Prije nego li se upustimo u proučavanje riječi šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., napravićemo mali uvod po pitanju njegova mezheba u ovoj mes’eli, pa kažemo: Spominjali smo komentar šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., u vezi čovjeka iz Benu Isra’ila, koji je rekao svojoj familiji: “Kada umrem, uzmite me, i spalite, i pepeo mi po moru bacite…” (hadis), kada je rekao:

“Ovaj čovjek je mislio da ako bude razasut na ovakav način, da Allah dž.š., nije u stanju, i da ga ne može ponovo sakupiti i sastaviti – a sve redom od negiranja Allahove dž.š., moći, te negiranja ponovnog proživljenja tijela, pa makar i bila razasuta, sve navedeno je kufr/nevjerstvo, ali je ova osoba, pored imana u Allaha dž.š., i imana u njegov emr, i pored straha od Njega bila džahil/neznalica, dallun/lutalica u rezonovanju, muhti’un/griješnik, što mu je Allah i oprostio. Navedeni hadis je veoma decidan i jasan (sarih), da je spomenuta osoba željela to da ne bude proživljena kada se na onakav način rasturi, a u najmanju ruku je sumnjala u buduće proživljenje što je kufr/nevjerstvo – ako se protivu osobe koja ovu stvar negira uspostavi poslanički dokaz biće osuđena na nevjerstvo, jer nam takvo postupanje jasno ukazuje na nevjerstvo dotične osobe u Allaha uzvišenog!”

Spominjali smo i stav šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., po pitanju konkretnog proglašavanja određenog pojedinca nevjernikom kada kaže:

“Zato sam često puta znao poručiti Džehmijama, bilo da su u pitanju “Hululijje” ili “Nufati”, koji negirahu to da je Allah, dž.š., iznad ‘Arša, i to onda kada je iskušenje njima naišlo (mihna): “Kada bih se ja složio s vama po ovom pitanju – ja bih postao nevjernikom, jer znam da je taj stav – kufr/nevjerstvo, ali, vi, po meni, niste nevjernici (kafiri), jer ste neznalice (džahili).” Ova je poruka bila upućena džehmijskoj ulemi, kadijama, šejhovima, vojskovođama…

Osnova njihovog džehla i neznanja su logičke nejasnoće (šubuhat ‘aklijjeh), koje su im nastale u glavi uslijed nedostatka sahih predaja, i sahih logike! Zbog svega ovoga, nismo na njihov džehl i izmišljanje uzvratili tekfirom, isto kao kada određena osoba lažno posvjedoči protivu druge, ili je potvori za razvrat, nema pravo, povrijeđena osoba, uzvratiti mu istom mjerom tj. da lažno svjedoči protivu njega, ili da ga potvori za razvrat.”

Navedena pitanja spadaju u temelje i osnove vjere (usulud-din), u kojima nemaju prava ostale pravdati neznanjem – oni koji smatraju da neznanje ne može biti opravdanje!

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., pojašnjava neispravnost dijeljenja propisa vjere na temeljne propise/usul, zbog kojih će osoba koja ih zanegira postati nevjernikom, ili osoba koja u njima bude griješila, i na sporedne propise/furu’, zbog kojih osoba koja ih bude zanegirala neće postati nevjernikom, kao ni osoba koja u tim pitanjima bude griješila. On kaže da ovakvo dijeljenje propisa vjere nema nikakve osnove kod selefa – niti kod ashaba, niti kod tabi’ina, i takva podjela islamskih propisa je sama po sebi kontradiktorna!

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Što se tiče stavova koji vode nevjerstvu osobu koja ih bude zastupala: Možda do dotične osobe nisu stigli dokazi koji bi iziskivali nužnu spoznaju istine, a možda su mu dokazi i došli – ali putem kojeg ih nije smatrao vjerodostojnim, ili ih nije dobro razumio, ili su mu se pojavile šubhe i nejasnoće zbog kojih će biti opravdan kod Allaha dž.š.. Ko se od vjernika bude zalagao na putu spoznaje istine, i na tome putu pogriješi – Allah dž.š., će mu oprostiti grijeh – ne bitno koje vrste on bio, i ne bitno bilo to pitanje teoretske (nezarijjeh), ili praktične (‘amelijje), naravi!

Na ovom stanovištu su bili poslanikovi ashabi, kao i enormna većina imama islama! Oni nisu djelili propise na primarne/usul – koje ako čovjek zanegira postaje nevjernikom, i sekundarne/furu’ – koje ako čovjek zanegira ne postaje nevjernikom. Pravljenje razlike između prve vrste pitanja i njihovog naziva (mesa’ilul-usul), i između druge vrste pitanja, i njihovog naziva (mesa’ilul-furu’) – nema nikakvog utemeljenja, niti kod ashaba, niti kod tabi’ina – koji se za njima u dobru povedoše, niti od ikoga od imama!

Spomenuta podjela je preuzeta od mu’utezila, i njima sličnih novotara, a od njih ih preuzeše fakihi koji ova pitanja navode u svojim knjigama, i ova podjela je očita kontradiktornost (mutenakid)!

Osobi koja vjerske propise dijeli na primarne/usul, i sekundarne/furu’, propise, se postavlja pitanje: Šta je definicija primarnih/usul pitanja, pri kojima će čovjek postati nevjernikom, u slučaju da tu pogriješi, i koja je to nit koja dijeli ta pitanja od sekundarnih/furu’ pitanja?

Ako kaže: Primarna/usul, pitanja su propisi ubjeđenja (mesa’ilul-i’itikad), dok su sekundarna/furu’ pitanja – praktični propisi (mesa’ilul-‘amel) – biće mu rečeno: Ulema se razilazi u tome da li je Muhammed s.a.w.s., vidio Allaha dž.š., ili ne; i u tome ko je vrijedniji: Osman ili Alija, kao i po pitanju mnogih značenja kur’anskih ajeta, kao i razilaženja u stručnoj ocjeni brojnih hadisa koji spadaju u domen ubjeđenja/postupanja – ali pri kojima nema kufra – uz opštu saglasnost svih! Obaveznost, zekata, posta, hadždža, kao i zabranjenost nemorala i alkohola – spada u praktični dio propisa (mesa’il ‘amelijjeh), ali će osoba koja ih zanegira (el-munkiru leha), postati nevjernikom – uz opštu saglasnost svih!

Ako bude rekao: Primarna/usul pitanja su kategorički jasna pitanja (el-mesa’il el-kat’ijjeh), biće mu rečeno: Veliki broj praktičnih pitanja (mesa’ilul-‘amel), su kategorički jasna pitanja, dok, za razliku od njih, veliki broj teoretskih pitanja (mesa’ilul-‘ilm), ne pripadaju skupini kategorički jasnih pitanja!

Relativno je to da li je neko pitanje kategorično ili ne! Za nekog čovjeka će određeno pitanje biti kategorično, zbog ličnog upoznavanja sa dokazom koji ga je ubjedio u kategoričnost nečega, poput osobe koja se susrela sa tekstom od Poslanika s.a.w.s., čije značenje je shvatila, dok, za drugog čovjeka, isti taj tekst, neće biti ni na stepenu nekategoričnosti (zannijjeh), a kamo li na stepenu kategoričnosti (kat’ijjeh) – jer mu dotični tekst nije dostavljen, ili, po njegovim standardima, nije bio ispravan, ili ga nije mogao razumjeti.

U sihahu se bilježi predaja od Poslanika s.a.w.s., koja govori o čovjeku koji je ostavio oporuku svojoj porodici, riječima: “Kada umrem – spalite me, potom mi pepeo pokupite, a zatim ga u rijeku bacite! Ako me Allah dž.š., bude mogao sakupiti – kazniće me kaznom kakvom, do tada, nikoga nije kaznio! Allah dž.š., naredi kopnu – pa povrati njegove ostatke, a isto tako i moru – pa more povrati njegove ostatke! Allah dž.š., mu reče: Šta te je navelo da tako postupiš? Reče: Strah od Tebe, ja Rabbi – nakon čega mu Allah dž.š., oprosti grijehe!”

Ovaj čovjek je posumnjao u Allahovu dž.š., moć, kao i u proživljenje; čak je smatrao da nikako neće biti ni vraćen, i da Allah dž.š., nije u stanju njegov pepeo sakupiti – na što mu je Allah dž.š., uzvratio oprostom!

Ovdje imamo za cilj ukazati na to da su stavovi imama zasnovani na ovoj podjeli tj. vrsta i pojedinac (el-nev’u vel-‘ajnu), i zbog toga jedna grupa ljudi bilježi, tobože, njihovo razilaženje po tim pitanjima – ali, u stvari, oni nisu dokučili tajnu njihovih riječi i stavova! Neki npr., bilježe da imam Ahmed rhm., ima dva mišljenja po pitanju tekfira novotara, smatrajući tekfir murdžija i ši’ija – koji daju prednost Aliji r.a., nad drugima, pitanjem oko kojeg postoji razilaženje uleme, gdje će, neki, možda i preferirati mišljenje tekfira tih ljudi, kao i osudu na vječni boravak u vatri – što nikako nije mezheb imama Ahmeda rhm., niti bilo kojeg od imama islama!

Imam Ahmed rhm., ne tekfiri murdžije – one koji kažu iman su riječi bez dijela, i on ne tekfiri osobu koja daje prednost Aliji r.a., nad Osmanom! Njegovi stavovi su više nego jasni da on ne tekfiri haridžije, niti kaderije, i sl.! Tekfirio je džehmijje – one koji su negirali Allahova imena i svojstva, jer su njihovi stavovi bili sušta suprotnost onome s čime je došao Allahov Poslanik s.a.w.s., kao i zbog toga što je suština njihovih stavova bila negiranje samog Stvoritelja (ta’atilul-halik)!

Imam Ahmed rhm., je bio iskušan njima sve dok nije pronikao u suštinu njihovih stavova, uvidjevši to da se takvi stavovi zasnivaju na pravom bezbožništvu (ta’atil), mada je tekfir džehmijja opšte-poznata stvar kod selefa i imama, ali, ono što je bitno jeste to, da ih imam Ahmed rhm., nije tekfirio poimenično, jer osoba koja poziva nečemu je gora od one koja to ne radi, kao i osoba koja kažnjava svog neistomišljenika biva gorom od one koja samo svojim stavovima poziva, dok onaj koji tekfiri svog neistomišljenika biva gorim od onoga koji ga kažnjava.

Tadašnji vladari/vulatul-umur, su zastupali džehmijske stavove, tipa: “Kur’an je stvoren”; ili: “Allah dž.š., neće biti viđen na ahiretu”, itd., i pozivali su narod tome, stavljajući ih zbog svega toga na kušnju, kažnjavajući ih – ako im se ne bi odazvali, i na kraju svega tekfireći ih zbog neprihvatanja njihovih stavova! Ako bi nekog i uhapsili – ne bi bio pušten iz zatvora sve dok taj ne bi prihvatio džehmijske stavove tj. “da je Kur’an stvoren” itd.. Ko nije bio džehmijskih stavova ne bi bio postavljen na određenu poziciju, niti bi dobijao pomoć iz bejtul-mala!?

I pored svega navedenog, imam Ahmed, Allah mu se smilovao, bi im činio terehhum riječima: “Allah im se smilovao”, molio je Allaha dž.š., za oprost njima (istigfar), jer mu je bilo jasno da oni nisu svjesni toga da svojim stavovima poriču Poslanika s.a.w.s., niti toga da svojim stavovima negiraju ono s čime je On s.a.w.s., došao. Činili su te’vil – prilikom čega su pogriješili, slijepo se povodeći (taklid), za onima koji ih tim stavovima podučiše!

Isti je slučaj i sa imam Šafijom rhm., onda kada je rekao Hafsu el-Ferdu, koji je smatrao da je Kur’an stvoren: “Uznevjerovao si u Allaha dž.š.” – pojašnjavajući mu to da je njegov stav nevjerstvo, ali u isto vrijeme ne osuđuje Hafsa na riddet i otpadništvo od vjere zbog toga, jer protivu njega još nije uspostavljen dokaz kojeg, ako bi odbio, postao bi nevjernikom. Da je imam Šafija rhm., bio ubjeđenja da je Hafs murtedd – ubio bi ga, ali mi znamo da imam Šafija rhm., u svojim knjigama, jasno izjavljuje to da će se svjedočenje novotara ipak prihvatati, i da će se namaz za njima obavljati!”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže da je pitanje tekfira u uskoj sprezi sa pitanjem uspostave dokaza/kijamul-hudždže, bez obzira na to da li određeno pitanje spada u propise vjerovanja/’aka’id, ili u propise fikha, ili su u putanju mutevatir vanjski farzovi i sl.. On kaže:

“Što se tiče ostala četiri farza islama, ako čovjek zanegira obaveznost nekog od tih propisa – nakon uspostave dokaza protivu njega – ta osoba je nevjernik/kafir, a isti će slučaj biti i sa osobom koja zanegira zabranjenost nekog od jasnih i mutevatir harama poput razvrata, nasilja, laži, alkohola i tome slično.

Što se tiče osobe nad kojim nije uspostavljen dokaz – poput osobe nove u vjeri, ili osobe koja je rasla u mjestu neznanja/badija, do koje nisu stigli islamski propisi i tome slično, ili je osoba pogriješila misleći da oni koji povjeruju i dobra djela rade bivaju oslobođeni zabrane konzumiranja alkohola kao što su u tome pogriješili oni koje je Omer r.a., pozvao na pokajanje, i tome slično, takvi će se pozvati na pokajanje, i protivu njih će se uspostaviti dokaz, pa ako i dalje nastave sa svojim nedjelima uznevjerovat će – a nevjernicima neće biti proglašeni prije toga, isto kao što ni ashabi r.a., nisu Kudamu b. Maz’una r.a., osudili na nevjerstvo/kufr, onda kada su pogriješili pogrešno shvaćajući određen propis.”

Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Najispravnije mišljenje/tahkik, po ovom pitanju je slijedeće: Nekada će određene riječi biti nevjerstvo/kufr, poput džehmijskih izjava “Allah nema moć govora”, ili “Allah neće biti viđen na ahiretu” – kada neki ljudi neće primjetiti da je u pitanju nevjerstvo/kufr, tako da će se uopšteno tekfiriti oni koji ta mišljenja zastupaju, kao što su pripadnici selefa i govorili: “ko bude smatrao da je Kur’an stvoren – nevjernik je”, ili “ko smatra da Allah neće biti viđen na ahiretu – nevjernik je” – ali pripadnici selefa nisu poimenice tekfirili ljude sve dok protivu takvih ne bi bio uspostavljen dokaz kao što je to pojašnjeno ranije.

Isti je slučaj i sa onima koji negiraju obaveznost namaza ili zekata, ili ohalaljuju alkohol i blud, ili pogrešno rezonuju određene stvari/te’vil – prisutnost ovih propisa međ’ muslimanima je jača nego li prisutnost onih prvih, pa ako se osoba koja pogrešno tumači i griješi u ovim propisima ne proglašava nevjernikom sve dok se ne upozna sa tim propisima, i pokajanju pozove, kao što su postupili ashabi sa skupinom onih koji su ohalali alkohol, onda će biti preče da se zbog drugih pitanja neće proglašavati nevjernikom!”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Status murtedda: Murtedd je osoba koja obožava nekog drugog pored Allaha dž.š., ili mrzi Poslanika s.a.w.s., i ono s čime je on došao, ili ostavi srčano negiranje zla, ili umisli da se neko od ashaba, tabi’ina ili tebe’i tabi’ina borio sa nevjernicima (protivu muslimana), ili da je to dozvoljeno, ili je u pitanju osoba koja zanegira nešto oko čega postoji konsenzus, ili uzme sebi nešto za posrednika, na šta se oslanja, i od čega nešto traži i moli. Ko bude sumnjao u neko od Allahovih dž.š., svojstava – a jedan je od onih za koje se pretpostavlja da to pitanje zna – postao je murteddom, a ako je jedan od onih – za koje se pretpostavlja da to pitanje ne zna – nije postao murteddom. Zbog ovoga Poslanik s.a.w.s., nije tekfirio čovjeka koji je sumnjao u Allahovu dž.š., moć, i ponovno oživljenje, jer se takvo što ne radi osim nakon dostavljanja poslanice, kao što je Ajša r.a., rekla: “Zar Allah dž.š., zna sve ono što ljudi skrivaju!? Poslanik s.a.w.s., reče: Da.”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Svaka osoba koja bude vršila određeni ibadet – koji joj je zabranjen, ali ona to nije znala, a taj ibadet spada u grupu propisanih ibadeta, poput: osobe koja klanja namaz u zabranjenom vaktu – do te osobe je stigla opšta naredba obavljanja namaza, ali do iste te osobe nije stigla i zabrana obavljanja namaza u određenim periodima dana, ili je bila u pitanju osoba koja se pridržava određenog dokaza koji je inače nadjačan (merdžuh), poput klanjanja dva rekata namaza poslije ikindijskog farza što je bila praksa jednog dijela selefa, jer je to Poslanik s.a.w.s., učinio, ili poput namaza u pogledu kojih se bilježe slabe/da’if, ili lažne/mevdu’, predaje poput namaza “Elfijje” koji se klanja polovinom Ša’abana, ili početkom Redžeba, ili “Tesbih-namaz” kojeg je dozvoljavao Abdullah b. Mubarek rhm., i ostali.

Dakle, ako ovi namazi spadaju u općenitost pohvaljenosti obavljanja namaza, a do osobe nije stigao dokaz koji iziskuje njihovu zabranjenost, osoba će imati nagradu za takvo postupanje; ako određen namaz bude sadržavao u sebi zabranjenost s jedne strane, a čovjek neće znati da je u pitanju novotarija koja se uzima za javno obilježje, zbog koje se ljudi okupljaju svake godine, to će biti slično izmišljanju šestog namaza. Ako određena osoba bude htjela klanjati takav namaz nemajući nikakva hadisa po tom pitanju – neće imati prava na takvo postupanje, ali ako je u pitanju postojanje hadisa za kojeg su smatrali da je sahih, u čemu su pogriješili – takvo što će im biti oprošteno, i imaće nagradu za to zbog općenitosti propisa obavljanja namaza, što će isto važiti i za post na dan Bajrama, ako osoba ne bude znala da je to zabranjeno.

Suprotno navedenom su djela koja nisu propisana poput širka. Za takva djela nema nagrade, i ako Allah dž.š., ne kažnjava počinioce tog djela izuzev nakon dosezanja poslanice do njih, kao što Allah dž.š., kaže: “Ne bi smo kažnjavali sve dok poslanika ne bi poslali!” (el-Isra’, 15.)

Ova osoba, i ako neće biti kažnjena zbog tog postupka, neće biti ni nagrađena za njih, jer Allah dž.š., kaže: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili u prah i pepeo ih pretvoriti.” (Furkan, 23.)

Ibnul-Mubarek rhm., kaže: To su djela koja su ljudi činili radi nekog drugog, a ne radi Allaha! Mudžahid kaže: To su djela koja nisu kabul. Allah dž.š., kaže: “Djela nevjernika u Gospodara njihova nalik su na pepeo koji vihor u olujnom danu raznese; neće moći da očekuju nikakvu nagradu za djela koja su učinili, to će teška propast biti!” (Ibrahim, 18.) tj. djela ovih ljudi su propala, i neće imati za njih nikakve nagrade.

Ako im je Poslanik s.a.w.s., zabranio određena djela za činiti, i te zabrane se ne budu pridržavali biće kažnjeni. Dakle kažnjavanje zbog takvih djela će biti uslovljeno dostavljanjem poslanice poslanika (teblig), a što se tiče propadanja samih djela to će biti zbog toga što takvo postupanje u osnovi nije propisano. Svaki ibadet koji nije propisan on mora biti zabranjen.

Ako određena osoba bude znala da je to djelo zabranjeno, pa ga učini, zaslužna je kazne, a ako ne bude znala – nije zaslužna kazne!
Ako određena osoba bude imala ubjeđenje da joj je takvo postupanje propisano – a djelo spada u grupu propisanih ibadeta, imaće nagradu za to djelo, a ako je to djelo – djelo širka, ne postoji ni jedno djelo širka koje je propisano – ali će neki ljudi smatrati neke vrste širka naređenim i propisanim!

Ova osoba nije mudžtehid, jer osoba koja je mudžtehid mora slijediti šeri’atski dokaz, a po ovim pitanjima nema šeri’atskog dokaza, ali, može se desiti da određena osoba postupa po sebi svojstvenom idžtihadu a to je taklid tj. slijepo slijeđenje šejhova i alima koji ta djela rade, jer oni to rade zbog toga što smatraju da su ta djela korisna, ili su čuli za neki hadis po tom pitanju koji je laž. Ako se protivu ovakvih osoba ne uspostavi dokaz neće biti kažnjavani, a što se tiče sevaba možda će biti i nagrađeni jer su jači od ostalih pripadnika svoje vrste, a što se tiče sevaba približivanja Allahu dž.š. – toga nema putem ovakvih djela!”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Ko nekom drugom mimo Allaha dž.š., potvrdi ono što pripada samo Allahu dž.š. – takva osoba je nevjernik – ako protivu njega bude uspostavljen dokaz (kijamul-hudždže), kojeg ako ostavi uznevjerovat će!”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Nakon lične spoznaje onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., neizbježno znamo to da ummetu nije propisano da dove upućuju ikome od mrtvaca, bilo da su poslanici, ili dobri, ili ostali ljudi u pitanju, niti uz korišćenje riječi “istigasa”, i njoj sličnih riječi, niti uz korišćenje riječi “isti’aza”, i njoj sličnih izraza, isto kao što ummetu nije propisano to da sedždu čine nekome mimo Njega, bilo mrtvom ili živom, i sl., već vrlo dobro znamo to da je Allah dž.š., zabranio činjenje ovih stvari, jer su to djela širka, kojeg je Allah i Njegov Poslanik s.a.w.s., zabranio, ali zbog velikog neznanja (galebetul-džehl), i slabog poznavanja tragova poslanstva (killetul-‘ilm bi asaril-risaleh), kod velikog broja zadnjih generacija – ljudi se neće proglašavati nevjernicima zbog toga – sve dok im se ne pojasni ono s čime je došao Allahov Poslanik s.a.w.s., a čemu kontriraju svojom praksom!

Ovo pitanje nisam pojasnio čovjeku koji poznaje osnove islama, a da ga odmah nije shvatio i razumio, priznajući da je to osnova i temelj islama!

Jedan od velikih šejhova, ‘arifa međ’ nama, je rekao: “Ovo što si nam sada objasnio je nešto najvrijednije” – jer je bio svjestan toga da je ovo temeljna stvar islama!”

Iz svega navedenog možemo sažeti mezheb šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., po ovom pitanju, u slijedećem: “Ko počini neko djelo nevjerstva – ne bitno da li je riječ o propisu ubjeđenja/’aka’id, ili praktike/ahkam, i ne bitno da li je u pitanju jasno/zahir, ili manje jasno/hafijj, pitanje, pa makar bilo i djelo širka u pitanju – a ne zna stav islama po tom pitanju, poput osobe nove u islamu, ili osobe koja je porasla u badiji/mjestu neznanja – takva osoba se neće proglasiti nevjernikom sve dok se protivu nje ne uspostavi dokaz, a Allah najbolje zna!”

dr. Muhammed b. Abdullah b. ‘Ali el-Vuhejbi
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam “Sultanija” džamije, Plav, CG

Pruzeto sa minber.ba

Na ova pitanja može se dati odgovor sa nekoliko aspekata. Svijet je uokviren vremenskim i prostornim granicama. Allah je iznad vremena i prostora. On ne zaprema nikakvo tijelo, nije uobličen nikakvim opsegom, niti je otjelovljen kakvom formom ili oblikom. S obzirom na to da je iznad vremena, On nema ni doba starosti, nema početka ni završetka, nema prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Ljudski razum je manjkav, ograničen i samim tim nesavršen.

Ljudski razum može da razmišlja samo u okviru prostora i vremena, i čim se zanemari ta činjenica, mnogi upadaju u kontradiktornosti sa svojim razumom. Zašto? Zato što pokušavaju razmišljati i razumom dokučiti ono što je izvan prostora i vremena. Mnogi postavljaju kontradiktorna pitanja u vezi Allaha, a zaboravljaju da im sam razum kaže da Njega razum dokučiti ne može. Sam razum ukazuje nam da Apsolutnog ne dokučuje relativni, da Stvoritelja ne dokučuje stvoreni, da Neograničenog ne dokučuje ograničeni, da Savršenog ne dokučuje manjkavi. Razum je sposoban da shvati ono što je u okviru prostora i vremena i što se pokorava zakonima po kojima razum djeluje i razmišlja, a koja je postavio sam Stvoritelj, i čim čovjek pokuša dokučiti nešto što se tim zakonima ne pokorava ili što je van okvira prostora i vremena, pada u kontradikcije i zbunjenost.

To možemo reći i o stvarima koje su za nas nevidljivi svijet, poput svijeta koji nas čeka poslije smrti, Dženneta i Džehennema, jer tamo ne vladaju pravila koja vladaju u našem svijetu, pa o tome razum ne može suvislo razmišljati, a kako je tek onda kada je u pitanju Stvoritelj, Apsolutno Savršeni i Veličanstveni koji je stvorio i prostor i vrijeme i pravila po kojima naš razum djeluje, i koji je samim tim daleko iznad toga da se pokorava tim pravilima, koja su Njegova stvorenja, kao što je stvorio i sam naš razum.

Što se tiče aspekata odgovora na postavljena pitanja, navodimo sljedeće:

Prvo: Pitanje o mogućnosti nemogućeg je neispravno samo po sebi, jer je kontadiktorno samo sebi. Pitanje ”da li je moguće ono što je nemoguće” samo sebe poništava, jer je njegov jedan dio kontradiktoran drugom, i ono spada u retoričke varke. U to spadaju pitanja ”Da li je postoji četverougli trougao ili okrugla kocka?”
U to također spada i pitanje o tome da li Bog može da uradi nešto što Njemu ne dolikuje. To predstavlja manjkavost zato što je apsolutno savršenstvo i nepostojanje mahana jedno od nužnih osobina Uzvišenog i Savršenog Allaha isto kao što je nužna osobina trougla da ima tri ugla, četverougla da ima četiri ugla, a kruga da nema uglova.
Zato sva ova pitanja mogu da se svedu na jedno pitanje, a to je: Da li Savršeni može da bude nesavršen? To pitanje automatski samo sebe pobija, isto kao pitanja u vezi trougla i kruga. Savršeni je savršen zato što nema mahana i nesavršenstava, isto kao što je trougao trougao zato što ima tri ugla, a kvadrat kvadrat zato što ima četiri ugla.
U islamskoj akidi postoji pravilo vezano za ovo, a to je – السؤال عن المستحيل باطل: ”Pitanje o mogućnosti nemogućeg je neispravno”.

Drugi aspekat sa kojeg se može odgovoriti na ovo pitanje: Negiranje mogućnosti Boga da uradi ove stvari zapravo predstavlja potvrdu Njegovog savršenstva i uzvišenosti nad svakom mahanom i apsolutno ne predstavlja manjkavost moći. Naprotiv, Bog ne može da ne može. Ako neko pita: ”Ako ne može da ne može, kako onda NE MOŽE da ne može”, mi mu kažemo da je negacija negacije – potvrda, a nemogućnost nemogućnosti – svemogućnost.
Ovdje se ne negira niti krnji moć Svemoćnog, već naprotiv, ovim se potvrđuje Njegova svemoć. Ovdje se ne radi o stvarnom negiranju stvarne moći, već o negiranju onoga što u jezičkom značenju može biti shvaćeno kao moć, a u stvarnosti nije moć nego nemoć.

A treći aspekt sa kojeg možemo odgovoriti na ovo pitanje jeste: Mogućnost mahane je mahana, a negiranje mahane je savršenstvo i pohvala. Zato je negiranje mogućnosti mahane ustvari potvrda savršenstva i pohvala Allahu Uzvišenom.

Četvrto: Ako i uzmemo mogućnost mahane u jednom od jezičkih značenja nečije svemogućnosti, onda ćemo svemogućnost podijeliti na dva dijela:

1. svemogućnost koja je mahana,
2. svemogućnost koja je savršenstvo.

Svemogućnost u smislu da Allah može da čini ono što Mu ne dolikuje je mahana, i to nije stvarna svemoć već retorička igra, te ju je obaveza negirati, a svemogućnost koju mi Allahu potvrđujemo jeste svemogućnost i svemoć koja je vrlina i savršenstvo. Mi Allahu potvrđujemo svemoć koja je vrlina i nju je svako obavezan potvrditi, i na nju se misli kada se kaže Svemogući i Svemoćni, a negiramo svemogućnost koja je mahana, i ona se uopće ne ubraja u definiciju svemogućnosti. Kada kažemo da Allah sve može, to je na relaciji Stvoritelj – stvoreno, dok u Njegov odnos prema Samom Sebi mi ne možemo zalaziti, jer naš razum je ograničen na pravila koja važe za ovaj svijet i zakone na njemu. Dakle, kada mi kažemo da Allah sve može, mislimo na to da Allah iz nepostojanja uvodi u postojanje stvorenja, potpuno ih posjeduje, sa njima može da radi šta hoće, i da ih vrati u nepostojanje onako kako ih je stvorio prvi put. I u tome je savršenstvo Gospodara nebesa i Zemlje.

Ako neko upita za detaljno objašnjenje o tome zašto ne možemo da razmišljamo o Allahovom odnosu prema Njemu samom, kažemo: Sam razum, svojim znanjem i shvatanjem, ne može da obuhvati ni djelić ovog univerzuma, pa kako onda da obuhvati Onoga koji je stvorio ovaj univerzum i više od toga? I sam razum kaže da je sasvim razumno da mi ne možemo dokučiti Onoga koji je nedokučiv i da o Njemu možemo saznati samo na osnovu onoga što nam On kaže o Sebi, bez da ulazimo u kakvoću Njegovih svojstava. Također, razum ukazuje na to da je jedna od odlika Njegovog apsolutnog savršenstva – njegova nedokučivost ograničenom i nesavršenom razumu. I sam razum nam kaže da može spoznati samo dio Njegovog djelovanja na svijet koji je stvoren oko nas, a svakako za ono što ne možemo dokučiti nećemo biti ni pitani.

Zato smo rekli da su izvori ljudske percepcije i spoznaje dovoljno savršeni da bi bili dobri vodiči čovjeku ka Uputi i uz Uputu koju je Stvoritelj objavio svojim poslanicima i vjerovjesnicima, izvor naše percepcije, ali i da su ti izvori naše percepcije i spoznaje dovoljno manjkavi da bi sami bili Uputa. I već smo objasnili da sam razum govori kako je Allah Taj koji je vrhovni autoritet i sudac i samom razumu, koji je jedno Njegovo nemoćno stvorenje, koji ustvari ne može ni da postoji, a da ga On u postojanju ne održava. Pa kako da Ga obuhvati? Sam razum nam kaže da mi možemo dokučiti Božije zakone u prirodi koja nas okružuje, a koja je samo jedan dio Njegovog stvaranja, tako što uočavamo savršeno usklađene zakonitosti koje su nam putokazi ka Njemu, ali da ne možemo spoznati ZAŠTO. Možemo dokučiti da dva i dva čine četiri, ali krajnji odgovor na pitanje ”zašto je tako a nije drugačije” – svodi se na odgovor: ”Zato što je Stvoritelj tih pravila tako htio”. On određuje pravila i izuzetke iz pravila, On vlada, a Njime se ne vlada, Njemu se pokorava, a On se ne pokorava, i čovjek upada u grešku kada razum, koji mu je dat da mu osvijetli putokaze ka Njemu, upotrijebi da postavlja pitanja o Njemu. A to je samo jedan od zakona u prirodi, koji se ne pitaju sami niti su sami sebe stvorili, već neprestano ukazuju na Stvoritelja koji ih je stvorio i njima naš svijet uredio. Ako mi ne možemo da spoznamo samo jedno ZAŠTO, što je opet dio Njegove volje i mudrosti, a i volja i mudrost su samo neka od Njegovih savršenih svojstava, pa kako da dokučimo Njega samog, kako da dokučimo Njegov odnos prema Sebi i kakvoću Njegovih svojstava? Doista je čovjek najspremniji da raspravlja o onome o čemu znanja nema, i doista je čovjek ohol kada želi dokučiti ono čiju nedokučivost i sam razum prihvata. I upravo TU nastaju kontradiktorna pitanja.

Doista sve što je Stvoritelj stvorio ima svoju ulogu, pa tako i razum, prohtjevi, strasti, emocije. Stvoritelj je postavio jedan od zakona, koji mnogi zaboravljaju, a to je da – kada se bilo šta od toga stvorenog upotrijebi za ono za što nije namijenjeno – dolazi do poremećaja i nesklada. Tako je i razum dat čovjeku da mu bude svjetlo kojim će vidjeti putokaze ka Stvoritelju u ovom našem životnom putu, i kada se upotrijebi za razmišljanje o samom Njegovom uzvišenom Biću, koje je, kako i sam razum prihvata, nedokučivo razumu, automatski razum upada u kontradiktornost sa samim sobom, jer je ušao na polje gdje ne vladaju zakoni po kojima je on stvoren da djeluje, da razmišlja. Isto tako i radoznalost, koja je čovjeku data sa razlogom i za određenu svrhu, ako se upotrijebi za ono za što je i data, u prave svrhe, čovjek će imati koristi, ali ako se upotrijebi za one svrhe za koje nije data, čovjek od toga neće imati nikakve koristi i sam će sebe zbuniti. Posljedica tog zakona jeste upravo ovo što smo naveli, da dok se god ono što nam je dato upotrebljava u svrhe za koje nam je i dato da ga upotrijebimo, čovjek ima neku korist od toga, i što je bliže pravoj svrsi, korist je veća, dok ako se upotrijebi za ono za što nije namijenjeno, iz toga neće proizaći nikakva korist, a ni dobit, osim zbunjenosti i kazne. Doista je žalosno što ljudi sami sebe u propast bacaju.

A treba biti mudar pa staviti svaku stvar na njeno mjesto i sve što nam je dato upotrijebiti upravo za ono za što nam je dato. U tome nam pomaže i Stvoritelj lično, Svojim uputama koje je dao u Svojoj Objavi, od kojih je zadnji Kur’an časni.

Također jedna od zamki, koja je posljedica korištenja razuma za ono za što nije namijenjen, jeste padanje u zamke razmišljanja o kakvoći Njegovih savršenih svojstava, zaboravljajući da su Njegova svojstva onakva kakva samo Njemu dolikuju i da su apsolutno savršena i van ljudskog poimanja. I onda, samim tim što razmišljaju o onome što se ne pokorava pravilima razmišljanja, padaju sami sa sobom u kontradiktornosti. Tako neki zanegiraju Njegova svojstva, dok ih drugi poistovijete sa stvorenjima. Pa kad u našem svijetu mi ne možemo objektivno sagledati šta je dobro, a šta loše, i ako je u našem, stvorenom svijetu – lijepo ono što On kaže da je lijepo, a nije lijepo ono za što On kaže da nije – kako tek onda da možemo dokučiti ono je vezano za Njega lično? Najviše što razum može spoznati jeste manifestacija Njegovog djelovanja i Njegovih savršenih svojstava na naš stvoreni svijet, a što i jeste uloga razuma, i što će nam povećati ljubav prema Savršenom Voljenom. Treba imati na umu da nije isto ono što je suprotno razumu i ono što je nedokučivo razumu, da nerazumno nije isto što i neshvatljivo. Samim tim što je razum priznao vrhovni autoritet Savršenom Stvoritelju, otklonio je mogućnost od nerazumnosti Njegovih odredbi i volje. Tako je, samim tim prihvatanjem Njega za vrhovnog autoriteta, a najbolji je vodič Onaj koji je savršen, otklonio mogućnost nelogičnosti u Njegovoj vjeri, islamu, i samim tim mu je sve što od Njega dođe sasvim logično, jer je krajnji odgovor na pitanje o Njegovim odredbama – zato što On, Savršeno Mudri, tako hoće. To važi kako za vjerske odredbe, tako i za kosmičke.

Univerzalni razlog

Nerijetko možemo naići na ljude koji pitaju: “Zašto je Allah propisao abdest na takav način”, ili “Zašto podne-namaz ima četiri rekata”, ili “Zašto je Allah propisao ovo, zašto je Allah propisao ono, šta je mudrost toga i toga” i tome slično, na što mnogi ljudi ostanu bez riječi jer ne znaju šta odgovoriti.

Allah je stvorio duše i učinio da one imaju potrebe, kao što je propisao i hranu koja zadovoljava te potrebe. Te potrebe se dijele na tri vrste:

Osnovne – nužne potrebe, obavezne potrebe i upotpunjujuće potrebe.

Osnovne potrebe su one bez kojih duša nema života niti spasa uopće osim uz osnovnu hranu koja će te potrebe zadovoljiti, i u to ulaze osnove vjere.

Obavezne potrebe su one bez kojih duša ne može biti zdrava, već je bolesna, i njih će zadovoljiti obavezna hrana, u šta ulaze vjerski farzovi.

Usavršavajuće potrebe su one bez čijeg zadovoljavanja duša ne može postići svoje savršenstvo, i one se mogu zadovoljiti usavršavajućom hranom, u šta spadaju vjerski mustehabi.

Pošto je Allah Taj koji je stvorio duše i odredio da imaju potrebe, On je Taj koji zna koja to hrana odgovara i zadovoljava te potrebe. Tako je, shodno Svom savršenom znanju, i propisao tu hranu oličenu u osnovama, obavezama i mustehabima vjere, koja zadovoljava osnovne, obavezne i usavršavajuće potrebe duše. Tako, naprimjer, Allah zna da se obavezna potreba duše čovjeka u podnevsko vrijeme zadovoljava obavljanjem namaza od četiri rekata u to vrijeme i koji se naziva podne-namaz na način na koji je propisan i u vrijeme u koje je propisan, i zbog toga je propisao taj namaz u takvom vidu i u tom vremenu, učinivši da on bude odgovarajuća hrana za tu konkretnu čovjekovu duhovnu potrebu, te niko od stvorenja ne može zamijeniti ovu hranu drugom, zato što je Allah Taj koji je stvorio duše i njihove potrebe i shodno tome propisao hranu koja će te potrebe zadovoljiti, a sve to spada u stvari gajba – ljudskom umu nedokučivog.

Dakle, nije čovjek taj koji može spoznati potrebe svoje duše i odrediti konkretnu hranu koja će ih zadovoljiti, osim uopćenih pitanja poput ”zašto sam stvoren”, ”odakle sam došao”, ”kuda idem”, i tome slično, pogodivši ponekad nešto od odgovora na neka od ovih pitanja, a bivajući u zabludi u većini stvari. S obzirom na to da je Allah jedini koji je stvorio ljudsku dušu, i načinio joj potrebe, jedino On zna koja hrana toj duši odgovara, i zato padaju u vodu tvrdnje racionalista i drugih koji pokušavaju sebi naći nešto mimo Allahovog šerijata što će zadovoljiti potrebe njihovih duša, pa propisuju razne vrste meditacija i obreda koje Allah nije propisao.
Ovo je univerzalni odgovor onome ko pita o mudrosti i razlogu propisivanja Allahovih zakona, s tim da svaki detalj svakog ibadeta iza sebe krije bezbroj mudrosti i koristi, od kojih su neke ljudi dokučili, a neke nisu, i ovo je otvoreno polje za svakog učenjaka.

Priredio: Ersan Grahovac
Preuzeto sa minber.ba

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Prvo za šta će čovjek na Sudnjem danu polagati račun jeste njegov namaz, pa ako bude nađeno da je potpun, upisat će se kao potpun, a ako od njega nešto bude nedostajalo, Allah će kazati: ‘Vidite da li mu možete naći dobrovoljnih namaza?’ Od njegovih dobrovoljnih namaza upotpunit će se ono što bude nedostajalo od farzova, i tako će se sva druga djela mjeriti.”[1]

Hadis prije svega govori o važnosti namaza, koji je nakon šehadeta (riječi pripadnosti islamu) najvažnija islamska dužnost i djelo za koje ćemo prvo biti pitani na Sudnjem danu. U jednom drugom hadisu navodi se da ako nam namaz bude ispravan i potpun, bit će nam ispravna i druga djela. To je, prije svega, iz razloga što ona osoba koja obavlja namaz, obično obavlja i druge islamske dužnosti i kloni se harama, dok ona osoba koja ne vodi računa o namazu, obično ne vodi računa ni o ostalim Allahovim zapovjedima. Također, namaz nas odvraća od ružnih i nevaljalih djela i stalno nas podsjeća na našeg Gospodara, naše obaveze prema Njemu, podsjeća nas i na konačni povratak Allahu. S obzirom da je čovjek sklon zaboravu i nemaru, te da možda u svome životu određeni period nije obavljao namaz, vrlo je bitno da obavlja što više dobrovoljnih namaza ili nafila kojima će upotpuniti svoj namaz, odnosno upotpuniti ono što mu bude nedostajalo od farz-namaza. Najvažniji dobrovoljni namazi su, svakako, sunneti koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svakodnevno obavljao uz farzove pet dnevnih namaza. Nakon toga dolazi noćni namaz koji je, nakon farzova, najvredniji namaz i mnoge druge nafile-namazi o kojima ovdje nemamo prostora da opširno govorimo. Kao i namaz, tako će se obračunavati i druga djela: post, zekat, odnosno, ako bude nedostajalo nešto od farzova, bit će nadopunjeno nafilama.

Vrhunac duhovne čistote

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Šta mislite kada bi neko od vas ispred vrata imao rijeku i u njoj se pet puta dnevno kupao, da li bi na njemu ostalo imalo prljavštine?” ”Ne, na njemu ne bi ostalo nimalo nečistoće”, odgovoriše. ”Tako je i sa pet dnevnih namaza, Allah sa njima briše grijehe”, reče Poslanik.[2]

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Pet dnevnih namaz i džuma do džume brišu grijehe koji su počinjeni između njih, ako se budu izbjegavali veliki grijesi.”[3]

Isto kao što se naše tijelo može uprljati materijalnim nečistoćama, tako se i naša duša može uprljati duhovnim nečistoćama ili grijesima. Svi islamski propisi, kako naredbe, tako i zabrane, imaju za cilj da našu dušu učine čistom i da je kao takvu približe Allahu. Očistiti dušu ili je očuvati čistom, najvažnija je zadaća svakog muslimana, jer od čistoće duše zavisi da li ćemo steći Allahovu milost i oprost i tako nastaniti džennetske bašče u kojima ćemo vječno uživati. S obzirom da je namaz najčešći ibadet u islamu, on predstavlja najbolji put i način da svoju dušu očistimo od grijeha i da je približimo Allahovoj milosti. Nezamislivo je da onaj ko ne klanja ili ne vodi dovoljno brige o svome namazu bude čist od grijeha kao onaj ko redovno klanja. Onaj ko obavlja redovno namaz i posveti mu se kako treba, sigurno će biti čist od grijeha kao onaj ko se pet puta dnevno kupa u rijeci. To nam je u ovome hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slikovito i objasnio. Zaista divan primjer duhovne čistote.

Grijeh onoga ko ne klanja

Prenosi se od Džabira, radijallahu anhu, da je rekao: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Između čovjeka i širka (idolopoklonstva) i kufra (nevjerstva) je ostavljanje namaza.”’[4]

Prenosi se od Abdullaha ibn Burejde, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ugovor koji je između nas (muslimana) i njih (nevjernika) je namaz, pa ko ga ostavi, postao je nevjernik.”[5]

Neobavljanje namaza je jedan od najvećih grijeha, dok mnogi islamski učenjaci, kako iz generacije ashaba, tako i oni kasniji, smatraju da je, uistinu, nevjernik onaj ko ostavi namaz. Neki opet smatraju da je onaj ko ne klanja veliki grješnik, koji se treba javno pokajati. Većina islamskih učenjaka, među kojima su imami Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed, na stanovištu su da onaj ko niječe i osporava obaveznost namaza postaje nevjernik, dok onaj ko ga priznaje kao vjersku obavezu, ali ga ne obavlja iz nemara i lijenosti, nije nevjernik, nego je veliki grješnik. U svakom slučaju, namaz je najbolji pokazatelj iskrenosti naše vjere u Allaha i potvrda našeg imana, pa se sa namazom ne treba igrati, nego se trebamo truditi da ga redovno i na vrijeme obavljamo, ako se želimo sačuvati džehennemske vatre.

Namaz je najvrednije djelo

Prenosi se od Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu anhu, da je rekao: ”Upitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Koje je djelo najvrednije?’ On mi je odgovorio: ‘Namaz u njegovom vremenu.’ Upitao sam: ‘A koje onda?’ ‘Dobročinstvo prema roditeljima’, odgovorio je. ‘Pa koje onda?’, ponovo sam ga upitao. Odgovorio je: ‘Džihad (borba) na Allahovom putu.’ Više ga nisam pitao iz poštovanja prema njemu.”[6]

Namaz je, nakon imana – vjerovanja, najvrednije djelo i zato mu trebamo poklanjati najviše pažnje, ako želimo da dokučimo Allahovu milost i da se dobro pripremimo za polaganje računa na onome svijetu. Onaj ko nema namaza, zaista će na Sudnjem danu biti siromašan sa djelima, a čija dobra djela budu oskudna, teško će račun položiti. Najbolji namaz je onaj koji je obavljen na vrijeme, a namaska vremena su poznata. Ovo znači da nije dobro i da je grijeh neopravdano odgađati namaz i klanjati ga izvan njegovog vremena. Sama činjenica da se namaz obavlja pet puta dnevno, za razliku od ostalih temelja islama, koji se obavljaju jednom u životu ili jednom u godini, najbolje nam govori o njegovoj važnosti u islamu. Također, nakon namaza najvrednije djelo je dobročinstvo prema roditeljima i borba na Allahovom putu.

Mr. Abdulvaris Ribo
Preuzeto sa minber.ba

[1] Sahih Sunen Nesai, 465.
[2] Buhari, 2/9, i Muslim, 667.
[3] Muslim, 233.
[4] Muslim, 134/82.
[5] Ahmed, 5/346, Ibn Madže, 1079, Nesai, 1/231 i 232, Tirmizi, 2756, i drugi.
[6] Muslim, Kitabus-salat, 85.