Alejkumusselam.

Nije dozvoljeno zamijeniti muezina sa puštanjem snimnjenog ezana sa kasete ili CD-a. Ezan je jedan od najboljih ibadeta koji se obavlja riječima i tijelom, on je farz kifaje po većini učenjaka, predstavlja jedan od glavnih vanjskih obilježja Islama, muslimansko mjesto koje ostavi učenje ezana, kažu učenjaci da je vadžib povesti borbu protiv tog mjesta ako odbiju učenje ezana, učenje ezana je vadžib za obavljanje pet vakata namaza. Učenje ezana jeznak koji razdvaja muslimansko mjesto od kjafirskog, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi htio napasti neko mjesto sačekao bi da nastupi vrijeme namaza pa ako bi čuo ezan ne bi napao a u protivnom bi. Takođe, ezan ima svoje šartove od kojih je najbitniji nijet pa tako ezan nije ispravan od strane pijane, lude i osobe koja nije pri svijesti jer one nisu u stanju zanijetiti. A pod nijetom se misli da muezin prije učenja ezana zanijeti učenje ezana za taj namaz koji je nastupio. Sva ova gore spomenuta značenja učenjem ezana sa kasete ili CD-a se ne mogu ostvariti te zbog toga ovakvo učenje ezana i nije ispravno. Kada je upitan šejh Usejmin da li je učenje ezana sa kasete ispravno odgovorio je da nije ispravno jer je ezan ibadet a ibadete mora da predhodi nijet. Takođe, kada je upitan da li musliman treba ponavljati učenje ezana i učiti dovu koja se uči nakon ezana, odgovorio je da se ezan može učiti u dvije situacije: prva je ezan koji se uči kada nastupi namasko vrijeme od strane muškarca, na ovakav ezan se odgovara ponavljanjem i učenjem dove, a druga situacija je da se pusti snimljen ezan koji je od prije snimljen, takav ezan se ne prati ponavljanjem i učenjem dove jer to u suštini i nije stvarni ezan, odnosno ne uči ga muškarac u vrijeme kada mu je naređeno da ga uči nego je to samo slušanje onoga što je od prije snimljeno.

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (broj fetve 10189) o onome što se dešava u nekim muslimanskim zemljama da se umjesto stvarnog učenja ezana od strane čovjeka kada nastupi namasko vrijeme puštaju snimljeni ezani preko kaseta i CD-ova, pa je odgovorila da to nije dovoljno za propisani ezan, nego da je vadžib da muezin lično prouči ezan jer je u vjerodostojnom hadisu tako naredio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Poznati šejh Mešhur Hasan je u svojoj knjizi “El-Kavlu el-mubin fi ahtail-musalin” naveo sve sporne stvari koje u sebi sadrži puštanje ezana preko kaseta i CD-ova umjesto stvarnog učenja. Od tih stvari naveo je sljedeće:

1 – Gubljenje nagrade učenja ezana muezinima i skraćivanje toga samo na onoga čiji je glas snimljen.

2 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada nastupi namaz neka vam neko od vas prouči ezan i neka vas predvodi najstariji od vas” (mutefekun alejhi).

3 – Oprečnost ovakvog načina učenja ezana onome što su muslimani stoljećima radili od početka Islama pa sve do današnjeg doba u svim mjestima i u svim mesdžidima gdje se ezan učio od strane muezina za svaki beš vakat.

4 – Donošenje nijeta je šart ispravnosti ezana, zbog toga je neispravan ezan ako ga prouči luda i pijana osoba, jer one nisu u stanju zanijetiti, a ovo isto se odnosi na puštanje snimljenog ezana.

5 – Ezan je tjelesni ibadet i zato kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame: “Ne može čovjek da se oslanja na ezan koji uči neko drugo jer je ezan tjelesni ibadet i nije ispravno da se izvodi za dvije osobe poput namaza”, tj. ne mogu se džematlije u jednom mesdžidu oslanjati na učenje ezana u drugom mesdžidu, kao što se ne može jedan musliman oslanjati u svom namazu na namaz koji je obavio neki drugi musliman.

6 – Za učenje ezana za svaki namaz i u svakom mesdžidu je vezano mnoštvo suneta i adaba, a učenjem ezana putem puštanja kasete se ti suneti zapostavljaju i ne izvršavaju, a da ne govorimo o nedostatku samog nijeta učenja ezana.

7 – Ovakvim izvođenjem ibadeta se otvaraju vrata poigravanja sa vjerom i unošenja novotarija u ibadete i obilježja Islama i što je najgore vodi u to da se potpuno ostavi prirodno učenje ezana zadovoljavanjem sa onim što je snimljeno.

Kolegij islamskog prava je 1406.po Hidžri na svom devetom skupu u Meki izašao sa stavom da učenje ezana u mesdžidima nakon što nastupi namasko vrijeme puštanjem već snimljenog ezana nije dozvoljeno niti je ispravno u obavljanju ovog ibadeta, niti se time postiže i izvršava propisani ezan, te da je obaveza muslimanima da lično uče ezan za svaki namaz u svakom mesdžidu kao što je bila praksa muslimana od vremena njihovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do današnjeg dana.

Ovakav stav oko puštanja snimljenog ezana su zauzeli bivši saudijski muftija Muhamed ibn Ibrahim, Bin Baz, Usejmin, Vijeće visokorangiranih učenjaka i Stalna komisija za fetve iz Saudije, Kolegij islamskog prava pri Rabiti, kao i mnogi drugi učenjaci širom islamskog svijeta.

Prema tome, puštanje snimljenog ezana umjesto muezina kada nastupi namasko vrijeme nije dozvoljeno niti ispravno, tj. smatra se kao da i nije proučen i nema sumnje da je to novotarija u načinu izvođenja ovog ibadeta.

Zato je na onome ko god je u mogućnosti i stanju da promijeni ovu pogrešnu praksu u mnogim džamijama da uloži truda na lijep način da se taj ibadet izvodi onako kako su to muslimani radili četrnaest stoljeća.

A u onim džamijama gdje nije moguće promijeniti ovu pogrešnu praksu jer bi to odvelo u razdor, svađu i slično nije grijeh na džematlijama nego na onima koji su odgovorni. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Namjerno ostavljanje namaza i posta od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to su grijesi kojima nema ravnih poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola, konzumiranja kamate i slično, jer nema razilaženja među učenjacima da počinioci ovih grijeha činjenjem tih grijeha ne izlaze iz Islama osim ako ih ohalale.

Za razliku od ostavljača namaza oko njega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li ga taj grijeh izvodi iz Islama ili ne.

A što se tiče naklanjavanja propuštenih namaza, zavisi da li su propušteni zbog šerijatski prihvatljivog opravdanja, poput zaborava, spavanja i slično, ili su propušteni namjerno zbog nemarnosti ili lijenosti.

Nema razilaženja među učenjacima da je obaveza naklanjati namaz koji se izostavi sa šerijatskim opravdanjem poput zaborava ili spavanja

Pa tako, ko prespava neki namaz ili ga zaboravi klanjati obavezan je da ga klanja kada se sjeti da je propustio taj namaz pa makar to bilo vrijeme kada je zabranjeno klanjati nafilu namaz (kada Sunce izlazi ili zalazi ili je u zenitu).

Argument da je u ovom slučaju osoba obavezna naklanjati propuštene namaze je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi da klanja namaz ili ga prespava, njegov kefaret je da ga klanja kada ga se sjeti”. Ili u rivajetu kod Buharije i drugih: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”.

Oko obaveze naklanjavanja namaza od strane onog ko ga namjerno izostavi bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga (poput zaborava i spavanja) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Većina učenjaka je na stavu da je namjerno izostavljeni namaz obaveza naklanjati. Tu obavezu dokazuju gore spomenutim hadisom: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”, pa kažu: ako je obavezan naklanjati namaz onaj ko ga iz zaborava izostavi a u tom propuštanju namaza nema grijeha i prijekora, onda je preče da je obavezan naklanjati onaj ko ga namjerno izostavi.

Ovome se može prigovoriti da je obaveza muslimanu da naklanja namjerno propuštene namaze došla bi ta obaveza pojašnjena u jasnim šerijatskim tekstovima, a nje nema.

A sa druge strane ogromna je razlika između onoga kome prođe namaz zbog zaborava i spavanja i onoga koji namjerno neće da ga klanja.

Drugi stav učenjaka je da namjerno ostavljene namaze nije obaveza naklanjati. A i kada bi se naklanjali ne prihvataju se niti su valjani, jer nisu klanjani u njihovom namaskom vremenu i jer su izostavljeni bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga, pa se zbog toga i ne primaju kao naklanjani.

Na ovom stavu su šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibn Hazm i neki učenici i sljedbenici imama Šafije.

Oni dokazuju svoj stav time što naredba za obavljanje namaza u njegovom namaskom vremenu nije isto što i naredba da se naklanja taj namaz kada istekne namasko vrijeme, odnosno da obaveza naklanjavanja namjerno izostavljenih namaza zahtijeva posebnu naredbu od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a te naredbe mi nemamo.

Takođe, onaj ko namjerno ostavlja namaz se nalazi u jednom od dva stanja: ili je kjafir jer ostavljanje izvodi iz Islama, na čemu je skupina učenjaka ovog ummeta, ili je veliki griješnik koji treba da učini tevbu. Pa ako uzmemo da je kjafir, s obzirom da primanje Islama poništava učinjene grijehe prije njega kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Muslim i ostali, samim vraćanjem vjeri i primanjem Islama onome ko je namjerno ostavljao namaz bivaju poništeni grijesi namjerno ostavljenih namaza.

Zato osoba koja primi Islam nije obavezna da naklanja propuštene namaze i neispoštene dane prije Islama.

A ako uzmemo da je onaj ko namjerno ostavlja namaz veliki griješnik a ne kjafir on je obavezan da učini tevbu a samim činjenjem tevbe poništavaju mu se grijesi zbog kojih je učinio tevbu. Da tevba poništava grijehe došlo je u Muslimovom Sahihu kao i u drugim hadiskim zbirkama. Treba imati u vidu da osoba koja je namjerno ostavljala namaz dug vremenski period, kao i post mjeseca Ramazana nekoliko godina, da obavezivati ovakvu osobu da naklanja i naposti propuštene namaze i naposti namjerno neispoštene dane predstavlja veliku teškoću i vrlo je moguće da odvrati takvu osobu od činjenja tevbe. Ono što je presudno po ovom pitanju je da nema šerijatskog dokaza koji obavezuje ovakvu osobu da naklanjava i napašta namjerno propušteno.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je da onaj ko namjerno ostavi farz namaz ili post dana Ramazana nije obavezan da ih naklanja i naposti, a ako bi to i uradio ne prihvata mu se i nije ispravno. Nego je na njemu da učini iskrenu tevbu i da nastoji nadoknaditi propuštene vadžibe sa što više dobrovoljnih namaza i dobrovoljnog posta.

Navodi Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Muhalla” po ovom pitanju riječi koje se mogu rezimirati u sljedećem: Onaj ko namjerno ostavi namaz tako da mu istekno njegovo namasko vrijeme on nikada ne može da ga nadoknadi tako što će ga naklanjati, nego je na njemu da čini mnogo dobrih djela i nafile namaza kako bi otežao mizan svojih djela na Sudnjem danu, i na njemu je da se pokaje i čini istigfar Allahu, dželle še'nuhu.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Teško klanjačima, onima koji su sahije (koji ne klanjaju namaz u njegovom vaktu) u svom namazu” (El-Ma'un, 4-5), kao i riječi: “A poslije njih su došli loši potomci koji namaz (namjerno) ostaviše i požude slijediše, oni će sigurno u Gajju (vrsta Džehenema) završiti” (Merjem, 59).

Pa tako, onaj ko namjerno izostavi namaz neklanjajući ga u njegovom vaktu da ga može dostići klanjajući ga nakon što mu vrijeme istekne onda mu se ne bi prijetilo riječima “Teško klanjačima”, niti “Oni će sigurno u Gajju završiti”. Takođe, Uzvišeni Allah je odredio da se klanja namaz u njegovom određenom vremenskom periodu čiji se početak i kraj zna, pa ko ga klanja prije početka vakta namaz mu nije ispravan niti se smatra da ga je obavio. Pa tako isto ko ga klanja nakon što namasko vrijeme istekne klanjao ga je u vrijeme u kojem nije propisano da ga klanja.

A naklanjavanje namaza je šerijatska naredba koju može izdati samo Allah, dželle še'nuhu, direktno ili preko Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ta naredba nam nije došla za onog ko namjerno ne klanja namaz u njegovom vremenu. Pa kao što hadž nije ispravan ako se obavi u vremenu u kojem nije propisan da se obavlja, i kao što se post noću ne prihvata, tako isto klanjanje namaza van (poslije) njegovog namaskog vremena onome ko ga namjerno izostavi nije ispravno niti prihvatljivo jer sve su ovo ibadeti koje je obaveza učiniti u određenom vremenskom periodu.

Da je vadžib onome ko namjerno izostavi namaz da ga naklanja ne bi nam to prešutio Allah, dželle še'nuhu, niti Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je dozvoljeno da kažemo da su zaboravili da nam to kažu, niti da su imali namjeru da nas opterećuju time što nam to nisu pojasnili.

Kaže Uzvišeni: “Gospodar tvoj ne zaboravlja” (Merjem, 64).

Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko namjerno ostavi ikindiju namaz njegovo djelo je poništeno”.

Ovo znači da ono što se namjerno izostavi da se ne može nadoknaditi, jer da se može nadoknaditi ne bi se njegovo djelo smatralo poništenim. Takođe ovakav, namjerno ostavljen namaz, se smatra propuštenim namazom po idžma'u učenjaka jer mu je isteklo vrijeme obavljanja a da se može nadoknaditi kao zaboravljeni i prespavani namaz (koji kada se naklanjaju broje se kao da su klanjani u njegovom vaktu) onda bi njegovo nazivanje propuštenim namazom bila laž. Ovaj stav takođe podržavaju Omer ibn El-Hattab, Ibn Omer, S'ad ibn Ebi Vekkas, Selman, Ibn Mes'ud, radijallahu anhum, Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr, Bedil El-Ukajli, Muhammed ibn Sirin, Mutarrif ibn Abdullah, Omer ibn Abdulaziz i drugi. Ovo je rezime onoga što je napisao Ibn Hazm po ovom pitanju.

Takođe, na ovom stavu je i Stalna komisija za fetve u Saudiji. U toj fetvi je između ostaloga došlo: “Ko namjerno ostavi post i namaz a punoljetan je on ne treba da nadoknadi ono što ga je od toga prošlo. Međutim na njemu je da se pokaje i vrati Allahu i da čini mnoštvo dobrih djela, da dovi i daje sadaku, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tevba briše ono što je bilo prije nje, i Islam poništava ono što je bilo prije njega”.”

Prema tome, poštovana sestro na tebi je da se iskreno pokaješ za propuštene namaze i dane posta a što znači da čvrsto odlučiš da se više nikad ne vratiš ovom velikom grijehu. Na tebi je da činiš mnogo raznoraznih dobrih djela od davanje sadake, učenja Kur'ana, klanjanja nafile, dobrovoljnog posta i praktikovanja sunneta riječima i djelom. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Od upute i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je da se na trećem i četvrtom rekatu farz namaza uči samo Fatiha.

Bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Ebu Katade, radijallahu anhu, da je rekao: “Klanjao je Allahov Poslanik sa nama pa je na prva dva rekata podne i ikindije namaza učio Fatihu i dva rekata, ponekad bi ajet učio tako da ga čujemo, odužio bi prvi rekat, a na zadnja dva (trećem i četvrtom) učio bi Fatihu”.

Pa je tako učenje sure na trećem i četvrtom rekatu farz namaza suprotno sunnetu.

Po nekim učenjacima ko to uradi mustehab mu je da učini sehvi-sedždu jer je dodao u namazu nešto što se ne uči, a sehvi-sedžda se između ostalog čini kada se neko učenje ili neke radnje dodaju ili oduzmu u namazu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com