Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan: “Može li vjernik biti kukavica?” “Da”, odgovorio je, pa je upitan: “Može li vjernik biti škrt?” “Da”, odgovorio je, pa je upitan: “Može li vjernik biti lažljivac?” “Ne”, odgovorio je. Hadis bilježe imam Malik u Muvetti i Bejheki u Šuabul-imanu, sa slabim lancem prenosilaca. (Albani, Daifu Et-Tergibi vet-terhib, br. 1752) Dakle, te riječi se spominju u hadisu, ali je hadis prenesen slabim lancem prenosilaca.

Što se tiče spomenutih osobina, jasno je da su to negativne osobine koje ne priliče vjerniku. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio je Allahu da ga sačuva od škrtosti i kukavičluka: “Allahu, utječem Ti se od brige i tuge, od nemoći, lijenosti, škrtosti, kukavičluka, teškog duga i ljudske nadmoći!” (Buhari, br. 2893) Kroz svoj život, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao je nevjerovatnu hrabrost i plemenitost. Alija, radijallahu anhu, kazao je: “Kada nastupe muke i skupina se sukobi s drugom, štitili smo se Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tako da niko od nas nije bio bliže neprijatelju od njega.” (Ahmed, br. 1346, hadis je sahih po ocjeni Šuajba Arnauta)

Enes, radijallahu anhu, o plemenitosti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nije se desilo da je neko od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nešto radi islama zatražio a da mu on nije dao. Jednom prilikom dođe mu čovjek te mu Poslanik dade stado ovaca koje se nalazilo između dva brda. Ovaj se potom vrati svom narodu i reče: ‘O, ljudi, prihvatite islam, doista Muhammed poklanja i daje, ne boji se siromaštva!’” (Muslim, br. 2312)

Iskrenost je jedna od osnovnih vrlina vjernika, a laž joj je potpuno suprotna. Svevišnji Allah kaže: “Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže.” (El-Gafir, 28) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Doista iskrenost vodi ka dobročinstvu, a doista dobročinstvo vodi u Džennet, a doista čovjek govori istinu sve dok ne bude upisan kao iskren. Doista laž vodi u grijeh, a doista grijeh vodi u Vatru, i doista čovjek govori laž sve dok ne bude upisan kao lažljivac. (Buhari, br. 6094, i Muslim, br 2607)

Ipak, postoje stanja kada se lažan govor tolerira, a na to ukazuje predaja od Ummu Kulsum bint Ukbe, radijallahu anha, koja kazuje da je čula Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: “Nije lažljivac onaj ko pomiruje ljude pa lijepo govori i prenosi lijep govor.” Ibn Šihab ez-Zuhri, nadovezujući se na ovu predaju, kaže: “Nisam čuo da se tolerira nešto od onoga što svijet naziva laž osim u tri slučaja: u ratu, kada se nastoji ostvariti pomirenje među ljudima, i u obraćanju muža svojoj supruzi i u obraćanju supruge svom mužu.” (Muslim, br. 2605)

Rat je posebno stanje kada su nužna lukavsta koja ponekad zahtijevaju lažan govor. Dozvola laži u ovom stanju ne podrazumijeva kršenje ugovora.

Laž koja se tolerira s ciljem da se pomire zavađeni jeste laž u kojoj nema nikakve štete, a donosi veliku korist, kao naprimjer da se jednom od zavađenih kaže kako ga onaj drugi spominje po lijepom i želi se s njim pomiriti.

Laž koja se tolerira u govoru među bračnim drugovima jeste samo ona koja je ponekad nužna da bi se popravilo stanje među njima, a ne uzrokuje nikakvu štetu, kao naprimjer, da muž kaže ženi: “najljepša si na svijetu”, ili “volim te” i sl., iako se to ne podudara sa stvarnošću.

Predaju koja govori o toleriranju laži u govoru u spomenutim situacijama, skupina učenjaka protumačila je kazavši da se to ne odnosi na stvarnu laž, nego na dvosmislen govor, tako da se u suštini kaže istina, ali na način da slušalac shvati nešto drugo, poput postupka Ebu Bekra, radijallahu anhu, kada je, za vrijeme hidžre, bio upitan o Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je kazao: “Ovaj čovjek mi pokazuje put” (Buhari, br. 3911), a time je mislio na put imana, dok je onaj ko je pitao shvatio da govori o putu kroz pustinju. Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Jajnik je genitalni reproduktivni organ i dio je ženskog spolnog sustava. Odgovoran je za lučenje određenih hormona, a njegova primarna funkcija jeste proizvodnja jajnih ćelija neophodnih za oplodnju i formiranje fetusa. Mnogi savremeni učenjaci stanovišta su da presađivanje jajnika nije dozvoljeno, jer, prema tvrdnjama stručnjaka iz te oblasti, presađivanje jajnika uzrokuje prenošenje nasljednih osobina žene davaoca organa na djecu primateljice organa, što vodi sumnjama po pitanju porijekla, a to je šerijatom zabranjeno. Takvo mišljenje zauzeo je Kolegij islamskog prava i Vijeće visokorangiranih učenjaka Saudijske Arabije. Kolegij islamskog prava sa sjedištem u Džiddi, razmatrajući pitanje presađivanja genitalnih organa, u saradnji sa Islamskom organizacijom za medicinske znanosti u svom zaključku  (br. 57–8/6) naveo je sljedeće: “S obzirom na to da testis i jajnik kontiuirano nastavljaju prenos i lučenje nasljednih osobina (genetski kod) osobe od koje su preneseni, čak i nakon što  budu presađeni novom primaocu organa, njihovo je presađivanje šerijatom zabranjeno.” (Medželetul-medžma, 6/3/1975)

Ukoliko se jajnik ipak presadi te žena sa presađenim jajnikom rodi dijete, da li se majčinstvo pripisuje njoj ili ženi od koje je uzet jajnik?

Savremeni učenjaci razmatrali su srodno pitanje o tzv. Alternativnoj, odnosno “iznajmljenoj” maternici. To, ustvari, podrazumijeva da se jajna ćelija supruge oplodi muževim sjemenom, a zatim se oplođena jajna ćelija smjesti u maternicu druge žene kako bi nosila plod i rodila dijete. Tome obično pribjegavaju muž i žena koji ne mogu imati porod. Nakon poroda, “vlasnici sjemena” preuzimaju dijete i pripisuju ga sebi. Savremeni učenjaci konstatirali su da je “iznajmljivanje maternice” na spomenuti način zabranjeno, ali su ovo pitanje razmotrili sa aspekta ko je stvarna majka djetetu: žena vlasnica jajne ćelije ili žena koja je iznajmila svoju maternicu i rodila dijete? Kojoj se od njih dvije pripisuje porijeklo djeteta, a time i ostala prava majčinstva, kao što je krvno srodstvo, pravo na naslijeđe i sl.? Da li je to ona kojoj pripada jajna ćelija i čije se genetske osobine i sličnost prenose na dijete ili ona koja je u svojoj maternici nosila dijete, hranila ga tokom trudnoće i rodila ga? Učenjaci su o ovom pitanju podijeljeni na dvije skupine:

Prva skupina smatra da je stvarna majka kojoj dijete pripada vlasnica jajne ćelije, dok se vlasnica iznajmljene maternice koja je nosila i rodila dijete tretira poput majke po mlijeku, odnosno ima status majke, ali joj se ne pripisuje porijeklo djeteta.

Druga skupina smatra da je stvarna majka kojoj se dijete pripisuje ona koja ga je nosila i rodila, a vlasnica jajne ćelije ima status majke po mlijeku. Obje skupine navele su brojne argumente koje ovom prilikom nije moguće izložiti, jer to otvara mnogobrojna pitanja koja zahtijevaju posebnu studiju.

Spomenuta mišljenja učenjaka o propisu majčinstva odnose se na stanje kada se oplođena jajna ćelija unese u maternicu strane žene, a ista mišljenja odnose se i na stanje kada se rodi dijete nakon presađivanja jajnika. Uzvišeni Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

U dostavljanju poslanice i vjerskih propisa poslanici su bili bezgrješni: nisu zaboravljali ništa od Allahove objave, osim ako Allah nije odredio da nešto zaborave kada je neki propis bio derogiran. Uzvišeni Allah stavio je Sebi u obavezu da poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, poduči Objavi i da je nakon toga ne zaboravlja i obavezao se da u njegovom srcu sakupi Kur’an, rekavši: “Mi ćemo te naučiti da izgovaraš pa ništa nećeš zaboraviti osim onoga što će Allah htjeti” (El-‘Ala, 6–7); “Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo” (El-Kijama, 17–19). Poslanici su bili bezgrješni u dostavljanju objave od Allaha, Uzvišenog Gospodara, i oni od Božije objave ništa nisu prikrivali. Rekao je Uzvišeni Allah: “O, Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi.” (El-Maida, 67)

Vjerovjesnici su, također, bili zaštićeni od velikih grijeha, poput zinaluka, alkohola i sl. Što se, pak, tiče malih grijeha, većina učenjaka smatra da nisu bili zaštićeni od malih grijeha, a ako bi se desilo da počine neki mali grijeh, Uzvišeni Allah upozorio bi ih na to, a oni u tome ne bi ustrajavali, nego bi se brzo kajali i grijehe ostavljali.

U tom je kontekstu Ibn Tejmijja, rahimehullah, rekao: “Mišljenje da su vjerovjesnici bili zaštićeni od velikih grijeha, a nezaštićeni od malih grijeha, zastupa većina islamskih učenjaka i svih frakcija. Štaviše, to je mišljenje i većine islamskih racionalista. Ebu Hasan el-Amdi spominje da je to mišljenje Ešaira, a to je mišljenje i većine mufesira, kao i hadiskih i fikhskih eksperata. Isto tako, od selefa, naših prethodnika, imama, ashaba, tabiina i tabi-tabiina, prenesena su samo mišljenja koja se podudaraju sa ovim.” (Medžmuul-fetava, 4/319)

Dokazi da su vjerovjesnici mogli zapasti u male grijehe i da ih je Allah nakon toga upozoravao i vraćao ispravnom putu, jesu sljedeći:

– Govor Uzvišenog Allaha o Ademu, alejhis-selam: “Tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i s Puta je skrenuo. Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio” (Ta-ha, 121–122). Ovo je dokaz da je Adem počinio grijeh, te da ga je Allah na to upozorio i da se Adem pokajao.

– Riječi Uzvišenog: “Musa ga udari šakom i – usmrti. ‘Ovo je šejtanov posao!’, uzviknu, ‘on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi! Gospodaru moj’, reče onda, ‘ja sam sâm sebi zlo nanio, oprosti mi!’ I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv.” (El-Kasas, 15–16) Musa, alejhis-selam, priznao je svoj grijeh i tražio od Allaha da mu oprosti nakon što je greškom ubio Kopta i Allah mu je uistinu grijeh oprostio.

– Riječi Uzvišenog: “I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se. I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak Nama i divno prebivalište ga čeka.” (Sād, 23–24) Davud, alejhis-selam, pogriješio je jer je požurio sa presudom prije nego što je saslušao drugog parničara u sporu u kojem je sudio.

Našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah u nekoliko navrata ukorava, a neki od tih ajeta jesu na početku sure Et-Tahrim: “O, Vjerovjesniče, zašto sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio – u nastojanju da žene svoje zadovoljiš? A Allah prašta i samilostan je.” (Et-Tahrim, 1) Isto tako, ukorio ga je u pogledu zarobljenika iz Bitke na Bedru i događaja sa slijepcem Ibn Ummu Mektumom, radijallahu anhu.

Ipak, ima onih koji mogućnost da su poslanici zapadali u grijeh glorificiraju i smatraju nevjerovatnom i neprikladnom, te stoga spomenute i druge njima slične citate pogrešno tumače. Takav stav izgradili su na dvije postavke:

Prva postavka: Uzvišeni Allah naredio je da slijedimo poslanike i za njima se povodimo, a naredba da se oni slijede iziskuje da sve što oni čine bude prikladno za slijeđenje, te da je svako njihovo djelo i ubjeđenje oblik pokornosti Bogu. Kada bi bilo dozvoljeno da poslanici zapadaju u grijehe, to bi rezultiralo proturječnošću i kolizijom, jer to bi značilo da se u tom grijehu koji počine poslanici spajaju dvije kontradiktornosti, a to su: naredba da se to djelo čini, s obzirom na to da nam je naređeno da slijedimo poslanike, i zabrana da to djelo činimo, jer je to grijeh.

Ova bi sumnja bila opravdana kada bi grijeh bio skriven i nejasan, tako da se može pomiješati sa pokornošću i dobrim djelom, međutim, Uzvišeni Allah upozorava Svoje poslanike na to i ukazuje na pogrešku, te im daje nadahnuće da se, bez imalo odgađanja, pokaju i zatraže oprost.

Druga postavka: Grijesi se ne podudaraju sa potpunošću i savršenstvom, nego su mahana i nedostatak. Ova je postavka tačna ukoliko grijeh ne poprati tevba i pokajanje, jer tevba briše grijeh i mahanu i ne negira potpunost, a onaj ko se pokaje ne zaslužuje ukor nakon pokajanja. Štaviše, često se dešava da čovjek nakon pokajanja bude bolji nego što je bio prije grijeha. Poznato je da nijedan poslanik nije počinio grijeh a da nije požurio sa tevbom – pokajanjem i traženjem oprosta. Za poslanicima se ne povodi u grijehu, nego u brzini i iskrenosti pokajanja nakon počinjenog grijeha. Grijeh je neminovan da bi mogli biti praktičan uzor u tevbi i pokajanju, a nakon tevbe, oni su samo potpuniji nego što su bili prije grijeha. Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba