Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
KAKO SE ZAŠTITITI OD DŽINSKIH NAPADA U SNU?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Ovo što ti se dešava u snu je džinsko napastvovanje. Razlog ovih napada može biti želja i nastojanje džina napasnika da ti napakosti i da te uznemirava iz nekog razloga ili mu jeviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Ovo što ti se dešava u snu je džinsko napastvovanje.
Razlog ovih napada može biti želja i nastojanje džina napasnika da ti napakosti i da te uznemirava iz nekog razloga ili mu je krajnja namjera da se spolno zadovoljava.
Takođe, razlog može biti zaljubljenost džina u tebe a ne pakost i zle namjere, s tim da je shodno onome što je spomenuto u pitanju priličnije da se radi o džinu napasniku, a Allah zna najbolje.
Među džinima ima onih koji su dobri i onih koji su zli, loši i pokvareni, a što je došlo pojašnjeno u suri Džinn u kojem džini sami o sebi govore.
Kaže Uzvišeni: „A među nama ima i dobrih i onih koji to nisu, ima nas vrsta različitih“ (El-Džinn, 11).
Šta da radi žena koja je iskušana džinskim napadima?
Ona treba da se štiti, brani i oslobađa od ovih napada i ezijeta na sljedeći način:
– da svakodnevno čini zaštitu same sebe učenjem poznatih zikrova i dova: jutarnji i večernji zikr, zikr pred spavanje, zikr buđenja iz sna, zikr ulaska i izlaska iz kupatila, ili ulaska ili izlaska iz kuće, …
(najbolja knjižica sa dovama je Hisnul muslim koja se može naći i skinuti sa interneta).
– učenje Bismile prije skoro svake radnje: jela, pića, skidanja i oblačenja odjeće, …
– stalno lijegati u krevet pod abdestom sa učenjem Ajetul-kursija, dva zadnja ajeta sure El-Bekare, 33 puta Subhanallah, Elhamdulillah i Allahu ekber i drugih zikrova pred spavanje,
– da nauči i bude spremna učiti zikrove koji se uče prilikom buđenja iz sna, a ako je probudi ružan san ili džinsko uznemiravanje da odmah uči Ajetul-kursi i Euzu,
– da ne legne u krevet gola ili polugola, niti u providnoj, kratkoj ili izazovnoj (za muškarce) odjeći,
– da se namiriše pred spavanje lijepim mirisom,
– da nastoji ako ikako može da ne spava sama u sobi niti da se uopće mnogo osmaljuje u kući ili drugim mjestima, tj. da uvijek budi u društvu ostalih ukućana,
– da ne spava u potpuno mračnoj sobi nego pod svjetlom pa makar dolazilo iz druge sobe,
– ako osjeti prisustvo ili pojavu džin pri spavanju, treba odmah proučiti Ajetul-kursi, ili sure Kulhuvellah, Felek, Nas, Fatihu, ili bilo šta što joj naumpadne iz Kur'ana,
– ne treba se bojati džina, jer oni joj uz Allahovu pomoć ne mogu ništa, ljudi (koji praktikuju vjeru) su uopćeno jači od njih i oni nemaju moći i vlasti nad nama osim ako se predamo grijesima i nepokornosti Allahu, inače i džini se boje ljudi kao što se i ljudi boje njih (ovo je preneseno od nekoliko učenjaka)
Naravno, podrazumijeva se klanjanje farz namaza u njihovim vremenima, mnogo učenja Kur'ana, učenje sure El-Bekare i uopće zikrenja pri hodu, vožnji ili čekanju.
Takođe, da se ne sluša muzika i ne vješaju figure, lutke ili slike živih bića po zidovima kuće, jer sve ovo jača i privlači džine i šejtane u kuću.
Treba se osloniti na Allaha, biti svjesna Njegove snage, veličine i moći.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDŽINSKO NAPASTVOVANJE DJEVOJKE U SNOVIMA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika. Ovo što se tebi dešava, shodno kako si opisala u pitanju, je pojavljivanje džina u ljudskom obliku u snovima radi spolnog zadovoljavanja. On to radi ili što se zaljubio u tebe ili hoćeviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika.
Ovo što se tebi dešava, shodno kako si opisala u pitanju, je pojavljivanje džina u ljudskom obliku u snovima radi spolnog zadovoljavanja. On to radi ili što se zaljubio u tebe ili hoće da ti napakosti, a moguća je kombinacija oboga.
Većina učenjaka je na stavu da je moguće, realno i stvarno da džin polno opći sa ženom od ljudske vrste, svejedno bilo to u snovima ili na javi.
Ovo je stav mufessira Ibn Džerira Taberija i Ibnul-Dževzija, učenjaka Ibn Tejmije i Bedruddina Eš-Šiblija (hanefijskog učenjaka) i mnogih drugih koji ovaj stav pripisuju većini učenjaka.
Oni to dokazuju riječima Uzvišenog:
„U njima će biti one (hurije) koje predase gledaju, one koje, prije njih, ni čovjek ni džin nije dodirnuo“ (Er-Rahman, 56). To jest, sa njima (hurijama), prije njih, nije polno općio ni čovjek ni džin. Uzvišeni Allah negira u ajetu da sa hurijama prije dženetlija nije polno općio ne samo čovjek nego ni džin, to ukazuje da je intimni odnos među njima moguć, u protivnom hvaliti hurije time nema smisla ni fajde, a Allahov govor je iznad toga da bude lišen fajde (koristi). Takođe, uporedno navođenje i spajanje džina sa čovjekom u ajetu „ni čovjek ni džin nije dodirnuo“ ukazuje da je polni odnos džina sa ženom (od ljudi) stvaran i realan kao što je stvaran i realan čovjeka sa ženom.
Nije tačna i ispravna tvrdnja da ono što se desi između čovjeka i džina od polnog odnosa ili predigre da su to fantazije, halucinacije, zamišljanja, zone psihičkog i slično. Spomenuti kur'anski ajet, stavovi učenjaka i praksa potvrđuju da je to stvarni i realni polni odnos i kontakt.
Žena koja bude iskušana sa ovim belajem, da bi ga se riješila, treba znati i raditi sljedeće:
Prvo – da zna da su dešavanja polnog uživanja ili općenja džina sa ženama ljudi istina, činjenica i sušta realnost te se prema tome ophodti na odgovarajući način. Zato treba odbaciti svaku sumnju u dešavanje istog. Nije tačno da su to umišljanja, fantazije, halucinacije, psihička posebna stanja i slično. Ovakvo tumačenje odgovara šejtanu i pomaže ga jer se tako liječi na pogrešan način, poput pijenja raznoraznih tableta uz ostavljanje liječenja sa zikrovima, dovama i učenjem Kur'ana.
Drugo – da bolesnici koje Allah iskuša sa ovim belajem, ako na tom iskušenju saburaju (budu strpljivi) i budu čvrsti, imaju nagradu od Uzvišenog Allaha, poveća im se deredža i brišu im se grijesi. Dokaz za ovo su vjerodostojni hadisi u kojima se navodi da mu'mina na dunjaluku neće zadesiti nikakav musibet (bolest, nesreća, sihr, ezijet džina i slično) a da mu Allah neće umanjiti grijehe i povećati stepen.
Treće – ovaj musibet nije dokaz da je onaj koga je zadesio fasik (griješnik) i da ga Allah ne voli sve dok se on bori, opire, suprostavlja i liječi na način za koji zna da najispravniji. Jedan od šejhova navodi slučaj djevojke daijke koja je imala velikog uspjeha u davi, dnevno je ponavljala 5 džuzeva Kur'ana, poznata po ibadetima, namazu, skrušenosti, … Allah subhanehu ve te'ala je iskušao ovu daijku sa ovim belajom, šejtan joj je dolazio danju i noću, a ona je svoju nesreću iznosila Allahu Moćnom i Gordom doveći da je izbavi od ovog prokletnika. Pa joj se Allah odazvao i otklonio belaj od nje, a posljedica njenog sabura je bila da je Allah već na dunjaluku opskrbio veoma dobrim mužem i porodom.
Četvrto – da se liječi i oslobađa od ovog musibeta na sljedeći način:
– da svakodnevno čini zaštitu same sebe učenjem poznatih zikrova i dova: jutarnji i večernji zikr, zikr pred spavanje, zikr ulaska i izlaska iz kupatila, ili ulaska ili izlaska iz kuće, … (najbolja knjižica sa dovama je Hisnul muslim koja se može naći i skinuti sa interneta).
– učenje Bismile prije skoro svake radnje: jela, pića, skidanja i oblačenja odjeće, …
– stalno lijegati u krevet pod abdestom sa učenjem Ajetul-kursija (i zikrova pred spavanje),
– ne lijeganje u krevet gola ili polugola, niti u providnoj, kratkoj ili izazovnoj (za muškarce) odjeći,
– da nauči (pri čemu se zapuhne ili pljucne nakon svake sure) na bilo koje ulje (najbolje je maslinovo ili čurokotovo) nešto iz Kur'ana (Ihlas, Felek, Nas, Ajetul-kursij i Fatihu, ili šerijatsku rukju, ili suru El-Bekaru ili nešto drugo manje ili više), a zatim da se pred spavanje namaže po tijelu vodeći računa da se posebno namaže tim naučenim uljem ispod pazuha, po grudima (obavezno bradavice) i predio između pupka i koljena (izuzev polnog organa i dubure),
– da se namiriše pred spavanje lijepim mirisom, naročito ako ima bijeli misk,
– da nastoji ako ikako može da ne spava sama u sobi niti da se uopće mnogo osmaljuje u kući ili drugim mjestima, tj. da uvijek budi u društvu ljudi,
– da ne spava u mračnoj sobi nego uvijek pod svjetlom (i u društvu),
– da ako osjeti prisustvo ili pojavu džin, svejedno vidjela ga ili ne (tj. bio u ljudskom liku ili ne), treba odmah proučiti Ajetul-kursi, ili sure El-Felek, En-Nas, El-Fatihu, ili bilo šta što naumpadne iz Kur'ana, (ako bi se pojavio u tjelesnom liku to bi ga uništilo, zato oni i izbjegavaju ovaj metod prilaska ženama),
– ne treba se bojati džina, jer oni uz Allahovu pomoć ne mogu ništa, ljudi su uopćeno jači od njih i oni se boje i klone ljudi kao što se ljudi plaše njih,
– da sabura i nada se Allahovoj nagradi zbog ovog musibeta, i da bude potpuno ubijeđena da će joj neminovno doći Allahova zaštita i pomoć, inšallah.
Naravno, podrazumijeva se klanjanje farz namaza u njihovim vremenima, mnogo učenja Kur'ana i uopće zikrenja pri hodu, vožnji ili čekanju. Takođe, da se ne sluša muzika i ne vješaju slike živih bića po zidovima kuće, jer sve ovo jača i privlači džine i šejtane u kuću.
Prema tome, postupi onako kako je pojašnjeno u ovom odgovoru, osloni se na Allaha, ne boj se i budi hrabra. Molim Uzvišenog da te sačuva od tog napasnika.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeLIJEČENJE I UNIŠTAVANJE SIHRA (potvrđene metode u šerijatu i praksi)
Načini, metode i sredstva sa kojima se liječi i uništava sihr se mogu podijeliti u dvije kategorije: 1- one koje su potvrđene u šerijatskim teksotvima i 2- one koje su se pokazale uspješnim u praksi a ispunjavaju tri šarta za dozvoljeno liječenje od sihra. Naime, u šerijatskim tekstovima Kur’ana i vviše
Načini, metode i sredstva sa kojima se liječi i uništava sihr se mogu podijeliti u dvije kategorije: 1- one koje su potvrđene u šerijatskim teksotvima i 2- one koje su se pokazale uspješnim u praksi a ispunjavaju tri šarta za dozvoljeno liječenje od sihra.
Naime, u šerijatskim tekstovima Kur’ana i vjerodostojnog sunneta je došlo nekoliko načina i metoda liječenja i uništavanja sihra:
Prvi način: pronalaženje i uništavanje sihra.
Dokaz za ovu metodu je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha. Kaže ona: “Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je opsihirio Židov koji se zvao Lebid ibn El-E'asam iz židovskog plemena Benu Zurejk. Tako da se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pričinjavalo da radi nešto a on to ne radi. Zbog toga je jednog dana ili jedne noći Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio, pa dovio i opet dovio“. U snu su mu došla dva meleka, obavijestili ga da je opsihren, na što je napravljen sihr i gdje je sihr. Zatim je Poslanik, sallallahu aleji ve sellem, otišao do bunara u kojem je bio sihr i izvadio ga, pa je time odmah ozdravio.
Znači, Allah mu je putem sna ukazao na mjesto sihra, on ga je izvadio i time je bio otklonjeno djelovanje sihra. Ovo je najbolja i najefikasnija metoda liječenja od sihra, s tim da je istovremeno i najteža zbog težine pronalženja sihra.
Sihr kada se pronađe treba uz učenje Euze, Ajetul-kursija, Felak ili Nas, otvoriti, razvaliti i uništiti ono na što je napravljeno, može se prethodno i potopiti u naučenoj vodi, a zatim sve to spaliti ako je od materijala koji gori.
Drugi način: liječenje i uništavanje sihra šerijatskom rukjom.
Dokaz za ovo su sure i ajeti za koje je poimenično i direktno došlo u vjerodostojnim hadisima da su učeni kao rukja. Od tih sureta i ajeta su sura Fatiha (muttefekun alejhi), Mu'avvezat (Ihlas, Felek i Nas) (Buharija) i Kafirun (Taberani), ako uzmemo da je hadis o njoj dobar i prihvatljiv, jer u sebi ima slabosti).
Ostale sure i ajeti, poput sura Bekare, Ajetu-kursi i dva zadnja ajeta iz Bekare, one su došle u kontekstu onoga što štiti onoga koji ih uči od šejtana, a time ujedno i od džina, sihra, uroka i svih drugih vrsta zla. Preciznije reći za ove zadnje sure i ajete da su hadisi o njima dokaz da se uče kao zaštita i preventiva od sihra, džina, uroka i slično, a ne da su direktan dokaz o preporučenosti da se uče kao rukja.
Sa druge strane, potvrđeno je praksom i iskustvom pri liječenju sihra da ajeti u kojima se spominje riječ sihr efikasno djeluju pri uništenju i liječenju od siha, kao mnogi drugi ajeti.
Treći način: liječenje dozvoljenim lijekovima.
Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježi Buharija od S'ad ibn Ebu Vekkasa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko pojede sedam hurmi (datula) Adžve (vrsta medinskih datula) na tašte, taj dan mu neće naštetiti ni otrov ni sihr“.
Sa druge strane, iz iskustva i prakse uleme i učača rukje, a ne šerijatskih tekstova, potvrđeno je da u liječenju sihra pomažu sljedeće metode i sredstva:
Prvi način: činjenje hidžame.
Najbolje je da se hidžama uradi na onom mjestu gdje se osjeća djelovanje sihra. O tome je govorio Ibn el-Kajjim u svojim knjigama.
Drugi način: upotreba lotosovog lista (sidra).
Navodi Kurtubi u svom tefsiru (Tefsir Kurtubi, 2/49) od učenjaka Ibn Bettala da je rekao: „Došlo u knjizi Vehb ibn Munebbiha da se uzme sedam listova zelenog lotosa, te da se izdrobe između dva kamena (tj. da se samelju ili isjeckaju), zatim se stavi u vodu na koju se nauči Ajetul-kursij. Poslije se ta smesa pije tri puta i kupa sa njom, pa se otkloni sve što je pri njemu (opsihrenom). Također, ovo je korisno muškarcima kada imaju sihr sprečavanja prilaska supruzi“.
Treći način: kupanje vodom na koju su naučeni ajeti sihra.
Pod ajetima sihra se misli na: El-bekare 102, El-E'araf 117-122, Junus 79-82 i Taha 65-70.
Navodi Ibn Kesir u svom tefsiru (Tefsir Ibn Kesir, 4/287) od Ibn ebi Hatima a on sa lancem prenosilaca od Ibn ebi Sulejma da je rekao: „Do mene je došlo da su ovi ajeti lijek od sihra, sa Allahovom dozvolom. Uče se na posudu u kojoj je voda, zatim se prospe na glavu opsihrenog. Ajeti: Junus 81-82, El-E'araf, 118-122, Taha 69“.
Četvrti način: upotreba kraljevskog zrna i Sene.
Upotreba kraljevskog zrna (izdrobljenog i pomiješanog sa jogurtom) i čaja od Sene je korisna u liječenju sihra koji je pojeden ili popijen. Oboje uzrokuje jak proljev, pa se očekuje da se time izbaci sihr koji se nalazi u probavnim kanalima (stomaku). Ako sihr nije pojeden niti popijen, onda nema efekta piti to zrno radi liječenja sihra.
Peti metod: liječenje terapijom.
To jest, korištenje terapije pri liječenju koju odredi učač rukje, a koja se sastoji od svakodnevnog:
– pijenja naučene vode (najbolje je da bude Zemzem ili izvorska voda),
– masiranja tijela naučenim maslinovim uljem (naveče),
– jedenja naučenog meda,
– pijenja naučenog čurokotovog
– kupanje naučenom vodom,
– slušanje rukje,
– učenja Kur'ana, dovljenja i zikrova (jutarnji i večernji, kao i zikr posije farzova).
– klanjanje dobrovoljnih namaza (naročito noćnog) i slično.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeSTAV UČENJAKA O KLANJANJU U DŽEMATU
Alejkumusselam. Odgovor na ovo pitanje se vraća na dvije mes'ele: propis klanjanja muškaraca u džematu i ko je dužan da se odazove džematu. Oko propisa klanjanja muškaraca pet propisanih namaza u džematu učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Prenosi Ibn Hadžer u "Fethul-bari" ("/126) pet mišljenja uviše
Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje se vraća na dvije mes'ele: propis klanjanja muškaraca u džematu i ko je dužan da se odazove džematu.
Oko propisa klanjanja muškaraca pet propisanih namaza u džematu učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (“/126) pet mišljenja učenjaka:
Prvo – da je klanjanje u džematu fard ajn, tj. stroga obaveza svakog muslimana. Ovo je stav Evza'ija, Ahmeda, skupine muhaddisa šafijskog mezheba, poput Ebu Sevra, Ibn Huzejme i Ibnul-Munzira.
Drugo – da je klanjanje u džematu šart valjanosti namaza. Na ovome je Davud zahiri i neki drugi učenjaci.
Treće – da je vadžib ali ne šart valjanosti namaza. Ovo je rivajet od Ahmeda.
Ćetvrto – da je klanjanje u džematu farz kifaje, tj. ako ga obavi skupina spada odgovornost sa ostalih. Na ovome je Šafija i većina njegovih učenika, a ovo je i stav mnogih učenjaka hanefijskog i malikijskog mezheba.
Peto – da je klanjanje u džematu potvrđeni sunet. Ovo je stav ostalih učenjaka, između ostalih to je zvanični stav malikijskog i hanefijskog mezheba.
Međutim, sa strane dokaza najbliže je da je klanjanje u džematu vadžib na čemu je imam Ahmed u jednom rivajetu od njega.
A od jasnih i nedvosmislenih dokaza da je klanjanje u džematu vadžib su:
Prvi: hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki slijepac došao Poslaniku, sallallahu laejhi ve sellem, i rekao mu da nema vodiča koji će ga voditi u mesdžid te je tražio da mu da olakšicu da klanja u svojoj kući pa mu je dao olakšicu. Međutim, čim se okrenuo leđima pozvao ga je i pitao: “Da li ti čuješ poziv na namaz?” A na odgovor da čuje rekao mu je: “Onda se odazovi”. Hadis ukazuje na to da ako slijepac kojeg nema ko dovesti u mesdžid nema olakšice da ostavi klanjanje u džematu onda je preče da tu olakšicu nemaju drugi.
Drugi: hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, rekao: “Imao sam namjeru da naredim djeci da naberu granja (za vatru), a zatim naredim da se klanja namaz (u džematu), a onda da zapalim kuće onih ljudi koji ne klanjaju u džematu”. Namjera da se zapale kuće onih koji ne klanjaju u džematu se ne čini radi djela koje je potvrđeni sunet nego zbog ostavljanja onog što je vadžib.
Treći: hadis od Abdullah ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, rekao: “Ko čuje poziv (ezan) i ne odazove se nema mu (potpunog) namaza osim ako ima opravdanje”. Hadis bilježe Ibn
Madže i Ibn Hibban, a vjerodostojnim su ga ocijenili šejh Albani i Šuajb Arnaut.
Ova tri dokaz su dovoljna da prevagnu stav onih učenjaka koji smatraju da je klanjanje u džematu vadžib te da su griješni muslimani koji ga ostavljaju iz neopravdanih razloga.
A što se tiče toga ko je dužan da klanja u džematu, odgovor imamo u gore spomenutim hadisima: “Ko čuje poziv (ezan) i ne odazove se nema mu (potpunog) namaza osim ako ima opravdanje” i “Da li ti čuješ poziv na namaz?” A na odgovor da čuje rekao mu je: “Onda se odazovi”. Znači, u džematu je dužan klanjati onaj ko čuje ezan muezina, naravno ako nije bolestan, musafir ili ima neki drugi sličan opravdan razlog za neklanjanje u džematu.
A ibret u učenju muezina ezan je u njegovom učenju sa prirodnim glasom a ne sa mikrofonom, zvučnicima i pojačalima. U praksi je potvrđeno da se prirodni glas muezina čuje na udaljenosti od oko 1100 metara, znači nešto dalje od jednog kilometra. A ovo znači da svaki musliman koji živi unutar jednog kilometra udaljenosti od mesdžida u kojem se klanja u džematu da je obavezan (vadžib mu je) da klanja svaki farz namaz u tom mesdžidu osim ako ima opravdanje za izostavljanje namaza u džematu, poput bolesti i slično.
Prema tome, na osnovu gore spomenutih mes'ela vaš džemat je dužan da uspostavi klanjanje u džematu, pa makar samo jedan čovjek prisustvovao namazu u džematu, ako stanuje makar jedan džematlija unutar udaljenosti od jednog kilometra od mesdžida. U protivnom niste dužni (iako je mustehab) klanjati u džematu ako su sve džematlije udaljenije od jednog kilometra od mesdžida. Takođe, nije ispravno da se donese odluka o prekidu klanjanja sabah namaza samo zbog toga što jedan te isti džemat dolazi na sabah namaz. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeJE LI BISMILA KUR'ANSKI AJET? – stavovi učenjaka mezheba
Alejkumusselam. Pitanje učenja Bismile na početku Fatihe i na početku sure zahtijeva da se kaže nešto ukratko o dvije mes'sle na kojima je ovo pitanje zasnovanao, a to su: da li je Bismila ajet iz Kur'ana ili nije i kakav je propis učenja Bismile na početku Fatihe. Da li se Bismila ubraja u ajet izviše
Alejkumusselam. Pitanje učenja Bismile na početku Fatihe i na početku sure zahtijeva da se kaže nešto ukratko o dvije mes'sle na kojima je ovo pitanje zasnovanao, a to su: da li je Bismila ajet iz Kur'ana ili nije i kakav je propis učenja Bismile na početku Fatihe.
Da li se Bismila ubraja u ajet iz Kur'ana ili ne
Ovo pitanje je jedno od najbitnijih mes'ela u poglavlju namaza jer od njega zavisi valjanost namaza.
Zato kaže imam Nevevi (El-Medžmu 3/334): “Znaj, da je pitanje Bismile važno i bitno na njemu je izgrađena ispravnost namaza koji je najvećei temelj (vjere) poslije tevhida”.
Prije navođenja stavova učenjaka neophodno je razdvojiti ono oko čega se učenjaci slažu po ovom pitanju da bi tek onda naveli stavove učenjaka oko onoga oko čega se razilaze.
Naime, složni su učenjaci da je Bismila dio ajeta iz sure En-Neml, a to su riječi Uzvišenog: “Ono je od Sulejmana i glasi: ‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! (En-Nemlu, 30), kao i da Bismila nije ajet na početku sure Et-Tevba.
Da oko ovoga nema razilaženja među učenjacima to navode hanefijski učenjak Ebu Bekr El-Džessas, Nevevi, Ibn Tejmije, Ibn Rušd i mnogi drugi.
Zatim su se učenjaci razišli oko Bismile da li je ona ajet od Fatihe ili ne, da li prvi je ajet na početku svake sure ili ne, ili je ajet sam za sebe objavljen radi razdvajanja između sura, ili je ajet u Fatihi a nije u ostalim surama? Po ovom pitanju učenjaci imaju pet mišljanja.
Prvo mišljenje: da Bismila nije ajet od Fatihe niti ajet na početku svake sure nego je ajet sam za sebe objavljen da bi se znali gdje se razdvajaju sure, pa tako po ovom mišljenju Kur'an ima 114 sura i jedan ajet a to je Bismila.
Ovo je poznat stav kod hanefija naročito njihovih potonjih učenjaka, rivajet od Ahmeda i izabrao ga je šejhul-islam Ibn Tejmije.
Drugo mišljenje: da je Bismila ajet od Fatihe i prvi ajet svake sure.
Ovo je stav imama Šafije i odabrani stav većine njegovih učenika.
Treće mišljenje: da Bismila nije ajet ni od Fatihe ni prvi ajet svake sure niti je objavljena radi razdvajanja među surama.
Ovo je stav nekih prvih učenjaka kod hanefija, imama Malika i učenjaka njegovog mezheba. Po njima Bismila se piše radi da bi se znalo gdje je početak neke sure i radi bereketa a ne zato što je ajet iz Kur'ana.
Četvrti stav: da je Bismila ajet od Fatihe ali nije ajet na početku svake sure.
Ovo je stav nekih učenjaka šafijskog mezheba, rivajet od imama Ahmeda i nekih učenjaka hanbelijskog mezheba.
Peto mišljenje: da je Bismila ajet od Fatihe i dio prvog ajeta na početku svake sure.
Ovo je stav nekih učenjaka šafijaskog mezheba.
Navođenje dokaza za svako mišljenje i komentarisanje istih bi uzelo mnogo prostora, zbog toga ću navesti odabrano mišljenje poduprijeto sa argumentima.
Odabrano mišljenje je treći stav učenjaka, tj. da Bismila nije ajet ni od Fatihe niti je ajet na početku svake sure, a takođe nije ajet iz Kur'ana sa kojim se razdvajaju sure, nego je ajet sa kojim počinje svaka sura (osim Et-Tevbe), znači ona se navodi na početku svake sure čime se ujedno zna i kraj prethodne.
Od dokaza koji podupiru ovaj stav je sljedeće:
Prvo: hadis kojeg bilježi Ebu Davud od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije znao gdje se razdvaja sura (od one prije nje) sve dok mu se ne spusti Bismillahirrahmanirrahim”. Hadis je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani. Znači nije znao gdje završava neka sura sve dok mu se ne spusti Bismila sa kojom mu se stavi do znanja da počinje sljedeća sura.
Drugo: Bismila se navodi i prije sure Fatihe iako prije nje nema nijedne sure, a to znači da je Bismila objavljena radi razdvajanja među surama ne bi se spominjala na početku Fatihe.
Treće: Bismila se piše na početku svake sure a ne ubraja se ajetom od te sure, tj. ne piše se da je to prvi ajet te sure. Na primjer, sura El-Kevser ima samo tri ajeta po idžmau učenjaka, a da se ubraja u tu suru imala bi četiri ajeta, takođe sura El-Mulk ima trideset ajeta a da je Bismila od nje imala bi 31 ajet a što bilo oprečno hadisu u kojem je došlo da ona ima 30 ajeta.
Korist poznavanja ovog pitanja se sastoji u sljedećem:
Prvo – onaj ko kaže da je Bismila ajet na početku svake sure po njemu je vadžib učiti Bismilu na početku Fatihe i svake sure u namazu jer je po njemu ona dio te sure.
Drugo – ko smatra da je Bismila prvi ajet od Fatihe po njemu je obaveza da se i Bismila uči naglas u namazima u kojim imam uči Fatiha naglas.
Propis učenja Bismile na početku Fatihe
Oko propisa učenja Bismile u namazu na početku Fatihe učenjaci imaju tri mišljenja:
Prvo mišljenje: da je učenje Bismile prije Fatihe u namazu mustehab.
Ovo je najpoznatiji stav unutar hanefijskog mezheba a zastupaju ga i hanabile.
Svoj stav dokazuju sa dva hadisa:
Prvi: hadis od Nuajma El-Mudžmira u kojem kaže da je klanjao iza Ebu Hurejre, radijallahu anhu, proučio je Bismillahirrahmanirrahim, a zatim Fatihu …, te kada je predao selam rekao je: “Tako mi onog u čijoj je ruci moja duša, ja najsličnije klanjam namazu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”. hadis bilježe Bejheki, Darekutni i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Bejheki, Darekutni, Hakim i Zehebi.
Drugi: hadis od Ummu Selem, radijallahu anha, u kojem ona kaže: “Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio učio bi ajet po ajet: Bismillahirrahmanirrahim, El-Hamdu lillahi rabbil-alemin, …”. bilježe ga Darekutni, Hakim, Ibn Huzejme i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Darekutni, Hakim i Zehebi.
Drugo mišljenje: da je učenje Bismile prije Fatihe u namazu vadžib. Ovo je stav imama Šafije i sljedbenika njegovog mezheba.
Oni dokazuju svoj stav time što je Bismila ajet od Fatihe te zbog toga vadžib da se uči. Na ovo se može prigovoriti da oko pitanja da li je Bismila dio Fatihe postoji jako razilaženje među učenjacima te se zbog toga ne može sa tim dokazivati.
Treće mišljenje: da je učenje Bismile prije Fatihe u farz namazima mekruh (pokuđeno) a u nafilama dozovljeno.
Ovo je stav imama Malika i većine njegovih sljedbenika.
Oni svoj stav dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, u kojem on kaže: “Da su Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr i Omer otpočinjali namaz sa El-Hamdu lillahi rabbil-alemin”. Kažu da ovo ukazuje da nije propisano da se Bismila uči na farz namazima.
Takođe, dokazuju svoj stav sa hadisom kojeg bilježi Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed, u kojem je došlo da je ashab Abdullah ibn Mugaffel nazvao učenje Bismile prije Fatihe u manazu novotarijom. Međutim, hadis je slab te ga nema potrebe navoditi.
Ovom stavu se može prigovoriti da u hadisu sa kojim dokazuju nepropisanost učenja Bismile nije došlo da oni nisu učili Bismilu u sebi što je moguće, te tako njihov dokaz ne može presuditi po ovom pitanju.
Odabrani stav je prvo mišljenje, tj. da je učenje Bismile prije Fatihe u namazu mustehab, jer dokazi koje navode jasno ukazuju na propisanost učenja Bismile, a Allah zna najbolje.
Prema tome, mustehab je učiti Bismilu prije Fatihe, a oko učenja Bismile prije sure u namazu nije mi poznat neki čerijatski tekst na tu temu niti stavovi učenjaka o tome.
A što se tiče izgovaranja tekbira pri podizanju ruku na trećem rekatu kada se već dignemo na treći rekat i izgovaramo tekbir na sedždi to nije propisano, nego se izgovara samo jedan tekbir prilikom ustajanja sa sedžde. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePOTVRĐENI I NEPOTVRĐENI SUNETI – stavovi četiri mezheba
Alejkumusselam. Potvrđeni i nepotvrđeni suneti su nafile (dobrovoljni namazi) koje se klanjaju uz pet farzova, neki od njih se klanjaju prije farz namaza a neki poslije. Potvrđeni suneti su oni koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano klanjao. Kod šafija i hanabila potvrđeniviše
Alejkumusselam.
Potvrđeni i nepotvrđeni suneti su nafile (dobrovoljni namazi) koje se klanjaju uz pet farzova, neki od njih se klanjaju prije farz namaza a neki poslije.
Potvrđeni suneti su oni koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano klanjao.
Kod šafija i hanabila potvrđeni suneti su deset reka'ata. To dokazuju hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a koji bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je rekao: “Zapamtio sam od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, deset reka'ata: dva reka'ata prije podne i dva reka'ata poslije podne, dva reka'ata poslije akšama, dva reka'ata poslije jacije i dva reka'ata prije sabaha”.
Dok kod hanefija potvrđenih suneta ima dvanaest reka'ata, deset prethodno spomenutih s tim da je prije podne četiri reka'ata. Dokaz im je hadis od Aiše, radijallahu anha, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu u kojem kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ostavljao četiri reka'ata prije podne”. Takođe, dokazuju sa hadisom Ummu Habibe, radijalahu anha, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko klanja dvanaest reka'ata tokom dana i noći biće mu sagrađena kuća u Džennetu”.
A malikije su na stavu da broj potvrđenih i nepotvrđenih suneta nije određen nego da je dovoljno u njihovom izvršenju da se klanja dva reka'ata u svakom namaskom vremenu.
A što se tiče nepotvrđenih suneta, mustehab je klanjati između ezana i ikameta prije farza ikindije, akšama i jacije dva reka'ata na što ukazuje opće značenje hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Između svaka dva ezana (ezana i ikameta) je namaz”. Takođe, došlo je u nekoliko hadisa oko čije vjerodostojnosti ima razilaženja, da je mustehab klanjati četiri reka'ata prije ikindije. Jedan od tih hadisa je : “Allah se smilovao čovjeku koji klanja četiri reka'ata prije ikindije”, a bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani, dobrim Ibn Hadžer, a slabim mnogi muhadisi.
Takođe, u nepotvrđene sunete spadaju i dva reka'ata prije akšama. Bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Mugafela da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klanjajte prije akšama, klanjajte prije akšama, zatim je nakon trećeg puta dodao: Ko hoće”, bojeći se da ih ljudi ne uzmu kao potvrđene sunete.
A što se tiče nepotvrđenih suneta prije jacije, mimo dva reka'ata između ezana i ikameta, nije prenešeno ništa u tom kontekstu.
Drugi dio pitanja u kojem je došlo “da li se sunneti klanjaju dva i dva ili sastavljeno (tj. koje je ispravnije), odgovor je sljedeći.
Po većini učenjaka, tj. Malika, Šafije, Ahmeda, Davuda Zahirije, Ibnul Munzira, Hasana El-Basrija i Sejjida ibn Džubejra, najbolje je da se predaje selam na svaka dva reka'ata u svim nafila namazima koji se klanjaju i po danu i po noći, a pod ovo ulaze i potvrđeni i nepotvrđeni suneti. Bilježi Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Noćni namaz je dva po dva (reka'ata), a kada se bojiš da će nastupiti sabah klanjaj vitre jedan reka'at”. Takođe, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ” Noćni i dnevni namaz je dva po dva (reka'ata)”, s tim da je ovaj rivajet kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže slab zbog dodatka “dnevni”. Slabim su ga ocijenili Ahmed, Nesai, Tirmizi, Darekutni, Ibn Abdulberr i Ibn Hadžer.
Po ovom stavu učenjaka dozvoljeno je klanjati više reka'ata (4, 6, 8, itd.) u općoj nafili sa jednim selamom, a da je najbolje u noćnim i dnevnim namazima da se predaje na svaka dva reka'ata kao što je već rečeno.
Dok je Ebu Hanife na stavu da je ista vrijednost klanjati dva rekata po dva ili četiri sa jednim selamom u dnevnim namazima s tim da ne prelazi više od četiri. A noćni namazi se po njemu klanjaju dva reka'ata ili četiri reka'ata ili šest reka'ata ili osam reka'ata sa jednim selamom. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKLANJANJE SJEDEĆI (na stolici ili na podu)
Alejkumusselam. Kaže Uzvišeni: "Bojte se Allaha koliko možete" (Et-Tegabun, 16). U hadisu kojeg bilježe Buharija i Buslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: "Kada vam nešto naredim uradite to koliko možete, ...". Ovim ajetom iviše
Alejkumusselam.
Kaže Uzvišeni: “Bojte se Allaha koliko možete” (Et-Tegabun, 16). U hadisu kojeg bilježe Buharija i Buslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Kada vam nešto naredim uradite to koliko možete, …”. Ovim ajetom i hadisom vjernici su obavezni izvršavati naredbe shodno njihovim mogućnostima. Pa ono što nisu u stanju da izvrše Allah, dželle še'nuhu, ih neće za to ni pitati.
Od mes'ela koje ulaze u gore spomenuto pravilo je i pitanje načina klanjanja namaza od strane onih koji nisu u stanju da čine neke ruknove namaza poput stajanja, pregibanja i sedžde. Po ovom pitanju je prenešen vjerodostojan hadis od Imran ibn Husajna, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klanjaj stojeći, a ako nisi u stanju onda sjedeći, ako i to nisi u stanju pa onda na strani”. Ovaj hadis je dokaz da se farz namaz ne klanja sjedeći osim iz opravdanog razloga, a to je nemogućnost da se stoji, a pod ovo ulazi i strah od nanošenja štete. Naravno, pod nemogućnošću se misli i na bolest.
Prema tome, shodno tvom stanju kako si ga opisala tebi je dozvoljeno da klanjaš sjedeći na stolici ako zbog bolesti ne možeš stojeći niti sjedeći.
Nakon ovoga ostaje da se pojasni kako u tom stanju trebaš klanjati. Naime, bilježi Bejheki u svom Sunnenu od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao jednom bolesniku: “Klanjaj na zemlji ako si u stanju, a u protivnom klanjaj išaretom, neka tvoja sedžda bude niža od tvog ruku'a”. Kaže Ibn Hadžer da je sened ovog hadisa jak, međutim Ebu Hatim smatra da su ovo riječi Džabira, radijallahu anhu. Oko validnosti ovog hadisa muhadisi imaju podijeljeno mišljenje, s tim da ovaj hadis podupiru drugi rivajeti koji su takođe slabi.
Ovaj hadis ukazuje da onaj ko nije u stanju da čini sedždu, svejedno klanjao sjedeći na nogama, ili na stolici, ili klanjao stojeći, da je njegov način klanjanja takav da odlazak na sedždu išareti naginjanjem tijela naprijed, a činjenje ruku'a išareti naginajnjem tijela upola od išareta za sedždu. To znači da se sedžda ne čini na jastuku, stolici, stolu i sličnom nego u zraku a ruke se drže na koljenima.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKLANJANJE SJEDEĆI U AUTU
Alejkumusselam. Putnik klanja farz namaze, tj. pet propisanih namaza, ili nafilu pod kojom se misli na vitr namaz, sabahske sunnete i noćni namaz. To je ono što je propisano klanjati musafiru. Što se tiče klanjanja farz namaza, musafiru je sunnet da krati i spaja, a osnov je da namaz klanja sa izvršviše
Alejkumusselam.
Putnik klanja farz namaze, tj. pet propisanih namaza, ili nafilu pod kojom se misli na vitr namaz, sabahske sunnete i noćni namaz. To je ono što je propisano klanjati musafiru.
Što se tiče klanjanja farz namaza, musafiru je sunnet da krati i spaja, a osnov je da namaz klanja sa izvršavanjem svih ruknova od kijama (stajanja), ruku'a i sedžde, svejedno klanjao u nekom objektu, na vani ili u prevoznom sredstvu.
Dokaz za ovo je hadis koji bilježi Buharija u svom Sahihu od Džabira, radijallahu anhu, da kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi klanjao na svojoj jahalicu u pravcu u kojem ona ide, a kada bi htio klanjati farz sišao bi i okrenuo se prema Kibli”. Iz hadisa se razumije da se farz namaz musafira u osnovi mora klanjati sa ispunjavanjem svih šartova i ruknova, između ostalog da se okrene u pravcu Kible i da klanja stojeći. Ako je musafir u stanju da ovako klanja i u prevoznom sredstvu poput broda, aviona i slično obaveza mu je to učiniti.
A ako musafir putuje u prevoznom sredstvu, on može da putuje u svom vlastitom prevoznom sredstvu ili u nekom od javnih sredstava prevoza, poput autobusa, vozova i slično.
Pa ako putuje u svom autu i slično obavezan je da stane sa autom i nađe odgovarajuće mjesto gdje može obaviti farz namaz. Iz ovoga se izuzima situacija nužde, poput toga da nema gdje stati sa autom, ili ima gdje stati ali nema gdje klanjati zbog kiše, nevremena, blata, straha da će mu neko nauditi i sličnog, a boji se da će mu isteći namasko vrijeme ako ne klanja sjedeći u vlastitom autu.
U ovom slučaju obavezan je da stane sa autom i okrene ga u pravcu Kible i tada mu je dozvoljeno da klanja sjedeći u autu. A ako bi predpostavili da ne može ni sa autom negdje stati, a bojazan je da će mu isteći namasko vrijeme, dozvoljeno mu je zbog nužde klanjati sjedeći u autu u pravcu u kojem auto ide. Ali sve ovo su izuzeci i nužna stanja i niukom slučaju ne smije biti pravilo u načinu klanjanja musafira farz namaza.
A ako musafir putuje u javnom prevozu, poput autobusa i voza i nema uslova i mogućnosti da klanja stojeći sa ruku'om i sedždom, a ako ne bi klanjao isteklo bi mu namasko vrijeme, dozvoljeno mu je zbog nuže da klanja sjedeći na mjestu gdje svakako sjedi.
A što se tiče klanjanja nafile od strane musafira pod kojom se misli na vitr namaz, sabahske sunnete i noćni namaz, njemu je dozvoljeno da ih klanja u prevoznom sredstvu, poput auta, autobusa, voza, aviona, jahalice i slično, na mjestu gdje sjedi pri čemu nije uslov da bude okrenut u pravcu Kible, niti da prilikom klanjanaj ispunjava ostale ruknove namaza, poput kijama (stajanja), ruku'a i padanja na sedždu.
Dokaz za ovo je isti gore spomenuti hadis “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi klanjao na svojoj jahalicu u pravcu u kojem ona ide, a kada bi htio klanjati farz sišao bi i okrenuo se prema Kibli”.
Takođe, u hadisima koje prenose Abdullah ibn Omer, Enes, i Amir ibn Reb'ia, radijallahu anhum, a bilježe ih Buharija i Muslim, se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao vitre i noćni namaz na jahalici išareteći prilikom odlaska na ruku'u i sedždu i ne okrećući se prema Kibli nego u pravcu kretanja jahalice. U rivajetu od Amira ibn Rebi'e, radijallahu anhu, je došlo da je vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je klanjao noćni namaz na putovanju na jahalicu u pravcu u kojem ona ide, a u rivajetu kod Muslima je dodao da je išaretio svojom glavom (klanjajući) u bilo kom pravcu da se jahalica usmjeri, a nije to radio klanjajući propisane farz namaze.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKOJE DOBROVOLJNO DJELO JE NAJBOLJE (stavovi učenjaka)?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Da bi govor o ovoj temi bio potpuniji neophodno je obraditi sljedeće tematike: šerijatska definicija dobrovoljnog djela, vrste dobrovoljnih djela, smisao i mudrost propisivanja dviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Da bi govor o ovoj temi bio potpuniji neophodno je obraditi sljedeće tematike: šerijatska definicija dobrovoljnog djela, vrste dobrovoljnih djela, smisao i mudrost propisivanja dobrovoljnih djela, najbolje (najvrijednije) dobrovoljno djelo, stavovi učenjaka i argumenti i odabrano mišljenje.
Šerijatska definicija dobrovoljnog djela
Učenjaci imaju tri tumačenja oko toga šta se podrazumijeva pod DOBROVOLJNIM DJELOM (tetavvu'u):
Prvo –dobrovoljno djelo je sve ono što je propisano raditi mimo farzova i vadžiba, tj. ono što ulazi pod naziv sunet, mendub (preporučeno), mustehab (preporučeno), nafila, dobro djelo (kurbetun ili hasen) i dobročinstvo (ihsan).
Ovo je stav velike većine učenjaka ovog Ummeta, tj. stav malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka hanefijskog mezheba, kao i stav učenjaka Usulul-fikha mimo hanefija.
Drugo – dobrovoljno djelo je svako djelo mimo farzova, vadžiba i suneta.
Ovo je stav učenjaka Usulul-fikha hanefijskog mezheba.
Treće – dobrovoljno djelo je ono djelo za koje nije došao neki poseban šerijatski tekst.
Ovo je stav nekih učenjaka malikijskog mezheba, Kadi Husejna i drugih od šafija.
Odabrana defincija je ono na čemu je većina učenjaka, tj. da je dobrovoljno djelo sve ono što je propisano raditi mimo farzova i vadžiba, tj. ono što se naziva sunet, mendub (preporučeno), mustehab (preporučeno), nafila, kurbetun (dobro djelo), hasen (dobro djelo) i ihsan (dobročinstvo).
Vrste dobrovoljnih djela
Dobrovoljno djelo može biti u ibadetima i međuljudskim postupcima, tj. mimo ibadeta.
Dobrovoljni ibadeti su svi ibadeti koji nisu farz ili vadžib, poput dobrovoljnih namaza, dobrovoljnog posta, dobrovoljne sadake (tj. mimo zekata i sadekatul-fitra), dobrovoljnog hadždža i dobrovoljnog džihada.
Dobrovoljni namazi su vitre (po džumhuru mimo hanefija), potvrđeni i nepotvrđeni suneti, duha-namaz, tehijetul-mesdžid, kijamu lejl, opća nafila i slično.
Dobrovoljni post su sve vrste postova mimo posta Ramazana i zavjetnog posta, poput posta dana Ašure, dana Arefata, posta tri dana svakog mjeseca, posta ponedjeljkom i četvrtkom i slično.
Spomenuti dobrovoljni ibadeti nisu svi na istom stepenu, neki od njih su vrijedniji od drugih, poput potvrđenih suneta i kijamu lejla koji su vrijedniji od tehijetul-mesdžida i duha-namaza, a ovi zadnji su vrijedniji od opće nafile.
Dobrovoljna djela mimo ibadeta (tj. u međuljudskim postupcima) su sva ona dobra djela koja nisu vadžib, poput traženja šerijatskog znanja, udjeljivanja (infak) rodbini koju nije vadžib izdržavati, udjeljivanja siromašnim ili onima kojima je potrebna pomoć kao bolesnim ili koje je zadesio neki musibet, davanje pozajmice, vesijet (opruka), davanje u vakuf, posuđivanje i slično.
Smisao i mudrost propisivanja dobrovoljnih djela
Osnovna mudrost i cilj propisivanja dobrovoljnih djela je da se sa njima Allahov rob približava svome Gospodaru i da mu On poveća nagradu i deredžu na Ahiretu.
Na ovo ukazuje hadis-i-kudsi kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: „Neprestano se Moj rob Meni približava sa nafilom (dobrovoljnim djelima) sve dok ga ne zavolim, …“.
Učenjaci su sabrali hadise koji govore o vrijednosti dobrovoljnih djela i izvukli iz njih sljedeće mudrosti i smisao propisivanja tih djela:
– Zadobijanje Allahovog zadovoljstva i sticanje mnogostruke nagrade.
Na ovo ukazuje mnoštvo hadisa, poput hadisa: „Ko klanja 12 rekata u danu i noći biće mu zbog njih sagrađena kuća u Džennetu“ (Muslim), takođe hadis: „Dva sabahska rekata su bolja od dunjaluka i onoga što je na njemu“ (Muslim). „Ko posti Ramazan, zatim uslijedi za njim šest dana Ševala, (ima nagradu) kao da je postio čitavo vrijeme“ (Muslim).
– Navikavanje na činjenje ibadeta i priprema za obavljanje farzove.
– Nadoknada učinjenih propusta prilikom obavljanja farzova.
Na ovo ukazuje poznati hadis u kojem je došlo: „Prvo djelo za koje će se polagati račun na Sudnjem danu je namaz. Reći će naš Gospodar, a On najbolje zna: ‘Pogledajte namaz Moga roba, je li ga upotpunio ili ima nedostataka?’ Pa ako je potpun biće mu upisan kao potpun, a ako ima ikakvih nedostataka, reći će: ‘Pogledajte ima li Moj rob dobrovoljnih namaza’. Pa ako bude imao dobrovoljnih namaza, reći će: ‘Upotpunite Mome robu njegove farzove sa dobrovljnim namazima’. Zatim će se djela obračunavati na taj način“. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ahmed, Bejheki i Hakim, a vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šujab Arnaut, a dobrim Tirmizi.
– Dobrovoljnim djelima se ljudi međusobno potpomažu i učvršćuju veze i bliskost.
Na ovo ukazuje ajet: „I međusobno se potpomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti“ (El-Maide, 2), kao i hadis: „Allah pomaže robu sve dok je on pomaže svome bratu“ (Muslim).
Najbolje (najvrijednije) dobrovoljno djelo, stavovi učenjaka i argumenti
Kaže Nevevi u knjizi „El-Medžmu“ (3/456): „Kada učenjaci kažu da je (dobrovoljni) namaz bolji od (dobrovoljnog) posta oni ne misle da su dva rekata bolja od posta nekoliko dana ili jednog dana, jer je post bolji od dva rekata bez ikakve sumnje. Nego je značenje toga da onaj ko ne može da spoji između povećanja ibadeta u dobrovoljnim namazima i povećanja ibadeta u dobrovoljnom postu, nego može i hoće da poveća ibadet u jednom od ovog dvoga i da taj ibadet preovlađuje kod njega, a da se u drugom ibadetu skrati samo na potvrđene dobrovoljne ibadete, eh, ovo je taj detalj i mjesto oko kojeg se učenjaci razilaze kada kažu koji je dobrovoljni ibadet bolji.
A ispravno je davanje prednosti (dobrovoljnom) namazu“.
Po ovom pitanju, koje je najbolje dobrovoljno djelo, islamski pravnici imaju više mišljenja:
Prvo mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo NAMAZ.
Ovo je stav malikijskog i šafijskog mezheba.
Kažu da kao što je farz namazi najbolji i najvrijedniji od farzova tako su i dobrovoljni namazi najbolji i najvrijedniji među dobrovoljnim djelima. Takođe, argumentiraju svoj stav time što namaz u sebi sadrži mnogo drugih posebnih ibadeta, poput zikra, dove i učenja Kur'ana, za razliku od drugih dobrovoljnih ibadeta.
Drugo mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo POST.
Ovo je drugi stav unutar šafijskog mezheba.
Nisam našao argumente sa kojima s dokazuje ovaj stav. Vjerovatno uzimaju u obzir vrijednost nagrade posta koja je došla u mnogim hadisima.
Treće mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo DŽIHAD, zatim TRAŽENJE ZNANJA I PODUČAVANJE DRUGIH, a zatim NAMAZ.
Ovo je stav hanbelijskog mezheba.
A da je dobrovoljni džihad najbolje dobrovoljno djelo to je poznat stav imam Ahmeda i mnogih drugih učenjaka, poput Ibn Kudame, Ibn Tejmije i Ibn Redžeba.
Prenosi Ibn Kudame u knjizi El-Kafi (4/256): „Spomenuta mu je (imamu Ahmedu) borba, pa je zaplakao rekavši: ‘Nema dobrog djela boljeg od njega (džihada), pa koje djelo je bolje od njega? Oni koji se bore na Allahovom putu brane Islam i njegove svetosti, oni žrtvuju svoje najvrijednije (živote), dok su ljudi sigurni oni su u strahu'“.
Kaže Ibn Redžeb (Džamiul-ulum vel-hikem, 1/274) komentarišući dio hadisa u kojem je došlo da je džihad najviši dio Islama: „Ovo ukazuje da je džihad najbolje djelo poslije farzova, kao što kaže imam Ahmed i drugi učenjaci“.
Ibn Kudame u svojo knjizi „El-Mugni“ (10/362) pojašnjava zašto je džihad najbolje dobrovoljno djelo, pa kaže: „Zato jer džihad predstvalja žrtvovanje najvrijednijeg (života) i imetka, njegova korist obuhavata sve muslimane, mlade i stare, jake i slabe, muško i žensko, druga dobra djela se sa njim ne mogu izjednačiti u koristi (koja iz njega proizilazi) i opasnosti (kojoj se mudžahid izlaže) pa tako isto se ne mogu izjednačiti u vrijednosti i nagradi“.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (Es-Sijase eš-šerijje, 159): „Naredba džihada i spominjanje njegove vrijednosti u Kitabu i Sunetu teško da se može obuhvatiti i nabrojati. Zbog toga je džihad najbolje dobrovoljno djelo koje insan može raditi. Nema razilaženja među učenjacima da je (dobrovoljni) džihad bolji od (dobrovoljnog) hadždža i umre, od dobrovoljnog namaza i dobrovoljnog posta, a našto ukazuje Kitab i Sunet.
Čak kaže Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Glavna stvar je Islam, njegov stub je namaz, a njegov najviši vrh je džihad’. Nije prenešeno o nagradama za dobra djela ni za jedno djelo kao što je prenešeno o vrijednosti džihada, a to je jasno i sa razumske strane.
Korist džihada je opća i za vjeru i dunjaluk onoga ko ga vodi a i za druge mimo njega. Džihad obuhvata sve vrste unutrašnjeg i vanjskog ibadeta. On u sebi sadrži: ljubav prema Allahu, iskrenost, tevekkul, davanje svog života i imetka Allahu, sabur i zuhd, zikrullah i mnoge druge vrste dobrih djela koje ne sadrži ni jedno drugo dobro djelo. …“.
Takođe, kaže u „Medžmuil-fetava“ (28/418): „Takođe, složni su učenjaci, shodno onome što ja znam, da nema među dobrovoljnim djelima boljeg djela od džihada, on je bolji od hadždža, dobrovoljnog posta i dobrovoljnog namaza, stražarenje na Allahovom putu (čuvanje granica islamske države od napada neprijatelja) je bolje od boravka u Mekki, Medini i Kudsu“.
Riječi Ibn Tejmije da nema razilaženja i da su učenjaci složni da je džihad najbolje dobrovoljno djelo su upitne, jer ih opovrgavaju stavovi mngih drugih učenjaka, čak i selefa (od ashaba, tabi'ina pa nadalje) koji su davali prednost traženju znanja i poučavanju ljudi nad džihadom.
Učenjaci koji su na stavu da je džihad najbolje dobrovoljno djelo dokazuju svoj stav riječima Uzvišenog: „Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su nesposobni, ne mogu se izjednačiti sa mudžahidima na Allahovu putu koji se bore imecima svojim i životima svojim! Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore, a svima Allah obećava lijepu nagradu! Allah je odlikovao mudžahide nad onima koji se ne bore velikom nagradom!” (En-Nisa, 95)
A da je poslije džihada najbolje dobrovoljno djelo traženje znanja i poučavanje drugih, dokazuju hadisom u kojem je došlo: „Zaista je prednost alima nad abidom (pobožnjakom) kao prednost punog mjeseca nad ostalim zvijezdama“, bilježi ga Ebu Davud, takođe hadisom: „Prednost alima nad abidom (pobožnjakom) je kao moja prednost (moj fadl) nad najslabijim od vas“, oba hadisa je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani.
A da poslije traženja znanja dolazi namaz to dokazuju time što je došlo u vjerodostojnim hadisima da je namaz jedno od najdražih djela Allahu i time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustrajavao na klanjanju nafila.
Četvrto mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo ONO OD KOJEG JE NAJVEĆA KORIST.
Ovo je stav Ebu Hamida Gazalija i Izzuddina ibn Abdusselama.
Dokazuju to time što ona djela od kojih ljudi imaju najveću korist da su zbog toga i vrednija. Primjer takvog djela je davanje sadake siromašnom rođaku koje je vrijednije od davanja sadake onome koji nije rođak, jer u prvoj sadaci je i sadaka i održavanje rodbinskih veza.
Peto mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo TRAŽENJE ZNANJA I POUČAVANJE DRUGIH.
Ovo je stav Ebu Hurejre, Ibn Abbasa, radijallahu anhum, Hasana El-Basrija, Šafije, Ibn Bettala i mnogih drugih učenjaci.
Kaže Ebu Hurejre, radijallahu anhuma: „Da naučim neko poglavlje (šerijatskog) znanja o naredbi i zabrani draže mi je od 70 bitki na Allahovom putu“ (El-Fekih vel-mutefekkih, str. 16). Kaže Jahja ibn ebi Kesir El-Ezdi da je pitao
Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, o džihadu, pa mu je rekao: „Hoćeš li da te uputim na bolje od džihada?“ Rekao sam: „Svakako“. Kaže: „Sagradi mesdžid i poučavaj u njemu feraid (nasljedstvo), sunet i fikh u vjeri“ (Džamiu bejanil-ilmi ve fadlihi, str.60, u njegovom senedu ima slabosti zbog ravije Lejsa).
Kaže Hasan El-Basri: „Od svega onoga što je Allah stvorio nema ništa veće zbog veličine nagrade od traženja znanja, ni hadždž, ni umra, ni džihad, ni sadaka, ni oslobađanje roba“ (Medžu'u resail Ibn Redžeb, 1/36).
Kaže imam Šafija: „Poslije farzova nema ništa bolje (vrijednije) od traženja znanja“, pa mu rekoše: „Ni džihad na Allahovom putu?“ Kaže: „Ni džihad na Allahovom putu“ (El-Medhal ilesunen, str 310). Kaže Ibn Bettal, autor komentara Sahiha Buharije: „Zaista traženje znanja treba da bude bolje od džihada i drugih djela, jer džihad ne biva osim sa znanjem o njegovim propisima i o tome šta je Allah dozvolio a šta zabranio u njemu“ (Šerh Sahihu-buhari, 5/49).
Dokazuju to šerijatskim tekstovima u kojima je došla vrijednost uleme, traženja znanja i poučavanja drugih. Poput ajeta: „Reci: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?“ (Ez-Zumer, 9)
Šesto mišljenje: da najbolje dobrovoljno djelo ZAVISI OD VREMENA, STANJA I SAMIH OSOBA koje ih rade.
Ovaj stav navode neki učenjaci ali bez navođenja imena učenjaka koji zastupaju ovo mišljenje.
Dokazuju svoj stav vjerodostojnim hadisima u kojima je tačno naznačeno koja djela su najbolja. Ti hadisi su:
Prvi- Hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je upitan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koje djelo je najbolje. On je odgovorio: „Iman u Allaha i Njegovog Poslanika“. Zatim koje? „Džihad na Allahovom putu“. Zatim koje? „Primljen hadždž“, odgovorio je.
Drugi – Takođe, hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan koje djelo je najbolje. On je odgovorio: „Iman u Allaha i džihad na Allahovom putu“.
Treći – Hadis mutefekun alejhi od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Najbolja djela su: namaz u njegovo vrijeme i dobročinstvo prema roditeljima“.
Četvrti – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Katade, radijallahu anhu, kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao među njima i spomenuo da su džihad na Allahovom putu i iman u Allaha najbolja djela.
Peti – Hadis kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed od Ebu Derda’, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Hoćete li da vas obavijestim o boljem djelu od stepena posta, namaza i sadake? Popravljanje loših odnosa među muslimanima (izmirivanje posvađanih), jer fesad u međuljudskim odnosima uništava vjeru“. Hadis su ocijenili vjerodostojnim Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut.
Šesti – Hadis kojeg bilježe Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, Hakim i Bejheki od Ebu Derda’, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Hoćete li da vas obavijestim o najboljem vašem djelu, najčistijem kod vašeg Gospodara, koje vas podiže na veću deredžu, koje je bolje od udjeljivanja zlata i srebra na Allahovom putu i koje je vama bolje od toga da sretnete vašeg neprijatelja i udarate ih po njihovim vratovima a i oni udaraju vas po vašim vratovima?“ Kaže: „Zikrullah (spominjanje Allaha)“. Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šuajb Arnaut, dobrim Hejsemi a imam Malik smatra da je hadis mevkuf (tj. da su ovo riječi ashaba).
Dakle, u ovim hadisima je došlo da je najbolje djelo: iman, džihad na Allahovom putu, namaz u njegovo vrijeme, dobročinstvo prema roditeljima, popravljanje loših odnosa među muslimanima (izmirivanje posvađanih) i zikrullah.
Kažu: ovo je dokaz da najbolje dobrovoljno djelo zavisi od vremena i stanja u kojem se živi i od samih osoba, nekad je džihad najbolje djelo u nekom vremenu i stanju muslimana nekog mjesta, hadždž najbolje u drugom vremenu i tome slično, ili za neke osobe je dobročinstvo prema roditeljima, dobrovoljni namaz i zikr najbolje djelo jer oni nisu za džihada ili nisu sposobni za popravljanje stanja među zavađenim muslimanima i tako redom.
Međutim, ovom dokazivanju se može prigovoriti da učenjaci tumače ove različite odgovore od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na isto pitanje, ovo prenose Ibn Dekik el-‘Id, Mubarekfuri i mnogi drugi, time da su odgovori davani shodno stanju onih koji su pitali, tj. da je odgovoreno svakom ko je pitao odgovorom koji je najkorisniji i najpriličniji njemu (ili njima) lično. Jakom, hrabrom i snažnom je odgovorio džihad, tjelesno slabom namaz i dobročinstvo prema roditeljima, i tako redom. A to znači da hadisi ne govore o najboljem dobrovoljnom djelu u općem smislu, a mes'ela o kojoj se ovdje govori je koje je najbolje dobrovoljno djelo uopćeno nevezano za ljude, stanja i vremena.
Sa druge strane, u odgovorima je spomenut iman i namaz u njegovom vremenu, a ovo dvoje su farzovi a ne dobrovoljna djela.
Kaže Izzuddin Abdusselam u svojoj knjizi El-Kavaid, za gore spomenuti šesti hadis sljedeće: „Ovaj hadis ukazuje da nagrada (sevap) nije spram težine umora u činjenju nekog djela u svim ibadetima, nego ponekad Allah više nagrađuje za manja djela nego za veća djela …“. Znači, hadis nije dokaz da je zikrullah bolji od džihada životima i imetkom.
Odabrano (radžih) mišljenje
Ispravno stav učenjaka, a Allah zna najbolje, je treće mišljenje, tj. da je najbolje i najvrijednije dobrovoljno djelo poslije farzova i vadžiba dobrovoljni DŽIHAD, zatim TRAŽENJE ZNANJA I PODUČAVANJE DRUGIH, a zatim dobrovoljni NAMAZ.
Džihad i traženje znanja su po većini učenjaka farz kifaje, tj. farz kojeg ako obavi jedna skupina spada obaveza sa ostalih muslimana a ako ga niko ne obavi svi su griješni, i ne samo to nego su džihad i traženje znanja dva najbolja djela od djela koja su farz kifaje oko čega nema razilaženja među učenjacima. Ovom karakteristikom ova dva dobrovoljna djela se automatski izdižu iznad svih vrsta dobrovljnih ibadeta namaza, posta, sadake i slično, jer spomenuta djela nisu farz kifaje.
Ostaje da se utvrdi koje je bolje i vrijednije djelo: džihad ili traženje znanja?
Skupina učenjaka koja daje prednost traženju znanja nad džihadom najjače sa čime može dokazivati svoj stav su šerijatski tekstovi Kitaba i Suneta koji ukazuju na vrijednost i prednost uleme u odnosu na šehide, a to je većdrugo pitanje jer mi ovdje govorimo o najboljem dobrovoljnom djelu a ne skupini ljudi.
Naime, sljedeći dokazi Kur'ana i vjerodostojnog Suneta presuđuju i presjecaju po ovom pitanju:
– Riječi Uzvišenog: „Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su nesposobni, ne mogu se izjednačiti sa mudžahidima na Allahovu putu koji se bore imecima svojim i životima svojim! Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore, a svima Allah obećava lijepu nagradu! Allah je odlikovao mudžahide nad onima koji se ne bore velikom nagradom!” (En-Nisa, 95)
Iako većina učenjaka traženje znanja ubrajaju u jednu od vrsta džihada, našto ukazuju neki hadisi i što je tačno ali u prenesenom značenju tih riječi, riječi Uzvišenog „Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore“ ograničuju značenje ajeta samo na mudžahide imecima i životima.
– Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: „Uputi me na djelo koje je ravno džihadu“. On mu odgovori: „Ne mogu ga naći. Je si li u stanju kada izađe mudžahid da uđeš u svoj mesdžid i klanjaš bez prekida, da postiš bez mršenja?“ On mu odgovori: „Ko to može?“ Ovo je rivajet kod Buharije.
U rivajetu kod Muslima je došlo da je upitan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šta je ravno džihadu na Allahovom putu? On je odgovorio: „Vi to ne možete“. Pa su mu dva ili tri puta ponovili pitanje, a on je svaki put odgovarao: „Vi to ne možete“. A na treći upit je odgovorio: „Primjer mudžahida na Allahovom putu je primjer postača klanjača koji vrijeme provodi u molitvi učeći Allahove ajete koji ne prekida sa postom niti sa namazom sve dok se mudžahid ne vrati sa Allahovog puta“.
Ovaj hadis jasno i nedvosmisleno ukazuje da je dobrovoljni džihad mnogostruko bolji od dobrovoljnog namaza i posta.
– Bilježi Buharija od Aiše, radijallahu anha, da je rekla Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: „O Allahov Poslaniče, vidimo da je džihad najbolje djelo, pa hoćemo li se mi (žene) boriti?“ On joj odgovori: „Najbolji džihad (za vas žene) je hadždž mebrur“. U drugom rijavajetu kod Buharije ona je tražila da joj dozvoli da ide u džihad, pa joj je odgovorio: „Vaš džihad je hadždž“.
Dokaz u ovom hadisu su riječi Aiše, radijallahu anha: „O Allahov Poslaniče, vidimo da je džihad najbolje djelo“, a on joj nije negirao tu tvrdnju da je džihad najbolje djelo, nego je potvrdio da je džihad najbolje djelo, s tim da je džihad žena obavljanje hadždža.
Ako ovim šerijatskim argumentima još dodamo veličinu žrtve koju podnosi mudžahid žrtvujući svoj život i imetak i sveopću korist za sve muslimane i za Islam uopćeno koja proizlazi iz džihada, onda ne bi trebalo biti velikog dvoumljenja oko ovog pitanja.
Konkretan odgovor na pitanje:
Stav ili propis da je najbolje dobrovoljno djelo džihad ili traženje znanja (ili nešto treće) ne znači da onaj ko se posveti recimo traženju znanja treba ostaviti klanjanje potvrđenih i nepotvrđenih suneta, kijamu lejla, duha-namaz i slično, kao i da treba ostaviti post dana Ašure, ili ponedjeljka i četvrtka i slično. Nego baš suprotno, pravi i istinski talibul-ilm (onaj koji traži znanje) ili mudžahid potvrđuje svoje znanje i svoj džihad praktikovanjem spomenutih suneta. Izuzetak ovome su samo posebne situacije i stanja kao i za svaki drugi ibadet.
Prema tome, nije ispravno razumijevanje ovog pitanja da se zbog davanja prednosti traženju znanja ne klanjanju pritvrđeni sunneti (2 prije sabaha, 4 prije i 2 poslije podne itd) i da to bude stalna praksa, to nema smetnje da se uradi u posebnim prilikama koje su izuzetak.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje“KAD RADIŠ (ne klanjaš, a onda) NAKLANJAŠ KOD KUĆE”
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Namjerno ostavljanje namaza od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to je grijeh kojem nema ravnog poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola,više
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Namjerno ostavljanje namaza od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to je grijeh kojem nema ravnog poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola, konzumiranja kamate i slično, jer nema razilaženja među učenjacima da počinioci ovih grijeha činjenjem tih grijeha ne izlaze iz Islama osim ako ih ohalale. Za razliku od ostavljača namaza, oko njega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li ga taj grijeh izvodi iz Islama ili ne.
A što se tiče naklanjavanja propuštenih namaza, zavisi da li su propušteni zbog šerijatski prihvatljivog opravdanja, poput zaborava, spavanja i slično, ili su propušteni namjerno zbog šerijatski neprihvatljivog izgovora poput nemarnosti, lijenosti ili rada kod kjafira i slično.
Nema razilaženja među učenjacima da je obaveza naklanjati namaz koji se izostavi sa šerijatskim opravdanjem poput zaborava ili spavanja. Pa tako, ko prespava neki namaz ili ga zaboravi klanjati obavezan je da ga klanja kada se sjeti da je propustio taj namaz pa makar to bilo vrijeme kada je zabranjeno klanjati nafilu namaz (kada Sunce izlazi ili zalazi ili je u zenitu).
Argument da je u ovom slučaju osoba obavezna naklanjati propuštene namaze je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi da klanja namaz ili ga prespava, njegov kefaret je da ga klanja kada ga se sjeti”. Ili u rivajetu kod Buharije i drugih: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”.
Oko obaveze naklanjavanja namaza od strane onog ko ga namjerno izostavi bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga (poput zaborava i spavanja). A rad u firmi, kod kjafira i slično, nije šerijatski opravdan razlog za neklanjanje namaza u njegovom namaskom vremenu, jer za tako nešto nema dokaza a sa druge strane se ne može kijasiti (upoređivati) sa zaboravom i spavanjem.
Po ovom pitanju (naklanjavanju namjerno izostavljnih namaza) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Većina učenjaka je na stavu da je namjerno izostavljeni namaz obaveza naklanjati. Tu obavezu dokazuju gore spomenutim hadisom: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”, pa kažu: ako je obavezan naklanjati namaz onaj ko ga iz zaborava izostavi a u tom propuštanju namaza nema grijeha i prijekora, onda je preče da je obavezan naklanjati onaj ko ga namjerno izostavi. Ovome se može prigovoriti da je obaveza muslimanu da naklanja namjerno propuštene namaze došla bi ta obaveza pojašnjena u jasnim šerijatskim tekstovima, a nje nema. A sa druge strane ogromna je razlika između onoga kome prođe namaz zbog zaborava i spavanja i onoga koji namjerno neće da ga klanja.
Drugi stav učenjaka je da namjerno ostavljene namaze nije obaveza naklanjati. A i kada bi se naklanjali ne prihvataju se niti su valjani, jer nisu klanjani u njihovom namaskom vremenu i jer su izostavljeni bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga, pa se zbog toga i ne primaju kao naklanjani.
Na ovom stavu su šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibn Hazm i neki učenici i sljedbenici imama Šafije.
Oni dokazuju svoj stav time što naredba za obavljanje namaza u njegovom namaskom vremenu nije isto što i naredba da se naklanja taj namaz kada istekne namasko vrijeme, odnosno da obaveza naklanjavanja namjerno izostavljenih namaza zahtijeva posebnu naredbu od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a te naredbe mi nemamo. Također, onaj ko namjerno ostavlja namaz se nalazi u jednom od dva stanja: ili je kjafir jer ostavljanje izvodi iz Islama, na čemu je skupina učenjaka ovog ummeta, ili je veliki griješnik koji treba da učini tevbu. Pa ako uzmemo da je kjafir, s obzirom da primanje Islama poništava učinjene grijehe prije njega kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Muslim i ostali, samim vraćanjem vjeri i primanjem Islama onome ko je namjerno ostavljao namaz bivaju poništeni grijesi namjerno ostavljenih namaza. Zato osoba koja primi Islam nije obavezna da naklanja propuštene namaze i neispoštene dane prije Islama.
A ako uzmemo da je onaj ko namjerno ostavlja namaz veliki griješnik a ne kjafir on je obavezan da učini tevbu a samim činjenjem tevbe poništavaju mu se grijesi zbog kojih je učinio tevbu. Da tevba poništava grijehe došlo je u Muslimovom Sahihu kao i u drugim hadiskim zbirkama. Treba imati u vidu da osoba koja je namjerno ostavljala namaz dug vremenski period, kao i post mjeseca Ramazana nekoliko godina, da obavezivati ovakvu osobu da naklanja i naposti propuštene namaze i naposti namjerno neispoštene dane predstavlja veliku teškoću i vrlo je moguće da odvrati takvu osobu od činjenja tevbe. Ono što je presudno po ovom pitanju je da nema šerijatskog dokaza koji obavezuje ovakvu osobu da naklanjava i napašta namjerno propušteno.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je da onaj ko namjerno ostavi farz namaz nije obavezan da ga naklanja, a ako bi to i uradio ne prihvata mu se i nije ispravno. Nego je na njemu da učini iskrenu tevbu i da nastoji nadoknaditi propuštene vadžibe sa što više dobrovoljnih namaza.
Navodi Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Muhalla” po ovom pitanju riječi koje se mogu rezimirati u sljedećem: Onaj ko namjerno ostavi namaz tako da mu istekno njegovo namasko vrijeme on nikada ne može da ga nadoknadi tako što će ga naklanjati, nego je na njemu da čini mnogo dobrih djela i nafile namaza kako bi otežao mizan svojih djela na Sudnjem danu, i na njemu je da se pokaje i čini istigfar Allahu, dželle še'nuhu. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Teško klanjačima, onima koji su sahije (koji ne klanjaju namaz u njegovom vaktu) u svom namazu” (El-Ma'un, 4-5), kao i riječi: “A poslije njih su došli loši potomci koji namaz (namjerno) ( ostaviše i požude slijediše, oni će sigurno u Gajju( (vrsta Džehenema) (završiti”) (Merjem, 59). Pa tako, onaj ko namjerno izostavi namaz neklanjajući ga u njegovom vaktu da ga može dostići klanjajući ga nakon što mu vrijeme istekne onda mu se ne bi prijetilo riječima(“Teško klanjačima”), niti (“Oni će sigurno u Gajju završiti”). Također, Uzvišeni Allah je odredio da se klanja namaz u njegovom određenom vremenskom periodu čiji se početak i kraj zna, pa ko ga klanja prije početka vakta namaz mu nije ispravan niti se smatra da ga je obavio. Pa tako isto ko ga klanja nakon što namasko vrijeme istekne klanjao ga je u vrijeme u kojem nije propisano da ga klanja. A naklanjavanje namaza je šerijatska naredba koju može izdati samo Allah, dželle še'nuhu, direktno ili preko Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ta naredba nam nije došla za onog ko namjerno ne klanja namaz u njegovom vremenu. Pa kao što hadž nije ispravan ako se obavi u vremenu u kojem nije propisan da se obavlja, i kao što se post noću ne prihvata, tako isto klanjanje namaza van (poslije) njegovog namaskog vremena onome ko ga namjerno izostavi nije ispravno niti prihvatljivo jer sve su ovo ibadeti koje je obaveza učiniti u određenom vremenskom periodu.
Da je vadžib onome ko namjerno izostavi namaz da ga naklanja ne bi nam to prešutio Allah, dželle še'nuhu, niti Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je dozvoljeno da kažemo da su zaboravili da nam to kažu, niti da su imali namjeru da nas opterećuju time što nam to nisu pojasnili. Kaže Uzvišeni: (“Gospodar tvoj ne zaboravlja”) (Merjem, 64). Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko namjerno ostavi ikindiju namaz njegovo djelo je poništeno”.
Ovo znači da ono što se namjerno izostavi da se ne može nadoknaditi, jer da se može nadoknaditi ne bi se njegovo djelo smatralo poništenim. Također ovakav, namjerno ostavljen namaz, se smatra propuštenim namazom po idžma'u učenjaka jer mu je isteklo vrijeme obavljanja a da se može nadoknaditi kao zaboravljeni i prespavani namaz (koji kada se naklanjaju broje se kao da su klanjani u njegovom vaktu) onda bi njegovo nazivanje propuštenim namazom bila laž. Ovaj stav također podržavaju Omer ibn El-Hattab, Ibn Omer, S'ad ibn Ebi Vekkas, Selman, Ibn Mes'ud, radijallahu anhum, Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr, Bedil El-Ukajli, Muhammed ibn Sirin, Mutarrif ibn Abdullah, Omer ibn Abdulaziz i drugi. Ovo je rezime onoga što je napisao Ibn Hazm po ovom pitanju.
Također, na ovom stavu je i Stalna komisija za fetve u Saudiji. U toj fetvi je između ostaloga došlo: “Ko namjerno ostavi post i namaz a punoljetan je on ne treba da nadoknadi ono što ga je od toga prošlo. Međutim na njemu je da se pokaje i vrati Allahu i da čini mnoštvo dobrih djela, da dovi i daje sadaku, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tevba briše ono što je bilo prije nje, i Islam poništava ono što je bilo prije njega”.”
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje