Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o vrlinama petka, dana u kojem se obavlja džuma-namaz, rekao: “U njemu se nalazi jedan čas, neće se desiti da u tom času Allahov rob, musliman, dok klanjajući moli, zatraži nešto od Allaha a da mu to Allah ne podari.” Pri tome je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, svojom rukom išaretio ukazujući na kratkoću tog časa. (Buhari, br. 935)

U preciziranju tog časa u kojem se molitva uslišava, učenjaci imaju različita mišljenja od kojih su po jačini argumenta najizraženija dva:

prvo, to je vrijeme nakon što imam sjedne na minber, pa sve do završetka džuma-namaza;

drugo, to je vrijeme nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak.

Za oba mišljenja navode se dokazi u sunnetu i svako od njih odabrala je skupina istaknutih učenjaka. Dokaz za prvo mišljenje jeste hadis koji prenosi Ebu Musa el-Eš‘ari, radijallahu anhu, u kojem navodi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da o tom vremenu kaže: “To je vrijeme nakon što imam sjedne (na minber) pa sve dok se namaz ne završi.” (Muslim, br. 853) Ovo mišljenje odabrali su brojni učenjaci od kojih su Bejheki, Ibn Arebi, Kurtubi i Nevevi. (Nevevi, El-Medžmu, 4/541, i Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 2/421)

Dokaz za drugo mišljenje jeste hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dan džuma-namaza (petak) ima dvanaest sati, i nema nijednog muslimana koji će (u vremenu uslišenja dove) tražiti nešto od Allaha a da mu to Allah neće uslišati. To vrijeme tražite u zadnjem satu nakon ikindija-namaza.”(Bilježe Ebu Davud, br. 1048, i Nesai, br. 1389, a hadis je vjerodostojan po ocjeni Nevevija i Albanija) Ovo mišljenje zastupaju brojni učenjaci na čijem je čelu poznati ashab Abdullah b. Selam, radijallahu anhu. Ibn Hadžer kaže: “Drugi su preferirali mišljenje Abdullaha b. Selama, a Tirmizi prenosi od Ahmeda da je rekao: ‘Najviše hadisa na to ukazuje.’ Ibn Abdulberr kaže: ‘To je najjače mišljenje o ovom pitanju.’ Seid b. Mensur vjerodostojnim senedom prenosi od Ebu Seleme b. Abdurrahmana da se jednom prilikom skupina ashaba sastala te su se prisjećali tog vremena na dan džume, u kojem se dova uslišava, a zatim su se, prije nego što su se razišli, složili da je to zadnji sat tog dana. To mišljenje preferirali su mnogi imami, poput Ahmeda i Ishaka.” (Fethul-Bari, 2/421)

U oba spomenuta vremena nadati se da će dova biti uslišana. U tom smislu Ibn Kajjim, nakon što je naveo argumente da je taj čas nakon ikindija-namaza, rekao je: “Smatram da je vrijeme u kojem se obavlja namaz (džuma) također vrijeme u kojem se dova uslišava, i oba vremena su vrijeme uslišanja, iako je određeno vrijeme za to zadnje vrijeme nakon ikindija-namaza, jer to je fiksno vrijeme u danu, ne pomjera se naprijed ili nazad, dok vrijeme namaza prati sam namaz, klanjao se ranije ili kasnije. Vrijeme namaza je vrijeme u kojem se uslišava dova, jer skup muslimana, njihov namaz i skrušeno obraćanje Allahu ostavljaju trag na uslišanje dove, prema tome, vrijeme tog skupljanja jeste vrijeme u kojem se očekuje uslišanje dove. Na ovakav način usklađuju se svi hadisi, a Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, podsticao je svoj ummet na upućivanje dove i skrušeno obraćanje Allahu u oba spomenuta vremena.” (Zadul-mead, 1/394)

Ovdje je neophodno navesti još dvije napomene:

Prva napomena: Nakon što imam sjedne na minber, pa sve dok se ne klanja džuma-namaz, to je vrijeme u kojem se uslišava dova, međutim, kada imam ustane i počne držati hutbu, klanjači su dužni šutjeti i slušati imamov govor. Imajući to u vidu, postavlja se pitanje, pa kada onda da dove? Nakon što se prouči ezan i prije nego što imam počne sa hutbom, propisano je moliti dovom koja se uči nakon ezana, kao što je to prilika za učenje bilo koje dove, jer je to, pored mogućnosti da bude čas uslišanja petkom, i vrijeme između ezana i ikameta u kojem se prima dova. Također se može doviti u vremenu kada imam sjedne između dvije hutbe, te za vrijeme sedžde u namazu, jer sedžda je stanje u kojem je rob najbliži svom Gospodaru, te je, nakon što se izgovori propisani zikr na sedždi, pohvalno doviti. Također, na sjedenju u namazu, prije predaje selama, propisano je doviti i tražiti dobro ovog i budućeg svijeta. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu Ibn Mesuda, radijallahu anhu, nakon što je ukazao na obavezu učenja et-tešehhuda na sjedenju u namazu, rekao je: “A zatim neka izabere koju god dovu želi.” (Muslim, br. 402)

Druga napomena: Prema drugom mišljenju, čas uslišanja počinje nakon ikindija-namaza i traje do zalaska sunca, a to je vrijeme u kojem nije propisano klanjati nafila-namaz, međutim, u spomenutom hadisu Ebu Hurejre navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tom času rekao: “…dok klanjajući moli”. Odgovarajući na ovu nejasnoću, učenjaci su kazali da je osoba koja iščekuje namaz ustvari u namazu, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o takvome kazao: “Neprestano je u namazu sve dok iščekuje namaz” (Buhari, br. 647). U jednoj predaji spominje se kako je Ebu Hurejra kazivao ovaj hadis u prisustvu Abdullaha b. Selama, Allah bio zadovoljan njima, nakon čega je Abdullah rekao: “Ja doista znam kada je taj čas!”, a Ebu Hurejra povika: “Obavijesti me kada je taj čas!” Abdullah reče: “To su posljednji trenuci pred završetak dana džume.” Ebu Hurejra priupita: “Kako da to budu posljednji trenuci petka kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neće se desiti da u tom času Allahov rob musliman, dok klanjajući moli…’, a u tom vremenu se ne klanja?” Na to Abdullah reče: “Zar Allahov Poslanik nije rekao: ‘Ko sjedne na svom mjestu čekajući namaz, on je u namazu sve dok ne klanja’?” “Naravno”, reče Ebu Hurejra, a Abdullah kaza: “To je to!” (Bilježe Ebu Davud, br. 1046, Nesai, br. 1430, i drugi, a predaja je sahih po ocjeni Albanija)

Također je moguće da se riječi Poslanika: “…dok klanjajući moli…”, odnose na molitvu uopćeno, bio onaj ko dovi u namazu ili ne, jer u arapskom jeziku riječ “klanjati” znači doviti.

Onaj ko želi tražiti vrijeme uslišanja dove petkom nakon ikindija-namaza, može to učiniti na više načina:

prvi, da nakon što klanja ikindiju ostane u mesdžidu i vrijeme provede u dovi i ibadetu sve do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak sunca. Ovo je najpotpuniji oblik;

drugi, da prije akšama ode u mesdžid, te klanja tehijjetul-mesdžid, a zatim ostane i dovi sve do akšama;

treći, da petkom pred zalazak sunca, gdje god se nalazio, dovi i moli svog Gospodara.

Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o tome kako da postupi onaj ko želi doviti petkom pred zalazak sunca, da li treba biti u džamiji ili to može učiniti i kod kuće, pa je kazao: “Hadisi koji o tome govore uopćeni su i svojim doslovnim značenjem obuhvataju svakoga ko dovi u vremenu kada se dova uslišava. Stoga, nadati se da će biti uslišano svakome ko dovi u tom vremenu, međutim, onome ko ostane u džamiji iščekujući akšam-namaz preče je da mu dova bude uslišana, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “…dok klanjajući moli…”, a onaj ko iščekuje namaz poput je onoga ko je u namazu. Ako se, pak, radi o bolesniku, koji dovi u svojoj postelji, ili ženi koja u svojoj kući, čekajući akšam-namaz, na mjestu gdje klanja, upućuje dove petkom nakon ikindija-namaza, nadati se, također, da će im biti uslišano.” (Fetava Ibn Baz, 30/271) Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Plastične operacije ili hirurški poduhvati čiji je cilj uljepšavanje fizičkog izgleda dijele se na dvije vrste. Prva su plastične operacije koje se vrše sa ciljem otklanjanja tjelesnih nedostataka koje su rezultat nekih bolesti (poput odsijecanja dojke radi otklanjanja raka dojke), saobraćajnih ili drugih nesreća, prirodnih katastrofa, požara i slično, kao i urođenih tjelesnih nedostataka poput šestog prsta na ruci i slično. Ova vrsta plastičnih operacija dozvoljena je, jer se njome ne namjerava mijenjanje Allahovog stvaranja, koje je zabranjeno. Dokaz za njihovu dozvolu jeste hadis koji bilježe Ebu Davud, 4232, Tirmizi, 1770, i Nesai, 5161, u svojim Sunenima, a koji je šejh Albani ocijenio dobrim u djelu Irvaul-galil, 824. Naime, prenosi se da je Arfedža b. Esad, radijallahu anhu, izgubio nos u bitki El-Kulab koja se odigrala u džahilijetu, pa je ugradio srebreni nos. Srebreni nos imao je neprijatan miris pa mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da ugradi nos od zlata.

Druga vrsta jesu plastične operacije koje imaju za cilj uljepšavanje izgleda poput: uljepšavanja nosa njegovim umanjivanjem, uljepšavanje dojki njihovim uvećavanjem ili smanjivanjem, uljepšavanje lica zatezanjem kože na licu i slično. Hirurški zahvati ove vrste nisu motivirani nuždom niti šerijatski opravdanom potrebom, nego je njihova suština mijenjanje Allahovih stvorenja shodno strastima i prohtjevima ljudi. Allah, subhanehu ve te‘ala, stvorio je neke ljude lijepim, a druge manje lijepim i zabranio je mijenjanje izgleda Svojih stvorenja čija je namjera samo dodatno uljepšavanje. Kaže Uzvišeni Allah: “Oni mimo Allaha ženskim kumirima ibadet upućuju, a ne upućuju ga drugom do šejtanu-prkosniku, prokleo ga Allah! A on je rekao: ‘Ja ću se sigurno potruditi da preotmem za sebe određen broj Tvojih robova, i navodit ću ih, sigurno, na stranputice, i primamljivat ću ih, sigurno, lažnim nadama, i sigurno ću im zapovjediti pa će stoci uši rezati, i sigurno ću im narediti pa će stvorenja Allahova mijenjati!’ A onaj ko za zaštitnika šejtana prihvati, a ne Allaha, doista će propasti!“ (En-Nisa, 117–119) Prema tome, šejtan je taj koji naređuje da se mijenjaju Allahova stvorenja. Također, u hadisu muttefekun alejhi (Buhari i Muslim) prenosi Ibn Mesud, radijallahu anhu, da je čuo da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proklinje žene mutenemmise (koje traže da im se otklone ili obriju obrve) i mutefellidže (koje traže brušenje zdravih zubi) radi uljepšavanja, koje mijenjaju Allahova stvorenja. (Muhammed Muhtar Šinkiti, Ahkamul-džerahatit-tibbijje) Prema tome, nije dozvoljeno da se žena muslimanka podvrgne operaciji povećavanja grudi čiji je cilj samo dodatno uljepšavanje, a ne otklanjanje nedostatka koji je nastao zbog bolesti, udesa i slično. Ve billahi tevfik!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Ako tvoja supruga, zato što niste bili upoznati sa tim propisom, pristaje da se dogovorite oko vremena i načina isplaćivanja mehra nakon toliko vremena, to je onda stvar njene odluke. Dakle, mehr je njen hakk (pravo) i ona može odustati od njega potpuno ili odgoditi isplaćivanje shodno tome kako se dogovorite, a isto tako ona ima pravo zahtijevati da joj mehr odmah daš. Ve billahi tevfik!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Važnost namaza i njegov stepen u islamu poznat je svakom muslimanu. Islamski učenjaci posvetili su veliku pažnju ovom ibadetu izučavajući i najsitnije detalje vezane za njega. Jedan od tih detalja jeste način na koji se klanjač spušta na sedždu, te da li se pri tome na tlo spuštaju prvo ruke, a zatim koljena ili obratno. Ebu Hanifa, Šafija i Ahmed, u jednoj predaji, odabrali su mišljenje da se prilikom spuštanja na sedždu prvo spuštaju koljena, a zatim ruke. Imam Tirmizi, pripisujući ovo mišljenje džumhuru (velikoj većini) islamskih učenjaka, kaže: “Većina učenjaka podržava ovu praksu!” (Džamiut-Tirmizi, 2/56, hadis, br. 268), tj. da se prilikom odlaska na sedždu prvo spuštaju koljena, a zatim ruke, a kada se ustaje, prvo se podignu ruke, a zatim koljena. Dokaz za ovo mišljenje jeste hadis Vaila b. Hudžra u kojem se kaže: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako, odlazeći na sedždu, spušta koljena prije ruku, a kada ustaje, podiže ruke prije koljena.” (Ebu Davud, br. 838, Tirmizi, br. 268, En-Nesai, br. 1089,  Ibn Madža, br. 882, i Darekutni, br. 1307) Nakon što je naveo ovaj hadis, Darekutni je rekao: “Ovaj hadis prenosi samo Jezid b. Harun od Šurejka.  Od Asima b. Kulejba ne prenosi ga niko osim Šurejka, a Šurejk nije jak prenosilac u predajama koje samo on prenosi.” (Sunenud-Darekutni, 2/150) Šejh Albani, rahimehullah, također je hadis ocijenio slabim. (Miškatul-mesabih, 1/195)

Imam Malik, Evzai i mnogi drugi hadiski učenjaci preferiraju spuštanje ruku prije koljena, argumentirajući to hadisom Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas čini sedždu, neka se ne spušta kao što se spušta deva, i neka spusti ruke prije koljena.” (Bilježe Ahmed, br. 8942, Ebu Davud, br. 840, Nesai, br. 1091 i drugi) Imam Nevevi ocijenio je dobrim sened ovog hadisa, a šejh Albani vjerodostojnim. (El-Medžmu, 3/421, i Miškatul-mesabih, 1/196)

Mnogi učenjaci preferirali su postupanje po hadisu Vaila, radijallahu anhu, koji se uzima kao dokaz za prvo mišljenje, dajući mu prednost nad predajom Ebu Hurejre, radijallahu anhu, tvrdeći da je ta predaja kontradiktorna u svom značenju. Jedan od istaknutih učenjaka koji su odabrali prvo mišljenje, tj. da se koljena spuštaju prije ruku, jeste Ibn Kajjim, a od savremenih učenjaka Muhammed b. Salih el-Usejmin. (Vidjeti: Zadul-mead, 1/215, i Eš-Šerhul-mumti, 3/110)

Rezimirajući ovo pitanje, navest ću citat Ibn Tejmijje, rahimehullah, koji potvrđuje da su oba načina prihvatljiva i ispravna, a postojeće razilaženje odnosi se na odabir boljeg i potpunijeg. Ibn Tejmijja kaže: “Učenjaci su jednoglasni u tome da je namaz dozvoljeno obavljati na svaki od dva spomenuta načina. Ako klanjač želi, spuštat će koljena prije ruku, a ako hoće, spuštat će ruke, a zatim koljena.  Namaz  mu je ispravan u oba slučaja, po konsenzusu učenjaka, međutim, učenjaci su se razišli u određivanju boljeg.” (Medžmuul-fetava, 22/449)

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Namazi obavljeni na takav način ne smatraju se propuštenim namazima, jer ko uspije klanjati jedan rekat nekog namaza prije nego što nastupi namasko vrijeme drugog namaza, računa se da je obavio taj namaz. Dokaz za to jeste hadis muttefekun alejhi (Buhari, 580, i Muslim, 1401) koji se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko prispije na jedan rekat nekog namaza, prispio je na namaz.” Prema tome, nisi dužna naklanjati namaze. Ve billahi tevfik!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić