Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Šerijatski propisi stupanja u brak ?
Piše: Elvedin Pezić Svakim danom, hvala Uzvišenom Allahu, sve je više onih koji žele da svoj život u svakom segmentu protkaju islamom i njegovim savršenim načelima. Islamski način stupanja u brak svakako je jedan od tih segmenata i stoga svaki musliman treba biti upoznat sa šerijatskim propisima stuviše
Piše: Elvedin Pezić
Svakim danom, hvala Uzvišenom Allahu, sve je više onih koji žele da svoj život u svakom segmentu protkaju islamom i njegovim savršenim načelima. Islamski način stupanja u brak svakako je jedan od tih segmenata i stoga svaki musliman treba biti upoznat sa šerijatskim propisima stupanja u brak:
oni koji su neoženjeni svakako bi trebali da poznaju ovu tematiku kako svoj bračni život od samog početka ne bi zasnovali na kršenju Allahovih granica, što je, moramo priznati, veoma česta pojava u našem društvu; a što se tiče onih koji su oženjeni, pošto je izuzetno malo onih koji su ispunili limit u pogledu dozvoljenog broja žena za sklapanje braka, i njima je potrebno da poznaju propise prosidbe jer nikad se ne zna šta čovjeka čeka u budućnosti. S druge strane, sama činjenica da su već oženjeni ukazuje na to da imaju potomstvo koje će već sutra trebati ženiti ili udavati, što opet iziskuje poznavanje propisa prosidbe. Ako na sve to pridodamo činjenicu da je mnogo prijestupa, pa čak i velikih grijeha koje čovjek može da počini ne poznavajući ovu tematiku, kao i prakticiranje mnogih sunneta, za čije prakticiranje će čovjek biti nagraðen, dovoljan je razlog da se dodatno educiramo u pogledu ove tematike.
GLEDANJE DJEVOJKE PRILIKOM PROSIDBE
Islam je u svojoj univerzalnosti i potpunosti dozvolio proscu, po mišljenju većine islamskih učenjaka to je pohvalno – sunnet, da prosac vidi djevojku koju prosi. Na to nam ukazuju mnogi argumenti:
Mugire ibn Šu’be, r.a., prosio je djevojku, pa mu je Allahov Poslanik kazao: ”Idi i vidi je, to je bolje za vaš zajednički mir i slaganje u braku.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)
Od Džabira, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: ”Kada neko od vas zaprosi djevojku, pa bude u mogućnosti da kod nje vidi nešto što će ga motivisati da je oženi, neka to učini.” Kazao je Džabir, r.a.: ”Pa sam zaprosio djevojku, i sakrivao sam se sve dok nisam vidio kod nje ono što me ponukalo da je oženim, pa sam je oženio.” (Ebu Davud, hasen – dobrim ga je smatrao šejh Albani)
Kada je Allahovom Poslaniku došla žena i ponudila mu se za brak, Allahov Poslanik je podigao pogled prema njoj i vratio ga, potom je oborio glavu. (Buharija od Enesa, r.a.)
Na osnovu spomenutih argumenata većina islamskih učenjaka kazala je da je proscu pohvalno – sunnet da prije sklapanja bračnog ugovora vidi djevojku s kojom želi stupiti u brak. Allahov Poslanik pojasnio je da će takav postupak biti uzrok kontinuirane ljubavi i harmonije u braku.
Samo gledanje djevojke, koje je u osnovi zabranjeno, bezbolnije je od razvoda braka koji bi mogao nastati kao plod stupanja u brak sa osobom koju čovjek nikada nije vidio ili sa osobom koju ne poznaje.
Treba naglasiti da ako bi brak bio sklopljen bez prethodnog viðenja i upoznavanja mladenaca, bio bi validan po konsenzusu učenjaka, ali je prioritetnije da prosac vidi djevojku zbog prethodno spomenutih razloga.
Prije nego što nastavimo govoriti o propisima prosidbe, treba napomenuti da prosidba u islamu ne nosi sa sobom nikakve pravne posljedice, što znači da zaručnik i zaručnica ostaju u svakom pogledu zabranjeni jedno drugome, osim onoga što je izdvojeno iz opće zabrane, kao što je dozvola viðenja zaručnice.
ŠTA SMIJE PROSAC VIDJETI KOD DJEVOJKE KOJU PROSI
Islamski učenjaci se ne spore da je proscu dozvoljeno da prilikom prosidbe kod djevojke koju prosi vidi lice i ruke.
Većina pravnika se ograničila na dozvoljenost viðenja lica i šaka, te su smatrali zabranjenim da prosac vidi kod djevojke koju prosi vidi nešto više od toga.
Učenjaci hanefijske pravne škole dodali su na to i stopala.
Pravnici hanbelijske pravne škole smatrali su da je proscu dozvoljeno da kod djevojke koju prosi vidi šest dijelova tijela: lice, vrat, ruke, stopalo, glavu i potkoljenicu.
Kada govorimo o ovom pitanju, treba naglasiti da ne postoji niti jedan dokaz koji ukazuje da žena treba, tj. da joj dozvoljava, otkrivati nešto od svoga tijela kako bi vidio prosac.
Ako bi čovjek pomirio mišljenja mezheba na sljedeći način, mislim da bi dobro postupio: ako prosac bude u prilici da gleda u djevojku u momentu kada to ona ne zna, tada mu je dozvoljeno da vidi kod nje ono što se otkriva u običaju žena (ono što žena otkriva pred muškarcima koji su joj mahremi), kao što nam na to ukazuje hadis Džabira, r.a. Meðutim, ako ona zna da je gleda, kao u slučaju kada prosac doðe kući djevojke koju prosi s namjerom da se upoznaju i da se vide, tada je proscu dovoljno da kod djevojke vidi lice i šake.
Kazao je imam Eš-Širbini: ”Mudrost toga što prosac može kod djevojke vidjeti samo lice i ruke jeste ta što na osnovu lica može saznati o njenoj ljepoti, a na osnovu ruku može saznati o njenom tijelu.”
Na osnovu hadisa koji prenosi Džabir, r.a., većina islamskih pravnika nije uvjetovala dozvolu niti znanje djevojke kao ni njenih staratelja da bi prosac vidio djevojku.
Na taj način će prosac, gledajući djevojku kada ona ne zna da je gleda, moći vidjeti njen stvarni izgled, što je izuzetno bitna stvar naročito u današnjem vremenu u kojem se proširilo korištenje kozmetike i drugih preparata za uljepšavanje.
Imam Malik je uvjetovao dozvolu i znanje djevojke i njenih staratelja.
Neki učenjaci su uvjetovali da gledanje djevojke ne bude popraćeno strastima, što je skoro pa nemoguće, jer, kao što gledanje u baštu i cvijeće veseli čovjeka, a gledanje mrtvih i ubijenih ga rastužuje, isto tako gledanje u ženu – koje je u osnovi zabranjeno – pobuðuje strasti, ali se dozvoljava i izuzima iz opće zabrane zbog koristi koja proizilazi iz toga – sklapanja braka.
Kazao je šejhl-islam Ibn Tejmijje: ”Zabranjen je pogled koji može uzrokovati smutnju – fitnu, osim ako se čini zbog preovladavajuće potrebe i koristi, kao što je pogled prosca ili pregled doktora.”
Spomenuti hadis takoðer ukazuje da je dozvoljeno proscu da više puta pogleda djevojku koju prosi, ako to radi s ciljem donošenja odluke o prihvatanju ili odbijanju djevojke.
Kazao je Ibn Kudame: ”Dozvoljeno mu je (proscu) da pogleda djevojku više puta, kako bi dobro sagledao njen izgled (ljepotu), zato što se željeni cilj ne može postići osim na taj način.”
VRIJEME GLEDANJA DJEVOJKE
Islamski učenjaci u pogledu ovog pitanja imaju više mišljenja, ali je jedno od najprioritetnijih da je proscu dozvoljeno da gleda u djevojku onog momenta kada se odluči za brak, a prije prosidbe i sklapanja bračnog ugovora. To je mišljenje koje je odabrao imam Nevevi.
Ako bi čovjek bio ubijeðen da ta djevojka ili njen staratelj neće prihvatiti njegovu ponudbu – prosidbu, kao u slučaju ako je ona školovana, a on nepismen, ili ona ugledna, a on neugledan, ona bogata, a on siromašan, ona lijepa, a on nije – neki učenjaci su kazali da mu u toj situaciji nije dozvoljeno da gleda u djevojku.
Ako bi kod njega preovladavalo mišljenje da će ga odbiti, tada mu je pokuðeno gledati u nju.
Na osnovu spomenutih argumenata možemo kazati da je i djevojci dozvoljeno da pogleda u prosca, kao što to spominju islamski učenjaci u svojim knjigama, jer je razlog pogleda prisutan obostrano i kod žene kao i kod muškarca: ”To je bolje za vaš zajednički mir i slaganje u braku”.
Ako bi neko postavio pitanje zašto su hadis o tome upućeni muškarcima, a ne i ženama, odgovor bi bio: Zato što je osnova da se žene slabije i manje kreću od muškaraca, što jasno ukazuje na potrebu da muškarac vidi djevojku, za razliku od muškaraca koji u običaju borave izvan kuće i moguće ih je lakše vidjeti nego žene.
Ženi je dozvoljeno da kod muškarca koji je prosi vidi sve ono što nije stidni dio tijela.
Na osnovu spomenutih argumenata, neki učenjaci današnjeg vremena dozvolili su da prosac vidi sliku djevojke, jer to potpada pod opću dozvolu gledanja djevojke, s tim što su naglašavali da prosac ne bi trebao da donosi konačnu odluku na osnovu takvog viðenja jer slike ponekada ne pokazuju stvarni izgled osobe, naročito u današnjem vremenu i napredovanju tehnologije, kada se slike montiraju i prikazuju osobu u nestvarnom izgledu.
Takoðer, neki učenjaci dozvolili su telefonski razgovor izmeðu prosca i djevojke koju prosi, ako za tim postoji potreba, i da bude uz saglasnost staratelja djevojke, naravno ograničavajući se na potrebu.
PROSIDBA NA ISLAMSKI NAČIN (2. dio)
Mnogi muslimani u pogledu prosidbe imaju pogrešno ubjeðenje jer smatraju da samom prosidbom prestaju pravne zabrane izmeðu muškarca i žene, što je više nego neispravno ubjeðenje.Treba znati da islamska prosidba ne uzrokuje promjenu drugih propisa, osim dozvole pogleda, kada su u pitanju veze izmeðu prosca i zaprošene djevojke.
Prosac samom prosidbom, bez sklapanja braka, nije postao suprug zaprošenoj djevojci, naprotiv, oni su i dalje zabranjeni jedno drugome u svakom pogledu, a, izmeðu ostalog, zabranjeno je i da se prosac osamljuje sa zaprošenom djevojkom.
To nam potvrðuju opći argumenti koji su zabranili osamljivanje sa ženom strankinjom, tj. ženom s kojom može stupiti u brak.
Kazao je Allahov Poslanik: ”Neće se osamiti muškarac sa ženom a da sa njima šejtan neće biti treći.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)
U drugom hadisu, Allahov Poslanik je kazao: ”Neka se muškarac ne osamljuje sa ženom, osim u prisustvu njenog mahrema – onaj s kime trajno ne može stupiti u bračne veze.” (Buharija i Muslim)
Na osnovu spomenutog, možemo zaključiti koliko je prijestupa nastalo u današnjem vremenu kao plod nepoznavanja ove tematike. Tako ćemo naći da se muškarac, nakon prosidbe i verbalnog obećanja braka, osamljuje sa zaprošenom djevojkom, izlazi sam sa njom u grad: šetnju, kupovinu, idu zajedno na pijacu, normalno razgovaraju preko telefona, a nerijetko imaju i intimne kontakte.
A da ne spominjemo koliko je onih koji to čine i bez prosidbe?!
OGOVARANJE PROSCA ILI ZAPROŠENE DJEVOJKE
Takoðer, jedan od propisa koje spominju učenjaci u ovom poglavlju jeste i to da je osobi koja bude upitana o proscu dozvoljeno da iznese i spomene njegove mahane i nedostatke, i da se to ne smatra ogovaranjem koje je strogo zabranjeno načelima islama. I ne samo da je dozvoljeno, već to može biti i obaveza, shodno riječima Allahovog Poslanika: ”Musliman ima šest prava kod svog brata muslimana: …kada traži savjet da ga posavjetuješ.” (Muslim)
Kazao je šejh Salih Fevzan: ”Onaj ko bude konsultovan u pogledu prosca ili djevojke koju želi prositi, obaveza – vadžib mu je da spomene ono što zna o njemu / njoj i mahanama, i to se ne smatra ogovaranjem.”
Da je to dozvoljeno ukazuje nam dogaðaj sa Fatimom bint Kajs, r.a., u kojem je spomenuto da je ona nakon pričeka došla Poslaniku i obavijestila ga da su je prosili Muavija ibn Ebi Sufjan i Ebu Džehm, pa joj je Allahov Poslanik rekao: ”Što se tiče Ebu Džehma, on ne spušta svoj štap sa ramena (u rivajetu Muslima: ”mnogo tuče žene”), a Muavija je siromašan, ne posjeduje imetak…”, te joj je rekao: ”Udaj se za Usamu ibn Zejda” (u rivajetu Nesaija: ”…a ja ga nisam voljela, pa mi je ponovo kazao: ‘Udaj se za Usamu’ i ponovio to tri puta”). Fatima ibn Kajs je rekla: ”Pa sam se udala za Usamu s kojim sam bila sretna i Allah mi je u braku sa njim dao mnogo dobra” (Buharija i Muslim)
ŽENA KAO PROSAC
Mi živimo u sredini, kao i u vremenu, u kojem su se mnoge stvari izopačile. Jedna od njih je i ta da mnogi roditelji nikada ne bi pomislili da predlože svojoj kćerki da se uda za odreðenu osobu, tj. da osobi za koju znaju da je moralna ponude brak sa svojom kćerkom. Mnogi roditelji takav čin smatraju poniženjem, konzervatizmom, dok se dozvoljavanje kćerki da izlazi u grad i disko, s kim hoće i da čini šta hoće, ne smatra poniženjem niti konzervatizmom. čudni su ti parametri, kada se pomiješa neznanje sa slijepim slijeðenjem zapadnjačke zabludjele ”civilizacije”.
Ako pogledamo u izvore vjere, vidjet ćemo da je ženi dozvoljeno da se ponudi muškarcu za brak i to se ne smatra slabošću, čak štaviše, to se smatra vrijednošću.
Najbolji primjer za to je dogaðaj o kojem nam govori Kur’an, u kojem je spomenuto da je otac dviju kćeri (neki mufessiri su kazali da je to Šuajb, a.s.) ponudio jednu kćerku Musau, a.s., kada je stigao u Medjen, a kojima je Musa, a.s., napojio stado ovaca.
Kazao je Svevišnji Allah: “O oče moj” – reče jedna od njih – “uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana.” “Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje” – reče on – “ali treba da me osam godina služiš, a ako deset napuniš, bit će dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar.” “Neka bude tako izmeðu mene i tebe!’’ – reče Musa – “koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili.” (Kazivanje, 26. – 28.)
Buharija i Muslim zabilježili su predaju da je Allahovom Poslaniku došla jedna žena i kazala: ”Allahov Poslaniče, imaš li potrebe za mnom?” Pa je rekla kćerka Enesa, r.a., koja je sjedila pored Enesa, r.a., kada je govorio o tom dogaðaju: ”Kako je bestidna!”, a Enes joj je kazao: ”Ona je bolja od tebe, ona je voljela Allahovog Poslanika pa mu se ponudila za brak.”
Kazao je El-Kastalani u komentaru ovog hadisa: ”Hadis je dokaz da je ženi dozvoljeno da se ponudi čestitom muškarcu za brak, i da to nije sramota, štaviše, to je pokazatelj njene vrijednosti. Da, to bi bilo odvratno ako se radi zbog dunjalučkih koristi.”
Poznato je da je Omer, r.a., ponudio Osmanu, r.a., da za njega uda svoju kćerku Hafsu, r.a., pa je Osman odbio pod izgovorom da ne misli da se ženi u tom periodu. Zatim ju je ponudio Ebu Bekru, r.a., pa mu Ebu Bekr, r.a., nije ništa odgovorio, što je Omera više zaboljelo nego što ga je zaboljelo Osmanovo odbijanje ponude. Zatim ju je zaprosio Poslanik, alejhis-selam, i oženio je.
Pa kada je Ebu Bekr, r.a., sreo Omera, kazao mu je: ”Vjerovatno si bio ljut na mene kada si mi ponudio svoju kćerku, a ja ti nisam ništa odgovorio?” Omer je rekao: ”Da”, a Ebu Bekr je kazao: ”Nije me spriječilo ništa drugo, da prihvatim tvoju ponudu, osim što sam čuo Poslanika da je spominje, i nisam želio da širim tajne Allahovog Poslanika, a da je on nije oženio, ja bih je oženio.” (Buharija)
Prvi put objavljeno: nedjelja, 28 Prosinac 2008 18:00 (1 dio) i četvrtak, 22 Siječanj 2009 00:06 (2 dio)
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Izgovaranje nijjeta za abdest i namaz naglas ili donošenjem nijjeta srcem ?
Priredio: Amir Smajić Zahvala pripada Allahu, dželle šanuhu, Jednom i Jedinom. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve ashabe. Od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije preneseno da je prilikom uzimanja abdesta ili klanjanja namaza nijjet izgovaraviše
Priredio: Amir Smajić
Zahvala pripada Allahu, dželle šanuhu, Jednom i Jedinom. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve ashabe. Od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije preneseno da je prilikom uzimanja abdesta ili klanjanja namaza nijjet izgovarao riječima. Također, to se ne prenosi ni od njegovih ashaba, radijallahu anhum, niti od drugih ispravnih generacija ovoga ummeta, tako da u Allahovoj, dželle šanuhu, čistoj vjeri nije propisano izgovaranje nijjeta. Jer, mjesto nijjeta je u srcu. Imam Nevevi, rahimehullah, rekao je: “Arapski lingvisti smatrali su da je nijjet namjera i odluka u srcu.” (Pogledati: “El-Medžmu”, 1/309)
Također, je rekao, rahimehullah: “Nijjet koji je obavezan pri abdestu je nijjet u srcu i nije ga obaveza izgovarati i jezikom.”
(Pogledati: “El-Medžmu”, 1/316)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “Mjesto nijjeta je u srcu, a ne na jeziku, po slaganju svih islamskih učenjaka, u svim ibadetima: namazu, čišćenju (abdest, gusul i tejjemum), zekatu, hadždžu, postu, oslobađanju robova, džihadu, i drugome. Kada bi jezikom izgovorio suprotno onome što je odlučio u srcu, u obzir bi se uzelo ono što je odlučio u srcu, a ne ono što je izgovorio. Kada bi izgovorio nijjet bez odluke u srcu, ne bi bio ispravan, po slaganju svih islamskih učenjaka.”
“Izgovaranje nijjeta naglas nije obaveza, niti je pohvalno, po slaganju svih muslimana, nego je onaj koji nijjet izgovara naglas novotar i onaj koji se suprotstavlja šerijatu. Ako to čini iz ubjeđenja da je od šerijatskih propisa, onda je neznalica, koji je u dalaletu – zabludi, i zaslužuje kaznenu mjeru od strane kadije.”
“Nije obaveza na klanjaču da izgovori: ‘klanjam sabah’, niti ‘klanjam podne’, niti ‘klanjam ikindiju’, ni imamu niti onome koji klanja za njim. Neće izgovarati ‘klanjam farz ili nafilu’, niti šta drugo, nego je dovoljno da nijjet bude u srcu, a Allah dobro zna ono što je u srcima.”
(Pogledati: “Medžmu’ul-fetava”, 22/217-223)
Imam Ibnul-Kajjim, rahimehullah, rekao je: “I nije govorio, sallallahu alejhi ve sellem, na početku abdesta: ‘Odlučio sam uzeti abdest’ niti ‘dozvoliti sebi obavljanje namaza’ i sl. To nije govorio on niti iko od njegovih ashaba, niti je od njega prenesen ijedan harf o tome, vjerodostojnim ili slabim senedom.”
“Izgovaranje nijjeta je raširena novotarija koja nije prenesena ni od koga ikada sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, niti sa slabim, niti spojenog ili prekinutog lanca, čak nijedna riječ od toga. Nije preneseno čak ni od jednog od njegovih ashaba, niti je to pohvalio iko od tabiina, niti od četiri imama.”
(Pogledati: “Zadul-me’ad”, 1/189, 194, i “Kitabus-sala”, str. 195)
Hafiz Ibn Redžeb, rahimehullah, rekao je: “Nijjet je namjera srca i nije obavezno izgovaranje onoga što je u srcu prilikom činjenja ibadeta. Neki od sljedbenika imama Eš-Šaf’ije pripisali su mu govor o uvjetovanju izgovora nijjeta riječima za namaz, ali su to negirali poznati valorizatori iz reda učenjaka šafijskog mezheba.”
(Pogledati: “Džami’ul-ulumi vel-hikem” str. 31)
Šejh Muhammed Nasiruddin el-Albani, rahimehullah, rekao je: “To je bidat – novotarija, bez razilaženja među učenjacima. Učenjaci su se razišli da li je dobra ili loša novotarija, ali mi kažemo da je svaka novotarija u ibadetima zabluda, radi riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda je u Vatri’, koje su općenite.”
(Pogledati: “Sifetu salatin-Nebijj”, str. 75)
Kada je šejh Abdul-Aziz b. Baz, rahimehullah, upitan o propisu izgovaranja nijjeta za abdest i namaz, na to je odgovorio riječima: “Propis toga je da je to novotarija, zato što nam to nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba, pa je obaveza napustiti tu praksu. A nijjet, njegovo mjesto je u srcu, tako da nema nikakve potrebe za njegovim izgovaranjem, a Allah je najbolji zaštitnik i On upućuje na Pravi put.”
(Pogledati: “Fetava ulemai biladil-haram”, str. 131-132, i “Risaletu fi tathiri ves-salati”, str. 18)
Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rahimehullah, rekao je: “Ispravno je da se nijjet ne izgovara riječima i da je približavanje Allahu Uzvišenom njegovim izgovaranjem bidat – novotarija koja je zabranjena.”
(Pogledati: “Šerhul-mum’tia”, 1/195)
Šejh Salih el-Fevzan, hafizehullah, rekao je: “Allah, dželle šanuhu, dobro zna ono što nijjete i ciljaju srca, tako da nema potrebe da se to izgovara prilikom namaza, niti prilikom svih ostalih ibadeta.”
(Pogledati: “Mulehasul-fikhi”, 1/83-85)
Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li dodirivanje žene kvari abdest ?
Priredio: Amir I. Smajić Zahvala pripada Allahu, dželle šanuhu, Jednom i Jedinom. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve ashabe. Islamski se učenjaci po ovom pitanju razilaze na tri poznata mišljenja: Prvo mišljenje, da dodirivanje žene kvari abdest u svakom sluviše
Priredio: Amir I. Smajić
Zahvala pripada Allahu, dželle šanuhu, Jednom i Jedinom. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve ashabe. Islamski se učenjaci po ovom pitanju razilaze na tri poznata mišljenja: Prvo mišljenje, da dodirivanje žene kvari abdest u svakom slučaju i bez izuzetaka. Ovo je zvanični stav u šafijskom mezhebu i jedan rivajet (predaja) od imama Ahmeda b. Hanbela, rahimehullah. Svoj stav dokazivali su riječima Uzvišenog Allaha u ajetu o tejemmumu, gdje se spominju neke od stvari koje utječu na pravnu čistoću: “…ili ako ste se sastajali sa ženama (ar. “ev laamestumu-nisa”), a ne nađete vode…” (prijevod značenja En-Nisa, 43), a po drugom kiraetu ar. “ev lemestum”, što znači “…ili ste dodirivali žene”.
Drugo mišljenje, da dodirivanje žene kvari abdest samo ako se radi o strastvenom dodirivanju. Ovo je stav imama Malika, priznatije mišljenje u hanbelijskom mezhebu i stav skupine učenjaka iz reda selefa, kao Alkame, Ša’bija, Ebu Ubejde, Nehai’a, Sufjana es-Sevrija, Ishaka b. Rahuje i drugih.
Svoj stav dokazivali su prethodnim ajetom, smatrajući da se pod dodirivanjem misli na strastveno dodirivanje. Na to upućuje predaja od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj se navodi da je dodirnuo neke od svojih supruga i nije ponovo uzeo abdest, što pojašnjava da se pod dodirom misli na strastveno dodirivanje. Također, svoj su stav pojačavali činjenicom da se u obaveznom uzimanju abdesta prilikom svakog dodira žene, nalazi velika poteškoća za muškarce, a šerijat je propisan kako bi ublažio i otklonio poteškoće.
Treće mišljenje, da dodirivanje žene ne kvari abdest u potpunosti, bez obzira da li je u pitanju strastveno dodirivanje ili ne. Ovo je stav imama Ebu Hanife, druga predaja od imama Ahmeda i stav koji je izabrao šejhul-islam Ibn Tejmijje. Ovaj stav također se prenosi od skupine ashaba i tabiina, kao naprimjer Alije, Ibn Abbasa, Ataa, Tavusa, Hasana el-Basrija, Mesruka i drugih.
Svoj stav dokazivali su sljedećim dokazima:
Prvi: Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Jedne noći osjetila sam da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije pored mene u postelji, pa sam, tražeći ga, rukom dodirnula njegova stopala dok je bio u namazu.” Hadis je zabilježio Muslim.
Drugi: Također, prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Spavala bih ispred Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i moje bi noge bile ispružene ispred njega dok bi on bio u namazu. Kada bi krenuo na sedždu, dodirnuo bi me, a ja bih skupila noge, a kada bi ustao, ja bih opet ispružila noge.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim.
Treći: Prenosi se od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, koji je jedan od najučenijih ashaba u tumačenju Kur’ana, da se pod “dodirivanjem” spomenutim u ajetu misli na spolni odnos, što upućuje na slabost prva dva mišljenja. Spomenuto tumačenje također se prenosi od skupine učenjaka iz prvih generacija i to mišljenje odabrao je i imam mufessira Ibn Džerir et-Taberi, rahimehullah.
Ovo je, ujedno, najispravnije i preferirajuće mišljenje, a Allah najbolje zna, na što upućuje i jačina dokaza kojima se potkrepljuje. Ono što pojačava ovo mišljenje jeste i činjenica da muškarci svakodnevno dodiruju žene u kućama. Da to kvari abdest, sigurno bi nam to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno i nedvosmisleno pojasnio. (Pogledati: “Minhatul-Allam”, 1/297-304, od Abdullaha el-Fevzana.)
Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poljubio neku od svojih supruga, a zatim otišao na namaz i nije ponovo uzeo abdest. Hadis su zabilježili Ahmed (), Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže putem E’ameša, od Habiba ibn Ebi Sabita, od Urve ibn Zubejra, a on od Aiše, radijallahu anha.
Ova predaja bila bi jasan dokaz za treće mišljenje, pored spomenutih dokaza, ali je ispravno da ovaj hadis nije vjerodostojan. Lanac ove predaje je prekinut zato što Habib ibn Ebi Sabit nije slušao predaje od Urve ibn Zubejra, kao što su to naveli imami Jahja el-Kattan, Ahmed, Ebu Hatim, Ibn Me’in, Buhari i drugi.
Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.
Priredio: Amir I. Smajić
Medina, 3. 1. 1433. god. po H.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je dozvoljeno ženi obaviti hadždž bez mahrema ?
Piše: Mr. Hakija Kanurić Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu. Putnik na hadždž, iako se educirao i upoznao sa propisima koji mu predstoje, nerviše
Piše: Mr. Hakija Kanurić
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.
Putnik na hadždž, iako se educirao i upoznao sa propisima koji mu predstoje, nerijetko biva u nedoumici oko brojnih inovacija. Naprimjer, zna da je dužan na mikatu (posebno određeno mjesto sa kojeg se počinje obred hadždža ili ‘umre) obući hadžijske ihrame i donijeti nijjet ulaska u obred ‘umre ili hadždža, ali šta ako u sveta mjesta dolazi zračnim putem? Da li će to učiniti u avionu ili nakon što sleti u Džidu? Ženi nije dozvoljeno putovanje bez mahrema, međutim, putovanje se u ovom vremenu uveliko razlikuje u odnosu na vrijeme u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao tu zabranu. Da li sigurnost, kratkoća i olakšanje puta, koje moderna sredstva putovanja pružaju, može utjecati na promjenu tog propisa? Putnik na hadždž naučio je da za vrijeme ihrama ne smije koristiti miris, ali je u nedoumici da li mu je dozvoljeno koristiti sapun ili šampon koji ostavlja mirisan trag. Također je saznao da je brijanje glave za muškarca prilikom izlaska iz ihrama bolje i vrednije od skraćivanja kose, ali je u nedoumici da li se taj prioritet ostvaruje šišanjem “na nulu”. Da li je ženi dozvoljena upotreba medicinskih sredstava koja ubrzavaju ili odgađaju mjesečni ciklus kako bi u određenom vremenu mogla obaviti tavaf? Ovakva pitanja koja je moderni život proizveo, a na koja su savremeni učenjaci dali odgovore u svjetlu šerijatskih dokaza i stilu i govoru klasičnih učenjaka, teme su rubrike o hadždžu.
Hadždž žene bez mahrema
Mahrem je osoba s kojom je ženi trajno haram sklopiti brak, zbog krvne bliskosti, srodstva po mlijeku ili tazbinstva. Uvjet validnosti mahrema kao pratioca na putovanju jeste da bude razuman i punoljetan. Neki učenjaci ne uvjetuju punoljetnost nego smatraju da mahrem na putovanju može biti dječak pred punoljetnost ako je u stanju ispuniti ulogu mahrema. Muž je poput mahrema po pitanju pratnje žene na putovanju. (El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtije, 17/37) Smisao i mudrost pratnje mahrema jeste da ženi bude zaštita i pomoć na putovanju, jer putovanje uvijek nosi neizvjesnost, a u pratnji mahrema žena neće biti meta pokvarenjaka koji se ne boje Allaha.
Savremena prijevozna sredstva uveliko su olakšala putovanje i približila udaljene zemlje, tako da se danas zračnim saobraćajem za nekoliko sati pređe razdaljina za koju su u vremenu poslanstva, u kojem su uspostavljeni islamski propisi, bili neophodni mjeseci putovanja. Uz to, putnici se osjećaju sigurnim tokom cijelog putovanja i sve neophodne potrepštine poput hrane, pića, hamama i sl., su nadohvat ruke, dok se u ranijim vremenima žena teško penjala na jahalicu, putovanja su podrazumijevala danonoćno pješačenje i jahanje kroz pusta i nenaseljena mjesta, a nerijetko su u sebi krila brojne opasnosti. Da li olakšanje putovanja koje danas svjedočimo utječe na promjenu zabrane putovanja žene bez mahrema izrečenu u brojnim hadisima Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam?
Prije odgovora na ovo pitanje neophodno je ukazati na stavove klasičnih učenjaka o propisu mahrema pri putovanju žene općenito, s posebnim osvrtom na putovanje radi obavljanja hadždža. U ovom pitanju postoje stanja po kojima nema razilaženja među učenjacima, a to su:
Prvo: Učenjaci su složni da je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema u slučaju prijeke potrebe, kao što je hidžra iz zemlje nevjerstva u zemlju islama, bjekstvo iz zarobljeništva i sl.
Drugo: Učenjaci su složni da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema ukoliko putovanje predstavlja fizičku ili moralnu opasnost po nju. U tom kontekstu Ibn Tejmijje kaže: “Muslimani su složni da ženi nije dozvoljeno putovati osim na način da bude sigurna i zaštićena od neželjenog. Učenjaci su naveli šta svako od njih smatra da predstavlja sigurnost i zaštitu žene, poput društva skupine pouzdanih žena i pouzdanih muškaraca…” (Šerhul-umde, 2/175-176)
Treće: Žena koja je u mogućnosti obaviti hadždž i ima muža ili mahrema koji će je pratiti na tom putovanju, dužna je, po konsenzusu islamskih učenjaka, obaviti hadždž.
Nakon što smo uočili stanja po kojima su učenjaci jednoglasni, možemo precizno ukazati na stanje po kojem učenjaci imaju oprečna mišljenja. To je stanje kada žena ispunjava uvjete obaveznosti hadždža, ali nema muža ili mahrema koji bi je pratio na tom putovanju, međutim, u mogućnosti je sigurno putovati u pratnji pouzdanih žena. Da li je dužna obaviti hadždž u takvim okolnostima ili ne? Da li joj je dozvoljeno putovati na takav način ili ne? Učenjaci imaju sljedeća mišljenja:
Prvo mišljenje jeste da žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadždž, a ženi je zabranjeno putovati bez muža ili mahrema, bilo to putovanja radi obavljanja hadždža ili nečeg drugog, bez razlike radilo se o obaveznom hadždžu ili nafili. Ovo mišljenje zastupa hanefijski i hanbelijski mezheb, te imam En-Nehai, Hasan el-Basri, Tavus, Eš-Šabi, Es-Sevri i drugi. (Ibnul-Humam, Fethul-Kadir, 2/421, Ibn Kudame, El-Mugni, 3/192, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 90.)
Najistaknutiji argument ovog mišljenja jeste predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka se muškarac nikako ne osamljuje sa ženom osim u prisustvu mahrema! Neka žena ne putuje osim u pratnji mahrema!” Čuvši te riječi jedan od prisutnih upita: “Allahov Poslaniče, moja supruga se uputila na hadždž, a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki!” Na to Poslanik reče: “Vrati se i obavi hadždž zajedno sa svojom suprugom!” (Buharija, br. 5233, i Muslim, br. 1341)
Ovim hadisom Allahov Poslanik naređuje čovjeku da ostavi džihad, nakon što mu je postao obavezan, kako bi se pridružio svojoj supruzi na putovanju radi hadždža, a obaveza se ne ostavlja osim radi veće obaveze. Uz to, Allahov Poslanik ne pita da li ona putuje u skupini pouzdanih pratilaca ili ne, što znači da je prisustvo mahrema ili muža neophodno.
Ovakvom usmjerenju hadisa oponirano je primjedbom da džumhur (izrazita većina) učenjaka smatra da mahremu ili mužu nije vadžib (obaveza) krenuti na put kako bi žena obavila hadždž u njegovoj pratnji, što znači da je ovdje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao na ono što je bolje, a ne na ono što je obavezno. Tome u prilog ide predaja u kojoj je umjesto riječi: “…a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki”, kazano: “…ja želim da krenem sa tom i tom vojskom, a moja žena želi obaviti hadždž!” (Buharija, br. 1862) Kontekst ove predaje ukazuje da je to pitanje o onome što je bolje i prioritetnije činiti.
Drugi dokaz prvog mišljenja su brojne predaje koje uopćeno zabranjuju putovanje žene bez mahrema, poput predaje od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da putuje na udaljenost jednog dana i noći osim u prisustvu svog mahrema.” (Buharija, br. 1088) Ovaj hadis je jasan i konkretan dokaz da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema.
Drugo mišljenje jeste da postojanje mahrema nije uvjet da bi hadždž ženi bio obavezan. Ukoliko žena nema muža ili mahrema koji bi s njom putovao, a u mogućnosti je putovati u društvu pouzdanih pratilaca, dužna je obaviti hadždž. Ovo mišljenje zastupa malikijski i šafijski mezheb, a prenosi se od Aiše, Ibn Omera i Abdullaha b. Zubejra, radijallahu anhum, te od Ataa ibn Ebi Rebaha, Ibn Sirina, Ez-Zuhrija i drugih. (Ed-Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, 2/9, El-Ensari, Esnal-metalib, 1/447, Ibn Kudame, El-Mugni, 3/192, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 97)
Pobornici ovog mišljenja različito tumače pouzdanu pratnju koja je uvjet dozvole putovanja bez mahrema, a skupina pouzdanih žena i muškaraca je jednoglasno zadovoljavajuća. (Ed-Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, 2/9, i Ibn Muflih, El-Furu’ ve tashihuh, 5/243)
Dokaz ovog mišljenja jeste kur’anski ajet: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti” (prijevod značenja Ali Imran, 97). Ovaj ajet svojim općim značenjem obuhvata i muškarce i žene, te ako žena ispunjava uvjete hadždža i u mogućnosti je putovati sa pouzdanim društvom, to je i dužna, jer u takvom društvu je sigurna i zaštićena kao i u prisustvu mahrema. Ovom dokazu je oponirano time da je ajet uopćen, dok su hadisi kojima se propisuje mahrem posebni i direktni u ovom pitanju.
Drugi dokaz jeste hadis Adijja b. Hatima, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Poživiš li duže, doista ćeš vidjeti ženu u svom hevdedžu (jahalici za žene) kako putuje od Hire sve dok ne obavi tavaf oko Kabe, ne bojeći se nikog osim Allaha!” (Buharija, br. 3595) Putovanje žene u ovom hadisu spomenuto je u pozitivnom kontekstu, a da je njeno putovanje bez mahrema uz sigurnost puta zabranjeno, to bi Poslanik pojasnio, jer nije dozvoljeno šutjeti u trenutku potrebe za pojašnjenjem.
Ovom dokazu je oponirano da je hadis izrečen u kontekstu nagovještaja stvarnosti koja će se desiti, a ne u kontekstu pojašnjenja propisa, dok su hadisi koji uvjetuju mahrema izrečeni izravno o tom propisu.
Treći dokaz jeste predaja u kojoj se navodi da je Omer, radijallahu anhu, u posljednjem hadždžu koji je obavio dozvolio ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da putuju na hadždž u pratnji Osmana i Abdurrahmana, radijallahu anhum. (Buharija, br. 1860) Postupak Omera i saglasnost ostalih ashaba je dokaz da je ženama dozvoljeno putovati bez mahrema u društvu pouzdanih žena.
Treće mišljenje: Ženi je dozvoljeno putovanje radi obavljanja obaveznog hadždža ukoliko je sigurna na tom putu, a postojanje mahrema ili skupine pouzdanih žena nije uvjet. Ovo mišljenje zastupa zahirijski mezheb i odabrao ga je Ibn Tejmijje podržavajući ovo mišljenje u svakom putovanju radi ibadeta i Allahu dragog djela. (Ibn Hazm, El-Muhala, 7/50, Ibn Tejmijje, El-Ihtijaratul-fikhije, 1/465)
Dokazi ovog mišljenja su identični dokazima drugog mišljenja, s tim što su pobornici drugog mišljenja uvjetovali postojanje pouzdane pratnje kojom se ostvaruje potrebna sigurnost žene na putovanju, dok pobornici trećeg mišljenja propis vežu izravno za sigurnost putovanja bez obzira na način na koji se ona ostvari.
Nevevi i Ibn Hadžer prenose da su učenjaci konsenzusom složni da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema osim u stanju prijeke potrebe, poput putovanja radi hidžre iz zemlje rata u zemlju islama, a razilaženje postoji samo kada se radi o putovanju radi obavljanja hadždža i ‘umre. (Nevevijev komentar Muslima, 9/104, i Fethul-Bari, 2/568)
Spomenuti konsenzus učenjaka odnosi se na stanje kada putovanje predstavlja fizičku ili moralnu opasnost po ženu, međutim, kada se radi o putovanju u kojem nema takve opasnosti, učenjaci imaju različite stavove. (Pogledati: Šerhul-umde, 2/175-176, i Nevevijev komentar Muslima, 9/104)
Poznati učenjak malikijskog mezheba El-Badži, pojašnjavajući propis mahrema ili pouzdane skupine pri putovanju žene, kaže: “Vjerovatno se ovo što su neki naši učenjaci kazali odnosi na pojedinačno putovanje ili putovanje u malom broju, dok su ogromne karavane i sigurni javni prometni putevi, po mom mišljenju, poput naseljenog mjesta u kojem su tržnice i pijace u kojima je žena sigurna bez mahrema ili društva druge žene. Ovo mišljenje preneseno je od Evzaija.” (El-Munteka, 3/83)
Štaviše, u poznatoj knjizi malikijskog mezheba Mevahibul-Dželili poriče se postojanje razilaženja u dozvoli putovanja bez mahrema u sklopu ogromnih karavana ili ogromne nepobjedive vojske, svejedno radilo se o obaveznom, pohvalnom ili dozvoljenom putovanju, jer, prema ovom mišljenju, nema razlike između takvog putovanja i boravka u naseljenom mjestu. (El-Hattab, Mevahibul-Dželili, 3/492)
Savremeni načini putovanja
Da li su savremena sredstva putovanja, koja prevoze veliki broj putnika, poput aviona, brodova, vozova i sl., poput ogromnih karavana u kojima je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema, kao što su to istakli spomenuti učenjaci malikijskog mezheba? Savremeni učenjaci imaju dva različita mišljenja:
Prvo mišljenje: Ženi nije dozvoljeno putovanje avionom i drugim prijevoznim sredstvima radi obavljanja hadždža ili nekog drugog cilja, osim u pratnji muža ili mahrema. Ovo mišljenje zastupaju šejh Ibn Baz, Ibn Usejmin, Salih el-Fevzan, El-Munedžid i drugi (Fetaval-ledžne, br. 9950, El-Munteka min fetava Fevzan, br. 435, Fetava erkanil-islam, br. 458, Fetaval-islam sualun ve dževab, br. 34380).
Dokaz ovog mišljenja su spomenute predaje u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje ženama putovanje bez mahrema i predaja u kojoj se navodi da je Poslanik rekao čovjeku kojem se žena uputila na hadždž bez mahrema, a on se prijavio za učešće u bitki: “Vrati se i obavi hadždž zajedno sa svojom suprugom!” Promjena sredstva i načina putovanja ne utječe na promjenu ovog propisa, jer je zabrana vezana za samo putovanje. Ne može se reći da taj propis važi za stara vremena, a za nova ne, jer su šerijatski propisi od Allaha koji jednako poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Ma koliko sredstva putovanja napredovala, propis mahrema ostaje isti: sve što se smatra putovanjem poprima taj propis. Žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadždž, jer se ne smatra od onih koji su to u mogućnosti.
Zatim, putujući bez mahrema u avionu i sl., žena postaje predmet težnje pokvarenjaka i fasika koji ne drže do vjere, a to je prisutno u svim vremenima.
Drugo mišljenje: Putovanje žene savremenim sredstvima prijevoza poput aviona, broda voza i sl., bez mahrema je dozvoljeno ukoliko je žena na tom putu sigurna. Ovo mišljenje načelno su odabrali mnogi savremeni učenjaci, od kojih su: Abdullah ibn Džibrin, Selman el-Aude, Jusuf el-Karadavi, Halid el-Muslih, Ebu Abdul-Muiz Ferkus, Mustafa Zerka i drugi. (Fetava Ibn Džibrin, br. 97/7, Fetava Ebu Abdul-Muiz Ferkus, br. 209, Fetava Mustafaz-Zerka, 138/1, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 108)
Dokazi ovog mišljenja:
Prvo: Većina putovanja zračnim saobraćajem traje svega nekoliko sati, tako da se takvo putovanje možda ne smatra putovanjem u šerijatskom smislu, jer putovanje (ar. sefer) nazvano je tim imenom jer (ar. jusfiru) otkriva stvarnu ćud ljudi, što u tako kratkim putovanjima nije ostvarivo.
Opaska: Sve što se običajno naziva putovanje, svejedno trajalo dugo ili kratko, poprima propise puta od kojih je obaveznost mahrema, a putnik avionom se običajno tretira putnikom, jer se avionom prelaze isključivo velike udaljenosti. Zatim, ako bismo prihvatili ovaj dokaz, to bi značilo da putnik savremenim sredstvima neće kratiti namaz i koristiti druge olakšice putovanje, čime ti šerijatski propisi ostaju bez praktične primjene.
Drugo: Putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa. Mahrem je uvjetovan radi zaštite i sigurnosti žene, te ako se taj cilj postigne na drugi način, mahrem nije obavezan.
Treće: Stvari koje su preventivno zabranjene bivaju dozvoljene u stanju potrebe. Putovanje žene bez mahrema je vrsta preventivne zabrane, što znači da je u slučaju potrebe dozvoljeno.
Četvrto: Putovanje u modernom vremenu nije poput putovanja u ranijim vremenima kada je žena bila u potrebi za pomoći pri jahanju i silasku s jahalice i kada je putovanje bilo obavijeno brojnim opasnostima, zbog dugotrajnosti i teških uvjeta puta, prisustva razbojnika i sl. U ovom vremenu putovanje je uveliko olakšano, a odvija se u velikoj sigurnosti, pod nadzorom službenih lica i u pratnji velikog broja muškaraca i žena, što daje veliku sigurnost svim putnicima.
Zaključak
Na osnovu spomenutih hadisa u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje putovanje žene bez mahrema, zaključujemo da je osnova i pravilo da žena ne putuje sama, nego je obaveza da bude u pratnji mahrema ili muža, kao što hadisi na to nedvosmisleno ukazuju.
Različita mišljenja učenjaka su rezultat različitih shvatanja tih hadisa, tj. da li je svrha i smisao obaveze prisustva mahrema na putovanju žene osiguranje pouzdane pratnje u toku putovanja, tako da, kada se sigurnost i zaštita ostvari bez mahrema, njegovo prisustvo nije obavezno, ili je prisustvo mahrema na putovanju žene nužno i u tom slučaju? Drugim riječima, razilaženje je nastalo nakon podjele učenjaka u tome da li se držati doslovnog značenja spomenutih predaja ili je ispravno voditi se značenjem i smislom koji je cilj tog propisa?
Drugoj opciji ide u prilog činjenica da putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa, međutim, postoji mogućnost da prepoznavanje suštine određenog propisa ne bude potpuno, što rezultira neizvršenjem propisa na način kako je to Zakonodavac odredio, dok se doslovnom primjenom ne ulazi u takav rizik. Stoga žena koja putuje u pratnji mahrema pouzdano zna da je primijenila šerijatski propis, za razliku od one koja putuje bez mahrema oslanjajući se na sigurnost puta. Ipak, kada žena nije u stanju osigurati pratnju mahrema na putu, a radi se o imanskom putovanju, kao što je odlazak na hadždž u pouzdanoj pratnji gdje žena ima posebno mjesto odvojeno od muškaraca, preferirajuće mišljenje u takvom stanju je dozvola, zbog spomenutih dokaza i kako joj ne bi bila uskraćena prilika da obavi tu veliku islamsku dužnost. Isto tako, kada za putovanjem postoji stvarna potreba, a mahrem nije u mogućnosti pratiti svoju štićenicu, kada se radi o putovanju u sigurnosti i pouzdanoj pratnji, preferira se dozvola nad zabranom.
Potrebno je naglasiti da su staratelji dužni voditi računa o svojim štićenicama koje su emanet u njihovim rukama: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti.” (Prijevod značenja Et-Tahrim, 6) Islamski koncept života potpuno se razlikuje od današnjeg zapadnog trenda, gdje vidimo kako žene putuju radi provoda i zabave. Vjernici se ne povode za onima koji su svoj ahiret za dunjaluk prodali, koji o Allahu i Njegovim propisima ne vode računa. Rekao je Uzvišeni: “Neka te nikako ne obmanjuje to što oni koji ne vjeruju po raznim zemljama putuju, kratko uživanje, a poslije – Džehennem će biti mjesto gdje će boraviti, a užasno je to prebivalište!” (prijevod značenja Ali Imran, 195-196).
El-Asr, br. 53.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li su kur'anije muslimani?
Bismillahir-rahmanir-rahim Kur'anije spadaju u islamske sekte, njihovih sljedbenika ima muslimana a ima i onih koji su izašli iz islama. Šejh Salih El-Fevzan (jedan od najvećih alima u Saudiji), smatra da su učeni pripadnici Kur'anija izašli iz islama, dok neznalicama i slijepim sljedbenicima prvo tviše
Bismillahir-rahmanir-rahim
Kur'anije spadaju u islamske sekte, njihovih sljedbenika ima muslimana a ima i onih koji su izašli iz islama.
Šejh Salih El-Fevzan (jedan od najvećih alima u Saudiji), smatra da su učeni pripadnici Kur'anija izašli iz islama, dok neznalicama i slijepim sljedbenicima prvo treba pojasniti greške njihovog učenja, pa tek onda spustiti propis.
Ko su Kur'anije?
Kur'anije su sekta koja ne priznaje i ne prihvata sunet kao izvor vjere, niti prihvataju rad po sunetu, te smatraju da je Kur'an jedini izvor vjere i sasvim dovoljan.
Pojavljuju se početkom dvadesetog stoljeća u Egiptu, njihov osnivač je doktor Al-Azhara, Ahmed Subhi Mensur.
Njihova osnovna poruka je da je Kur'an sasvim dovoljan muslimanima i da nemaju potrebe za sunetom, za ashabima niti za ulemom umeta, jer Allah čuva Kur'an od bilo kakvih izmjena, za razliku od suneta ili riječi ashaba i uleme koje su sklone izmjenama i zaboravu.
Smatraju da jedino oni ispravno slijede Kur'an.
Pozivaju se na ajet: ‘Mi uistinu Kur'an objavljujemo i zaista ćemo nad njim bdjeti (čuvati)’. Hidžr, 9.
Međutim oni su ti koji ne rade po Kur'anu niti ga prihvataju kao izvor vjere, oni zapravo prihvataju jedan dio knjige-Kur'ana a odbacuju drugi dio, jer Allah naređuje strogu pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rad po onome što je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem naredio.
Uzvišeni Allah kaže: ‘Ono što vam Poslanik da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite’, El-Hašr, 7.
Značenje ajeta je: ‘Što god vam Poslanik naredi to praktikujte, a sve ono što vam zabranjuje klonite se toga, jer on doista naređuje samo na dobro, a zabranjuje zlo’. (Tefsir ibn Kesir.)
Zatim ne slijede mnoge druge ajete koji naređuju pokornost Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem.
Uzvišeni Allah kaže:
‘Reci: Pokoravajte se Allahu i Poslaniku! A ako oni glave okrenu pa, Allah, zaista, ne voli nevjernike.’ Ali-‘Imraan, 32.
‘O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše’. An-Nisa, 59.
Kur'anije tumače Kur'an na osnovu svog razuma i ne uzimaju tefsir Kur'ana niti ajeta koji su protumačeni sunetom, niti uzimaju tefsir ashaba, niti poznate i priznate uleme umeta.
Allah je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da objasni ljudima značenje Kur'ana, pa odbijajući Poslanikov tefsir, zapravo odbili su Allahovu naredbu.
Uzvišeni Allah kaže: ‘A tebi objavljujemo Kur'an, da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili’. En-Nahl, 44.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je taj koji treba da pojasni značenje Kur'ana, pa ukoliko se ne prihvati sunet, neće se znati ispravno značenje Kur'ana.
Poznato je i činjenica je da je sunet drugi izvor vjere i da on dopunjava Kur'an, npr. u Kur'anu je došla naredba za namaz, ali sunet je pojasnio kada i kako se klanja, zatim zekat, naredba je došla u kur'anu ali sunet je pojasnio koliki je nisab i ostala pravila vezana za zekat.
Bez suneta mnogi propisi u islamu bit će zanemareni i neće se praktikovati.
Ibn Ebi Hatim prenosi da je Mesruk rekao: ‘Došla je neka žena Ibn Mes'udu, pitajući ga: “Saznala sam da zabranjuješ tetoviranje i uplitanje tuđe kose u svoju, pa da li si to našao u Allahovoj Knjizi ili kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s.?”
A on reče: “Naravno, našao sam to i u Allahovoj Knjizi i kod Allahova Poslanika, s.a.v.s.!” “Tako mi Allaha, promotrila sam od korice do korice Mushaf i ne nađoh ono što ti govoriš!”
“Da li si našla u Kur'anu: ‘Ono što vam Poslanik da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite?'” “Naravno da jesam!”
“Čuo sam, doista, Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako zabranjuje: uplitanje tuđe kose, tetoviranje i čupanje obrva.”
Najpoznatije greške Kur'anija u vjerovanju:
– ne prihvataju sunet kao izvor vjere,
– poriču šefaat(zagovaranje) Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za velike grešnike,
– poriču azab (kažnjavanje) u kaburu,
– poriču male i velike predznake sudnjeg dana,
– ne vjeruju u nepogrešivost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je u pitanju vjera,
– ne prihvataju propise vjere koji su došli u sunetu,
– ne prihvataju harame (zabrane) koje su došle u sunetu.
Ko sve negira rad po sunetu?
Prvi koji su negirali rad po sunetu su Haridžije, zatim Mu'tezile, dok Ešarije i Maturidije ne prihvataju većinu hadisa u akidi.
Od savremenih sekti pored Kur'anija najpoznatiji su Racionalisti, oni smatraju da hadis nije objava, već da je to idžtihad Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zato su po vjerovanju dosta slični sekti Kur'anija, jer učitelj i jednih i drugih bio je egipatski šejh Muhamed Abduh.
Nema boljeg odgovora našim racionalistima i ostalim sektašima od riječi Bosanskog učenjaka Hasana Kafije Pruščaka koji kaže: „Nema puta osim Poslanikovog puta, nema istine osim istine koju je on donio, nema zakona osim zakona po kojem je on postupao, nema vjerovanja (akide) osim na način kako je on vjerovao.
Niko ne može stići do Allahovog zadovoljstva i Njegovog Dženneta osim slijeđenjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i formalno i suštinski.
Nije vjernik onaj ko ne vjeruje u ono što je prenio, ko se ne pokori njegovim naredbama, bez obzira radilo se o djelima srca ili vanjskim djelima u praksi.“ Nurul-jekin fi usulid-din, str. 266.
A Allah najbolje zna.
Mr Jakub Alagić
Vidi manjeDa li se smije uspostaviti bračni ugovor sa namjerom razvoda ?
piše: dr. Safet Kuduzović Bračni ugovor u kome ne postoje zapreke i koji je ispunio elementarne dijelove i uvjete ispravnosti kao; ponuda i pristanak, obostrano zadovoljstvo budućih supružnika, pristanak staratelja i dva svjedoka, smatra se ispravnim. Ukoliko bi mladoženja pri zaključenju bračnog ugviše
piše: dr. Safet Kuduzović
Bračni ugovor u kome ne postoje zapreke i koji je ispunio elementarne dijelove i uvjete ispravnosti kao; ponuda i pristanak, obostrano zadovoljstvo budućih supružnika, pristanak staratelja i dva svjedoka, smatra se ispravnim. Ukoliko bi mladoženja pri zaključenju bračnog ugovora imao namjeru razvesti svoju suprugu nakon izvjesnog vremena ne obavijestivši drugu stranu o svojoj namjeri, bračna veza bi bila ispravna po mišljenju apsolutne većine islamskih učenaka.1 Kadija Ijad b. Musa spominje, čak, konsenzus učenjaka u vezi s tim, te da se takva bračna veza ne može smatrati privremenim (muta) brakom.2 Međutim, imam El-Evzai3, imam Ahmed4 po jednoj verziji, El-Medžd b. Tejmijja5 i El-Buhuti6, ipak su, brak s ovakvim nijetom okvalifikovali kao privremeni brak. Hanbelijski pravnik El-Merdavi kaže: “Ako potajno namjerava razvod, to je isto kao da ga uslovi u ugovoru, što je odabrano mišljenje u našoj pravnoj školi. Tako je rekao imam Ahmed i to je mišljenje njegovih sljedbenika”7, tj., da se radi o muta braku.
Kada je šejhul-islam Ibn Tejmijja upitan o braku putnika s namjerom rastave nakon napuštanja mjesta u kome je odsjeo, rekao je: “Ako bude (pri zaključenju bračnog ugovora) čvrsto odlučio razvesti ženu pri napustanju mjesta, to je pokuđeno, a u vezi ispravnosti bračnog ugovora postoji razilaženje.”8 Dakle, imam Ibn Tejmijja ovu vrstu braka vidi pokuđenom, ali je ne smatra zabranjenom niti privremenom (muta) vezom, što je jasno spomenuo na drugom mjestu u svojim Fetvama.9
Od savremenih učenjaka ovu vrstu braka zabranjenom smatraju: šejh Muhammed b. Rešid b. Rida10, Ibn Usejmin11, stalni kolegij12, El-Medžmeul-fikhijj13, Salih el-Fevzan14 i drugi.
Ova vrsta braka iako ispunjava uvjete ispravnosti bračnog ugovora, ona u sebi sadrži prevaru i obmanu žene i njenog staratelja15, što je u koliziji s ciljem uspostave islamskog braka i odudara od osnovnih vjerskih normi.
Cilj bračne veze je uspostava ljubavi, smiraja i samilosti među supružnicima što nije moguće realizovati ako ne postoji namjera trajnog života sa ženom.16 Uzvišeni Allah kaže: “I jedan od dokaza njegovih je to št o za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.”17
Od ciljeva bračne veze je brojno potomstvo što se ne može realizovati ako je bračna veza ograničena na godinu, dvije ili nešto više od toga. Makil b. Jesar kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženite rotkinje koje vas vole, ja ću se ponositi pred drugim narodima vašom brojnošću.”18 U slučaju da brak rezultira potomstvom, djeca će na kraju ostati s jednim roditeljem što dovodi u pitanje njihov odgoj.
Islamski učenjaci kada govore o braku muhallila19 kažu da se brak tretira takvim ako zaručnik pri zaključenju bračnog ugovora ima nijet da ohalali dotičnu ženu njenom prvom suprugu.20 Ne postoji stvarna razlika između tajne namjere za muta brak i brak muhallila. Šejhul islam Ibn Tejmijja i Ibn Kajjim navode fikhsko pravilo koga pripisuju medinskim učenjacima, a koje glasi: “Namjere kod ugovorā su važeće.”21 Imam Ibn Kajjim kaže: “Brojni šerijatski dokazi i njegova pravila nalažu da su namjere, bez dvojbe, uvažavaju kod ugovorā, te da utječu na ispravnost ili neispravnost, te na legitimnost ili zabranu određenog ugovora.”22 Imam Malik iako je smatrao ovu vrstu braka dozvoljenom, kaže: “Nije lijepo tako postupati, niti je to moral ljudi.”23
Ovom bračnom vezom se otvaraju vrata poigravanja sa ženama muslimanakama i stvara se veliko nepovjerenje kod žena kada je riječ o udaji, budući da stupanjem u brak može uvijek biti iskorištena i ostavljena na cjedilu već prethodno isplaniranim razvodom.
Napomena: Razlika između muta braka i braka u kome muž potajno namjerava pustiti ženu nakon određenog vremena je u tome što u muta braku postoji dogovor između supružnika o vremenu trajanja bračne veze za razliku od braka gdje muž ne govori svoje namjere niti upoznaje ženu i staratelja o naknadnom razvodu24, a Allah najbolje zna.
1 Vidjeti: El-Badži, El-Munteka, 5/142; El-Mugni, 7/137; Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/108, 147; El-Insaf, 8/163; El-Bahrur-raik, 3/116.
2 Vidjeti: Ikmalul-mu’lim, 4/537; En-Nevevi, El-Minhadž, 9/153.
3 Vidjeti: Ikmalul-mu’lim, 4/537; El-Mugni, 7/137; El-Džessas, Ahkamul-Kur’an, 3/103; El-Minhadž, 9/153; Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/147; El-Insaf, 8/163; Fikhus-sunna, 2/29.
4 Vidjeti: Ibn Tejmijja, El-Fetaval-kubra, 3/105.
5 Vidjeti: El-Muhareru fil-fikh, 2/23.
6 Vidjeti: Šerhu muntehel-iradât, 2/669.
7 Vidjeti: El-Insaf, 8/163.
8 Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/106–107.
9 Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/147.
10 Vidjeti: Fikhus-sunna, 2/30–31.
11 Vidjeti: Eš-Šerhul-mumtia, 12/185; Medžmuufetava, 15/302.
12 Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daima, 18/448.
13 El-Medžmeul-fikhijj na svojoj redovnoj sjednici u Mekki od 10–14/3/1427 H./8–12/4/2006 god. je zabranio ovakvu vrstu braka zvog prevare i obmane sadržane pri zaključenju bračnog ugovora. Vidjeti: Salih b. Abdulaziz, Ez-Zevadž, str. 68–69.
14 Vidjeti: https://www.youtube.com/watch?v=W5QHKgGu5cE.
15 Vidjeti: Eš-Šerhul-mumtia, 12/185; Medžmuufetava, 15/302; Fikhus-sunna, 2/31.
16 Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/108.
17 Er-Rum, 21.
18 Ebu Davud, 2/227, br. 2050; En-Nesai, 6/65, br. 3227; Ibn Hibban, 9/363, br. 4056; Et-Taberani, 20/219/, br. 508; El-Hakim, 2/176, br. 2685. Imam El-Hakim, Ez-Zehebi i El-Albani su ovu predaju ocijenili ispravnom. Vidjeti: Sahihu Suneni Ebi Davud, 1/574.
19 Muhallil je muškarac koji stupi u bračnu vezu sa ženom koju je njen bivši suprug razveo tri puta, potom je razvede samo iz razloga da bi se mogla ponovo vratiti prvom mužu.
20 Vidjeti: El-Mugni, 7/138; Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/151.
21 Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 20/378; I’lamul–muvekkîn, 4/520; Zadul-mead, 5/110.
22 Vidjeti: I’lamul–muvekkîn, 4/520.
23 Vidjeti: El-Badži, El-Munteka, 5/142; Ikmalul-mu’lim, 4/537; El-Minhadž, 9/153.
24 Vidjeti: El-Badži, El-Munteka, 5/143; Ikmalul-mu’lim, 4/537; El-Minhadž, 9/153; Ibn Tejmijja, Medžmuufetava, 32/107; Eš-Šerhul-mumtia, 12/185; El-Burejk, El-Idžaz, 2/710.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Kako “Ehlu-Sunnet” razumjeva La Ilahe Illallah?
Pobornici Sunneta (ehlu-sunnet), odgovorno tvrde da “La Ilahe Illallah” znači: “Niko nema pravo biti obožavan mimo Allaha”, i ako će ljudi što-šta obožavati mimo Allaha dž.š.. Onaj koji istinski i jedino zaslužuje da Mu se robuje, i da Mu se čini ‘ibadet jeste Allah dž.š., Jedan, Jedini, a sve mimoviše
Pobornici Sunneta (ehlu-sunnet), odgovorno tvrde da “La Ilahe Illallah” znači: “Niko nema pravo biti obožavan mimo Allaha”, i ako će ljudi što-šta obožavati mimo Allaha dž.š.. Onaj koji istinski i jedino zaslužuje da Mu se robuje, i da Mu se čini ‘ibadet jeste Allah dž.š., Jedan, Jedini, a sve mimo Njega nema pravo, i ne zaslužuje da bude obožavano! Allah dž.š., kaže: “To je zato što je Allah – istina (hakk), a oni kojima se oni, pored Allaha, klanjaju – neistina (batil), i zato što je Allah uzvišen i velik.” (el-Hadždž: 62.)
Preuzeto iz djela: “Silsiletu šerhil-Resa’il”, str.146-148.autor: Šejh Salih b. Fevzan b. Abdullah el-Fevzan hfz.
Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa minber.ba
Pročitaj detaljan tekst na ovu temu ovdje:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/pitanje/kako-treba-razumjeti-znacenje-rijeci-la-ilahe-illallah/
Kako hizbijjun i sljedbenici pokreta ihvanul-muslimin razumjevaju La Ilahe Illallah?
Oni su stava da “La Ilahe Illallah” znači: “La Hakimijjeh Illallah” tj. nema pravosuđa mimo Allaha. Svi znamo da je “hakimijja”, kako to oni nazivaju, jedan od djelova značenja “La Ilahe Illallah”, i da “La Ilahe Illallah” obuhvata sve vrste ‘ibadeta, ali ih u isto vrijeme pitamo: Gdje su ostali ibaviše
Oni su stava da “La Ilahe Illallah” znači: “La Hakimijjeh Illallah” tj. nema pravosuđa mimo Allaha. Svi znamo da je “hakimijja”, kako to oni nazivaju, jedan od djelova značenja “La Ilahe Illallah”, i da “La Ilahe Illallah” obuhvata sve vrste ‘ibadeta, ali ih u isto vrijeme pitamo: Gdje su ostali ibadeti? Je li to samo “hakimijjet” ibadet? Gdje je borba protivu ostalih vrsta širka? “La Ilahe Illallah” treba razumjevati sa svim njenim aspektima. “La Ilahe Illallah” je veoma teška riječ, i ona će od vatre spasiti onoga ko je se ispravno prihvati, i sva vjera, od početka do kraja, je zasnovana na riječima “La Ilahe Illallah”, i sav da’avet poslanika, i sav sadržaj objavljenih knjiga je prožet ovom riječju!
Preuzeto iz djela: “Silsiletu šerhil-Resa’il”, str.146-148.autor: Šejh Salih b. Fevzan b. Abdullah el-Fevzan hfz.
Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa minber.ba
Pročitaj detaljan tekst na ovu temu ovdje:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/pitanje/kako-treba-razumjeti-znacenje-rijeci-la-ilahe-illallah/
Kako džehmijje i mu’utezile razumjevaju La Ilahe Illallah?
Džehmijje i mu’utezile, kao i oni koji se za njime povode, su karakteristični po negiranju Allahovih imena i svojstava, jer je, po njima, osoba koja potvrđuje Allahova imena i svojstva – mušrik, dok se tevhid, po njima, ogleda u negiranju Allahovih imena i svojstava, a ne u njihovom potvrđivanju! (Dviše
Džehmijje i mu’utezile, kao i oni koji se za njime povode, su karakteristični po negiranju Allahovih imena i svojstava, jer je, po njima, osoba koja potvrđuje Allahova imena i svojstva – mušrik, dok se tevhid, po njima, ogleda u negiranju Allahovih imena i svojstava, a ne u njihovom potvrđivanju! (Dakle, po njima, prva dva stepena tevhida dolaze u obzir: “tevhidur-rububijjeh” i “tevhidul-uluhijje”, za razliku od “tevhidul-esma’i vel-sifat”, kojeg u korijenu negiraju. (op.prev.))
Preuzeto iz djela: “Silsiletu šerhil-Resa’il”, str.146-148.autor: Šejh Salih b. Fevzan b. Abdullah el-Fevzan hfz.
Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa minber.ba
Pročitaj detaljan tekst na ovu temu ovdje:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/pitanje/kako-treba-razumjeti-znacenje-rijeci-la-ilahe-illallah/
Kako apologetičari razumjevaju La Ilahe Illallah?
Apologetičari (ulema’ul-kelam), kažu: “La Ilahe Illallah” znači: Niko nije u stanju stvarati, inovirati, planirati mimo Allaha. Svođenje značenja “La ilahe Illallah” na prethodno spomenuta značenja je ono u što vjeruju, i u šta su bili ubjeđeni predislamski mušrici, jer su i oni govorili: Niko, mimoviše
Apologetičari (ulema’ul-kelam), kažu: “La Ilahe Illallah” znači: Niko nije u stanju stvarati, inovirati, planirati mimo Allaha. Svođenje značenja “La ilahe Illallah” na prethodno spomenuta značenja je ono u što vjeruju, i u šta su bili ubjeđeni predislamski mušrici, jer su i oni govorili:
Niko, mimo Allaha, nije u stanju stvarati; niko, mimo Allaha, nije u stanju život dati; niko, mimo Allaha, nije u stanju život oduzeti; niko, mimo Allaha, nije u stanju opskrbu dati – što je sve značenje prvog stepena tevhida – “tevhidur-rububijjeh”. Allah dž.š., kaže: “A da ih upitaš: “Ko je nebesa i Zemlju stvorio, i ko je Sunce i Mjesec potčinio – sigurno bi rekli: “Allah!” Pa kuda se onda odmeću?” (el-Ankebut: 61.)
Preuzeto iz djela: “Silsiletu šerhil-Resa’il”, str.146-148.autor: Šejh Salih b. Fevzan b. Abdullah el-Fevzan hfz.
Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa minber.ba
Pročitaj detaljan tekst na ovu temu ovdje:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/pitanje/kako-treba-razumjeti-znacenje-rijeci-la-ilahe-illallah/