Ukoliko je dijete u stvarnoj opasnosti da se povrijedi, a klanjač je u mogućnosti da to spriječi, obavezan je prekinuti namaz i učiniti što je potrebno da ga spasi, jer spasiti dijete od povrede je obaveza koja se neće ostvariti ako se nastavi namaz, a namaz je moguće obaviti nakon što se spasi dijete.

Na dozvolu kretanja u namazu ili njegovog prekidanja kada za tim postoji stvarna potreba ukazuju riječi Poslanika, ﷺ: „Ubijajte dvije crne životinje, zmiju i škorpiju, kada ste u namazu.“ (Ebu Davud, br. 921, hadis je sahih po ocjeni šejha Albanija.)

Poznati učenjak hanefijskog mezheba Ibnu Abidin, rahimehullah, je kazao: „Kada klanjač čuje nekog da poziva u pomoć, makar se pozivom ne obraćao direktno njemu, ili se radilo o strancu, pa i ako ne zna šta ga je snašlo, ili zna, a u mogućnosti je da mu pomogne, prekinut će namaz, radilo se o farzu ili nekom drugom namazu.“ (Hašijetu Ibnil-Abidin, 2/51)

Ako je moguće otkloniti opasnost jednostavnim pokretima bez okretanja od Kible, nema potreba za prekidanjem namaza, nego će se učiniti što je potrebno da se otkloni opasnost, nakon čega će se namaz nastavit. Ako su pak neophodni veći pokreti onda će se prekinuti namaz te nakon otklanjanja opasnosti ponovo klanjati.

Namaz se prekida samim nijetom prekidanja namaza i ne predaje se selam, jer vrijeme selama je nakon što se upotpuni namaz, i nije poznat dokaz koji upućuje na propisanost selama radi ranijeg prekidanja namaza. Uzvišeni Allah najbolje zna.

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Broj svjedoka i uvjeti koje moraju ispunjavati, da bi se svjedočenje smatralo potpunim, razlikuju se shodno predmetu svjedočenja, a mogli bi se klasificirati na sljedeći način:

a)    Svjedočenje da je određena osoba počinila zinaluk prihvata se samo od četiri muškarca, a svjedočenje žena se, u ovom slučaju, ne prihvata, svejedno bile same ili zajedno sa muškarcima. Ovo je skoro jednoglasno mišljenje islamskih učenjaka, jer drugačije mišljenje bilježi se samo od Ataa i Hamada koji u spomenutom slučaju prihvataju svjedočenje tri muškarca i dvije žene (Ibn Kudama, El-Mugni, 8/198), i od Ibn Hazma, koji prihvata da umjesto jednog muškarca svjedoče dvije žene, te bi tako, prema njegovom mišljenju, naprimjer, svjedočenje osam žena da je određena osoba počinila zinaluk, bilo validno. (Ibn Hazm, El-Muhala, 9/392) Ispravno je prvo mišljenje, koje zastupa izrazita većina učenjaka, a jedan od njihovih dokaza jesu riječi Uzvišenog Allaha: “Kada neka od žena vaših blud počini, zatražite da to protiv njih četverica od vas posvjedoče” (En-Nisa, 15), što je dokaz da su dovoljna četiri svjedoka, a prema navedenom mišljenju, neophodan je veći broj od toga. (Zejdan, El-Mufesal fi ahkamin-nisa, 5/93)

b)    Kada osoba, čije stanje govori da nije od onih koji imaju pravo na zekat, traži da joj se udijeli od zekata, potrebno je da tri muškarca posvjedoče da ga je snašla nedaća. Na to upućuje hadis Kabise, radijallahu anhu, u kojem je Poslanik, ﷺ, rekao: “Sve dok trojica razumnih iz njegovog naroda ne kažu: ‘Doista je tog i tog zadesila neimaština…’” (Muslim, 2/722) Prema tome, u ovom slučaju ne prihvata se svjedočenje žena.

c)    Sve šerijatske sankcije (hudud), poput odsijecanja ruke kradljivcu, kazne za razbojništvo, bičevanja pijanice i sl., kao i odmazda (kisas), zahtijevaju svjedočenje dvojice muškaraca, osim kazne za zinaluk gdje su potrebna četverica. Kada bi, naprimjer, jedan muškarac i dvije žene posvjedočili da je određena osoba ukrala, na osnovu tog svjedočenja ne bi bio izvršen had (odsijecanje ruke), jer nisu posvjedočila dva muškarca. Međutim, to svjedočenje dovoljno je da se potvrdi vlasništvo ukradenog imetka i prema tome kradljivcu bi se presudilo da vrati ukradeno ili nadoknadi njegovu vrijednost (Mugnil-muhtadž, 4/176). Isto tako, na osnovu tog svjedočenja optuženi može biti kažnjen, ali mu neće biti odsječena ruka, jer svjedočenje nije potpuno.

d)    U sporovima materijalne prirode, prihvata se svjedočenje dva muškarca ili jednog muškarca i dvije žene, kao što na to upućuje kur’anski ajet: “I navedite dva svjedoka, dva muškarca vaša, a ako nema dvojice muškaraca, onda jednog muškarca i dvije žene, koje prihvatate kao svjedoke; ako jedna od njih dvije zaboravi, neka je druga podsjeti.” (El-Bekara, 282)  Svjedočenje žena bez muškarca u ovom slučaju nije potpuno (Tefsirul-Kurtubi, 3/391), osim kod zahirija, koji svjedočenje četiri žene tretiraju potpunim (Ibn Hazm, El-Muhala, 9/396). U sporovima materijalne prirode učenjaci tri mezbeba (osim hanefijskog) prihvataju svjedočenje jednog muškarca uz zakletvu tužioca (osobe koja optužuje drugu), jer je Poslanik, ﷺ, presudio na osnovu zakletve i jednog svjedoka (Muslim, 3/1337), dok učenjaci hanefijske pravne škole to ne prihvataju (Serhasi, El-Mebsut, 17/53). Svjedočenje dvije žene uz zakletvu tužioca, kada je predmet svjedočenja imovina, prihvaćeno je kod malikija. Oni su svoj stav obrazložili tvrdnjom da su dvije žene, kada je u pitanju imovina, poput jednog muškarca (Ez-Zehire, 11/55). Hanbelijski i šafijski učenjaci to nisu prihvatili, bazirajući se na tome da svjedočenje dvije žene ne može u svakom slučaju nadomjestiti svjedočenje jednog muškarca, kao što je slučaj u hududima – šerijatskim sankcijama (El-Mugni, 12/11).

e)    Kada su u pitanju svjedočenja kojima pretežno prisustvuju muškarci, a nisu materijalne prirode, poput vjenčanja, razvoda braka, vraćanja puštenice, konvertiranja u islam, odmetništva, smrti i sl., prema mišljenju većine učenjaka, neophodna su isključivo dva muškarca (Mugnil-muhtadž, 4/442, Nihajetul- muhtadž, 8/295), dok su učenjaci hanefijskog mezheba stanovišta da se, u ovom slučaju, prihvata i svjedočenje jednog muškarca i dvije žene, kao i u svemu drugom osim hududa (šerijatskih sankcija) i kisasa (odmazde), svejedno radilo se o sporovima imovinske prirode ili ne (El-Hidaje, 3/117, Fethul-Kadir, 6/7, El-Mebsut, 16/115). Dokaz za prvo mišljenje jesu ajeti u kojima Uzvišeni Allah spominje svjedočenje dva muškarca kada se radi o razvodu braka, vraćanju puštenice i o oporuci (vasijetu), a ostali sporovi, koji nisu materijalne prirode, analogno spomenutim, poprimaju isti propis. Jedan od tih ajeta jesu riječi Uzvišenog: “I dok traje vrijeme određeno za čekanje, vi ih ili na lijep način zadržite ili se velikodušno od njih konačno rastavite i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite.” (Et-Talak, 2) Svoj stav pojačavaju i predajom imama Zuhrija, rahimehullahu, koji kaže: “U praksi je ustaljeno da nije dozvoljeno svjedočenje žena u hududima, niti pri sklapanju braka ili pri razvodu.” (Malik, Muvetta, br. 2675, Ibn Ebu Šejba, El-Musannef, br. 29307) Dokaz hanefijskih učenjaka jeste ajet: “I navedite dva svjedoka, dva muškarca vaša, a ako nema dvojice muškaraca, onda jednog muškarca i dvije žene, koje prihvatate kao svjedoke; ako jedna od njih dvije zaboravi, neka je druga podsjeti.” (El-Bekara, 282) Pobornici prvog mišljenja, odnosno džumhur (većina) učenjaka, ovaj su ajet sveli na svjedočenje u sporovima materijalnog karaktera, kao što na to upućuje kontekst ajeta (Eš-Šerhul-kebir, 12/90, Hašijetud-Dusuki, 4/87, Mugnil-muhtadž, 4/41, El-Mugni, 12/9).  Kao dokaz, hanefijski učenjaci također navode predaju od Omera, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je prihvatio svjedočenja žena sa muškarcima pri vjenčanju i razvodu (Sunenul-Bejhekil-Kubra, br. 13506, Ibn Ebu Šejba, El-Musannef, br. 23137, a Bejheki je predaju ocijenio slabom). Hanefijskom mišljenju ide u prilog to što je jedan od glavnih ciljeva svjedočenja prilikom sklapanja braka, razvoda i sl., obznana istog, a svjedočenjem muškarca i dvije žene to se ostvaruje, kao i svjedočenjem dvojice muškaraca (El-Mufesal, 6/117).

Što se tiče svjedočenja “četiri žene” umjesto “muškarca i dvije žene”, kada predmet svjedočenja nije materijalne prirode, poput sklapanja braka, to svjedočenje prihvataju samo zahirijski učenjaci. (El-Muhala, 9/396, El-Mufesal, 6/117)

f)     Svjedočenja kojima pretežno prisustvuju samo žene, poput: poroda, odnosno potvrde majčinstva, dojenja, skrivenih ženskih mahana i sl., prihvataju se od samih žena, bez muškaraca. U ovom pitanju učenjaci su načelno složni, ali se razilaze oko broja žena koji je neophodan da bi se svjedočenje tretiralo potpunim, a mišljenja variraju od jedne do četiri žene.

g)    Kada je predmet svjedočenja vjerske prirode, poput viđenja mlađaka, nastupanja namaskog vremena, strane kible i sl., prihvata se svjedočenje jedne pouzdane osobe, a dokaz je hadis Ibn Omera, radijallahu anhuma, koji kaže: “Ljudi su pratili pojavu mlađaka pa sam obavijestio Poslanika, ﷺ, da sam ga vidio, zatim je Poslanik postio i naredio svijetu da posti.” (Ebu Davud, br. 2344, i Hakim, br. 1541, a Hakim je rekao: “Hadis je vjerodostojan prema uvjetima Muslima.”) Kada je predmet svjedočenja vjerske prirode, nije uvjet da svjedok bude muškarac, nego se prihvata i svjedočenje žene, kao i u hadiskim predajama. To je stav hanefijskog i hanbelijskog mezheba, šafijskog prema jednom mišljenju, a malikijski učenjaci, o pitanju utvrđivanja početka ili završetka lunarnog mjeseca, prihvataju svjedočenje jedne žene ako se radi o mjestu gdje se ne vodi računa o gledanju mlađaka. (Bedaius-sanai, 2/80–81, El-Mugni, 3/159, Mugnil-muhtadž, 1/420, Hašijetus-Savi, 1/240)

Svjedočenje u kojem se ne ispuni potreban broj svjedoka ili se ne ispuni uvjet da svjedok bude muškarac, tretira se nepotpunim, međutim, takvo svjedočenje može imati utjecaja pri donošenju presude. Rekao je Ibn Kajjim, rehimehullah: “Dokaz (bejjina) je naziv za sve što razjašnjava istinu i otkriva je. Onaj ko smatra da su dokaz isključivo dva svjedoka, četiri ili jedan, nije tom nazivu dao njegovo pravo. Nigdje u Kur’anu nikad nije upotrijebljen, u jednini ili množini, izraz (bejjina) u značenju dva svjedoka, nego je upotrijebljen u značenju dokaz, znak ili argument. Isto tako, u riječima Poslanika, ﷺ: “Tužilac je obavezan donijeti dokaz (bejjine)” (Tirmizi, br. 1341, a šejh Albani hadis je ocijenio vjerodostojnim u Irvaul-galilu, br. 2661), želi se reći da je tužilac dužan donijeti dokaz koji će potvrditi njegovu tužbu da bi se presudilo u njegovu korist. Dva svjedoka su vrsta dokaza, ali nema sumnje da druge vrste dokaza ponekad budu jači argument od dva svjedoka, zbog toga što okolnosti upućuju na istinitost tužioca, a okolnosti su jači dokaz od ispovijedi dva svjedoka. (Et-Turukul-hukmijja, 16) Svemogući Allah najbolje zna!

Odgovorio: mr. Hakija Kanurić

Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, rekao je: “Muslimani su saučesnici u troje: vodi, pašnjacima i vatri.” (Bilježi: Ahmed, br. 23132, Ebu Davud, br. 3477, Ibn Madže, br. 2472 i drugi, hadis je sahih) Na osnovu ove i drugih predaja učenjaci zaključuju da vodu nije dozvoljeno prodavati, međutim, ta zabrana je ograničena na vodu koja se nalazi u svom prirodnom izvorištu, poput izvora i riječnog korita, dok voda koja se uzme u posudu, flašira i sl. postaje privatno vlasništvo i time prestaje zabrana prodaje. Hanbelijski učenjak Ibn Kudame rekao je: “Voda koja se stavi u posudu postaje privatno vlasništvo i dozvoljena je njena prodaja bez razilaženja među učenjacima. Tradicionalno se u svim krajevima voda u mješinama prodaje, a niko od učenjaka to nije poricao. Imam Ahmed je kazao: ”Poslanik, ﷺ, zabranio je da se prodaje višak vode u bunaru i izvoru, u svom prirodnom izvorištu. Sam bunar i izvor dozvoljeno je prodati, a vlasnik bunara i izvora ima prioritet u korištenju vode.” (El-Mugni, 4/215, skraćeno)

Šejh Salih el-Fevzan, na pitanje o prodaji vode kazao je: “Ako je voda uzeta u posudu, bazen i sl. postala je vlasništvo pojedinca i dozvoljeno mu je da je proda, jer je voda postala njegov posjed i uložio je trud u njenom pakiranju i čuvanju. Što se tiče vode koja je u bunaru, rijeci ili svom koritu koje prolazi kroz posjed pojedinca, postoji razilaženje među islamskim pravnicima, a ispravno je da vlasniku posjeda nije dozvoljena prodaja takve vode, nego on ima prioritet nad drugima u njenom korištenju, i nema pravo sprečavati druge da se koriste tom vodom na način da ne štete njemu i njegovom posjedu, jer je Poslanik, sallallahi alejhi ve sellem, zabranio da se prodaje višak vode.” (El-Munteka min fetava El-Fevzan, br. 138)

Na zemzem-vodu odnosi se isti propis kao i na ostale vode. Šejh Ibn Baz, rahimehullah, na pitanje o prodaji zemzem-vode kazao je: “Ne smeta da se zemzem-voda prodaje i ne smeta da se iznese iz Mekke.” (Medžmul-fetava, 16/138)

Što se tiče vode na koju je učen Kur’an, takvu vodu nije dozvoljeno prodavati, odnosno, nije dozvoljeno zbog učenja povećati cijenu vode. Ako bi se takva voda prodavala, učač bi imao za cilj materijalnu dobit, a ne liječenje, što slabi učinak rukje (liječenja Kur’anom i dovom). Šejh Džibrin, rahimehullah, na pitanje o prodaji vode, ulja i meda na koje je učen Kur’an, odgovorio je: “Dozvoljeno je prodavati vodu, ulje i med po njihovoj cijeni, a učenje se materijalno ne vrednuje. Moje mišljenje je da se ne uzima protuvrijednost za učenje, jer prodaja učenja, naročito po visokim cijenama, može umanjiti učinak učenja i njegovu djelotvornost.” (Fetava Ibn Džibrin, 18/15)

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić