Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Uzimanje kredita za kupovinu džamije
Kamata – grijeh koji izaziva Allahovu srdžbu i kaznu • Rekao je Allahov Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem: “Da čovjek pojede jedan dirhem kamate a on to zna da je kamata, to je teže i gore od 36 počinjenih zinaluka.” (Hadis je zabilježio imam Ahmed od Huzejfe, r.a., a vjerodostojnost ovviše
Kamata – grijeh koji izaziva Allahovu srdžbu i kaznu
• Rekao je Allahov Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem: “Da čovjek pojede jedan dirhem kamate a on to zna da je kamata, to je teže i gore od 36 počinjenih zinaluka.” (Hadis je zabilježio imam Ahmed od Huzejfe, r.a., a vjerodostojnost ovo hadisa je potvrdio šejh Albani)
• Kaže Allahov Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem: “Kamata ima 73 poglavlja. Najmanji vid kamate je kao da čovjek spolno opći sa svojom majkom.” (Imam el-Hakim i Tabarani)
• Izaziva Allahovu srdžbu i kaznu. Prenosi se od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: “Kada se zinaluk i kamata rasprostrane u nekom mjestu zaslužili su Allahovu kaznu.” (Et-Taberani, El-Kebir i Hakim, hadis je vjerodostojan.)
• Allah će ga izbezumljenim proživjeti. Uzvišeni je rekao kako stoji u prijevodu značenja: “Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: ‘Kamata je isto što i trgovina.’ A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu.” (El-Bekara, 275)
• U ratu je protiv Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Uzvišeni kaže: “O vjernici bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici. Ako ne učinite, eto vam onda, nek znate, rata od Allaha i Poslanika Njegova!” (Prijevod značenja El-Bekara, 278-279)
• Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ga proklinje. Džabir, radijallahu anhu, je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je prokleo onog ko uzima kamatu, onog ko daje kamatu, onog ko zapisuje kamatu i onu dvojicu koja to svjedoče i rekao je: ‘Oni su jednaki’.” (Muslim) Biti proklet znači biti udaljen od milosti Allaha Uzvišenog, a ima li većeg nesretnika od onog kome se Allah ne smiluje?!
• Ubraja se u najteže griješnike. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Klonite se sedam upropašćujućih grijeha: širk, sihr, ubistvo čovjeka kojeg je Allah zabranio da se ubije, jedenje kamate, jedenje imetka jetima, bjegstvo na dan borbe i potvora čestitih vjernica da su zinaluk počinile.” (Buharija i Muslim)
• Na Ahiretu će biti mučen teškom patnjom. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao u dugom hadisu: “…pa smo se uputili do rijeke od krvi. Na sredini rijeke je stajao čovjek. Na obali rijeke je stajao drugi čovjek pred kojim je bilo kamenje. Kad god bi onaj sa sredine rijeke pokušao izaći, onaj sa obale bi ga pogodio kamenom u usta i tako ga vratio na isto mjesto…” Na kraju hadisa pojašnjeno je Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je to onaj koji je jeo kamatu. (Buharija i Muslim)
POKAJANJE OD KAMATE
Onaj ko se pokaje prije nego uzme kamatu neće je ni uzeti. Uzvišeni kaže, kao što stoji u prijevodu značenja: “A ako se pokajete pa vama pripadaju glavnice vaših imetaka.” (El-Bekara, 279) Onaj ko uzme kamatu a zatim se pokaje, a nije poznavao ovaj propis, poput osobe koja odraste u nevjerničkoj sredini i ne poznaje učenje Islama, nije obavezan izdvojiti taj imetak nego s njim raspolaže kao i sa ostalim imetkom. Uzvišeni je rekao: “Onome do koga dopre pouka Gospodara njegova – pa se okani njegovo je ono što je prije stekao, njegov slučaj će Allah riješavati; a oni koji opet to učine biće stanovnici Džehennema, u njemu će vječno ostati.” (Prijevod značenja El-Bekara, 275)
Onaj ko zna da je kamata zabranjena ali je unatoč tome uzme, a zatim se pokaje, imetak stečen na takav način će udijeliti u dobrotvorne svrhe. Ukoliko je u prijekoj potrebi za tim imetkom onda će ga koristiti a kada bude u mogućnosti udijeliće njegovu vrijednost u dobrotvorne svrhe.
Na pitanje odgovorio: Mr. Hakija Kanurić
Vidi manjePreuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Šta je istihara namaz, je li to namaz želja?
Istiharu je propisano klanjati kada nas nešto brine, u smislu da li učiniti određeno djelo ili ne, ako se radi o dozvoljenom ili pohvalnom djelu. Pohvalno djelo je, kako sama riječ kaže pohvalno, međutim može se klanjati istihara da li ga činiti u određenom vremenu, mjestu i sl. Što se tiče dijela kviše
Istiharu je propisano klanjati kada nas nešto brine, u smislu da li učiniti određeno djelo ili ne, ako se radi o dozvoljenom ili pohvalnom djelu. Pohvalno djelo je, kako sama riječ kaže pohvalno, međutim može se klanjati istihara da li ga činiti u određenom vremenu, mjestu i sl. Što se tiče dijela koja su obavezna ili zabranjena za njih se ne klanja istihara jer se obavezna djela moraju činiti, a zabranjena se moraju ostaviti.
Istihara se klanja tako da se klanjaju dva rekata nafile, a zatim se dovi. Na to upućuje hadis Džabira, radijallahu anhu, gdje kaže: “Poslanik, ﷺ, nas je poučavao istihari u svim stvarima kao što nas je poučavao suri iz Kur’ana, govorio je:
Kada neko od vas kani da nešto uradi, neka klanja dva rekata nafile, a zatim neka kaže: Allahu Tvojim znanjem tražim od Tebe pravilan izbor, Tvojom moći tražim od Tebe sposobnost, tražim od Tebe iz Tvoje velike dobrote, jer Ti možeš, a ja ne mogu, Ti znaš, a ja ne znam i Ti dobro poznaješ skriveno. Allahu, ako znaš da je u ovom djelu dobro po mene u mojoj vjeri, životu i mom završetku (ili je rekao: u mojoj sadašnjosti i budućnosti) odredi mi to djelo i olakšaj mi ga, a zatim mi u njemu podari bereketa. A ako znaš da je u tom djelu zlo po mene u mojoj vjeri, životu i mom završetku (ili je rekao: u mojoj sadašnjosti i budućnosti) odvrati ga od mene i odvrati mene od njega i odredi mi dobro gdje god bilo, a zatim me učini njime zadovoljnim. Rekao je: i spomene svoju potrebu.” (Buharija, br. 6382).
Dova se može učiti prije selama u namazu ili nakon selama.
Prije istihare ne treba da je već definitivno odlučeno kako će se postupiti, nego se klanja istihara i traži se od Allaha da nas uputi onom što je ispravno, a uzroke koje smo ustanju poduzeti, kao što je traženje savjeta od osoba čiji savjet je koristan, nećemo zanemariti, pa kada stvar postane jasna ili prevlada određeno mišljenje pristupi se djelu.
Prema tome, istihara nije namaz želja nego se klanja kada se nađemo u nedoumici oko određenog dozvoljenog ili pohvalnog djela. Što se želja tiče, dovom ćemo se obratiti našem Gospodaru za bilo kakvu potrebu i želju u granicama halala.
Onog ko klanja istiharu, a ostavlja obavezne namaze potrebno je poučiti i ukazati mu na neispravnost takvog postupka, jer istihara je nafila, a redovni namazi su stub vjere i najbitniji rukn islama nakon šehadeta. Poslanik, ﷺ, je rekao: “Između čovjeka i širka i nevjerstva je ostavljanje namaza.” (Muslim, br. 116), a Omer, radijallahu anhu, je, na samrti, nakon što je zboden i dok mu je krv iz rane lila, govorio: “Nema udjela u islamu onaj ko ostavi namaz!” (Šerhu usul, El-Lalikai, 4/85). Uzvišeni Allah najbolje zna.
Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić
Vidi manjeKaburska patnja
Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka su salavati i selami na Njegovog odabranog poslanika i miljenika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve sljedbenike do Sudnjega dana. Patnja i užitak u kaburu istina su koju potvrđuju brojni hadisi, a na nju ukazuje i kur’anski ajet u kojem Uzvišeniviše
Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka su salavati i selami na Njegovog odabranog poslanika i miljenika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve sljedbenike do Sudnjega dana.
Patnja i užitak u kaburu istina su koju potvrđuju brojni hadisi, a na nju ukazuje i kur’anski ajet u kojem Uzvišeni Gospodar, govoreći o faraonu i njegovim sljedbenicima, kaže: “Vatra kojoj se jutrom i večeri izlažu, a kada nastupi Čas: ‘Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu!’” (Gafir, 46) U ovom ajetu Svemogući Gospodar potvrđuje postojanje patnje prije nego što nastupi Čas, tj. Sudnji dan, a to je upravo patnja u kaburu. Istina je i da sva stvorenja koja su u blizini kabura, osim ljudi i džina, čuju glasove onih koji se muče u svojim kaburima. U hadisu Enesa b. Malika, radijallahu anhu, navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada čovjek bude spušten u svoj kabur, a njegovi pratioci od njega odu…”, a zatim kaže: “…a nevjernik ili munafik bit će upitan: ‘Šta si govorio o ovom čovjeku?’, a on će reći: ‘Ne znam, govorio sam ono što je i drugi svijet govorio!’ Pa će mu se reći: ‘Ne znao i ne mogao znati!’ Zatim će biti udaren gvozdenim maljem između ušiju, pa će vrisnuti tako da će ga čuti oni koji su u njegovoj blizini, osim ljudi i džina.” (Buhari, br. 1338)
U drugoj predaji navodi se da su kod Aiše, radijallahu anha, ušle dvije jevrejske starice te su spomenule patnju u kaburu, ali im Aiša nije vjerovala nego je o tome pitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je kazao: “Istinu su rekle. Doista se oni (stanovnici kabura) kažnjavaju patnjom koju čuju sve životinje!” Aiša dalje kazuje: “Nakon toga, Allahov Poslanik redovno se, u svojim namazima, utjecao od kaburske patnje.” (Buhari, br. 6366, i Muslim, br. 586)
Boravak i cvrkut ptica u nevjerničkom groblju ne negira postojanje kaburske patnje, niti to da one čuju glasove mučenih u kaburima. Kaburska patnja ulazi u domen gajba u koje mu’min vjeruje, jer je putem šerijata o tome obaviješten. Kada bi Uzvišeni Allah dao da postoje vidljivi i osjetilni znakovi kaburske patnje, koje svako vidi i primjećuje, to više ne bi bilo u okviru gajba i vjerovanje u nju ne bi imalo svoju posebnost i odliku. Uzvišeni Allah odredio je da to bude skriveno kako bi se oni koji vjeruju razlikovali od onih koji ne vjeruju.
Uz to, ptice i druge životinje ne plaše se tih glasova, jer nisu njima usmjereni i ne tiču ih se, kao što čuju drugu buku i galamu, poput zvukova automobila, aviona i sl., a ne plaše se i ne bježe. Razlog njihove smirenosti jeste to što su naviknute na te zvukove, a nisu njima izravno usmjereni.
Pogledajmo, naprimjer, golubove u Mekanskom i Medinskom haremu, ezan se uči glasno putem ozvučenja tako da se čuje kilometrima, ali oni ostaju potpuno mirni i neuplašeni, međutim, kada bismo izravno na njih podigli glas, uplašili bi se i odletjeli. Isto tako, trava i zelenilo koje raste na tim grobovima nema veze sa patnjom ili užitkom koji se unutra dešava, jer Allah je učinio da iz zemlje raste bilje i klijaju sjemenke kad god se tu nađe vlaga i drugi potrebni uvjeti. Slične pojave ne smiju biti izvor sumnje u vjeri, jer iman u srcu vjernika, nakon što je shvatio da je islam vjera istine, toliko je čvrst i postojan da ga obične vesvese ne mogu poljuljati.
Na pitanje odgovorio: dr. Hakija Kanurić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Vidi manjeJe li dovoljno očistiti se samo papirom poslije nužde?
Upotreba vode pri čišćenju nakon nužde nije obavezna i dovoljno je pri tome upotrijebiti papir i slično, osim u slučaju da nečist pređe svoj osnovni izlaz i zanečisti drugi dio tijela mimo uobičajenog. Dokaz je predaja od Aiše, radijallahu anha, gdje kaže da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Kada neko od vasviše
Upotreba vode pri čišćenju nakon nužde nije obavezna i dovoljno je pri tome upotrijebiti papir i slično, osim u slučaju da nečist pređe svoj osnovni izlaz i zanečisti drugi dio tijela mimo uobičajenog. Dokaz je predaja od Aiše, radijallahu anha, gdje kaže da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Kada neko od vas ode da obavi potrebu neka sa sobom ponese tri kamena, neka se njima očisti i to mu je dovoljno.” (Ahmed, br. 23627, sahih po ocjeni Albanija, Irva, 44) Ibnu Kudame prenosi da su ashabi bili složni na tome da je dozvoljeno zadovoljiti se kamenjem pri čišćenju i da upotreba vode nije obavezna. (Mugni 1/208) To znači da je ovakav vid čišćenja dovoljan za ispravnost namaza.
Međutim, pri upotrebi papira uvjetuju se najmanje tri potiranja. Ako se time ne ostvari čistoća povećat će se broj potiranja sve dok se ne postigne čistoća, a pohvalno je potiranje završiti neparnim brojem. Dokaz da se pri čišćenju potiranjem uvjetuje da to bude tri puta je predaja od Selmana, radijallahu anhu, gdje kaže: “Zabranio nam je (Poslanik ﷺ) da se okrećemo prema Kibli kada obavljamo veliku ili malu nuždu, da se čistimo desnom rukom, te da se čistimo sa manje od tri kamena…” (Muslim, br. 262) A dokaz pohvale da to bude neparan broj puta je predaja od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Kada se neko od vas potire nakon nužde neka to učini neparan broj puta.” (Muslim, br. 237)
Iako je upotreba papira i sl. dovoljna i dozvoljena bolje je upotrijebiti vodu kada za to postoji mogućnost, kao što na to upućuje predaja od Enesa ibnu Malika u kojoj kaže: “Poslanik, ﷺ, bi odlazio da obavi nuždu, pa bi ja i dječak poput mene nosili posudu s vodom te bi se njome očistio.” (Buharija, br. 150 i Muslim, br. 271) Kao i predaja od Aiše, radijallahu anha, u kojoj se navodi da je govorila ženama: “Naređujte vašim muževima da se čiste vodom, jer ja ih se stidim, a Poslanik, ﷺ, je to činio.” (Tirmizi, br. 19, sahihom ga je ocijenio Nevevi, El-Medžmu’, 2/101) Rekao je Tirmizi nakon ovog hadisa: “Na tome je praksa učenih, odabiru čišćenje vodom iako je upotreba kamenja i sl. kod njih dovoljna. Upotrebu vode vide pohvalnom i to smatraju boljim.”
Uz to, učenjaci naglašavaju da je spojiti upotrebu papira i vode pri čišćenju nakon nužde bolje i potpunije, tako da se prvo upotrijebi papir, a zatim voda. (El-Medžmu, 2/100)
Uzvišeni Allah najbolje zna.
Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić
Vidi manjeMišljenje učenjaka hanefijskog mezheba o kamatnim kreditima
Imama Ebu Hanife, kao i njegov veliki učenik Muhammed bin Hasan, Allah im se smilovao, su stanovišta da je muslimanu, u zemlji koja je u ratu protiv muslimana, dozvoljeno nemuslimanu prodati jedan dirhem za dva dirhema, tj. dozvoljeno mu je uzeti kamatu. (El-Mebsut, Es-Serhasi, 14/98 i Bedaius-sanaiviše
Imama Ebu Hanife, kao i njegov veliki učenik Muhammed bin Hasan, Allah im se smilovao, su stanovišta da je muslimanu, u zemlji koja je u ratu protiv muslimana, dozvoljeno nemuslimanu prodati jedan dirhem za dva dirhema, tj. dozvoljeno mu je uzeti kamatu. (El-Mebsut, Es-Serhasi, 14/98 i Bedaius-sanai, El-Kasani, 5/192)
Neki savremeni učenjaci su na osnovu ovog mišljenja izdali fetvu da je muslimanima koji borave u zemljama Zapada dozvoljeno poslovati kamatom. Međutim, ova fetva je pogrešna, a na to ukazuju sljedeći argumenti:
Prvo: Spomenuto mišljenje Ebu Hanife i Muhameda ne odnosi se na stanje muslimana koji borave na Zapadu, jer to mišljenje ograničava dozvolu na poslovanje između muslimana i nemuslimana koji je u ratu protiv muslimana u zemlji protiv koje su muslimani u ratu. Muslimani koji borave u tim zemljama nisu u ratu s njima, nego u tim zemljama borave kao državljani ili na osnovu vize, i prema tim zemljama ih vežu ugovori, što znači da su te zemlje i njeni stanovnici u odnosu na muslimane koji tamo borave pod ugovorom a ne u ratu.
Drugo: Spomenuto mišljenje Ebu Hanife i Muhameda dozvoljava uzimanja kamate, dok kupovinom kuća i sl. musliman ne uzima kamatu nego je daje, što je suprotno onom što ovo mišljenje dozvoljava.
Treće: Kada bi predpostavili da se mišljenje Ebu Hanife i Muhameda može odnositi na današnje Zapadne zemlje ili nemuslimanske zemlje općenito, džumhur islamskih učenjaka, od kojih je i Ebu Jusuf najprisniji učenik Ebu Hanife, se nije složio sa Ebu Hanifom po tom pitanju. (El-Mebsut, Es-Serhasi, 14/98 i Bedaius-sanai, El-Kasani, 5/192) Većina učenjaka je stanovišta da je kamata haram u svakom slučaju, poslovao musliman sa muslimanom ili nemuslimanom, nalazio se u zemlji islama ili kufra. (El-Medžmu, 9/391, El-Mugni, 4/176)
Dokaz ovog mišeljenja je uopćenost kur’ansko hadiskih tekstova koji zabranjuju kamatu. Ti tekstovi ne prave razliku između nevjerničke i islamske zemlje, a musliman je podložan šerijatskim propisima i dužan je sprovoditi ih gdje god se nalazio. Dakle, mišljenje Ebu Hanife i Muhameda ne odnosi se na muslimane koji borave na Zapadu, a pored toga, odabrano mišljenje je da muslimanu nije dozvoljeno u bilo kojoj zemlji i na bilo koji način poslovati kamatom. Svemogući Allah najbolje zna.
Džabir, radijallahu anhu, je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je prokleo onog ko uzima kamatu, onog ko daje kamatu, onog ko zapisuje kamatu i onu dvojicu koja to svjedoče i rekao je: ‘Oni su jednaki’.” (Muslim) Biti proklet znači biti udaljen od milosti Allaha Uzvišenog, a ima li većeg nesretnika od onog kome se Allah ne smiluje?!
Hakim, a i drugi, bilježe od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kamata ima sedamdeset tri ogranka od kojih je najbezazleniji kao da čovjek bludniči sa svojom majkom; najgora kamata je oštetiti muslimana u njegovom imetku i njegovoj časti.”
Ibn Hiban u svom Sahihu prenosi hadis s dobrim lancem prenosilaca u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U jednom narodu neće se proširiti blud i kamata, a da taj narod sam sebi nije ohalalio kaznu Allaha Moćnog.”
Na pitanje odgovorio: dr. Hakija Kanurić
Vidi manjePreuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Da li je moj brak berićetan bez prisustva staratelja?
Uzvišeni Allah stvorio je ljude kako bi ih ispitao ko će od njih ljepše postupati, kako je to u Kur’anu i rekao: “On je u šest vremenskih razdoblja nebesa i Zemlju stvorio – a Njegov prijesto je iznad vode bio – da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati.” (Hud, 7) Ljude od Allahovog puta čestviše
Uzvišeni Allah stvorio je ljude kako bi ih ispitao ko će od njih ljepše postupati, kako je to u Kur’anu i rekao: “On je u šest vremenskih razdoblja nebesa i Zemlju stvorio – a Njegov prijesto je iznad vode bio – da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati.” (Hud, 7)
Vidi manjeLjude od Allahovog puta često odvraćaju njihovi prohtjevi. Te prohtjeve Svemogući Allah je usadio u ljudima kako bi se prepoznali oni koji će dati prednost pokornosti Allahu nad vlastitim prohtjevima.
Islam ne traži od svojih sljedbenika da potpuno ignoriraju svoje prohtjeve ili da ih iskorijene, jer islamski propisi su potpuno u skladu sa čovjekovim potrebama, međutim islam postavlja određene granice kojima štiti čovjekovo dostojanstvo i ukazuje na najljepši put.
Što se tiče spolnog nagona, islam uvažava tu ljudsku potrebu te dozvoljava brak i podstiče na njega, a s druge strane zabranjuje blud i nemoral, čime štiti dostojanstvo muškarca i žene, kao i djeteta koje će doći na ovaj svijet, osiguravajući mu časno porijeklo i topli roditeljski dom.
Desi li se da musliman, ili muslimanka, počini kakav grijeh, taj grijeh treba skriti od drugih, kako se još neko ne bi poveo za njim, zatim dužan je pokajati se Allahu, odlučiti da se više neće vraćati tom grijehu i žaliti zbog propusta koji je učinio. Kada nakon toga od Allaha zatraži oprost, Allah će mu pokajanje prihvatiti i grijehe oprostiti. Štaviše, grijehe će pretvoriti u dobra djela. Rekao je Uzvišeni: “I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onome svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati.”
Zatim, upućujući radosne vijesti onima koji se iskreno pokaju, Uzvišeni kaže: “Ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.” (El-Furkan, 68-70)
Blud činiti ili imati vanbračnu vezu jedan je od velikih grijeha i ružno djelo. Onaj ko posrne i zapadne u takvo nešto, ako razmišlja o stajanju pred svojim Gospodarom, požurit će sa tevbom i iskrenim pokajanjem.
Udaja za nemuslimana tretira se bludom, jer takav brak je u islamskom pravu ništavan. Muslimanki je kategorički zabranjeno da se uda za nemuslimana, a na to ukazuje kur’anski ajet: “One (vjernice) njima (nevjernicima) nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni.” (El-Mumtehina, 10)
Šehadet, svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov rob i poslanik – ključ je Dženneta i ključ islama. Izgovorom tih riječi zvanično se postaje musliman. Međutim, formalni izgovor, bez ubjeđenja u istinitost tih riječi, nije dovoljan. Biti musliman znači biti predan Allahu, vjerovati u temeljna islamska ubjeđenja i praktično primjenjivati islamske propise.
Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, govorio je: “Islam je izgrađen na pet stvari: svjedočenju da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, hodočašću Kabe i postu mjeseca ramazana.”
Uzvišeni Allah često u Kur’anu, spominjući vjernike, kaže: “Oni koji vjeruju i čine dobra djela” (Er-Rad, 29). Time se ukazuje na usku vezu između vjerovanja i djela. Onaj ko iskreno vjeruje, to će verbalno posvjedočiti, a zatim će se to vjerovanje odraziti na njegova djela, jer vjera je ubjeđenje, riječ i djelo.
Prema tome, nemusliman koji samo formalno izgovori šehadet bez ličnog ubjeđenja i želje da islamski propisi pronađu svoje mjesto u njegovom životu, ostaje zabranjen muslimanki, a brak s njim nije dozvoljen.
Ako je pak osoba s kojom ste stupili u brak prihvatila islam vjerujući u istinitost te vjere, brak je validan, a time i berićetan, u protivnom veza s njim se mora prekinuti.
Što se tiče dozvole staratelja pri sklapanju braka, učenjaci imaju različite poglede, a preferirajuće mišljenje jeste da je pristanak staratelja uvjet da bi brak bio ispravan. Međutim, ukoliko osoba koja nije upućena po ovom pitanju, sklopi brak kod vjerskog lica koje, postupajući po hanefijskom mišljenju, ne uvjetuje pristanak staratelja, brak je validan. To znači da odsustvo staratelja u spomenutom slučaju neće utjecati na ispravnost braka i berićet u njemu. Pored svoje bitnosti, pitanje staratelja u ovom slučaju nije primarno, jer je u sjenci bluda i udaje za nemuslimana, a spas je u ostavljanju grijeha i iskrenom pokajanju.
Odgovorio: mr. Hakija Kanurić
Kako da postupim kada dođem u džemat koji klanja jaciju a ja nisam klanjao akšam?
Možete pristupiti tom džematu sa nijjetom akšama. Ako je imam putnik nećete s njim predati selam nakon drugog rekata nego će te ustati i dopuniti treći rekat akšama. A ako imam nije putnik, nakon trećeg rekata ostat ćete na sjedenju i sami predati selam ili sačekati sjedeći da imam upotpuni četvrtiviše
Možete pristupiti tom džematu sa nijjetom akšama. Ako je imam putnik nećete s njim predati selam nakon drugog rekata nego će te ustati i dopuniti treći rekat akšama. A ako imam nije putnik, nakon trećeg rekata ostat ćete na sjedenju i sami predati selam ili sačekati sjedeći da imam upotpuni četvrti rekat te zajedno s njim predati selam.
Allah najbolje zna, neka su salat i selam na Allahovog odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.
Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić
Vidi manjeMožete li nam objasniti tačno ko se u islamu naziva šejh, a ko ne?
Šejh je, kao što je poznato, riječ arapskog porjekla. U arapskom jeziku može poprimiti brojna značenja, od kojih su: starac, poglavar, profesor, nastavnik, učitelj, učenjak, naučnik, otac, predak, duhovni vođa itd. Ciljano značenje se prepoznaje kontekstom u kojem je riječ upotrebljena. Kada se šejhviše
Šejh je, kao što je poznato, riječ arapskog porjekla. U arapskom jeziku može poprimiti brojna značenja, od kojih su: starac, poglavar, profesor, nastavnik, učitelj, učenjak, naučnik, otac, predak, duhovni vođa itd. Ciljano značenje se prepoznaje kontekstom u kojem je riječ upotrebljena. Kada se šejhom naziva učenjak – poznavalac šerijatskih znanosti često se uz riječ šejh dodaju određeni nazivi kojima se želi još više istaći poštivanje, te se kaže, naprimjer: se’adetu šejh, fadiletu šejh, me’ali šejh. Ti nadimci se razlikuju shodno položaju i službi onog ko se njima oslovljava.
Titula carigradskog muftije nazivala se šejhul-islam, kao što se time nazivao veliki ili vrhovni muftija u Egiptu i Tunisu. Ponekad se određeni alim naziva šejhul-islam, čime se želi aludirati na njegovu stručnost i duboko znanje u svim segmentima šerijata, poput šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rahimehullah.
Izraz „šejh“ se udomaćio u našem jeziku, naročito kod religiozno revnije omladine, ali i pored toga njegova upotreba nije precizna. Moguće je da se višeznačna upotreba u arapskom jeziku odrazila i na naš jezik. Ne postoji striktno odredište koje bi ograničilo upotrebu izraza isključivo u određenom značenju, nego se to vraća na govorni običaj i opću prihvaćenost.
U pravilu šejhom se naziva veliki učenjak i dobar poznavalac islamskih nauka, međutim, ocjena da određena osoba nosi takve epitete je subjektivna, stoga se dešava da se kod nekog smatra šejhom, a kod nekog ne.
Isto tako, okolina ima veliki utjecaj. U sredini gdje je islamsko znanje rašireno i na visokom nivou uvjeti da se neko tretira šejhom su zahtjevni, za razliku od sredine kojom prevladava neznanje.
Ponekad se neko nazove šejhom laskajući mu ili iz optimizma – ne bi li u budućnosti uistinu zaslužio takav naziv. Sve dok se izrazom razumije željeno značenje i koristi se u lijepoj namjeri u njegovoj primjeni ima širine. Svemogući Allah najbolje zna.
Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić
Vidi manjeKako je ispravno da ja zovem dajdžu od svoje majke?
Ispravno je daidžu ili amidžu roditelja nazivati tim nadimkom, jer oni su daidža ili amidža i djeci. Dijete je dio svojih roditelja, kao što je Poslanik, ﷺ, kazao: „Fatima je dio mene, pa ko nju naljuti i mene je naljutio.“ (Buharija, br. 3714) To potvrđuje i činjenica da je daidža ili amidža roditeviše
Ispravno je daidžu ili amidžu roditelja nazivati tim nadimkom, jer oni su daidža ili amidža i djeci. Dijete je dio svojih roditelja, kao što je Poslanik, ﷺ, kazao: „Fatima je dio mene, pa ko nju naljuti i mene je naljutio.“ (Buharija, br. 3714) To potvrđuje i činjenica da je daidža ili amidža roditelja mahrem kao i vlastiti daidža ili amidža. Isto tako, upotrebom tog naziva rodbina se zbližava i jača veza među njima, a čuvanje rodbinske veze je šerijatska obaveza.
Ukoliko dotični voli da mu se obraća tim nadimkom, onda je to još jedan razlog da se uistinu tako i zove, jer je pohvalno nazivati ljude njima najdražim nazivima. Spominje se od Omera, radijallahu anhu, da je rekao: „Doista je od onog što čisti ljubav tvog brata prema tebi: da mu prvi nazoveš selam kada ga sretneš, da ga zoveš njemu najdražim imenom i da mu napraviš mjesto da sjedne.“ (El-Adabuš-šeri’jje, Ibnu Muflih, 3/452). Ako mu, pak, nije drago da se zove tim nadimkom zvat će se samo po imenu. Uzvišeni Allah najbolje zna.
Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić
Vidi manjeJe li dozvoljena kamata po hanefijskom mezhebu?
Imama Ebu Hanife, kao i njegov veliki učenik Muhammed bin Hasan, Allah im se smilovao, su stanovišta da je muslimanu, u zemlji koja je u ratu protiv muslimana, dozvoljeno nemuslimanu prodati jedan dirhem za dva dirhema, tj. dozvoljeno mu je uzeti kamatu. (El-Mebsut, Es-Serhasi, 14/98 i Bedaius-sanaiviše
Imama Ebu Hanife, kao i njegov veliki učenik Muhammed bin Hasan, Allah im se smilovao, su stanovišta da je muslimanu, u zemlji koja je u ratu protiv muslimana, dozvoljeno nemuslimanu prodati jedan dirhem za dva dirhema, tj. dozvoljeno mu je uzeti kamatu. (El-Mebsut, Es-Serhasi, 14/98 i Bedaius-sanai, El-Kasani, 5/192)
Neki savremeni učenjaci su na osnovu ovog mišljenja izdali fetvu da je muslimanima koji borave u zemljama Zapada dozvoljeno poslovati kamatom. Međutim, ova fetva je pogrešna, a na to ukazuju sljedeći argumenti:
Prvo: Spomenuto mišljenje Ebu Hanife i Muhameda ne odnosi se na stanje muslimana koji borave na Zapadu, jer to mišljenje ograničava dozvolu na poslovanje između muslimana i nemuslimana koji je u ratu protiv muslimana u zemlji protiv koje su muslimani u ratu. Muslimani koji borave u tim zemljama nisu u ratu s njima, nego u tim zemljama borave kao državljani ili na osnovu vize, i prema tim zemljama ih vežu ugovori, što znači da su te zemlje i njeni stanovnici u odnosu na muslimane koji tamo borave pod ugovorom a ne u ratu.
Drugo: Spomenuto mišljenje Ebu Hanife i Muhameda dozvoljava uzimanja kamate, dok kupovinom kuća i sl. musliman ne uzima kamatu nego je daje, što je suprotno onom što ovo mišljenje dozvoljava.
Treće: Kada bi predpostavili da se mišljenje Ebu Hanife i Muhameda može odnositi na današnje Zapadne zemlje ili nemuslimanske zemlje općenito, džumhur islamskih učenjaka, od kojih je i Ebu Jusuf najprisniji učenik Ebu Hanife, se nije složio sa Ebu Hanifom po tom pitanju. (El-Mebsut, Es-Serhasi, 14/98 i Bedaius-sanai, El-Kasani, 5/192) Većina učenjaka je stanovišta da je kamata haram u svakom slučaju, poslovao musliman sa muslimanom ili nemuslimanom, nalazio se u zemlji islama ili kufra. (El-Medžmu, 9/391, El-Mugni, 4/176)
Dokaz ovog mišeljenja je uopćenost kur’ansko hadiskih tekstova koji zabranjuju kamatu. Ti tekstovi ne prave razliku između nevjerničke i islamske zemlje, a musliman je podložan šerijatskim propisima i dužan je sprovoditi ih gdje god se nalazio. Dakle, mišljenje Ebu Hanife i Muhameda ne odnosi se na muslimane koji borave na Zapadu, a pored toga, odabrano mišljenje je da muslimanu nije dozvoljeno u bilo kojoj zemlji i na bilo koji način poslovati kamatom. Svemogući Allah najbolje zna.
Mr. Hakija Kanurić – Islamski časopis El-Asr, januar/februar 2013
___________________________________________
Prije svega da naglasim da fetva ima svoje posebno mjesto u šerijatskom pravu. Otuda su učenjaci tj. islamski pravnici za izdavanje fetvi postavili posebne uvjete, kako za onoga koji izdaje fetvu tako i za samu fetvu. Ne dolikuje svakome da izdaje fetve, a o samim uvjetima fetve i muftije ćemo, ako Allah dozvoli, pisati nekom drugom prilikom.
Danas je, nažalost, izdavanje fetvi postao hobi. Svako sipa fetve iz svojih širokih rukava pa su sve veće i češće katastrofalne greške prilikom izdavanja istih. Tako ćeš npr. vidjeti da pojedinci čuju da neko o nečemu govori pa mora i on da koju o tome kaže da bi bio u trendu. Neko je čuo da postoji pet prioriteta u Islamu pa je to spomenuo u tekstu da potkrijepi svoje mišljenje. Ne poznavajući odnos i redoslijed tih prioriteta dao je prednost prioritetu koji je na trećem mjestu nad prioritetom koji je na prvom mjestu. Šerijat je odredio načine čuvanja tih prioriteta te šta ih narušava a šta ne. Na osnovu toga, nema niko prava da narušava te načine svojim neznanjem.
Neko namjerno ili nenamjerno pogrešno interpretira mišljenje nekog od Imama da bi na taj način zaštitio svoj lični stav. Ili pročita nečije pogrešno interpretiranje pa ga tako i prenese bez provjere. Spomenute stvari su nerijedak slučaj i na našim BH prostorima a srećemo ih i kod pitanja o dozvoli uzimanja kamatnog kredita u zapadnim zemljama za kupovinu stana.
Prilikom izdavanja ove fetve nerijetko srećemo da dolazi do pravljenja više grešaka. Ne znamo šta je stvarni razlog toga ali mislim, da se dotični ne vraćaju na izvornu literaturu hanefijskog mezheba nego fetvu preuzimaju od određenih vijeća čijom odlukom potkrijepljuju svoje mišljenje.
Prva greška: U odgovoru se najčešće navodi stav našeg uvaženog imama Ebu Hanife, rhm., i njegovog učenika Muhammeda, rhm., da je kamata dozvoljena u nemuslimaskim zemljama i time se potkrepljuje mišljenje o dozvoli uzimanja kamatnog kredita za gradnju kuće ili kupovinu stana u zapadnim zemljama.
Problem nije u njihovom stavu već u prijevodu onoga koji na ovo pitanje odgovara. Oni jesu to dozvolili ali u darul-harbu (neprijateljske zemlje, zemlje protiv kojih se vodi rat) a ne u sporazumnim zemljama. (Pogledaj: El-Bahrur-raik, Ibn Nudžejm: 6/226; Hidaje, Marginani: 3/1011; ili sve knjige koje su komentar na neki od metnova ovo pitanje spominju kao poslednje u poglavlju o kamati)
Dobro je poznato šta je darul-harb (neprijateljske zemlje, zemlje protiv kojih se vodi rat) i da se to ne može primijeniti na zapadne zemlje i prevoditi to kao nemuslimaske zemlje. O problematici primjene propisa darul-harba na zapadne zemlje pisao je prof.dr. Vehbet Zuhajli u djelu El-muamelat el-malijje el-muasire. On kaže, prilikom odgovora onima koji su uzeli fetvu imama Ebu Hanife, rhm., kao dokaz: “…potom, darul-harb u današnjem vremenu skoro da i ne postoji ili je on u dobroj mjeri ograničen … nemuslimanske zemlje su danas zemlje ugovora (ahda, sporazumne zemlje) a nisu darul-harb.” (str. 255).
Druga greska:
Fetve takve prirode su suprotne stavu imama Ebu Hanife, rhm., jer u fetvi stoji da je dozvoljeno svoj imetak dati nemuslimanu kao kamatu, međutim ovo nije stav Imama. Njegov stav je da je dozvoljeno uzeti kamatu od kafira a ne davati njima imetak kao kamatu. Ovo su dva suprotna stava i Imam je čist od onoga što mu se pripisuje. Da se u to uvjerite navešću šta naši, tj. hanefijski, pravnici navode kao dokaz.
U Hidaji, kao i drugim djelima, stoji: “…a niti (kamate) između muslimana i harbije u darul harbu, suprotno mišljenju Ebu Jusufa i Šafije … naš dokaz je hadis: ‘Nema kamate između muslimana i harbije u darul harbu’, i zato što je njihov imetak u osnovi dozvoljen pa ukoliko ga musliman uzme na bilo koji način biva mu dozvoljen osim ako ne uzme putem prevare i obmane…” (3/1011).
Gdje se u ovom dokazu može zaključiti da je dozvoljeno davati kamatu kada se jasno vidi da je to dokaz za uzimanje? Da mi ne bi prigovorili da u metnu stoji dozvoljenost kamate uopšte jer je rekao: “…a niti (kamate) između muslimana i harbije u darul harbu, a nije rekao dozvoljeno je uzeti kamatu od harbije.
Ovaj problem je naveo Ibnul-Hummam u djelu Fethul-Kadir i rekao da otpada davanje kamate muslimana harbiji baš zbog ovog obrazloženja, “i zato što je njihov imetak u osnovi dozvoljen pa ukoliko ga musliman uzme na bilo koji način biva mu dozvoljen osim ako ne uzme putem prevare i obmane…” (Ovo sam ponovio radi lakšeg razumijevanja), a Ibn Abidin je na to dodao: “…na to upućuje govor u Sijerul-kebir i njegovom komentaru: ‘…ako musliman uđe u darul-harb sa emanom (garancijom), nema zapreke da uzme njihov imetak na bilo koji način ako to bude sa njihovim zadovoljstvom…’”.
Dalje kaže Ibn Abidin: “…pogledaj kako je ovdje predmetom učinio uzimanje njihovog imetka sa njihovim zadovoljstvom, iz ovoga se zaključuje da oni pod kamatom i kimarom podrazumijevaju ono što bude uzeto na ovaj način pa makar izraz bio općenit…”. Na osnovu navedenog tahridž pojedinca ili tahridž bilo kojeg vijeća (tj. zaključak u odnosu) na Imamovo mišljenje nije ispravan nego je razlika između takvog i Imamovog stava kao što je razlika između nebesa i zemlje.
Da dodam još ovo, da je cilj Imama davajući ovu fetvu bio slabljenje kafira u darul-harbu a ovakve i slične fetve ih pomažu i to se pripisuje velikanima kao što je Imam. Kasnije hanefije su poimanjem Imamove fetve dodali još jedan uvjet a to je da od tog uzimanja kamate kafir ili harbija ne stekne nikakvu korist. Na osnovu ovoga nije dozvoljeno pohranjivati novac na njihove banke radi kamate, jer kafiri od toga imaju debelu korist. (Pogledaj: El-muamelat el-malijje el-muasire, Zuhajli, 255; i Opaske na Multekal-ebhur, Vehbi Gavodži, 413)
Kao potpora navodi se i mišljenje evropskog vijeća koje ima dva oslonca prilikom izdavanja ove fetve. Prvi oslonac se može tolerisati u određenoj mjeri, dok je drugi očita greška. Navedeno je ili prevedeno kao drugi oslonac da musliman nije obavezan primjenjivati šerijatske, građanske, i političke propise koji se tiču javnog poretka u darul-harbu, te da je to stav Ebu Hanife, Muhammeda b. Hasana, Sufjana Sevrija, Ibrahima Nehaije, Ahmeda b. Hanbela i Ibn Tejmijje, itd. Nisam imao priliku čitati originalan tekst ove fetve već sam sa njom upoznat preko prijevoda onih koji izdaju fetve po ovom pitanju, ali znam da je spomenuta ulema, kojoj je pripisano mišljenje, mišljenja da se ne sprovode šerijatske kazne u darul-harbu, kao što je kazna za zinaluk, krađu, ubistvo itd.
To otuda što je za izvrešenje šerijatskih kazni uvjet halifa ili imam, a darul-harb nije pod njegovom ingerencijom. Halifa je uvjet za to da ne bi došlo do fesada jer kad neko nekog ubije u darul-harbu ako bi neko izvršio odmazdu postoji velika mogućnost da će i njega neko ubiti jer ga nema ko štiti a tako i ostale kazne. Međutim niko od njih nije dozvolio da musliman zinaluči i krade itd. u darul-harbu. Zatim, postoje neka druga pitanja kao naklanjavanje namaza, napaštanje propuštenih dana osobe koja je prihvatila Islam u darul-harbu.
Nije ni bitno šta su naveli jer ulema, kojoj je pripisan stav, ili je dozvolila muslimanu uzimanje kamate pod uvjetom da kafir nema nikakve koristi, ali ne i davanje iste, kao što je stav Ebu Hanife, njegovog učenika, te stav Sufjana i Nehaija, ili je zabranila i uzimanje i davanje kamate kao što je to stav Ahmeda ibn Hanbela i Ibn Tejmije.
Kojim načinom vijeće može ostaviti konkretan stav po dotičnom pitanju ove uleme a kijasiti to na neki njihov drugi stav koji nema veze sa tim? Ovakvim pristupom napraviše ovu prominentnu ulemu kontradiktornom u svojim stavovima. To je isto kao kad bih ja bio upitan o kamati u darul-harbu i dam odgovor ili da je zabranjena ili da je dozvoljeno uzeti a ne davati, zatim budem upitan o sprovođenju šerijatskih kazni u istoj i dam odgovor da se one ne sprovode. Zatim dođe neko poslije mene i dozvoli kamatu u darul-harbu oslanjajući se na moju fetvu o nesprovođenju šerijatskih kazni. Rezultat toga jeste da ja dajem oprečne fetve. Greška izdavanja fetvi na ovaj način je očita, zato skrećem pažnju onima koji potkrepljuju svoj stav nečijim mišljenjem, da se ne uzima sve zdravo za gotovo.
Esnaf ef. Imamović, prof.
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Vidi manje