Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Propis odlaska na hadz za umrlog koji nije obavljao namaz?
Alejkumusselam. Odgovor na ovo pitanje vraća se na poznatu meselu propisa ostavljača namaza. Rezime govora o propisu ostavljača namaza je sljedeći: Nema razilaženja među učenjacima da onaj ko ostavi namaz negirajući obavezu klanjanja ili onaj ko klanja a negira da je obaveza klanjati da je on murtedviše
Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje vraća se na poznatu meselu propisa ostavljača namaza.
Rezime govora o propisu ostavljača namaza je sljedeći:
Nema razilaženja među učenjacima da onaj ko ostavi namaz negirajući obavezu klanjanja ili onaj ko klanja a negira da je obaveza klanjati da je on murted, tj. otpadnik od vjere. I na ovome je idžma učenjaka. Iz ovoga se izuzima osoba koja je tek primila islam ili koja živi daleko od muslimanske zajednice tako da je moguće da ne zna za obaveznost klanjanja. Ova dvojica se ne tekfire sa njihovim negiranjem nego se upoznaju sa propisom pa ako nakon toga zanegiraju tek onda su murtedi.
A onaj ko ostavi namaz iz ljenosti i nemarnosti potvrđujući njegovu obaveznost oko kufra ove osobe postoji poznato razilaženje među učenjacima.
Poznata su dva stava učenjaka oko propisa ostavljača farz namaza zbog lijenosti i nemarnosti:
Prvi: da je on veliki griješnik, međutim nije kjafir.
Ovo je stav Sevrija, Ebu Hanife, Malika, Šafije u poznatijem stavu od njega i Ahmeda u jednom od dva rivajeta.
Drugi: da je ostavljač namaza kjafir, tj. onaj koji je izašao sa tim iz Islama.
Ovo je stav Se’id ibn Džubejra, Š’abija, Nehaija, Evzaija, Ibn Mubareka, Ishaka, Ahmeda u ispravnijem rivajetu od njega, Šafije u manje poznatom stavu od njega, također ashaba Omera, Mu’aza ibn Džebela, Abdurrahmana ibn Aufa, Ebu Hurejre i drugih, radijallahu anhum.
U fikhskim knjigama se prenose kontradiktorne tvrdnje, jedna da je prvi stav, stav džumhura učenjaka a druga da je drugi stav, stav džumhura učenjaka, a prva je prihvatljiva ako se gleda na imame mezheba, a druga je prihvatljiva ako se gleda na brojnost učenjaka selefa i ashaba.
Dokazi i jednog i drugog stava su mnogobrojni i ukazuju na ono što se sa njima dokazuje, dok istovremeno tim istim dokazima se prigovara i odgovara sa suprotne strane na prihvatljiv način. Iznošenje ovih dokaza bi uzelo mnogo prostora.
Bliži stav ispravnom, Allah zna najbolje, jeste da osoba koja nije nikako klanjala namaz se tretira kao otpadnik, murted. Dok osoba koja nekada klanja, nekada ne klanja, svejedno bilo da više propušta namaza nego što klanja ili obrnuto, ispravno je da se ona tretira muslimanom, velikim griješnikom.
Prema tome, pošto osoba za koju pitaš nije nikako klanjala, za nju ne treba obavljati hadž bedel, a i da se obavi on nije valjan niti umrli od njega ima koristi.
Ve billahi tevfik.
Vidi manjeIMA LI ZIKRA POSLIJE SUNETA?
Alejkumusselam. Učenje zikrova poslije namaza nije vadžib nego sunnet, oni se uče nakon predavanja selama farz namaza a prije klanjanja suneta (ako ih ima poslije farza). Na ovo što je kazano jasno ukazuju vjerodostojni hadisi. U Buharijinom Sahihu se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da seviše
Alejkumusselam.
Učenje zikrova poslije namaza nije vadžib nego sunnet, oni se uče nakon predavanja selama farz namaza a prije klanjanja suneta (ako ih ima poslije farza). Na ovo što je kazano jasno ukazuju vjerodostojni hadisi. U Buharijinom Sahihu se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da se u vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ljudi završavali propisane namaze zikrilo sa podignutim glasom, i rekao je: “Znao bih da su završili (namaz) sa time (zikrom) kada bi ga čuo”.
Takođe, od nedvosmislenih hadisa koji presuđuju po ovom pitanju su:
Hadis od K'ab ibn Udžreta, radijallahu anhu, koji bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Riječi (zikrovi) koje se izgovore na kraju svakog propisanog namaza neće iznevjeriti onoga koji ih izgovara: 33 puta SUBHANALAH, 33 puta ELHAMDULILLAH i 34 puta ALLAHU EKBER”.
Takođe, bilježi Buharija u svom Sahihu od Mugire ibn Š'ubeta, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslije svakog propisanog namaza govorio: “LA ILLAHE VAHDEHU LA ŠERIKE LEH ….”
Prema tome, u oba hadisa je jasno naznačeno da se ovi zikrovi izgovaraju nakon “propisanog namaza”.
Zato je većina učenjaka, kako prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bariju” (3/80) sve ostale rivajete u kojima je spomenut opći izraz “poslije svakog namaza” ograničila sa ovim što je došlo u hadisu K'ab ibn Udžreta, radijallahu anhu.
A što se tiče zikra poslije nafile ili suneta, skupina učenjaka je na stavu da se ne uči ništa jer se prenešeni zikrovi odnose samo na farz namaze, dok druga skupina smatra da nema smetnje da se određeni zikrovi prouče i nakon suneta i nafile.
Kada je šejh Bin Baz upitan da li se zikri sa prenešenim zikrovima samo poslije farza ili može i poslije suneta, odgovorio je da se svi zikrovi uče poslije farzova osim što se nakon predavanja selama na kraju suneta i nafila izgovori sljedeće: 3 PUTA ESTAGFIRULLAH, ALLAHUMME ENTE ESSELAMU VE MINKE ESSELAMU TEBAREKTE JA ZEL DŽELALI VEL IKRAM. A ovo je preneseno u vjerodostojnom hadisu od Sevbana, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu gdje je on kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi predao selam nakon namaza izgovorio bi tri puta ESTAGFIRULLAH …”. Znači, u hadisu nisu spomenuti propisani namazi niti nafile namazi, pa tako obuhvata i jedne i druge.
Ve billahi tevfik
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
MUKABELA (JE LI NOVOTARIJA ILI NE – RAZILAŽENJE DAIJA)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: POJAŠNJENJE ZAŠTO JE MUKABELA NOVOTARIJA Mjesec Ramazan je mjesec posta, kijama (teravih-namaza), učenja Kur'ana i davanja sadake. Jedna od posebnih odlika mjeseca Ramazana u kviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
POJAŠNJENJE ZAŠTO JE MUKABELA NOVOTARIJA
Mjesec Ramazan je mjesec posta, kijama (teravih-namaza), učenja Kur'ana i davanja sadake. Jedna od posebnih odlika mjeseca Ramazana u kojem je počela objava Kur'ana je čitanje Kur'ana, izučavanje kur'anskih znanosti i razmišljanje o značenjima ajeta. Bilježi Buharija u svom Sahihu da se Džibril, alejhisselam, sastajao sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, svake noći Ramazana i poučavao ga Kur'anu. Nema razilaženja među učenjacima da je učenje i izučavanje Kur'ana u toku Ramazana potvrđeni sunnet. (Revdat-talibin 2/368, Keššaful-kinna'a 2/332)
Učenje mukabele koje je prisutno u našim krajevima, pri čemu hafiz nakon klanjanja podne ili nekog drugog namaza (sabaha) uči napamet jedan džuz, više ili manje, iz Kur'ana a prisutni ga prate u Mushafu ili samo slušaju, i to se ponavlja svaki dan Ramazana i svake godine, sa ubjeđenjem o vrijednosti organizovanja i prisustvovanja ovakvog načina učenja Kur'ana, ovo je novotarija od vrste novotarija idafije (tj. dodatna novotarija) u vjeri.
Ovakav način učenja Kur'ana nije prenešen niti od Poslanika, sallallahu ve sellem, niti od ashaba, radijjallahu anhum, niti od prvih dobrih generacija. Ova praksa nije prisutna u drugim zemljama islamskog svijeta, čak ni u Turskoj.
U hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Aiše, radijallahu anha, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko unese u našu vjeru nešto što nije od nje to se odbacuje”.
Novotarija (unošenje u vjeru) može biti vezano za vrijeme, mjesto i način, i može biti tako što se izmisli novi ibadet (bid'a aslijje) ili da se propisani ibadet u načinu izmjeni (bid'a idafije). Ovdje je unešen u vjeru način učenja Kur'ana u mjesecu Ramazanu. U osnovi je učenje Kur'ana za Ramazan propisano bez ograničenja u vremenu, količini učenja i mjestu učenja. Pa kada neko dođe i ograniči njegovo učenje vremenom (poslije podne ili sabaha), mjestom (u mesdžidu) i količinom (jedan džuz svaki dan) i to ponavlja svake godine gdje se to smatra kao posebnim ibadetom onda to predstavlja novotariju u načinu obavljanja ibadeta.
Učenje mukabele je novotarija poput novotarije džematskog zikra poslije farz namaza, jer zikr poslije namaza je propisan ali ne na onakav način, tj. zajednički u džematu. Pa pošto je ovo bidat, a svaki bidat (novotarija) je dalalet (zabluda), po tekstu vjerodostojnog hadisa: “Zaista je svaka novotarija dalalet” (bilježe ga Ebu Davud i Tirmizi koji kaže da je hasen sahih, a prenosi Ibnul-Mulekkin u “El-Bedrul-munir” (9/582) da je hadis ocijenio vjerodostojnim Tirmizi, Ibn Hibban, El-Bezzar i Ibn Abdulberr, a prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (13/253) da su ga ocijenili vjerodostojnim Ibn Madže, Ibn Hibban i Hakim), vadžib je da se ta novotarija prekine, upozori na nju i izbjegava učestvovanje u njoj, svejedno bilo to učenjem ili slušanjem.
O STAVU DAIJA KOJIMA MUKABELA NIJE NOVOTARIJA
A što se tiče daija i njihovog stava o mukabeli, to se vraća na dvije stvari:
Prva – Onaj daija koji smatra da je džematski zikr novotarija, on treba smatrati i mukabelu novotarijom, jer nema razlike između te dvije novotarije. Zikr poslije farz namaza je propisan (sunnet), a džematski zikr je novotarija u načinu obavljanja tog zikra. Takođe, učenje Kur'ana u toku Ramazana je propisano (sunnet), a učenje mukabele je novotarija u načinu obavljanja tog učenja Kur'ana.
Pa tako onaj daija koji smatra džematski zikr novotarijom, jer je tako naučio u arapskim zemljama tokom studiranja, a mukabelu kod nas ne smatra novotarijom, on je oprečan i kontradiktoran samom sebi jer razdvaja između stvari koje su istovjetne. Ako mu mukabela nije novotarija onda ni džematski zikr ne bi ni trebao biti novotarija. Taj daija treba da podrobnije istraži tematiku novotarije ako je nije učio i razumio pred šejhovima.
Druga – Razlozi razilaženja među daijama su mnogobrojni, neki od njih su:
1 – Fakultet, država i mjesto gdje su studirali, jer nisu svi fakulteti niti države na istom nivou i kvalitetu obrađivanja i prezentiranja islamskih znanosti.
2 – Razlika u nivou stečenog znanja, jer neke daije su uzimale više ocjene prilikom studiranja od drugih, redovnije su prisustvovali kursevima i komentarima knjiga mnogih učenjaka po mesdžidima, redovnije obnavljali i proširivali stečeno znanje kroz knjige i islamsku literaturu.
3 – Razlika u sposobnosti istraživanja i obrađivanja šerijatskih pitanja, kao i moći razlučivanja jačih od slabijih dokaza kada se učenjaci raziđu. Po ovom pitanju je ogromna razlika među našim daijama jer je vrlo malo njih koji su sposobni da u potpunosti istraže neko pitanje, a vrlo je malo njih koji uopće na takav način pristupaju obrađivanju šerijatskih pitanja.
4 – Razlika u specijalizaciji daija, tj. neki su specijalizirali hadis, drugi fikh a treći akidu i tako dalje.
5 – Razlika je i u tome što su neki nakon povratka u svoju zemlju nastavili sa samodogradnjom i usavršavanju u sticanju šerijatskog znanja, dok su se drugi zadovoljili sa onim što su učili za vrijeme studija.
6 – Razlika u temperamentu i karakteru među daijama, neki su precizni i pedantni, dok drugi naginju površnosti i uopćavanju. Takođe, neki po prirodi naginju strogoći i oštrini, dok drugi naginju blagosti i olakšicama.
KOGA SLIJEDITI KADA SE DAIJE RAZIĐU
A koga treba slijediti kada se daije međusobno raziđu, to pitanje se vraća na poznatu mes'elu iz Usulil-fikha (metodologije islamskog prava) koja glasi:
Kada u jednom mjestu ima više mudžtehida (učenjaka) koga je mukallid (obični musliman) dužan slijediti?
Po ovom pitanju učenjaci imaju četiri poznata stava:
Prvo mišljenje – da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da slijedi koga hoće od učenjaka.
Drugo mišljenje – da obavezan da pita onoga koji je njemu najučeniji i najpouzdaniji.
Treće mišljenje – da treba da slijedi onog učenjaka koji daje najstrožije i najoštrije odgovore.
Četvrto mišljenje – da treba da slijedi onog učenjaka koji daje najlakše i najblaže odgovore.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, spoj između prvog i drugog mišljenja. To jest, da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da pita koga hoće od učenjaka prije nego što su poznata njihova mišljenja, a dokaz za ovo je idžmau ashaba. A nakon što su poznati stavovi učenjaka mukallid je obavezan da slijedi onog učenjaka koji je najučeniji, najbolji i u čije znanje ima najviše povjerenja zbog dokaza koji je već spomenut.
Ve billahi tevfik.
mr. Zijad Ljakić
Vidi manjehttps://www.ehlus-sunne.ba
SPAJANJE VADŽIB POSTA (NAPAŠTANJE RAMAZANA) SA DOBROVOLJNIM POSTOM (DANA AŠURE I SLIČNO)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Oko spajanja nijeta farz ibadeta (napaštanja Ramazana, posta kefareta i slično) sa ibadetom nafile (suneta ili mustehaba, poput posta dana Ašure, dana Arefata, drugih raznih doviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Oko spajanja nijeta farz ibadeta (napaštanja Ramazana, posta kefareta i slično) sa ibadetom nafile (suneta ili mustehaba, poput posta dana Ašure, dana Arefata, drugih raznih dobrovoljnih postova) učenjaci mezheba imaju podijeljeno mišljenje. Razlog razilaženja je prvenstveno nepostojanje šerijatskih tekstova koji pojašnjavaju to pitanje.
Prvi stav – da ko zanijeti farz (napaštanje Ramazana) i nafilu (post dana Ašure) ima nagradu farza a nafila mu je batil.
Ovo je stav Ebu Jusufa od hanefija.
Dok Muhammed ibn Hasan eš-Šejbani smatra da nema nagradu ni za jedno.
Drugi stav – da ko zanijeti sa farzom i nafilu ima nagradu za oboje.
Ovo je stav šafijskog mezheba i nekih učenjaka unutar malikijskog i hanbelijskog mezheba.
Već je rečeno da po ovom pitanju nema šerijatskog teksta ili nečeg drugog što može presuditi. A najsigurnije je razdvojiti ove dvije vrste posta, a Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
ZABRANA POSTA JEDNOG ILI DVA DANA PRIJE RAMAZANA
Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Ne postite jedan ili dva dana prije nastupanja ramazana, osim čovjeka koji (inače) posti post, pa neka ga posti.'“ Hadis je muttefekun alejhi, tj. bilježe ga Buharija i Muslim u svojaviše
Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Ne postite jedan ili dva dana prije nastupanja ramazana, osim čovjeka koji (inače) posti post, pa neka ga posti.'“
Hadis je muttefekun alejhi, tj. bilježe ga Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha.
Hadis ukazuje na zabranu posta jednog ili dva dana prije nastupanja mjeseca Ramazana svejedno bilo sa ciljem preventive radi Ramazana ili sa ciljem posta nafile (dobrovoljnog posta). Izuzima se iz ove zabrane post onoga kome je inače praksa da posti dobrovoljni post, poput posta Davuda, alejhisselam, posta ponedjeljkom i četvrtkom i slično.
Učenjaci navode dvije mudrosti ove zabrane (Fethul-bari, 4/128):
Prva – razdvajanje posta koji je farz (tj. Ramazana) od dobrovoljnog posta (nafile).
Druga – post Ramazana je vezan za viđenje mlađaka a onaj ko posti prije toga oprečan je Šerijatu. Ovome drugom je dao prednost Ibn Hadžer.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
ŠTA SE MISLI POD HAREMOM U KOJEM JE NAMAZ VRIJEDNIJI
Alejkumusselam. Odgovor na prvo pitanje: Prenosi se u vjerodostojnom hadisu u mnoštvu rivajeta da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Namaz u mom mesdžidu je vrijedniji od 1000 namaza od namaza u drugim (mesdžidima) osim el- mesdžidu el-harama, namaz u el-mesdžidu el-haramu jeviše
Alejkumusselam.
Odgovor na prvo pitanje: Prenosi se u vjerodostojnom hadisu u mnoštvu rivajeta da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u mom mesdžidu je vrijedniji od 1000 namaza od namaza u drugim (mesdžidima) osim el- mesdžidu el-harama, namaz u el-mesdžidu el-haramu je vrijedniji od 100 000 namaza mimo drugih (mesdžida)”. Ovaj rivajet bilježi Ibn Madže od Džabira, radijallahu anhu, a vjerodostojnim su ga ocijenili El-Munziri, El-Busiri i Albani.
Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko toga na što se misli pod terminom “el-mesdžidu el-haram”. Navodi učenjak Zerkeši sedam mišljenja po ovom pitanju: prvo – da se misli na mjesto na kojem je zabranjeno džunubu da boravi u njemu, drugo – da je to grad Mekka, treće – da je to Harem, odnosno zabranjena zemlja oko K'abe u kojoj je zabranjeno kjafirima ući a čije granice je pojasnio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, četvrto – da se misli na K'abu i mesdžid oko nje, peto – da je to sama K'aba, što je najslabije mišljenje kako kaže Zerkeši, šesto – da se misli na Harem (zabranjenu zemlju) i Arefat, a što je stav Ibn Hazma, sedmo – da je to K'aba i sve što je u kamenu od Bejta (nije potpuno jasno šta se pod ovim misli).
Od svih vih mišljenja uglavnom učenjaci se dijele između dva mišljenja:
Prvo mišljenje: da se pod el-mesdžid el-haram u kojem je namaz vrijedniji misli na sam mesdžid oko K'abe u kojem se klanja u džematu. Ovo je stav većine učenjaka hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka šafijskog mezheba, a takođe izabrali su ga Nevevi, Taberi, Ibn Muflih, Ibn Hadžer El-Hejsemi i od savremenih učenjaka Ibn Usejmin.
Drugo mišljenje: da se pod el-mesdžidu el-haram misli na Harem (zabranjenu zemlju). Ovo je stav većine učenjaka od kojih su hanefijski, malikijski i šafijski mezheb, a izabrali su ga između ostalih i Ibnul-Kajjim, Bin Baz od savremenih učenjaka i to je fetva Stalne komisije za fetve u Saudiji.
Zagovarači i jednog i drugog mišljenja između ostalog dokazuju svoje stavove kur'anskim ajetima u kojima je spomenuta riječ “el-mesdžidu el-haram”, odnosno da je u tim ajetima Uzvišeni spomenuo mesdžidu el-haram, a po jednom stavu se misli na mesdžid gdje se klanja a po drugom na Harem (zabranjenu zemlju).
Na primjer, oni koji dokazuju prvi stav da se misli na mesdžid oko K'abe dokazuju to sa ajetima: “I nemojte se protiv njih boriti kod el-mesdžidu el-harama” (El-Bekara 191) i ajeta: “Zaista su mušrici nedžaset i neka se ne približavaju el-mesdžidu el-haramu nakon ove godine” (Et-Tevba 27). Kažu: u ova dva ajeta se pod el-mesdžidu el-harama misli na mesdžid oko K'abe.
Takođe, druga strana dokazuje sa istima jaetima da se misli na Harem (zabranjenu zemlju). Od ajeta sa kojim dokazuju obe strane svoj stav su i riječi Uzvišenog: “Veličanstven je Onaj koji je noću prenio svoga roba od el-mesdžidu el-harama do el-mesdžidul el-aksa” (El-Isra’, 1).
Pa zagovarači prvog stava dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dok sam bio u Hidžru (ograđenom dijelu K'abe koji nije sazidan) došao mi je Džibril …”, pa je sa njim učinjen Isra’, što znači da je bio unutar mesdžida. Dok zagovarači drugog mišljenja sa istim ajetom dokazuju svoj stav na osnovu hadisa u Buhariji u kojem je došlo da je sa njim učinjen Isra’ iz kuće Ummu Hani.
A šejh Usejmin spaja između ova dva hadisa tako što kaže da je početak i najava činjenja Isra’ bio u kući Ummi Hani a da je prenešen iz mesdžida kod K'abe. Odgovor na sva ova dokazivanja sa spomenutim ajetima je da je u Kur'anu riječ el-mesdžidu el-haram spomenuta na petnaest mjesta a ima šest različitih značenja kako to spominju mufesiri Kur'ana, što znači da dokazivanje sa ovim ajetima ne presuđuje po ovom pitanju.
A što se tiče hadisa najjači dokaz drugog mišljenja (koji smatraju da se misli na čitav Harem) je hadis kojeg bilježi Ahmed u svom “Musnedu” prilikom spominjanja priče o događaju na Hudejbiji. U hadisu koji je veoma dug je došlo da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao namaze u Haremu (zabranjenoj zemlji) a inače je boravio van Harema, jer se mjesto Hudejbija jednim dijelom nalazi u Haremu a jednim dijelom van njega. pa kaže Ibnul-Kajjim da je u ovome dokaz da se vrijednost namaza u el-mesdžidu el-haramu odnosi na cijeli Harem jer inače zašto bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastojao da klanja u tom dijelu Hudejbije.
Međutim, odgovor na ovaj hadis je da je on slab jer je došao u rivajetu od Ibn Ishaka od Zuhrija, a Ibn Ishak je mudellis. A i da je hadis prihvatljiv ne mora imati to značenje, nego može značiti da je vrednije klanjati u Haremu nego van njega.
A najači dokaz sa kojim se dokazuje prvo mišljenje je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u njemu (Poslanikovom mesdžidu) je vredniji od hiljadu namaza mimo njega od mesdžida osim mesdžida K'abe”. Riječ “mesdžida K'abe” nedvosmisleno ukazuje da se misli na mesdžid oko K'abe a ne čitav Harem.
Tako se na kraju može reći da je ovaj zadnji hadis šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju, a to je da se pod el-mesdžidu el-haramu u kojem je namaz vredniji 100 000 puta od namaza u drugim mesdžidima misli na mesdžid oko K'abe u kojem se klanja u džematu, a Allah zna najbolje.
Odgovor na drugo pitanje:
islamski ravnici takođe imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li se ta vrijednost namaza odnosi samo na farzove ili i na nafile.
Prvo mišljenje je da mnogostruka vrijednost namaza se odnosi i na farzove i na nafile. Ovo je stav šafijskog i hanbelijskog mezheba. Oni svoj stav dokazuju time što je u hadisima koji govore o ovoj temi riječ namaz došla u općoj formi, što znači da obuhvata i farzove i nafilu.
Drugo mišljenje je da se mnogostruka vrijednost namaza odnosi samo na fard namaze.
Ovo je stav hanefija i malikija.
Oni to dokazuju hadisom od Zejd ibn Sabita, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:”Zaista je najbolji namaz čovjeka namaz u njegovoj kući osim propisanih namaza”.
A poznato je da je hiljadu puta vrijednije klanjati namaz u Poslanikovom mesdžidu nego u drugim mesdžidima a kamoli u kućama, pa im je opet Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao da im je vredniji namaz nafile u njihovim kućama. Naravno, ovo isto se odnosi na mesdžid u Mekki.
Ševkani u svojoj knjizi “Nejlul-evtar” navodi stav da nema smetnje da se spoji između dokaza prvog i drugog mišljenja, tj. da mnogostruka vrijednost klanjanja u Poslanikovom mesdžidu i el-mesdžidu el-haramu u Mekki obuhavata i nafilu, a ako je klanjaju u Mekki i Medinu u kućama da im je to još vrednije kao što je došlo u hadisu, a što se može smatrati specifičnim samo za Mekku i Medinu.
Ovo zadnje je bliže ispravnom jer vanjsko značenje hadisa ukazuje na to, a Allah zna najbolje.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
UČENJE TEKBIRA U DANIMA BAJRAMA I 10 DANA ZIL-HIDŽDŽETA
Alejkumusselam. Učenje tekbira u danima dva bajrama (ramazanskog i kurbanskog) i prvih deset dana Zul-hidždžeta je mustehab po džumhuru (većini) učenjaka kako prenosi Ibn Rušd u knjizi "Bidajetul-mudžtehid". Argumenti propisanosti učenja tekbira Osnovni dokaz o propisanosti učenja tekbira u prvih deviše
Alejkumusselam.
Učenje tekbira u danima dva bajrama (ramazanskog i kurbanskog) i prvih deset dana Zul-hidždžeta je mustehab po džumhuru (većini) učenjaka kako prenosi Ibn Rušd u knjizi “Bidajetul-mudžtehid”.
Argumenti propisanosti učenja tekbira
Osnovni dokaz o propisanosti učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta su riječi Uzvišenog: “I da bi u određenim danima Allahovo ime spominjali” (El-Hadž, 28). Većina mufesira je na stavu da se pod riječima “određeni dani” misli na prvih deset dana Zul-hidždžeta. Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao: “Riječi Uzvišenog: “I da bi u određenim danima Allahovo ime spominjali”, se odnose na prvih deset dana Zul-hidždžeta, a riječi Uzvišenog “Spominjite Allaha u određenim danima” (El-Bekara 203) se odnose na dane Tešrika (tri dana poslije kurbanskog bajrama). Ova dva ajeta sa rivajetom od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, su jasni i nedvosmisleni dokazi propisanosti učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta i danima kurbanskog bajrama.
Takođe, da je propisano učenje tekbira u danima kurban bajrama ukazuje ono što bilježi Buharija u svom Sahihu od Omera, radijallahu anhu, da je učio tekbire u svom šatoru na Mini (u toku obreda hadždža) pa bi ga čuli oni koji su u mesdžidu pa bi i oni učili tekbir, a oni koji su na pijaci bi učili tekbire tako da bi Mina odzvanjala od tekbira.
Ibn Omer, radijallahu anhuma, bi u danima boravka na Mini učio tekbire, učio bi nakon farz namaza, u postelji gdje je spavao, u svom šatoru, na mjestu gdje je sjedio i kuda bi se kretao tokom svih tih dana. A Mejmuna, radijallahu anha, bi učila tekbire na dan bajrama, a žene bi učile tekbire iza Ubane ibn Osmana i Omera ibn Abdulaziza sa muškarcima u mesdžidu u noćima tešrika (tri dana poslije kurbanskog bajrama).
A na propisanost učenja tekbira za ramazanski bajram ukazuju riječi Uzvišenog: “Da određeni broj dana upotpunite i da veličate Allaha (učite tekbire) zato što vam je na pravi put ukazao” (El-Bekara, 185).
Ovaj dio ajeta se navodi na kraju trećeg ajeta od ajeta koji govore o propisima posta, a učenjaci sa ovim ajetom dokazuju propisanost učenja tekbira na dan ramazanskog bajrama.
Vrijeme učenja tekbira
Nakon šte se džumhur učenjaka složio oko propisanosti učenja tekbira na što ukazuju kur'anski ajeti i rivajti od ashaba, ti isti učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko početka i kraja učenja tekbira u danima dva bajrama. A razlog tog razilaženja je što po ovom pitanju nisu prenešene ni riječi ni praksa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego predaje od nekih ashaba.
Pa tako, oko vremena učenja tekbira ramazanskog bajrama učenjaci imaju dva mišljenja.
Džumhur učenjaka je na stavu da je propisano učenje tekbira od odlaska na musalu pa sve dok imam ne izađe i ne počne sa klanjanjem bajram namaza. Na ovom stavu su skupina od ashaba i tabi'ina a to je mezheb Malika i Ahmeda a izbarali su ga i Ishak i Ebu Sevr.
Drugi stav učenjaka je da učenje tekbira počinje od akšam namaza zadnjeg dana Ramazana sa viđenjem mlađaka pa sve dok ne izađe imam da klanja bajram.
Prvi stav je bliži ispravnom jer ga zastupa velika skupina ashaba.
Oko početka i završetka učenja tekbira za vrijeme kurbanskog bajrama Ibnul-Munzir prenosi deset mišljenja. Od tih mišljenja najpoznatija su sljedeća:
Prvi stav – da se tekbiri počinju učiti od sabah namaza dana Arefata do ikindije zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovo je stav imama Ahmeda, Sufjana Ebu Sevrija.
Drugi stav – da se počinju učiti od podne namaza dana bajrama do sabah namaza zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovo je mezheb Malika i Šafije.
Treći stav – da se tekbiri uče od podne namaza prvog dana bajrama do ikindije zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovaj stav prenosi Zuhri i smatra da je ovo sunet.
Kaže Ibn Hadžer da najvjerodostojnije što je preneseno od ashaba po ovom pitanju je ono što se prenosi od Alije i Ibn Mes'uda, radijallahu anhuma, tj. da se tekbiri uče od sabaha dana Arefata do kraja boravka na Mini, tj. do ikindije zadnjega dana Tešrika (četvrtog dana bajrama).
A što se tiče početka i kraja učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta, opće poznati stav je da počinje od viđenja mlađaka Zul-hidždžeta, tj. akšam namaza zadnjeg dana Zul-kideta, pa do Arefata ili prvog dana bajrama, shodno razilaženju.
Oblici i forme učenja tekbira
Sve što je prenešeno po ovom pitanju uglavnom se vraća na ono što se prenosi od ashaba a što je ujedno i razlog razilaženja po ovom pitanju.
Pa tako imam Malik i Šafija su na stavu da se tekbiri uče sa tri tekbira a što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.
To jest, oblik ovog tekbira bi glasio:
ALLAHU EKBER
ALLAHU EKBER
ALLAHU EKBER KEBIRA,
ovo je prenešeno u vjerodostojnoj predaji kod Ibn Ebi Šejbe i Bejhekija.
Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi da se uči:
ALLAHU EKBER KEBIRA
ALLAHU EKBER KEBIRA
ALLAHU EKBER KEBIRA
VE LILLAHILHAMD.
Dok su ostali učenjaci na stavu da se tekbiri uče sa dva tekbira. Od vjerodostojnih predaja u kojima se potvrđuje ovaj oblik tekbira je da se uči:
ALLAHI EKBER
ALLAHU EKBER
LA ILLAHE ILLELLAH
VALLAHU EKBER
ALLAHU EKBER
VE LILLAHILHAMD.
Ovo je općepoznati i rašireni oblik učenja tekbira.
Postoje i mnogi drugi oblici učenja tekbira koji se prenose od ashaba kako u slabim tako i u prihvatljivim predajama.
Na prenesene forme i oblike tekbira od ashaba ljudi su uvodili raznorazne dodatke na postojeće oblike. Primjer tih dodataka su:
– VE LA NA'BUDU ILLA IJJAHU MUHLISINE LEHUDDIN,
– SADEKA V'ADEHU VE NASERE ABDEHU VE E'AZE DŽUNDEHU …
– ALLAHUME SALLI ALA SEJJIDINA MUHAMMEDIN …
Oko ovih i sličnih dodataka koji nemaju uporišta u predajama ashaba dio učenjaka smatra da je novotarija tako učiti tekbire i da treba izbjegavati te forme i oblike, dok druga skupina smatra da u ovome ima širine s obzirom da po ovom pitanju nije ništa prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ovo je zadnje bliže ispravnom, a Allah zna najbolje.
Međutim, ono što se može ubrojati u novotarije po ovom pitanju su posebna okupljanja na dan Arefata u džamijama i mesdžidima u gradovima i selima radi učenja tekbira, kaže šejh Ibn Usejmin da su ovo novotarije.
Sunet je da se tekbiri uče naglas s tim da treba izbjegavati učenje tekbira džematski u jednom glasu jer takva praksa nije prenešena od ashaba.
Podjela tekbira na tekbir mutlak i tekbir mukajjed
Neki učenjaci dijele učenje tekbira u danima Zul-hidždžeta i kurban bajrama na mutlak (uopćeni koji se uče u bilo koje vrijeme i na bilo kom mjestu) i mukajjed (koji se uče u određeno vrijeme). Tekbir mutlak se uči od nastupanja mjeseca Zul-hidždžeta pa sve do kraja zadnjeg dana Tešrika, tj. četvrtog dana bajrama. A tekbir mukajjed počinje od sabah namaza na dan Arefata pa do ikindije namaza zadnjeg dana Tešrika i uči se poslije svakog farz namaza.
Kaže Kadi Ebu J'ala: “Učenje tekbira za kurbanski bajram može biti mutlak i mukajjed, mukajjed se uče nakon pet farz namaza a mutlak se uče u svakom stanju, na trgovima, pijacama i u svakom vremenu”. Prenosi se od imama Ahmeda da se ovo odnosi na one koji nisu na hadždžu, dok oni koji su na hadždžu počinju sa učenjem tekbira nakon podne namaza prvog dana bajrama jer su hadžije prije toga zauzeti sa učenjem telbije čije učenje se prekida sa bacanjem Džemreta. Ahmed ovo prenosi i podržava od Sufjana ibn Ujejne.
Ovu podjelu tekbira, učenjaci koji je zastupaju, argumentiraju sa onim što se prenosi od skupine ashaba da su učili tekbire nakon sabah namaza na dan Arefata mada se tekbiri u osnovi uče od nastupanja dana mjeseca Zul-hidždžeta, pa kažu tekbiri koje su učili poslije sabah namaza se odnose na tekbir mukajjed a one koje su učili od početka dana Zul-hidždžeta to su tekbiri mutlak.
Ibn Redžeb u svojoj knjizi “Fethul-bari” bilježi da imam Ahmed prenosi idžmau učenjaka da je propisan tekbir mukajjed koji počinje nakon sabah namaz dana Arefata. On ovo prenosi od Omera, Alije, Ibn Mesu'da i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, a kada mu je rečeno da ima drugi rivajet oprečan ovom od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, on je odgovorio da to nije vjerodostojno za razliku od prvog.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
PUTOVANJE ŽENA BEZ MAHREMA (NA IZLET, EKSKURZIJU I SLIČNO)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Ko su mahremi žene, pogledaj odgovor pod ovim linkom: KO SU MAHREMI NEKE ŽENE (sa detaljnim dopunama) A na kojoj udaljenosti musliman postaje musafir, pogledaj odgovor pod ovimviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Ko su mahremi žene, pogledaj odgovor pod ovim linkom: KO SU MAHREMI NEKE ŽENE (sa detaljnim dopunama)
A na kojoj udaljenosti musliman postaje musafir, pogledaj odgovor pod ovim linkom: UDALJENOST (PUTOVANJE) NA KOJOJ OSOBA POSTAJE MUSAFIR
PUTOVANJE ŽENE BEZ MAHREMA
Hadisi o putovanju žene bez mahrema
Šerijatska osnova je da žena ne putuje (na putovanje na kojem se krati namaz i koriste druge olakšice putovanja) osim sa mahremom. Na ovo ukazuje mnoštvo argumenata iz vjerodostojnog Sunneta. Od tih hadisa su:
Hadis od Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, između ostalog rekao: “Neka se nikako muškarac ne osamljuje sa ženom osim sa mahrem, i neka žena ne putuje osim sa mahremom”. Pa je ustao neki čovjek i rekao: “Allahov Poslaniče, moja žena je krenula da obavi Hadždž, a ja sam se prijavio u tu i tu bitku”. “Idi i obavi Hadždž sa svojom ženom”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Mutefekun alejhi (Buharija i Muslim).
Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije dozvoljeno ženi, koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan, da putuje na udaljenosti jednog dana (devinog hoda) osim sa mahremom“. U rivajetu: „na udaljenosti jednog dana (devinog hoda) i jedne noći“. U rivajetu: „jedne noći“. Mutefekun alejhi (Buharija i Muslim). A u rijavetu kod Muslima: „na udaljenost tri dana“.
Hadis od Ibn Omra, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Žena ne putuje tri (dana) osim sa mahremom“. Mutefekun alejhi (Buharija i Muslim).
Hadis od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ženi da putuje na udaljenost dva dana ili dvije noći osim sa mužem ili mahremom. Mutefekun alejhi (Buharija i Muslim).
Svi rivajeti hadisa su došli u općoj formi zabrane putovanja ženi da putuje bez mahrema i odnose se na sve vrste putovanja.
Stavovi učenjaka o putovanju žene bez mahrema
Na samom početku da odredimo detalje oko kojih se učenjaci slažu i oko kojeg imaju podijeljeno mišljenje:
Prvo – Nema razilaženja među učenjacima da je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema u nuždi (daruri) iz zemlje kufra (kjafirske zemlje) u zemlju islama (islamsku zemlju) i radi preseljenja iz nesigurnog mjesta za život u sigurno mjesto.
Dokaz da je dozvoljeno u nuždi učiniti haram su riječi Uzvišenog: „On vam je objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nuždi“ (El-En'am, 119).
Drugo – Učenjaci se razilaze oko putovanja žene bez mahrema radi obavljanja obaveznog (farz) Hadždža na dva poznata stava: hanefije i hanabile smatraju da ženi nije dozvoljeno da putuje bez mahrema, dok malikje i šafije smatraju da je dozvoljeno da obavi Hadždždž bez mahrema u sigurnom društvu žena ili muškaraca.
Treće – Putovanje žene bez mahrema mimo nužde i farz Hadždža (i Umre), poput putovanja radi biznisa (trgovine), zijareta porodice ili prijatelja, turizma i slično. Po ovom pitanju učenjaci imaju dva općepoznata stava:
Prvi stav: Zabrana putovanja ženi bez mahrema mimo nužde.
Neki učenjaci, poput Kadi Ijada i Begavija, prenose da je na ovom stavu idžama (konsenzus) učenjaka. Ispravno je da je ovo stav džumhura (većine) učenjaka. Takođe, ovo je zvanični stav svečetiri fikhska mezheba: hanefija, malikija, šafija i hanabila.
Dokazi džumhura učenjaka su gore spomenuti hadisi koji su došli u općoj formi bez pravljanja razlike sigurnog puta i nesigurnog.
Drugi stav: Dozvola putovanja ženi bez mahrema mimo nužde ako se ispune određeni šartovi od kojih je osnovni i najbitniji sigurnost puta i putovanja.
Prenosi Nevevi (El-Medžmu'u, 8/342) da je ovo stav nekih učenjaka unutar šafijskog mezheba, ali ne navodi njihova imena. Takođe, prenosi hanbelijski učenjak Ibn Muflih (El-Furu’, 3/177) da je ovo stav nekih učenjaka unutar hanbelijskog mezheba, ali opet bez njihovih imena.
Ovaj stav se prenosi od El-Evza'ija (El-Munteka Šerhul-Muvettae, 3/17), Hasana El-Basrija, Davuda Zahirija (El-Medžmu'u, 8/342) i Ibn Tejmije u njegovom drugom stavu po ovom pitanju, a što prenosi Ibn Muflih (El-Furu’, 3/177).
Prvi stav Ibn Tejmije je ono na čemu je džumhur učenjaka, on lično ovaj stav navodi u svoje dvije knjige: Šerhul-‘umde (2/172) i El-Fetava El-Kubra (5/381).
Kaže Nevevi (El-Medžmu'u, 8/342): „Neki naši učenjaci (šafijskog mezheba) kažu: dozvoljeno je ženi da putuje bez grupe žene i bez jedne žene ako je put siguran. A ovo zastupaju i Hasan El-Basri i Davud (Zahiri)“.
Argumenti onih koji dozvoljavaju se svode na tumačenje gore spomenutih hadisa u kojima je došla jasna zabrana. Njihovo tumačenje je da je razlog zabrane putovanja žene bez mahrema zaštita i sigurnost žene. Pa kada god se ostvari i ispuni taj razlog, njoj je dozvoljeno da putuje bez mehrema. To jest, kada joj putovanje bude sigurno i kada bude na njemu zaštićena, dozvoljeno je da putuje bez mehrema, jer je cilj njegovog putovanja sa ženom zaštita i sigurnost žene.
Komentar: Džumhur učenjaka smatra da je razlog zabrane putovanja žene bez mahrema samo putovanje, a da je smisao i mudrost tog propisa zaštita i sigurnost žene. Znači, Zakonodavac (Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem) je propis zabrane vezao za putovanje, što je jasno naglašeno u tekstovima hadisa: „Žena ne putuje … osim sa mahremom“, a ne za sigurnost žene. U hadisima se ne spominje sigurnost i zaštita kao razlog zabrane, iako je to smisao zabrane bez sumnje. U hadisima nije došlo: Ako žena nije sigurna na putovanju neka ne putuje bez mahrema.
Takođe, dokazuju dozvolu sa hadisom kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao ‘Adijj ibn Hatimu, radijallahu anhu: „O ‘Adijj, ako ti se životni vijek oduži, vidjeti ćeš ženu (u nosiljkama, tzv. hudedž) koja će putovati od (mjesta) El-Hire sve dok ne obavi tavaf oko K'abe, neće se bojati nikoga osim Allaha“. Kaže ‘Adijj da je to vidio. U drugim rivajetima mimo Buharije je došlo „(da sa njom) neće niko biti“. Kažu da hadis ukazuje da mahrem nije šart putovanja ako je put siguran. Prenosi Ibn Hadžer (Fethul-bari, 2/486) da je malikijski učenjak Ibn El-‘Arebi rekao da Allah ne raduje vjernike osim sa onim što je kod Njega dobro. Zatim je Ibn Hadžer naveo odgovor drugih učenjaka na dokazivanje sa ovim hadisom: „Obavijet da će se nešto desiti ne ukazuje ni na dozvolu istog niti nešto drugo. Došlo je u vjerodostojom hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da osoba želi smrt (zbog belaja koji je zadesi), a u vjerodostojom hadisu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neće nastupiti Sudnji dan sve dok čovjek ne bude prolazio pored kabura drugog čovjeka i kaže: Kamo sreće da sam na njegovom mjestu’. Ovo ne ukazuje na dozvolu da se želi smrt zašto je došla zabrana u hadisu. Nego je u hadisu obavijest da će se to desiti.“
Neki savremeni učenjaci dokazuju dozvolu sa fikhskim pravilom (kojeg navode Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim): (Ono što je zabranjeno zbog njega samog, to nije dozvoljeno osim u nuždi. A ono što je zabranjeno radi zatvaranja puteva koji vode u haram, to je dozvoljeno u potrebi). Pa kažu da nema sumnje da je putovanje žene bez mahrema zabranjeno radi zatvaranja puteva koji vode u haram.
Takođe, navode šerijatsko pravilo koje spominje Eš-Šatibi u knjizi El-Muvafekat (5/209): Osnova u ibadetima je da se ne gleda u značenje i smisao propisa, a osnova u adetima (običajima i međuljudskim postupcima) gledanje u značenje i smisao propisa.
Međutim, oba ova pravila gube snagu pred jasnoćom i nedvosmislenošću hadisa.
Odabrano (radžih) mišljenje je stav džumhura (velike većine) učenjaka, tj. da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema osim u nuždi (ili jakoj potrebi bez koje bi se život poremetio).
S dužnim poštovanjem prema Hasanu El-Basriju, Ibn Tejmiji i Evzai'ju, prednost treba dati jasnim i nedvosmislenim hadisma.
Putovanje žene bez mahrema avionom i sličnim sigurnim sredstvima javnog prevoza (voz, autobus)
Savremeni učenjaci se razilaze oko putovanja žene bez mahrema avionom i sličnim sredstvima javnog prevoza na dva stava.
Prvi stav – Nije dozvoljeno ženi da putuje avionom (vozom, autobusom) bez mahrema osim u nuždi.
Ovo je fetva Stalne komisije za fetve u Saudiji, Bin Baza, Ibn ‘Usejmina i mnogih drugih učenjaka.
Svoj stav argumeniraju hadisima koji ukazuju na zabranu.
Drugi stav – Dozvoljeno joj je da putuje uz ispunjenje određenih šartova.
Ovo je fetva Abdullaha Džibrina, Aburrezaka Afifija i mnogih drugih učenjaka.
Šartovi dozvole (koji se razlikuju od šejha do šejha) su:
– Da putuje zbog jake potrebe.
– Da je dobila dozvolu od staratelja.
– Da je mahrem opravdano spriječen da putuje sa njom.
– Da avion ne staje u nekom mjestu ili zemlji prije odredišta.
– Da je mahrem isprati na jednom aerodromu a dočeka drugi mahrem ili sigurno društvo na drugom.
– Da ako je ikako moguće putuje u društvu porodice ili skupine žena.
Argumenti dozvole su isti kao dokazi drugog stava učenjaka (gore spomenutog). To jest, da je ibret u sigurnosti žene tokom putovanja, kaka god se ona ostvari ženi je dozvoljeno putovati bez mahrema.
Odabrano (radžih) mišljenje je prvi stav učenjaka, da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema osim u nuždi ili jakoj potrebi bez koje bi se život poremetio.
Prema tome, nije dozvoljeno Islamskom centru za žene da organizuje izlete i putovanja žena bez mahrema, gdje žene putuju na udaljenost na kojoj se krati i spaja namaz i koriste druge olakšice putovanja. Niti je dozvoljeno ženama da se odazivaju takvim aktivnostima. Jer takva putovanja nisu nužna niti jako potrebna bez kojeg bi se nečiji život poremetio. Ovo je stav većine prvih i potonjih učenjaka ovog Ummeta i na njega ukazuju jasni vjerodostojni hadisi.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
POKRIVANJE PODBRATKA ŽENE (VADŽIB ILI NE)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: U odgovoru na ovo pitanje akcenat će biti na definiciji podbratka i lica u fikhskoj literaturi, jer nema šerijatskih tekstova po ovom pitanju. Definicija podbratka u fikhskoj eviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
U odgovoru na ovo pitanje akcenat će biti na definiciji podbratka i lica u fikhskoj literaturi, jer nema šerijatskih tekstova po ovom pitanju.
Definicija podbratka u fikhskoj enciklopediji i da li je dio lica ili ne?
U poznatoj fikhskoj enciklpedija (El-Mevsu'atu el-fikhijje el-kuvejtijje 21/214-215) kod termina „podbradak“ (zekan) je navedeno jezičko i terminološko značenje termina podbradak. U njoj se navodi da se u arapskom jeziku podbratkom naziva mjesto gdje se sastaju dvije vilice sa njihove donje strane. Terminološka definicija podbratka je ista kao i jezička.
Takođe, u enciklopediji stoji: „Složni su islamski pravnici da je podbradak dio lica, te da ga je vadžib oprati pri abdestu“. Zatim u nastavku: „Nema razilaženja među islamskim pravnicima oko obaveze pranja podbratka na kojem je izrasla rijetka brada kroz koju se vidi tijelo i koja ga ne sakriva od posmatrača. A što se tiče guste brade koja izrase na podbratku, vadžib je oprati njen vanjski dio jer je ona izrasla na mjestu (podbratku) koje je farz oprati …“. (El-Mevsu'atu el-fikhijje el-kuvejtijje 21/215)
Iz gore spomenutog se razumije da je podbradak sastavni dio lica, da ga je obaveza prati pri abdestu. A to znači, da žena kada klanja ili koja javno ne nosi nikab nije obavezna pokriti podbradak jer je on sastavni dio lica koji je dozvoljeno otkriti.
Definicija lica i njegove granice
Šta se podrazumijeva pod licem i koje su njegove granice, to nije došlo pojašnjeno u šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta. O definiciji i granicama lica govorili su islamski pravnici u poglavlju o abdestu. Pošto je pranje lica rukn abdesta na tom mjestu u fikhskim knjigama su islamski pravnici definisali granice lica koje je vjernik obavezan oprati pri uzimanju abdesta.
Definicija lica u fikhskim enciklopedijama
Kod termina „lice“ u fikhskoj enciklopediji definicija lica glasi: „Lice je ono što je između mjesta gdje niče kosa (iznad čela) do donjeg dijela podbratka uzdužno, i između jagodica ušiju popriječno“. (El-Mevsu'atu el-fikhijje el-kuvejtijje 42/364)
Iz ove definicije se jasno vidi da je podbradak sastavni dio lica, što znači da ga žena u namazu, niti van njega ona koja ne nosi nikab, ne mora pokrivati.
Kaže Vehbetu Ez-Zuhajli u svojoj enciklopedijskoj knjizi „El-Fikh el-islami ve edilletuhu“ (1/367): „Definicija lica je: uzdužno ono što je između uobičajnog mjesta gdje niče kosa do zadnjeg dijela podbratka, ili od od vrha čela do donjeg dijela podbratka“.
„وحده طولاً: ما بين منابت شعر الرأس المعتاد، إلى منتهى الذقن، أو من مبدأ سطح الجبهة إلى أسفل الذقن“.
U fikhskoj knjizi „El-Fikhu alel-mezahibi el-erbe'ati“ (1/59) navodi autor da je definicija lica kod četiri mezheba, hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog, sljedeća: „od uobičajnog mjesta gdje niče kosa do zadnjeg dijela podbratka“, samo se razilaze oko brade koja naraste da li je nju vadžib prati pri abdestu ili ne.
Iz gore navedenog je jasno da je podbradak sastavni dio lica.
Definicija lica u fikhskim knjigama četiri mezheba
Pošto oko poprečne granice lica nema razilaženja, tj. da je ona od uha do uha, nećemo je u mnogim narednim definicijama ni navoditi.
Definicija lica u knjigama hanefijskog mezheba:
U knjizi Tebjinul-hakaik (1/2): „Definicija lica: uzdužno od početka kose do završetka donjeg dijela podbratka, …“.
„حَدُّ الْوَجْهَ طُولًا مِنْ قِصَاصِ شَعْرِهِ إلَى أَنْ يَنْتَهِيَ إلَى أَسْفَلِ الذَّقَنِ“
Došla je u knjizi Bedai'u es-sanai'i (1/3): Da je lice „od početka kose do donjeg dijela podbratka, …“.
„أَنَّهُ مِنْ قِصَاصِ الشَّعْرِ إلَى أَسْفَلِ الذَّقَنِ“
A u knjzi El-Bahru er-raik (1/12): Da je lice „od početka kose do donjeg dijela podbratka, …“.
Definicija lica u knjigama malikijskog mezheba:
U knjzi Mevahibul-dželil (1/184): „Da je definicija lica: uzdužno odakle uobičajno niče kosa na glavi do zadnjeg dijela podbratka, …“.
„أَنَّ حَدَّ الْوَجْهِ طُولًا مِنْ مَنَابِتِ شَعْرِ الرَّأْسِ الْمُعْتَادِ إلَى مُنْتَهَى الذَّقَنِ“
A u knjzi Šerhu Muhtesari Halili (1/121): „Ono što je između uobičajnog mjesta gdje niče kosa do zadnjeg dijela podbratka, …“.
„مَا بَيْنَ (مَنَابِتِ شَعْرِ الرَّأْسِ الْمُعْتَادِ) إلَى مُنْتَهَى الذَّقَنِ“
Definicija lica u knjigama šafijskog mezheba:
U knjizi El-Medžmu’ (1/371): „Lice je uzdužno ono što je između mjesta gdje niče kosa do podbratka i zadnjeg dijela vilične kosti“.
„والوجه ما بين منابت شعر الرأس إلى الذقن ومنتهى اللحيين طولا“
U knjizi Revdatut-talibin (1/51) je pojašnjeno šta treba oprati od lica: „Pranje lica. Vadžib je pranjem obuhvatiti čitavo lice: od vrha čela do zadnjeg dijela podbratka uzdužno, i od uha do uha poprečno“.
„غَسْلَ الْوَجْهِ، وَيَجِبُ اسْتِيعَابُهُ بِالْغَسْلِ وَحْدَهُ، مِنْ مَبْدَأِ تَسْطِيحِ الْجَبْهَةِ إِلَى مُنْتَهَى الذَّقْنِ طُولًا، وَمِنَ الْأُذُنِ إِلَى الْأُذُنِ عَرْضًا“
A u knjzi Mugnil-muhtadž (1/172): „Pranje lica, a ono je između uobičajnog mjesta gdje raste kosa i krajnjeg dijela vilica, i ono što je između ušiju“.
„غَسْلُ وَجْهِهِ، وَهُوَ مَا بَيْنَ مَنَابِتِ رَأْسِهِ غَالِبًا وَمُنْتَهَى لَحْيَيْهِ، وَمَا بَيْنَ أُذُنَيْهِ“
Definicija lica u knjigama hanbelijskog mezheba:
U knjizi El-Mugni (1/85): „Lice je od mjesta gdje niče kosa do nagetog dijela vilične kosti i podbratka“.
„وهو من منابت شعر الرأس إلى ما انحدر من اللحيين والذقن“
U knjizi El-Mubdi'u (1/101): „Od mjesta gdje niče kosa do nagetog dijela vilične kosti i podbratka uzdužno“.
„من منابت شعر الرأس إلى ما انحدر من اللحيين والذقن طولا“
U knjizi El-Ikna'u (1/26): „Od uobičajnog mjesta gdje niče kosa sa nagetim dijelom vilične kosti i podbratka uzdužno“.
„من منابت شعر الرأس المعتاد غالبا مع ما انحدر من اللحيين والذقن طولا“
Rezime
Shodno gore navedenom, podbradak žene je sastavni dio lica koji je njoj dozvoljeno otkriti u namazu ili van njega, ako ne pokriva lice.
U arapskom svijetu su žene šija-rafidija prepoznatljive po pokrivanju podbratka, dok kod žena sunija to nije uobičajena praksa. Ali u svakom slučaju ibret nije u praksi jednih ili drugih nego u pojašnjenju granica lica od strane islamskih pravnika.
Komentar na video i odgovor
Prvo – ono što bode u oči na ovim videima i odgovoru je tvrdnja da nema razilaženja među islamskim pravnicima (ili četiri mezheba) da su granice lica uzdužno od mjesta gdje niče kosa do dna brade, tj. da podbradak ne ulazi u bradu i da je ga vadžib ženama pokriti.
Ne znam na koje knjige su se vraćali, gdje su ovo pronašli i odakle im se greška potkrala?! U tekstu i citatima koje sam gore spomenuo je dovoljan odgovor na spomenuto.
Drugo – da su barem spomenuli razilaženje po ovom pitanju koje bi se moglo razumjeti iz nekih definicija lica, stvar bi bila blaža i lakša za razumjeti.
Treće – svakom se može greška potkrasti, savršenstvo pripada samo Allahu.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
ISLAMSKI FEMINISTIČKI MANIFEST (ZABLUDJELE MUSLIMANKE)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Čim je stiglo tvoje pitanje pročitao sam tekst od dotične Anse Tamare Gray i imao namjeru ukratko i površno odgovoriti, ali kada sam uvidio koliki je belaj u ovom tekstu, kao iviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Čim je stiglo tvoje pitanje pročitao sam tekst od dotične Anse Tamare Gray i imao namjeru ukratko i površno odgovoriti, ali kada sam uvidio koliki je belaj u ovom tekstu, kao i to da će se dopasti mnogim sestrama kao i tebi samoj, kako si navela, odlučio sam da detaljnije odgovorim čim nađem više vremena.
Naime, evo konkretnih primjedbi vezanih za šerijatske tekstove koji se ovdje često pogrešno prenose, a zatim pogrešno i tumače, sve sa ciljem njihovog stavljanja u kontekst podsticanja žene da „iskorači“, tj. izađe u javni život, politiku, ekonomiju, društvo, muški svijet.
Ja bih ovaj tekst nazvao ISLAMSKI FEMINISTIČKI MANIFEST ZABLUDJELE MUSLIMANKE. Doduše, i ona sama ga je nazvala tim imenom „Iskorak: Naš feministički manifest“.
Transkripcija govora Anse Tamare Gray je na dnu odgovora.
Konkretne greške vezane za šerijatske tekstove:
1 – Ajet u suri Al-Ahzab: „O vjerovjesniče! Reci ženama svojim i kćerima svojim i ženama vjernika, da spuste na se džilbabe svoje. To je najpodesnije da se prepoznaju, te ne uznemiravaju. A Allah je Oprosnik, Milosrdni.“
Ona kaže: „I ovaj ajet kaže da se ova marama treba nositi „da se prepoznajemo“. Postoje zgodna objašnjenja kojima se ljudi vole razmetati o tome zašto žene u islamu nose hidžab. Većina njih su iritantne priče o ženama kao biserima i dijamantima i narandžama, a jednom mi je neko rekao čak i kao lubenicama. Ova objašnjenja izjednačavaju žene sa predmetima za ukrašavanje, ili komadima voća, ali ako zaobiđemo ljudske interpretacije, naći ćemo da je Allah, azze ve dželle, sam Allah, dao jasno obrazloženje za hidžab: da bi se prepoznavale.“
Ovo zadnje, tumačenje smisla i cilja nošenja hidžaba: da bi se prepoznale, je čista smijurija i daleko od istine i ispravnog tumačenja i ajeta i smisla pokrivanja. Da je pomno i pažljivo pročitala tefsir tog ajeta vjerovatno ne bi došla sa takvom nebulozom. Povod objave „To je najpodesnije da se prepoznaju, te ne uznemiravaju“ je to što su pokvarenjaci u mraku napastvovali žene misleći da su robinje, pa je naređeno slobodnim ženama da stave džilbabe kada izlaze noću da bi se znalo da su slobodne žene, a ne robinje i da ne bi bile napastvovane, jer slobodne žene nisu napastvovali.
Osnovni smisao i cilj hidžaba-pokrivanja žene je da sakrije i pokrije njeno stidno mjesto (avret) koje je jasno precizirano (žena je sva avret osim što oko lica, šaka i stopala ima razilaženja), oko ovoga nema razilaženja među učenjacima. Znači cilj pokrivanja žene nije da se prepoznaje prilikom izlaska i iskakanja u javnom životu politici, ekonomiji, društvu i sl.
2 – „Žene iz vremena Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, su iskoračile u svojoj vjeri. Kada je spušten ajet: „i neka pokrivače svoje stave na grudi svoje“ (24:31), prenosi se od Aiše da su žene pocijepale svoja izvezena platna – platna koja su bila ukrašena slikama šatora, drugim riječima – vrlo lijepa platna. Platna koja su ženama na neki način bila dragocjena, bilo zbog vremena koje je uloženo u vezenje ili zbog novca koji je potrošen na ova skupa platna. One su pocijepale ova platna i pokrile su se njima. To je slično primjeru kada su muslimani prosipali alkohol na ulice kada je spušten ajet o zabrani alkohola. Nijedna od njih nije hodala okolo tražeći dopuštenje od muškaraca, niti su dovodile u pitanje svoju interpretaciju ajeta. One su razumjele. One su to sprovele u djelo.“
Ovo je čisto krivotvorenje teksta i značenja hadisa, jer je u široj verziji hadisa došlo da su muškarci – muževi nakon što je objavljen ovaj ajet i oni ga čuli od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, otišli svojim kućama i prenijeli suprugama šta je objavljeno, a onda su one, odazivajući se Allahovoj naredbi, pocijepale svoje ogrtače i njima pokrile svoje glave i lica prilikom izlaska van kuće. Kakve veze ovo ima sa riječima „Nijedna od njih nije hodala okolo tražeći dopuštenje od muškaraca, niti su dovodile u pitanje svoju interpretaciju ajeta. One su razumjele. One su to sprovele u djelo“? Allah je naredio da se žene pokriju, to je objavljeno Poslaniku, on je to prenijeo ashabima, a oni-muževi prenijeli ženama što je objavljeno, te one sprovele u praksu. Gdje je tu “njihovo tumačenje” i o kakvom “dopuštenju od muškaraca” priča?
A zatim dodaje ono šta je cilj ovakve interpretacije šerijatskih tekstova: „One su iskoračile. Mi idemo njihovim stopama kada i mi odlučimo iskoračiti i ponijeti ovu zastavu naše vjere. Ovaj hidžab. Frazom „lean in“ (iskorači), zapadnjački feminizam je našao dio istine. Istinu o individualnoj odgovornosti. Žene, iskoračite. Ovo je vaš život, vaša vjera, vaša porodica, vaša zemlja, vaš posao. Ti si jedina koja ćeš biti pitana za to. Iskorači.“ Gdje da iskorači žena? Da izlazi iz kuće bez dozvole i pitanja muža? Da igra ulogu muškarca? Sve ovo je oprečno mnogim šerijatskim tekstovima.
3 – „Često se spominje da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pomagao u kući. Ovo nije istina. Hadis ne kaže „kāna yusāʿid fī baitihi“, već kaže „kāna yaʿmal fī baitihi“. Postoji semantička razlika. Ne kaže da je Poslanik pomagao u kući, nego kaže da bi Poslanik radio u kući.“
Ovdje je takođe pogrešno prenijela hadis sa kojim drži lekciju muškarcima. U hadisu je došlo: Upitana je Aiša, radijallahu anha, šta je radio Poslanik (ma kane ja'melu fi bejtihi), sallallahu alejhi ve sellem, u svojoj kući? Ona je odgovorila: „Ušivao bi svoju odjeću, krpio bi svoje papuče, radio bi ono što rade muškarci u kući“, Bilježi ga Ahmed i ocijenjen je kao vjerodostojan. U drugom rivajetu je rekla: „Radio bi ono što muškarci rade, šio bi svoju odjeću, muzao ovcu i hizmetio samog sebe“.
4 – “Iskoračite u produhovljen i radostan život. Napravite sebi ozbiljan raspored ibadeta. Dosta je bezvrijednih, zbrkanih namaza koji su navika većine ozbiljnih u našem Ummetu. Vrijeme je da se ustaje noću. Mi kao Ummet moramo vratiti ovaj najvažniji sunnet namaz. Moramo pažljivo poslušati Allaha, azze ve dželle, kada nam kaže „Ustaj noću, izuzev malo“ (73:2) i kada nam kaže „I dio noći – pa čini sedždu Njemu i slavi Ga noću dugo!“ (76:26) i „A od noći – pa probdij je nafilom za sebe. Možda će Gospodar tvoj da te uzdigne na mjesto pohvalno.“ (17:79)”.
Sva tri ajeta koja je spomenula, u njima je naredba Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u početku Objave, da klanja noćni namaz koji je njemu lično bio farz, tj. sa ovim ajetima se ne dokazuje propisanost klanjanja noćnog namaza svim ostalim muslimanima uopšteno. Naravno, mnogo je drugih ajeta i hadisa u tom kontekstu. Dokazivanje sa ovim ajetima ukazuje na slabost razumijevanja šerijatskih argumenata.
5 – „Moramo se odazvati na ovaj namaz kao Temim ibn Avs, radijallahu anhu, koji kada je propustio noćni namaz samo jednu noć, kajao se za to cijelu godinu, klanjajući cijelu noć, svaku noć. Kajao se za jedan propušteni tehedždžud.“
U predaji koja se prenosi je došlo: „Temim ibn Evs je jedne noći spavao i nije ustao na noćni namaz, pa je čitavu godinu dana klanjao noćni namaz nespavajući cijelu noć, kažnjavao je sebe za ono što je uradio“. Znači, nije se kajao cijelu godinu, jer se ne kaje osim za grijehe, a on time nije počinio grijeh, pošto je noćni namaz nafila, tj. sunet a ne vadžib. Ako uzmemo da se ovo i desilo (ovaj događaj nije prenešen sa senedom što ga čini slabim), ovo nije propisano niti sunet raditi, nije nam slično prenešeno u vjerodostojnim predajama od ashaba, ovo liči na sufijska pretjerivanja u ibadetima. Pogotovo nespavanje čitave noći godinu dana, to vodi u spavanje danju kada treba raditi i privređivati. Ovo djelo Temima, ako ga je uopšte i uradio, nije ispravno uzimati kao primjer, jer je oprečno mnogim vjerodostojnim hadisima u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje da se čitava noć provodi u ibadetu, poput hadisa Abdullah ibn Amra koji je noć provodio u ibadetu, poput slučaja trojice od kojih je jedan noću klanjao i nije spavao, oba slučaja prenose Buharija i Muslim i u oba slučaja Poslanik ukorava one koji tako postupaju i zabranjuje im to.
6 – „Konačno, stanje žena muslimanki danas nije onakvo kakvo bi bilo priznato od strane našeg voljenog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. U njegovo vrijeme, on je patrijarhalno društvo izvrnuo na nos; on je podržao žene u vojsci, žene koje su radile, žene u svim aspektima društvenog i javnog života. Obzirom da ovdje pričamo o vjeri, a ne nekoj socijalnoj teoriji – suštinsko pitanje za muškarce i žene je bilo i ostaje pitanje njegove i njene veze sa Allahom subhanehu ve te'ala. Kako bismo živjeli ovaj život, on, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je naučio sve svoje drugove, i muškarce i žene podjednako, da iskoračuju, uključuju se.
Suočavajući se sada sa postkolonijalnom kulturom i rekordnim nivoom neznanja, žene, i muškarci, moraju oponašati ovaj sunnet, i još jednom početi da prave iskorake.“
Ovo što sam podvukao linijom to su zaista laži i nebuloze na račun Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Učešće Umu ‘Amare u bici na Uhudu ili nekoj drugoj bici, kao i učešće drugih sahabijki u drugim bitkama kao one koje pomažu ranjene i slično, to su izuzeci, a nikako pravilo na koje je Poslanik podsticao. Žene nisu obavezne da idu u džihad, oko čega nema razilaženja, a dozvoljeno je da učestvuju kao pomagači ranjenim, ako ratište nije opasno i riskantno. Baš sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pojasnio propis oko odlaska žena u džihad i da je njihov džihad Hadž i Umra. Da je on, sallallahu alejhi ve sellem, podržavao rad žena i njihov angažman u svim aspektima društvenog i javnog života je čista laž i izmišljotina na Vjerovjesnika. Gdje su joj argumenti za takve tvrdnje?
7 – „Šifa bint Abdullah, koja je bila muhadžirka, ušla je u islam kao liječnica. Koristila je svoje medicinske vještine i svoju pismenost da iskorači, da svoj doprinos – kako u mekanskom, tako i u medinskom društvu. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je podržao njene vještine i učinio je odgovornom za opismenjavanje i podučavanje vještinama liječenja.“
Ovo je takođe iskrivljavanje onoga što je prenešeno od nje, da bi se upakovalo kao učešće te sahabijke u društvenom i javnom životu. Ne radi se ni o kakvim medicinskim vještinama niti pismenosti, niti je nju Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio odgovornom za ono što autorka navodi. To je čista laž.
Prenosi se u biografiji od te sahabijke da je ona u džahilijetu učila rukju i njome liječila, pa kad je primila Islam pitala je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li joj je dozvoljeno da rukjom liječi. On je tražio od nje da pokaže svoju rukju i nakon toga joj odobrio da je uči i rekao joj da toj rukji pouči Hafsu. I na tome se sve završava, kakva medicina, kakvo opismenjavanje, davanje odgovornosti i slično.
8 – Zatim kaže: „Kasnije će (Šifa bint Abdullah) iskoračiti i u javnom životu, kada je Omer ibn Hattab, imenuje upraviteljem finasija ili rukovoditeljem tržišta. Ona je iskoračila u svojoj građanskoj dužnosti i uspjela – u obrazovanju, javnom zdravstvu i ekonomiji. Iskoračile su na društvenom planu.“
Predaju da je Šifa bint Abdullah Omer, radijallahu anhuma, postavio za kontrolora na medinskoj pijaci prenose u obliku slabosti Ibn Abdulberr u „El-Istiab“, Ibn Hadžer u „El-Isabe“ i Ibn Dževzi u „Tarihu Umer“, i to bez seneda. Znači ta predaja je slaba sa strane seneda. Kaže malikijski učenjak muhaddis Ibnul-Arebi: „Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, postavio ženu nadzornikom na pijaci, to nije vjerodostojno, ne obraćajte pažnju ne to, to je izmišljotina novotara“. Ibn Asakir u knjizi „Tarihu Dimešk“ navodi tu predaju kako je Omer, radijallahu anhu, postavio Šifa za kontrolora pijace i kaže da je njen sin Sulejman to negirao i naljutio se zbog te priče. A onda je naveo da je Omer, radijallahu anhu, u stvari postavio njenog sina Sulejmana za kontrolora na pijaci, te da se vjerovatno zbog toga greškom prenijela informacija o njegovoj majci.
Takođe, učenjaci koji su o ovoj predaji govorili kažu da ne priliči pripisati Omeru, radijallahu anhu, ovakav postupak da postavi ženu da se čitav dan miješa sa muškarcima i kontroliše njihov rad, jer ideja spuštanja i objave hidžaba (da se žene Poslanika odvoje pregradom od muškaraca koji ga zijarete) je baš došla od Omera, radijallahu anhu, pa je Allah objavio ajet hidžaba.
Ono što je bitno naglasiti je da je predaja o postavljenju Šifa za kontrolora pijace slaba, to nije potvrđeno, a kamoli da ju je Omer, radijallahu anhu, imenovao za upravitelja finasija ili rukovoditeljem tržišta, još i da je iskoračila u svojoj građanskoj dužnosti i uspjela – u obrazovanju, javnom zdravstvu i ekonomiji, Ovo su bez sumnje krivotvorenja, laži i nebuloze kojima je cilj da se na kraju kaže: ISKORAČILE SU NA DRUŠTVENOM PLANU, ISKORAČITE I VI, BUDITE PREPOZNATE.
9 – “Kuća Ummu Vereke je postala mesdžid za žene Medine. Ona je imala prelijep kiraet – učenje Kur'ana. Iskoračila je, tražila je i dobila muezina u svojoj kući. U svakom pogledu možemo uvidjeti, čitamo priče o ženama Mekke i Medine kako iskoračuju i uključuju se.”
Da je njena kuća postala mesdžid za žene Medine to je još jedna laž i izmišljotina.
U svim hadisima koji se prenose o imametu Ummu Vereke članovima njene kuće ima slabosti. Evo i detaljnija analiza toga:
Ovaj hadis je prenešen u nekoliko rivajeta sa različitim tekstom hadisa:
Prvi – od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjećivao u njenoj kući, postavio joj je muezzina koji joj je učio ezan i naredio joj je da predvodi u namazu njene ukućane, kaže Abdurrahman: “Vidio sam njenog muezzina, bio je starac”. Bilježi ga Ebu Davud (592).
Drugi – od El-Velid ibn Džemi'a da mu je pričala njegova nana od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je bila naučila Kur'an, a vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, joj je naredio da predvodi namaz njenim ukućanima, i imala je muezzina pa je predvodila svoje ukućane. Ovaj rivajet bilježi Ahmed (6/405).
Treći – od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Krenite sa nama da posjetimo šehidu (tako ju je zvao)”. Pa je dozvolio da joj se uči ezan i da ona predvodi svoje ukućane na farz namazu, a bila je već naučila Kur'an. Bilježi ga Ibn Huzejme (1676).
Četvrti – od El-Velid ibn Džemi'a od njegove majke od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da joj se uči ezan i ikamet, a da ona predvodi svoje žene. Ovaj rivajet bilježi Darekutni (1/279).
Ovaj hadis sa svim njegovim rivajetima ima slabosti, jer El-Velid ibn Džemi’ je slab ravija a po nekima hadis mu je dobar, Abdurrahman ibn Hallad je ravija čija pouzdanost nije poznata, njegova nana je nepoznata osoba, takođe nije potvrđeno da je Abdurrahman ibn Hallad čuo hadis od Ummu Vereke.
Pored svega, Ibn Hadžer prenosi da je Ibn Huzejme hadis ocijenio vjerodostojnim, a sam Ibn Hadžer kaže da je ravija Abdurrahman ibn Hallad nepoznat, takođe prenosi se da su Darekutni i Ebu Hatim hadis ocijenili dobrim. A od savremenih muhaddisa Albani ga ocjenjuje dobrim, a Šuajb Arnaut slabim.
Na dokazivanje sa ovim hadisom se može odgovoriti sa više strana (El-Mugni 3/33, Minehatul-‘allam 3/441):
Prvo – da je hadis slab.
Drugo – ako bi uzeli da je hadis dobar, vjerodostojan i prihvatljiv sa njim se može dokazivati dozvola ili propisanost predvođenja žene džemat žena jer je Ummu Vereka, radijallahu anha, predvodila žene iz njene kuće.
Treće – ako bi i prihvatili da je ona predvodila neke od muških osoba, onda je to situacija specifična samo za nju, a nikako opšti propis i drugim ženama.
Četvrto – neki učenjaci kažu da se ovim hadisom može dokazivati dozvola da žena bude imam muškarcima u slučaju nužde poput toga da u džematu nema muško koje zna pravilno učiti Fatihu. (Hašijetu Ibn Kasim 2/313)
Peto – u svim rivajetima nije potvrđeno da je muezin klanjao za Ummu Verekom, radijallahu anha, moguće je da je nakon učenja ezana išao u mesdžid na namaz.
Šesto- u rivajetu Darekutnija se jasno naglašava da je ona predvodila džemat žena.
A što se tiče spornih izjava i konstatacija:
– „ Muškarci – ne možete prisiliti bajraktara da nosi ratnu zastavu, jer ako je on ne nosi sa snagom i odlučnošću, cijela će vojska patiti. Zato ne budite od onih koji prisiljavaju ženske članove svoje porodice da nose hidžab – ali također pripazite da ne budete ni od onih koji ih u tome sprječavaju. Ne budite od onih koji se bore protiv njene želje da nosi tu zastavu.“
Komentar: Ovakve riječi (što je podvučeno) može izgovoriti samo džahil, jer ko iole poznaje vjerske propise treba da zna da je muž ili otac ili glava porodice dužan da naređuje ukućanima muškim i ženskim da izvršavaju vadžibe, kao i da im zabranjuje harame. U protivnom, on snosi dio njihovog grijeha. Pod sve ovo ulazi i pokrivanje njegove supruge, kćerki itd. Njemu – mužu je vadžib da im naredi da se pokriju, na ovo ukazuje i Kur'an i Sunnet.
– Njene često ponavljane riječi: kako muškarci muslimani imaju negativan i loš odnos prema ženi jer su pod uticajem „postkolonijalne kulture i na rekordnom nivou neznanja“.
Komentar: u osnovi njena teorija postkolonijalne kulture u muslimanskom svijetu je jako upitna, nije dokazana i preciznije rečeno samo je puka tvrdnja.
Ako ona sa svojom teorijom postkolonijalne kulture misli na obične muslimane, nije u pravu, jer loše stanje žene muslimanke i loš odnos prema njoj u muslimanskom svijetu nije posljedica tog utjecaja nego u najvećem procentu razlog je udanjenost tih muslimana od propisa vjere i onog što ona naučava.
A ako sa svojom teorijom postkolonijalne kulture misli na stav učenjaka prema ženi, onda je baš prohlupala, jer učenjaci Ehli sunneta svoje stavove grade na osnovu šerijatskih tekstova iz Kur'ana i suneta, i njihov stav se ne razlikuje od stava ashaba i selefa ovog Ummeta.
– „Žene iz vremena Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se nisu samo držale po strani i čekale da ih neko pita da se pridruže. Nisu samo sjedile i pitale se „Je li uredu da učestvujem?“ One su iskoračile. Iskoračile su na polju politike. Nusejba bint Kab je iskoračila kada je, kao jedna od dvije žene koje su dale prisegu na drugoj Akabi, dala punu podršku Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, što je uključivalo i vojnu i političku podršku. Kasnije, vidimo je kako ide iz bitke u bitku, tragom obećanja koje je dala. Ona nije sjedila u ćošku svoje sobe pitajući se šta bi trebala raditi. Ona je iskoračila, dala je obećanje i doprinijela je promjenama. Iskoračile su kao građanke.“
Komentar: Ovo je zaista pretjerano, izvještačeno i ideološki obojeno tumačenje djela sahabijke koja je učestvovala u prisegi na Akabi i bici na Uhudu. O kakvom bavljenju politikom, iskakanju na polju politike i sličnim pojmovima ona govori? I još „Ona je iskoračila, dala je obećanje i doprinijela je promjenama“. Ovo liči na komunistički manifest, samo što je ovo ISLAMSKI FEMINISTIČKI MANIFEST ZABLUDJELE MUSLIMANKE.
– „U 13. stoljeću, Razija, kćerka Šemsuddinova, je imenovana sultanom. Njen otac je imenovao nju za nasljednicu svog sultanata jer je smatrao da je vrijednija i sposobnija od njegovih sinova….“
Komentar: Ona primjer ove žene koja je postala sultan i bila na vlasti cijelo vrijeme navodi u pozitivnom kontekstu. A to ukazuje na njen džehl o propisu postavljanja žene za namjesnika uopšteno ili neke muslimanske zemlje. Naime, nema razilaženja među učenjacima, idžma učenjaka je na tome da nije dozvoljeno da žena bude vladar, sultan, namjesnik, kralj i slično nad muslimanima. Argumenti za to iz Kur'ana i suneta su jasni kao svjetlost dana.
I za nju je ono što je po idžmau učenjaka zabranjeno primjer na koji se treba ugledati. Ovo govori o njenom slabom poznavanju Islama i o upitnosti ovog teksta.
– “Umjesto ukazivanja na ove stvarne probleme, feminizam je postao sinonim za antiislamski nastrojene ili nereligiozne žene. Postao je vesternizacija, umjesto jasnog i iskrenog pogleda na političke, društvene i ekonomske probleme s kojima su se žene suočavale. Feministkinje su pozivale na uklanjanje vela ili hidžaba, i protivljenje hidžabu je postalo simbol feminističkog pokreta. Hidžab je postao simbol potlačenosti. Religijski element je odgovorio, na ono što je smatrano napadom na moral žena i samo tkivo društva, zatvarajući oči pred stvarnim problemima i podmečući klišeje o ženama u islamu. Naši muškarci i žene su postali zbunjeni. I počeo se razvijati procjep. Ovaj procjep, između onih koji su uzeli riječ „feminizam“ kao zaštitni znak za iskorjenjivanje stvarnih problema s kojim se suočavaju žene muslimanke, do isključenja klasičnog islama, i s druge strane, onih koji su odbijali riječ „feminizam“ i sve što ona insinuira, i držali prazne govore o pravima i odgovornostima žena u islamu, tako ignorišući stvarne probleme s kojima se danas žene moraju nositi. I tako je nastala teološka greška. Mi se danas nalazimo na neugodnom procjepu između dvije ploče: ploče muslimanske populacije koja je odgojena pod uticajem posljedica kolonijalnog perioda, i ploče te iste muslimanske populacije koja gleda u vrijeme kada je islamska misao bila najsiromašnija, kako za žene tako i za muškarce, unoseći na taj način u našu percepciju rekordan nivo neznanja. Pri sudaru ove dvije ploče: postkolonijalne kulture plus neznanja, dešava se zemljotres u vidu problema žena u islamu. Naša vjera se uistinu bavi pitanjima kojima se bavi feministički pokret. Bavi se svim problemima zbog kojih je ovaj pokret i nastao. Islam nudi rješenja koja su praktična. Ona su bez gorčine, ona predstavljaju jednakost i pravičnost na najvišem nivou. Islam adresira političku i društvenu inkluziju, pitanja identiteta i pitanja porodičnog prava. Islam ne treba zapadnjački feminizam, kako u njegovim prvobitnim okvirima, tako ni u njegovom savremenom, izmijenjenom obliku. Muslimanima, međutim, koji su dozvolili da zapadnjačka misao prodre u njihovu percepciju žene muslimanke, bi moglo koristiti da ih prodrma zapadnjački feminizam, posebno ukoliko će ih to vratiti u potragu za islamskim rješenjima naših problema.”
Komentar: Ovo je jako iskrivljeno i femističko-ideološki obojeno tumačenje tako jasnog pokreta i ideje koja se naziva feminizam. Jedino što plijeni u ovom govoru su njene retoričke sposobnosti.
– Kaže: „Održavanje domaćinstva nije islamska dužnost žene muslimanke. U hanefijskom mezhebu se zahtijeva da čovjek musliman oslobodi ženu takvih dužnosti tako što će joj obezbijediti plaćenu ispomoć u kući, a ako to ne učini onda treba njoj kompenzirati njen rad. Zamislite onda grijeh kojeg čini muškarac koji ne samo da ne radi u kući, ne zarađuje, odnosno ne donosi novac, a uz to prigovara i žali se zbog stanja kuće ili koristi stanje kuće da kontroliše njene odlaske i dolaske, ili još gore, viče na nju jer njegov veš nije opran. Ovo su grijesi koje čine i koji vise o vratovima naših muškaraca danas. Počnite oponašati Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ne tako što ćete pomagati u kući nego tako što ćete preuzeti odgovornost. Promijenite kulturu. Zapamtite, žene muslimanke nisu prije svega vaše čistačice.“
Oko obaveze održavanja domaćinstva od strane žene je veliko razilaženje među učenjacima, čak i unutar samog hanefijskog mezheba. Razilaženje je da li je žena to dužna raditi, je li griješna ako to ne čini? Tako da njena konstatacija „Održavanje domaćinstva nije islamska dužnost žene muslimanke“ nije tačna, jer učenjaci se razilaze oko toga je li joj vadžib, a ne da li je propisano i dozvoljeno uopće.
Onda riječi: „Zamislite onda grijeh kojeg čini muškarac koji ne samo da ne radi u kući, ne zarađuje, odnosno ne donosi novac, a uz to prigovara i žali se zbog stanja kuće ili koristi stanje kuće da kontroliše njene odlaske i dolaske, ili još gore, viče na nju jer njegov veš nije opran. Ovo su grijesi koje čine i koji vise o vratovima naših muškaraca danas.“ Ovo su zaista nebuloze i nakaradna džahilska filozofiranja o relaciji muž-žena koja ne prileče da ih izrekne iole učena osoba, ispravna interpretacija ovih pitanja je daleko od ovoga što ona pokušava da provuče.
Uglavnom, opšti utisak i zaključak o ovom tekstu je:
– osoba koja ga je napisala ima jako slabo šerijatsko znanje,
– tekst je pun netačnih i nepreciznih prenošenja hadisa i predaja, kao i krivotvorenog, subjektivnog, feministički obojenog i pogrešnog tumačenja tih šerijatskih tekstova,
– tekst predstavlja pozivanje žene muslimanke da izađe van propisa i normi ponašanja koji su joj određeni principima Šerijata,
– tekst je čista feministička ideja zamotana u celofan slabih i pogrešno protumačenih hadisa i predaja.
– stoga ovakav tekst ne zaslužuje da se prevodi osim radi upozorenja na njega i nije dozvoljeno da se širi i njime odvode žene muslimanke u zabludu i pogrešno gledanje i tumačenje jasnih stvari vezanih za žene, onako kako ih Islam tumači od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do dana danas.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba