Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Mustehab je supružnicima da jedno drugom uljepšavaju svoj izgled. A od tog uljepšavanja je između ostalog i farbanje sijedih dlaka (brade ili kose) muškarcima i stavljanje kane na ruke i noge ženama, kao i farbanje kose kanom ili drugim bojama za kosu.

Propis farbanja sijede kose (i brade muškarcima)

Da li je bolje ženama i muškarcima da farbaju sijedu kosu i bradu (muškarcima) ili ne, po tom pitanju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvi stav: Većina učenjaka (džumhur), od kojih su imami četiri mezheba, smatra da je mustehab farbati sijedu kosu muškarcima i ženama kao i bradu muškarcima. (El-Fetava el-hindijje 5/359, El-Medžmu’ 1/323, El-Mugni 1/9)

Dokazuju to hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista se Židovi i kršćani ne farbaju, pa se razlikujte od njih”.

A u vjerodostojnom rivajetu kod Ahmeda, Ibn Hibbana, Ebu J'ale i Begavije je došlo: “Mijenjajte sijede (farbanjem), ne oponašajte Židove i kršćane”.

Bilježi Nesai od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a Tirmizi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Mijenjajte sijede (farbanjem), ne oponašajte Židove”.

Ovi hadisi ukazuju na preporučenost farbanja sijedih dlaka (kose i brade) i da u tome imaju dvije osnovne koristi: 1 – čišćenje kose (brade) i uljepšavanje izgleda 2 – razlikovanje od sljedbenika Knjige, što je i namjera Zakonodavca i preporučeno.

Drugi stav: Manja skupina učenjaka smatra da je bolje ne farbati sijedu kosu i bradu. (El-Medžmu’ 1/323, El-Mugni 1/9)

1 – Dokazuju to hadisom Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, u kojem kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je mrzio deset stvari: …, mijenjanje (farbanje) sijedih …”. Hadis bilježe Nesai i Ibn Hibban, a šejh Albani ga ocjenjuje munker hadisom, tj. jako slabim.

Komentar: Hadis Ibn Mes'auda, radijallahu anhu, je slab te ne može biti argument po ovom pitanju.

2 – Dokazuju takođe hadisom od K'ab ibn Murreta, radijallahu anhu: “Ko osijedi jednu sijedu ona će mu biti svjetlo na Sudnjem danu”. Bilježe ga Tirmizi, Nesai, Ahmed, a šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnim.

Komentar: Hadis K'aba, radijallahu anhu, ne ukazuje da je vrijednije ostavljanje farbanja.

3 – Zatim se drže hadisa mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Enesa, radijallahu anhu, u kojima on prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije farbao kosu i bradu. A ovo ukazuje da je radio ono što je vrijednije i bolje.

Komentar: Potpuno suprotno hadisu Enesa, radijallahu anhu, prenose Ibn Omer i Ummu Seleme, radijallahu anhum, u hadisima koje bilježe Buharija i Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, farbao bradu i kosu.

O pokušaju da se napravi spoj između ovih kontradiktornih hadisa su govorili Ibn Džerir Teberi, Kadi ‘Ijad, Nevevi i Ibn Hadžer. Najbolje pomirenje između ovih hadisa je ono što se prenosi od imama Ibn Džerira Tabrija (Fethul-bari 10/432). On kaže da ono što prenose Ummu Seleme i Ibn Omer, radijallahu anhum, da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, farbao, oni prenose ono što su vidjeli da je radio ponekad, a negiranje Enesa, radijallahu anhu, da se farbao se odnosi da je to bilo njegovo stanje u većini slučajeva.

Kaže imam Ševakni da to što Enes, radijallahu anhu, negira da se farbao ne ukazuje ništa više osim na to da on nije znao da se farbao. Dok rivajeti od drugih ashaba u kojima se potvrđuje da se farbao su preči da se prihvate, jer oni potvrđuju ono što su oni vidjeli. U svakom slučaju, svejedno da li se on farbao ili ne, on je, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se farba, a riječima se daje prednost nad djelima. (Nejlul-evtar 1/146)

4 – Takođe dokazuju sa onim što se prenosi od skupine ashaba da nisu farbali sijede, poput Alije, Ubej ibn K'aba i Enesa, radijallahu nahum.

Komentar: Prenosi se u vjerodostojnim hadisima od dosta veće skupine ashaba da su farbali.

Odabrano (radžih) mišljenje je stav džumhura, tj. da je mustehab (preporučeno) muškarcima i ženama farbati sijedu kosu i bradu (muškarcima), jer je to naredba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u tome je razlikovanje od sljedbenika Knjige i time se bolje održava kosa i brada.

NAPOMENA: Dozvoljeno je farbanje bilo kojom bojom (crvenom, smeđom, plavom i slično), a oko farbanja crnom postoji razilaženje o čemu će biti govora, inšallah. U ovome nema razlike između mladih ili starih, a nema smetnje u farbanju kose i brade i prije nego što osijedi.

FARBANJE CRNOM BOJOM

Nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno farbati kosu i bradu crnom bojom sa ciljem prevare i obmane, tj. da se time sakrije ili promijeni identitet, poput farbanja kradljivice sa ciljem da ga ne prepoznaju.

A mimo toga učenjaci se razilaze oko farbanja crnom bojom na pet mišljenja od kojih su tri općepoznata:

Prvo mišljenje – da je dozvoljeno.

Ovo je stav Ebu Jusufa (učenika Ebu Hanife), jedan od dva stava imama Malika, Ebul-Feredža ibn El-Dževzija, Ibn ebi ‘Asima, a od savremenih učenjaka između ostalih i šejha Mensura Es-Simarija.

Takođe, ovo je stav velike skupine ashaba, tabi'ina i drugih učenjaka selefa ovog Ummeta, o čemu će biti govora prilikom argumentiranja. (Fethul-bari 10/435, El-Fetava el-hindije 5/359, El-Mugni 1/91, Nejlul-evtar 1/145)

O farbanju u crno su učenjaci Ibn El-Dževzi i Ibn ebi ‘Asim napisali posebne knjige u kojima su snažno i argumentovano podržali i zauzeli stav dozvole farbanja u crno.

Argumenti sa kojima zagovarači ovog stava dokazuju dozvolu su sljedeće:

Prvi argument – Hadis mutefekun alejhi: “Zaista se Židovi i kršćani ne farbaju, pa se razlikujte od njih”.

Opće značenje riječi “pa se razlikujte od njih” obuhvata dozvolu da se farba sa bilo kojom bojom, jer nisu spomenute neke boje, a na druge upozoreno.

Drugi argument – Hadis od Džabira, radijallahu anhu, kod Muslima u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za sijedu kosu i bradu Ebu Kuhafe, radijallahu anhu: “Promijenite (ofarbajte) ovo (bijelu kosu i bradu) sa nečim”.

Opće značenje “promijenite ovo sa nečim” obuhvata i crnu boju.

Naravno, zagovorači zabrane farbanja u crno dokazuju svoj stav sa dodatkom istog hadisa koji je u Muslimu “i klonite se crne boje”. Međutim, vjerodostojnost ovog dodatka je upitna, o čemu će biti govora. Takođe sam ravija tog dodatka, Ibn Džurejdž, je farbao u crno.

Treći argument – Hadis od Ebu Zerra, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je nabolje ono sa čime farbate ove sijede kana i ketem (biljka koja daje crnu boju)”.

Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed. Vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani, Šuajb Arnaut i drugi, a dobrim Abdulkadir Arnaut.

Hadis ukazuje da je najbolje farbati sa kanom koja daje crvenu boju i ketemom koji daje crnu boju. Skupina učenjaka kaže da se u hadisu misli na farbanje sa ovim bojama kada se pomiješaju, dok druga skupina smatra da se odnosi i na miješanje i na pojedinačno farbanje, a po općem značenju hadisa je bliže ovo zadnje. Uglavnom, hadis ukazuje na dozvolu farbanja crnom bojom pojedinačno ili pomiješano sa kanom koja je crvena.

Četvrti argument – Da je skupina ashaba od pravednih halifa i drugih farbala u crno:

Bilježi Buharija u svom Sahihu od Enesa, radijallahu anhu, da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, ofarbao bradu kanom i ketemom da je njena boja pocrnila (“kan'e levnuha”).

Ibn Hadžer sa jezičke strane navodi da riječi “kan'e levnuha” znače da je boja brade jako pocrvenila, dok učenjak El-‘Ajni tumači da znači da je od jarko crvene prešla u crnu.

Takođe, od ashaba koji su farbali u crno su Osman ibn Affan, S'ad ibn ebi Vekkas, Ukbe ibn Amir, Abdullah ibn Džafer, Mugire ibn Šu'be, Hasan, Husejn, Džerir ibn Abdullah i Amr ibn El-‘As. (El-Mugni 1/91, Fethul-bari 10/435, Nejlul-evtar 1/145, Zadul-me'ad 4/337, El-Elbise vez-zine Abdulvehhab 302-303)

Nije poznato niti prenešeno da je neko od drugih ashaba negirao postupak spomenutih ashaba, što ukazuje da to oni nisu smatrali zabranjenim, u protivnom bilo bi prenešeno.

Takođe, farbanje u crno je bila praksa mnogih tabi'ina, prenosi Ibn El-Kajjim u Zadul-me'adu (4/337) od sljedećih tabi'ina da su farbali u crno: Amr ibn Osman, Alij ibn Abdullah ibn Abbas, Ebu Selem ibn Abdurrahman, Abdurrahman ibn El-Esved, Musa ibn Talha, Ibn Šihab Ez-Zuhri, Ejjub Suhtijani, Ismail ibn M'adijekrib, Muharib ibn Disar, Jezid, Ibn Džurejdž, Ebu Jusuf, Ebi Ishak, Ibn ebi Lejla, Zijad ibn ‘Alaka, Gajlan ibn Džami'a, Nafi'a ibn Džubejr, Amr ibn Alij El-Mukaddemi, Kasim ibn Selam, Muhammed ibn Ishak, El-Hadždžadž ibn Ertat, Ibn Sirin, Ebu Burde, Amr ibn Dinar, Šerahbilu ibn Es-Simt, Anbese ibn Se'id i drugi.

Kaže Ibn Šihab Ez-Zuhri: “Mi smo farbali u crno kada je lice bilo mlado, a kada bi lice i zubi ostarili ostavili bi ga (farbanje u crno)”. (Fethul-bari 10/435)

Prenosi Jahja od imama Malika da je upitan o farbanju u crno, pa je rekao: “Nisam čuo o tome nešto poznato. Farbanje u neku boju mimo crne je meni draže, a u ostavljanju farbanja ima širine, inšallah, i u tome ljudima nema teškoće”. (Šerh El-Muvetta Ez-Zerkani 5/372)

Drugo mišljenje – da je haram.

Ovo je stav Ebu Hanife, Muhammeda Šejbanija, jedan od dva stava šafijskog mezheba i mišljenje mnogih savremenih učenjaka, poput šejha Bin Baza, Saliha Fevzana i drugih. (El-Fetava el-hindije 5/359, I'anetut-talibin 2/231, El-Mugni 1/91, El-Medžmu 1/323)

Neki od učenjaka ovog mišljenja, poput Ishaka, El-Hulejmia i nekih učenjaka šafijskog mezheba, prave razliku između muškarca i udate žene, te dozvoljavaju udatoj ženi da se uljepšava farbanjem u crno ako joj muž dozvoljava. (El-Medžmu 1/323, Fethul-bati 10/435)

Dok neki učenjaci hanefijskog mezheba iz ove zabrane izuzimaju mudžahide (borce na Allahovom putu), odnosno njima daju olakšicu da se farbaju u crno. (El-Fetava el-hindije 5/359)

Argumenti sa kojima dokazuju zabranu su dva poznata hadisa:

Prvi – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu i drugi (mimo Buharije) od Džabira, radijallahu anhu, da je na dan oslobođenja Mekke doveden Ebu Kuhafe, otac Ebu Bekra, a njegova glava i brada su bile bijele poput drveta Segame (drvo čiji su plodovi, listovi i cvjetovi bijeli), pa je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Promijenite (ofarbajte) ovo (bijelu kosu i bradu) sa nečim, i klonite se crne boje”.

Kažu riječi “klonite se crne boje” su jasan dokaz zabrane farbanja u crno.

Komentar: Na dokazivanje sa ovim hadisom data su dva prigovora:

1 – Dodatak na kraju hadisa “klonite se crne boje” je mudredž, tj. to nisu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego riječi nekog od ravija, što znači da se sa tim ne može dokazivati zabrana farbanja u crno.

Dokaz tome je što Muslim u svom Sahihu prenosi ovaj hadis od Ebu Hajseme od Ebu Ez-Zubejra od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao samo: “Promijenite ovo sa nečim” bez dodatka “i klonite se crne boje”. I pitao je Zuhejr (Ebu Hajseme) Ebu El-Zubejra da li Džabir rekao u hadisu “klonite ga crne boje”, on je zanegirao i rekao “ne”. Takođe u Musnedu imam Ahmeda u istom rivajetu se prenosi isti hadis bez dodatka “i klonite se crne boje”. A zatim nakon teksta hadisa prenosi ravija Hasan od Zuhejra da je pitao Ebu El-Zubejra da li je rekao “klonite ga crne boje”, kaže “ne”. A Zuhejr ibn Mu'avije i Hasan ibn Musa su pouzdane ravije. Znači, dvojica ravija (IbnDžurejdž i Lejs) koji prenose ovaj dodatak prenose ga od Ebu El-Zubejra, a kao što je prenešeno on negira da je to rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Od argumenta koji ukazuju da je ovaj dodatak na kraju hadisa mudredž (da su riječi ravije) je to da ravija Ibn Džurejdž u hadisu kod Muslima, koji prenosi taj dodatak, i sam farbao u crno, jer kako da prenosi hadis u kojem je došla zabrana ili pokuđenost, a onda je on prvi krši?

Zagovarači stava da je haram farbati u crno se oslanjaju na to da hadis prenosi Muslim u svom Sahihu od dvojice ravija Ibn Džurejdža i Lejsa ibn S'ada, oni su obojica pouzdane ravije, a dodatak hadisa od pouzdanog ravije se prihvata, na čemu je skupina učenjaka hadisa.

2 – Hadis “i klonite se crne boje” se odnosi na oca Ebu Bekra, radijallahu anhu, i one čija sijeda kosa ili brada budu ružnog i odurnog izgleda, a ne važi za sve ljude.

Drugi – Hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi koji farbaju crnom bojom poput volja golubova, oni neće osjetiti miris Dženneta”.

Bilježe ga Ebu Davud, Nesai i Ahmed. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hadžer, Nevevi, Ahmed Šakir, Albani i Šu'ajb Arnaut, a dobrim Iraki i Abdulkarir Arnaut.

Komentar: Na dokazivanje sa ovim hadisom data su tri prigovora:

Prvi prigovor – da je hadis slab.

U senedu hadisa je ravija Abdulkerim ibn ebi El-Muhalik, kao što kažu Ebul-Feredž ibn El-Dževzi i drugi, a on je slab ravija sa čijim hadisom se ne argumentira.

Ibn Hadžer i Ibn El-Muziri smatraju da je taj ravija Abdulkerim ibn Malik El-Džezeri, a on je pouzdan, od njega prenose u svoja dva Sahiha Buharija i Muslim.

Drugi prigovor – Da je pogrešno dokazivati zabranu sa ovim hadisom i ako prihvatimo da je vjerodostojan.

Jer žestoka prijetnja koja se spomenuta u hadisu nije zbog farbanja u crno nego zbog nekog drugog grijeha koji nije spomenut, kao što kaže Ibn ebi ‘Asim u svojoj knjizi “El-Hidab (Farbanje)”. Na to ukazuje tekst hadisa “U zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi koji farbaju crnom bojom”, a poznata je velika skupina među ashabima i tabinima od prve generacije ovog Ummeta koji su farbali u crno, što znači da strašna prijetnja nije zbog farbanja u crno, jer da je tako onda riječi “u zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi” nemaju smisla kad se već takva skupina pojavila na samom početku islama. Tako da je dokazivanje zabrane sa ovim hadisom sasvim pogrešno.

Takođe, hadis govori o ljudima čija je karakteristika i obilježje bila da se farbaju u crno, kao što je došlo u hadisima u opisu havaridža da će im biti obilježje da briju glavu, pa kao što to obilježje havaridža (brijanje glave) ne ukazuje da je brijanje glave haram, tako ni farbanje te skupine u crno ne ukazuje da je to haram.

Treći prigovor – Da se pod farbanjem u crno misli na ono sa kojim se cilja prevara i obmana drugih radi skrivanja identiteta i slično, a oko čije zabrane nema razilaženja.

Zagovorači ovog stava (zabrane) dokazuju i sa drugim hadisima u kojima ima slabosti oko čega nema razilaženja, pa s toga nema potrebe da se isti navde.

Treće mišljenje – da je mekruh (pokuđeno).

Ovo je stav malikijskog, šafijskog i habelijskog mezheba, kao i mnogih učenjaka hanefijskog mezheba. (El-Fetava el-hindijje 5/359, Hašijetul-‘adevi 2/411, Šerhu Muslim 14/80, Fethul-bari 10/436, Nejlul-evtar 1/145)

Njihov argument je spoj između hadisa Džabira i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, koje su spustili na stepen pokuđenosti i onoga što se prenosi od velike skupine selefa (ashaba i tabi'ina) ovog Ummeta da su farbali crnom bojom.

Odabrano (radžih) mišljenje je opća dozvola farbanja kose i brade u crno, kako ženama tako i muškarcima.

Razlozi odabira ovog stava su:

– opći hadisi koji ukazuju na propisanost farbanja sijede kose i brade u kojima nema ograničenja u boji.

– dodatak hadisa od Džabira, radijallahu anhu, sa kojim se dokazuje zabrana je upitan sa strane vjerodostojnosti pripisivanja tih riječi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ako bi ga i prihvatili vjerodostojnim najviše na što ukazuje je pokuđenost farbanja u crno starim ljudima poput Ebu Kuhafe, radijallahu anhu, kojima sijeda brada i kosa poružnjaju izgled.

– hadis Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem je došla strašna prijetnja pored slabosti u senedu nije direktan i jasan u tumačenju na koga se odnosi taj opis.

– činjenica da su preko deset ashaba, među kojima dvojica pravednih halifa, farbali u crno, a da nije prenešeno da su im drugi ashabi to negirali, ukazuje da su hadisi sa kojima se dokazuje zabrana jako upitni, jer je nemoguće da tolika skupina ashaba radi haram djelo (farbanje u crno) za koje je došla tako strašna prijetnja (da neće osjetiti miris Dženneta), a da to oni ili nisu znali ili jesu pa svjesno prekršili tu zabranu, a što ne priliči pripisati ashabima.

– takođe, nekoliko desetina imama, učenjaka i velikana selefa Ummeta su se farbali u crno što jasno ukazuje na dozvolu i slabost stava onih koji zabranjuju.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Zahvala pripada Allahu, dželle še'nuh.

Nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da bi izgovarao nijjet riječima prilikom uzimanja abdesta ili namaza, niti je to preneseno od njegovih ashaba, radijallahu anhum, a ni onih koji su došli nakon njih od ispravnih generacija ovog ummeta, tako da nije propisano njegovo izgovaranje. Mjesto nijjeta je u srcu.

Imam Nevevi, rhm, je rekao: “Učenjaci arapskog jezika rekli su da je nijjet namjera i odluka u srcu. (…) Nijjet koji je obavezan pri abdestu je nijjet u srcu i nije ga obaveza izgovarati i sa jezikom.” (El-Medžmu, 1/309, 1/316)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: “Mjesto nijjeta je u srcu a ne na jeziku, i to po slaganju svih islamskih učenjaka, u svim ibadetima: namazu, čišćenju (abdest, gusul i tejjemum), zekatu, hadždžu, postu, oslobađanju robova, džihadu idr. Kada bi sa jezikom izgovorio suprotno onome što je odlučio u srcu, u obzir bi se uzelo ono što je odlučio u srcu a ne na jeziku. Kada bi izgovorio jezikom nijjet bez odluke u srcu, ne bi bio ispravan po slaganju svih islamskih učenjaka (…) Izgovaranje nijjeta naglas nije obaveza, niti je pohvalno – po slaganju svih muslimana, nego je onaj koji igovara nijjet naglas novotar i onaj koji se suprostavlja šerijatu. Ako to čini iz ubjeđenja da je od šerijatskih propisa, onda je neznalica koji je u dalaletu (zabludi) i zaslužuje kaznenu mjeru od strane kadije (…) Nije obaveza na klanjaču da kaže jezikom: ‘klanjam sabah’, niti ‘klanjam podne’, niti ‘kanjam ikindiju’, ni imamu niti onome koji klanja za njim. Neće izgovarati jezikom ‘klanjam farz ili nafilu’, niti šta drugo, nego je dovoljno da nijjet bude u srcu, a Allah dobro zna ono što je u srcima.” (Medžmu'ul-fetava, 22/217-223)

Imam Ibnul-Kajjim, rhm, kaže: “I nije govorio, sallallahu alejhi ve sellem, na početku abdesta: ‘Odlučio sam uzeti abdest…’ niti ‘dozvoliti sebi obavljanje namaza…’ i sl. To nije govorio ni on niti iko od njegovih ashaba, niti je prenesen od njega i jedan harf o tome, vjerodostojnim ili slabim lancem prenosilaca.” (Zadul-me'ad, 1/189, 194), “Izgovaranje nijjeta je raširena novotarija koja nije prenesena ni od koga ikada sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, niti sa slabim, niti spojenog ili prekinutog lanca, čak ni jedna riječ o tome. Nije preneseno čak ni od jednog od njegovih ashaba, niti je to pohvalio iko od tabi'ina, niti od četri imama.” (Kitabus-sala, str. 195)

Hafiz Ibn Redžeb, rhm, dopunjava: “Nijjet je namjera srca i nije obavezno izgovaranje onoga što je u srcu prilikom činjenja ibadeta. Neki od sljedbenika imama Šafije su mu pripisali govor o uslovljavanju izgovora nijjeta riječima za namaz, ali su to negirali poznati valorizatori iz šafijskog mezheba.” (Džami'ul-ulumi vel-hikem, str. 31)

Kaže šejh El-Albani, rhm: “To je bid'at (novotarija) bez razilaženja među učenjacima. Učenjaci su se razišli da li je dobra ili loša novotarija, ali mi kažemo da je svaka novotarija u ibadetima zabluda, i to radi riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda je u vatri’, koje su općenite.” (Sifetu salatin-nebijj, str. 75)

Šejh Abdul-Aziz b. Baz, rhm, kada je bio upitan o propisu izgovaranja nijjeta za abdest i namaz rekao je: “Propis toga je da je to novotarija, zato što nam to nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba, pa je obaveza napustiti tu praksu. A nijet, pa njegovo mjesto je u srcu, tako da nema nikakve potrebe za njegovim izgovaranjem, a Allah je najbolji zaštitnik i On upućuje na Pravi put.” (Fetava ulemai biladil-haram, str. 131-132; Risaletu fi tathiri ves-salati, str. 18)

Slično tome tvrdi i šejh Ibn Usejmin, rhm: “Ispravno je da se nijjet ne izgovara riječima i da je približavanje Allahu, Uzvišenom, njegovim izgovaranjem bid'at (novotarija) koja je zabranjena.” (Šerhul-mum'tia, 1/195)

Šejh Salih el-Fevzan, hafizehullah, je rekao: “Allah, dželle še'nuh, dobro zna ono što nijete i ciljaju srca, tako da nema potrebe da se nijjet izgovara prilikom namaza, niti prilikom svih ostalih ibadetima.” (Mulehasul-fikhi, 1/83-85)

Shodno navedenom, raširena praksa kod nas, a i u mnogim drugim zemljama, da se izgovara nijjet pri uzimanju abdesta i namaza (Nevejtu en usallijen lillahi te'ala…i sl.), nema nikakvog utemeljenja u dokazima, te je obaveza da se napusti jer je prezrena novotarija, a najgore stvari po vjeru su novotarije.

Allah, dželle šanuh, najbolje zna!

Odgovorio na pitanje: Amir I. Smajić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Zahvala pripada Uzivšenom Allahu, dželle šanuh, i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.

Uzvišeni Allah, azze ve dželle, učinio je namaz nerazdvojnom vezom između Sebe i Svojih robova, te propisao njegovo obavljanje u tačno određenim vremenima: “… jer vjernicima je, doista, propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.” (En-Nisa, 103)

Redovno obavljanje namaza u njegovim vremenima je od osobina iskrenih i pravih vjernika: “Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju, … i koji namaze svoje na vrijeme obavljaju, – oni su dostojni nasljednici, koji će džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (El-Mu'minun, 1-11), “Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji namaze svoje budu na vrijeme obavljali, … i oni koji namaze svoje budu revnosno obavljali – oni će u džennetskim bašćama biti počašćeni.” (El-Me'aridž, 19-35)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio je obavljanje pet dnevnih namaza jednim od temelja islama, pa kaže u hadisu kojeg prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma: “Islam je sagrađen na pet temelja: svjedočenju da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, obavljanju hadždža i postu mjeseca ramazana.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim.

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Mu'azu kada ga je slao u Jemen neposredno prije smrti: “Doista sada ideš u narod koji su od ehlu-kitabija (sljedbenika prijašnjih knjiga Tevrata i Indžila), pa neka prvo čemu ćeš ih pozvati bude da Allahu ispovijedaju tevhid – jednoću, pa ukoliko ti se u tome pokore obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim pet namaza u toku svakog dana i noći, pa ako budu klanjali obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim zekat na imetak koji se uzima od njihovih bogataša i dijeli njihovoj sirotinji, pa ako pristanu na to uzmi od njih, ali kloni se njihovog najboljeg i najplemenitijeg imetka.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim, a ovo je jedna od Buharijevih verzija hadisa.

Radi navedenog, neopravdano odgađanje namaza izvan njegovog propisanog vremena je jedan od najvećih grijeha kod Uzvišenog Allaha, dželle še'nuh.

Allah, Uzvišeni, rekao je: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.” (Merjem, 59)

Imam Evza'i, rhm, prenosi od Musaa b. Sulejmana, a on od Kasima b. Muhajmere, rhm, da je citirao ovaj ajet i rekao: “Tj. nisu obavljali namaz u njegovom vremenu, a da su ga u potpunosti ostavili to bi bilo nevjerstvo.” Ovu predaju su zabilježili Taberi i Ebu-Nu'ajm.

Prenosi se da je Omer b. Abdul-Aziz, rhm, proučio ajet: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.”, i zatim rekao: “Nisu zapostavili namaz tako što su ga ostavljali, nego su zapostavili namasko vrijeme.” Predaju su zabilježili Ibn Ebi-Hatim, Taberi i drugi. (Vidi: Tefsir Ibn-Kesir, 5/240).

Allah, azze ve dželle, je rekao: “A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju …” (El-Ma'un, 4-5)

Mus'ab, sin Sa'da b. Ebi-Vekkasa, radijallahu anhu, upitao je svoga oca: “O babuka moj, jesi li pročitao Allahove riječi: ‘… koji molitvu svoju kako treba ne izvršavaju.’ Ko od nas ne pogriješi i zaboravi u namazu? Kome od nas misli ne lutaju u namazu? Na to je Sa'd, radijallahu anhu, odgovorio: ‘Ne misli se na to, nego na nemarnost prema namaskim vremenima.'” Predaju je zbilježio Ibn Džerir u Tefsiru.

Istaknuti učenjak Ibn Kajjim el-Dževzijje, rhm, ističe: “Ne razilaze se muslimani da je namjerno ostavljanje obaveznog namaza ogromna nepokornost prema Allahu i jedan od najvećih velikih grijeha. Grijeh takvog je veći kod Allaha od namjernog ubistva, otimanja imetka, zinaluka, krađe i pijenja alkohola. On je izložen Allahovoj kazni, srdžbi i poniženju i na dunjaluku i na ahiretu.” (Kitabus-sala, str. 5)

Odgađanje namaza radi posla, gostiju, kupoprodaje i sl. je zabranjeno, jer se ti razlozi ne smatraju opravdanim razlozima za izostavljanje namaza u njegovo propisano vrijeme.

Allah, azze ve dželle, je rekao: “Međusobno se potpomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se potpomagati u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.” (El-Maide, 3)

Naprotiv, čak i bolest nije opravdan razlog za njegovo izostavljanje, jer je Uzvišeni Allah, dželle šanuh, olakšao bolesnicima koji nisu u stanju da obave namaz u stojećem položaju da ga obave onako kako su u stanju: sjedeći, ležeći, u mislima itd.

Od Imrana b. Husajna, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: “Imao sam hemoroide, pa sam pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o namazu. Rekao mi je: ‘Klanjaj stojeći, ako ne možeš, onda sjedeći, a ako ne možeš ni to, onda na boku.'” Hadis je zabilježio Buhari.

Također, ni onima koji su u ratu i na prvim ratnim linijama ili u strahu nije dozvoljeno odgađanje namaza, nego, naređen im je namaz u strahu koji ima svoje posebno svojstvo obavljanja. Rekao je Allah: “Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš namaz, neka jedni s tobom namaz obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali namaz, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili namaz pa neka i oni obave namaz s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa svi odjednom na vas navale. A ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju. A kada namaz završite, Allaha spominjite, i stojeći, i sjedeći, i ležeći. A u bezbjednosti obavljajte namaz u potpunosti, jer vjernicima je propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.” (En-Nisa, 102-103)

Musliman je obavezan da stavi Allahove, dželle šanuh, naredbe i naredbe Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na prvo mjesto i ispred svega. Allah, Uzvišeni, naš Gospodar, naređuje nam da obavimo namaz u njegovo vrijeme, a ta osoba, da nas Allah sve uputi na Pravi put, daje prednost poslu, direktoru, poslodavcu, imetku i sl. Najmanje što možemo reći za takvoga da je veliki grješnik, na rubu propasti i izložen Allahovoj nesnosnoj i bolnoj kazni.

Zatim, islamski učenjaci razilaze se o neopravdano izostavljenom namazu, da li je – uz iskreno pokajanje – propisano taj namaz naklanjati ili je njegovo naklanjavanje nepropisano, isto kao što je nepropisano njegovo obavljanje prije nastupa namaskog vremena.

Imami Ebu Hanife, Malik, Šafija, Ahmed i većina islamskih učenjaka (neki spominju i konsenzus, ali je nepotvrđen kao što kaže Hafiz Ibn Redžeb) bili su na stavu da je obaveza taj namaz naklanjati, ali, to naklanjavanje neće mu umanjiti grijeh kojeg je počinio radi ispuštanja namaza. Takav je izložen Allahovoj žestokoj kazni, osim da mu oprosti.

Dok, skupina učenjaka iz odabranih generacija i onih posle njih, smatrali su da onome koji izostavi namaz bez šerijatskog opravdanja nije propisano naklanjavanje, jer za to ne postoji vjerodostojan i jasan dokaz, i u tome nema nikakve koristi. Namasko vrijeme je isteklo i namaz obavljen u drugom vremenu smatra se pogrešnim, upravo kao i njegovo obavljanje prije nastupa dotičnog namaskog vremena. Nego, ta osoba je obavezna da se pokaje Allahu, iskreno, i da obavlja što više dobrovoljnih namaza kako bi, barem djelimično, nadoknadila svoj veliki prijestup.

Taj stav se prenosi od nekolicine ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i tabi'ina – kao što spominje Ibnul-Kajjim – od kojih su: Ebu Bekr, Omer, Ibn Omer, Sa'd b. Ebi-Vekkas, Selman el-Farisi, Ibn Mes'ud, Kasim b. Muhammed, Ibn Sirin, Mutarrif b. Abdullah, Omer b. Abdul-Aziz i drugi. (Vidi: Kitabus-sala, str. 123-141)

Imam Muhammed b. Nasr el-Mervezi, rhm, zabilježio je vjerodostojnim lancem prenosilaca od Hasana el-Basrija, rhm, da je rekao: “Ako čovjek namjerno ispusti jedan obavezni namaz, neće ga naklanjavati.” (Ta'zimu kadris-sala, 2/1000)

Hafiz Ibn-Redžeb, rhm, rekao je: “Nepoznato je da je neko od ashaba smatrao obaveznim naklanjavanje namjerno propuštenih namaza. Naprotiv, nisam našao čak ni od tabi'na jasan govor o tome, osim što se prenosi od En-Nehaija.” (Vidi: Fethul-Bari, 3/358)

Ovo mišljenje odabrali su Imam Humejdi, Ibn Hazm, Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Hafiz Ibn Redžeb i šejh Ibn Usejmin, rahimehumullah.

Neki od islamskih učenjaka, iako ne smatramo to mišljenje najispravnijim, smatrali su čak da je osoba koja ispusti jedan obavezni namaz, namjerno i svjesno, – dok prođe njegovo vrijeme – počinila nevjerstvo tim činom. Taj stav se prenosi od Hasana el-Basrija, Ishaka b. Rahuje, Ahmeda b. Hanbela (po jednom rivajetu), Šafije (po jednom rivajetu) i drugih, i taj stav je odabrao i preferirao uvaženi šejh Abdul-Aziz b. Baz, rhm.

Znači, namaz je obaveza obaviti u njegovo propisano vrijeme i nije dozvoljeno njegovo odgađanje, osim za onog ko bude u stanu besvijesti (koma, san i sl.) ili onog ko je u zaboravu. Takvi su obavezni obaviti namaz kada se osvijeste i sjete. Putniku je dozvoljeno da spoji dva namaza (tj. podne i ikindiju, i akšam i jaciju, u prvo ili drugo vrijeme), također to je dozvoljeno i pri jakoj kiši, velikom strahu, žestokoj hladnoći i sl.

Ali, postavlja se pitanje: da li je dozvoljeno osobama u situacijama navedenim u pitanju (kao posao, školovanje i sl.) također da spajaju namaze?

Prije svega, islamski učenjaci jednoglasni su da je zabranjeno klanjati dnevne namaze nakon zalaska Sunca, noćne namaze nakon nastupa zore i sabah nakon izlaska Sunca. Kao npr. da klanja ikindiju nakon nastupa akšam namaza, ili jaciju nakon pojave zore, ili sabah nakon izlaska sunca i sl.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: “Nije dozvoljeno nikome da odgodi namaze koji se obavljaju danju pa da ih klanja u noći, niti noćne namaze pa da ih klanja po danu. To nije dozvoljeno radi bilo kojeg posla, kao žetva, prikupljanje plodova i drugi zanati. Nije dozvoljeno ni radi dženabeta, ili nedžaseta (nečistoće), ili lova, ili igranja i razonode, ili služenja učitelju i profesoru, ili bilo čega drugog. Naprotiv, svi muslimani su složni i jednoglasni da je obaveza klanjati podne i ikindiju po danu i sabah prije izlaska Sunca. Zabranjeno je ostaviti obavljanje namaza radi nekog od zanata, ili radi razonode, ili nekog drugog posla. Nema pravo vladar da zabrani svome robu, niti zakupnik onome koga je zakupio, da obavljaju namaze u njihovim vremenima.” (Medžmu'ul-fetava, 28/22)

Također, osnova je da je zabranjeno spajati namaze u normalnim uvjetima i okolnostima, osim radi šerijatski validnih razloga (kao putovanje, jaka kiša, žestok vjetar i sl.).

Uvaženi šejh Ibn Baz, rhm, bio je upitan: “Da li je dozvoljeno spajanje namaza onome ko je kod kuće (tj. nije putnik) radi posla?”, pa je odgovorio: “To mu nije dopušteno, nego će klanjati svaki namaz u njegovom vremenu …” Na drugom mjestu kaže: “… i nije ti dozvoljeno da se pokoravaš nekome u nepokornosti Allahu.” (Fetava Nurun aled-derb, 13/112).

Neki od savremenih učenjaka – kao šejh Ibn Usjemin, Abdur-Rahman el-Berrak, Abdullah el-Fevzan i drugi – dozvolili su osobi koja nailazi na velike poteškoće i jasne štete (tj. stvarne poteškoće i štete a ne zamišljene i djelimične) u obavljanju podne namaza u njegovom vremenu, kao npr. radi školovanja (ako bi napustila čas bila bi suspendovana ili ne bi prošla na datom predmetu i sl.) ili radnog mjesta (ako bi izašla sa posla izgubila bi posao i radi toga gladovala danima i ostala bez krova nad glavom, zato što je podstanar i mjesečno plaća kiriju, i sl. tome), da spoji podne i ikindiju namaz, svejedno u podnevskom ili ikindijskom vremenu.

Dokaz za to je predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio je podne i ikindiju, i akšam i jaciju, u Medini, i to nije uradio povodom kiše, niti straha.” Kada je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, upitan o povodu toga, rekao je: “Nije htio da oteža svome ummetu!” (Muslim, br. 705).

(Vidi: Medžmu'ul-ferava Ibn-Usejmin, 12/216).

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: “Najpopustljiviji od svih mezheba po pitanju spajanja namaza je mezheb Imama Ahmeda, koji je spomenuo da je dozvoljeno spajanje radi poteškoće i posla, radi hadisa koji se prenosi u tom kontekstu.” (Medžmu'ul-fetava, 24/28)

Upitao sam uvaženog šejha Abdullaha b. Saliha el-Fevzana, hafizehullah, o osobi koja u nevjerničkim državama radi posla ne može da obavlja podne namaz, i ako bi izgubila posao naišla bi na velike poteškoće (njegova porodica bila bi izložena gladovanju, ne bi bio u stanju da plaća mjesečnu kiriju za stanovanje, dadžbine i sl.), da li joj je dozvoljeno da spaja podne i ikindiju, pa je odgovorio: “Osnova je da nije dozvoljeno spajanje namaza kada čovjek nije na putovanju, osim radi potrebe – kao što je pojasnio Šejhul-islam Ibn-Tejmijje -, a spomenuta situacija je, bez imalo sumnje, potreba, čak i nužda, tako da joj je dozvoljeno da spaja namaze, ali pod uslovima: prvi: da je dao sve od sebe da se izbori za obavljanje namaza dok je na poslu, drugi: da bi gubljenjem posla zaista naišao na spomenute i slične poteškoće, treći: da je obavezan dati sve od sebe da nađe posao (da mu plata bude dovoljna za osnovne potrebe) na kojem je u stanju klanjati namaze u njihovim vremenima, pa ako nađe takav posao ili mu bude ponuđen a on odbije, zabranjeno mu je da dalje spaja namaze.”

Ukratko, po šejhu je dozvoljeno da spaja namaze samo privremeno, tj. ako mu je nužda da ima posao (nema drugih primanja) i nije u stanju da nađe bolje radno mjesto, a nije u mogućnosti da obavlja namaz u njegovo vrijeme dok je na poslu.

Zatim, bitno je napomenuti da većina našeg naroda boluje od kompleksa manje vrijednosti, tj. stide se što su muslimani pa tako i da klanjaju namaze na javnim mjestima, pa najčešće preuveličavaju stanje na poslu i predstavljaju ga suprotno stvarnosti. Često se zna desiti da imaju predrasude prema poslovođama i da – sami od sebe – zaključe da im ne bi dozvolili da klanjaju i sl. U većini slučajeva, kao što se pokazalo u praksi, onaj ko je dostojanstven i ponosan što je musliman (nikoga se ne stidi kada je u pitanju vjera i drži se njenih principa), uz to da obavlja posao kvalitetno i odgovorno, nema problema sa šefovima kada je u pitanju obavljanje namaza. Naprotiv, takve poštuju više nego ostale radi principijelnosti.

Allah, dželle šanuh, najbolje zna.

Odgovorio na pitanje: Amir I Smajić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje