Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o vrlinama petka, dana u kojem se obavlja džuma-namaz, rekao: “U njemu se nalazi jedan čas, neće se desiti da u tom času Allahov rob, musliman, dok klanjajući moli, zatraži nešto od Allaha a da mu Allah to ne podari.” Pri tome je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, svojom rukom išaretio ukazujući na kratkoću tog časa. (El-Buhari, br. 935)

U preciziranju tog časa u kojem se molitva uslišava, učenjaci imaju različita mišljenja od kojih su po jačini argumenta najizraženija dva:

prvo, to je vrijeme nakon što imam sjedne na minberu pa sve do završetka džuma-namaza;

drugo, to je vrijeme nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak.

Za oba mišljenja navode se dokazi u sunnetu i svako od njih odabrala je skupina istaknutih učenjaka. Dokaz za prvo mišljenje jeste hadis koji prenosi Ebu Musa el-Ešari, radijallahu anhu, u kojem navodi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da o tom vremenu kaže: “To je vrijeme nakon što imam sjedne (na minber) pa sve dok se namaz ne završi.” (Muslim, br. 853) Ovo mišljenje odabrali su brojni učenjaci od kojih su El-Bejheki, Ibnul-Arebi, El-Kurtubi i En-Nevevi. (En-Nevevi, El-Medžmu, 4/541, i Ibnul-Hadžer, Fethul-Bari, 2/421)

Dokaz za drugo mišljenje jeste hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dan džuma-namaza (petak) ima dvanaest sati, i nema nijednog muslimana koji će (u vremenu uslišenja dove) tražiti nešto od Allaha a da mu Allah to neće uslišati. To vrijeme tražite u zadnjem satu nakon ikindija-namaza.” (Bilježe Ebu Davud, br. 1048, i En-Nesai, br. 1389, a hadis je vjerodostojan po ocjeni En-Nevevija i Albanija) Ovo mišljenje zastupaju brojni učenjaci na čijem je čelu poznati ashab Abdullah b. Selam, radijallahu anhu. Ibn Hadžer kaže: “Drugi su preferirali mišljenje Abdullaha b. Selama, a Et-Tirmizi prenosi od Ahmeda da je rekao: ‘Najviše hadisa na to ukazuje.’ Ibn Abdul-Berr veli: ‘To je najjače mišljenje o ovom pitanju.’ Seid b. Mensur vjerodostojnim senedom prenosi od Ebu Seleme b. Abdurrahmana da se jednom prilikom skupina ashaba sastala te su se prisjećali tog vremena na dan džume, u kojem se dova uslišava, a zatim su, prije nego što su se razišli, složili se da je to zadnji sat tog dana. To mišljenje preferirali su mnogi imami, poput Ahmeda i Ishaka.” (Fethul-Bari, 2/421)

U oba spomenuta vremena nadati se da će dova biti uslišana. U tom smislu Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo argumente da je taj čas nakon ikindija-namaza, kaže: “Smatram da je vrijeme u kojem se obavlja namaz (džuma) također vrijeme u kojem se dova uslišava, i oba vremena su vrijeme uslišenja, iako je određeno vrijeme za to zadnje vrijeme nakon ikindija-namaza, jer to je fiksno vrijeme u danu, ne pomjera se naprijed ili nazad, dok vrijeme namaza prati sam namaz, klanjao se ranije ili kasnije. Vrijeme namaza je vrijeme u kojem se uslišava dova, jer skup muslimana, njihov namaz i skrušeno obraćanje Allahu ostavlja trag na uslišanje dove, prema tome, vrijeme tog skupljanja je vrijeme u kojem se očekuje uslišanje dove. Na ovakav način usklađuju se svi hadisi, a Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, podsticao je svoj ummet na upućivanje dove i skrušeno obraćanje Allahu u oba spomenuta vremena.” (Zadul-mead, 1/394)

Ovdje je neophodno navesti još dvije napomene:

Prva napomena: Nakon što imam sjedne na minber, pa sve dok se ne klanja džuma-namaz, to je vrijeme u kojem se uslišava dova, međutim, kada imam ustane i počne držati hutbu, klanjači su dužni šutjeti i slušati imamov govor. Imajući to u vidu, postavlja se pitanje, pa kada onda da dove? Nakon što se prouči ezan i prije nego što imam počne sa hutbom, propisano je moliti dovom koja se uči nakon ezana, kao što je to prilika za bilo koju dovu, jer je to, pored mogućnosti da bude čas uslišanja petkom, i vrijeme između ezana i ikameta u kojem se prima dova. Također se može doviti u vremenu kada imam sjedne između dvije hutbe, te za vrijeme sedžde u namazu, jer sedžda je stanje u kojem je rob najbliži svom Gospodaru, te je, nakon što se izgovori propisani zikr na sedždi, pohvalno doviti. Također, na sjedenju u namazu, prije predaje selama, propisano je doviti i tražiti dobro ovog i budućeg svijeta. Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, u hadisu Ibn Mes‘uda, radijallahu anhu, nakon što je ukazao na obavezu učenja et-tešehhuda na sjedenju u namazu, rekao je: “A zatim neka izabere koju god dovu želi.” (Muslim, br. 402)

Druga napomena: Prema drugom mišljenju, čas uslišanja je nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a to je vrijeme u kojem nije propisano klanjati nafila-namaz, međutim, u spomenutom hadisu Ebu Hurejre navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tom času rekao: “…dok klanjajući moli”. Odgovarajući na ovu nejasnoću, učenjaci su kazali da je osoba koja iščekuje namaz ustvari u namazu, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o takvom kazao: “Neprestano je u namazu sve dok iščekuje namaz” (Buharija, br. 647). U jednoj predaji spominje se kako je Ebu Hurejre kazivao ovaj hadis u prisustvu Abdullaha b. Selama, Allah bio zadovoljan njima, nakon čega je Abdullah rekao: “Ja doista znam kada je taj čas!”, a Ebu Hurejre povika: “Obavijesti me kada je taj čas!” Abdullah reče: “To su posljednji trenuci pred završetak dana džume.” Ebu Hurejre priupita: “Kako da to budu posljednji trenuci petka kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neće se desiti da u tom času Allahov rob musliman, dok klanjajući moli…’, a u tom vremenu se ne klanja?” Na to Abdullah reče: “Zar Allahov Poslanik nije rekao: ‘Ko sjedne na svom mjestu čekajući namaz, on je u namazu sve dok ne klanja’?” “Naravno”, reče Ebu Hurejre, a Abdullah kaza: “To je to!” (Bilježe Ebu Davud, br. 1046, En-Nesai, br. 1430, i drugi, a predaja je sahih po ocjeni Albanija)

Također je moguće da se riječi Poslanika: “…dok klanjajući moli…”, odnose na molitvu uopćeno, bio onaj ko dovi u namazu ili ne, jer u arapskom jeziku riječ “klanjati” znači doviti.

Onaj ko želi tražiti vrijeme uslišanja dove petkom nakon ikindija-namaza, može to učiniti na više načina:

prvi, da nakon što klanja ikindiju ostane u mesdžidu i vrijeme provede u dovi i ibadetu sve do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak sunca. Ovo je najpotpuniji oblik;

drugi, da prije akšama ode u mesdžid, te klanja tehijetul-mesdžid, a zatim ostane i dovi sve do akšama;

treći, da petkom pred zalazak sunca, gdje god se nalazio, dovi i moli svog Gospodara.

Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o tome kako da postupi onaj ko želi doviti petkom pred zalazak sunca, da li treba biti u džamiji ili to može učiniti i kod kuće, pa je kazao: “Hadisi koji o tome govore uopćeni su i svojim doslovnim značenjem obuhvataju svakog ko dovi u vremenu kada se dova uslišava. Stoga, nadati se da će biti uslišano svakome ko dovi u tom vremenu, međutim, onome ko ostane u džamiji iščekujući akšam-namaz preče je da mu dova bude uslišana, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “…dok klanjajući moli…”, a onaj ko iščekuje namaz poput je onoga ko je u namazu. Ako se, pak, radi o bolesniku, koji dovi u svojoj postelji, ili ženi koja u svojoj kući, čekajući akšam-namaz, na mjestu gdje klanja, upućuje dove petkom nakon ikindija-namaza, nadati se, također, da će im biti uslišano.” (Fetava Ibn Baz, 30/271) Allah najbolje zna!

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Ve alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu!

Poštovana sestro, molim Uzvišenog Allaha da te počasti najvišim stepenom Dženneta na tvom strpljenju u kušnji i želji da praktično potvrdiš svoju vjeru.

Uzvišeni Allah stavio je vjernicama u obavezu da pokrivaju svoja tijela, kao što o tome kazuje kur’anski ajet: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika, neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i samilostan je.” (El-Ahzab, 59) Kada neka muslimanka odluči pokoriti se svom Gospodaru i izvršiti obavezu pokrivanja, ne postoji nikakav poseban obred, kao što je dova i sl., nego jednostavno to učini radi Allaha i nadajući se Njegovoj nagradi.

Kada vjernik iskreno želi sprovesti naredbu svoga Gospodara, a nakon toga u tome bude spriječen, njemu se piše nagrada kao da je u potpunosti izvršio obavezu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za vrijeme jednog od svojih vojnih pohoda rekao je: “Doista su iza nas, u Medini, ostali takvi ljudi da nismo prošli nijednim klancem niti dolinom a da nisu bili s nama, spriječilo ih je samo to što nisu bili u mogućnosti da nam se pridruže.” (Buhari, br. 2839)

Isto tako, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Kada vam nešto zabranim, toga se klonite, a kada vam nešto naredim, to učinite koliko ste u mogućnosti.” (Buhari, br. 7288) Prema tome, ti ćeš, onoliko koliko si u mogućnosti, svoje odijevanje prilagoditi islamskoj nošnji, a sve što je van tvoje mogućnosti, nisi ni dužna. Uzvišeni Allah kazao je: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekara, 286)

Isto tako, stanje nužde i prijeke potrebe čini zabranjeno dozvoljenim u mjeri koja je neophodna. Nakon što je Uzvišeni Allah spomenuo neka jela koja su vjernicima zabranjena, rekao je: “On vam je objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nevolji.” (El-En‘am, 119) To znači da u stanju nevolje ili prijeke potrebe, kada nema druge mogućnosti, zabranjena stvar postaje dozvoljena u mjeri koja je neophodna da bi se nevolja prevazišla. Prema tome, nastoj da se oko tebe brinu žene, a kada za to nema mogućnosti, nisi grješna ako to čine muškarci, jer to je stanje prijeke potrebe i nužde pri kojoj se to toleriše i neispravno bi bilo da zbog toga ostaviš neophodno potrebno liječenje.

U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila je jedna žena ashabijka koja je bolovala od epilepsije pa je jednom prilikom došla Allahovom Poslaniku tražeći od njega da dovi Allahu da je izliječi, a on je rekao: “Ako hoćeš, dovit ću, a ako hoćeš, strpi se i dobit ćeš Džennet!” Na to je žena rekla da će se strpjeti, zamolivši ga da dovi Allahu da joj podari da, kada izgubi svijest, ne otkriva svoje tijelo. Kasnije su ashabi pokazivali na tu ženu i govorili kako je ona od stanovnika Dženneta. (Buhari, br. 5652) Ovaj događaj kazuje nam kolika nagrada pripada vjerniku kada prihvati Allahovu odredbu i strpljivo podnose iskušenja.
Allaha molim da ti podari strpljenje, popravi stanje i najljepšom nagradom te obdari na ovom i budućem svijetu, a molim Ga da onima koji su pošteđeni takvih iskušenja omili zahvalnost Njemu te da blagodati kojima su obdareni troše tražeći Allahovo zadovoljstvo! Amin!

Odgovorio: mr. Hakija Kanurić, Rijad, KSA

Islamski pravnici o ovom pitanju imaju različita mišljenja, a razilaženje u ovom pravnom pitanju – mes’eli, rezultat je razilaženja u pogledu općeg propisa kurbana. Naime, kurban je u hanefijskom mezhebu vadžib imućnom muslimanu, dok je u ostala tri mezheba pritvrđeni sunnet. (El-Mevsuatil-kuvejtije, 5/76–77)

Po mišljenju džumhura (većine) učenjaka, među kojima su malikijski, šafijski i hanbelijski mezheb, kada čovjek odredi konkretnu životinju za kurban, a čista je od svih mahana koje se ne smiju naći pri žrtvenoj životinji, te se zatim pri životinji pojavi mahana koju on nije uzrokovao i za koju nije odgovoran, zaklat će je i žrtvovanje je validno. Ibn Kudama kaže: “Kada čovjek za kurban odredi zdravu životinju bez mahane, te se nakon toga pri životinji pojavi mahana koja životinju čini nezadovoljavajućom za kurban, zaklat će je i time je žrtvovanje validno. To mišljenje preneseno je od Ataa, Hasana el-Basrija, Zuhrija, Sevrija, Malika, Šafije i Ishaka.” (El-Mugni, 11/104)

Ibn Tejmijja kaže: “A ako kupi životinju za kurban, te se nakon toga pri životinji prije klanja pojavi mahana, zaklat će je, prema jednom mišljenju učenjaka.” (Medžmuul-fetava, 26/304)

Dokaz za ovo mišljenje nalazi se u predaji koju bilježi Bejheki od Ibn Zubejra, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je među njegovim žrtvenim životinjama dovedena ćorava deva, pa je kazao: “Ako ju je to snašlo nakon što je kupljena, žrtvujte je, a ako ju je to snašlo prije nego što je kupljena, zamijenite je.” (Sunenul-Bejhekil-kubra, br. 10027, predaja je vjerodostojna po ocjeni imama Nevevija, El-Medžmuu, 8/363)

Ovakav je stav većine učenjaka ako se radi o životinji koja se žrtvuje za Kurban-bajram, a to žrtvovanje, shodno njihovom mišljenju, nije obavezno, međutim, ukoliko se radi o obaveznom prinošenju žrtve, kao što je zavjetni kurban, životinju koju snađe mahana dužnost je zamijeniti zdravom, jer samo žrtvovanjem životinje bez mahane ispunjava se obaveza. (El-Mugni, 11/104)

Učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da je žrtvovanje kurbana vadžib svakom imućnom muslimanu, dok siromah to nije dužan. Stoga, hanefijski učenjaci u ovom propisu prave razliku između imućnog i siromašnog te imućnog obavezuju da oštećenu životinju zamijeni drugom, dok je siromahu dozvoljeno zaklati životinju i nakon mahane. Potvrđujući i obrazlažući ovaj stav u poznatoj knjizi hanefijskog mezheba El-Hidaje, nakon što je ukazano na mahane koje se ne smiju nalaziti pri žrtvenoj životinji, kaže se: “Sve spomenuto odnosi se na mahane koje se nalaze pri životinji u vremenu kupovine, a ko bi kupio životinju bez mahane, te nakon toga se pri njoj pojavi neka od mahana koje čine životinju neprikladnom za kurban, u tom slučaju, ako je imućan, dužan je zaklati drugu životinju, a ako je siromašan, dozvoljeno je i prihvatljivo da tu životinju (koju je snašla mahana) zakolje. Razlog za to jeste što je klanje kurbana imućnom u samom početku šerijatom stavljeno u obavezu i ta obaveza nije nastala kupovinom životinje, tako da obaveza nije vezana za tu konkretnu životinju, za razliku od siromaha kome je klanje kurbana postalo obavezno kupovinom životinje sa nijetom da bude kurban, pa je u njegovom slučaju obaveza vezana za tu konkretnu životinju.” (El-Merginani, El-Hidaje, 4/74)

Hanefijski učenjaci iz ovog propisa izuzimaju samo mahane koje nastanu pri samom klanju, kao naprimjer da se pri polaganju životinje na tlo radi klanja životinji slomi noga, takvo nešto ne čini životinju neprikladnom za kurban, svejedno bio prinosilac žrtve siromašan ili imućan.

Spomenuta predaja koju prenosi  Ibn Zubejr, radijallahu anhu, ide u prilog stanovištu većine učenjaka. Zatim, životinja kupljena s namjerom da se žrtvuje poput je povjerenog emaneta, a povjerenik nije odgovoran za oštećenje emaneta, ukoliko oštećenje ne nastane njegovim propustom. To znači da je životinju kupljenu za kurban dozvoljeno žrtvovati nakon pojave mahane koju vlasnik životinje nije uzrokovao, a zamijeniti je zdravom bolje je i potpunije. Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Gostoprimstvo je odraz lijepog ahlaka, sunnet Ibrahima, alejhis-selam, i svih poslanika i dobro djelo na koje je islam podstakao. Pravo gosta je da bude ugošćen jedan dan i noć. Ako produži boravak duže od toga, neka ga domaćin gosti još dva dana. Ako se, pak, boravak produži nakon tri dana, gošćenje je u tom slučaju sadaka. Gost ne treba oduljiti boravak tako da domaćin osjeti neugodnost i opterećenje. O pravu koje gost ima kod svog domaćina, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govori u većem broju hadisa, od kojih su sljedeći: “Noć gosta (gosta primiti na konak) je obavezno pravo na svakom muslimanu, pa kome gost osvane u dvorištu, postao je njegov dužnik, ako hoće, uzet će svoj dug, a ako hoće, ostavit će.” (Ahmed, br. 17211, Ebu Davud, br. 3750, Ibn Madže, br. 3677, i drugi, hadis je sahih)
“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka lijepo ugosti gosta!” Neko upita: ”A kako se gost lijepo ugosti?”, a Poslanik reče: ”Tri dana, a šta bude više od toga, to je sadaka!” (Bilježe El-Bezzar, br. 9749, i Ebu Jala, br. 6218, rekao je Husejn Esed: ”Sened je vjerodostojan.”)
“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka ukaže počast svome komšiji! Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka svom gostu ukaže počast dajući mu njegovu nagradu!” ”A šta je njegova nagrada, Allahov Poslaniče?”, upitaše prisutni, a Poslanik reče: ”Dan i noć! Gostoprimstvo traje tri dana, a sve nakon toga je sadaka.” (El-Buhari, br. 6019, i Muslim, br. 48) U predaji kod Muslima (br. 48) još je navedeno: “…i nije dozvoljeno čovjeku muslimanu da ostane kod svog brata tako dugo da ga na grijeh navede!” ”Allahov Poslaniče, a kako će ga na grijeh navesti?”, upitaše, a Poslanik reče: ”Boravi kod njega, a on nema čime da ga ugosti!”
Rekao je Ibnul-Esir u komentaru ovog hadisa: ”Prvi dan će se potruditi da mu ponudi koliko je u mogućnosti dobrog i lijepog. Drugi i treći dan će mu ponuditi ono što ima pri ruci i neće nuditi više od svog običaja. Nakon toga će mu ponuditi opskrbu dovoljnu za putovanje u trajanju od jednog dana i noći.“ (En-Nihaje, 1/837)
Hanbelijski mezheb je stanovišta da je prihvatiti gosta jedan dan i noć vadžib, a upotpuniti tri dana je sunnet. Ostala tri mezheba, kao i neke hanbelije, stanovišta su da je prihvaćanje gosta sunnet, a gostoprimstvo traje tri dana. (El-Mevsuatul-kuvejtije, 28/316) Imam En-Nevevi, rahimehullah, mišljenje da je gostoprimstvo sunnet pripisuje izrazitoj većini učenjaka. (Komentar Muslima, 1/128)
Argument prvog mišljenja su poslaničke naredbe u navedenim predajama, kao i hadisi u kojima Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, dozvoljava gostu da, ukoliko mu bude uskraćeno gostoprimstvo, bez dozvole domaćina uzme svoje pravo.
Drugo mišljenje crpi svoje argumente iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Neka svom gostu ukaže počast dajući mu njegovu nagradu!”, jer ukazati počast i dati nagradu biva proizvoljno.
Učenjaci malikijskog i hanbelijskog mezheba ističu da se obaveza odnosi isključivo na nenaseljena mjesta, a ne na urbane zone, odnosno na stanje kada bi gost, u slučaju da mu se ne pruži gostoprimstvo, bio izložen opasnosti i neugodnosti. U tom slučaju, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio je gostu da, bez dozvole, uzme svoje pravo na gostoprimstvo kod svog domaćina, ako ga isti uskrati, rekao je: “Ako odsjednete kod nekog naroda pa vam ponude gostoprimstvo kakvo priliči, prihvatite, a ako to ne učine, uzmite od njih pravo gosta koje trebaju pružiti!” (El-Buhari, br. 2461, i Muslim, br. 1727) Malikijski učenjak Sahnun kaže: ”Prihvatiti gosta je dužnost stanovnicima sela, a kada musafir doputuje u grad, naći će smještaj.“ (El-Mevsuatul-kuvejtije, 28/317) Hanbelijski učenjak El-Behuti kaže: ”Prihvatiti gosta u gradovima nije obaveza, jer u njima postoje pijace i džamije, te gost uz to nije u potrebi za gostoprimstvom, za razliku od sela, u njima su mjesta kupovine i prodaje udaljena, pa je stoga dužnost prihvatiti putnika prolaznika.” (Kešaful-kina, 6/202) Dakle, prihvatiti gosta i ukazati mu počast je pohvalno u svakom slučaju, a pohvala prelazi u obavezu ako je gost u stvarnoj potrebi.

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Mišljenja islamskih pravnika sve četiri mezheba podudaraju se u ovom pitanju i slažu se da nije dozvoljeno zakopati muslimana u nevjerničkom groblju, osim u slučaju prijeke potrebe, kada druga opcija nije moguća (El-Mevsuatul-fikhije, 21/20), kao naprimjer da ne postoji posebno muslimansko mezarje, a transport u muslimansku zemlju nije moguć. Pravna podloga ovog mišljenja je ustaljena praksa muslimana od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve do danas. Ibn Hazm, rahimehullah, govoreći o ovom pitanju, kaže: “…Jer je praksa muslimana od vremena Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se musliman ne zakopava zajedno sa idolopoklonikom.” (El-Muhala, 5/142) Zatim, zakopati muslimana u nevjerničkom groblju je ružan postupak prema njemu, jer muslimanska mezarja su mjesta na kojima se spušta milost i rahmet, dok su nevjernička groblja mjesta na koja se spušta Božija kazna i srdžba.
Ovo pitanje može poslužiti kao primjer fikhskog preferiranja između dvije štete, odnosno dva neželjena djela, kroz koje se trpi manja šteta da bi se odagnala veća. Naime, mrtvi se u pravilu zakopava u zemlji u kojoj umre, jer time se požuruje sa dženazom i ukopom kao što je na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podstakao, rekavši: “Požurite sa umrlim, jer ako je bio dobar, nosite ga velikoj blagodati, a ako nije bio takav, skinut ćete zlo sa svojih ramena.” (Buharija, br. 1315, i Muslim, br. 944) Dok prijevoz umrlog u muslimansku zemlju znači odgađanje ukopa, ali je to manje zlo od ukopavanja muslimana u nevjerničkoj zemlji, a naročito u njihovom groblju.
Dakle, najpreče je umrlog muslimana transportovati u muslimansku zemlju i tu ga zakopati, a ako to nije moguće, zakopat će se u posebnom muslimanskom mezarju u nevjerničkoj zemlji. Ako ni to nije moguće, zakopat će se na posebnom mjestu izvan nevjerničkog groblja. Ako sve ove mogućnosti nisu izvodive, zakopat će se gdje uvjeti dozvoljavaju makar to bilo u nevjerničkom groblju, jer je to stanje prijeke potrebe (darure). Allah najbolje zna!

Odgovorio: mr. Hakija Kanurić