Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se obrade tri mes'ele:

Prva: Pokrivanje punoljetne žene muslimanke je vadžib po idžma'u (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta.

Ovaj idžma’ učenjaka prenose mnogi učenjaci u svojim knjigama. Kaže Ibn Hubejre u svojoj knjizi “El-Ifsah” (1/114): “Idžma’ učenjaka je na tome da je pokrivanje avreta vadžib”. A Ibn Redžeb u svom komentaru Buharije “Fethul-bari” (2/171) kaže: “Donešen je idžma’ učenjaka o obavezi skrivanja avreta od očiju ljudi”, a slično prenosi Ibn Bettal u svom kometaru Buharije “Šerhu sahihil-Buhari” (1/395) kada kaže: “Učenjaci su na idžma'u da je vadžib pokrivanje avreta od očiju ljudi”.

Ibn Abdul-berr u svoje dvije neprikosnovene knjige “Et-Temhid” i “El-Istizkar” bilježi: “Idžma’ učenjaka je na tome da je uopćeno pokrivanje avreta od očiju ljudi stroga obaveza” (“Et-Temhid” 6/376, “El-Istizkar” 2/152). I kaže Ibn Rušd u svojoj knjizi “Bidajetul-mudžtehid” (1/114): “Složni su učenjaci da je uopćeno pokrivanje avreta farz”.

Koji dio tijela se smatra avretom (stidnim mjestom) kod žene? Čitavo žensko tijelo je avret (stidno mjesto), s tim da su se učenjaci razišli oko pokrivanja ženinog lica da li je sunnet ili vadžib ako otkrivanje njenog lica ne izaziva fitnu. A ako izaziva fitnu onda su složni da je pokrivanje lica vadžib. Ispravno je, našto jasno ukazuju ajeti i vjerodostojni hadisi, da je pokrivanje lica žene muslimanke vadžib svejedno bilo to u vremenu fitne ili ne.

A u stidno mjesto žene ulaze između ostalog glava, kosa i vrat, oko čega su složni učenjaci. Razilaze se oko lica žene da li je njegovo pokrivanje sunnet ili vadžib.

Dokazi iz Kur'ana, Sunneta, idžma'a, kijasa (analogije), predaja ashaba i zdravog razuma koji ukazuju na obavezu pokrivanja punoljetne muslimanke su mnogobrojni i što je uglavnom općepoznato svakom muslimanu.

Prema tome, nema razilaženja među učenjacima da je muslimanki vadžib da se pokrije na što ukazuju jasni i nedvosmisleni šerijatski tekstovi. A to znači da je žena griješna ako to ne uradi čineći time veliki grijeh prema Allahu. Osim ako se nije pokrila jer nije znala da je to vadžib, ili su joj neznalice “pojasnile” da to nije toliko bitna stvar u Islamu jer je najbitnije imati čistu dušu. A može li nepokrivena žena muslimanka imati čistu dušu oglušujući se na tolike ajete i hadise koji obavezuju muslimanku da se pokrije. Pokrivanje žene muslimanke nije stvar želje, sviđanja, mode i dopadanja, nego jedna od temeljnih vjerskih obaveza za ženu.

Druga: Složni su islamski pravnici da je pokornost žene svome mužu vadžib. Jer Uzvišeni kaže u prijevodu značenja: “Muškarci su oni koji upravljaju ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu treba da brigu vode, jer i Allah njih štiti. A onih čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, pa ih i udarite; kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! – Allah je, zaista, uzvišen i velik!“ (En-Nisa’ 34).

Kaže Ibn Kesir u svom Tefsiru (2/292) tumačeći riječi Uzvišenog “Er-Ridžalu kavvamune ‘alennisa'”: “Muškarac je upravitelj nad ženom, to jest on je njen predsjednik, vođa, namjesnik i odgajatelj ako skrene”. Prijevod Korkuta: “Muškarci vode brigu o ženama” je neprecizan i nepotpun, jer je vođenje brige o ženama posljedica upravljanja nad njima, a mufessiri prenose od Ibn Abbasa, radijallahi anhuma, da “kavvamune ‘alennisa'” znači (muškarci su) naredbodavci ženama (Tefsir Taberi 9353, Tefsir Ibn ebi Hatim 5245, Tefsir Ibn Kesir 2/292).

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan koja žena je najbolja, pa je odgovorio: “Ona koja posluša kada joj (muž) naredi, razveseli ga kada je pogleda i koja čuva svoju čast i njegov imetak (a u rivajetu: ne radi sama sa sobom niti svojim imetkom ono što on ne voli)”. (Bilježi ga Ahmed 7415, Nesai 3231, Hakim 2682 i Bejheki 13255. Vjerodostojnim ga je ocijenio Hakim i sa tom ocjenom se složio Zehebi, takođe Iraki kaže da mu je sened vjerodostovan, a šejh Albani ga ocijenio dobrim)

Takođe, prenosi Enes, Ebu Hurejre i Abdurrahman ibn Auf, radijallahu anhum, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao o ženi muslimanki: “Ako bude klanjala pet dnevnih namaza, postila Ramazan, čuvala svoj polni organ i bila poslušna svom mužu, biće joj rečeno: uđi u Džennet na koja god džennetska vrata hoćeš”. (Bilješi ga Ibn Hibban 4163, Taberani u “El-Evsetu” 4598, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a Ahmed 1661 i Taberani u “El-Evsetu” 8805 od Abdurrahman ibn Auf, radijallahu anhu, u njegovom senedu je Ibn Lehi'a a on je slab, a Bezzer 1463 od Enesa, radijallahu anhu. Ocjenio ga je šejh Albani vjerodostojnim u “Sahihul-džami'i” 660) Islamski pravnici su složni da se poslušnost žene mužu ograničava na poslušnost u dobru (El-Mesu'atul-fikhijjetul-kuvejtijje 41/313).

Treća: Nema poslušnosti u griješenju, poslušnost je samo u dobru. Ovo je opće šerijatsko pravilo oko kojeg nema razilaženja. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže u hadisu muttefekun alejhi: “Nema poslušnosti u griješenju Allahu, poslušnost je samo u dobru” (Buharija 7257 i Muslim 4871).

Takođe, u drugom hadisu kaže: “Nema poslušnosti stvorenju u griješenju Stvoritelju”. (Bilježi ga Ahmed 20672, Hakim 5870 i Taberani 367, kaže Ahmed Šakir da mu je sened vjerodostojan 2/248, a šejh Albani da je vjerodostojan u “Sahihul-džami'i” 7520).

Prema tome, vadžib ti je da se pokriješ jer je to jedna od temeljnih vjerskih obaveza za ženu, a ako to ne uradiš bićeš griješna. Ti si obavezna biti pokorna svome mužu, međutim, ta pokornost je uslovljena da bude u dobru a ne u griješenju. A pošto ti on naređuje ono što je grijeh prema Uzvišenom Allahu (tj. nepokrivanje), nije dozvoljeno da mu budeš u tome pokorna. Razlog zbog kojeg ti zabranjuje pokrivanje, a to je življenje u nemuslimanskoj zemlji, nije opravdan za tu zabranu.

Koliko samo pokrivenih žena (sa pokrivenim ili otkrivenim licem) živi u nemuslimanskim sredinama? Musliman ne smije davati prednost dunjaluku nad izvršavanjem vjerskih obaveza. Strah da ne izgubi posao, strah od provokacija i slično nisu opravdanje za ostavljanje vadžiba.

A ako u toj nevjerničkoj zemlji muslimanku sprečavaju da izvrši vjersku obavezu pokrivanja onda je ona dužna izvršiti hidžru, tj. napustiti tu zemlju i nastaniti se u sredini gdje može ispoljavati vadžibe svoje vjere. A to što ti prijeti razvodom braka ako bi se pokrila, to je suprotno onome što bi trebao raditi. Njemu je obaveza da ti naredi da se pokriješ, da te podstiče na pokrivanje, odgaja za takvo nešto i da ti da svu podršku i potporu u tome. Na tebi je da ga mudro i na najljepši način pripremiš i ubijediš da je tvoje pokrivanje nužna i neupitna stvar vjere, ili da preko nekog ko ima uticaja na njega to isto uradiš.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Zahvala pripada Allahu, dželle še'nuh.

Nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da bi izgovarao nijjet riječima prilikom uzimanja abdesta ili namaza, niti je to preneseno od njegovih ashaba, radijallahu anhum, a ni onih koji su došli nakon njih od ispravnih generacija ovog ummeta, tako da nije propisano njegovo izgovaranje. Mjesto nijjeta je u srcu.

Imam Nevevi, rhm, je rekao: “Učenjaci arapskog jezika rekli su da je nijjet namjera i odluka u srcu. (…) Nijjet koji je obavezan pri abdestu je nijjet u srcu i nije ga obaveza izgovarati i sa jezikom.” (El-Medžmu, 1/309, 1/316)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: “Mjesto nijjeta je u srcu a ne na jeziku, i to po slaganju svih islamskih učenjaka, u svim ibadetima: namazu, čišćenju (abdest, gusul i tejjemum), zekatu, hadždžu, postu, oslobađanju robova, džihadu idr. Kada bi sa jezikom izgovorio suprotno onome što je odlučio u srcu, u obzir bi se uzelo ono što je odlučio u srcu a ne na jeziku. Kada bi izgovorio jezikom nijjet bez odluke u srcu, ne bi bio ispravan po slaganju svih islamskih učenjaka (…) Izgovaranje nijjeta naglas nije obaveza, niti je pohvalno – po slaganju svih muslimana, nego je onaj koji igovara nijjet naglas novotar i onaj koji se suprostavlja šerijatu. Ako to čini iz ubjeđenja da je od šerijatskih propisa, onda je neznalica koji je u dalaletu (zabludi) i zaslužuje kaznenu mjeru od strane kadije (…) Nije obaveza na klanjaču da kaže jezikom: ‘klanjam sabah’, niti ‘klanjam podne’, niti ‘kanjam ikindiju’, ni imamu niti onome koji klanja za njim. Neće izgovarati jezikom ‘klanjam farz ili nafilu’, niti šta drugo, nego je dovoljno da nijjet bude u srcu, a Allah dobro zna ono što je u srcima.” (Medžmu'ul-fetava, 22/217-223)

Imam Ibnul-Kajjim, rhm, kaže: “I nije govorio, sallallahu alejhi ve sellem, na početku abdesta: ‘Odlučio sam uzeti abdest…’ niti ‘dozvoliti sebi obavljanje namaza…’ i sl. To nije govorio ni on niti iko od njegovih ashaba, niti je prenesen od njega i jedan harf o tome, vjerodostojnim ili slabim lancem prenosilaca.” (Zadul-me'ad, 1/189, 194), “Izgovaranje nijjeta je raširena novotarija koja nije prenesena ni od koga ikada sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, niti sa slabim, niti spojenog ili prekinutog lanca, čak ni jedna riječ o tome. Nije preneseno čak ni od jednog od njegovih ashaba, niti je to pohvalio iko od tabi'ina, niti od četri imama.” (Kitabus-sala, str. 195)

Hafiz Ibn Redžeb, rhm, dopunjava: “Nijjet je namjera srca i nije obavezno izgovaranje onoga što je u srcu prilikom činjenja ibadeta. Neki od sljedbenika imama Šafije su mu pripisali govor o uslovljavanju izgovora nijjeta riječima za namaz, ali su to negirali poznati valorizatori iz šafijskog mezheba.” (Džami'ul-ulumi vel-hikem, str. 31)

Kaže šejh El-Albani, rhm: “To je bid'at (novotarija) bez razilaženja među učenjacima. Učenjaci su se razišli da li je dobra ili loša novotarija, ali mi kažemo da je svaka novotarija u ibadetima zabluda, i to radi riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda je u vatri’, koje su općenite.” (Sifetu salatin-nebijj, str. 75)

Šejh Abdul-Aziz b. Baz, rhm, kada je bio upitan o propisu izgovaranja nijjeta za abdest i namaz rekao je: “Propis toga je da je to novotarija, zato što nam to nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba, pa je obaveza napustiti tu praksu. A nijet, pa njegovo mjesto je u srcu, tako da nema nikakve potrebe za njegovim izgovaranjem, a Allah je najbolji zaštitnik i On upućuje na Pravi put.” (Fetava ulemai biladil-haram, str. 131-132; Risaletu fi tathiri ves-salati, str. 18)

Slično tome tvrdi i šejh Ibn Usejmin, rhm: “Ispravno je da se nijjet ne izgovara riječima i da je približavanje Allahu, Uzvišenom, njegovim izgovaranjem bid'at (novotarija) koja je zabranjena.” (Šerhul-mum'tia, 1/195)

Šejh Salih el-Fevzan, hafizehullah, je rekao: “Allah, dželle še'nuh, dobro zna ono što nijete i ciljaju srca, tako da nema potrebe da se nijjet izgovara prilikom namaza, niti prilikom svih ostalih ibadetima.” (Mulehasul-fikhi, 1/83-85)

Shodno navedenom, raširena praksa kod nas, a i u mnogim drugim zemljama, da se izgovara nijjet pri uzimanju abdesta i namaza (Nevejtu en usallijen lillahi te'ala…i sl.), nema nikakvog utemeljenja u dokazima, te je obaveza da se napusti jer je prezrena novotarija, a najgore stvari po vjeru su novotarije.

Allah, dželle šanuh, najbolje zna!

Odgovorio na pitanje: Amir I. Smajić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Naklanjavanja propuštenih namaza zavisi od toga da li su propušteni zbog šerijatski prihvatljivog opravdanja, poput zaborava, spavanja i slično, ili su propušteni namjerno zbog nemarnosti ili lijenosti.

Naklanjavanje opravdano izostavljenih namaza

Opravdano izostavljeni namazi su oni koji se ne klanjaju sa šerijatakim opravdanjem poput zaborava, spavanja, zbog pada u nesvijest, boravka u komi, zbog hirurške operacije i slično. Nema razilaženja među učenjacima da je obaveza naklanjati namaz koji se izostavi sa šerijatskim opravdanjem. Pa tako, ko prespava neki namaz ili ga zaboravi klanjati obavezan je da ga klanja kada se sjeti da je propustio taj namaz pa makar to bilo vrijeme kada je zabranjeno klanjati nafilu namaz (kada Sunce izlazi ili zalazi ili je u zenitu). Argument da je u ovom slučaju osoba obavezna naklanjati propuštene namaze je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi da klanja namaz ili ga prespava, njegov kefaret je da ga klanja kada ga se sjeti”. Ili u rivajetu kod Buharije i drugih: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”.

Naklanjavanje namjerno ostavljenih namaza

Oko obaveze naklanjavanja namaza od strane onog ko ga namjerno izostavi bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga (poput zaborava i spavanja) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvi stav učenjaka – da je namjerno izostavljeni namaz obaveza naklanjati.

Ovo je stav većine učenjaka, a na njemu je zvanični stav četiri mezheba (hanefija, malikija, šafija i hanabila). Oni obavezu naklanjavanja dokazuju gore spomenutim hadisom: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”, pa kažu: ako je obavezan naklanjati namaz onaj ko ga iz zaborava izostavi a u tom propuštanju namaza nema grijeha i prijekora, onda je preče da je obavezan naklanjati onaj ko ga namjerno izostavi. Ovome se može prigovoriti da je obaveza muslimanu da naklanja namjerno propuštene namaze došla bi ta obaveza pojašnjena u jasnim šerijatskim tekstovima, a nje nema. A sa druge strane ogromna je razlika između onoga kome prođe namaz zbog zaborava i spavanja i onoga koji namjerno neće da ga klanja.

Drugi stav učenjaka – da namjerno ostavljene namaze nije obaveza naklanjati. A i kada bi se naklanjali ne prihvataju se niti su valjani, jer nisu klanjani u njihovom namaskom vremenu i jer su izostavljeni bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga, pa se zbog toga i ne primaju kao naklanjani. Na ovom stavu su šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibn Hazm i neki učenici i sljedbenici imama Šafije. Oni dokazuju svoj stav time što naredba za obavljanje namaza u njegovom namaskom vremenu nije isto što i naredba da se naklanja taj namaz kada istekne namasko vrijeme, odnosno da obaveza naklanjavanja namjerno izostavljenih namaza zahtijeva posebnu naredbu od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a te naredbe mi nemamo.

Takođe, onaj ko namjerno ostavlja namaz se nalazi u jednom od dva stanja: ili je kjafir jer ostavljanje izvodi iz Islama, na čemu je skupina učenjaka ovog ummeta, ili je veliki griješnik koji treba da učini tevbu. Pa ako uzmemo da je kjafir, s obzirom da primanje Islama poništava učinjene grijehe prije njega kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Muslim i ostali, samim vraćanjem vjeri i primanjem Islama onome ko je namjerno ostavljao namaz bivaju poništeni grijesi namjerno ostavljenih namaza. Zato osoba koja primi Islam nije obavezna da naklanja propuštene namaze i neispoštene dane prije Islama.

A ako uzmemo da je onaj ko namjerno ostavlja namaz veliki griješnik a ne kjafir on je obavezan da učini tevbu a samim činjenjem tevbe poništavaju mu se grijesi zbog kojih je učinio tevbu. Da tevba poništava grijehe došlo je u Muslimovom Sahihu kao i u drugim hadiskim zbirkama. Treba imati u vidu da osoba koja je namjerno ostavljala namaz dug vremenski period, kao i post mjeseca Ramazana nekoliko godina, da obavezivati ovakvu osobu da naklanja i naposti propuštene namaze i naposti namjerno neispoštene dane predstavlja veliku teškoću i vrlo je moguće da odvrati takvu osobu od činjenja tevbe. Ono što je presudno po ovom pitanju je da nema direktnog šerijatskog dokaza koji obavezuje ovakvu osobu da naklanjava i napašta namjerno propušteno.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je da onaj ko namjerno ostavi farz namaz ili post dana Ramazana nije obavezan da ih naklanja i naposti, a ako bi to i uradio ne prihvata mu se i nije ispravno. Nego je na njemu da učini iskrenu tevbu i da nastoji nadoknaditi propuštene vadžibe sa što više dobrovoljnih namaza i dobrovoljnog posta.

Navodi Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Muhalla” po ovom pitanju riječi koje se mogu rezimirati u sljedećem: Onaj ko namjerno ostavi namaz tako da mu istekno njegovo namasko vrijeme on nikada ne može da ga nadoknadi tako što će ga naklanjati, nego je na njemu da čini mnogo dobrih djela i nafile namaza kako bi otežao mizan svojih djela na Sudnjem danu, i na njemu je da se pokaje i čini istigfar Allahu, dželle še'nuhu.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Teško klanjačima, onima koji su sahije (koji ne klanjaju namaz u njegovom vaktu) u svom namazu” (El-Ma'un, 4-5), kao i riječi: “A poslije njih su došli loši potomci koji namaz (namjerno) ostaviše i požude slijediše, oni će sigurno u Gajju (vrsta Džehenema) završiti” (Merjem, 59).

Pa tako, onaj ko namjerno izostavi namaz neklanjajući ga u njegovom vaktu da ga može dostići klanjajući ga nakon što mu vrijeme istekne onda mu se ne bi prijetilo riječima “Teško klanjačima”, niti “Oni će sigurno u Gajju završiti”. Takođe, Uzvišeni Allah je odredio da se klanja namaz u njegovom određenom vremenskom periodu čiji se početak i kraj zna, pa ko ga klanja prije početka vakta namaz mu nije ispravan niti se smatra da ga je obavio. Pa tako isto ko ga klanja nakon što namasko vrijeme istekne klanjao ga je u vrijeme u kojem nije propisano da ga klanja.

A naklanjavanje namaza je šerijatska naredba koju može izdati samo Allah, dželle še'nuhu, direktno ili preko Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ta naredba nam nije došla za onog ko namjerno ne klanja namaz u njegovom vremenu. Pa kao što hadždž nije ispravan ako se obavi u vremenu u kojem nije propisan da se obavlja, i kao što se post noću ne prihvata, tako isto klanjanje namaza van (poslije) njegovog namaskog vremena onome ko ga namjerno izostavi nije ispravno niti prihvatljivo jer sve su ovo ibadeti koje je obaveza učiniti u određenom vremenskom periodu.

Da je vadžib onome ko namjerno izostavi namaz da ga naklanja ne bi nam to prešutio Allah, dželle še'nuhu, niti Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je dozvoljeno da kažemo da su zaboravili da nam to kažu, niti da su imali namjeru da nas opterećuju time što nam to nisu pojasnili. Kaže Uzvišeni: “Gospodar tvoj ne zaboravlja” (Merjem, 64). Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko namjerno ostavi ikindiju namaz njegovo djelo je poništeno”.

Ovo znači da ono što se namjerno izostavi da se ne može nadoknaditi, jer da se može nadoknaditi ne bi se njegovo djelo smatralo poništenim. Takođe ovakav, namjerno ostavljen namaz, se smatra propuštenim namazom po idžma'u učenjaka jer mu je isteklo vrijeme obavljanja a da se može nadoknaditi kao zaboravljeni i prespavani namaz (koji kada se naklanjaju broje se kao da su klanjani u njegovom vaktu) onda bi njegovo nazivanje propuštenim namazom bila laž. Ovaj stav takođe podržavaju Omer ibn El-Hattab, Ibn Omer, S'ad ibn Ebi Vekkas, Selman, Ibn Mes'ud, radijallahu anhum, Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr, Bedil El-Ukajli, Muhammed ibn Sirin, Mutarrif ibn Abdullah, Omer ibn Abdulaziz i drugi. Ovo je rezime onoga što je napisao Ibn Hazm po ovom pitanju.

Takođe, na ovom stavu je i Stalna komisija za fetve u Saudiji. U toj fetvi je između ostaloga došlo: “Ko namjerno ostavi post i namaz a punoljetan je on ne treba da nadoknadi ono što ga je od toga prošlo. Međutim na njemu je da se pokaje i vrati Allahu i da čini mnoštvo dobrih djela, da dovi i daje sadaku, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tevba briše ono što je bilo prije nje, i Islam poništava ono što je bilo prije njega.”

Namjerno ostavljanje namaza i posta od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to su grijesi kojima nema ravnih poslije činjenja širka.

Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola, konzumiranja kamate i slično, jer nema razilaženja među učenjacima da počinioci ovih grijeha činjenjem tih grijeha ne izlaze iz Islama osim ako ih ohalale. Za razliku od ostavljača namaza oko njega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li ga taj grijeh izvodi iz Islama ili ne.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nafila koja je vezana za farz jacije namaza su dva rekata potvrđenog suneta koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stalno klanjao poslije jacije osim na putovanju.

U hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) kaže Ibn Omer, radijallahu anhu: „Zapamtio sam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (da je klanjao) deset rekata: dva rekata prije podne, dva rekata poslije podne, dva rekata poslije akšama u kući, dva rekata poslije jacije u kući i dva rekata prije sabaha“ (Tekst hadisa je iz Sahiha Buharije).

A što se tiče nafile prije jacije namaza, nije potvrđena određena nafila, pa tako u tome ima širine.

Skupina učenjaka smatra da je mustehab klanjati dva rekata između ezana i ikameta svih pet farz namaza, pa tako i između ezana i ikameta jacije namaza. Dokazuju to hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Abdullah ibn Mugaffela, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Između svaka dva ezana (ezana i ikameta) je namaz“, ponovio je to tri puta i nakon trećeg dodao: „Onome ko hoće“. S tim da su suneti, bili potvrđeni ili nepotvrđeni, prije sabaha, podne, ikindije i akšama došli potvrđeni u vjerodostojnim hadisima za razliku od jacije.

Prema tome, jacija nema ni potvrđenih ni nepotvrđenih suneta prije farza, osim dva rekata nafile između ezana i ikameta. Pa tako ko se zadesi u mesdžidu nakon ezana jacije, mustehab mu je da ustane i klanja dva rekata nafile, a onome ko uđe u mesdžid nakon ezana dovoljno je da klanja dva rekata tehijetul-mesdžida. Jacija namaz nema četiri rekata suneta prije farza.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko pitanja najmanjeg dijela namaza koji se mora dostići da bi muktedija (onaj koji klanja za imamom) dostigao nagradu klanjanja u džematu učenjaci imaju dva općepoznata stava:

Prvi stav – da se nagrada džemata dostiže sa bilo kojim dijelom namaza, pa makar prispijevanjem na zadnje sjedenje (zadnji tešehhud) prije predavanja selama. To jest, ko donese tekbiretul-ihram (početni tekbir) prije predavanja selama, dostigao je nagradu klanjanja u džematu.

Ovo je zvanični stav hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba. Takođe, na ovome su Ibn Junus i Ibn Rušd od malikija. (Hašijetu Ibn Abidin 1/483, Mugnil-muhtadž 1/231, Keššaful-kinna'a 1/460)

Oni svoj stav argumetiraju hadisom mutefekun alejhi od Ebu Hurejere, radijallahu anhu: „Kada čujete ikamet, idite na namaz smireno i dostojanstveno i ne žurite. Ono što dostignete klanjajte, a ono što vam prođe nadopunite“.

Dokaz je u dijelu hadisa „Ono što dostignete klanjajte“, što znači bilo koji dio namaza da se dostigne treba klanjati za imamom.

Takođe, kažu:

– onaj ko dostigne dio rekata kao da je dostigao čitav rekat,

– ko dostigne zadnji dio namaza dostigao je namaz,

– ako time ne bi dostigao nagradu džemata bilo bi mu zabranjeno da se priključuje džematu,

– ako ne bi dostigao nagradu džemata sa bilo kojim dijelom namaza, klanjanje u džematu bi bio višak od kojeg nema koristi, jer nagrada njegovog namaza nije kao nagrada onoga ko ga klanja od početka.

Drugi stav – da se nagrada džemata ne postiže osim sa dostizanjem jednog čitavog rekata. To jest, ko stigne imama na ruku zadnjeg rekata, ima nagradu klanjanja u džematu, a sa manjim od toga nema.

Ovo je stav malikijskog mezheba i mišljenje nekih učenjaka unutar šafijskog mezheba. (Hašijetud-dusuki 1/320, Nihajetul-muhtadž 2/140)

Argumentiraju svoj stav hadisom mutefekun alejhi: „Ko dostigne rekat nekog namaza, dostigao je namaz“, a u rivajetu kod Muslima: „Ko dostigne rekat nekog namaza sa imamom, dostigao je namaz“. A u rivajetu kod Ibn Huzejme na kraju ima dodatak: „Prije nego što imam ispravi kičmu“.

Takođe, argumentiraju time što čitav namaz predstavlja jedan rekat koji se ponavlja dva, tri ili četiri puta.

Međutim, argumentiranju sa spomenutim hadisom se može prigovoriti da hadis govori o dostizanju namaskog vremena džume i drugih farz namaza, a ne dostizanja nagrade klanjanja u džematu.

Odabranije mišljenje je stav džumhura (većine) učenjaka, tj. da ko pristigne u namaz prije predavanja selama da je dostigao nagradu klanjanja u džematu, zbog snage argumenta sa kojima dokazuju svoj stav, a Allah zna najbolje.

Ve billahi tefik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba