Svaka zahvala pripada Svevišnjem Allahu i neka su salavati i selami na Allahovog odabranog roba, miljenika i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Pretjerana želja za lagodnim životom indikator je utjecaja aktuelnog materijalističkog trenda na porodicu muslimana. Nevjernik živi svoj ovosvjetski život vjerujući da je to sve, da nakon smrti nema ništa, stoga nastoji ovaj život provesti u užitku i lagodnosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Dunjaluk je zatvor za vjernika, a Džennet za nevjernika.” (Muslim, br. 2956) Vjerniku je zatvor jer nije on prepušten svojim prohtjevima da ga vode, nego svoj život uređuje shodno granicama koje je Allah postavio, jer za vjernika je ovaj život samo sredstvo kojim kupuje ono što istinski vrijedi – Allahovo zadovoljstvo i kuću vječne sreće. S druge strane, nevjernik o tome ne vodi brigu, pa je stoga ovaj život, iako je pun tegoba i nedostataka, njemu Džennet u usporedbi sa onim što mu nakon smrti predstoji. Vjernik mora biti svjestan ove temeljne razlike u pogledu na život i ne smije sebi dozvoliti da se povede za onima koji o stajanju pred Allahom ne razmišljaju: “I nikako ne gledaj dugo ljepote ovoga svijeta koje Mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo, ta nagrada Gospodara tvoga je bolja i vječna.” (Ta-ha, 131)

Islamska vjera stavlja svojim sljedbenicima u strogu obavezu ne samo brigu o roditeljima nego vrhunac pažnje prema njima i lijepog ophođenja, odnosno dobročinstvo. Uzvišeni Allah, veličanstvenom retorikom o pravu roditelja, kaže: “Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!’” (El-Isra, 23–24)

Kada se sklapa bračni ili neki drugi ugovor, strane ugovora mogu postaviti određene uvjete, međutim, nisu svi uvjeti prihvatljivi niti ispravni u islamskom zakonu – šerijatu. Svaki uvjet koji dozvoljava zabranjeno ili zabranjuje dozvoljeno ništavan je. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao je: “Šta je tom svijetu pa postavljaju uvjete kojih nema u Allahovoj Knjizi? Ništavan je svaki uvjet kojeg nema u Allahovoj, azze ve dželle, Knjizi, pa kad bi bilo i stotinu uvjeta. Allahova Knjiga je istina, a Allahov uvjet je preči!” (Muslim, br. 1504) Pod uvjetom kojeg nema u Allahovoj Knjizi podrazumijeva se svaki uvjet koji je suprotan Allahovoj Knjizi, odnosno uvjet iz kojeg proizlazi činjenje harama ili ostavljanje vadžiba – obaveze. Uvjet spomenut u pitanju pripada ovoj vrsti u slučaju kada sin nije u stanju hizmetiti roditelje i pružiti im potrebnu brigu i pažnju bez pomoći supruge.

Mladoženja koji prilikom sklapanja braka zna ili osnovano vjeruje da bez pomoći one s kojom stupa u brak može ispuniti pravo roditelja, iznajmljivanjem posluge i sl., može prihvatiti sličan uvjet, a u protivnom, to mu je zabranjeno. Jedno fikhsko pravilo kaže: “Sve bez čega se obaveza ne može ispuniti također je obavezno, a sve bez čijeg se ostavljanja ne može haram ostaviti i samo je haram”. Prema tome, nije dozvoljeno prihvatiti uvjet iz kojeg će nužno proizaći činjenje harama ili ostavljanje vadžiba. Dakle, ako mladić koji stupa u brak pretpostavlja da bez pomoći supruge ne može roditeljima pružiti njihovo pravo u brizi i dobročinstvu, takvome je haram prihvatiti uvjet da mu supruga neće služiti roditelje.

Sa aspekta djevojke, njoj je načelno dozvoljeno postaviti sličan uvjet ili odbiti prosca koji joj nije u stanju pružiti ono što želi, ali je to opravdano samo onoj koja pretpostavlja da nije u stanju izvršiti takvu obavezu ili joj zauzetost prečim takvo nešto ne dozvoljava. Ako je prosac moralan, uzorit vjernik i podesan za brak, ne treba ga odbijati sličnim uvjetom. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada vam kao prosac dođe onaj čijom ste vjerom i moralom zadovoljni, oženite ga, jer ako tako ne postupite, na zemlji će se pojaviti fitna i veliki nered.” (Tirmizi, br. 1084, hadis je hasen po ocjeni Albanija)

Kada se nađemo na raskrsnici dva puta: jedan vodi Allahovom zadovoljstvu, a drugi Njegovoj srdžbi, prisjetimo se predaje od Ebu Katade i Ebu Dehmana, u kojoj kazuju da su sreli jednog nomada – stanovnika pustinje, i pitali ga: “Da li si štagod čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?” “Da”, rekao je, “čuo sam ga da kaže: ‘Doista nećeš nešto ostaviti radi Uzvišenog Allaha a da ti Allah to neće zamijeniti nečim što je za tebe bolje.’” (Ahmed, br. 23124, sahih po ocjeni Šuajba Arnauta) Allaha molim da našu omladinu izvede na Pravi put, omili im iman i dobra djela, a omrzne im nevjerstvo i grijeh!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice n-um.com

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve sljedbenike.
Bismilla se, u namazu, uči nakon početnog tekbira, dove i isti’aze (euzubillahi), odnosno na početku učenja Fatihe. Ne smeta da se bismilla prouči prije početnog tekbira ne smatrajući to sunnetom, međutim, ne treba to redovno činiti, jer u predajama u kojima ashabi, Allah bio zadovoljan njima, opisuju namaz Poslanika, ﷺ, ne spominje se da je Poslanik prije početnog tekbira učio bismillu.

Što se tiče abdesta, gusula i tejemmuma, propisano je na početku svakog od ovih ibadeta proučiti bismillu. To je mišljenje velike većine islamskih pravnika i to mišljenje zastupaju četiri poznata mezheba: hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski. (Pogledati: Hašijetu Ibn Abidin, 1/127, Eš-Šerhul-kebir, Ed-Dirdir, 1/103, El-Medžmu, En-Nevevi, 1/342, i Er-Revdul-murbi, El-Behuti, 1/157)
Kao dokaz propisanosti učenja bismille na početku abdesta navode se brojni hadisi, međutim, ti hadisi su slabi u svom lancu prenosilaca. Jedan od takvih hadisa jeste predaja u kojoj se navodi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Nema namaza onaj ko nema abdesta, a abdesta nema onaj ko pri njemu ne spomene Allahovo ime.” (Ahmed, br. 9408, Ebu Davud, br. 102, Ibn Madže, br. 399) Imam Tirmizi bilježi zadnji dio ovog hadisa i kaže: “U ovom poglavlju postoji još predaje od Aiše, Ebu Seida, Ebu Hurejre, Sehla ibn Sa’da i Enesa, a imam Ahmed ibn Hanbel kaže: ‘U ovom poglavlju nije mi poznat niti jedan hadis sa dobrim senedom.”‘ (Džamiut-Tirmizi, br. 25, 1/37) Hadiski eksperti su zaključili da su slabe sve predaje od Poslanika, ﷺ, koje potvrđuju učenje bismille pri abdestu, međutim, mnoštvo tih predaja ukazuje da taj postupak ima svoje utemeljenje u sunnetu. Rekao je Ibnus-Salah: “Ovaj hadis je prenesen mnoštvom puteva, u svakom od njih ima slabost, ali se hadis ne odbacuje, jer spajanjem svih tih puteva hadis se može opisati dobrim.” (El-Bedrul-munir, Ibnul-Mulekan, 2/90)

Dio učenjaka, poput Nesaija, Ibn Mende, Ibn Huzejme, Darekutnija i Bejhekija (pogledati: El-Bedrul-munir, Ibnul-Mulekan, 2/90), za dokaz uzimaju drugu poredaju koja je vjerodostojna, ali nije tako izravna i jasna, a to je predaja od Enesa, radijallahu anhu, u kojoj kaže: “Skupina ashaba tražila je vodu za abdest, ali je ne nađoše, te Poslanik, ﷺ, upita: ‘Ima li neko od vas nešto vode?’ Tada Poslanik stavi svoju ruku u posudu i reče: ‘Abdestite, u ime Allaha (bismillah)!'” Enes dalje govori: “Gledao sam kako voda izlazi između njegovih prstiju sve dok se posljednji od njih nije abdestio.” “Koliko ih je bilo?”, upitaše Enesa, a on reče: “Oko sedamdeset.” Kaže Bejheki: ”Ovo je najvjerodostojnija predaja o bismilli pri abdestu.” (Es-Sunenul-Kubra, br. 194, a hadis bilježi Nesai, br. 78, Ebu Jala, br. 3036, i Ibn Huzejme, br. 144)

O učenju bismille prije uzimanja gusula od džunupluka (stanja nakon spolnog odnosa), imam Nevevi, rahimehullah, kaže: “Kada čovjek hoće uzeti gusul od džunupluka, spomenut će Allahovo ime tako što će izgovoriti: ‘Bismillah’, a dozvoljeno je da doda i ‘Er-Rahmanir-Rahim’, međutim, izgovorom tih riječi ne namjerava učenje Kur’ana.” (El-Medžmu, 2/181) Time imam Nevevi želi naglasiti da se izgovoranjem bismille na početku gusula ne namjerava učenje Kur’ana, jer je u tom stanju zabranjeno učiti Allahov govor, nego se bismilla izgovara kao zikr i spominjanje Allaha, ne kao kur’anski ajet.

Rezimirajući prethodno, možemo zaključiti da proučiti bismillu prije stupanja u namaz nije zabranjeno, međutim, to nije bila praksa Božijeg Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, i stoga to ne treba redovno činiti, a učenje bismille na početku abdesta, tejemmuma i gusula je propisano.

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić