Zahvala pripada Uzivšenom Allahu, dželle še’nuh, i neka je Salavat i Selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe.

Uzvišeni Allah, azze ve dželle, učinio je namaz nerazdvojnom vezom između Sebe i Svojih robova, i propisao njegovo obavljane u tačno određenim vremenima: “… jer vjernicima je, doista, propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.” (Prijevod značenja, En-Nisa, 103) Redovno obavljanje namaza u njegovim vremenima je od osobina iskrenih i pravih vjernika: “Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju, … i koji namaze svoje na vrijeme obavljaju, – oni su dostojni nasljednici, koji će džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (Prijevod značenja, El-Mu’minun, 1-11)

“Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji namaze svoje budu na vrijeme obavljali, … i oni koji namaze svoje budu revnosno obavljali – oni će u džennetskim bašćama biti počašćeni.” (Prijevod značenja, El-Me’aridž, 19-35)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio je obavljanje pet dnevnih namaza jednim od temelja islama, pa kaže u hadisu kojeg prenosi Ibn-Omer, radijallahu anhuma: “Islam je sagrađen na pet temelja: svjedočenju da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, izdvajanju zekata, obavljanju hadždža i postu mjeseca ramazana.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim.

Ibn-Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Mu’azu, kada ga je slao u Jemen, rekao: “Doista sada ideš u narod koji su od ehlu-kitabija (sljedbenika prijašnjih knjiga Tevrata i Indžila), pa neka prvo čemu ćeš ih pozvati bude da Allahu ispovijedaju tevhid – jednoću, pa ukoliko ti se u tome pokore obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim pet namaza u toku svakog dana i noći, pa ako budu klanjali obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim zekat na imetak koji se uzima od njihovih bogataša i dijeli njihovoj sirotinji, pa ako pristanu na to uzmi od njih ali kloni se njihovog najboljeg i najplemenitijeg imetka.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim, a ovo je jedna od Buharijevih verzija hadisa.

Iz tog razloga, neopravdano odgađanje namaza izvan njegovog propisanog vremena je jedan od najvećih grijeha kod Uzvišenog Allaha, dželle še’nuh. Allah, Uzvišeni, rekao je: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.” (Prijevod značenja, Merjem, 59)
Imam Evza’i, rahimehullah, prenosi od Musaa b. Sulejmana, a on od Kasima b. Muhajmere, rahimehullah, da je citirao ovaj ajet i rekao: “Tj. nisu obavljali namaz u njegovom vremenu, a da su ga u potpunosti ostavili to bi bilo nevjerstvo.” Ovu predaju su zabilježili Taberi i Ebu-Nu’ajm.

Prenosi se da je Omer b. Abdul-Aziz, rahimehullah, proučio ajet: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.“, i zatim rekao: “Nisu zapostavili namaz tako što su ga ostavljali, nego su zapostavili namasko vrijeme.” Predaju su zabilježili Ibn Ebi-Hatim, Taberi i drugi. (Vidi: Tefsir Ibn-Kesir, 5/240).

Allah, azze ve dželle, rekao je: “A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju …” (Prijevod značenja, El-Ma’un, 4-5)

Mus’ab, sin Sa’da b. Ebi-Vekkasa, radijallahu anhu, upitao je svoga oca: “O, babuka moj! Jesi li pročitao Allahove riječi: ‘… koji molitvu svoju kako treba ne izvršavaju.‘. Ko od nas ne pogriješi i zaboravi u namazu? Kome od nas misli ne lutaju u namazu? Na to je Sa’d, radijallahu anhu, odgovorio: ‘Ne misli se na to, nego na nemarnost prema namaskim vremenima.‘” Predaju su zbilježili Ibn-Džerir, rahimehullah, u Tefsiru i drugi.

Istaknuti učenjak Ibn-Kajjim el-Dževzijje, rahimehullah, rekao je: “Ne razilaze se muslimani da je namjerno ostavljanje obaveznog namaza ogromna nepokornost prema Allahu i jedan od najvećih velikih grijeha. Grijeh takvog je veći kod Allaha od namjernog ubistva, otimanja imetka, zinaluka, krađe i pijenja alkohola. On je izložen Allahovoj kazni, srdžbi i poniženju i na dunjaluku i na ahiretu.” (Kitabus-sala, str. 5)

Odgađanje namaza radi posla, gostiju, kupoprodaje i sl. je zabranjeno i ti se razlozi ne smatraju opravdanim razlozima za izostavljanje namaza u njegovo propisano vrijeme. Allah, azze ve dželle, rekao je: “Međusobno se potpomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se potpomagati u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.” (Prijevod značenja, El-Maide, 3)

Naprotiv, čak i bolest nije opravdan razlog za njegovo izostavljanje, jer je Uzvišeni Allah, dželle še’nuh, olakšao bolesnicima, koji nisu u stanju da obave namaz u stojećem položaju, da ga obave onako kako su u stanju: sjedeći, ležeći, u mislima itd. Od Imrana b. Husajna, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: “Imao sam hemoroide, pa sam pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o namazu. Rekao mi je: ‘Klanjaj stojeći, ako ne možeš, onda sjedeći, a ako ne možeš ni to, onda na boku.‘” Hadis je zabilježio Buhari.

Također, ni onima koji su u ratu i na prvim ratnim linijama nije dozvoljeno odgađanje namaza, nego, naređen im je namaz u strahu koji ima svoje svojstvo obavljanja. Rekao je Allah: “Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš namaz, neka jedni s tobom namaz obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali namaz, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili namaz pa neka i oni obave namaz s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa svi odjednom na vas navale. A ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju. A kada namaz završite, Allaha spominjite, i stojeći, i sjedeći, i ležeći. A u bezbjednosti obavljajte namaz u potpunosti, jer vjernicima je propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.” (Prijevod značenja, En-Nisa, 102-103)

Musliman je obavezan da stavi Allahove, dželle še’nuh, naredbe i naredbe Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na prvo mjesto i ispred svega. Allah, Uzvišeni, naš Gospodar, naređuje nam da obavimo namaz u njegovo vrijeme, a ta osoba, da nas Allah sve uputi na Pravi put, daje prednost poslu, direktoru, poslodavcu, imetku i sl. Najmanje što možemo reći za takvoga da je veliki grješnik, na rubu propasti i izložen Allahovoj nesnosnoj i bolnoj kazni.

Zatim, islamski učenjaci razilaze se o neopravdano izostavljenom namazu, da li je – uz iskreno pokajanje – propisano taj namaz naklanjati ili je njegovo naklanjavanje nepropisano, isto kao što je nepropisano njegovo obavljanje prije nastupa namaskog vremena.
Imami Ebu-Hanife, Malik, Šafija, Ahmed i većina islamskih učenjaka (neki spominju i konsenzus, ali je nepotvrđen kao što kaže Hafiz Ibn Redžeb) bili su na stavu da je obaveza taj namaz naklanjati, ali, to naklanjavanje neće mu umanjiti grijeh kojeg je počinio radi ispuštanja namaza. Takav je izložen Allahovoj žestokoj kazni, osim da mu oprosti.

Dok, skupina učenjaka iz odabranih generacija i onih posle njih, smatrali su da onome koji izostavi namaz bez šerijatskog opravdanja nije propisano naklanjavanje, jer za to ne postoji vjerodostojan i jasan dokaz, i u tome nema nikakve koristi. Namasko vrijeme je isteklo i namaz obavljen u drugom vremenu smatra se pogrešnim, upravo kao i njegovo obavljanje prije nastupa dotičnog namaskog vremena. Nego, ta osoba je obavezna da se pokaje Allahu, iskreno, i da obavlja što više dobrovoljnih namaza kako bi, barem djelimično, nadoknadila svoj veliki prijestup.

Taj stav se prenosi od nekolicine ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i tabi’ina – kao što spominje Ibnul-Kajjim – od kojih su: Ebu Bekr, Omer, Ibn-Omer, Sa’d b. Ebi-Vekkas, Selman el-Farisi, Ibn-Mes’ud, Kasim b. Muhammed, Ibn-Sirin, Mutarrif b. Abdullah, Omer b. Abdul-Aziz i drugi. (Vidi: Kitabus-sala, str. 123-141)

Imam Muhammed b. Nasr el-Mervezi, rahimehullah, zabilježio je vjerodostojnim lancem prenosilaca od Hasana el-Basrija, rahimehullah, da je rekao: “Ako čovjek namjerno ispusti jedan obavezni namaz, neće ga naklanjavati.” (Ta’zimu kadris-sala, 2/1000)

Hafiz Ibn-Redžeb, rahimehullah, rekao je: “Nepoznato je da je neko od ashaba smatrao obaveznim naklanjavanje namjerno propuštenih namaza. Naprotiv, nisam našao čak ni od tabi’na jasan govor o tome, osim što se prenosi od En-Nehaija.” (Vidi: Fethul-Bari, 3/358) Ovo mišljenje odabrali su Imam Humejdi, Ibn-Hazm, Šejhul-islam Ibn-Tejmijje, Hafiz Ibn-Redžeb i uvaženi šejh Ibn-Usejmin, rahimehumullah.

Neki od islamskih učenjaka, iako ne smatramo to mišljenje najispravnijim, smatrali su čak da je osoba koja ispusti jedan obavezni namaz, namjerno i svjesno, – dok prođe njegovo vrijeme – počinila nevjerstvo tim činom. Taj stav se prenosi od Hasana el-Basrija, Ishaka b. Rahuje, Ahmeda b. Hanbela (po jednom rivajetu), Šafije (po jednom rivajetu) i drugih, i taj stav je odabrao i preferirao uvaženi šejh Abdul-Aziz b. Baz, rahimehullah.

Znači, namaz je obaveza obaviti u njegovo propisano vrijeme i nije dozvoljeno njegovo odgađanje, osim onaj koji bude u stanju besvijesti (koma, san i sl.) ili onaj koji je u zaboravu. Takvi su obavezni obaviti ga kada se osvijeste i sjete. Putniku je dozvoljeno da spoji dva namaza (tj. podne i ikindiju, i akšam i jaciju, u prvo ili drugo vrijeme), također, to je dozvoljeno i pri jakoj kiši, velikom strahu, žestokoj hladnoći i sl.

Ali, postavlja se pitanje: da li je dozvoljeno osobama u situacijama spomenutim u pitanju (kao posao, školovanje i sl.) također da spajaju namaze? Prije svega, islamski učenjaci jednoglasni su da je zabranjeno klanjati dnevne namaze nakon zalaska Sunca, noćne namaze nakon nastupa zore i sabah nakon izlaska Sunca.

Šejhul-islam Ibn-Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “Nije dozvoljeno nikome da odgodi namaze koji se obavljaju danju i klanja ih u noći, niti noćne namaze i klanja ih po danu. To nije dozvoljeno radi bilo kojeg posla, kao žetva, prikupljanje plodova i drugi zanati. Nije dozvoljeno ni radi dženabeta, ili nedžaseta (nečistoće), ili lova, ili igranja i razonode, ili služenja učitelju i profesoru, ili bilo čega drugog. Naprotiv, svi muslimani su složni i jednoglasni da je obaveza klanjati podne i ikindiju po danu i sabah prije izlaska Sunca. Zabranjeno je ostaviti obavljanje namaza radi nekog od zanata, ili radi razonode, ili nekog drugog posla. Nema pravo vladar da zabrani svome robu, niti zakupnik onome koga je zakupio, da obavljaju namaze u njihovim vremenima.” (Medžmu’ul-fetava, 28/22)

Također, osnova je da je zabranjeno spajati namaze u normalnim uvjetima i okolnostima, osim radi šerijatski validnih razloga (kao putovanje, jaka kiša, žestok vjetar i sl.). Uvaženi šejh Ibn-Baz, rahimehullah, upitan je: “Da li je dozvoljeno spajanje namaza onome ko je kod kuće (tj. nije putnik) radi posla?”, pa je odgovorio: “To mu nije dopušteno, nego će klanjati svaki namaz u njegovom vremenu …” Na drugom mjestu kaže: “… i nije ti dozvoljeno da se pokoravaš nekome u nepokornosti Allahu.” (Fetava Nurun aled-derb, 13/112).

Neki od savremenih učenjaka – kao šejh Ibn-Usjemin, Abdur-Rahman el-Berrak, Abdullah el-Fevzan i drugi – dozvolili su osobi koja nailazi na velike poteškoće i jasne štete (tj. stvarne poteškoće i štete a ne zamišljene i djelimične) u obavljanju podne namaza u njegovom vremenu, kao npr. radi školovanja (ako bi napustila čas bila bi suspendovana ili ne bi prošla na datom predmetu i sl.) ili radnog mjesta (ako bi izašla sa posla izgubila bi posao i radi toga gladovala danima i ostala bez krova nad glavom, zato što je podstanar i mjesečno plaća kiriju, i sl. tome), da spoji podne i ikindiju namaz, svejedno u podnevskom ili ikindijskom vremenu.

Dokaz za to je predaja Ibn-Abbasa, radijallahu anhuma, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio je podne i ikindiju, i akšam i jaciju, u Medini, i to nije uradio povodom kiše, niti straha.” Kada je Ibn-Abbas, radijallahu anhuma, upitan o povodu toga, rekao je: “Nije htio da oteža svome ummetu!” Predaju je zabilježio Imam Muslim (705). (Vidi: Medžmu’ul-ferava Ibn-Usejmin, 12/216).

Šejhul-islam Ibn-Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “Najpopustljiviji od svih mezheba po pitanju spajanja namaza je mezheb Imama Ahmeda, koji je spomenuo da je dozvoljeno spajanje radi poteškoće i posla, radi hadisa koji se prenosi u tom kontekstu.” (Medžmu’ul-fetava, 24/28)

Upitao sam uvaženog šejha Abdullaha b. Saliha el-Fevzana, hafizehullah, o osobi koja u nevjerničkim državama radi posla ne može da obavlja podne namaz, i ako bi izgubila posao naišla bi na velike poteškoće (njegova porodica bila bi izložena gladovanju, ne bi bio u stanju da plaća mjesečnu kiriju za stanovanje, dadžbine i sl.), da li joj je dozvoljeno da spaja podne i ikindiju, pa je odgovorio: “Osnova je da nije dozvoljeno spajanje namaza kada čovjek nije na putovanju, osim radi potrebe – kao što je pojasnio Šejhul-islam Ibn-Tejmijje -, a spomenuta situacija je, bez imalo sumnje, potreba, čak i nužda, tako da joj je dozvoljeno da spaja namaze, ali pod uslovima:

prvi: da je dao sve od sebe da se izbori za obavljanje namaza dok je na poslu,

drugi: da bi gubljenjem posla zaista naišao na spomenute i sličene poteškoće,

treći: da je obavezan dati sve od sebe da nađe posao (da mu plata bude dovoljna za osnovne potrebe) na kojem je u stanju klanjati namaze u njihovim vremenima, pa ako nađe takav posao ili mu bude ponuđen a on odbije, zabranjeno mu je da dalje spaja namaze.”

Ukratko, po šejhu je dozvoljeno da spaja namaze samo privremeno, tj. ako mu je nužda da ima posao (nema drugih primanja) i nije u stanju da nađe bolje radno mjesto, a nije u mogućnosti da obavlja namaz u njegovo vrijeme dok je na poslu.

Zatim, bitno je napomenuti da većina našeg naroda boluje od kompleksa manje vrijednosti, tj. stide se što su muslimani i da klanjaju namaze na javnim mjestima, pa najčešće preuveličavaju stanje na poslu i pretstavljaju ga suprotno stvarnosti. Često se zna desiti da imaju predrasude prema poslovođama i da – sami od sebe – zaključe da im ne bi dozvolili da klanjaju i sl. U većini slučajeva, kao što se pokazalo u praksi, onaj ko je dostojanstven i ponosan što je musliman (nikoga se ne stidi kada je u pitanju vjera i drži se njenih principa), uz to da obavlja posao kvalitetno i odgovorno, nema problema sa šefovima kada je u pitanju obavljanje namaza. Naprotiv, takve poštuju više nego ostale radi principijelnosti. Allah, dželle še’nuh, najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: Amir I. Smajić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Zahvala pripada Allahu i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve ashabe.

Što se tiče minđuša, nije nam poznato da postoji dokaz koji to zabranjuje, u osnovi, tako da nema smetnje, a Allah, dželle še’nuh, najbolje zna.(Vidi: Zinetul-mer’etil-muslime od šejha Abdullaha el-Fevzana, str. 71-72)

A što se tiče slušanja ilahija sa muzikom, nema sumnje da ulazi u opštu zbranu slušanja muzike i muzičkih instrumenata. Činjenica da je tekst pjesme “ispravan” ne čini dozvoljenim slušanje muzičkih instrumenata, isto što i čista posuda ne čini alkohol dozvoljenim ako se iz nje pije. Naprotiv, slušanje ilahija sa muzikom možda je i gore nego slučanje uobičajne muzike, zato što je obična muzika – samo grijeh, dok je “pobožna” muzika – i grijeh a i novotarija u vjeri, jer oni koji je slušaju smatraju da čine dobro djelo i da ih ta muzika podsjeća na ahiret i sl.

Abdur-Rahman b. Ganm el-Eš’ari, rahimehullah, rekao je: “Pričao mi je Ebu-Amir, ili Ebu-Malik el-Eš’ari, radijallahu anhu, – tako mi Allaha, nije mi slagao – da je čuo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ‘U mome ummetu bit će onih koji dozvoljavaju nezakonit spolni odnos, svilu, vino i muzičke instrumente; penjat će se svijet na visoka brda; dolazit će im čobanin sa stokom; navraćat će kod njih siromah radi svoje potrebe, a oni će mu govoriti: ‘Dođi sutra!’ Allah će ih iznenada noću uništiti, i brdo na njih svaliti, a druge će pretvoriti u majmune i svinje do Dana sudnjega.‘” Hadis je zabilježio Imam Buhari u Sahihu (5590).

Oko vjerodostojnosti ovog hadisa vodile su se određene polemike, ali, bez imalo sumnje on je sahih – vjerodostojan i njegov lanac prenosilaca je spojen, i to je stav kojeg je zastupala izrazita većina hadiskih stručnjaka. Dovoljno je što ga je vođa pravovjernih u hadisu Imam Ebu Abdillah Muhammed b. Isma’il el-Buhari, rahimehullah, smatrao vjerodostojnim i zabilježio u svojoj zbirci vjerodostojnih hadisa “El-Džamius-sahih”, koja je najvjerodostojnija knjiga nakon Kur’ana pod nebeskim svodom.

Spomenuti hadis – pored mnoštva drugih dokaza – je jasan i dovoljan dokaz da je zabranjeno slušati muziku, za onoga koji traži istinu i slijedi uputu, dok, onaj koji slijedi strasti i bespravno raspravlja, takvom mnoštvo dokaza ne koristi. Allah, azze ve dželle, najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: Amir I. Smajić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Uvaženi brate u vjeri, mjesto rodbinske veze u islamu je veliko i siguran sam da su kur’ansko-hadiski argumenti koji govore o tome vama poznati, u protivnom vi se ne biste toliko trudili. Jedan od tih dokaza jesu i riječi Allahovog Poslanika: ”U Džennet neće ući onaj koji kida rodbinsku vezu.” (Buhari i Muslim, muttefekun alejhi, od Džubejra ibn Mu’tima, r.a.)

Na osnovu ovog i mnogih drugih argumenata, islamski učenjaci su zauzeli jednoglasan stav u pogledu obaveznosti čuvanja rodbinske veze i zabrane kidanja rodbinskih veza, ali su nakon toga zauzeli oprečne stavove u pogledu odrednice ko potpada pod taj pojam. Uzimajući u obzir da je to jedno od pitanja koja se veoma često postavljaju, kao i da je spomenuto pitanje predmet interesovanja mnogih muslimana, odgovorit ćemo na njega u jednoj detaljnijoj formi.

U vašem pitanju ima mnogo potpitanja, a mi ćemo pokušati da odgovorimo na dva najbitnija: ko su rođaci koje je obaveza obilaziti i u čemu se ogleda čuvanje rodbinske veze.

Što se tiče pitanja ko su rođaci koje je čovjek obavezan da obilazi, u pogledu tog pitanja ne možemo naći jasan dokaz u vjeri koji to precizira, nakon što nalazimo mnoge argumente koji potvrđuju obaveznost čuvanja rodbinskih veza.

To je bio razlog da su učenjaci u pogledu tog pitanja zauzeli oprečne stavove. Jedan od učenjaka današnjeg doba Abdullah ibn Salih el-Fevzan u svom čuvenom djelu ”Minhatul-Allam”, komentirajući hadise o rodbinskoj vezi, spomenuo je dataljno to pitanje, pa ćemo ga mi ovdje prenijeti u sažetoj formi:

“Jedan dio učenjaka smatrao je obaveznim čuvanje rodbinskih veza sa osobama koje su sa čovjekom u mahremskoj vezi, a u pogledu žene, to su sve osobe s kojima ona trajno ne može da stupi u bračnu vezu. Kada je u pitanju muškarac, propis je isti, a granica se određuje tako da se pretpostavi da je muškarac žena, i svi oni s kojima trajno ne bi mogao da stupi u bračnu vezu potpadaju pod spomenuti pojam. Ovaj stav su preferirali učenjaci hanefijske pravne škole i jedan dio učenjaka malikijske pravne škole.

Dokaz kojim su argumentirali svoj stav su riječi Allahovog Poslanika: ”Nije dozvoljeno da (muškarac) istovremeno oženi ženu i njenu tetku, sa majčine i očeve strane.” (Buhari i Muslim, muttefekun alejhi, od Ebu Hurejre, r.a.) Vjera zabranjuje istovremeni brak sa ženom i njenom tetkom, bez obzira majčinom ili očevom, kako to ne bi uzrokovalo kidanje rodbinske veze, a čije je čuvanje naređeno u mnogim hadisima. To nam indirektno ukazuje da se obaveza čuvanja rodbinske veze ne odnosi na one s kojima čovjek nije u mahremskoj vezi.

Drugi su, pak, smatrali da je obaveza čuvati rodbinsku vezu sa onima koji su čovjekovi šerijatski nasljednici, dok to nije obaveza sa onima koji to nisu. Ovaj stav su preferirali neki učenjaci malikijske pravne škole, kao što su Kadi Ijad, imam Nevevi i drugi. Dokaz kojim su argumentirali svoj stav su riječi Allahovog Poslanika koji je, kada je upitan ko je najprioritetniji da se prema njemu lijepo ponaša, kazao: ”Tvoja majka, potom tvoja majka, potom tvoja majka, potom tvoj otac, a potom bliži pa bliži.” (Buharija i Muslim, od Ebu Hurejre, r.a.)

Dokazivanje ovim hadisom je diskutabilno i to se manifestira kroz dva pokazatelja: Ovaj hadis svojom vanjštinom ne ukazuje na stav koji su oni zauzeli, već jasno ukazuje da se to odnosi na bliže pa bliže.

S druge strane, ako bismo prihvatili stav da je obaveza čuvati rodbinsku vezu samo sa onima koji su čovjekovi šerijatski nasljednici, to bi značilo da nije obaveza čuvati rodbinsku vezu sa daidžama i majčinim tetkama, a Allahov Poslanik je kazao: ”Majčina sestra (tetka) je na stepenu majke.” (Buharija, od Beraa ibn Aziba, r.a.)

Treća skupina učenjaka smatrala je da je čovjeku obaveza da čuva rodbinsku vezu sa svim rođacima, bez obzira bili nasljednici ili ne, bili u mahremskoj vezi sa čovjekom ili ne. Ovaj stav je zabilježen kao jedno mišljenje u hanefijskom mezhebu, stav malikijske pravne škole, stav šafijske pravne škole, a Ibn Muflih je spomenuo da je i imam Ahmed zastupao taj stav. Oni su svoj stav argumentirali općenitošću argumenata koji podstiču i naređuju čuvanje rodbinske veze.

Od svih spomenutih mišljenja i njihovih dokaza, šejh je preferirao prvo mišljenje – da se čuvanje rodbinske veze odnosi na one koji su u mahremskoj vezi sa čovjekom, dok je pohvalno održavati rodbinsku vezu sa onima koji sa čovjekom nisu u mahremskoj vezi. Jedan od veoma jakih dokaza koji potvrđuju ispravnost ovog stava jeste i činjenica da je vjera strogo zabranila osamljivanje sa ženama s kojima čovjek nije u mahremskoj vezi, a održavanje i čuvanje rodbinske veze znači i njihovo posjećivanje i obilaženje, što je u jasnoj koliziji sa spomenutim propisom, jer posjeta i obilazak nerijetko nose sa sobom osamljivanje sa osobom koju čovjek obilazi.

Nakon što smo odgovorili na stav onih koji su smatrali da se čuvanje rodbinske veze odnosi na one koji su čovjekovi šerijatski nasljednici, ostaje da odgovorimo na stav onih koji su kazali da se čuvanje rodbinske veze obavezno odnosi na sve rođake.

Mislim da je za slabost ovog mišljenja dovoljan dokaz što je u tome veliko opterećenje za vjernika, jer neograničavanje ovog pitanja nosi sa sobom teškoću koju ne zna niko osim Allaha. To što smo kazali da se obaveznost čuvanja rodbinske veze odnosi na one koji su u mahremskoj vezi sa čovjekom, nikako ne znači da treba zapostaviti one koji to nisu, već je pitanje da li je to obaveza ili ne.

(Rezimirano, uz određene dodatke od autora teksta, iz knjige ”Minhatul-Allam fi šerhi Bulugil-meram”, 10 tom, str. 85-87)

Što se tiče načina i metoda putem kojih se izražava održavanje rodbinske veze, ono se u osnovi vraća običaju jednog naroda. Generalno gledajući, posjeta rodbini je jedan od najrasprostranjenijih načina čuvanja rodbinske veze, ali nije jedini način. Onda kada je čovjek u materijalnoj mogućnosti, ali i onda kada mu to dozvoljava prostorna udaljenost, on će održavanje rodbinske veze izražavati povremenim obilaskom rodbine.

U protivnom, telefonski pozivi, slanje SMS poruke, briga o njima, zauzimanje za njih, branjenje njihove časti, udjeljivanje poklona, njihovo spominjanje po hajru, ukazivanje na ono što je dobro i odvraćanje rodbine od onoga što je neispravno, samo su neki od načina kako čovjek može i bez posjete da čuva rodbinsku vezu.

A što se tiče toga do kada ti trebaš da budeš ”takav” i da njih obilaziš, a oni tebe ne obilaze, odgovor je – do onog momenta dok želiš Allahovo zadovoljstvo. Ako se ti spustiš na njihov nivo i prestaneš obilaziti rodbinu, pa gdje je onda razlika između prakticiranja islama i pukog pripisivanja islamu.

Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Allahovom Poslaniku došao neki čovjek i kazao: ”Allahov Poslaniče, ja imam rodbinu sa kojom održavam rodbinsku vezu, a oni tu vezu kidaju, ja lijepo postupam prema njima, a oni se prema meni loše odnose. Ja s njima blago postupam, a oni prema meni grubo.” Na to je Allahov Poslanik kazao: ”Ako je tako kao što kažeš, to je onda kao da ih hraniš žeravicom i sve dok god budeš tako postupao, neprestano ćeš (protiv njih) imati pomagača izravno od Uzvišenog Allaha.” (Muslim) A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com