Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Osnova pri liječenju opsjednutog ili opsihrenog je da mu se uči šerijatska rukja i da se naredi džinnu da napusti tijelo bolesnog ili da se koriste druge općepoznate i prihvaćene metode.

A po pitanju udaranja opsjednutog ili opsihrenog, učenjaci imaju dva mišljenja; jedni dozvoljavaju pod određenim uvjetima, dok drugi negiraju (neki od njih zabranjuju dok drugi smatraju da nije propisano niti potrebno).

Stav onih koji dozovljavaju pod određenim uvjetima:

Naime, potvrđeno je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, udario šakom u prsa ashaba koji je bio opsjednut džinnom i naredio džinnu da izađe iz njegovog tijela.

Bilježi Ibn Madže i Abdulvahid er-Ruvjani u svom Musnedu od Osmana ibn ebi el-‘Asa da je rekao: „Kada me je Allahovov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio za upravitelja Taifa, prilikom klanjanja nešto me je sprečevalo tako da nisam znao šta klanjam.“ Pa je otišao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestio ga o tome. On mu je rekao: „To je šejtan. Približi mi se“. Pa mu se približio i sjeo na noge. Kaže: „On je udario u moja prsa šakom i zapljucnuo u moja usta i rekao: „Izlazi, Allahov neprijatelju“. To je ponovio tri puta, a zatim rekao: „Vrati se na svoj posao“. Kaže Osman: „Poslije toga mislim da mi nije dolazio (šejtan)“.

Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, El-Busiri u Zevaidu i šejh Albani u Silsili sahiha (6/999). Kaže Šu'ajb Arnaut da mu je sened jak.

Nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koristio štap, bič niti nešto slično prilikom liječenja rukjom. S tim da se praksa udaranja opsihrenog i opsjednutog prenosi od nekih učenjaka selefa ovog ummeta, poput imama Ahmeda i šejhul-islama Ibn Tejmijje.

Bilježi Kadi Ebu J'ala u „Tabekatul-hanabile“ (1/233) da je imam Ahmed sjedio u svome mesdžidu, a halifa el-Abbas el-Muvekkil je poslao svog čovjeka da ga obavijesti o robinji koju je zaposjeo džin i da zatraži od njega da dovi za njeno zdravlje. Pa je Ahmed izvadio drvene papuče iz odvoda za abdest, pružio ih halifinom čovjeku i rekao: „Idi u kuću Emir pravovjernih, sjedi kod glave robinje i reci mu (džinu): Pita te Ahmed, šta ti je draže, da izađeš iz ove robinje ili da budeš udaren 70 puta ovom papučom?“. On je otišao u kuću halife i rekao (džinu) poput onoga što je rekao imam Ahmed. A oholnik (džin) je odgovorio na jeziku robinje: „Čujemo i pokoravamo se, kada bi na Ahmed naredio da ne boravimo u Iraku, ne bi boravili u njemu. Jer on je pokoran Allahu, a ko je pokoran Allahu, njemu je sve pokorno“. Pa je izašao iz robinje, pa se smirila rodila je evlad. A nakon što je umro Ahmed ponovo joj se vatio oholnik (džin), pa je el-Mutevekkil poslao svog čovjeka Ebu Bekru el-Merruziju te ga je upoznao o stanju. El-Merruzi je uzeo papuču i otišao do robinje pa mu se obratio Ifrit (vrsta džina oholnika) na jeziku robinje: „Neći izaći iz ove robinje, neću ti biti pokoran niti primam od tebe. Ahmed ibn Hanbel je bio pokoran Allahu, pa nam je bilo naređeno da mu budemo pokorni“.

Argument iz ove priče je prijetnja imama Ahmeda džinu da će biti izuderan papučom, što znači da je smatrao da je to dozvoljeno pri istjeravanju džina iz opsjednutog. A govor džina da im je naređeno da budu imamu Ahmedu budu pokorni treba uzeti sa rezervom, jer nije šerijatski tekst i bliže je da predstavlja laž. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio više pokoran Allahu pa nije prenešeno da su mu džini bili pokorni, niti da im je to bilo naređeno, čak suprotno tome ezijetili su i njega i druge ashabe koji su bili bolji od imama Ahmeda.

A od onoga što se prenosi od Ibn Tejmijje je sljedeće:

Kaže Ibn Tejmijje u „Medžmu'ul-fetava“ (19/60): „Zbog toga je ponekad potrebno udaranje radi ozdravljenja opsjednutog i istjerivanja džina iz njega. Udara se sa veoma mnogo udaraca. Udarci padaju na džina, ne osjeća ih opsjednuti sve dok se ne osvijesti opsjednuta osoba i obavijesti da nije osjetila ništa od toga (udaranja). To ne ostavlja traga na njegovom tijelu. Nekad se udara jakim štapom po nogama, oko 300, 400 ili više ili manje udaraca, tako da kad bi tim udarcima bio udaran čovjek ubilo bi ga. Znači, udaranje biva na džina, a džin vrišti i, urliče i priča prisutnima o mnogim stvarima. Mi smo već ovako radili i iskusili mnogo puta, opis toga bi dugo trajao, u prisustvu mnogih ljudi“.

Na drugom mjestu, također, kaže Ibn Tejmijje (Medžmu'ul-fetava, 24/277): „Čovjek biva opsjednut, priča nepoznatim jezikom, pa biva udaran po tijelu jakim udarcima, tako da kada bi se tako udarala deva, ostavilo na njoj mnogo traga. A opsjednuti pored toga ne osjeća udaranje niti zna šta je govorio“.

Navodi Ibnul-Kajjim u „Zadul-me'ad“ (4/68) sljedeće: „Pričao mi je (tj. njegov šejh Ibn Tejmijje) da je jedanput učio (taj) ajet (tj. riječi Uzvišenog: ‘Zar mislite da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti?’ El-Mu'minun, 115) u uho opsjednutog, pa je džin rekao: ‘Da’, ravukavši glas. Pa kaže: ‘Uzeo sam prut i udarao ga (džina u tijelu opsjednutog) po njegovim vratnim venama tako da su mi ruke klonule od udaranja. Prisutni nisu imali sumnje da će on umrijeti od udaraca. U toku udaranja džin je rekao: ‘Ja ga volim’. Odgovorio sam: ‘On tebe ne voli’. Kaže on: ‘Ja želim sa njim da obavim hadždž’. ‘One ne želi sa obavi sa tobom’, odgovorio sam. Kaže džin: ‘Ja ću ga ostaviti iz počasti prema tebi’. Odgovorio sam: ‘Ne, nego iz pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku’. Zatim džin reče: ‘Ja izlazim iz njega’. Opsjednuti je sjeo, okretao se lijevo i desno i rekao: ‘Šta me je dovelo kod šejha?’ pitali su ga: ‘A svo ovo udaranje?’ odgovorio je: ‘Zašto bi me šejh udarao a nisam učinio grijeh?’ Nije osjećao uopće da je bio udaran“.

Iz navedenih što se prenosi od Ibn Tejmijje neki učenjaci su zaključili da je udaranje opsjednutog dozvoljeno pod određenim uvjetima, a ti uvjeti su:

1- Da udaranje bude od strane iskusne i stručne osobe, koja zna mjesta koja se udaraju i zna stanje (mjesto boravka i kretanje) džina u tijelu opsjednutog.

Neiskusni učač može nanijeti ogromnu tjelesnu štetu ili čak ubiti opsjednutog, a što se dešavalo. Djelovanjem neiskusnih učača se širi loše mišljenje o rukji i islamu uopćeno.

2- Da se udara džin a ne opsjednuti. Ako udarci padaju na opsjednutog a ne na džina, treba prestati sa primjenom istih.

Učač koji nema iskustva ne bi trebao da se upušta u udaranje osim laganim udarcima, na njemu je da proces liječenja svede na učenje rukje i naređivanje džinima da izađu.

Drugi stav učenjaka je negiranje te prakse.

Šejh Albani je upitan o udaranju opsjednutog, pa je odgovorio da to nije prenešeno u sunnetu nego se prenosi da je to radio Ibn Tejmijje. Zatim kaže da je dozvoljeno pod uslovom da udarac pada na džina a ne na opsjednutog i da je koristi opsjednutom kao što sam Ibn Tejmijje kaže. (https://www.youtube.com/watch?v=LrUBa4zHz4o)

Na drugom mjestu u Silsili sahiha (6/417) je žestoko negirao jako udaranje koje ponekad uzrokuje i ubistvo bolesnog.

Na pitanje o udaranju i davljenju opsjednutog tokom rukje, Bin Baz je odgovorio da se to prenosi od nekih imama (uleme) a da to nije dokaz. Praksa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba je bila učenje ajeta i dova. Zatim zaključuje da je vadžib da se to (udaranje i davljenje) ne radi, da se ne izlaže toj opasnosti, jer da je u tome bilo hajra radili bi to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi, a većinom udaranje predstavlja nagađanje koje može odvesti u propast bolesnog. (Medželletul-buhus, broj 1543, prenešeno iz poslanice: Osvještavanje bolesnika)

Šejh Ibn Usejmin kada je upitan o udaranju i davljenju opsjednutog kaže: „Neki učenjaci su udarali opsjednutog i smatrali da iako se udara opsjednuti udarac pada na džina a ne na njega. Od onih od koga se to prenosi je šejhul-islam Ibn Tejmijje. Međutim, da li čemo to dozvoliti svakome? Smatram da nije dozvoljeno davljenje bolesnog pri učenju (rukje) zbog opasnosti koja je u tome“. (Medžmu'u fetava ve resail, 17/33)

Također, udaranje i davljenje opsjednutog je negirao i šejh Salih Fevzan. Kaže onaj ko udara opsjednutog on nije učač rukje nego onaj ko ezijeti (nanosi bol). Rukja je da se uči bolesnom i puše u mjesto bolesti, a ne da udara i davi. Neki, poput Ibn Tejmijje, kažu da udaranjem opsjednutog udarac ne pada na bolesnog nego na džina. Ovo mogu raditi samo specijalizirani za to, ali da svaki učač udara i davi bolesne, ne otvaraju se ova vrata.

(https://www.youtube.com/watch?v=1FULTFgCDIc)

Rezime govora o ovome je sljedeće:

Ispravan je prvi stav učenjaka, a Allah zna najbolje. Naravno, osnova je da se uči Kur'an, dovi i traži od džina da napusti tijelo, da se koriste poznate terapije konzumiranja naučenog na meda, ulja (čurokotovog i maslinovog) i vode. A u iznimnim situacijama, tj. kada je džin oholnik (marid), dozvoljeno je uadarati džina (tj. opsjednutog) pod uslovom da se zadovolje dva gore spomenuta šarta:

1- Da udaranje bude od strane iskusne i stručne osobe.

2- Da se udara džin, a ne opsjednuti.

Oni koji se bave liječenjem najbolje znaju da ima stanja teškog sihra ili opsjedanja u kojima učenje ne pomaže koliko pomaže udaranje džina, s tim da su to iznimna stanja. Dokaz dozvole udaranja opsjednutog (tj. džina u njemu) kada za time ima potrebe su vjerodostojan hadis, a u razumijevanje ovog pitanja i praktikovanja ovakvog načina liječenja možemo se osloniti i na ono što se prenosi od imama Ahmeda i Ibn Tejmijje.

Napomena: Učači koji u svakoj rukji odmah navale i počnu da tuku opsjednutu ili opsihrenu osobu, također, oni koji koriste željezne šipke i slične predmete za udaranje, te učenje rukje pretvore u scene premlaćivanja kao stalnu i redovnu praksu, uz to još diraju tijelo žena, za njih se može reći da prelaze granice po ovom pitanju i da se na njih mogu odnositi gore spomenute fetve šejha Albanija, Bin Baza, Ibn Usejmina i Saliha Fevzana. Islam nije došao niti propisao ovakve metode liječenja pri učenju rukje. To jeste, udaranje opsihrenog ili opsjednutog je izuzetak kojeg iskusan učač zna kada i na kome ga treba upotrijebiti.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

 

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Mustehab je supružnicima da jedno drugom uljepšavaju svoj izgled. A od tog uljepšavanja je između ostalog i farbanje sijedih dlaka (brade ili kose) muškarcima i stavljanje kane na ruke i noge ženama, kao i farbanje kose kanom ili drugim bojama za kosu.

Propis farbanja sijede kose (i brade muškarcima)

Da li je bolje ženama i muškarcima da farbaju sijedu kosu i bradu (muškarcima) ili ne, po tom pitanju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvi stav: Većina učenjaka (džumhur), od kojih su imami četiri mezheba, smatra da je mustehab farbati sijedu kosu muškarcima i ženama kao i bradu muškarcima.

(El-Fetava el-hindijje 5/359, El-Medžmu’ 1/323, El-Mugni 1/9)

Dokazuju to hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista se Židovi i kršćani ne farbaju, pa se razlikujte od njih”.

A u vjerodostojnom rivajetu kod Ahmeda, Ibn Hibbana, Ebu J'ale i Begavije je došlo: “Mijenjajte sijede (farbanjem), ne oponašajte Židove i kršćane”.

Bilježi Nesai od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a Tirmizi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Mijenjajte sijede (farbanjem), ne oponašajte Židove”.

Ovi hadisi ukazuju na preporučenost farbanja sijedih dlaka (kose i brade) i da u tome imaju dvije osnovne koristi: 1- čišćenje kose (brade) i uljepšavanje izgleda 2- razlikovanje od sljedbenika Knjige, što je i namjera Zakonodavca i preporučeno.

Drugi stav: Manja skupina učenjaka smatra da je bolje ne farbati sijedu kosu i bradu.

(El-Medžmu’ 1/323, El-Mugni 1/9)

1- Dokazuju to hadisom Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, u kojem kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je mrzio deset stvari: …, mijenjanje (farbanje) sijedih …”.

Hadis bilježe Nesai i Ibn Hibban, a šejh Albani ga ocjenjuje munker hadisom, tj. jako slabim.

Komentar:

Hadis Ibn Mes'auda, radijallahu anhu, je slab te ne može biti argument po ovom pitanju.

2- Dokazuju takođe hadisom od K'ab ibn Murreta, radijallahu anhu: “Ko osijedi jednu sijedu ona će mu biti svjetlo na Sudnjem danu”. Bilježe ga Tirmizi, Nesai, Ahmed, a šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnim.

Komentar:

Hadis K'aba, radijallahu anhu, ne ukazuje da je vrijednije ostavljanje farbanja.

3- Zatim se drže hadisa mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Enesa, radijallahu anhu, u kojima on prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije farbao kosu i bradu. A ovo ukazuje da je radio ono što je vrijednije i bolje.

Komentar:

Potpuno suprotno hadisu Enesa, radijallahu anhu, prenose Ibn Omer i Ummu Seleme, radijallahu anhum, u hadisima koje bilježe Buharija i Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, farbao bradu i kosu.

O pokušaju da se napravi spoj između ovih kontradiktornih hadisa su govorili Ibn Džerir Teberi, Kadi ‘Ijad, Nevevi i Ibn Hadžer. Najbolje pomirenje između ovih hadisa je ono što se prenosi od imama Ibn Džerira Tabrija (Fethul-bari 10/432). On kaže da ono što prenose Ummu Seleme i Ibn Omer, radijallahu anhum, da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, farbao, oni prenose ono što su vidjeli da je radio ponekad, a negiranje Enesa, radijallahu anhu, da se farbao se odnosi da je to bilo njegovo stanje u većini slučajeva.

Kaže imam Ševakni da to što Enes, radijallahu anhu, negira da se farbao ne ukazuje ništa više osim na to da on nije znao da se farbao. Dok rivajeti od drugih ashaba u kojima se potvrđuje da se farbao su preči da se prihvate, jer oni potvrđuju ono što su oni vidjeli. U svakom slučaju, svejedno da li se on farbao ili ne, on je, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se farba, a riječima se daje prednost nad djelima. (Nejlul-evtar 1/146)

4- Takođe dokazuju sa onim što se prenosi od skupine ashaba da nisu farbali sijede, poput Alije, Ubej ibn K'aba i Enesa, radijallahu nahum.

Komentar:

Prenosi se u vjerodostojnim hadisima od dosta veće skupine ashaba da su farbali.

Odabrano (radžih) mišljenje je stav džumhura, tj. da je mustehab (preporučeno) muškarcima i ženama farbati sijedu kosu i bradu (muškarcima), jer je to naredba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u tome je razlikovanje od sljedbenika Knjige i time se bolje održava kosa i brada.

NAPOMENA:

Dozvoljeno je farbanje bilo kojom bojom (crvenom, smeđom, plavom i slično), a oko farbanja crnom postoji razilaženje o čemu će biti govora, inšallah. U ovome nema razlike između mladih ili starih, a nema smetnje u farbanju kose i brade i prije nego što osijedi.

Farbanje crnom bojom

Nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno farbati kosu i bradu crnom bojom sa ciljem prevare i obmane, tj. da se time sakrije ili promijeni identitet, poput farbanja kradljivice sa ciljem da ga ne prepoznaju.

A mimo toga učenjaci se razilaze oko farbanja crnom bojom na pet mišljenja od kojih su tri općepoznata:

Prvo mišljenje – da je dozvoljeno.

Ovo je stav Ebu Jusufa (učenika Ebu Hanife), jedan od dva stava imama Malika, Ebul-Feredža ibn El-Dževzija, Ibn ebi ‘Asima, a od savremenih učenjaka između ostalih i šejha Mensura Es-Simarija.

Takođe, ovo je stav velike skupine ashaba, tabi'ina i drugih učenjaka selefa ovog Ummeta, o čemu će biti govora prilikom argumentiranja.

(Fethul-bari 10/435, El-Fetava el-hindije 5/359, El-Mugni 1/91, Nejlul-evtar 1/145)

O farbanju u crno su učenjaci Ibn El-Dževzi i Ibn ebi ‘Asim napisali posebne knjige u kojima su snažno i argumentovano podržali i zauzeli stav dozvole farbanja u crno.

Argumenti sa kojima zagovarači ovog stava dokazuju dozvolu su sljedeće:

Prvi argument – Hadis mutefekun alejhi: “Zaista se Židovi i kršćani ne farbaju, pa se razlikujte od njih”.

Opće značenje riječi “pa se razlikujte od njih” obuhvata dozvolu da se farba sa bilo kojom bojom, jer nisu spomenute neke boje, a na druge upozoreno.

Drugi argument – Hadis od Džabira, radijallahu anhu, kod Muslima u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za sijedu kosu i bradu Ebu Kuhafe, radijallahu anhu: “Promijenite (ofarbajte) ovo (bijelu kosu i bradu) sa nečim”.

Opće značenje “promijenite ovo sa nečim” obuhvata i crnu boju.

Naravno, zagovorači zabrane farbanja u crno dokazuju svoj stav sa dodatkom istog hadisa koji je u Muslimu “i klonite se crne boje”. Međutim, vjerodostojnost ovog dodatka je upitna, o čemu će biti govora. Takođe sam ravija tog dodatka, Ibn Džurejdž, je farbao u crno.

Treći argument – Hadis od Ebu Zerra, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je nabolje ono sa čime farbate ove sijede kana i ketem (biljka koja daje crnu boju)”.

Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed. Vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani, Šuajb Arnaut i drugi, a dobrim Abdulkadir Arnaut.

Hadis ukazuje da je najbolje farbati sa kanom koja daje crvenu boju i ketemom koji daje crnu boju. Skupina učenjaka kaže da se u hadisu misli na farbanje sa ovim bojama kada se pomiješaju, dok druga skupina smatra da se odnosi i na miješanje i na pojedinačno farbanje, a po općem značenju hadisa je bliže ovo zadnje. Uglavnom, hadis ukazuje na dozvolu farbanja crnom bojom pojedinačno ili pomiješano sa kanom koja je crvena.

Četvrti argument – Da je skupina ashaba od pravednih halifa i drugih farbala u crno:

Bilježi Buharija u svom Sahihu od Enesa, radijallahu anhu, da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, ofarbao bradu kanom i ketemom da je njena boja pocrnila (“kan'e levnuha”).

Ibn Hadžer sa jezičke strane navodi da riječi “kan'e levnuha” znače da je boja brade jako pocrvenila, dok učenjak El-‘Ajni tumači da znači da je od jarko crvene prešla u crnu.

Takođe, od ashaba koji su farbali u crno su Osman ibn Affan, S'ad ibn ebi Vekkas, Ukbe ibn Amir, Abdullah ibn Džafer, Mugire ibn Šu'be, Hasan, Husejn, Džerir ibn Abdullah i Amr ibn El-‘As. (El-Mugni 1/91, Fethul-bari 10/435, Nejlul-evtar 1/145, Zadul-me'ad 4/337, El-Elbise vez-zine Abdulvehhab 302-303)

Nije poznato niti prenešeno da je neko od drugih ashaba negirao postupak spomenutih ashaba, što ukazuje da to oni nisu smatrali zabranjenim, u protivnom bilo bi prenešeno.

Takođe, farbanje u crno je bila praksa mnogih tabi'ina, prenosi Ibn El-Kajjim u Zadul-me'adu (4/337) od sljedećih tabi'ina da su farbali u crno:

Amr ibn Osman, Alij ibn Abdullah ibn Abbas, Ebu Selem ibn Abdurrahman, Abdurrahman ibn El-Esved, Musa ibn Talha, Ibn Šihab Ez-Zuhri, Ejjub Suhtijani, Ismail ibn M'adijekrib, Muharib ibn Disar, Jezid, Ibn Džurejdž, Ebu Jusuf, Ebi Ishak, Ibn ebi Lejla, Zijad ibn ‘Alaka, Gajlan ibn Džami'a, Nafi'a ibn Džubejr, Amr ibn Alij El-Mukaddemi, Kasim ibn Selam, Muhammed ibn Ishak, El-Hadždžadž ibn Ertat, Ibn Sirin, Ebu Burde, Amr ibn Dinar, Šerahbilu ibn Es-Simt, Anbese ibn Se'id i drugi.

Kaže Ibn Šihab Ez-Zuhri: “Mi smo farbali u crno kada je lice bilo mlado, a kada bi lice i zubi ostarili ostavili bi ga (farbanje u crno)”. (Fethul-bari 10/435)

Prenosi Jahja od imama Malika da je upitan o farbanju u crno, pa je rekao: “Nisam čuo o tome nešto poznato. Farbanje u neku boju mimo crne je meni draže, a u ostavljanju farbanja ima širine, inšallah, i u tome ljudima nema teškoće”. (Šerh El-Muvetta Ez-Zerkani 5/372)

Drugo mišljenje – da je haram.

Ovo je stav Ebu Hanife, Muhammeda Šejbanija, jedan od dva stava šafijskog mezheba i mišljenje mnogih savremenih učenjaka, poput šejha Bin Baza, Saliha Fevzana i drugih.

(El-Fetava el-hindije 5/359, I'anetut-talibin 2/231, El-Mugni 1/91, El-Medžmu 1/323)

Neki od učenjaka ovog mišljenja, poput Ishaka, El-Hulejmia i nekih učenjaka šafijskog mezheba, prave razliku između muškarca i udate žene, te dozvoljavaju udatoj ženi da se uljepšava farbanjem u crno ako joj muž dozvoljava. (El-Medžmu 1/323, Fethul-bati 10/435)

Dok neki učenjaci hanefijskog mezheba iz ove zabrane izuzimaju mudžahide (borce na Allahovom putu), odnosno njima daju olakšicu da se farbaju u crno. (El-Fetava el-hindije 5/359)

Argumenti sa kojima dokazuju zabranu su dva poznata hadisa:

Prvi – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu i drugi (mimo Buharije) od Džabira, radijallahu anhu, da je na dan oslobođenja Mekke doveden Ebu Kuhafe, otac Ebu Bekra, a njegova glava i brada su bile bijele poput drveta Segame (drvo čiji su plodovi, listovi i cvjetovi bijeli), pa je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Promijenite (ofarbajte) ovo (bijelu kosu i bradu) sa nečim, i klonite se crne boje”.

Kažu riječi “klonite se crne boje” su jasan dokaz zabrane farbanja u crno.

Komentar: Na dokazivanje sa ovim hadisom data su dva prigovora:

1- Dodatak na kraju hadisa “klonite se crne boje” je mudredž, tj. to nisu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego riječi nekog od ravija, što znači da se sa tim ne može dokazivati zabrana farbanja u crno.

Dokaz tome je što Muslim u svom Sahihu prenosi ovaj hadis od Ebu Hajseme od Ebu Ez-Zubejra od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao samo: “Promijenite ovo sa nečim” bez dodatka “i klonite se crne boje”. I pitao je Zuhejr (Ebu Hajseme) Ebu El-Zubejra da li Džabir rekao u hadisu “klonite ga crne boje”, on je zanegirao i rekao “ne”. Takođe u Musnedu imam Ahmeda u istom rivajetu se prenosi isti hadis bez dodatka “i klonite se crne boje”. A zatim nakon teksta hadisa prenosi ravija Hasan od Zuhejra da je pitao Ebu El-Zubejra da li je rekao “klonite ga crne boje”, kaže “ne”. A Zuhejr ibn Mu'avije i Hasan ibn Musa su pouzdane ravije. Znači, dvojica ravija (IbnDžurejdž i Lejs) koji prenose ovaj dodatak prenose ga od Ebu El-Zubejra, a kao što je prenešeno on negira da je to rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Od argumenta koji ukazuju da je ovaj dodatak na kraju hadisa mudredž (da su riječi ravije) je to da ravija Ibn Džurejdž u hadisu kod Muslima, koji prenosi taj dodatak, i sam farbao u crno, jer kako da prenosi hadis u kojem je došla zabrana ili pokuđenost, a onda je on prvi krši?

Zagovarači stava da je haram farbati u crno se oslanjaju na to da hadis prenosi Muslim u svom Sahihu od dvojice ravija Ibn Džurejdža i Lejsa ibn S'ada, oni su obojica pouzdane ravije, a dodatak hadisa od pouzdanog ravije se prihvata, na čemu je skupina učenjaka hadisa.

2- Hadis “i klonite se crne boje” se odnosi na oca Ebu Bekra, radijallahu anhu, i one čija sijeda kosa ili brada budu ružnog i odurnog izgleda, a ne važi za sve ljude.

Drugi – Hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi koji farbaju crnom bojom poput volja golubova, oni neće osjetiti miris Dženneta”.

Bilježe ga Ebu Davud, Nesai i Ahmed. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hadžer, Nevevi, Ahmed Šakir, Albani i Šu'ajb Arnaut, a dobrim Iraki i Abdulkarir Arnaut.

Komentar: Na dokazivanje sa ovim hadisom data su tri prigovora:

Prvi prigovor – da je hadis slab.

U senedu hadisa je ravija Abdulkerim ibn ebi El-Muhalik, kao što kažu Ebul-Feredž ibn El-Dževzi i drugi, a on je slab ravija sa čijim hadisom se ne argumentira.

Ibn Hadžer i Ibn El-Muziri smatraju da je taj ravija Abdulkerim ibn Malik El-Džezeri, a on je pouzdan, od njega prenose u svoja dva Sahiha Buharija i Muslim.

Drugi prigovor – Da je pogrešno dokazivati zabranu sa ovim hadisom i ako prihvatimo da je vjerodostojan.

Jer žestoka prijetnja koja se spomenuta u hadisu nije zbog farbanja u crno nego zbog nekog drugog grijeha koji nije spomenut, kao što kaže Ibn ebi ‘Asim u svojoj knjizi “El-Hidab (Farbanje)”. Na to ukazuje tekst hadisa “U zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi koji farbaju crnom bojom”, a poznata je velika skupina među ashabima i tabinima od prve generacije ovog Ummeta koji su farbali u crno, što znači da strašna prijetnja nije zbog farbanja u crno, jer da je tako onda riječi “u zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi” nemaju smisla kad se već takva skupina pojavila na samom početku islama. Tako da je dokazivanje zabrane sa ovim hadisom sasvim pogrešno.

Takođe, hadis govori o ljudima čija je karakteristika i obilježje bila da se farbaju u crno, kao što je došlo u hadisima u opisu havaridža da će im biti obilježje da briju glavu, pa kao što to obilježje havaridža (brijanje glave) ne ukazuje da je brijanje glave haram, tako ni farbanje te skupine u crno ne ukazuje da je to haram.

Treći prigovor – Da se pod farbanjem u crno misli na ono sa kojim se cilja prevara i obmana drugih radi skrivanja identiteta i slično, a oko čije zabrane nema razilaženja.

Zagovorači ovog stava (zabrane) dokazuju i sa drugim hadisima u kojima ima slabosti oko čega nema razilaženja, pa s toga nema potrebe da se isti navde.

Treće mišljenje – da je mekruh (pokuđeno).

Ovo je stav malikijskog, šafijskog i habelijskog mezheba, kao i mnogih učenjaka hanefijskog mezheba.

(El-Fetava el-hindijje 5/359, Hašijetul-‘adevi 2/411, Šerhu Muslim 14/80, Fethul-bari 10/436, Nejlul-evtar 1/145)

Njihov argument je spoj između hadisa Džabira i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, koje su spustili na stepen pokuđenosti i onoga što se prenosi od velike skupine selefa (ashaba i tabi'ina) ovog Ummeta da su farbali crnom bojom.

Odabrano (radžih) mišljenje je opća dozvola farbanja kose i brade u crno, kako ženama tako i muškarcima.

Razlozi odabira ovog stava su:

– opći hadisi koji ukazuju na propisanost farbanja sijede kose i brade u kojima nema ograničenja u boji

– dodatak hadisa od Džabira, radijallahu anhu, sa kojim se dokazuje zabrana je upitan sa strane vjerodostojnosti pripisivanja tih riječi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ako bi ga i prihvatili vjerodostojnim najviše na što ukazuje je pokuđenost farbanja u crno starim ljudima poput Ebu Kuhafe, radijallahu anhu, kojima sijeda brada i kosa poružnjaju izgled

– hadis Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem je došla strašna prijetnja pored slabosti u senedu nije direktan i jasan u tumačenju na koga se odnosi taj opis

– činjenica da su preko deset ashaba, među kojima dvojica pravednih halifa, farbali u crno, a da nije prenešeno da su im drugi ashabi to negirali, ukazuje da su hadisi sa kojima se dokazuje zabrana jako upitni, jer je nemoguće da tolika skupina ashaba radi haram djelo (farbanje u crno) za koje je došla tako strašna prijetnja (da neće osjetiti miris Dženneta), a da to oni ili nisu znali ili jesu pa svjesno prekršili tu zabranu, a što ne priliči pripisati ashabima.

– takođe, nekoliko desetina imama, učenjaka i velikana selefa Ummeta su se farbali u crno što jasno ukazuje na dozvolu i slabost stava onih koji zabranjuju.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Knjige (ili Mushafi) na kojima piše da su VAKUF, BESPLATAN PRIMJERAK i slično nije dozvoljeno prodavati. Jer ono što se uvakufi izlazi iz vlasništva onoga ko je uvakufio i prelazi u vlasništvo Allaha, po većini učenjaka, ili u vlasništvo svih muslimana, po drugom mišljenju učenjaka.

Prema tome, to što rade učenici medrese (i drugi) koji su dobili „Komentar Tahavijine poslanice“ na poklon, nije dozvoljeno. Novac koji su dobili za tu prodaju je haram imetak, obavezni su da ga se riješe. Ili da ga vrate kupcu ako je to moguće, ili da ga udijele kao sadaku siromašnima, a za to neće imati sevapa (nagradu).

Ovaj propis se odnosi na sve knjige koje se dijele kao vakuf ili besplatan primjerak, poput „Buharijine zbirke hadisa“, „Tefsira“ Ibn Kesira i slično.

Onaj ko se okoristio sa spomenutim knjigama, nema smetnje da ih pokloni nekom drugom, a ne da ih prodaje.

Sa druge strane, ko ne može nabaviti (dobiti) primjerak spomenutih knjiga osim da ih kupi od onih koji prodaju, nema smetnje da ih kupi, jer drugačije ih ne može nabaviti. S tim da mu nije dozvoljeno da je nakon upotrebe prodaje. Samo je može pokloniti drugom.

Oko propisa prodaje knjiga na kojima piše da se dijele besplatno, da nisu na prodaju, da su vakuf Allahu i slično nisam našao da ima razilaženja među savremenim učenjacima koji su o tome izdali fetve. A oko knjiga koje besplatno dijele neke vjerske ili davetske institucije ili humanitarne organizacije na kojima ne piše da su besplatne, niti da nisu na prodaju, niti da su vakuf Allahu i slično, evo šta kaže Stalna komisija za naučno istraživanje i fetve u Saudijskoj Arabiji.

Upitana je komisija (broj fetve 19292) sljedeće:

„Pitanje: Da li je dozvoljeno prodavati knjige i kasete za kojima više nemamo potrebe, a koje pošalju neka braća i humanitarne organizacije, a na kojima nije napisano da su vakuf Uzvišenom Allahu ili da se poklanjaju, a ne prodaju. Na njima piše cijena knjiga. Je li dozvoljeno da ih prodamo sa ciljem da kupimo druge?

Odgovor: Sve knjige i kasete koje se besplatno dijele od strane dobrovoljnih davaoca i humanitarnih organizacija se smatraju vakufom te ih nije dozvoljeno prodavati niti trgovati sa njima. Ko za njima nema potrebe neka ih da drugome kome trebaju.“

Stalna komisija za naučno istraživanje i fetve u sastavu: Bekr ibn Abdullah Ebu Zejd, Salih ibn Fevzan El-Fevzan, Abdulaziz ibn Abdullah Ale eš-Šejh i Abdulaziz ibn Abdullah ibn Baz.

Prema tome, kupoprodaja i trgovina uvakufljenih knjiga (koje se dijele besplatno) je zabranjena. Onaj ko je to već uradio, a nije znao, nema grijeha, ali se treba riješiti haram imetka koji je stekao na takav način, tj. da ga vrati onome kome je prodao takve knjige ili ako je to nemoguće da tu vrijednost udijeli siromašnima.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje