Neka je hvala Gospodaru svjetova! Kad je riječ o čovjeku koji zaboravi da nema abdest te uzme abdest s nijetom da ga obnovi, i potom se sjeti da abdest uopće nije imao, islamski autoriteti imaju podijeljena mišljenja. Ibn Kudama veli: “Je li ispravan abdest onog čovjeka koji se, misleći da ima abdest, abdesti s namjerom da ga obnovi, a zatim se sjeti da uopće nije imao abdest? O tom pitanju u našem mezhebu postoje dva stava: prvo, taj je abdest ispravan jer ispunjava šerijatske uvjete, pa se njima postigla čistoća za namaz, i to na osnovi hadisa u kojem se kaže da se djela cijene prema namjerama i na osnovi analognog prosuđivanja prema onom ko nema abdest, pa uzme abdest da bi bio čist; i, drugo, taj abdest nije ispravan jer ga čovjek nije uzeo s namjerom otklanjanja hadesa (stanja u kojem se obveznik nalazi dok nema abdest), a ni s namjerom koja posredno uključuje otklanjanje tog stanja, te je u tom slučaju uzimanje abdesta uvelike slično pranju dijelova tijela radi rashlađivanja.” (el-Mugni, 1/83)
En-Nevevi je zapisao: “Je li ispravan abdest ako ga čovjek uzme iz predostrožnosti, a zatim se sjeti da abdest nije imao? U vezi s ovim pitanjem učenjaci Horosana imaju dva stava. Ispravan je stav onih koji kažu da abdest, uzet s takvom namjerom, nije ispravan, utoliko što se obveznik kolebao glede nijeta – nije pouzdano znao ima li abdest ili ga nema, a to kolebanje, osim u vanrednom stanju, utječe na ispravnost abdesta. Oni koji zastupaju suprotan stav kažu da je takav abdest ispravan jer je ispunio šerijatske uvjete i njime se, uvjetno rečeno, slučajno otklonio hades. Preferira se prvi stav.”  (el-Medžmu, 1/331)
Navodeći situacije u kojima abdest nije valjan, to jest pod kojim se ne može klanjati farz-namaz, malikijski autoritet Halil naveo je i situaciju o kojoj ovdje govorimo. (Vidjeti: el-Muhtesar, str. 19)
Šejh Ebu Abdullah Iliš zapisao je: “Ako bi čovjek mislio da ima abdest pa ga ponovo uzeo radi nagrade ili zbog obaveznosti uzimanja abdesta za namaz, te se sjetio da zapravo nije imao abdest, pod tim abdestom ne bi mogao klanjati obavezni namaz zato što ga nije uzeo s namjerom da otkloni hades i zato što je obaveza razinom iznad dobrovoljnog djela.” (el-Hašijetu ala šerhi šejhil-islam, 1/86)
Hanbelijski učenjaci drže da je ispravan abdest onog ko zaboravi da nije pod abdestom, te uzme abdest s nijetom da obnovi abdest. I ovo je ispravan stav. Naime, takav je abdest ispunio šerijatske uvjete i njime se, uvjetno rečeno, slučajno otklonio hades. Šejh Mensur el-Behuti kazao je ovako: “Kad bi čovjek uzeo abdest radi onog za što je poželjno imati abdest, kao što su, naprimjer, učenje Kur’ani-kerima, činjenje zikra, učenje ezana, spavanje, ili kad bi se abdestio da otkloni srdžbu, u tom bi slučaju njegov hades bio otklonjen. Također je otklonio hades i onaj ko uzme abdest s namjerom da ga obnovi, a poslije toga ustanovi da uopće nije imao abdest, to više jer je imao nijet uzeti abdest koji je u šerijatu mjerodavan za obavljanje ibadeta. Ista je situacija s džunupom koji zanijeti kupanje radi džume, koje nije obavezno: on se ne mora opet kupati. Ne mora se, također, dva puta okupati ni onaj ko je džunup petkom, pa se okupa s namjerom da otkloni džunupluk, premda je bolje da se okupa dva puta: jednom radi otklanjanja džunupluka, a jednom radi džume. K tome, dozvoljeno je objediniti ta dva nijeta u jedan, i postići će se nagrada za kupanje radi džume.” (er-Revdul-murbi, 1/195)
Šejh Ibn Usejmin veli: “…i evo za to primjera: čovjek je klanjao podne-namaz i zatim obavio fiziološku potrebu, a kad je nastupilo vrijeme ikindijskog namaza, zaboravivši da je, onda, izgubio abdest, abdestio se s namjerom obnavljanja abdesta – njegov je abdest ispravan. No, njegov abdest ne bi bio ispravan u situaciji da ga je uzeo s tim nijetom svjestan da uopće nema abdest, taj se poigrava uzimanjem abdesta. Zanijetiti obnavljanje abdesta može samo onaj ko abdest ima, odnosno ko misli da ga ima.” (eš-Šerhul-mumti, 1/183)
Šejh Halid el-Mušejkih kaže: “Ako čovjek uzme abdest i klanja namaz te zatim obavi fiziološku potrebu i, kad nastupi vrijeme drugog namaza, odluči obnoviti abdest, a poslije se sjeti da abdest uopće nije imao, kazat ćemo mu da je njegov hades otklonjen jer je obnovio abdest u situaciji kad je propisano da se obnovi.” (Šerhu umdetit-talib, str. 91)
Kao zaključak možemo reći da je lijepo imati predostrožnost kad je riječ o ibadetima, pa se preporučuje uzimanje abdesta i ponavljanje namaza u situaciji koju smo razmatrali u ovom odgovoru, da bi čovjek bio oprezan glede ibadeta, postupajući u ovom slučaju prema mišljenju onih učenjaka koji su kazali da takav abdest nije ispravan, jer je i to mišljenje mjerodavno. A Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Ako čovjek prilikom uzimanja abdesta zaboravi oprati jedan dio tijela i sjeti se nakon kratkog vremena, oprat će taj dio i dijelove tijela koji se peru poslije njega. Naprimjer, umio si lice, zatim desnu ruku, a zaboravio si oprati lijevu ruku, te si potom potro po glavi i ušima te oprao noge, a onda si se sjetio da si izostavio pranje lijeve ruke – u toj ćeš situaciji oprati lijevu ruku i zatim abdest uzeti dokraja. Obavezali smo te na potiranje po glavi i ušima te na pranje nogu zato što se abdest mora uzeti onim redoslijedom koji je spomenut u časnom Kur’anu: “O vjernici, kad hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka…” (el-Maida, 6)

A akoli se dogodi da obveznik prilikom uzimanja abdesta zaboravi oprati jedan dio tijela (i ovdje važi prethodni primjer) i sjeti se nakon nakon što protekne mnogo vremena, uzet će abdest ispočetka jer je izostavio uzastopno pranje dijelova tijela, a ono je, kako smo kazali, uvjet ispravnosti abdesta. Ipak se ne treba osvrtati na sumnju, to jest ako čovjek, nakon što uzme abdest, posumnja u to je li izvršio sve farzove abdesta, kao što su, naprimjer, pranje ruku, ispiranje usta i nosa i tako dalje. U toj će situaciji smatrati da ima abdest, i nema nikakve smetnje da obavi namaz pod tim abdestom. To je tako, jer nije mjerodavna sumnja koja se pojavi nakon ibadeta, takvoj sumnji ne treba pridavati nikakvu pažnju. Ukoliko bismo kazali da je sumnja i u toj situaciji mjerodavna, muslimane bismo doveli u položaj da sumnjaju u svoje ibadete. U tome što se sumnja koja se pojavi nakon ibadeta ne uzima u obzir, ogleda se Allahova, dželle šanuhu, milost. Čovjek je dužan ispraviti samo onu grešku u koju je siguran. A Gospodar, opet, najbolje zna.

Šejh Muhammed b. Usejmin