Alejkumusselam.

Kao prvo, ne vidim zašto bi bilo dobro da se ne iznosi javno kako doktori islama argumentiraju svoje stavove u škakljivim mes’elama za naše podneblje.

Kao drugo, bitno je navesti ko argumentira na ovakav način. To jest, gore spomenuta pitanja su navedena na stranici http://www.dzemat-oberhausen.de pod naslovom “Savjeti muslimanskoj omladini (dr. Fuad Sedić i dr. Izet Terzić) Tekst je objavljen u hrestomatiji: SAVREMENE MUSLIMANSKE DILEME, pluralizam, ljudska prava, demokratija, pravda, džihad, ekstremizam, terorizam. Priređivač: Ahmet Alibašić. Izdavač: Centar za napredne studije, Sarajevo, 2009./1430. h.g. (pdf-izdanje)“.

A što se tiče odgovora na pitanje on glasi:

Prva mes’ela (Korištenje tespiha i zajednički zikr u namazu)

Argumentiranje opravdanosti zajedničkog zikrenja u namazu sa:
– “oduvijek je kod nas bila praksa da se poslije namaza zajednički zikri (tespih čini) i da se zajednički uči dova”,

– “naši stariji su lijepo govorili: “Kada se dije sijeno, treba lijepo dovršiti”, aludirajući time na tespihanje i učenje dove nakon namaza”,

– etiketiranje ovog zajedničkog zikra novotarijom i zajedničko netespihanje je zbunjivanje našeg naroda i pokušaj uvođenja smutnje i razdora,

– “dosadašnja praksa u Bosni je pokazala da imamo toliko ljudi među našim džematlijama koji će, ako nemaju u rukama tespih, i ako im još mujezin glasno ne kaže šta treba da izgovaraju, samo šutjeti. Pa zašto onda smeta da ljudi, ako im to olakšava zikr, koriste tespih ili neko drugo pomagalo”,

– “tespih je kod nas oduvijek imao vjersko obilježje”, …

Ovakvo argumentiranje i opravdavanje nekog postupka u najmanju ruku ne priliči nekome ko završi neki pa i najlošiji islamski fakultet a kamoli nekom doktoru islama. U Šerijatu su argumenti i dokazi ajeti iz Kur’ana, vjerodostojni hadisi, idžma učenjaka i kijas (analogija) (a oko ostalih dokaza kao izvora Šerijata ima veliko razilaženje među učenjacima).

Nema sumnje da je zajednički zikr (ne korištenje tespiha, jer oko njega ima razilaženje) novotarija, a dokaz je hadis mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, rekao: “Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbija”.

Druga mes’ela (Obavljanje namaza po drugim mezhebima)

A što se tiče onoga što je navedeno po pitanju mes’ele obavljanja namaza po drugom mezhebu:

– “forsiranje drukčijeg načina klanjanja nije donijelo nikakve pozitivne rezultate u našoj sredini, nego je samo unijelo zabunu među našim narodom”,

– oni koji to rade unose zabunu i remete ustaljeni način klanjanja, zaboravljaju da je sloga i zajedništvo farz, a da su te stvari (dizanje ruku prije i poslije ruku’a) samo pohvaljene sunnet, …

Sve navedeno je neprihvatljivo jer slijeđenje mezheba nije vjerska obaveza, tj. slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb. A obavezivanje muslimana da slijede neki određeni mezheb (bio hanefijski ili neki drugi) je novotarija u vjeri našto ukazuje sljedeće:

1. Hadis mutefekun alejhi: “Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija”. A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.

2. Najbolje generacije ovog Ummeta selefu salih nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.

3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur’ana i Sunneta.

4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Rečeno je Ebu Hanifi: “Ako ti nešto kazeš, a Allahova knjiga je oprečna tome”, reče on: “Ostavite moj govor radi Allahove knjige”. Onda mu je rečeno: “A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru”, kaze: “Ostavite moj govor radi hadisa”, te mu bi rečeno: “A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom”, “Ostavite moj govor radi govora ashaba”, reče on. (Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.83.)

Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hummam u knjizi “Et-Tahrir”: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…”. (Et-Takrir vet-tahrir fi ‘ilmil-usul, Ibn Emir el-Hadždž, 3/468).

Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…”. (Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.77.)

Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak šta više mišljenja imama su dignuta na nivo Kur’ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje” (Et-Tevbe 31). El-Muemmel lirredi ilel-emri el-evveli”, Šihabuddin Ebu Šame, 1/10).

Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učanjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i očemu je obavijestio. Svačiji govor se uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način…”. (Medžmu’ul-fetava, 20/208-209).

Treća mes’ela (Dizanje ruku prilikom učenja dove i potiranje lica nakon toga)

Tačno je da je dizanje ruku prilikom učenja dove prenešeno u mutevatir hadisima, s tim da mi nije poznato da iko od onih protiv kojih je usmjerena knjiga “Savjeti muslimanskoj omladini” negira ovo pitanje (dizanje ruku prilikom učenja dove) i ovu praksu a kamoli da to smatra novotarijom.

A što se tiče spomenutih hadisa o potiranju lica nakon dove, treba znati da potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svoje lice kojeg bilježe Ebu Davud od Ibn Abbsa i Tirmizija od Omera, radijallahu anhum, ovaj hadis je munker (veoma loš), takvim ga ocjenjuju Ebu Davud i Ebu Hatim u knjizi “El-‘Ilel” (2/351).

U senedu rivajeta od Tirmizija je Hamad ibn ‘Isa El-Džuheni oko kojrg su složni učenjaci da je slab (Tehzibul-kemal, 7/281). Imam Malik negirao potiranje lica nakon dovljenja, a Sufjan Sevri prezirao, imam Ahmed o tome nije ništao čuo, a imam Bejheki je ono što je prenešeno ocijenio slabim. A šejh Albani je i hadis koji bilježi Tirmizi i hadis koji bilježi Ebu Davud ocijenio veoma slabim u knjizi (Irvaul-galil, 433 i 434).

Takođe, dodaje Albani da nije isparavan stav da ova dva hadisa podupiru jedan drugog zbog velike slabosti u senedima. Prema tome, potiranje lica poslije dovljenja dignutih ruku nije propisano. Čudno je da doktor hadisa nije naveo ili istražio i spomenuo šta su učenjaci rekli o ovim hadisima, tj. da su svi slabi, a negiranje prakse koja je zasnovana na slabim hadisima nije netolerancija i jednostranost.

Uglavnom, uopćena ocjena ovakvog argumentiranja, dokazivanja i obrađivanja nekih aktuelnih šerijatskih pitanja je veoma slaba, nema objektivnosti u pristupu tematici niti su naučno (šerijatskom naukom, naravno) obrađena pitanja, a da ne govorimo o smiješnim (i istovremeno žalosnim) pokušajima opravdavanja postojeće prakse kojekakvim narodnim izrekama ili parolama: “zbunjivanja ljudi i sijanja smutnje i razdora” i “zajedništvo i jedinstvo su farz”. Stiče se dojam da je cilj knjige bio da se po svaku cijenu opravda postojeća praksa praktikovanja vjere u Bosni (i šire) u spomenutim pitanjima, svejedno imali za to dokaza u Šerijatu ili ne i je su li to novotarije ili ne. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Pod travničkom jacijom se podrazumijeva klanjanje jacije namaza u ljetnom periodu u Bosni sahat i pol nakon nastupanja akšam namaza, a ne kao što je u takvimu u kojem vremenski razmak između akšama i jacije u jednom ljetnom periodu bude više od dva sahata. Ovo vrijeme početka klanjanja jacije u ljetnom periodu a koje je nazvano travničkom jacijom se pripisuje travničkom muftiji Korkutu, tj. da je on izdao fetvu o tome.

Znači, to što je nazvano travničkom jacijom u pitanju, a opisano riječima “klanjali bi skoro odmah jaciju poslije akšama i na spavanje”, to nije takozvana travnička jacija, jer se pod njom podrazumijeva klanjanje sahat i pol nakon akšama.

A što se tiče početka jacijskog vremena, nema razilaženja među islamskim pravnicima da jacijsko vrijeme nastupa sa nestankom Šefeka, s tim da su se razišli oko toga šta je to Šefek. Dokaz da jacija nastupa sa zalaskom Šefeka je hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anhuma, u kojem je između ostalog došlo: “A vrijeme akšam namaza traje sve dok nestane Šefeka”. (Prvi stav učenjaka) Većina učenjaka ovog Ummeta od malikija, šafija i hanabila, kao i Ebu Jusufa i Muhammeda ibn Šejbanija od hanefija smatra da je Šefek crvenilo i ostatak sunčeve svjetlosti nakon što ono zađe. Znači, po ovom stavu jacija nastupa kada na nebu na mjestu i strani gdje zalazi Sunce nestanu crvene zrake.

(drugi stav učenjaka) Dok Ebu Hanife i El-Muzeni od šafija smatraju da je Šefek bjelina koja se pojavi nakon crvenila. A vremenska razlika između ova dva Šefeka (crvenog i bijelog) je u nekih dvanaest minuta.

Ebu Hanife dokazuje svoj stav da je Šefek bjelina sa hadsim koje se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je došlo: “Zaista je zadnje vrijeme akšama kada pocrni horizont”, a pocrni kada se Sunce sakrije u tami a to je vrijeme kada nestane bijeli Šefek. Spomenuti hadis navodi Ez-Zejle’i u “Nasbur-rajeti” (1/234) i kaže da je hadis čudan, tj. nije mu poznat, znači slab. Takođe, Ibn Hadžer u knjizi “Ed-Diraje” (1/103) kaže za ovaj hadis da ga nije mogao naći ali da ima hadis sličan njemu kojeg bilježi Ebu Davud. A u hadisu u kojem je došlo da je Džibril, alejhis-selam, podučavao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada će klanjati farz namaze je došlo, između ostalog: “A klanjao je jaciju kada potamni horizont”. Ovaj hadis bilježe Ebu Davud, Darekutni, Hakim i Bejheki, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Zehebi i El-Hattabi, a dobrim ga ocjenjuju Nevevi i Albani.

A argumenti sa kojima dokazuje džumhur da je Šefek crvenilo su, prije svega, samo jezičko značenje Šefeka za kojeg stručnjaci arapskoj jezika, poput El-Dževherija, El-Ezherija i El-Ferra’a, kažu da znači crvenilo. Takođe, dokazuju sa hadisom od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Šefek je crvenilo, pa kada nestane Šefeka obavezan je namaz”. Bilježi ga Darekutni a Ibn Huzejme ga ocjenjuje vjerodostojnim, međutim, ispravno je da su ovo riječi Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, kako su to pojasnili Bejheki, Ibn Abdulhadi i Nevevi. Tumačenje Šefeka sa crvenilom se prenosi od mnogih ashaba i tabi’ina tako da je stav koji je zauzeo Ebu Hanife jako slab jer ga ne podupiru nikakvi dokazi.

Prema tome, ibret u nastupanju jacijskog vremena je nestanak crvenila iznad horizonta u pravcu gdje je Sunce zašlo što važi za sva mjesta i godišnja doba. S tim da se taj nestanak crvenila vremenski mijenja shodno godišnjem dobu i mjestu.

Onaj ko hoće da ustanovi koliko traje akšam namaz, sve do nestanka crvenila treba posmatrati i utvrditi to u stvarnosti i za ljeto, jesen, zimu i proljeće.

Već dvije godine lično sam posmatrao nestanak crvenila u ljetnom periodu kod nas u Bosni i ustanovio da, kada je po vaktiji nastupanje jacije bilo više od dva sata nakon početka akšama, da je nestanak crvenila bio nakon sahat i dvadeset minuta, što znači da ono računjanje jacijskog vremena po vaktiji se ne slaže sa šerijatskim određivanjem nastanka jacije namaza, čak ni po mišljenju Ebu Hanife. Takođe, ono što se naziva travničkom jacijom, tj. da se jacija klanja sahat i pol nakon akšama, je bliže mišljenju većine učenjaka i bliže je spomenutim dokazima o nastupanju jacije namaza. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Sejh Halid b. Su’ud el-Bulejhid, Član Naučne Saudijske Organizacije za Sunnet je napisao sljedeci tekst:

Situacije u kojima je, po islamu, ženi dozvoljeno da traži razvod braka

Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova; neka je salevat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegovu časnu porodicu i na njegove ashabe i na sve one koji slijede njegov put do Sudnjega Dana.

Osnova, kada je u pitanju brak, jeste vladavina ljubavi, sloge i međusobnog razumjevanja međ’ supružnicima, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „Od Njegovih znakova jeste i to što je od vas druge vaše stvorio, kako bi se uz njih smirili, i dao je da među vama vlada ljubav i samilost; doista su u tome znaci za one koji razmišljaju!“ (el-Rum, 21.)

Razvod braka je propisan-dozvoljen u posebnim i specifičnim situacijama, koje su nespojive sa srećom i uživanjem, kada život više liči na patnju koja se ne može podnijeti, ili na međusobno izbjegavanje bračnih drugova, koji se nikako više ne mogu složiti.

Situacije u kojima se dozvoljava ženi traženje razvoda jesu sljedeće:

1. Ako je ženi ogavan izgled (halk), ili moral (huluk), njenog muža, i to je stiglo do tog stepena da se više ne može živjeti sa time, jer joj je muž postao poput nekoga od mahrema, pa makar taj čovjek i bio dobar u pitanjima dina-vjere. Dozvoljeno joj je tražiti razvod braka od njega, pa ako joj, iz dobročinstva svoga, to dozvoli – to će se smatrati razvodom, a ako joj bude tražio protunaknadu to će se smatrati „el-Hul’om“, shodno hadisu Ibnu Abbasa r.a.: Žena Sabita b. Kajsa r.a., je došla Poslaniku s.a.w.s., rekavši: O Allahov Poslaniče, ne zamjeram Sabit b. Kajsu niti ahlak niti din, ali mrzim kufr nakon primanja islama (tj. grijeh neposlušnosti prema mužu). Poslanik s.a.w.s., reče: Hoćeš li mu vratiti baštu koju ti je poklonio? Da – odgovori ona. Poslanik s.a.w.s., reče Sabitu: Prihvati baštu zauzvrat, i razvedi je!“ (Buhari)

2. Ako žena ne bude zadovoljna vjerom svoga muža, gdje će trpjeti štetu na vjerskoj osnovi ako ostane zajedno s njim, u slučaju da joj je muž fasik-griješnik, koji ne izvršava farzove-naredbe, ili pak konzumira opojna sredstva, ili je poznat po činjenju nemorala i ogavština, ili traži od nje da se otkriva i da čini zabranjena djela, uz činjenje ostalih velikih i teških grijeha, dok će ona raditi na tome da ga popravi, pa ako joj, nakon uloženog truda, to ne pođe za rukom, dozvoljeno joj je da mu traži razvod braka, a nekada će joj to biti i obaveza, shodno interesu njene vjere, pa ako ne bude htio razvesti je – svoj slučaj će prijaviti vlastima-državi (hakim), kako bi je država razvela od njega, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Ne smije se trpiti niti nanositi šteta!“ (Ibnu Madždže)

3. Ako će zbog zajedničkog života žena trpiti fizičku ili psihičku štetu, u slučaju da je njen muž zulumćar koji je napada, bije, tuče, psuje, vrijeđa, ne poštuje je i ne cijeni, ili je psihički zlostavlja i vrijeđa, i u čast joj dira, i sa njome se ophodi kao sa robom, i sve navedeno se dešava često i u kontinuitetu; ona ga savjetuje, opominje, pokušava ga popraviti, pomagajući se sa ljudima od utjecaja i dobre volje pri svemu tome; ako sve to pomogne elhamdulillah, a ako sve to ne bude od pomoći, tražiće razvod od njega i spašavaće se od njegova zla!

4. Ako muž ne bude ispunjavao svoje obaveze prema ženi, pa bude tvrdica i cicija, uskraćujući joj neophodnu nafaku i izdržavanje, ili joj sa te strane ni malo pažnje ne poklanja, ili ne spava s njom, što joj pričinjava štetu i izlaže je fesadu i nemoralu, ili joj ne obezbjeđuje stan kakav njoj dolikuje po adetu dotičnog mjesta, ili je izbjegava i ne boravi kod nje u kući bez opravdanog razloga. Ona će tražiti svoja prava od njega, podsjećajući ga na Allaha dž.š., i na Njegovu kaznu – pa ako ne izvrši svoje obaveze i ne dadne joj njena prava ili se ne dogovori sa njom u vezi toga – dozvoljeno joj je tražiti razvod braka zbog neispunjavanja svojih prava u toj bračnoj zajednici.

Što se tiče ostalih situacija koje se često dešavaju među supružnicima u njihovom svakodnevnom životu poput svađa ili zavisti ili razilaženja u mišljenju i stavu ili nekomuniciranja s ostatkom familije ili slabljenja ljubavi – ženi nije dozvoljeno da zbog ovih stvari traži razvod braka od svoga muža, zbog toga što kuće i familije uglavnom počivaju na ljudskotini i lijepom suživotu a ne na ljubavi, kako nam to potvrđuje imam Šafija rhm.. Bračni život nije pošteđen talasanja i problema, i to nije bio slučaj ni sa kućom Poslanika s.a.w.s., niti njegovih ashaba!

Zbog svega navedenog se bilježi izričita zabrana i žestoka prijetnja svakoj onoj ženi koja zatraži razvod braka bez šeri’atski opravdanog i ubjedljivog razloga. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Koja god žena zatraži razvod od svoga muža bez šeri’atski opravdanog razloga – džennetski miris je takvoj ženi zabranjen!“ (Sahih. Ebu Davud, Tirmizi, Ibnu Madždže, Darimi, Ibnu Hibban)

Stoga je obaveza svakoj ženi – muslimanki – da se boji Allaha dž.š., i da zastane na Njegovim granicama, i da ne traži razvod braka za svaku sitnicu, kako ne bi bila jedna od onih na koje se odnosi prethodno citirani hadis Muhammeda s.a.w.s., te kako ne bi, na taj način, zaslužila Allahovu dž.š., srdžbu!

Ženi također nije dozvoljeno da traži razvod braka od svoga muža onda ako njen muž, pored nje, oženi drugu ženu, jer je taj postupak od strane muža propisan i dozvoljen vjerom, i na to šeri’at ne gleda kao na štetu, izuzev ako neka žena nije to uslovila prije stupanja u brak, ili pak prva žena bude trpjela dinsku ili dunjalučku štetu od strane muža zbog postojanja druge žene – kako smo to na početku pojasnili.

Sva priča do sada je kružila samo oko dozvoljenosti toga da žena traži razvod braka, a što se tiče same realizacije toga to će ovisiti o vaganju između koristi i šteta koje će nastati onda ako dođe do razvoda braka, uz šta se mora staviti akcenat i na hal i situaciju same žene nakon razvoda braka, kao i na hal i situaciju djece i njihov sveukupni socijalni status.

Pametna žena neće brzati niti će žuriti kada je donošenje ovako krupne odluke u pitanju, i to će činiti samo nakon konsultacija sa mudrim, učenim, pametnim i dobrim ljudima, i to nakon sagledavanja sveukupne situacije i posljedica toga čina, pogotovo ako se imaju sitna djeca.

Žena ne treba pristupati zahtjevu za razvod braka izuzev u velikoj nužda situaciji, kako bi nastojala očuvati svoju porodicu i djecu od gubljenja i socijalnog, moralnog i vjerskog zastranjivanja, što se dešava velikom broju razvedenih brakova.

Onaj ko malo bolje razmotri brojne tužbe i optužbe kako sa strane muževa tako i sa strane njihovih supruga primjetiće da se puno pretjeruje i da u globalu te optužbe ne odgovaraju činjeničnom stanju, i da je u globalu to bio zahtjev za savršen i perfektan brak, što je teško ili gotovo nemoguće postići!

Familija muža može mnogo doprinjeti u rješavanju njegovih bračnih problema, jer ako su oni bili razlog problemu, a žena se maksimalno trudi po pitanju njih – trebaju se savjetovati i nasihatiti, pa ako se poprave elhamdulillah, a ako se ne poprave – ženi nije obaveza da sa njima održava šeri’atske veze izuzev ako hoće dobrovoljno činiti im dobročinstvo. Neće ih posjećivati izuzev ako su u pitanju neke familijarne prigode i redovi shodno adetu tog mjesta, kako bi sa sebe otklonila priče „dokonih“ (sufeha’)!

Sve u svemu, ako se na tebe odnosi neka od navedenih četiri tačaka, gdje je šteta očevidna i situacije nesnošljiva i teška – dozvoljeno ti je traženje razvoda braka, a ako se ni jedna od prethodne četiri situacije ne odnose na tebe, nije ti halal i nije ti dozvoljeno da tražiš razvod braka! Obaveza ti je da saburaš i da doviš, i da sa ljudima postupaš lijepo radi Allaha dž.š. – a Allah je taj koji situacije i halove mijenja!

Sallallahu ala nebijjina Muhammed ve alihi ve sahbihi ve sellem

Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Ve alejku muslam ve rahmetulahi ve berekatuhu.

Zaista Uzvišenom Allahu pripada svaka zahvala Koji je vas uputio Svojim pravim putem i Koji je vaše srce učinio prostranim za Njegovu vjeru i omilio vam učenje Njegove vjere islam. Rekao je Allah u prevedenom značenju ajeta: ”Onome koga Allah želi uputiti – On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi u zabludi ostaviti – On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti.” ( Sure Enàm 126)

I zaista tvoje učenje islama i njegovo prakticiranje zaslužuje svaku pohvalu, jer istinski muslimani se ponašaju na takav način, uče islam, Kur’an, sunnet, abdest, namaz a potom naučeno prakticiraju u svome životu.

Istihara namaz je sunnet, čini se oko stvari oko koje imamo nedoumicu šta da radimo, svejedno da li se ta stvar ticala našeg dunjaluka ili ahireta, da li bila neznatna – shodno našim poimanjima ili pak bila velika i značajna. Rekao je Poslanik, sallahu alejhi ve selem: ’Kada neko htjedne nešto uraditi, neka klanja dva rekata neobaveznog namaza, a zatim neka prouči dovu: ‘Allahumme inni estehiruke bi ‘ilmike, ve estakdiruke bi kudretike ve es’eluke min fadlike-l-‘azimi, fe inneke takdiru ve la akdiru, ve t’alemu ve la e’alemu, ve Ente ‘Allamu-l-gujub. Allahumme in kunte t’alemu enne haze-l-emre hajrun li fi dini ve me ‘aši ve ‘akibeti emri, ev kale (ili je ovdje rekao ‘adžilihi ve adžilihi) fa-kdirhu li ve jessirhu li, summe barik li fihi, ve in kunte ta’ lemu enne haze-l-emre šerrun li fi dini ve me ‘aši ve ‘akibeti emri, (ili je i ovdje rekao ‘adžilihi ve adžilihi) fa-srifhu anni, va-srifni anhu va-kdir lije-l-hajre hajsu kane, summe-rdini bihi”.

(O Allahu, od Tebe tražim dobro Tvojim znanjem i odredi mi ga Tvojom moći. Podari mi nešto od Tvoje velike dobrote, jer Ti sve možeš, a ja ne mogu; Ti sve znaš, a ja ne znam! Ti si Poznavalac skrivenih tajni. Allahu moj, ako je, prema Tvome znanju, ova stvar dobra za mene, moju vjeru, za moju sadašnjost i budućnost, (ili je rekao: ”za mene na dunjaluku i ahiretu”), onda mi omogući da se dogodi, olakšaj mi je i podari mi bereket u njoj! A ako je, pak, prema Tvome znanju ova stvar loša za mene, za vjeru moju, za moju sadašnjost i budućnost, (ili je rekao: ”za mene na dunjaluku i ahiretu”), onda je otkloni od mene, odvrati mene od nje, i odredi dobro za mene gdje god se nalazilo i učini da budem zadovoljan Tvojom odredbom!”, pa je rekao: ”A zatim neka spomene svoju potrebu”. ( Bilježe Buharija) .

Istihara namaz se ne klanja po pitanju strogi obaveza muslimana kao što je namaz, post, zekijat i slično jer on to mora izvršavati. Niti se klanja po pitanju zabranjeni stvari muslimanu jer se ih on mora svakako kloniti. Dozvoljeno je da se istihara namaz klanja u svim vremenim u toku dana i noći, s tim da se ne klanja u vremenima zabranje klanjanja namaza ako stvar nije hitna a ako je hitna onda je dozvoljeno da se klanja i u tim vremenima.

Način klanjanja istihara namaza:

Priprema za namaz kao što je abdest, propisno oblačenje, okretanje prema kibli. Nijet u srcu bez njegovog izgovaranja riječima.
Klanjaju se kao svaka dva rekijata kao što je sabahski sunneti ili farzi. S tim da je pohvalno da se na prvom rekijatu uči sure Kjafirun a na drugom Ihlas- kulhu vallahu ehad.

Poslije predaje selama dignu se ruke i uči se dova istihara namazu:’ ‘Allahumme inni estehiruke bi ‘ilmike, ve estakdiruke bi kudretike ve es’eluke min fadlike-l-‘azimi, fe inneke takdiru ve la akdiru, ve t’alemu ve la e’alemu, ve Ente ‘Allamu-l-gujub. Allahumme in kunte t’alemu enne haze-l-emre hajrun li fi dini ve me ‘aši ve ‘akibeti emri, ev kale (ili je ovdje rekao ‘adžilihi ve adžilihi) fa-kdirhu li ve jessirhu li, summe barik li fihi, ve in kunte ta’ lemu enne haze-l-emre šerrun li fi dini ve me ‘aši ve ‘akibeti emri, (ili je i ovdje rekao ‘adžilihi ve adžilihi) fa-srifhu anni, va-srifni anhu va-kdir lije-l-hajre hajsu kane, summe-rdini bihi”. (O Allahu, od Tebe tražim dobro Tvojim znanjem i odredi mi ga Tvojom moći. Podari mi nešto od Tvoje velike dobrote, jer Ti sve možeš, a ja ne mogu; Ti sve znaš, a ja ne znam! Ti si Poznavalac skrivenih tajni. Allahu moj, ako je, prema Tvome znanju, ova stvar dobra za mene, moju vjeru, za moju sadašnjost i budućnost, (ili je rekao: ”za mene na dunjaluku i ahiretu”), onda mi omogući da se dogodi, olakšaj mi je i podari mi bereket u njoj! A ako je, pak, prema Tvome znanju ova stvar loša za mene, za vjeru moju, za moju sadašnjost i budućnost, (ili je rekao: ”za mene na dunjaluku i ahiretu”), onda je otkloni od mene, odvrati mene od nje, i odredi dobro za mene gdje god se nalazilo i učini da budem zadovoljan Tvojom odredbom!”, pa je rekao: ”A zatim neka spomene svoju potrebu ( tj. rekne se stva zbog koje se klanja istihara namaz)”.

S tim što se prija same dove donese zahvala Allahu i salavat i selam na Poslanika. I takoder na kraju dove se donese salavat i selam na Poslanika. Istihara namaz se može više puta klanjati za istu stvar, medjutim nije od propisa istihara namaza da se vidi u snu ono za što je se klanjalo, već islamski učenjaci navode da će osoba u sebi naći određeno naginjanje prema određenoj stvari i biće joj olakšano da je postigne i na taj način će odabrati određenu stvar.

Usko vezano za istihara namaz je i savjetovanje sa ljudima koji su kopentetni u oblasti iz koje je stvar radi koje se klanja istihara namaz kao što su učeni ljudi, stručnjaci u određenim oblastima pod uvjetom da su od povjerenja i da su vjernici. Islamski učenjaci su se razišli po pitanju šta se prvo obavlja istihara namaz ili savjetovanje, s tim da je preče da se klanja istihara namaz a potom da se posavjetuje.

Molim Uzvišenog Allaha da Vas učvrsti u vjeri, olakša Vam njeno prakticiranje, omili Vam islam i iman, i dadne Vam svako dobro i berićet dunjaluka i ahireta. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: mr. Osman Smajlović
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Ve alejkumu selam.

Iako je puštanje brade i dizanje odjeće iznad članaka predmet rasprave islamski učenjaka, ipak je ispravnije i jače mišljenje da je to vadžib – stroga obaveza svakom muslimanu.
Lijepo je što se brinete za pokornost roditeljima koja je stroga obaveza i što se brinete o slijeđenju našeg voljenog Poslanika, sallallahu alejhi we selem.
Pokornost roditeljima je stoga obaveza kako na to ukazuju kurànski ajeti i vjerodostojni hadisi. Stim da se ne daje prednost stvorenjima nad pokornosti Stvoritelju u slučaju kada se radi o farzovima- strogim obavezama.
Odgovor na pitanje kada da se pokorimo roditeljima u ostavljanju sunneta može se rezimirati u sljedećem:

• Da naredba roditelja bude u dozvoljenom a ne u ostavljanju vadžiba ili činjenju harama.
• Da bude u onome što naređuju roditelji korist za njih ili šerijatski dozvoljen povod.
• Da ne bude u naredbi roditelja djetetu da ostavi sunnete šteta za njega a ukoliko bude u tome poteškoća dužan im je se pokoriti.

• Ukoliko roditelji narede dijetetu ostavljanje u potpunosti sunneta, u tom slučaju neće im se pokoriti jer to dovodi do umrtljivanja sunneta koji su dio islama a u tome nema nikakve koristi za roditelje.
• Ukoliko u naredbi roditelja da se ostavi sunnet bude korist njima ili istinski strah za dijete obaveza im je se pokoriti.

• Ukoliko zabrana roditelja djetetu da ne čini sunnete bude radi njihove strasti, ili radi manjakavosti u vjeri, ili radi slabosti u razumu i prosuđivanju onda im se ne pokorava. Stim da se sa njima i dalje lijepo odnosi.
Stim da dijete lijepo postupa sa svojim roditeljima čak i kada nije obavezan da im se pokori u ostavljanju sunneta i govori im lijepe riječi , pokušava da ne čini sunnete ispred njih, stim da ih bez prestanka savjetuje i posjeća na važnost činjena ibadeta i pokornosti kako bi sa njiim bio zadovoljan Allah kada ga srete na Sudnjem danu.

Allah najbolje zna

Na pitanje odgovorio: mr. Osman Smajlović
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com