Alejkumusselam.
Radi preciznijeg i potpunijeg odgovora na ovo pitanje potrebno je da se ukratko nešto kaže o samom učenjaku Ebu Hamidu Gazaliju, zatim najbitnije stvari o njegovoj knjizi “Ihjau'ulumiddin” i na kraju doći do zaključka da li muslimani trebaju posjedovati i čitati ovu knjigu.

Ebu Hamid Gazali (450-505. h) On je poznati učenjak koji je u svom naučnom, radnom i životnom vijeku prošao kroz nekoliko faza. Prvo se bavio ‘Ilmu kelamom (islamskom skolastikom) i postao jedan od prvaka i eksperata u toj oblasti, da bi poslije kritikovao ‘Ilmu kelam i zabranio bavljenje njime. Nakon toga izučavao je filozofiju i postao stručnjak u njoj da bi poslije dao žestoku kritiku filozofiji. U sljedećoj fazi se posvetio tesavvufu (sufizmu) i smatrao da je to jedini put koji vodi ka spoznaji (u ovom periodu je napisao knjigu “Ihjaul'ulumiddin”). Zatim se pred kraj života, kako navodi šejhul-islam Ibn Tejmije u Medžu'ul-fetava (10/551), vratio hadiskim knjigama tako da je umro a na njegovom prsima je bio Sahih Buharije. Takođe, bitno je spomenuti da se od šerijatskih znanosti istakao u oblasti fikha (poput knjige “El-Vedžiz”) i usulil-fikha (poput knjige “El-Mustasfa”), a što se tiče hadisa i akidetskih znanosti tu je bio veoma slab i to je ono gdje mu se prigovara, sam je za sebe rekao: “Moje poznavanje hadisa je veoma slabo” (El-Bidaje, 2/311). Pogrešno i lažno je nazvan Hudždžetul-islam (dokaz Islama) a priličnije je da se nazove Hudždžetom i Imamom zabludjelog i novotarskog sufizma i filozofije.

Najbolji opis njegovog znanstvenog životnog puta, po meni, je napisao malikijski fakih i učenjak imam Tartuši (umro 520. h). On u svom pismu upućenom Ibnu Muzafferu kaže: “A što se tiče Ebu Hamida kojeg spominješ vidio sam ga i razgovarao sa njim. Našao sam ga kao učenjaka vrijednog poštovanja u kojem se sastala pamet i razumijevanje, bavio se naukom čitavog života i nadmašio je u tome većinu učenjaka svog vremena. A zatim se okrenuo od puta kojim idu učenjaci i krenuo pustolovinama. Postao je sufija i zapostavio je bavljenje naukom okrenuo se od učenjaka i onda se posvetio razmišljanju, djelima srca i šejtanskim vesvesama. A onda je tome pridodao filozofska mišljenja i Halladžove simbole te je napadao islamske fakihe i učenjake Ilmu kelama, tako da se često lišavao vjere

. A nakon što je napisao “Ihjau” imao je namjeru da piše o Ulumul-ahval (“nauka” o sufijskim stanjima) i o sufijskim simbolima. A nije imao znanje o tome niti je bio stručnjak u toj oblasti pa je pao na glavu, pa niti je ostao među muslimanskim učenjacima, niti se skrasio u stanjima zahida (sufija). On je svoju knjigu (“Ihja'”) napunio sa lažima na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ja ne znam da ima knjiga na licu Zemlje, shodno mom znanju, da ima u njoj više laži na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od nje. Napunio ju je (knjigu “Ihja”) filozofskim pravcima i tumačenjima iz “Resaila Ihvanussaffa” (Ihvanussaffa su ljudi koji su smatrali da se vjerovjesništvo stiče vježbanjem, po njima vjerovjesnik nije ništa više od osobe koja se okitila lijepim ahlakom).

Primjer onoga ko hoće da pomogne vjeru Islam sa filozofskim pravcima i njihovim logičkim premisama je poput onoga ko pere vodu sa mokraćom. U njoj navodi čudne stvari jednu za drugom, sijeva i grmi, pobuđujući želju i čežnju tako da kada se one pobude u dušama onda kaže: “Ovo je nauka o ophođenju, a ono iza nje je nauka o otkrovenju i nije dozvoljeno njeno pisanje u knjizi”. Ili kaže: “Ovo je od tajne kadera čije otkrivanje je nama zabranjeno”.

A ovo je postupak Batinija (oni koji smatraju da u Islamu sve ima tajno značenje) i onih koji unose smutnju i fesad u vjeru. Ona (knjiga “Ihja”) unosi zabunu u akidi i nipodaštava ono na čemu je riječ Džemata (muslimana). Pa ako je čovjek (Gazali) bio ubijeđen u ono što je napisao u svojoj knjizi nije daleko da se on protekfiri (proglasi nevjernikom), a ako nije bio ubijeđen najbliže je da se proglasi da je na dalaletu” (Sijeru e'alamin-nubela od Zehebija, 19/339).

Najbitnije o knjizi “Ihjau ulumiddin”
Sadržaj ove knjige, mimo akidetskih i fikskih pitanja, govori o mudrosti i smislu ibadeta kao i oblastima iz rekaika, tj. govori o odgoju, strahu, šukru, samodisciplini, iskrenosti i tome slično.
Što se tiče same knjige “Ihjau'ulumiddin” treba znati da je zbog akidetskih i drugih šerijatski spornih stvari koje sadrži učenjak Ebul-Feredž Ibnul-Dževzi (umro 597.h) rezimirao tu knjigu i naslovio je “Minhadžul-kasidin”, iz nje izbacio izmišljene i slabe hadise i akidetski sporne stvari od sufizma, filozofije i ostalog, a zatim je od ovog njegovog rezimea učenjak Ibn Kudame napisao skraćenu verziju pod nazivom “Muhtesar Minhadžul-kasidin” pri čemu je iz prethodnog rezimea izostavio poglavlja koja obrađuju čisto fikhska pitanja. Pa tako ko hoće da dođe do onoga što je bilo korisno u knjizi “Ihjau ulumiddin” neka se vrati na knjigu “Muhtesar Minhadžul-kasidin” koja je uglavnom čista od svih spornih stvari Gazalijevog “Ihja”.

Pisanje “Ihjau ulumiddina” u vrijeme krstaškog klanja i spaljivanja Kudsa
Ebu Hamid Gazali je počeo pisao svog “Ihja” u vrijeme kada su krstaške horde vodile svoje krstaške ratove protiv muslimana u Šamu (današnjoj Palestini) a završio je njeno pisanje u Damaska, a veoma je zanimljivo da u svojoj knjizi koja je napisana u toliko tomova nije nijedno poglavlje posvetio podsticanju na džihad, propisima džihada i uopće išta o džihadu, osim poglavlja o borbi protiv duše (džihadun-nefs) . Naime, krstaši su ušli u Kuds i osvojili ga, pri čemu su oskrnavili čast muslimanki, prolili krv i pobili desetine hiljada muslimana, klali ih kao ovce svojim sabljama, dok je istovremeno Gazali boravio u svojoj tekiji u Kudsu zadubljen sa svojim zikrovima u tami svog havleta umotan u odjeću očekujući da čuje glas istine i da posmatra Veličanstvenog Gospodara. Ili je u tim momentima bio zauzet pisanjem svog “Ihja” u kojem je pojašnjavao da onaj ko posjeduje dvije košulje, dvoje gaće i dvije maramice da je on izašao iz svih boja zuhda (isposništva), ili da onaj ko uskladišti hrane za četrdeset dana time mu obavezno biva zabranjen mekamu mahmud (pohvalno mjesto), ili da onaj ko izađe u pustinju bez opskrbe sa tevekulom na Allaha i ne nađe ništa na njemu je da bude zadovoljan sa smrću ako mu ne bude olakšano da dođe do biljke ili hrane, a da nije napisao nijedne riječ o klanju muslimana koje se desilo u Kudsu.

Spaljivanje knjige “Ihjau ulumiddin”
Nakon što su učenjaci Magriba i Endelusa (Maroka i Španije) koji su bili na Sunnetu početkom šestog stoljeća po Hidžri izdali fetvu da se spali knjiga “Ihaju'ulumiddin” od Gazalija vladar Jusuf ibn Tašifin (410-500. H), drugi vladar u dinastiji Murabitina, je naredio da se spali njegova knjiga što je i učinjeno. Razlog ove fetve učenjaka i postupka Ibn Tašifina nije političke prirode, kao što pokušavaju podvaliti neki istoričari i orijentalisti, nego zbog toga da bi se time branila akida i Šerijat, odbacile novotarije i širk kojim je bila ispunjena i kako bi to bila pouka i savjet za ovaj Ummet. Ovo pojašnjava učenjak Tartuši koji je jedan od učenjaka koji je izdao tu fetvu, on kaže: “A to što sam naveo od spaljivanja knjige (“Ihja”) vatrom, to je zbog toga ako bi se ona ostavila da se raširi među ljudima i onima kojima nisu poznati ubitačni otrovi koja ona u sebi sadrži, bojati je se za njih da će povjerovati u ono što je zapisano u njoj od dalaleta, pa je treba spaliti analogno onome što su ashabi, radijallahu anhum, zapalili od listova mushafa u kojima je bilo razlike u riječima ili manjak ajeta … A ima mnogo drugih knjiga (mimo “Ihja”) koje su dovoljne našoj braći muslimanima i drugim skupinama dobrih ljudi. A većina onih koji su zavolili ovu knjigu su dobri ljudi koji nemaju znanja gdje je mjesto razumu i šta su akidetski temelji, niti razumiju pitanja vezana o Allahu, dželle še'nuhu, niti imaju ispravno znanje o Allahovim sifatima” (Sijeru e'alamin-nubela od Zehebija, 19/334).

Najvažnije šerijatski-sporne stvari u knjizi “Ihjau ulumiddin” su:
– sufijski širkovi, dalaleti, novotarije i nebuloze,
– otrovna mišljenja i stavovi filozofa o tevhidu, vjerovjesništvu i drugom svijetu,
– više od 600 hadisa između izmišljenih i slabih,
– tumačenja mnogih akidetskih poglavlja, poput izvora vjere (kešfa-otkrovenja), tevhida, stanovnika Dženneta i sličnog, koja se kose sa šerijatskim tekstovima i onome na čemu je selef ovog Ummeta ili nemaju osnova.

Primjeri spornih stvari:
– Gazalijeva podjela tevhida (“El-Ihja”, 4/245-246), on dijeli tevhid na četiri stepena:

Prvi stepen – da čovjek jezikom kaže LA ILAHE ILLELLAH, a srce mu nemarno i negira to poput tevhida munafika (licemjera).
Komentar: općepoznato je da licemjerstvo nije neki stepen od najnižeg stepena tevhida nego najviši stepen kufra, takođe ne mogu se poistovjetiti nemarnost i negiranje.

Drugi stepen – da srce potvrđuje značenje riječi LA ILAHE ILLELLAH poput potvrđivanja većine muslimana, a ovo je akida običnih muslimanskih masa.

Treći stepen – da to posmatra putem kešfa (otkrovenja) posredstvom svjetlosti Hakka (Istine-Allaha), ovo je mjesto bliskih robova, i to tako da vidi mnoštvo stvari s tim da ih ne vidi uz njihovo mnoštvo osim da proizilaze iz Jednog Moćnog …Posmatrač je muvehhid, u značenju da on nije posmatrao osim Jednog Aktivnog…, niti vidi nekog aktivnog u stvarnosti osim Jednog.

Četvrti stepen – da u prisutnom ne vidi osim Jednog, ovo je posmatranje siddika (Allahovih iskrenih robova), koje sufije nazivaju UTONUĆE U TEVHID.
Nema sumnje da je tumačenje tevhida kao posmatranje svega što postoji kao Jednog da je to akida VAHDETUL-VUDŽUD (akida da sve što postoji da je to Allah).

Naravno postavlja se pitanje gdje je tevhid u koji je pozivao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i vjerovjesnici prije njega?

– Gazali dijeli ljude na dvije skupine:

Prva – čistunci koji ne traže i ne žele Džennet, čak ga omalovažavaju, nego žele i traže neprestano sjedenje i druženje sa Gospodarom ‘Izzeta (ponosa),
Druga – obične mase koje uživaju u Džennetu u ženama, hrani i piću poput stoke koji su zamijenili ono što je bolje sa onim što je gore.

Nema sumnje da je ova podjela rezultat sufijskih nebuloza i dalaleta.

Ovakvih primjera sufijskih pretjerivanja i zabluda zamotanih u ruho vjere i bogobojaznosti je knjiga “Ihjau ulumiddin” prepuna a za koje se ne može reći da se to omaklo Gazaliju i da je to lapsus, ovakve izjave i tumačenja negira i ne prihvata običan musliman koji nema šerijatskog znanja a kamoli neko drugi, pa kako onda da ih navodi i potvrđuje neko ko je nazvan (lažno) hudždžetul-islam (dokaz islama)?

Mišljenja nekih učenjaka o knjizi “Ihjau”:

Kaže Ebul-Feredž ibnul-Dževzi (Telbisu Iblis, 1/49): “Ebu Hamid je napisao “El-Ihja” pa ga je napunio batil hadisima a nije znao da su batil (ništavni-slabi ili izmišljeni), govorio je o kešfu (otkrovenju) i izašao je iz kanuna fikha (zakona razuma), …”.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (Der'u tearudil-akli ven-nakli, 6/210): “Knjiga “El-Ihja” u njoj ima mnogo korisnih stvari, međutim u njoj je i materijala za osudu,jer u njoj je pokvareni govor filozofa o tevhidu, vjerovjesništvu i drugom svijetu. Kada bi (Gazali) spominjao sufijska naukovanja bio je poput nekog ko uzme neprijatelja muslimana i obuče mu odjeću muslimana.

Imami (učenjaci) vjere su prigovorili Ebu Hamidu na ovo što je u njegovim knjigama.

Kažu (učenjaci): Učinila ga je bolesnim “Eš-Šifa’ (Liječenje)”, tj, knjiga “Eš-Šifa” od Ibn Sine o filozofiji…”.

Poznati muhaddis Ibn Es-Salah je žestoko kritikovao Gazalija a za njegove knjige rekao da u sebi sadrže praznovjerja, laži i krivotvorene hadise (Gajetul-emani, 2/368).

O njemu kaže Kadi ‘Ijad: “Ebu Hamid, autor odvratnih vijesti i strašnih knjiga… zbog njega se poružnjala slika o Ummetu” (Gajetul-emani, 2/370).

Abullalif ibn Abdurrahman (praunuk Muhammeda ibn Abdulvehaba) piše šta je rekao jednom čovjeku kada je čuo da on i ostale obične muslimanske mase čitaju Gazalijev “Ihja”: “Reako sam mu da u “Ihja” ima iskrivljenih stavova, zabludjelih tumačenja i sličnog što u sebi krije skrivenu bolest … Učenjaci su upozorili na čitanje te knjige … Čak su učenjaci Magriba (Maroka i Endelusa) koji su poznati po Sunnetu izdali fetvu da se knjiga (“Ihja”) spali, mnogi od njih su je nazvali “Imatetu ulumulddina (Umrtvljavanje vjerskih znanosti)” i čvrsto tvrdili da je u mnogim njenim poglavljima čisto licemjerstvo (zendeka) od čijeg autora se neće primiti niti farz niti nafila”(Gajetul-emani, 2/369).

Posjedovanje i čitanje knjige “Ihjau ‘ulumuddin”

Kaže jedan od savremenih hadiskih učenjaka Abdulkerim El-Hudajr, član Vijeća visokorangiranih učenjaka i Stalne komisije za fetve u Saudiji, u tekstu koji se nalazi na njegovoj stranici (http://www.khudheir.com/), govoreći o knjizi “El-Ihja” od Gazalija: “On je čovjek poznat po njegovim akidetskim greškama, on je bio na akidi koja je oprečna akidi na kojoj je bio selef ovog Ummeta u mnogim akidetskim poglavljima.

Kod njega se nalazi tesavvuf (sufizam) pomiješan sa filozofijom. On je sporan u mnogim pitanjima, od njega se uzima sa velikim oprezom. Njegovo poznavanje hadisa je veoma slabo. U knjizi (“El-Ihja”) je naveo mnogo izmišljenih i veoma slabih hadisa. Knjiga (“El-Ihja”) ima korisnih stvari za osposobljenog talibu ilma (onog ko traži znanje) koji je u stanju da dokuči ove (sporne) stvari. Međutim, i pored toga i osposobljeni talibu ilm treba sa oprezom da čita ovu knjigu. A što se tiče ostalih ljudi oni je ne trebaju čitati”.

Ovaj precizni stav prema čitanju Gazalijevog “El-Ihja”, a Allah zna najbolje, je najbliži i najispravniji stav po ovom pitanju. Znači, obični muslimani koji se ne mogu ubrojati u osposobljene talibe ilma, pod kojima se misli na šerijatski učene ljude koji su na akidi selefa i dobro je poznaju, ne trebaju da posjeduju niti da se upuštaju u čitanje knjige “El-Ihja” zbog gore spomenutih stvari.

Prema tome, knjiga “El-Ihja” je veoma sporna, čak do te mjere da su učenjaci Magriba (Maroka i Endelusa) početkom šestog stoljeća izdali fetvu da se ona spali. Musliman koji nije osposobljeni talibu ilm ne treba je posjedovati niti čitati, a toliko je drugih ispravnijih knjiga koje su dovoljne muslimanima da utole njihovu potrebu za proširenjem znanja.

Ti nađi načina da se riješiš knjige koju si kupio i posavjetuj svakog drugog da je ne kupuje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

S obzirom da nisi pojasnila njeno akidetsko stanje, tj. da li on uopće vjeruje u Allaha u smislu kako muslimani vjeruju, da li on sebe smatra muslimanom i da li radi bilo koji drugi rukn Islama (posti ili daje zekat), onda odgovor na pitanje (šta da radiš u ovoj situaciji) se može podijeliti na dva stanja:

Prvo stanje – da tvoj muž ne vjeruje u Allaha, ili vjeruje onako kao što kjafiri vjeruju da postoji bog ili neka sila na nebesima ali ne praktikuje ništa od vjere kao musliman. U ovom slučaju on se ubraja u nevjernike, znači upće nije musliman, a to znači da tebi nije dozvoljeno da sa njim živiš u braku niti vam je brak šerijatski validan. Na tebi je da mu, čim ti dođe ovaj odgovor, daš uvjet da:
– ili primi Islam i počne praktikovati sve što jedan musliman treba da praktikuje (namaz, post i slično),
– ili ćeš se bezuvjetno automatski prestati da živiš sa njim.

Ako odbije da primi Islam i sve ostalo što proizilazi iz toga, ti se automatski rastani sa njom u smislu razvođenja sa sudske strane (ako ste sudski vjenčani) a sa šerijatske brak vam je u osnovi ništavan, jer muslimanki nije dozvoljeno da živi u braku osim sa muslimanom po idžmau učenjaka.

Drugo stanje – da on vjeruje u Allaha, smatra sebe muslimanom ali da ne klanja i ne praktikuje ništa od ruknova vjere iz raznoraznih šejtanskih izgovara. U tom slučaju, pozivaj ga, savjetuj, nastoj da ga prodobiješ, ubjeđuj ga i navodi da počne klanjati, s tim da mu daš neki vremenski rok (npr. mjesec dana) u kojem treba da počne klanjati pet farzova namaza, a nakon toga da počne praktikovati i ostale vjerske obaveze, u protivnom naglasi mu da ćeš se sa njom razvesti ako to ne uradi i primjeni do kraja tog roka.

Razlozi zbog kojih se u ovom slučaju trebaš razvesti od njega, ako se ne odazove namazu, su mnogobrojni a najbitniji od njih su dva:
– što je nakon svega upitan sam njegov Islam, tj. da li se on može ubrajati u muslimane ako neće da klanja, a što neminovno dovodi u upitnost i samu validnost tvog braka sa njim.
– što život sa takvim suprugom nije izgrađen na vjeri niti se može od takvog supruga očekivati da će odgajati vašu zajedničku djecu u Islamu.
Veoma je bitno da u svemu spomenutom ne smiješ biti kolebljiva, slaba i nesigurna, pogotovo da to tvoj suprug na tebi primjeti. Molim Uzvišenog da te pomogne i da vam da najbolji izlaz i za tebe i za njega.

A što se tiče njegovog prilaženja tebi u pijanom stanju, ako njegovo stanje odgovara prvom stanju (gore spomenutom) onda ti nije dozovljeno da imaš sa njim intimni odnos uopće svejedno u pijanom ili trijeznom stanju. A ako njegovo stanje odgovara drugom stanju (gore spomenutom) onda ti je u osnovi dozovljeno da imaš sa njim intimni odnos iako je u pijanom stanju, s tim da ako imaš snage da ga odbiješ zbog toga što je pijan kao vid negiranja tog munkera to ti je preporučeno.

Možda će ti sve ovo biti grubo, teško i neočekivano, međutim pitala si me a ja ti istinu (pravi šerijatski stav po ovom pitanju) ne smijem sakriti pa makar ona bila gorka i teška. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Tačno je da se određena skupina učenjaka ovog Ummeta nije ženila. Jedan od savremenih učenjaka Abdulfettah Ebu Gudde je napisao knjigu pod naslovom “Učenjaci neženje” u kojoj je pisao o učenjacima ovog Ummeta iz raznih znanosti i oblasti koji se nisu ženili.

Od poznatijih učenjaka koji se nisu nikako ženili su:
– otac mufessira Ibn Džerir Et-Taberi,
– mu'atezilski mufessir Zamahšeri,
– fakih i učenjak usulil-fikha Ebu Ishak Širazi,
– fakih i muhaddis Muhjiddin Nevevi,
– šejhul-islam Ibn Tejmije,
– fakih i učenjak usulil-fikha Ibn Džema'a,
– istoričar i muhaddis Ibn Tulun.

Naravno među njima se posebno ističu Ibn Džerir Et-Taberi, Nevevi i Ibn Tejmije, čiji značaj i ulogu zna iole obrazovan musliman.

Uloga i važnost braka u Islamu kao sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se ne kose niti su u oprečnosti sa činjenicom da su gore spomenuti učenjaci bili neženje. I to zbog sljedećih stvari:

Prvo – što ženidba nije farz ajn svakom muslimanu pojedinačno, nego ženidba prolazi kroz pet fikhskih propisa, može biti haram, vadžib, mustehab, mekruh i mubah. Haram je muslimanu da se ženi ako nije u materijalnoj mogućnosti da izdržava ženu, ili da oženi ženu kojoj je mahrem, ili koja je udata, ili da spoji dvije sestre i slični slučajevi. Vadžib je da se ženi onaj ko je u mogućnosti a boji se da će upasti u zinaluk ako se ne oženi. Mustehab je da se oženi onaj ko ima materijalnu mogućnost i polnu potrebu za ženom. Mubah je da se oženi onaj ko je bogat ali nema spolne potrebe za ženama. Mekruh je da se ženi onaj ko se boji za sebe da će biti nepravedan prema ženi, da će joj nanijeti štetu i slično. prema tome, gore spomenuti učenjaci samim time što se nisu ženili nisu učinili neki šerijatski prekršaj.

Drugo – ti učenjaci nisu pozivali na neženstvo, niti je poznato da su smatrali da se ne treba ženiti.

Treće – nije poznat razlog njihove neženidbe, možda su htjeli i nastojali da se ožene ali im nije bilo određeno.

Četvrto – ibret je u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je ženio žene i rekao “Ko ne voli moj sunnet nije od nas”, a ne u praksi nekih učenjaka.

Peto – ne možemo tvrditi da to što se nisu ženili da je to njihova odluka i njihov stav, nego samo možemo konstatovati da se nisu ženili. Osim ako neko dođe sa njihovim izjavama da se oni nisu htjeli ženiti.

Šesto – pitanje njihove neženidbe ne treba da stvara nedoumicu, niti da bude razlog umanjivanja vrijednosti ovih učenjaka, pa čak ako bi uzeli da su preferirali stav da se ne treba ženiti, jer u tom slučaju bi rekli da su pogriješili i da to ne umanjuje njihov doprinos Islamu i stepen koji su stekli svojim znanjem i radom za ovu vjeru. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, četrdeset godina prije početka objave je mes'ela koja se obrađuje u oblasti Usulul-fikha i to kod pitanja “Da li smo obavezni slijediti prijašnje šerijate (hel šer'u men kablena šer'un lena)”.

Pa prije nego što počnu obrađivati ovo pitanje učenjaci Usulul-fikha bi kao uvodni dio obradili temu “Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio obavezan da slijedi neki šerijat prije Objave ili ne”.

Detaljno obrađeno ovo pitanje se može naći u sljedećim knjigama Usulul-fikha: “El-Bahru el-muhit” od Zerkešija, “El-Kevkebu el-munir” od Ibn En-Nedždžara, “El-Mustasfa” od Gazalija, “El-Ihkam” od Amidija, “Iršadul-fuhul” od Šefkanija, “El-‘Udde” od Kadija Ebu J'ale, “Revdatul-nazir” od Ibn Kudame i u drugim knjigama.

Kaže imamul-haramejn El-Džuvejni: “Od ove mes'ele (na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave) nema nikakve fajde nego se ona ubraja u istorijske predaje”. Sa ovom njegovom konstatacijom su se složili učenjaci El-Mazini, El-Maverdi, Ševkani i mnogi drugi.

Kaže učenjak Ševkani: “Ovo (što je rekao El-Džuvejni) je tačno, jer za ovo pitanje se ne veže neka fajda što se tiče ovog Ummeta, međutim sa njim se može uopćeno spoznati počast tog milleta kojeg je on bio obavezan slijediti i fadl tog milleta nad ostalim koji su bili prije u odnosu na njegov millet” (Iršadul-fuhul, 2/178).

Prema tome, pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave spada u oblast istorije a ne pitanje šerijatskih propisa, što znači da nema veze sa akidom jednog muslimana (a kamoli sa tekfirom) niti je posljedica ovog pitanja neki propis. A razlog tome je što je ovaj Ummet obavezan da slijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u onome sa čime je došao nakon početka Objave, na čemu je idžma učenjaka kako to prenosi Ibn Tejmije. A ono što je bilo prije početka Objave to se spominje u knjigama sire i istorije i iz toga se ne izvlače nikakvi šerijatski propisi, ni akidetski niti fikhski.

Takođe, vrlo je bitno napomenuti da nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka objave Kur'ana nije bio musliman, tj. u Islamu sa kojim je on došao nakon početka Objave.

Ako se ovo ima u vidu, onda ovom pitanju ne treba pridavati toliki značaj i dizati toliku prašinu oko toga kao da je to pitanje imana, kufra i vid obaveznog poštivanja i veličanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A nakon što se saznaju stavovi učenjaka po ovom pitanju i njihovi argumenti gore spomenute konstatacije će biti još jasnije.

Naime, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio obavezan da slijedi neki određeni šerijat prije Objave. Po ovom pitanju se prenosi oko dvanaest mišljenja učenjaka.

Prvo mišljenje – da je bio na šerijatu Adema, alejhisselam. To dokazuju time što je njegov šerijat bio prvi šerijat.

Drugo mišljenje – da je bio na šerijatu Nuha, alejhisselam. Dokazuju to riječima Uzvišenog: “I vama je u vjeri propisao ono što je propisano Nuhu” (Eš-Šura, 13).

Komentar: Ovaj ajet je dokaz protiv njih samih, jer Uzvišeni kaže “I vama je u vjeri propisao”, što znači da se obraća Ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao i da je to objavljeno nakon početka Objave, a mi govorimo o stanju koje je bilo prije Objave.

Treće mišljenje – da je bio na šerijatu Ibrahima, alejhisselam, jer je on otac vjerovjesnika. Na ovom stavu su Ibn Akil i El-Medžd ibn Tejmije (djed Ibn Tejmije) od hanabila, i Begavi i Ibn Kesir od šafija, a izabrali su ga od mufessira El-Vahidi i Kurtubi a Ševkani od potonjih učenjaka.

Dokazuju to riječima Uzvišenog: “Ibrahimu su najbliži ljudi oni koji su ga slijedili i ovaj vjerovjesnik i vjernici” (Ali Imran, 68) i riječima: “Poslije smo tebi objavili: slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu. A on nije bio mušrik” (En-Nahl, 123).

Komentar: prvi ajet ne može biti dokaz za ovo mišljenje iz dva razloga:

Prvo – to da je vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, najbliži Ibrahimu, alejhisselam, Allah mu to objavljuje nakon početka Objave (kad je bio u Medini), što ničim ne ukazuje da je bio na milletu Ibrahima, alejhisselam, prije Objave.

Drugo – ako bi sa ovim ajetom dokazivali da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave, onda bi ovaj ajet bio dokaz da su svi vjernici (ashabi) prije Objave bili na vjeri Ibrahima, alejhisselam, jer u ajetu je došlo “ovaj vjerovjesnik i vjernici” a što apsolutno nije tačno.

Drugi ajet, tj. riječi Uzvišenog: “Poslije smo tebi objavili: slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu. A on nije bio mušrik” (En-Nahl, 123), je u stvari dokaz protiv njih. Jer da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave ne bi mu Allah naredio u ovom ajetu “slijedi vjeru Ibrahimovu”, jer što da mu naređuje da slijedi vjeru Ibrahima, alejhisselam, ako je on već prije Objave bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam. Ajet bi bio dokaz za njih da je u njemu došlo: Poslije smo tebi objavili: naredi svom narodu da slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu.

Ujedno, ovaj ajet i 161. ajet iz sure El-En'am su jasni i nedvosmisleni dokazi koji pobijaju mišljenje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave.

A dokazivanje ovog stava sa time što autori sira i mnogi učenjaci kažu da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije činio širk prije poslanstva, nije učestvovao sa mušricima Mekke u obredima širka, da je mrzio kipove Lata i Uzza, da je obavljao Hadžd i Umru (a to su činili i mušrici), da je vjerovao u Allaha (a u Allaha su vjerovali i mušrici a uporedo su činili širk Allahu) i slično, sve ovo nisu šerijatski argumenti (tekst Kur'ana, sunneta, ili idžama) da se time može dokazivati da je bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam.

Četvrto mišljenje – da je bio na šerijatu Musaa, alejhisselam, jer je njegova vjera najstarija vjera.

Peto mišljenje – da je bio na šerijatu Isaa, alejhisselam, jer mu je on najbliži vjerovjesnik i jer je njegov šerijat derogirao šerijate prije njega. Ovaj stav je zauzeo Ebu Ishak El-Isfirajini.

Šesto mišljenje – da je bio na šerijatima svih vjerovjesnika prije njega osim onoga što je derogirano i ostavljeno.

Sedmo mišljenje – da je bio obavezan da slijedi neki šerijat, međutim mi ne znamo koji je to šerijat kojim ga je Allah, dželle še'nuhu, obavezao.

Osmo mišljenje – da je bio obavezan da slijedi neki šerijat uopćeno, s tim da se ne može reći da je pripadao ummetu ili šerijatu nekog vjerovjesnika. Ovo je ono mišljenje koje neki učenjaci, naročito oni koji obrađuju pitanja tevhida i akide uopćeno, izražavaju riječima: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na općem Islamu, tj. tevhidu i jednoboštvu, a što je zajednička akida svih vjerovjesnika.

Ovo je stav koji su izabrali većina učenjaka hanbelijskog mezheba, prenose da je na njega išaretio imam Ahmed, a Kadi Ebi J'ala ga pripisuje nekim šafijama. Takođe, hanefijski učenjaci Ibn El-Hummam i Ibn Abduššekur ovaj stav pripisuju hanefijskom mezhebu.

Pojašnjavaju svoj stav time što je svaki vjerovjesnik prije njega pozivao u svoj šerijat svoje sljedbenike, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jedan od njihovih sljedbenika pa ga obuhvata njihov opći davetski poziv.

Zajednički a ujedno i najjači dokaz sa kojim argumentiraju zagovorači svih osam gore spomenutih mišljenja, tj. oni koji su na stavu da je bio ne nekoj vjeri ili šerijatu prije početka Objave ali su se međusobno razišli koji je to šerijat, je hadis od Aiše, radijallahu anha, a kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima, u kojem ona kaže: “…Osamljivao bi se u pećini Hira’ određene noći čineći “tehannus” (u hadisu “jetehannes”)…”.

Riječ “jetehannes” učenjaci tumače sa četiri značenja:

Prvo – činjenje ibadeta, kako je to protumačio ravija Zuhri u samom hadisu.

Drugo – izbjegavanje grijeha, što su naveli Nevevi, Ibn El-Esir i Ibn Hadžer.

Treće – hanifijje, tj. činjenje ibadeta samo Allahu Jedinom ostavljajući širk, ovako je protumačio Ibn Hišam riječ “tehannus” u kojoj arapi slovo F zamijene slovom S.

Četvrto – razmišljanje o Allahu, što navode mnogi učenjaci Usulul-fikha.

Komentar: ovaj hadis i kada bi uzeli da ima samo treće značenje ne može biti dovoljan dokaz da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je slijedio neki određen šerijat, a kamoli ako uzmemo u obzir sva značenja. Po trećem značenju hadis je dokaz da on, sallallahu alejhi ve sellem, tada u pećini nije činio širk.

Deveto mišljenje – da je bio na vjeri svoga naroda i da je bio na kufru. Ovaj stav se prenosi od mufessira Es-Suddija, tj. od njega se prenosi da je bio na vjeri svoga naroda, a njegov narod je bio na širku. A od mufessira El-Kelbija se prenosi da je bio kjafir prije objave.A Ibn Hamid ovaj stav pripisuje nekim učenjacima čija imena nije spomenuo.

Oni svoj stav dokazuju sa nekoliko ajeta i jednim hadisom. Kaže Uzvišeni: “I našao te je na dalaletu pa te na pravi put uputio” (Ed-Duha, 7), i kaže: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52), i kaže: “A tebi i onima prije tebe bilo je objavljeno: ‘Ako učiniš širk, tvoja djela će sigurno propasti i sigurno ćeš biti gubitnik” (Ez-Zumer, 65).

Kažu: zadnji ajet ukazuje da se to može njemu, sallallahu alejhi ve sellem, desiti, tj. da učini širk, jer da nije tako nema smisla da mu se objavljuje prijetnja u ovom ajetu, a ako je to tako onda dva prethodna ajeta svojim vanjskim značenjem ukazuju na to da je bio na vjeri svog naroda, na kufru.

A hadis sa kojim se može dakazivati njihov stav je ono bilježi Bejheki u “Delalilun-nubuvveti” (2/37) i Ibn Ishak u svojoj Siri (2/76, broj 151) od Džubejr ibn Mut'ima da je rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a bio je na vjeri svoga naroda, sjedio je na svojoj devi na Arefatu sa svojim narodom …”.

Šejh Albani je ovaj rivajet ocjenio vjerodostojnim u knjizi “Sahihu es-sireti en-nebevijje” (1/33), a da u njemu ima slabosti na to bi upozorio sam Bejheki.

Kaže Bejheki nakon navođenja hadisa: “Značenje riječi “bio je na vjeri svoga naroda”: ono što je ostalo od nasljeđa Ibrahima i Ismaila, alejhimesselamu, a on nikada, sallallahu alejhi ve sellem, nije učinio širk”.

Kaže Ibn Kutejbe u knjizi “Te'vilu muhtelifil-hadis” (1/113): “Pod rijačima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri svog naroda se misli da je bio na onome što su bili od imana u Allaha i praktikovanja vjerskih obreda od sunećenja, gusula, hadždža, i znanja o proživljenju, Sudnjem danu i svođenju računa, a uz sve ovo nije se približavao kipovima (lažnim božanstvima) niti ih je kritikovao, i rekao je: “Omrznuti su mi”, s tim da nije poznavao Allahove farzove niti šerijatske propise koje je Allah propisao svojim robovima Svojim riječima sve dok mu Allah nije poslao objavu, …”. U odgovoru na dokazivanje sa ovim hadisom je dovoljno ovo što su rekli Ibn Kutejbe i Bejheki.

Džumhur (većina) učenjaka ovog Ummeta smatra da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio ni na kufru niti na širku ijedan trenutak u svom životu. Kaže hanbelijski učenjak Ibn En-Nedždžar u knjizi “Šerhu el-kevkeb el-munir” (4/408): “Naš vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svog naroda kod imama (učenjaka) Islama, kao što je to prenešeno u mutevarit predaji”.

Kaže imam Ahmed: “Ko tvrdi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri svog naroda, to je loše mišljenje (tvdnja), zar nije ostavljao jelo onog što je zaklano na kumirima?” (El-‘Udde, 3/765)

Prenosi El-Hallal u knjizi “Es-Sunne” (1/195) da je imam Ahmed upitan o onome ko tvrdi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svog naroda, pa je rekao: “To je ružan stav, a na onog ko to kaže treba upozoriti i ne sjediti sa njim”.

Što se tiče dokazivanja sa riječima Uzvišenog: “I našao te je na dalaletu pa te na pravi put uputio” (Ed-Duha, 7) da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na kufru i širku, ono je upitno i neprihvatljivo sa strane mnogostrukog značenja ajeta i same riječi “dalalet”, a kao što kažu učenjaci Usulul-fikha: “Dokaz koji ima više mogućnosti tumačenja dokazivanje sa njim pada”.

Oko tumačenja ovog ajeta se prenosi više od 20 mišljenja:

1- “I našao te je na dalaletu”, tj. nisi znao Kur'an niti šerijatske propise, “pa te na pravi put uputio”, pa te Allah uputio Kur'anu i šerijatskim propisima. Ovo tumačenje se vraća na kur'anski ajet “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52), a Ebu El-Feredž El-Dževzi je u svom tefsiru “Zadul-mesir” ovo mišljenje pripisao džumhuru (većini) učenjaka. A prenosi se od Hasana El-Basrija, Ed-Dahhaka i Ibn Kutejbe.

2- “I našao te je na dalaletu” od onog na čemu si bio, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio na tevhid i vjerovjesništvo. Ovo navodi Begavi u svom tefsiru.

3- “I našao te je na dalaletu” od onog na čemu si bio od šerijata, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio na Šerijat (Islam). Ovo je izabrao Sujuti u “Tefsirul-dželalejn”.

4- “I našao te je na dalaletu”, tj. bio si u gafletu od onog što se želi sa tobom od nubuvveta. Ovome svjedoče riječi Uzvišenog: “Iako si prije njega (Kur'ana) bio u gafletu” (Jusuf, 3).

5- “I našao te je na dalaletu”, znači bio si kafir, našao te u narodu koji je bio na dalaletu, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio na tevhid. Kaže Es-Suddi da je bio na vjeri svog naroda 40 godina. Ovo tumačenje se prenosi od mufessira tabi'ina Ismaila Es-Suddija, Ibn Es-Saib El-Kelibija i El-Ferra'a (nisam utvrdio na kog učenjaka se odnosi).

6- “I našao te je na dalaletu” od hidžre, pa te na nju uputio.

7- “I našao te je na dalaletu”, tj. na zaboravu, da si zaboravio kada si bio upitan o stanovnicima pećine, Zul-karnejnu i duši, “pa te na pravi put uputio”, pa te On podsjetio.

8- “I našao te je na dalaletu”, tj. da tražiš Kiblu, “pa te na pravi put uputio”, pa te na nju uputio.

9- “I našao te je na dalaletu”, tj. u nedoumici kada si trebao obznaniti ono što ti se objavljuje, “pa te na pravi put uputio”, pa te je usmjerio na to. Ovo se prenosi od El-Džunejdija.

10- “I našao te je na dalaletu”, tj. izgubljenim u tvom narodu, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio Njemu, subhanehu ve te'ala.

11- “I našao te je na dalaletu”, tj. da voliš Uputu, “pa te na pravi put uputio”, pa te na nju uputio.

12- “I našao te je na dalaletu”, tj. izgubljenim u klancima Mekke, “pa te na pravi put uputio”, pa te vratio tvom djedu Abdulmutallibu. Ovo se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.

13- “I našao te je na dalaletu”, u noći Lejletul-miradža kada je od tebe otišao Džibril a ti nisi znao put, “pa te na pravi put uputio”, pa te je uputio prema Aršu.

14- “I našao te je na dalaletu”, tj. da voliš Ebu Taliba, “pa te na pravi put uputio”, pa te je uputio da voliš svoga Gospodara.

15- “I našao te je na dalaletu”, tj. da nije niko na tvojoj vjeri, da si sam i da niko nije sa tobom “pa te na pravi put uputio”, pa su sa tobom stvorenja Meni upućena. Ovo kažu neki učenjaci Ilmul-kelama, a ovo tumačenje se najviše se svidilo Kurtubiju .

16- “I našao te je na dalaletu”, tj. nisi znao ko si, “pa te na pravi put uputio”, pa te poučio tome ko si i u kakvom si stanju. Ovo se prenosi od Bessam ibn Abdullaha.

17- “I našao te je na dalaletu”, tj. na većini onoga na čemu je bio tvoj narod 40 godina, prisustvovao si njihovim svečanostima osim što nisi činio širk, “pa te na pravi put uputio”, na put Islama.

18- “I našao te je na dalaletu”, tj. pomješanim sa mušricima, “pa te na pravi put uputio”, pa te izdvojio od njih.

19- “I našao te je na dalaletu”, tj. da tvoj narod sa tobom ne nalazi uputu jer ne znaju tvoj značaj, “pa te na pravi put uputio”, pa je uputio muslimane tebi dok nisu povjerovali u tebe.

20- “I našao te je na dalaletu”, tj. nepoznatim, “pa te na pravi put uputio”, pa je narod tebi uputio tako da su te upoznali. Ovo se prenosi od Abdulaziza ibn Jahje i Muhammeda Et-Tirmizija.

21- “I našao te je na dalaletu”, tj. kada si izašao sa Hatidžinom, radijallahu anha, karavanom Iblis je uzeo za povodac tvoje deve i odveo te sa puta, pa je došao Džibril, alejhisselam, i puhnuo u Iblisa tako da ga je odbacio u Abesiniju, “pa te na pravi put uputio”, pa te je Džibril, alejhisselam, vratio kravani. Ovo se prenosi od Se'id ibn El-Musejjiba.

Od svih tumačenja “dalaleta” u ovom ajetu najbliže je prvi stav učenjaka na čemu je džumhur učenjaka, a Allah zna najbolje. To jest, ono što je pojašnjeno u ajetu sure Eš-Šura da je dalalet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio u tome što nije znao Kur'an niti šerijatske propise, kaže Uzvišeni: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52).

I na kraju, njihovo dokazivanje sa ovim ajetom “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” da je bio na vjeri svoga naroda 40 godina, je takođe upitno. Oko tumačenja riječi da “nije znao šta je iman” prenose mufessiri tri mišljenja:

– da ovdje iman znači dava, tj, da nije znao šta je dava (misionarstvo), ovo se prenosi od Ebu El-‘Alije,

– da nije znao propise imana i njegova obilježja, ovo su izabrali Ibn Kutejbe i Ibn Huzejme.

– da nije znao šta je iman prije punoljetnosti, ovo prenosi mufessir El-Vahidi.

Najbliže tumačenje je drugo mišljenje, tj. da nije znao propise imana i njegova obilježja. Pa je tako tefsir ajeta: Ti nisi znao šta je Kur'an niti propise imana i njegova obilježja. A ovo ne znači da je bio na kufru ili širku.

Deseto mišljenje – da ga Uzvišeni Allah prije poslanstva nije bio obavezao da slijedi ijedan šerijat i nije bio i na jednom šerijatu. Neki učenjaci ovog stava pojašnjavaju da je vjerovao u Allaha, a naravno u Allah su vjerovali i mušrici Mekke što je Uzvišeni Allah potvrdio u Kur'anu na nekoliko mjesta, ali nije činio djela širka. Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta što su mnogi učenjaci naglasili. Između ostalih, ovo je zvanični stav tri fikhska mezheba: hanefijskog, malikijskog i hanbelijskog.

Hanefijski učenjak Es-Serahsi kaže da je ovo zvanični stav njihovog mezheba, a hanbelijski učenjak Ibn En-Nedždžar kaže da je ovo zvanični mezheb hanabila.

Takođe, ovo je stav eš'arija, mu'atezila, učenjaka Bakilanija, Razi, Ebu Hasana El-Eš'arija, Kadija Ebu J'ale i mnogih drugih.

Njihov dokaz je da nema dokaza da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na nekoj vjeri ili šerijatu, jer da je bio to bi nam on sam spomenuo ili bi drugi prenijeli, a da se ovaj podatak krije za tako nešto nema povoda.

Jedanaesto mišljenje – da je bio na šerijatu razuma. Ovaj stav je batil, jer razum nema šerijata, kao što kaže Ibn El-Kušejri.

Dvanaesto mišljenje – da po ovom pitanju nemaju određenog stava. Na ovome su imam Šafija, imamul-haramejn El-Džuvejni, Ibn El-Kušejr, Imaduddin Ilkija, Gazali, Amidi, Nevevi i mnogi drugi. Dokazuju svoj stav time što sam razum po tom pitanju ne može da obavezuje na nešto konkretno, a nema šerijatskog teksta niti idžma (konsenzusa) po tom pitanju.

Nakon svega izloženog može se rezimirati sljedeće:

– Da nema razilaženja među učenjacima da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave (poslanstva i vjerovjesništva) nije bio musliman, tj. u Islamu sa kojim je došao Kur'an. Prenose neki učenjaci Usulul-fikha od hanbelijskog učenjaka Ibn ‘Akila da je rekao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio musliman i mu'min u Islamu, međutim sa tim riječima je sam pojasnio da misli da je bio na milletu (vjeri) Ibrahima, alejhisselam, a ne Islamu koji je došao sa Kur'anom.

– Oko toga na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave učenjaci imaju 12 mišljenja, džumhur (na čemu su tri mezheba) je na stavu da ga Uzvišeni Allah prije poslanstva nije bio obavezao da slijedi ijedan šerijat niti je bio na nekoj vjeri.

Takođe, od jačih mišljenja, sa strane mnoštva učenjaka koji ih zastupaju i koja imaju neke dokaze, je mišljenje većine hanabila, tj. da je bio obavezan da slijedi neki šerijat uopćeno, s tim da se ne može reći da je pripadao ummetu ili šerijatu nekog vjerovjesnika, takođe mišljenje mnogih učenjaka šafijskog mezheba, tj. da je bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam.

– Ono što se može pouzdano reći je: da nema jasnog niti vjerodostojnog dokaza koji ukazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave slijedio šerijat nekog poslanika prije njega, jer da ima bio bi prenešen, zabilježen i poznat učenjacima ovog Ummeta pa se ne bi oko toga toliko razišli.

– Većina učenjaka ovog Ummeta smatra da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svoga naroda, tj. niti na kufru niti na širku, dok nekolicina učenjaka (njih dvojica ili trojica) ima drugačiji stav.

– Pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave spada u oblast istorije a ne šerijatskih propisa, znači da nema veze sa akidom jednog muslimana niti je posljedica ovog pitanja neki šerijatski propis, jer se muslimani obavezuju sa onim sa čime je došao nakon Objave.

– Pogrešno je uvjerenje mnogih dobrodušnih muslimana da ako imaju što bolje, ljepše i idealnije mišljenje o vjeri i životu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave, pa makar se to i ne slagalo sa historijskim i biografskim činjenicama niti sa stavovima učenjaka ovog Ummeta, da time više vole, cijene, slijede i poštuju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da čak za to imaju sevape. Ve billahi tevfik.

DODATAK
A što se tiče mog prethodnog odgovora na slično pitanje, tekst tog pitanja i odgovora je sljedeći:
Pitanje: Esselamu alejkum! Je li Muhamed, sallallahu alejhi ve sellem, prije objave bio u islamu i kako se tada prakticirala vjera?

Odgovor:
Alejkumusselam.

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave nije bio musliman niti u islamu.

Dokaz za to su riječi Uzvišenog u suri Ed-Duha: “Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i bio si na zabludi, pa te je na Pravi put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio?” (Ed-Duha 6-8)

Ovaj ajet jasno govori da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave bio na dalaletu pa ga je Uzvišeni sa Kur'anom uputio na pravi put.

Takođe, kaže Uzvišeni u drugom ajetu: “Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, zaista, upućuješ na Pravi put”. (Eš-Šura, 52)

A vjera koja se praktikovala u Mekki je bila mnogobožačka u kojoj je bilo ostataka Ibrahimove, alejhisselam, vjere. Mekelije, stanovnici Mekke, su bili mušrici, obožavaoci kipova.

Detaljnije o ovome se može pročitati na početku svake sire. Ve billahi tevfik.”

Komentar u nekoliko tačaka:

Prva – ja nigdje u ovom odgovoru nisam spomenuo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio kjafir ili mušrik.

Drugo – drugi dio odgovora u kojem stoji da je vjera koja se praktikovala u Mekki bila mnogobožačka i da su stanovnici Mekke bili mušrici, obožavaoci kipova, je odgovor na drugi dio pitanja, tj. “kako se tada prakticirala vjera”, te se aposolutno ne odnosi na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Treće – a riječi da “Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave nije bio musliman niti u Islamu”, su potpuno tačne, oko toga nema razilaženja među učenjacima, o ovome je prilikom obrađivanja mes'ele bilo govora.

Četvrto – a riječi “da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave bio na dalaletu (kako je spomenuto u samom ajetu) pa ga je Uzvišeni sa Kur'anom uputio na pravi put”, ja sam ih argumentirao i protumačio drugim ajetom, tj. riječima Uzvišenog: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise”. (Eš-Šura, 52)

A ovo tumačenje ajeta i same riječi dalalet je mišljenje većine učenjaka ovog Ummeta, o čemu je takođe već bilo govora. Znači, dalalet u ovom slučaju znači nepoznavanje Knjige (Kur'ana) i nepoznavanje propisa imana, a ne kufr ili širk.

Peto – u pitanju sam upitan da li Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio u Islamu, našto sam i odgovorio. Znači, nisam upitan na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave, tako da to pitanje nisam ni spominjao.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Svakoj muslimanki je stroga vjerska obaveza po idžmau’ (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta da pokrije i sakrije svoje stidno mjesto (avret) od pogleda drugih ljudi. Ovaj idžma’ učenjaka prenose mnogi alimi u svojim knjigama.

Kaže Ibn Hubejre u svojoj knjizi “El-Ifsah” (1/114): “Idžma’ učenjaka je na tome da je pokrivanje avreta vadžib”. A Ibn Redžeb u svom komentaru Buharije “Fethul-bari” (2/171) kaže: “Donešen je idžma’ učenjaka o obavezi skrivanja avreta od očiju ljudi”, a slično prenosi Ibn Bettal u svom kometaru Buharije “Šerhu sahihil-Buhari” (1/395) kada kaže: “Učenjaci su na idžma'u da je vadžib pokrivanje avreta od očiju ljudi”. Ibn Abdul-berr u svoje dvije neprikosnovene knjige “Et-Temhid” i “El-Istizkar” bilježi: “Idžma’ učenjaka je na tome da je uopćeno pokrivanje avreta od očiju ljudi stroga obaveza” (“Et-Temhid” 6/376, “El-Istizkar” 2/152). I kaže Ibn Rušd u svojoj knjizi

“Bidajetul-mudžtehid” (1/114): “Složni su učenjaci da je uopćeno pokrivanje avreta farz”. Koji dio tijela se smatra avretom (stidnim mjestom) kod žene? Čitavo žensko tijelo je avret (stidno mjesto), s tim da su se učenjaci razišli oko pokrivanja ženinog lica da li je sunnet ili vadžib ako otkrivanje njenog lica ne izaziva fitnu. A ako izaziva fitnu onda su složni da je pokrivanje lica vadžib. Ispravno je, našto jasno ukazuju ajeti i vjerodostojni hadisi, da je pokrivanje lica žene muslimanke vadžib svejedno bilo to u vremenu fitne ili ne. Dokazi iz Kur'ana, Sunneta, idžma'a, kijasa (analogije), predaja ashaba i zdravog razuma koji ukazuju na obavezu pokrivanja punoljetne muslimanke su mnogobrojni i što je uglavnom općepoznato svakom muslimanu.

A u stidno mjesto žene ulaze između ostalog glava, kosa i vrat, oko čega su složni učenjaci. Razilaze se oko lica žene da li je njegovo pokrivanje sunnet ili vadžib što je već rečeno. Prema tome, nema razilaženja među učenjacima da je muslimanki vadžib da se pokrije na što ukazuju jasni i nedvosmisleni šerijatski tekstovi. A to znači da je žena griješna ako to ne uradi čineći time veliki grijeh prema Allahu. Osim ako se nije pokrila jer nije znala da je to vadžib, ili su joj neznalice “pojasnile” da to nije toliko bitna stvar u Islamu jer je najbitnije imati čistu dušu. A može li nepokrivena žena muslimanka imati čistu dušu oglušujući se na tolike ajete i hadise koji obavezuju muslimanku da se pokrije. Pokrivanje žene muslimanke nije stvar želje, sviđanja, mode i dopadanja, nego jedna od temeljnih vjerskih obaveza za ženu. Ovo zadnje se odnosi na ženu koja nije bila nikako pokrivena, a šta je sa ženom koja je inače pokrivena ali se otkriva radi dunjalučkog šićara. To jest, otkriva se da bi joj Allah dao opskrbu čineći pri tome grijeh prema Allahu, što je nespojivo jedno sa drugim.

Žena koja je udata nije obavezna da ona izdržava porodicu i nije griješna ako se u tome ne zalaže. Na mužu je obaveza da uzdržava i nju i njihovu zajedničku porodicu. A ako nije udata dužan je da je izdržava njen staratelj, bilo to otac, brat i slično. Ženi je dozvoljeno da radi uz ispunjenje određenih uslova, a jedan od osnovnih uslova je taj da žena prilikom rada ne otkriva svoj avret, tj. ono što joj je naređeno da pokriva.
Što znači da ako taj šart ne može ispuniti prilikom obavljanja posla da joj nije dozvoljeno raditi, oko čega nema razilaženja među učenjacima. Izuzetak iz ove zabrane je nužda, a pod nuždom se podrazumijeva u ovom slučaju da ako ne bi radila otkrivena, jer drugačije ne može, da bi to odvelo da ona ili oni koji zavise od nje da bi umrli od gladi. Jer kao što je dozvoljeno onome koji bi umro od gladi, a ima samo svinjetinu za jelo, da mu je dozvoljeno da pojede svinjetine onoliko koliko mu je dovoljno da preživi. Isto tako da popije alkohola što je došlo u kur'anskim ajetima, tako isto ženi koja bi umrla od gladi ako ne bi radila otkrivena jer nema drugog izbora, dozvoljeno je da u takvom stanju radi da ne bi umrla od gladi.

Ako je ta žena u ovakvom stanju, njoj je dozvoljeno da se otkrije, a ako nije nije joj dozvoljeno da radi otkrivena, pa makar nikada ne našla posao.
Musliman treba da se boji Allaha i da poštuje Allahove granice, a Allah takvima obećava da će im naći izlaza odakle se i ne nadaju. Kaže Uzvišeni: “A onaj ko se Allaha boji (izvršavanjem naređenja i ostavljanjem harama), Allah će mu naći izlaz i opskrbiće ga odakle se i ne nada. A onaj ko se na Allaha osloni pa On mu je dovoljan” (Et-Talak, 2-3). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje