Postoje dvije vrste munafika (licemjera):

Prva vrsta jesu oni koji u svojim srcima skrivaju nevjerstvo, a vanjštinom ispoljavaju vjeru.

Druga vrsta jesu oni koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali u svojim postupcima čine djela nifaka.

Primjer za prvu vrstu jesu munafici u vremenu Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, koji su, nakon što je Allah vjernicima podario pobjedu na Bedru, osjetivši da će islam napredovati, izjavili svoju pripadnost islamu iako su u srcima skrivali nevjerstvo. Nakon pojave prvih munafika među muslimanima, Uzvišeni Allah objavljuje ajete kojima upozorava na nifak i otkriva vjernicima osobine licemjera: “Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’ – a oni nisu vjernici. Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni, i ne znajući, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu.” (El-Bekara, 8–10) Kada je vođa munafika Abdullah b. Ubejj obolio, njegov sin, koji je bio čestit ashab, zamolio je Poslanika, ﷺ, da moli Allaha da oprosti njegovom ocu, nakon čega Allah objavljuje: “Molio ti oprosta za njih ili ne molio, molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti – zato što u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju. A Allah neće ukazati na Pravi put nevjernicima.” (Et-Tevba, 80) Ovakvoj vrsti munafika Svemogući Allah prijeti velikom kaznom: “Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.” (En-Nisa, 145) Oni su kod Allaha nevjernici, a ibadeti koje čine, poput namaza, posta, zekata i sl., neće im biti primljeni. Rekao je Uzvišeni Allah: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.” (El-Furkan, 23)

Druga vrsta munafika, oni koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali čine djela munafika, dijeli se na dvije skupine:

Prva skupina jesu oni koji izvršavaju ibadete iz pritvornosti, poput onoga ko obavlja namaz ili daje zekat kako bi bio viđen. Takav postupak je vrsta širka, jer vjernici pristupaju ibadetu isključivo u Allahovo ime, kao što im je to Allah izričito naredio: “A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju.” (El-Bejjina, 5)

Govoreći o propisu ibadeta kada se s njim pomiješa pritvornost, učenjaci navode tri stanja:

Prvo: Da sam povod ibadeta bude pritvornost, poput onoga ko pristupi namazu samo kako bi bio viđen te obavlja namaz bez želje za Allahovom nagradom. Takvo djelo je širk, a takav ibadet je ništavan.

Drugo: Da povod ibadeta bude iskrenost i želja za Allahovom nagradom, ali se za vrijeme ibadeta pojavi pritvornost. Nakon što se pojavi želja za pritvornošću, ako se taj osjećaj suzbija i nastoji odagnati, neće utjecati na ibadet, jer je Poslanik, ﷺ, kazao: “Allah je oprostio mom ummetu ono što sami sa svojim dušama razgovaraju, sve dok to ne izgovore ili dok tako ne postupe.” (Buhari, br. 5269; Muslim, br. 127) Ukoliko se, pak, prepusti pritvornosti i ne nastoji se odagnati želja za njom, ibadet postaje pokvaren i odbačen, poput čovjeka koji stane na namaz želeći Allahovo lice, te se za vrijeme namaza kod njega se pojavi želja za pritvornošću, jer je osjetio da ga neko promatra: ako suzbije taj osjećaj i obnovi svoj nijet i želju za Allahovim licem, taj trenutni osjećaj neće utjecati na njegov namaz, a ako se prepusti tom osjećaju i ostatak namaza obavi iz pritvornosti, namaz mu je pokvaren i odbačen.

Treće: Da se želja za pritvornošću pojavi nakon obavljenog ibadeta. Taj osjećaj neće utjecati na ibadet i neće ga pokvariti, osim ako bi se iz njega izrodilo uznemiravanje drugih, poput prigovaranja na udijeljenu milostinju. Rekao je Uzvišeni: “O, vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama.” (El-Bekara, 264) Ovim ajetom Uzvišeni Allah upozorava da se dobro djelo, nakon što je učinjeno iskreno u Allahovo ime, kvari prigovaranjem, što znači da takav postupak utječe na ranije učinjeno djelo.

Korisno je još naglasiti da radost koja se osjeća tokom činjenja ibadeta nije pritvornost, naprotiv, to je znak vjere i imana. Resulullah, ﷺ, rekao je: “Koga raduje njegovo dobro djelo, a brine ga njegovo loše djelo, to je vjernik!” (Bilježe Ahmed, br. 114, i Tirmizi, br. 2165, hadis je sahih) O radosti koju vjernik osjeti kada bude pohvaljen zbog dobrog djela, kazao je: “To je ovosvjetska radost vjerniku.” (Muslim, br. 2642)

Drugu skupinu onih koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali čine djela munafika, Poslanik, ﷺ, opisao je riječima: “Kod koga se nađu četiri osobine, to je pravi munafik, a kod koga se nađe neka od tih osobina, imat će pri sebi osobinu nifaka sve dok je ne ostavi: kada mu se nešto povjeri – on to pronevjeri, kada govori – laže, kada sklopi ugovor – prekrši ga, a kada se raspravlja – prelazi granice.” (Buhari, br. 34, i Muslim, br. 58) U drugoj predaji kazano je: “Kada obeća – ne ispuni obećanje.” (Buhari, br. 2459) Ovakva djela, iako su nazvana nifakom, nisu poput velikog nifaka, odnosno skrivanja nevjerstva uz ispoljavanje islama, i ne poništavaju djela, nego spadaju u kategoriju grijeha, za koje će se račun polagati kod Gospodara svjetova.

Ukratko rečeno, veliki nifak, tj. nevjerstvo u srcu uz ispoljavanje islama, jeste nevjerstvo i poništava sva djela. Djelo koje se, u osnovi, čini iz pritvornosti ništavno je i to je vid širka. Ako se pritvornost pojavi nakon što se iskreno pristupi ibadetu, poništit će djelo ako joj se prepusti, a ako se suzbija i odbacuje, neće utjecati na ispravnost djela. Neispunjavanje obećanja, lažan govor i slično, osobine su munafika. Vjernik kod kojeg se nađu takva svojstva, ima pri sebi osobine munafika i tretira se grješnikom.

Uzvišeni Allah najbolje zna!

Odgovorio: mr. Hakija Kanurić

Kada čovjek umre a iza sebe ostavi suprugu i dvije kćerke (bez obzira bile od jedne supruge ili ne), u tom slučaju, po Šerijatu, supruzi pripada jedna osmina njegove ostavštine, a ostalo kćerkama podjednako, ukoliko ne postoji još neka osoba koja po Šerijatu ima pravo naslijeđa, kao što su brat umrlog, sestra, otac, majka, amidža ili amidžić, a ako postoji neka od ovih osoba, onda bi podjela nešto drukčije izgledala.
Naprimjer: ako umrli ima još i brata, onda bi supruzi pripala osmina, kćerkama svakoj po jedna trećina, a ostalo bratu.
Ženin sin ne nasljeđuje očuha jer među njima nema rodbinske veze po kojoj bi stekao to pravo.

Pod ostavštinom se podrazumijeva ukupna imovina koju je umrli posjedovao, svejedno radilo se o novcu, nekretnini, automobilima, zlatu ili nekoj drugoj vrijednosti. Prije nego se ostavština podijeli, podmire se eventualni dugovi umrlog i sprovede se njegova oporuka, ako je u skladu sa Šerijatom.
Iz pitanja se razumije da je umrli bio vlasnik polovine kuće, što znači da ta polovina pripada nasljednicima prema spomenutim procentima, a njegovoj supruzi (vašoj majci) pripada polovina koju je kupila i njen udio u drugoj polovini. S obzirom da nije vlasnik cijele kuće, nije ispravno da je proda bez dozvole njenih suvlasnika.

Muslimani, općenito, a naročito rodbina, treba da imaju zdrave i lijepe međusobne odnose, stoga je pohvalno da se oprosti, pokloni i pređe preko greški kako bi se odnosi popravili i kako bi se sačuvala bliskost sa rodbinom.

Uzvišeni Allah najbolje zna.

Dopuna odgovora:

Ostavština osobe koja umre, a iza sebe ostavi dvije kćerke, majku, suprugu, brata i tri sestre dijeli se tako da dvjema kćerkama pripada, svakoj, po jedna trećina, majci pripada šestina, supruzi osmina, a ostali imetak (1/24) dijeli se na pet jednakih dijelova od kojih brat uzima dva, a tri sestre po jedan dio.

Ukoliko se neko ne slaže sa šerijatskom podjelom, potrebno ga je savjetovati i na lijep način mu ukazati na važnost praktične primjene islama kojom se potvrđuje naše zadovoljstvo ovom vjerom i stvarna pripadnost islamu. Rekao je Uzvišeni Allah: “Ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe kada Allah i Njegov Poslanik nešto odrede.” (El-Ahzab, 36.) Pravi vjernik stalno nastoji da bude od onih o kojima je Allah rekao: “A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude pokoravao – postići će ono što bude želio.” (El-Ahzab, 71.) I čuva se da ne bude od onih o kojima je rekao: “A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno u očitoj zabludi.” (El-Ahzab, 36.)

Ako i nakon toga neko od nasljednika ne pristaje na šerijatsku podjelu, on će uzeti dio koji mu daje zakon zemlje u kojoj boravi, a zbog svog postupka je grješan, i imetak koji uzme na takav način je haram. Ostali nasljednici će podijeliti preostali imetak prema islamskom učenju.
Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, ﷺ, govoreći o vrlinama petka, dana u kojem se obavlja džuma-namaz, rekao: “U njemu se nalazi jedan čas, neće se desiti da u tom času Allahov rob, musliman, dok klanjajući moli, zatraži nešto od Allaha a da mu Allah to ne podari.” Pri tome je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, svojom rukom išaretio ukazujući na kratkoću tog časa. (Buhari, br. 935)

U preciziranju tog časa u kojem se molitva uslišava, učenjaci imaju različita mišljenja od kojih su po jačini argumenta najizraženija dva:

prvo, to je vrijeme nakon što imam sjedne na minberu pa sve do završetka džuma-namaza;

drugo, to je vrijeme nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak.

Za oba mišljenja navode se dokazi u sunnetu i svako od njih odabrala je skupina istaknutih učenjaka. Dokaz za prvo mišljenje jeste hadis koji prenosi Ebu Musa el-Eš‘ari, radijallahu anhu, u kojem navodi da je čuo Allahovog Poslanika, ﷺ, da o tom vremenu kaže: “To je vrijeme nakon što imam sjedne (na minber) pa sve dok se namaz ne završi.” (Muslim, br. 853) Ovo mišljenje odabrali su brojni učenjaci od kojih su Bejheki, Ibn Arebi, Kurtubi i Nevevi. (Nevevi, El-Medžmu, 4/541; Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 2/421)

Dokaz za drugo mišljenje jeste hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Resulullah, ﷺ, rekao: “Dan džuma-namaza (petak) ima dvanaest sati i nema nijednog muslimana koji će (u vremenu uslišenja dove) tražiti nešto od Allaha a da mu Allah to neće uslišati. To vrijeme tražite u zadnjem satu nakon ikindija-namaza.” (Bilježe Ebu Davud, br. 1048, i Nesai, br. 1389, a hadis je vjerodostojan po ocjeni Nevevija i Albanija) Ovo mišljenje zastupaju brojni učenjaci na čijem je čelu poznati ashab Abdullah b. Selam, radijallahu anhu. Ibn Hadžer kaže: “Drugi su preferirali mišljenje Abdullaha b. Selama, a Tirmizi prenosi od Ahmeda da je rekao: ‘Najviše hadisa na to ukazuje.’ Ibn Abdulberr veli: ‘To je najjače mišljenje o ovom pitanju.’ Seid b. Mensur vjerodostojnim senedom prenosi od Ebu Seleme b. Abdurrahmana da se jednom prilikom skupina ashaba sastala te su se prisjećali tog vremena na dan džume, u kojem se dova uslišava, a zatim su, prije nego što su se razišli, složili se da je to zadnji sat tog dana. To mišljenje preferirali su mnogi imami, poput Ahmeda i Ishaka.” (Fethul-Bari, 2/421)

U oba spomenuta vremena nadati se da će dova biti uslišana. U tom smislu Ibn Kajjim, nakon što je naveo argumente da je taj čas nakon ikindija-namaza, kaže: “Smatram da je vrijeme u kojem se obavlja namaz (džuma) također vrijeme u kojem se dova uslišava, i oba vremena su vrijeme uslišenja, iako je određeno vrijeme za to zadnje vrijeme nakon ikindija-namaza, jer to je fiksno vrijeme u danu, ne pomjera se naprijed ili nazad, dok vrijeme namaza prati sam namaz, klanjao se ranije ili kasnije. Vrijeme namaza je vrijeme u kojem se uslišava dova, jer skup muslimana, njihov namaz i skrušeno obraćanje Allahu ostavlja trag na uslišanje dove, prema tome, vrijeme tog skupljanja je vrijeme u kojem se očekuje uslišanje dove. Na ovakav način usklađuju se svi hadisi, a Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, podsticao je svoj ummet na upućivanje dove i skrušeno obraćanje Allahu u oba spomenuta vremena.” (Zadul-mead, 1/394)

Ovdje je neophodno navesti još dvije napomene:

Prva napomena: Nakon što imam sjedne na minber, pa sve dok se ne klanja džuma-namaz, to je vrijeme u kojem se uslišava dova, međutim, kada imam ustane i počne držati hutbu, klanjači su dužni šutjeti i slušati imamov govor. Imajući to u vidu, postavlja se pitanje, pa kada onda da dove? Nakon što se prouči ezan i prije nego što imam počne sa hutbom, propisano je moliti dovom koja se uči nakon ezana, kao što je to prilika za bilo koju dovu, jer je to, pored mogućnosti da bude čas uslišanja petkom, i vrijeme između ezana i ikameta u kojem se prima dova. Također se može doviti u vremenu kada imam sjedne između dvije hutbe, te za vrijeme sedžde u namazu, jer sedžda je stanje u kojem je rob najbliži svom Gospodaru, te je, nakon što se izgovori propisani zikr na sedždi, pohvalno doviti. Također, na sjedenju u namazu, prije predaje selama, propisano je doviti i tražiti dobro ovog i budućeg svijeta. Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, u hadisu Ibn Mesuda, radijallahu anhu, nakon što je ukazao na obavezu učenja tešehhuda na sjedenju u namazu, rekao je: “A zatim neka izabere koju god dovu želi.” (Muslim, br. 402)

Druga napomena: Prema drugom mišljenju, čas uslišanja je nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a to je vrijeme u kojem nije propisano klanjati nafila-namaz, međutim, u spomenutom hadisu Ebu Hurejre navodi se da je Poslanik, ﷺ, o tom času rekao: “…dok klanjajući moli”. Odgovarajući na ovu nejasnoću, učenjaci su kazali da je osoba koja iščekuje namaz ustvari u namazu, jer je Poslanik, ﷺ, o takvom kazao: “Neprestano je u namazu sve dok iščekuje namaz” (Buhari, br. 647). U jednoj predaji navodi se kako je Ebu Hurejra kazivao ovaj hadis u prisustvu Abdullaha b. Selama, Allah bio zadovoljan njima, nakon čega je Abdullah rekao: “Ja doista znam kada je taj čas!”, a Ebu Hurejra povika: “Obavijesti me kada je taj čas!” Abdullah reče: “To su posljednji trenuci pred završetak dana džume.” Ebu Hurejra priupita: “Kako da to budu posljednji trenuci petka kada je Poslanik, ﷺ, rekao: ‘Neće se desiti da u tom času Allahov rob musliman, dok klanjajući moli…’, a u tom vremenu se ne klanja?” Na to Abdullah reče: “Zar Allahov Poslanik nije rekao: ‘Ko sjedne na svom mjestu čekajući namaz, on je u namazu sve dok ne klanja?’” “Naravno”, reče Ebu Hurejra, a Abdullah kaza: “To je to!” (Bilježe Ebu Davud, br. 1046; Nesai, br. 1430, i drugi, a predaja je sahih po ocjeni Albanija)

Također je moguće da se riječi Poslanika: “…dok klanjajući moli…”, odnose na molitvu uopćeno, bio onaj ko dovi u namazu ili ne, jer u arapskom jeziku riječ “klanjati” znači doviti.

Onaj ko želi tražiti vrijeme uslišanja dove petkom nakon ikindija-namaza, može to učiniti na više načina:

prvi, da nakon što klanja ikindiju ostane u mesdžidu i vrijeme provede u dovi i ibadetu sve do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak sunca. Ovo je najpotpuniji oblik;

drugi, da prije akšama ode u mesdžid, te klanja tehijetul-mesdžid, a zatim ostane i dovi sve do akšama;

treći, da petkom pred zalazak sunca, gdje god se nalazio, dovi i moli svog Gospodara.

Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o tome kako da postupi onaj ko želi doviti petkom pred zalazak sunca, da li treba biti u džamiji ili to može učiniti i kod kuće, pa je kazao: “Hadisi koji o tome govore uopćeni su i svojim doslovnim značenjem obuhvataju svakog ko dovi u vremenu kada se dova uslišava. Stoga, nadati se da će biti uslišano svakome ko dovi u tom vremenu, međutim, onome ko ostane u džamiji iščekujući akšam-namaz preče je da mu dova bude uslišana, jer Poslanik, ﷺ, kazao je: “…dok klanjajući moli…”, a onaj ko iščekuje namaz poput je onoga ko je u namazu. Ako se, pak, radi o bolesniku, koji dovi u svojoj postelji, ili ženi koja u svojoj kući, čekajući akšam-namaz, na mjestu gdje klanja, upućuje dove petkom nakon ikindija-namaza, nadati se, također, da će im biti uslišano.” (Fetava Ibn Baz, 30/271) Allah najbolje zna!

Odgovorio: mr. Hakija Kanurić