Sura El-Kehf je jedna od sura čija je posebna odlika spomenuta u vjerodostojnom sunnetu.
Imam Buharija naslovio je jedno poglavlje svoje hadiske zbirke riječima: “Poglavlje o vrijednosti sure El-Kehf”. U tom poglavlju naveo je predaju u kojoj se navodi da je El-Bera, radijallahu anhu, rekao: “Dok je jedan čovjek učio suru El-Kehf, a pored njega stajao je konj vezan s dva duga užeta, nad učačem se nadvi oblak koji se sve više i više približavao, što je uznemirilo konja i navelo ga na bijeg. Kada je svanulo, čovjek je otišao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestio ga o tome, na što je Poslanik rekao: ‘To je smiraj koji se spustio s Kur’anom.'” (Buharija, br. 5011)
U vjerodostojnom sunnetu potvrđeno je da učenje sure El-Kehf, Allahovom dozvolom, štiti od Dedždžala. Ebu Derda, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko nauči deset ajeta s početka sure El-Kehf, bit će zaštićen od Dedždžala.” U drugom rivajetu spomenuto je: “…s kraja sure El-Kehf”. (Muslim, br. 809)
Također, postoje vjerodostojne predaje koje potvrđuju fadilet učenja cijele sure El-Kehf, međutim, u nekim od tih predaja spomenuto je da to učenje treba biti petkom ili uoči petka, a u drugima učenje nije vezano za određeni dan. Oko vjerodostojnosti predaja koje spominju petak hadiski eksperti imaju različita mišljenja, a najvjerodostojnije su sljedeće dvije predaje:
Prenosi se od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, da je rekao: “Ko prouči suru El-Kehf noć uoči petka, bit će mu svjetlo između njega i Drevnog hrama (Kabe).” (Bilježi Ed-Darimi, br. 3407, Husejn Selim Esed ocijenio je ovu predaju vjerodostojnom iz riječi Ebu Seida)
U drugoj predaji spominje se da je Ebu Seid rekao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ko petkom prouči suru El-Kehf bit će mu svjetlost u vremenu između dva petka.” Bilježi El-Bejheki u El-Kubra, br. 5792, i Hakim, br. 3392, a Hakim je rekao: ”Ovaj hadis je vjerodostojnog seneda”, a Zehebi u svojim opaskama na Hakima istakao je slabost Nuajma ibn Hamada, jednog od prenosilaca ovog hadisa. Ibn Hadžer je hadis ocijenio dobrim i kazao: ”Ovo je najjača predaja o učenju sure El-Kehf petkom.” (Fejdul-Kadir, 6/257 ) Šejh Albani je hadis ocijeno vjerodostojnim u Sahihul-Džami, br. 6470, i El-Džamius-sagir, br. 11416.
El-Munziri potvrđuje vjerodostojnost predaja od Ebu Seida, radijallahu anhu, u kojima se fadilet učenja sure El-Kehf vezuje za petak i nakon što je naveo njene rivajete od kojih su neke merfu (iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), a druge mevkuf (iz riječi Ebu Seida, radijallahu anhu), kaže: “U svim lancima prenosilaca ovih predaja, osim predaje kod Hakima, nalazi se ravija Ebu Hišam Jahja ibn Dinar er-Rumani, a on je kod većine hadiskih stručnjaka pouzdan.” (Et-Tergib vet-terhib, 1/297) Mnogi hadiski eksperti, poput Nesaija preferiraju mevkuf predaju nad merfu, tj. da je ova predaja iz riječi Ebu Seida, a ne iz riječi Poslanika. (Telhisul-habir, 2/175) Iako je ova predaja iz riječi Ebu Seida, ona ostaje validna kao argument, jer ovakvo nešto ashab ne govori prema svom mišljenju, nego je to morao čuti od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Nakon što je naveo neke od predaja koje ukazuju na fadilet učenja sure El-Kehf petkom, Ebul-Hasan ibnul-Irak el-Kinani rekao je: “Zabilježen je vjerodostojan hadis o zaštiti od Dedždžala učenjem dijela sure El-Kehf, bez ograničenja na dan džume, a bilježi ga Muslim od Ebu Derdaa. Sve što je spomenuto u hadisima mimo toga je neprihvatljivo, a Allah najbolje zna.” (Tenzihuš-šeri’a, 1/302) Ebu Ishak el-Huvejni, savremeni učenjak, također je preferirao slabost predaja u kojima se spominje petak.
Ipak, mnogi učenjaci potvrđuju pohvalu učenja sure El-Kehf petkom, od kojih su pored već spomenutih: El-Munziri i Ibn Hadžer, imam Šafija i Ibnul-Kajjim. Rekao je El-Munavi: “Pohvalno je učiti suru El-Kehf petkom ili uoči petka, kao što je to kazao imam Šafija.” (Fejdul-Kadir, 6/198)
Govoreći o posebnostima petka, Ibnul-Kajjim kaže: “Deseta posebnost: učenje sure El-Kehf u toku tog dana.” (Zadul-mead, 1/36) Uzvišeni Allah najbolje zna!

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, rekao je: “Muslimani su saučesnici u troje: vodi, pašnjacima i vatri.” (Bilježi: Ahmed, br. 23132, Ebu Davud, br. 3477, Ibn Madže, br. 2472 i drugi, hadis je sahih) Na osnovu ove i drugih predaja učenjaci zaključuju da vodu nije dozvoljeno prodavati, međutim, ta zabrana je ograničena na vodu koja se nalazi u svom prirodnom izvorištu, poput izvora i riječnog korita, dok voda koja se uzme u posudu, flašira i sl. postaje privatno vlasništvo i time prestaje zabrana prodaje. Hanbelijski učenjak Ibn Kudame rekao je: “Voda koja se stavi u posudu postaje privatno vlasništvo i dozvoljena je njena prodaja bez razilaženja među učenjacima. Tradicionalno se u svim krajevima voda u mješinama prodaje, a niko od učenjaka to nije poricao. Imam Ahmed je kazao: ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je da se prodaje višak vode u bunaru i izvoru, u svom prirodnom izvorištu. Sam bunar i izvor dozvoljeno je prodati, a vlasnik bunara i izvora ima prioritet u korištenju vode.” (El-Mugni, 4/215, skraćeno)
Šejh Salih el-Fevzan, na pitanje o prodaji vode kazao je: “Ako je voda uzeta u posudu, bazen i sl. postala je vlasništvo pojedinca i dozvoljeno mu je da je proda, jer je voda postala njegov posjed i uložio je trud u njenom pakiranju i čuvanju. Što se tiče vode koja je u bunaru, rijeci ili svom koritu koje prolazi kroz posjed pojedinca, postoji razilaženje među islamskim pravnicima, a ispravno je da vlasniku posjeda nije dozvoljena prodaja takve vode, nego on ima prioritet nad drugima u njenom korištenju, i nema pravo sprečavati druge da se koriste tom vodom na način da ne štete njemu i njegovom posjedu, jer je Poslanik, sallallahi alejhi ve sellem, zabranio da se prodaje višak vode.” (El-Munteka min fetava El-Fevzan, br. 138)
Na zemzem-vodu odnosi se isti propis kao i na ostale vode. Šejh Ibn Baz, rahimehullah, na pitanje o prodaji zemzem-vode kazao je: “Ne smeta da se zemzem-voda prodaje i ne smeta da se iznese iz Mekke.” (Medžmul-fetava, 16/138)
Što se tiče vode na koju je učen Kur’an, takvu vodu nije dozvoljeno prodavati, odnosno, nije dozvoljeno zbog učenja povećati cijenu vode. Ako bi se takva voda prodavala, učač bi imao za cilj materijalnu dobit, a ne liječenje, što slabi učinak rukje (liječenja Kur’anom i dovom). Šejh Džibrin, rahimehullah, na pitanje o prodaji vode, ulja i meda na koje je učen Kur’an, odgovorio je: “Dozvoljeno je prodavati vodu, ulje i med po njihovoj cijeni, a učenje se materijalno ne vrednuje. Moje mišljenje je da se ne uzima protuvrijednost za učenje, jer prodaja učenja, naročito po visokim cijenama, može umanjiti učinak učenja i njegovu djelotvornost.” (Fetava Ibn Džibrin, 18/15)

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Postoje dvije vrste munafika (licemjera):
● Prva vrsta su oni koji u svojim srcima skrivaju nevjerstvo, a u vanjštini ispoljavaju vjeru.
● Druga vrsta su oni koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali u svojim postupcima čine djela nifaka.
Primjer prve vrste su munafici u vremenu Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, koji su nakon što je Allah vjernicima podario pobjedu na Bedru, osjetivši da će islam napredovati, izjavili svoju pripadnost islamu, iako su u srcima skrivali nevjerstvo. Nakon pojave prvih munafika među muslimanima Uzvišeni Allah objavljuje ajete kojima upozorava na nifak i otkriva vjernicima osobine licemjera: “Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’ – a oni nisu vjernici. Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni, i ne znajući, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu.” (Prijevod značenja El-Bekara, 8-10) Kada je vođa munafika Abdullah ibn Ubejj obolio, njegov sin, koji je bio čestit ashab, zamolio je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da moli Allaha da oprosti njegovom ocu, nakon čega Allah objavljuje: “Molio ti oprosta za njih ili ne molio, molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti – zato što u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju. A Allah neće ukazati na Pravi put nevjernicima.” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 80) Ovakvoj vrsti munafika Svemogući Allah prijeti velikom kaznom: “Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.” (Prijevod značenja En-Nisa, 145) Oni su kod Allaha nevjernici, a ibadeti koje čine, poput namaza, posta, zekata i sl., neće im biti primljeni. Rekao je Uzvišeni Allah: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.” (Prijevod značenja El-Furkan, 23)
Druga vrsta munafika, oni koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali čine djela munafika, dijeli se na dvije skupine:
Prva skupina su oni koji izvršavaju ibadete iz pritvornosti, poput onog ko obavlja namaz ili daje zekat kako bi bio viđen. Takav postupak je vrsta širka, jer vjernici pristupaju ibadetu isključivo u Allahovo ime, kao što im je to Allah izričito naredio: “A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju.” (Prijevod značenja El-Bejjine, 5)
Govoreći o propisu ibadeta kada se s njim pomiješa pritvornost, učenjaci navode tri stanja:
Prvo: Da sam povod ibadeta bude pritvornost, poput onoga ko pristupi namazu samo kako bi bio viđen te obavlja namaz bez želje za Allahovom nagradom. Takvo djelo je širk, a takav ibadet je ništavan.
Drugo: Da povod ibadeta bude iskrenost i želja za Allahovom nagradom, ali se za vrijeme ibadeta pojavi pritvornost. Nakon što se pojavi želja za pritvornošću, ako se taj osjećaj suzbija i nastoji odagnati, neće utjecati na ibadet, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Allah je oprostio mom ummetu ono što sami sa svojim dušama razgovaraju, sve dok po tome ne budu radili ili govorili.” (Buharija, br. 5269, i Muslim, br. 127) Ukoliko se, pak, prepusti pritvornosti i ne nastoji se odagnati želja za njom, ibadet biva pokvaren i odbačen. Poput čovjeka koji stane na namaz želeći Allahovo lice, te za vrijeme namaza kod njega se pojavi želja za pritvornošću, jer je osjetio da ga neko promatra, ako suzbije taj osjećaj i obnovi svoj nijjet i želju za Allahovim licem, taj trenutni osjećaj neće utjecati na njegov namaz, a ako se prepusti tom osjećaju i ostatak namaza obavi iz pritvornosti, namaz je pokvaren i odbačen.
Treće: Da se želja za pritvornošću pojavi nakon obavljenog ibadeta. Taj osjećaj neće utjecati na ibadet i neće ga pokvariti, osim ako bi se iz njega izrodilo uznemiravanje drugih, poput prigovaranja na udijeljenu milostinju. Rekao je Uzvišeni: “O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama.” (Prijevod značenja El-Bekare, 264) Ovim ajetom Uzvišeni Allah upozorava da se dobro djelo, nakon što je učinjeno iskreno u Allahovo ime, kvari prigovaranjem, što znači da takav postupak utječe na ranije učinjeno djelo.
Korisno je još naglasiti da radost koja se osjeća čineći ibadet nije pritvornost, naprotiv, to je znak vjere i imana. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Koga raduje njegovo dobro djelo, a brine ga njegovo loše djelo, to je vjernik!” (Bilježi Ahmed, br. 114, i Tirmizi, br. 2165, hadis je sahih.) O radosti koju vjernik osjeti kada bude pohvaljen zbog dobrog djela, kazao je: “To je ovosvjetska radost vjerniku.” (Muslim, br. 2642)
Drugu skupinu onih koji nisu nevjernici u svojim srcima ali čine djela munafika, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao je riječima: “Kod koga se nađu četiri osobine, to je pravi munafik, a kod koga se nađe neka od tih osobina, imat će pri sebi osobinu nifaka sve dok je ne ostavi: kada mu se nešto povjeri – on to pronevjeri, kada govori – laže, kada sklopi ugovor – prekrši ga, a kada se raspravlja – prelazi granice.” (Buharija, br. 34, i Muslim, br. 58) U drugoj predaji kazano je: “Kada obeća – ne ispuni obećanje.” (Buharija, br. 2459) Ovakva djela, iako su nazvana nifakom, nisu poput velikog nifaka, odnosno skrivanja nevjerstva uz ispoljavanje islama, i ne poništavaju djela, nego spadaju u kategoriju grijeha, za koje će se račun polagati kod Gospodara svjetova.
Ukratko rečeno, veliki nifak, tj. nevjerstvo u srcu uz ispoljavanje islama je nevjerstvo i poništava sva djela. Djelo koje se, u osnovi, čini iz pritvornosti je ništavno i to je vid širka. Ako se pritvornost pojavi nakon što se iskreno pristupi ibadetu, poništit će djelo ako joj se prepusti, a ako se suzbija i odbacuje, neće utjecati na ispravnost djela. Neispunjavanje obećanja, lažan govor i sl. su osobine munafika. Vjernik kod kojeg se nađu takva svojstva, ima pri sebi osobine munafika i tretira se grješnikom.
Uzvišeni Allah najbolje zna!

Odgovorio: mr. Hakija Kanurić

Krst je, kao što je poznato, kršćansko obilježje koje simbolizira razapeće Isaa, alejhis-selam. Časni Kur’an negira i poriče ovu tvrdnju ajetima: “A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili, o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali, a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi.” (Prijevod značenja En-Nisa, 157-158)
Postoje mnogi oblici krsta koji su nastali podjelom kršćana na razne skupine. Najpoznatiji su latinski krst, kakav koriste katolici i protestanti u obliku dvije prekrižene linije gdje je vodoravna kraća i siječe vertikalnu iznad polovine, i grčki krst sa četiri jednaka kraka, kakav koriste ortodoksni kršćani.

Muslimanu je haram nositi krst ili njegovu sliku, izrađivati ga ili gravirati i sl. Ibn Tejmijje o tome kaže: “Krst je zabranjeno izrađivati uz naknadu ili bez naknade, zabranjeno je prodati ga kao krst, a isto tako nije dozvoljena prodaja kipova i njihova izrada. Na to ukazuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Allah je doista zabranio prodaju vina, strvine, svinje i kipova’ (Buharija, br. 2236, i Muslim, br. 1581).” (Medžmu‘ul-fetava, 22/141)
Prema tome, krst u svom stvarnom obliku, graviran ili postavljen na slici da predstavlja simbol bilo koje vrste kršćana, zabranjen je muslimanu, jer muslimanu je zabranjeno poistovjećivanje sa kršćanima i veličanje njihovih simbola, koji predstavljaju krivu ideologiju i ubjeđenje koje je Allah porekao.

Međutim, ako se radi o prekriženim linijama nastalim ukrasnom grafikom ili figurativnom krstu nastalom konstrukcijom nekog predmeta, bez namjere da predstavlja krst – simbol kršćana, u tom slučaju propis se razlikuje shodno stanju:
● Ako prekrižene linije ili figurativni oblik očigledno sliče krstu tako da posmatrač ne sumnja da je to krst koji veličaju kršćani, obaveza je ukloniti i promijeniti njegov oblik, tako da ne sliči krstu. Aiša, radijallahu anha, prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svojoj kući nije ostavljao ništa što na sebi ima krstove a da to nije promijenio. (Buharija, br. 5952)
● Ako pak okolnosti ukazuju da prekrižene linije ili figurativni oblik nemaju veze sa kršćanskim simbolom, nego su nastale kao rezultat određene grafike ili pri gradnji, iz tehničkih razloga, u tom slučaju nije obavezno promijeniti takav izgled, i nema smetnje u izradi i prodaji stvari koje na sebi imaju takvo nešto, jer ne postoji razlog za zabranu s obzirom da u tome nema poistovjećivanja sa kršćanima i veličanja njihovih simbola.

Šejh Usejmin, rahimehullah, odgovarajući na slično pitanje, nakon što je ukazao da je uputa Poslanika, sallallahu aljehi ve sellem, bila da sve što na sebi ima krst promijeni i poništi, te da je musliman dužan udaljiti se od simbola nemuslimana, kaže: “Ako je, pak, očigledno da se time ne želi istaknuti krst, kao nešto sveto i kao određeni simbol, poput matematičkih znakova kao što je plus, u tome nema smetnje i to nema nikakve veze sa krstom.” (Medžmu‘ul-fetava ve resail Ibn Usejmin, 18/74) Allah najbolje zna!

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić