovao, i navode druge predaje koje ga jačaju. (Nasbur-raje 1/39, Fethul-Bari 1/409, Es-Semerul-mustetab 1/41 i Eš-Šerhul-mumti, 1/503) Bazirajući se na vjerodostojnosti dijela hadisa “…i abdesti se za svaki namaz!” i validnosti tog argumenta, preferira se mišljenje, na kojem je većina učenjaka, da je sahibul-uzr obavezan abdestiti za svaki propisani namaz. Bolesnik koji trajno ili tokom cijelog namaskog vremena koristi kateter, odnosno medicinski instrument koji uzrokuje konstantan izlazak nečistoće bez njegove volje, uzima propis sahibul-uzr. To znači da će neposredno pred obavljanje farz-namaza uzeti abdest, a zatim klanjati bez obzira na postojeće curenje. To curenje mu neće pokvariti abdest ako ga ne pokvari na neki drugi način. Abdest mu je validan sve do nastupanja drugog namaskog vremena kada će ponovo abdestiti za novi propisani namaz. Ukoliko sahibil-uzru uzimanje abdesta za svaki propisani namaz predstavlja teškoću, dozvoljeno mu je spojiti namaze, tj. podne sa ikindijom i akšam sa jacijom, te jednim abdestom klanjati oba namaza. Rekao je Ibn Kudame: “Također je dozvoljeno sastaviti namaze ženi koja ima istihazu, osobi kojoj konstantno curi mokraća i svakom ko je u sličnom stanju.” (Mugni, 2/120) Bolesniku je dozvoljeno spojiti namaze u prvom ili drugom namaskom vremenu, ali je bolje, ako mu to ne predstavlja teškoću, da to učini u drugom namaskom vremenu. Uzvišeni Allah najbolje zna.

El-Asr br. 43

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Prisustvovanje sahrani nemuslimana je pitanje koje su razmatrali klasični učenjaci, ali je u ovom vremenu taj fenomen postao aktuelniji zbog pomiješanosti muslimana s nemuslimanima i zastupljenosti velikog broja muslimana u neislamskim zemljama. Pitanje je posebno bitno konvertitima, novim muslimanima čija bližnja familija pripada nekoj drugoj vjeri, jer u slučaju smrti nekog od njih ostaju u nedoumici kako postupiti. Mišljenja učenjaka o mnogim detaljima ove mesele su identična, dok o nekima imaju oprečne stavove. Kroz nekoliko narednih citata iz govora učenjaka upoznat ćemo njihova gledišta i argumente, a zatim ukazati na tačke konsenzusa i razilaženja.

Šejhu Munedžidu postavljeno je pitanje o ovoj problematici na koje je dao opsežan odgovor pa ću ga prenijeti u neznatno skraćenoj verziji. Pitanje je glasilo: ”Ja sam nova muslimanka, jedna moja rodica je umrla a bila mi je jako bliska, stoga želim znati o propisu prisustvovanja sahrani u crkvi. Neću izgovoriti nijednu riječ od onoga što oni govore u svojim molitvama, samo bih otišla da prisustvujem i promatram?”

Na što je šejh odgovorio: Elhamdulillah.

Prvo: Muslimanu nije dozvoljeno pratiti sahranu nevjernika, makar mu bio bližnja rodbina, jer pratiti sahranu je pravo koje ima musliman kod drugih muslimana i to je vrsta ukazivanja pažnje, počasti i naklonosti, koju nije dozvoljeno ispoljiti prema nevjerniku. Kada je umro Ebu Talib, amidža Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je naredio Aliji, radijallahu anhu, da ga zakopa, a Resulullah nije pratio njegovu sahranu niti je prusustvovao njegovom ukopu, pored toga što je Ebu Talib, kao što je poznato, u mnogim situacijama štitio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pridodamo li tome Poslanikove osobine, kao što su suptilnost, milost, dobrota i dobročinstvo, znat ćemo da ga nije spriječilo da prisustvuje Ebu Talibovoj sahrani ništa drugo do njegova smrt u nevjerstvu. Štaviše, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Doista ću moliti za tebe oprost sve dok mi se ne zabrani!”, da bi nakon toga bio objavljen ajet: “Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici Džehennema biti” (prijevod značenja Et-Tevbe, 113), i ajet: “Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš uputiti” (prijevod značenja El-Kasas, 56). (Bilježi El-Buhari, br. 3884, i Muslim, br. 24)

U drugoj predaj koju bilježe Ebu Davud (br. 3214) i En-Nesai (br. 2006) navodi se da je Alija, radijallahu anhu, kazao: “Rekao sam Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Doista je tvoj amidža, zalutali starac, umro!’, a Resulullah je na to kazao: ‘Idi i ukopaj svoga oca.’“

Islam, pored svog poziva i podsticaja na čuvanje rodbinskih veza i ljubazno ponašanje prema rodbini, presijeca naklonost (vela) između vjernika i nevjernika, tako da zabranjuje sve oblike naklonosti, a dozvoljava sve oblike dobročinstva i lijepog postupanja u kojima nema naklonosti prema njima.

Imam Malik govorio je: ”Musliman neće gasuliti (kupati) svog oca nakon smrti, ako umre kao nevjernik, niti će ga pratiti, niti spuštati u kabur, osim ako strahuje da će ostati neukopan, kada će ga ukopati.” (El-Mudevena, 1/ 261)

U knjizi hanbelijskog mezheba Šerhu muntehal-iradat (1/347) navodi se: ”Musliman neće gasuliti nevjernika, zbog zabrane da se prema nevjernicima ispoljava naklonost. Time se veliča i čisti nevjernik pa je stoga zabranjeno, poput zabrane da mu se klanja dženaza. Predaja u kojoj se spominje da je Alija, radijallahu anhu, gasulio Ebu Taliba nije vjerodostojna. Rekao je Ibn Munzir: ‘U vezi sa gasuljenjem mušrika ne postoji sunnet koji bi se slijedio! U predaji od Alije spomenut je samo ukop! Također, musliman neće nevjernika stavljati u kefine, neće za njega doviti i neće mu pratiti dženazu, jer je Uzvišeni Allah rekao: ‘Ne prijateljujte s ljudima koji su protiv sebe Allahovu srdžbu izazvali‘ (prijevod značenja El-Mumtehane, 13). Musliman će ga samo zakopati, ako nema nikog od nevjernika da to učini, kao što je učinjeno sa nevjernicima ubijenim na Bedru, zakopani su u zapuštenom bunaru…” (Šerhu muntehal-iradat, 1/347)

Stalnoj komisiji za fetve u Saudijskoj Arabiji postavljeno je sljedeće pitanje: “Kakav je Allahov propis po pitanju prisustvovanja sahrani nevjernika, kao što je to postao politički običaj i općeprihvaćena praksa?”

Odgovor: ”Ako među nevjernicima ima onih koji će zakopati svoje mrtve, muslimani ih neće zakopavati, niti će sudjelovati zajedno sa nevjernicima i pomagati pri tome, niti će im se dodvoravati prisustvovanjem sahrani, shodno političkim običajima, jer takvo nešto nije poznato u praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao ni u praksi pravednih halifa. Naprotiv, Uzvišeni Allah je zabranio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da stoji nad kaburom Abdullaha ibn Ubejja ibnu Selula zbog njegovog nevjerstva: ‘I nijednom od njih, kad umre, nemoj molitvu obaviti, niti sahrani njegovoj prisustvovati, jer oni u Allaha i Njegovog Poslanika ne vjeruju i kao nevjernici oni umiru.’ (Prijevod značenja Et-Tevbe, 48.) Ako, pak, ne postoji niko od nevjernika ko bi ga sahranio, tada će ga musliman sahraniti, kao što je Poslanik postupio sa poginulima na Bedru i sa svojim amidžom Ebu Talibom, kada je umro, tj. rekao je Aliji: ‘Idi i ukopaj ga!”’ (Fetaval-Ledžne, 9/10)

Drugo: Prisustvovanje sahrani nevjernika u crkvi je daleko teže od samog praćenja sahrane; jer to prisustvo podrazumijeva slušanje nevjerstva i batila (laž). Tu činjenicu zapostavili su oni koji su dozvolili prisustvovanje sahrani uz uvjet da se ne učestvuje u ceremonijama koje se tamo obavljaju, jer samo prisustvo, gledanje i slušanje nevjersta i laži je zlo koje nije dozvoljeno činiti. Uzvišeni Allah je kazao: “On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bit ćete kao i oni. Allah će, sigurno, zajedno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike.” (Prijevod značenja En-Nisa, 140) U komentaru ovog ajeta, El-Kurtubi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Allahove riječi: ‘…ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor”, tj. mimo nevjerstva, ‘inače, bit ćete kao i oni’. Ovim se ukazuje na obavezu izbjegavanja grješnika kada ispolje kakvo zlo, jer ko ih ne izbjegava zadovoljan je njihovim djelom, a zadovoljstvo nevjerstvom je nevjerstvo. Rekao je Uzvišeni Allah: ‘…inače, bit ćete kao i oni’. Svako ko se pridruži društvu koje čini grijehe, a ne iskaže osudu tih grijeha, saučesnik je s njima u grijehu i zlu. Kada ljudi govore ono što je grijeh ili ga čine, potrebno je da se iskaže negodovanje, a ako nije u stanju poricati i negirati, potrebno je da ih napusti, kako se na njega ne bi odnosio ovaj ajet.

Prenosi se od Omera ibnu Abdul-Aziza, radijallahu anhu, da je zatekao skupinu ljudi koji su konzumirali alkohol, te mu je rečeno o jednom među njima da posti. Tada Omer ukori tog postača i prouči mu ovaj ajet: ‘…inače, bit ćete kao i oni’, tj. zadovoljstvo grijehom je grijeh. Zbog toga se onaj ko čini grijeh i onaj ko je njime zadovoljan kažnjava kaznom grješnika, tako da svi zajedno budu kažnjeni. Ipak, počinilac grijeha i onaj ko je time zadovoljan nisu potpuno identični, međutim ovdje se sudi po vanjštini u kojoj su slični, kao što se kaže: Drug se za drugom povodi!” (El-Kurtubi)

Hanefijski učenjak Džessas u svom djelu Ahkamul-Kur’an (2/407) o istom ajetu kaže: “U ovom ajetu je dokaz da je obavezna dužnost poricati zlo onom ko ga čini, te da je ispoljavanje negodovanja vid poricanja zla, ako se ono već ne može otkloniti. Ajet također implicira izbjegavanje druženja sa počiniocima grijeha i napuštanje takvog društva, sve dok se ne prođu tog zla i ne ostave ga.”

Sve ovo jasno nam ukazuje da je prisustvovanje obredima sahrane u crkvi veliko zlo, jer podrazumijeva slušanje riječi nevjerstva, prisustvovanje novotariji i prešućivanje istih, uz to što se samim prisustvovanjem sahrani ukazuje počast i naklonost nevjerniku, kao što je već kazano.

Uzvišenog Allaha molimo da nas i vas učvrsti i uputi.” (Završen citat Munedžida, fetva br. 145532, u djelimično skraćenoj formi)

Iz ovog citata uočili smo da su malikijski i hanbelijski mezheb stanovišta da muslimanu nije dozvoljeno prisustvovati sahrani nevjernika iako se radi o roditelju ili bližoj rodbini, dok hanefijski i šafijski mezheb to dozvoljavaju. U jednoj od kapitalnih knjiga hanefijskog mezheba El-Mebsut (2/99) navodi se: “Nema smetnje da musliman gasuli svog oca nevjernika kada umre i da ga pokopa, kao što smo ranije pojasnili da je gasul sunnet umrlih sinova Ademovih, a nevjernik je pored svog nevjerstva jedan od njih. Djetetu koje je u islamu, pohvalno je da čini dobročinstvo svom roditelju pa i ako je mušrik. Rekao je Uzvišeni Allah: ‘Mi smo svakog čovjeka zadužili da bude dobar prema roditeljima svojim.’ (Prijevod značenja El-Ankebut, 8.) Ajet se odnosi na roditelja mušrika, kao što na to upućuju Allahove riječi: ‘A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj.’ (Prijevod značenja Lukman, 15.) Vid dobročinstva i lijepog odnosa prema njemu jeste da ga okupa i zakopa nakon smrti. Kada je umro Ebu Talib, Alija, radijallahu anhu, došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestio ga, a Poslanik mu reče: ‘Idi i okupaj ga, stavi u kefine i zakopaj i ništa drugo ne čini dok me ponovo ne sretneš!’ Alija dalje kazuje: ‘Kada sam se vratio njemu, upućivao je za mene dove koje su mi draže od crvenih deva.’ (Ovu predaju slabom su ocijenili El-Bejheki i En-Nevevi, El-Medžmu, 5/144)

Seid ibn Džubejr, Allah mu se smilovao, govorio je: ‘Jedan čovjek je upitao Ibn Abbasa, radijallahu anhuma: ‘Moja majka je umrla kao kršćanka!’, a Ibn Abbas mu reče: ‘Okupaj je, stavi u kefine i ukopaj!’ (Ibn Ebi Šejbe, br. 11969 ) Seid, također navodi da je majka El-Harisa ibn Ebu Rebia umrla kao kršćanka, pa je pratio njenu sahranu zajedno sa skupinom ashaba (Ibn Ebu Šejbe, br. 11964).” (El-Mebsut, 2/99)

Hanefijski učenjaci također naglašavaju da ako umrli ima rodbinu nemuslimane koji će ga pripremiti za sahranu i sahraniti, preče je da musliman to prepusti njima kako bi s njim postupili kao što postupaju sa svojim mrtvima. (El-Babirti, El-Inaje, Šerhul-Hidaje, 3/227)

Imam En-Nevevi, veliki autoritet šafijskog mezheba, kaže: “Muslimanu nije pokuđeno pratiti sahranu svog bližnjeg iako je nevjernik, to je Šafija izravno naglasio u sažetku Muzenija.” (El-Medžmu, 5/281)

Zaključak

Nakon svih navedenih citata u kojima su navedena mišljenja učenjaka i njihovi dokazi, možemo zaključiti sljedeće:

Učenjaci su složni da:

● Muslimanu nije dozvoljeno tražiti oprost i doviti za onog ko umre u nevjerstvu.

● Muslimanu nije dozvoljeno učestvovati u nevjerničkim dovama i vjerskim obredima.

● Muslimanu nije dozvoljeno pratiti sahranu nevjernika koji nije od njegove bliske rodbine ili ne postoji bliska veza među njima, poput bračnih drugova.

● Muslimanu je propisano da sahrani nevjernika ukoliko to nema ko drugi učiniti.

Učenjaci imaju oprečna mišljenja o propisu prisustvovanja muslimana sahrani nevjernika ako se radi o bliskoj rodbini: hanefijski i šafijski mezheb to dozvoljava, dok malikijski i hanbelijski mezheb to zabranjuje.

Nema sumnje da je muslimanu preče ne izlagati se svim spornim stvarima koje su učenjaci naveli obrazlažući zabranu prisustvovanja sahrani nevjernika. Ukoliko nedolazak na sahranu roditelja nevjernika ili bliskog rođaka uzrokuje veću štetu od spomenute, takvo stanje ide u prilog stavu hanefija i šafija i preferira njihov mezheb, kojemu isto tako ide u prilog vjerodostojna predaja od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj se navodi da je ustao kada je pored njega proneseno tijelo mrtvog jevreja, na što je neko od prisutnih kazao: ”To je jevrejski sprovod!”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Zar nije ljudska duša?” (El-Buhari, br. 1250, i Muslim, br. 961) Pa kako je tek ako se radi o duši oca, majke ili bliskog rođaka?

Ako musliman prati sahranu bližnjeg nevjernika, vodit će računa da ne učestvuje u vjerskim obredima nemuslimana i da ih izbjegava, a svojim prisustvom će nijjetiti upotpunjavanje prava na dobročinstvo i rodbinsku vezu, stajanje uz porodicu u njenoj nedaći, jačanje veze sa rodbinom i izbjegavanje krutosti i osornosti prema njima koja bi se osjetila u slučaju njegovog odsustva u sličnim prilikama.

Uzvišeni Allah najbolje zna.

Asr, br. 47.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/