Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Koja su prava muslimana kod muslimana?
Prenosi Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve selleme kazao: “Musliman kod drugog muslimana ima šest prava: kada ga sretne da mu nazove selam, kada ga pozove da mu se odazove, kada zatraži savjet da ga posavjetuje, kada kihne i kaže elhamdulillah, da mu kaže jerhamukellah (Allah tiviše
Prenosi Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve selleme kazao:
“Musliman kod drugog muslimana ima šest prava: kada ga sretne da mu nazove selam, kada ga pozove da mu se odazove, kada zatraži savjet da ga posavjetuje, kada kihne i kaže elhamdulillah, da mu kaže jerhamukellah (Allah ti se smilovao), kada se razboli da ga obiđe i kada umre da mu dženazu klanja.“ (Sahihu Muslim 5/2162)
1. Nazivanje selama
Prvo pravo koje je spomenuto u ovome hadisu jeste da muslimanu nazove selam kada se sretne.
Izraz koji je u hadisu spomenut u formi naredbe je dokaz da je nazivanje selama obaveza.
Međutim, prenosi imam Ibn Abdi-l-Berr da je nazivanje selama sunnet, a odgovor na njega obaveza. (Et-temhid, 5/288, 289)
U Muslimovom Sahihu (br.94/54) spominje se hadis u kojem se naređuje širenje selama, te da to biva uzrokom ljubavi među ljudima.
Također bilježe Buhari (br.28) i Muslim (br.63/39) predaju u kojoj se veli da je najbolje djelo nahraniti siromaha i nazivanje selama onome koga znaš, a i onome koga ne znaš.
Nakraći vid nazivanje selama jesu riječi: Es-selamu alejkum, a potpunije od toga jeste da se doda: ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Dovoljno je kazati i : esselamu alejke ili selamun alejke.
Ako se selam nazove jednoj osobi onda je njoj obaveza da uzvrati na selam, ako se selam nazove skupini, onda odgovor na selam njima biva farz kifaje, tj. ako neko odgovori spada odgovornost sa drugih, a ako niko ne odgovori svi su griješni.
2. Odazivanje na poziv
Hadis svojim vanjskim značenjem ukazuje da je obaveza čovjeku da se odazove, bez obzira o kakvom se pozivu radilo, međutim islamski učenjaci su samo odaziv na svadbenu gozbu učinili obaveznim.
Zato je najpreče da se kaže: Obaveze se je odazvati na poziv koji nam je upućen povodom svadbene gozne, a odaziv na bilo koji drugi poziv je pohvalan.
3. Savjetovanje
Ovaj hadis je dokaz da je obavezno posavjetovati onoga ko zatraži savjet, a vanjskim značenjem hadis ukazuje da nije obaveza uputiti savjet, ako se nije zatražio.
Zato je pohvalno posavjetovati nekoga, pa čak i da onaj koga savjetujemo nije to tražio ,jer se tim postupkom podstiče na činjenje dobra.
4.Kada kihne i kaže elhamdulillah da mu kažes: jerhamukellah
Ovaj hadis je dokaz da je obavezno onome ko kihne i kaže elhamdulillah kazati: jerhamukellah, a što se tiče izgovaranja :elhamdulillah nakon kihanja nema dokaza da je to obavezno, kao što kaže imam Nevevi: “Ulema se slaže da je izgovaranje riječi elhamdulillah, nakon kihanja, pohvalno.“ (El-Ezkar, str. 427)
Bilježi imam Buhari od Ebu Hurejre da je Poslanik kazao: “Kada neko kihne neka kaže elhamdulillah, a njegov brat neka mu kaže: jerhamukellah, a onaj ko je kihnuo nakon što mu se to kaže, neka odgovori: Jehdikumullahu ve juslihu balekum.“
A u hadisu kojeg bilježi Ebu Davud se dodaje : “Onaj ko kihne neka kaže elhamdulilahi ala kulli halin.“
Većina uleme smatra da se trebaju kazati riječi: Jehdikumullahu ve juslihu balekum, dok učenjaci Kufe kažu da treba kazati: Jagfirulllahu lena ve lekum. A dokaz im je hadis kojeg prenosi Taberani[1] i Buhari [2]: “Neka kaže jagfirullahu lena ve lekum.“
Također postoji stav da može da bira između toga dvoga ono što više voli ili da izgovori oba izraza.
Na stavu da je obaveza onome ko kihne kazati: jerhamukellah, su zahirijje i Ibn-l-Arebi.
Dokaz te obaveznosti je hadis kojeg bilježi Buhari[3] od Ebu Hurejre: “Kada neko zahvali Allahu nakon što je kihnuo, obaveza je svakom muslimanu koji to čuje da kaže: jerhamukellah.“
Pohvalno je onoga ko je kihnuo, a nije zahvalio Allahu, podsjetiti na to.
Lijepo je da onaj koji hoće da kihne stavi ruku na svoja usta i da stiša glas, kao što se to navodi u predaji koju bilježi Hakim[4] i Bejheki[5] od Ebu Hurejre.
I pohvalno je da nakon riječi elhamdulillah, doda i rabbi-l-alemin, kao što to navodi imam Taberani, međutim u tom hadisu postoji slabost.
5. Kada se razboli da ga obiđeš
U hadisu je dokaz da je obaveza obići muslimana koji je bolestan, kao što to tvrdi Buhari, dok većina učenjaka smatra da je to pohvalno. Imam Nevevi prenosi koncenzus islamskih učenjaka da to djelo nije na stepenu obaveznosti.
Rekao je Ibn Hadžer: ” Dakle nije obaveza svakom pojednicu.”
6. Kada umre, da mu klanjaš dženazu
U hadisu je dokaz da je obavezno prisustvovati dženazi muslimana, svejedno da li nam on bio poznat ili ne.
(Imam Sane'ani, Subulu-s-selam 8/131-137)
[1] El-Kebir i El-Evsat
[2] El-Edebu-l-mufred, sa ispravnim lancem prenosilaca.
[3] El-Edebu-l-mufred (928), a također se hadis nalazi i u Sahihu, br. 6226)
[4] El-Mustedrek 4/264
[5] El-Edeb 322
Sa arapskog preveo:Senad Muhić
Preuzeto sa stranice https://subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić
Vidi manjeNeka od opravdanja za neodazivanje na svedbenu gozbu?
1. Opravdanje vezano za vrijeme, kao npr. da ta gozba bude u vrijeme farz namaza. 2. Opravdanje vezano za mjesto, kao npr. da se na tom mjestu nalazi što je vjerom zabranjeno. 3. Opravdanje vezano za hranu, kao npr. da se na tom mjestu konzumira samo haram hrana. 4. Opravdanje vezano za piće, kao npviše
1. Opravdanje vezano za vrijeme, kao npr. da ta
gozba bude u vrijeme farz namaza.
2. Opravdanje vezano za mjesto, kao npr. da se na
tom mjestu nalazi što je vjerom zabranjeno.
3. Opravdanje vezano za hranu, kao npr. da se na
tom mjestu konzumira samo haram hrana.
4. Opravdanje vezano za piće, kao npr. da se na
tom mjestu konzumiraju pića koja su haram.
5. Opravdanje vezano za osobe, kao npr. da na
tom mjestu budu ljudi poznati po javnom činjenju grijeha
i pokvarenosti.
6. I druga opravdanja poput prisustva ružnih riječi
i postupaka.
———–
Preuzeto iz knjige: “Naučni vodič”
Autor: Abdulaziz b. Muhammed b. Abdullah es-Sedhan
islamhouse.com
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku: https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Naucni_vodic-Abdulaziz-b.-Muhammed-b.-Abdullah-es-Sedhan.pdf
Vidi manjeMogu li izostaviti namaze dok sam na poslu pa naklanjati kod kuće?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Namjerno ostavljanje namaza od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to je grijeh kojem nema ravnog poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola,više
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Namjerno ostavljanje namaza od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to je grijeh kojem nema ravnog poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola, konzumiranja kamate i slično, jer nema razilaženja među učenjacima da počinioci ovih grijeha činjenjem tih grijeha ne izlaze iz Islama osim ako ih ohalale. Za razliku od ostavljača namaza, oko njega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li ga taj grijeh izvodi iz Islama ili ne.
A što se tiče naklanjavanja propuštenih namaza, zavisi da li su propušteni zbog šerijatski prihvatljivog opravdanja, poput zaborava, spavanja i slično, ili su propušteni namjerno zbog šerijatski neprihvatljivog izgovora poput nemarnosti, lijenosti ili rada kod kjafira i slično.
Nema razilaženja među učenjacima da je obaveza naklanjati namaz koji se izostavi sa šerijatskim opravdanjem poput zaborava ili spavanja. Pa tako, ko prespava neki namaz ili ga zaboravi klanjati obavezan je da ga klanja kada se sjeti da je propustio taj namaz pa makar to bilo vrijeme kada je zabranjeno klanjati nafilu namaz (kada Sunce izlazi ili zalazi ili je u zenitu).
Argument da je u ovom slučaju osoba obavezna naklanjati propuštene namaze je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi da klanja namaz ili ga prespava, njegov kefaret je da ga klanja kada ga se sjeti”. Ili u rivajetu kod Buharije i drugih: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”.
Oko obaveze naklanjavanja namaza od strane onog ko ga namjerno izostavi bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga (poput zaborava i spavanja). A rad u firmi, kod kjafira i slično, nije šerijatski opravdan razlog za neklanjanje namaza u njegovom namaskom vremenu, jer za tako nešto nema dokaza a sa druge strane se ne može kijasiti (upoređivati) sa zaboravom i spavanjem.
Po ovom pitanju (naklanjavanju namjerno izostavljnih namaza) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Većina učenjaka je na stavu da je namjerno izostavljeni namaz obaveza naklanjati. Tu obavezu dokazuju gore spomenutim hadisom: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”, pa kažu: ako je obavezan naklanjati namaz onaj ko ga iz zaborava izostavi a u tom propuštanju namaza nema grijeha i prijekora, onda je preče da je obavezan naklanjati onaj ko ga namjerno izostavi. Ovome se može prigovoriti da je obaveza muslimanu da naklanja namjerno propuštene namaze došla bi ta obaveza pojašnjena u jasnim šerijatskim tekstovima, a nje nema. A sa druge strane ogromna je razlika između onoga kome prođe namaz zbog zaborava i spavanja i onoga koji namjerno neće da ga klanja.
Drugi stav učenjaka je da namjerno ostavljene namaze nije obaveza naklanjati. A i kada bi se naklanjali ne prihvataju se niti su valjani, jer nisu klanjani u njihovom namaskom vremenu i jer su izostavljeni bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga, pa se zbog toga i ne primaju kao naklanjani.
Na ovom stavu su šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibn Hazm i neki učenici i sljedbenici imama Šafije.
Oni dokazuju svoj stav time što naredba za obavljanje namaza u njegovom namaskom vremenu nije isto što i naredba da se naklanja taj namaz kada istekne namasko vrijeme, odnosno da obaveza naklanjavanja namjerno izostavljenih namaza zahtijeva posebnu naredbu od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a te naredbe mi nemamo. Također, onaj ko namjerno ostavlja namaz se nalazi u jednom od dva stanja: ili je kjafir jer ostavljanje izvodi iz Islama, na čemu je skupina učenjaka ovog ummeta, ili je veliki griješnik koji treba da učini tevbu. Pa ako uzmemo da je kjafir, s obzirom da primanje Islama poništava učinjene grijehe prije njega kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Muslim i ostali, samim vraćanjem vjeri i primanjem Islama onome ko je namjerno ostavljao namaz bivaju poništeni grijesi namjerno ostavljenih namaza. Zato osoba koja primi Islam nije obavezna da naklanja propuštene namaze i neispoštene dane prije Islama.
A ako uzmemo da je onaj ko namjerno ostavlja namaz veliki griješnik a ne kjafir on je obavezan da učini tevbu a samim činjenjem tevbe poništavaju mu se grijesi zbog kojih je učinio tevbu. Da tevba poništava grijehe došlo je u Muslimovom Sahihu kao i u drugim hadiskim zbirkama. Treba imati u vidu da osoba koja je namjerno ostavljala namaz dug vremenski period, kao i post mjeseca Ramazana nekoliko godina, da obavezivati ovakvu osobu da naklanja i naposti propuštene namaze i naposti namjerno neispoštene dane predstavlja veliku teškoću i vrlo je moguće da odvrati takvu osobu od činjenja tevbe. Ono što je presudno po ovom pitanju je da nema šerijatskog dokaza koji obavezuje ovakvu osobu da naklanjava i napašta namjerno propušteno.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je da onaj ko namjerno ostavi farz namaz nije obavezan da ga naklanja, a ako bi to i uradio ne prihvata mu se i nije ispravno. Nego je na njemu da učini iskrenu tevbu i da nastoji nadoknaditi propuštene vadžibe sa što više dobrovoljnih namaza.
Navodi Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Muhalla” po ovom pitanju riječi koje se mogu rezimirati u sljedećem: Onaj ko namjerno ostavi namaz tako da mu istekno njegovo namasko vrijeme on nikada ne može da ga nadoknadi tako što će ga naklanjati, nego je na njemu da čini mnogo dobrih djela i nafile namaza kako bi otežao mizan svojih djela na Sudnjem danu, i na njemu je da se pokaje i čini istigfar Allahu, dželle še'nuhu. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Teško klanjačima, onima koji su sahije (koji ne klanjaju namaz u njegovom vaktu) u svom namazu” (El-Ma'un, 4-5), kao i riječi: “A poslije njih su došli loši potomci koji namaz (namjerno) ( ostaviše i požude slijediše, oni će sigurno u Gajju( (vrsta Džehenema) (završiti”) (Merjem, 59). Pa tako, onaj ko namjerno izostavi namaz neklanjajući ga u njegovom vaktu da ga može dostići klanjajući ga nakon što mu vrijeme istekne onda mu se ne bi prijetilo riječima(“Teško klanjačima”), niti (“Oni će sigurno u Gajju završiti”). Također, Uzvišeni Allah je odredio da se klanja namaz u njegovom određenom vremenskom periodu čiji se početak i kraj zna, pa ko ga klanja prije početka vakta namaz mu nije ispravan niti se smatra da ga je obavio. Pa tako isto ko ga klanja nakon što namasko vrijeme istekne klanjao ga je u vrijeme u kojem nije propisano da ga klanja. A naklanjavanje namaza je šerijatska naredba koju može izdati samo Allah, dželle še'nuhu, direktno ili preko Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ta naredba nam nije došla za onog ko namjerno ne klanja namaz u njegovom vremenu. Pa kao što hadž nije ispravan ako se obavi u vremenu u kojem nije propisan da se obavlja, i kao što se post noću ne prihvata, tako isto klanjanje namaza van (poslije) njegovog namaskog vremena onome ko ga namjerno izostavi nije ispravno niti prihvatljivo jer sve su ovo ibadeti koje je obaveza učiniti u određenom vremenskom periodu.
Da je vadžib onome ko namjerno izostavi namaz da ga naklanja ne bi nam to prešutio Allah, dželle še'nuhu, niti Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je dozvoljeno da kažemo da su zaboravili da nam to kažu, niti da su imali namjeru da nas opterećuju time što nam to nisu pojasnili. Kaže Uzvišeni: (“Gospodar tvoj ne zaboravlja”) (Merjem, 64). Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko namjerno ostavi ikindiju namaz njegovo djelo je poništeno”.
Ovo znači da ono što se namjerno izostavi da se ne može nadoknaditi, jer da se može nadoknaditi ne bi se njegovo djelo smatralo poništenim. Također ovakav, namjerno ostavljen namaz, se smatra propuštenim namazom po idžma'u učenjaka jer mu je isteklo vrijeme obavljanja a da se može nadoknaditi kao zaboravljeni i prespavani namaz (koji kada se naklanjaju broje se kao da su klanjani u njegovom vaktu) onda bi njegovo nazivanje propuštenim namazom bila laž. Ovaj stav također podržavaju Omer ibn El-Hattab, Ibn Omer, S'ad ibn Ebi Vekkas, Selman, Ibn Mes'ud, radijallahu anhum, Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr, Bedil El-Ukajli, Muhammed ibn Sirin, Mutarrif ibn Abdullah, Omer ibn Abdulaziz i drugi. Ovo je rezime onoga što je napisao Ibn Hazm po ovom pitanju.
Također, na ovom stavu je i Stalna komisija za fetve u Saudiji. U toj fetvi je između ostaloga došlo: “Ko namjerno ostavi post i namaz a punoljetan je on ne treba da nadoknadi ono što ga je od toga prošlo. Međutim na njemu je da se pokaje i vrati Allahu i da čini mnoštvo dobrih djela, da dovi i daje sadaku, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tevba briše ono što je bilo prije nje, i Islam poništava ono što je bilo prije njega”.”
Dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa zvanične web stranice https://zijadljakic.ba/kad-radis-ne-klanjas-a-onda-naklanjas-kod-kuce/
Vidi manjeSihr kao izgovor za neklanjanje
Alejkumusselam. Što se tiče nasljednog sihra, to je upitan termin, i da li postoji u stvarnosti takav sihr jer sihr nije nasljedna bolest. Međutim, ako je njemu učač rukje ustanovio da ima sihr znači da ga ima i da ga treba liječiti kombinovanjem povremenog odlaska na rukje i korištenjem terapije. Dviše
Alejkumusselam.
Što se tiče nasljednog sihra, to je upitan termin, i da li postoji u stvarnosti takav sihr jer sihr nije nasljedna bolest.
Međutim, ako je njemu učač rukje ustanovio da ima sihr znači da ga ima i da ga treba liječiti kombinovanjem povremenog odlaska na rukje i korištenjem terapije. Detaljnije o tome nađi tekstove od mene, a ima i u mojoj knjizi Crna magija.
Kao što si mu uslovila ostavljanje alkohola razvodom, tako isto uslovi mu redovno klanjanje razvodom jer je ovo preče od prvog. To jest, neklanjanje farz namaza je veći grijeh od pijenja alkohola. Prema tome, on mora da se liječi rukjom i terapijama, da redovno klanja, izvršava druge vadžibe i ostavlja harame, bez toga stanje mu može biti sve gore i gore.
Ve billahi tevfik
Vidi manjeDa li je bijela ili žuta tekućina koja izlazi iz žene čista ili ne?
Očigledno je nakon što sam istraživao da ta tečnost koja izlazi iz žene, ako ne izlazi iz mokraćne bešike već iz maternice, ona je čista, ali kvari abdest iako je čista. To je zato što nije uslov za ono što kvari abdest da bude nečist. Tako npr. puštanje vjetrova kvari abdest. I na osnovu ovoga, akoviše
Očigledno je nakon što sam istraživao da ta tečnost koja izlazi iz žene, ako ne izlazi iz mokraćne bešike već iz maternice, ona je čista, ali kvari abdest iako je čista. To je zato što nije uslov za ono što kvari abdest da bude nečist. Tako npr. puštanje vjetrova kvari abdest. I na osnovu ovoga, ako nešto izađe iz žene, a ona ima abdest, pokvaren joj je abdest i dužna je obnoviti ga.
A ako to izlazi neprekidno, ne kvari abdest, ali će se žena abdestiti za namaz kada nastupi njegovo vrijeme, klanjat će u tom vremenu u kojem je abdestila farzove i nafile, učit će Kur'an i radit će od onog što joj je dopušteno. Tako kažu učenjaci o ovom nekontrolisanom izlaženju mokraće. Ovo bi bio tretman tekućine. Sa stanovišta čistoće, ona je čista, a sa aspekta kvarenja abdesta, ona kvari abdest, izuzev ako izlazi neprestano, a ako izlazi stalno, onda ne kvari abdest, ali žena ne treba da abdesti dok ne nastupi namasko vrijeme i treba na to paziti (stavljajući higijenska zaštitna sredstva). A ako bude isprekidano i uobičajeno da se prekida u vrijeme namaza, ona će sačekati sa namazom do vremena kada se to prekine, ako se ne boji da će proći namasko vrijeme. A ako se boji prolaska namaskog vremena, onda će se abdestiti, staviti higijenska zaštitna sredstva, paziti na svoj problem i klanjati. Nema razlike između male i velike količine, zato što sve što izlazi iz prirodnih otvora na tijelu na koje se vrši nužda, kvari abdest, bilo ga malo ili puno, za razliku od onog što izlazi iz ostalog dijela tijela, kao što je krv i povraćanje, ne kvari abdest bilo da ga je malo ili puno.
Sto se tiče toga da neke žene smatraju da ne kvari abdest (izlazak tekućine), ja ne znam za to osnove, osim stava Ibn Hazma, Allah mu se smilovao. On kaže da to ne kvari abdest, ali nije spomenuo nijedan dokaz, a da je imao argument za to iz Kur'ana, Sunneta ili iz govora ashaba, to bi bio dokaz. Žena je dužna bojati se Allaha s.v.t. i težiti za čistoćom, a namaz nije primljen bez čistoće pa makar klanjala i stotinu puta. Čak, neki od učenjaka kažu da ne vjeruje onaj koji klanja bez prethodnog čišćenja, zato što je to ismijavanje s Allahovim s.v.t. ajetima.
————
Iz knjige “Propisi o Hajzu Istihazi i Nifasu”
Vidi manjeAutor: Muhamed Ibn Salih El-Usejmin
Moja majka ima 65 godina i 19 godina nema djece, a tri godine ima krvarenje
Propis za ženu kao što je ona koju snađe krvarenje jeste to da će ostaviti namaz i post onoliko koliko joj je trajala menstruacija prije ovog događaja koji je zadesio. Ako joj menstruacija dođe prvog svakog mjeseca u trajanju od 6 dana, npr. onda ona od prvog svakog mjeseca neće klanjati niti postitviše
Propis za ženu kao što je ona koju snađe krvarenje jeste to da će ostaviti namaz i post onoliko koliko joj je trajala menstruacija prije ovog događaja koji je zadesio. Ako joj menstruacija dođe prvog svakog mjeseca u trajanju od 6 dana, npr. onda ona od prvog svakog mjeseca neće klanjati niti postiti 6 dana. A kada se završi, okupat će se, klanjat će i postiti.
Namaz će obaviti tako što će potpuno oprati svoj spolni organ i zaštititi ga higijenskim ulošcima, a zatim će se abdestiti i ovako će raditi nakon što nastupi vrijeme obaveznog namaza i tako će raditi ako bude htjela klanjati nafilu (izvan vaktova u kojima je namaz farz). U ovakvim stanjima zbog teškoće njoj je dopušteno sastaviti podne-namaz s ikindija-namazom i akšam-namaz s jacijanamazom.
Ona će to (pripremu za namaz) uraditi jednom za dva namaza podne i ikindiju, jedanput za akšam i jaciju i jedanput za sabah. Umjesto da to radi 5 puta, ona će to raditi 3 puta. I kažem, ponavljajući drugi put. Kada htjedne postići čistoću (abdestiti se), oprat će svoj spolni organ i zaštititi ga higijenskim uloškom ili nečim sličnim, zatim će se abdestiti i klanjati. Klanjat će 4 rek'ata podne, 4 ikindije, 3 akšama, 4 jacije, i 2 rek'ata sabah-namaza.
Naime, ona neće skraćivati namaz, kao što pretpostavljaju neki neuki ljudi, ali joj je dopušteno spojiti podne i ikindiju, akšam i jaciju. Podne s ikindijom bilo u podnevsko ili ikindijsko vrijeme, a isto tako akšam s jacijom u akšamsko ili jacijsko vrijeme. Ako bude htjela klanjati nafilu s ovim abdestom, dopušteno joj je.
————
Iz knjige “Propisi o Hajzu Istihazi i Nifasu”
Vidi manjeAutor: Muhamed Ibn Salih El-Usejmin
Kakav je propis ako je žena dobila hajz poslije nastupanja namaskog vremena, da li je obavezna naklanjati taj namaz kada se očisti?
Prvo: ako je žena dobila hajz nakon što je nastupilo namasko vrijeme, obaveza joj je da kada se očisti, naklanja taj namaz u čijem je vremenu dobila hajz, ako ga nije klanjala prije nego je dobila hajz. A sve to na osnovu riječi Resulullaha s.a.v.s.: "Ko stigne rek'at od namaza, stigao je namaz." Akviše
Prvo: ako je žena dobila hajz nakon što je nastupilo namasko vrijeme, obaveza joj je da kada se očisti, naklanja taj namaz u čijem je vremenu dobila hajz, ako ga nije klanjala prije nego je dobila hajz. A sve to na osnovu riječi Resulullaha s.a.v.s.: “Ko stigne rek'at od namaza, stigao je namaz.” Ako je od namaskog vremena bilo dovoljno za jedan rek'at, a zatim žena dobila hajz prije nego je klanjala, njoj je obaveza da ga naklanja kada se očisti.
Drugo: ako se očistila od hajza prije prestanka namaskog vremena, dužna je naklanjati taj namaz. Ako se očistila prije izlaska sunca za onoliko vremena u kojem je moguće klanjati jedan rek'at, obaveza joj je naklanjati sabah-namaz, a ako se očistila prije zalaska sunca za onoliko vremena koliko je dovoljno za jedan rek'at, obavezan joj je ikindija-namaz, a ako se očistila prije polovine noći, za onoliko koliko je vrijeme jednog reka'ta, obaveza joj je naklanjati jacijanamaz.
A ako se očistila poslije ponoći, nije obavezna da naklanja jaciju-namaz, a obaveza joj je naklanjati sabahnamaz kada nastupi njegovo vrijeme.
Rekao je Uzvišeni Allah:
“A u sigurnosti obavljajte molitvu u potpunosti, jer je vjernicima propisano da u određeno vrijeme obavljaju molitvu.”
Tj. farz namaz obavlja se u određeno vrijeme i nije dopušteno čovjeku klanjati ga van njegovog vremena, niti početi s njim prije njegovog vremena.
————
Iz knjige “Propisi o Hajzu Istihazi i Nifasu”
Vidi manjeAutor: Muhamed Ibn Salih El-Usejmin
Šta su znakovi slabog imana?
1. Zapadanje u grijehe i činjenje loših djela – pa imamo griješnika koji neprestano istrajavaju na jednom od grijeha, dok imamo i nekih koji istrajavaju na brojnim grijesima. Često i nekontrolisano griješenje vremenom postaje mio i drag običaj, nakon čega nestaje njegova ogavnost u srcu, nakon čegaviše
1. Zapadanje u grijehe i činjenje loših djela – pa imamo griješnika koji neprestano istrajavaju na jednom od grijeha, dok imamo i nekih koji istrajavaju na brojnim grijesima. Često i nekontrolisano griješenje vremenom postaje mio i drag običaj, nakon čega nestaje njegova ogavnost u srcu, nakon čega griješnik prelazi u fazu „Mudžahere“ tj. javnog hvalisanja grijesima, što je potvrđeno hadisom Poslanika s.a.w.s.: „Čitavom mom ummetu će biti oprošteno izuzev „mudžahira“ – ljudi koji noću počine neki grijeh, kojeg mu Allah dž.š., skrije, ali, on kad ujutro ustane, odmah kaže: O ti i ti, jučer sam uradio to i to!? Zanoćio je, a Allah dž.š., mu je sakrio grijeh, pa je, kada se probudio, makao Allahov zastor sa sebe!“ (Buhari)
2. Osjećaj jake grubosti i tvrdoće srca – toliko da čovjek osjeća da umjesto srca u grudima nosi kamen ljutik, iz kojeg ništa ne može isteći, i na kojeg ništa ne može utjecati, dok Allah dž.š., kaže: „Zatim su, nakon toga, vaša srca otvrđala, pa su postala poput kamena ili još tvrđa!“ (el-Bekara, 74.) Čovjek, osora i tvrda srca, na njega ne utječe opomena smrti, niti gledanje u umrle ljude, niti praćenje dženaza; možda će i sam nositi umrlog na svojim ramenima i zatrpavati ga svojim rukama ali će on pored svega toga prolaziti kao pored običnog kamenja.
3. Neupotpunjavanje ibadeta – kada će ljudima bježati prisebnost i skrušenost iz namaza kojeg klanjaju ili Kur’ana kojeg čitaju ili dove koju uče, ne razmišljajući o riječima i značenjima zikra kojeg čine. Čovjek će sve navedeno mehanički obavljati (ako ih već obavlja), svojim tijelom, dok mu je duša izgubljena, dok Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ne prima se dova koja se prouči od strane nemarna srca!“ (Tirmizi)
4. Lijenost spram izvršavanja ibadeta i djela pokornosti, uz konstantno izostavljanje i gubljenje istih, a i kada ih čovjek bude obavljao to će biti prazni pokreti koje ne prati duša i srce. Opisujući munafike, Allah dž.š., kaže: „Kada krenu namaz obavljati, lijeno se kreću…“ (el-Nisa’, 142.) Uz sve ovo ide i nezainteresovanost za vremena kada se ibadeti višestruko nagrađuju što nam ukazuje na nezainteresovanost čovjeka kada je u pitanju stjecanje sevapa i činjenje dobra. Čovjek će odgađati svoj hadždž za pred kraj svoga života a kadar je izvršiti ga ove godine; u stanju je da se bori a bježi s bojnoga polja. Čovjek je u blizini džamije i može obavljati namaz u džematu on to ne čini, što ga vremenom odbija i od klanjanja džume namaza. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ljudi neće kasniti na stizanje u prvi saff, a da ih Allah dž.š., ne baci u džehennemsku vatru!“ (Ebu Davud) Ovakav čovjek neće osjećati grižnju savjesti ako propusti farz namaz i ne klanja ga, a isto će biti i sa namaskim sunnetima ili virdovima – niti ih želi naklanjati niti razmišlja o tome da nadoknadi ono što je propustio učiniti! Ovakav čovjek nastoji ispustiti sve ono što mu nije obavezno (mendub-sunnet), kao i sve ono što je kolektivna i džematska obaveza (fardul-kifaje). Ovakvi će često puta propuštati i same bajram-namaze, i ako ima uleme koji smatraju da je bajram-namaz vadžib/obaveza klanjati! Ovakvi ljudi ne razmišljaju o namazu koji se klanja pri pomračenju sunca ili mjeseca; ovakvim ljudima ne pada na pamet da klanjaju dženazu namaz i da mejta isprate do njegovog kabura. Ovakvi ljudi bježe od sevapa i misle da im neće biti potrebni, dok Allah dž.š., opisujući prave vjernike, kaže suprotno: „Oni su žurili ka hajratima, i dove nam upućivali iz straha i nade, i skrušeni su prema Nama bili!“ (el-Enbija’, 90.) U lijenost spram obavljanja ibadeta spada i lijenost prema obavljanju sunneta, duha-namazu, noćnom namazu, ranom dolasku u džamiju, tevba-namazu ili istihara-namazu.
5. Tjeskoba prsa, povučenost, namrštenost i neimanje čehreta kao da je na plećima čovjeka neki veliki teret koji ga pritiska, zbog kojeg se brzo srdi i ljuti pa i zbog najmanje sitnice. Čovjek osjeća tjeskobu u prsima ljudi oko sebe što ga čini neljubaznim i grubim. Poslanik s.a.w.s., je opisao iman i vjeru sljedećim riječima: „Iman je sabur-strpljenje i semaha-ljubaznost!“ (Musned Ahmed b. Hanbel) Vjernik je opisan sljedećim riječima: „Vjernik voli druge ljude i voljen je od strane njih, i nema dobra u čovjeku koji ne voli druge i kojeg drugi ne vole!“ (Musned Ahmed b. Hanbel)
6. Kur’anski ajeti ne ostavljaju utiska na čovjeka slabog imana. Niti ajeti nagrade, niti ajeti kazne, niti ajeti naredbi, niti ajeti zabrana, niti ajeti koji nam pomno opisuju strahote Sudnjega Dana. Osobi slaboga imana je dosadno da sluša učenje Kur’ana, niti sam može istrajavati na učenju i iščitavanju Kur’ana. Kad god uzme Mushaf u ruke, i počne ga čitati odmah mu pada na pamet da ga zatvori!
7. Gaflet i nemar spram Allaha dž.š., pri činjenju zikra ili učenju dove. U takvom halu, zikr i spominjanje Allaha dž.š., nam postaje teško, a ako se desi da digne ruke kako bi proučio dovu, brže ih je spustio nego što ih je podigao, dok Allah dž.š., opisujući munafike i licemjere kaže: „I Allaha ne spominju osim malo!“ (el-Nisa’, 142.)
8. Ne srditi se i ne ljutiti kada se povređuju Allahove dž.š., granice – zbog toga što se plamen ljubomore spram Allahove vjere ugasio u našim srcima, zbog čega su obamrli i naši udovi tijela, kao jezik tako i sve ostalo. Ne može se čuti naređivanje dobra, niti odvraćanje od zla, niti nam se obrazi zacrvene od stida ili ljutnje radi Allaha dž.š.. Poslanik s.a.w.s., je opisao ovakvo bolesno srce sljedećim riječima: „Fitne i iskušenje će napadati srca malo po malo, pa koje god srce pogode na njemu ostave po jednu crnu mrlju“, sve dok srce ne postane onako kakvim ga je Poslanik s.a.w.s., riječima: „Crno srce koje ima malo bjeljila po sebi, koje neće prepoznavati dobro niti će prepoznavati zlo; znaće samo za ono što ga je pogodilo!“ (Muslim) Takvoj osobi je iz srca nestala ljubav prema dobru i mržnja prema zlu, i sve se kod njega izjednačilo. Da bude stvar još gora takav će čuti za neko zlo koje se počinilo pa će mu biti drago, suprotno onome što je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada se počini grijeh na zemlji – onaj koji mu je prisustvovao i mrzio je to djelo kao da ga nije ni vidio, dok onaj koji ga nije vidio ali je zadovoljan s time i drago mu je to nedjelo – kao da mu je prisustvovao!“ (Ebu Davud) Zadovoljstvo srca čini od čovjeka kao i da je sam učesnik nekog djela!
9. Želja za pokazivanjem što se ogleda u nekoliko aspekata:
a.) Želja za vlašću i upravljanjem uz necijenjenje i nepoštovanje svojih odgovornosti i obaveza, i ovo je ono na što nas je upozorio Allahov Poslanik s.a.w.s., riječima: „Vi ćete hlepiti za vlašću ali znajte da će te se zbog toga kajati na Sudnjemu Danu; divne li dojilje a jadnog li dojenčeta!“ (Buharija, br.6729.)
Divne li dojilje – na početku zbog toga što se pri vlasti koncentriše novac, ugled i uživanja, dok riječi: jadnog li dojenčeta znače na kraju jer se zbog tih interesa dolazi do ubistava, otpusta, kao i odgovornost na Sudnjemu Danu zbog neispoštovanih prava podređenih ljudi.
Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ako hoćete reći ću vam šta je vlast: s početka je slatka, onda slijedi kajanje, a na kraju je patnja na Sudnjemu danu izuzev onih koji budu pravedni!“ (Taberani)
Ako u pitanju bude ispunjavanje obaveza i zaduženja, i podnošenje svoje odgovornosti, pogotovo onda ako nema boljeg od nas za određenu službu, trudeći se u savjetovanju i pravednosti kako je to činio Jusuf a.s. – takav je dobro učinio, ali većina tako ne radi, već se ljudi bore za vlast i službe i ako znaju da ima boljih i prečih ljudi od njih za to, gazeći prava podređenih, zapostavljajući obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od zla.
b.) Želja za dominacijom u priči na posjetku i sijelima, prisiljavajući druge na to da nas slušaju, i da smo mi ti koji treba da se za sve pitamo, na što nas je Poslanik s.a.w.s., upozorio riječima: „Čuvajte se vrha sobe (mezabih-meharib)!“ (Bejheki)
c.) Želja za time da nam ljudi ustaju na noge kada se mi pojavimo, kako bi zadovoljili strast za veličinom od koje boluje naša duša, na što je također Poslanik s.a.w.s., skrenuo pažnju riječima: „Ko želi/traži da mu ljudi ustaju (onda kada se on pojavi), neka pripravi sebi mjesto u džehennemu!“ (Buharija u el-Edeb el-Mufred, Musned Ahmed b. Hanbel)
Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Nemojte da vam se desi da čovjek traži od drugog čovjeka da mu pusti mjesto (na nekom sjelu) kako bi on sjeo na to mjesto!“ (Buhari, br.5914.) – a ako neko dragovoljno ustupi mjesto ili se pomjeri drugom čovjeku, to postupanje će biti u skladu sa kur’anskim ajetom u kojem Allah dž.š., kaže: „Ako vam se bude reklo: Napravite mjesta ljudima na posjetcima – raširite se i napravite mjesta, pa će i vama Allah napraviti mjesta…!“ (el-Mudžadela, 11.)
10. Cicijaštvo i tvrdičluk. Allah dž.š., iznoseći hvalu na Ensarije, kaže: „Koji davahu prednost drugima, pa makar i oni sami bili u potrebi za nečim!“ (el-Hašr, 9.) Allah dž.š., pojašnjava, da su spašeni na Sudnjemu Danu oni koji sačuvaju duše svoje od cicijaštva i tvrdičluka, dok je slabost imana i vjere ono što raspiruje stegnutost i osjećaj za cicijaštvom u našim prsima. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Cicijaštvo i iman se ne mogu spojiti u srcu jednog čovjeka!“ (Sahih. Nesa’i, Musned Ahmed b. Hanbel)
Što se tiče pogubnosti cicijaštva po dušu i prsa čovjeka, to nam je pojasnio Poslanik s.a.w.s., riječima: „Strogo se čuvajte cicijaštva, jer su doista prijašnje generacije stradavale i propadale zbog cicijaštva; tražiš im da budu cicije pa oni činiše tako; tražiše im da kidaju rodbinske veze pa oni učiniše tako; tražiš im da čine nemoral i grijehe pa oni činiše tako!“ (Ebu Davud)
Osoba slabog imana nije u stanju sačuvati se cicijaštva i udijeliti nešto od svoga imetka na Allahovom dž.š., putu, pa makar se bilo i u nuždi za time. Allah dž.š., kaže: „Ko bude sebičan i tvrdica – takav je prvo prema sebi; Allah je bogat a vi ste siromašni!“ (Muhammed, 38.)
11. Govoriti ono što se ne radi, kako nam Alah dž.š., potvrđuje ajetom: „O vi koji vjerujete, zašto zborite ono što ne radite; kako je Allahu mrsko to da zborite ono što ne činite!“ (el-Saff, 2-3.) Nema sumnje da je ovo jedna vrsta nifaka i licemjerstva, i kome se riječi mimoiđu sa djelima postaje omražen kod Allaha dž.š., a i kod stvorenja na zemlji. Tek će se na Sudnjemu Danu otkriti pogubnost naređivanja dobra drugim djelima kojeg sami nismo činili, i zabranjivanja zla drugim ljudima kojeg smo sami činili!
12. Sreća i veselje kada se čuje da je braću muslimane pogodilo nešto loše, bilo da je u pitanju propadanje zarada, ili neka nesreća, ili musibet nestanka nekog nimeta, osjećajući sreću zbog toga što je nekom muslimanu nestao neki nimet!
13. Slabost imana tjera ljude na to da grijehe i nepokornost prema Allahu dž.š., posmatraju kao neku sitnicu, shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Vjernici gledaju na svoje grijehe kao na to da sjede pod jednim brdom strahujući da se ono ne obruši na njih, dok griješnici gledaju na svoje grijehe kao na običnu muhu koja im stane na nos, pa je oni rukom svojom otjeraju!“ (Buhari)
14. Potcjenjivanje dobrih djela i ne interesovanje za dobra djela ne bitno jesu li u pitanju velika ili mala dobra djela, na što nas je POSlanik s.a.w.s., upozorio riječima: „Nemojte ništa od dobrih djela potcjenjivati, pa makar i ako je u pitanju to da naliješ nešto iz svoga suda u nečiju kofu, pa makar i to da se obraćaš svome sagovorniku vedra i nasmijana lica!“ (Musned Ahmed b. Hanbel) Na drugom mjestu, se od Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Jedan čovjek naiđe na jednu granu koja se ispriječila na put kojim muslimani hode, pa reče: Tako mi Allaha, otkloniću ovo kako ne bi smetalo muslimanima – zbog čega ga je Allah dž.š., uveo u džennet!“ (Muslim)
Duše koje su sklone tome da potcjenjuju dobra djela pa makar ona bila i mala to su oboljele duše, a Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ko otkloni prepreku sa puta muslimana – biće mu upisano jedno dobro djelo, a kome jedno dobro djelo bude primljeno i kabul – ući će u džennet!“ (Hasen. Buharija, el-Edeb el-Mufred)
Jedne prilike je Abdullah b. Mes’ud r.a., podigao kamen sa ulice, pa ga neki čovjek upita: Šta učinje to – na šta mu Ibnu Mes’ud r.a., odgovori: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., da je rekao: „Ko ukloni kamen sa puta biće mu upisano jedno dobro djelo, a ko bude imao jedno dobro djelo – ući će u džennet!“ (Taberani)
15. Neimanje briga za muslimanska pitanja i probleme, niti razmišljamo o tome pa makar putem svojih dova ili sadake ili bilo kakve druge pomoći. Osoba slaboga imana je hladna spram onoga što se dešava sa našom braćom diljem svijeta ne bitno da li njih snalaze genocidi, kolonizacije, agresije, protjerivanja, nesreće. Osoba slaboga imana razmišlja samo o sebi i o tome kako treba da samo njemu bude dobro, što nije osobina pravog vjernika. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Pravi vjernik je poput glave na ljudskom tijelu; vjernik osjeća boli vjernika isto kao što i ostalo tijelo osjeća boli glave svoje!“ (Ahmed)
16. Pucanje lanca bratstva međ’ pobratimljenim muslimanima.
Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Musliman je muslimanu brat; ne čini mu nasilje, niti ga potcjenjuje. Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša neće se dvojica zavoljeti u ime Allaha dž.š., ili u ime islama, pa se nakon toga razdvoje a da nije bio u pitanju veliki grijeh kojeg je neko od njih dvojice počinio. Musliman je obavezan spram muslimana šest stvari: Nazdraviti mu kada kihne, obići ga kada bude bolestan, nasihati ga kada je odsutan, druži se s njime i selami ga kada se susretnu, odaziva mu se onda kada ga pozove i prati mu dženazu onda kada umre. Muslimanu je zabranjeno da izbjegava brata muslimana više od tri dana!“ (Musned Ahmed b. Hanbel, br.5357.)
Ovaj hadis je dokaz tome da grijesi utiču i na muslimansko bratstvo, i da grijesi svojim sječivom udaraju po tim korjenima. Ova usamljenost i odbijenost koju čovjek osjeća spram svoje braće muslimana je sigurno posljedica činjenja grijeha i slaboga imana, jer Allah dž.š., čini da se ljudi od griješnika odbijaju, tako da on živi među ljudima najgorim životom, bez ikave cijene, lošeg hala bez ikava respekta i poštovanja. Griješnik gubi priliku druženja sa mu’minima i Allahovim iskrenim robovima, a sa time gubi i Božiju podršku i zaštitu, jer Allah dž.š., brani i štiti one koji vjeruju!
17. Neosjećanje odgovornosti u radu za ovu vjeru. Čovjek slaboga imana ne radi na putu širenja islama, niti se zalaže služiti ovoj vjeri, što je u suprotnosti sa onim na čemu smo zatekli ashabe Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji bi, odmah nakon primanja islama, osjećali nasušnu potrebu da budu u službi islamu i muslimanima.
Imamo primjer ashaba Tufejla b. Amra r.a. – koliko je prošlo između njegovog primanja islama i da’aveta i pozivanja u islam njegovog naroda? Odmah što je izgovorio šehadet uputio se svome narodu kako bi ih pozvao islamu, i nakon samog ulaska u ovu vjeru osjetio je da je na njemu obaveza da se vrati svome narodu kao daija i pozivač ka Allahu subhanehu ve te’ala. Ashabi r.a., su na pravi način podnosili sve ono što neminovno slijedi nakon primanja islama poput „el-Vela’a“ – iskrene ljubavi i prijeteljevanja sa muslimanima, u ime Allaha dž.š., i „el-Bera’a“ – iskrene mržnje i neprijateljevanja sa nevjernicima, u ime Allaha dž.š.!
Imamo i primjer Sumame b. Esala r.a., glavnokomandujućeg za oblast el-Jemama, kada je bio zarobljen, i privezan za džamiju Allahovog Poslanika s.a.w.s., kojem je Poslanik s.a.w.s., ponudio primanje islama, nakon čega je Allah dž.š., ubacio svjetlo upute u srce njegovo zbog čega je on prihvatio islam, nakon čega ode za Mekku kako bi obavio Umru. Kada je stigao u Mekku, Sumame r.a., poruči kurejševićkim nevjernicima: „Neće vam više doći jedno ječmeno zrno iz Jemame, dok vam Poslanik s.a.w.s., ne dadne izuna za to!“ (Buhari)
Dakle, suprostavljanje nevjernicima i njihova ekonomska blokada je nastupila momentalno nakon primanja islama a sve u službu islama i ove uzvišene vjere – jer pravi i iskreni iman čovjeka iziskuje ovako postupanje!
18. Strah, panika i rastrojstvo prilikom određenih nesreća ili nepogoda, pa ćeš ljude slaboga imana primjetiti da su nestabilni, neuravnoteženi, rastrojeni, izgubljenih pogleda, zahajranjeni kada ih snađe neki belaj ili nesreća, spopadnu ih brige tako da se ne mogu na pravi način nositi sa novonastalim situacijama. Sve je ovo plod slaboga imana i slabe vjere kod čovjeka, jer da je iman i vjera kod čovjeka jaka i njegovo držanje bi bilo čvrsto i jako i nepokolebljivo, i sa najvećim problemima bi se hrabro i čvrsto hvatao u koštac!
19. Prekomjerno raspravljanje koji umrtvljuje srca. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Narod koji je zalutao nakon upute – odao se raspravkama!“ (Ahmed)
Raspravljanje bez dokaza i bez iskrenih namjera odvodi od pravoga puta, dok većina ljudi danas se raspravlja bez dokaza i bez znanja, bez Knjige i bez iskrenih namjera.
Da bi se prošli ovog ružnog svojstva dovoljne su nam riječi Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Ja garantujem kuću u sred dženneta, onome ko se prođe raspravke pa makar bio i u pravu!“ (Ebu Davud)
20. Vezanost i privrženost dunjaluku, i odmaranje uz njega. Slabost imana utiče na to da čovjek bude privržen dunjaluku toliko da ako izgubi nešto od dunjaluka odmah počne osjećati bol u svojim grudima zbog toga, poput gubljenja imetka, ili ugleda, ili pozicije, ili staništa. Takva osoba pogrdno gleda i na samoga sebe i na svoju dušu smatrajući je nezaslužnom ličnog respekta.
Ovakva osoba ne može da podnese ni to kada vidi da je njegov brat postigao nešto od dunjaluka što je njega mimoišlo, što kod prvog urađa zavišću i željom za nestankom tih blagodati od njegova brata, što se suprostavlja iskrenom imanu i pravoj vjeri, shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Zavist i iman se ne mogu spojiti u srcu jednog čovjeka!“ (Ebu Davud)
21. Slabost vjere čini čovjeka udaljenijim od tekstova Kur’ana, Sunneta i riječi Selefa tako da se u govoru i zboru takvog čovjeka nikako ne može osjetit pripadnost Kur’anu i Sunnetu i putu Selefa, za razliku od naših starih koji su znali koristiti se sa mnogo ajeta i hadisa i mudrih izreka u svom zboru.
22. Pridavanje velikog značaja svome tijelu u jelu, piću, odijelu, kući i jahalici na uštrp i na račun svoje duše. Da bude stvar još gora, čovjek se odaje rasipništvu i pretjerivanju u navedenim stvarima, dok duša njegova ne nalazi svoju hranu, koja se ne može kupiti po dućanima! Kada je Poslanik s.a.w.s., poslao Mu’aza b. Džebela r.a., kao misionara i daiju, poručio mu je sljedeće: „Čuvaj se strogo rasipništva i uživanja, jer Allahovi robovi nisu oni koji se rasipaju!“ (Ebu Nu’ajm)
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
Na koji način se liječiti od bolesti slaboga imana?
Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Doista iman/vjera, u vašim prsima, slabi i oronjava isto kao što slabi i oronjava vaša odjeća, stoga molite Allaha dž.š., da vam preporodi i obnovi iman u vašim srcima!“ (Hasen. Hakim, Taberani) Shodno značenju ovog poslanikovog s.a.w.s., hadisa, iman i vjera su izloženviše
Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Doista iman/vjera, u vašim prsima, slabi i oronjava isto kao što slabi i oronjava vaša odjeća, stoga molite Allaha dž.š., da vam preporodi i obnovi iman u vašim srcima!“ (Hasen. Hakim, Taberani) Shodno značenju ovog poslanikovog s.a.w.s., hadisa, iman i vjera su izloženi propadanju i habanju isto kao što se i ostarala i dotrajala odjeća izlinja i pohaba.
Nekada se nad srcem jednog vjernika nadviju oblaci grijesa koji ga bace u tminu, što nam je Poslanik s.a.w.s., opisao riječima: „Svako srce ima nad sobom manje oblake poput oblaka mjeseca, kojeg znaju, u toku sijanja, prekriti, ostali oblaci, koji ga bace u tminu, pa kada se maknu sa njega, mjesec nastavi i dalje sjati!“ (Sahih. Ebu Nu’ajm u el-Hilje’h)
Mjesečevu svjetlost ponekada prekriju tmurni oblaci, ali nakon određenog vremena oblaci se miču i mjesec nastavlja i dalje obasjavati nebeska prostranstva, čemu je najsličnije jedno vjerničko srce kojeg, s vremena na vrijeme, prekriju gusti oblaci neposlušnosti i grijeha, koji mu nur i svjetlo, na određeno vrijeme, priguše, ostavljajući čovjeka u tmini i samoći. Ako se čovjek postara i malo poradi na unapređenju svoga imana i svoje vjere, i iskreno zatraži pomoći sebi od Allaha dž.š., ti oblaci se razbijaju a svjetlost srca i dalje nastavlja obasjavati svoje okruženje.
Da bi smo na pravi način sagledavali problematiku liječenja slabosti imana i vjere trebamo se podsjetiti na veliko pravilo vezano za definiciju samoga imana i vjere, kojeg ulema ehli-sunneta vel-džema’ata, uvjek apostrofira i naglašava, a koje glasi: Iman jača i slabi tj. raste i opada. Iman je izgovor i svjedočanstvo jezika, ubjeđenje srca i rad tijela, koji napreduje, jača i raste kada se dobra djela čine, i koji nazaduje, slabi i opada kada se loša djela čine, na što nas upućuju dokazi iz Kur’ana i Sunneta, poput Allahovih dž.š., riječi: „Kako bi iman na iman nadodali!“; „Kome je ova sura iman povećala?“ – kao i riječi Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Ko od vas vidi loše djelo neka ga spriječi svojom rukom tj. silom, a ako ne bude mogao neka ga spriječi svojim jezikom, a ako ne bude mogao neka ga spriječi svojim srcem – što je najslabiji vid imana i vjere!“ (Buhari)
Pozitivni i negativni utjecaj dobrih i loših djela na iman i vjeru jednog čovjeka je opšte-poznata, oprobana i dokazana stvar. Kada čovjek izađe u čaršiju ili na pijacu, gdje će mu oko gledati u zabranjeno, gdje će mu uho slušati ono što je zabranjeno, gdje će možda i činiti lično ono što je zabranjeno – neće se osjećati isto kao i kada ode u džamiju ili ode na groblje, gdje njegovo oko i uho ne ometaju harami, gdje je njegov jezik obuzet zikrom i spominjanjem Allaha dž.š., što vidno utječe i na mekšanje čovječijeg srca. Razlika između dvije situacije i dva stanja je drastična, i srce se shodno ambijentu u kome se nalazi automatski transformiše i mjenja!
Prvi muslimani – selef, su znali govoriti: „Od ispravnog rezonovanja i shvatanja vjere (fikh), jeste to da čovjek redovno kontroliše stepen svoje vjere, tragajući za onim djelovima imana koji su mu oslabili. Od ispravnog shvatanja vjere jeste i to da čovjek provjerava da li njegov iman napreduje i raste ili enormno slabi!? Od ispravnog shvatanja vjere kod jednog muslimana jeste i to da locira i primjeti na koji način mu šejtan prilazi sa svojim spletkama i zamkama!“ (Šerhu Nunijjeh, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, šejh Ibnu ‘Isa, 2/140.)
Ako slabost vjere i imana vodi neizvršavanju farzova i obaveza i činjenju zabranjenih stvari i harama – to je voma kritična faza kod jednog muslimana, koja zahtjeva brzu tevbu i kajanje Allahu dž.š., kao i hitno traženje lijeka za svoje srce i dušu, a ako slabost imana nije oličena u napuštanju farzova i činjenju harama, već u nečinjenju dobrovoljnih i pohvalnih djela ili činjenju mekruha i pokuđenih djela – tada će musliman zastati na trenutak kako bi sedlo svoje pritegao, te kako bi se malo uozbiljio te iz stanja ibadetske lijenosti prešao u stanje aktivnosti i čilosti. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Svako djelo ima svoj maksimum i krajnju tačku napredovanja (širra), nakon čega slijedi faza zastajanja i opadanja (fetra); ko se u tome povrati mome sunnetu – spasio se, a ko se povrati nečemu što nije moj sunnet – propao je!“ (Sahih. Ahmed, Taberani)
Prije nego li čovjek ode kod drugog čovjeka kako bi tražio lijeka sebi i svojoj bolesti i slabosti, ljepše mu je bilo da se sam potrudio u iznalaženju lijeka sebi, a pogotovu ako je u pitanju iman koji je spona između roba i Rabba, pa ćemo mi ovom prilikom spomenuti nekoliko bitnijih lijekova kojima će čovjek, nakon iskrenog oslanjanja na Allaha dž.š., liječiti osorost i gruboću svoga srca i slabost svoga imana:
1. Razmišljanje o Kur’an-i-Kerimu kojeg je Allah dž.š., objavio i dao kao pojašnjenje svake dileme, i kao svjetiljku kojom će se čovjek služiti u svom životnom kretanju i hodu, a kojem Allah dž.š., upućuje onoga koga On hoće.
Nema sumnje da se u Kur’anu nalaze jaki lijekovi i funkcionalna rješenja za mnoge naše bolesti i probleme, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „Od Kur’ana objavljujemo ono što je lijek a i milost je vjernicima!“ Što se tiče načina upotrebe kur’anskog lijeka ono se ogleda u iščitavanju kur’anskih ajeta uz pomno razmišljanje o njihovim značenjima. Poslanik s.a.w.s., je razmišljao o značenjima kur’anskih ajeta, koje bi dugo učio u toku klanjanja noćnog namaza, tako da je jedne noći, klanjajući noćni namaz, sve do sabaha ponavljao jedan jedini ajet: „Ako ih kazniš – pa oni su robovi Tvoji, a ako im oprostiš – Ti si onaj koji je veličanstvan i mudar!“ (el-Ma’ida, 118.) (Ahmed)
Poslanik s.a.w.s., je bio čuven po kakvoći jačine razmišljanja o kur’anskim ajetima. ‘Atare rhm., kaže: Ja i Ubejdullah b. Umejr smo ušli kod Ajše r.a., pa Ubejdullah reče: Pričaj nam o nečemu najzanimljivijem što si primjetila kod Allahovog Poslanika s.a.w.s. – pa ona, plačućim glasom, reče: „Jedne noći je ustao klanjati noćni namaz, pa reče: O Ajša, ostavi me večeras da ibadetim mome Gospodaru. Rekoh: Tako mi Allaha ja volim da sam u tvojoj blizini, a i volim ono što i ti voliš. Ustao je, abdestio se, a zatim je počeo klanjati namaz plačući toliko da je skvasio svoje krilo, pa je nastavio plakati toliko da je skvasio zemlju pod sobom, nakon čega mu dođe Bilal r.a., da ga probudi za sabah namaz, pa kada ga zateče uplakanog reče: O Allahov Poslaniče, pačeš a Allah ti je već oprostio sve prijašnje i buduće grijehe, na šta mu Poslanik s.a.w.s., odgovori: „Pa zar da ne budem zahvalan rob!?“ Večeras su mi objavljeni par ajeta, teško li se onome ko ih bude čitao a ne bude o njima duboko razmislio: „Doista u stvaranju nebesa i zemlje, i smjeni noći i dana su znaci za one razumom obdarene & koji Allaha spominju stojeći i sjedeći i ležeći, razmišljajući o stvaranju Nebesa i zemlje…“ (Alu Imran, 190.)“ (Silsila Sahiha, 1/106.)
U kur’anu se govori o šehadetu, tevhidu – iskrenom i pravom monoteizmu, lijepim obežanjima i strašnim prijetnjama, o događajima i pričama minulih generacija, adabima, bontonu, kulturi, ahlaku i lijepom ponašanju prema Stvoritelju i prema stvorenjima – što sve odreda pozitivno utiče na našu dušu. Ima sura koje jače djeluju na nas i našu dušu nego li druge sure, shodno riječima Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Prije vakta me osijediše sura Hud i njene sestre!“ (Silsila Sahiha, 2/679.) U drugoj predaji stoji: „Sura Hud, Vaki’a,Murselat, Amme i sura Tekvir.“ (Tirmizi) Toliko je Poslanik s.a.w.s., ispunio svoje srce značenjima ovih sura da mu se to odrazilo na tijelo tako što su mu dlake na glavi osijedele od istine koja se nalazi u spomenutim surama!
Ashabi Allahovog Poslanika s.a.w.s., su iščitavali Kur’an, i razmišljali o značenjima kur’anskih ajeta, što je vidno utjecalo na njih i njihove živote. Ebu Bekr r.a., je bio čovjek blage naravi i mehka srca, i kad god bi predvodio ljude u namazu nije se mogao suzdržati a da ne zaplače zbog budne svjesnosti i razmišljanja o onome što izgovara i zbori. Omer r.a., se razbolio od učenja ovog ajeta: „Kazna Gospodara tvoga će se sigurno desiti, i ništa je neće spriječiti!“ (Tefsir Ibnu Kesir, 7/406.) U zadnjim safovima su se mogli čuti jecaji Omera r.a., kada bi učio ajet koji govori o Ja’akubu a.s.: „Muku i tugu moju prepuštam Allahu dž.š.!“ Osman r.a., je rekao: „Da su nam srca čista ne bi se mogla zasititi Kur’ana i Allahovog govora; ubijen je bio nasilnički i mučki kao šehid, a krv mu je ostala na mushafu kojeg je u tom trenutku iščitavao.“ Bilježi se mnogo predaja slične tematike za veliki broj ashaba r.a..
Od Ejjuba rhm., se prenosi da je čuo Seid b. Džubejra rhm., kako je u namazu, preko 20 puta, ponovio sljedeći ajet: „Bojte se Dana, u kojem će te se Allahu povratiti!“ (Sijeru E’alamin-Nubela’, 4/324.)
Ibrahim b. Beššar rhm., kaže: Ajet, zbog kojeg je umro Ali b. Fudajl rhm., glasi: „Pa kada budeš vidio kada pred džehennemskom vatrom budu zaustavljeni, pa budu rekli: Kuku nama, možemol se kako povrnuti…“ Zbog ovog ajeta je umro, a ja sam bio jedan od onih koji su mu klanjali dženazu.“ (Sijeru E’alamin-Nubela’, 4/446.)
Jedan od prvih muslimana – selefa, kada je proučio ajet sedžde-i-tilaveta: „Padaju ničice na tlo plačući, što im skrušenost povećava!“ (el-Isra’, 109.) – pade na sedždu, rekavši: „Evo te na sedždi – a gdje su suze i plač!“
Allah dž.š., traži od nas da posebno razmišljamo o primjerima koje nam On dž.š., navodi u Kur’anu, rekavši: „Allah ljudima daje primjere – ne bi li se opomenuli!“; „Te primjere dajemo ljudima ne bi li razmislili!“
Jedan od selefa nije mogao razumjeti određeni kur’anski primjer, pa je počeo plakati. Pitaše ga: Što plačeš? Reče: Allah dž.š., kaže: „To su primjeri koje ljudima dajemo ali ih neže razumjeti niko osim učenih!“ (el-Ankebut, 43.) – a ja ne razumjeh primjer kojeg je Allah dž.š., dao u Kur’anu, što je znak da nisam jedan od ‘alima, pa mi je žao i plačem zbog toga što sam zagubio znanje!
Allah dž.š., u Kur’ani-Kerimu, nam daje brojne primjere poput:
– Primjera onoga koji je baklju upalio,
– Primjera onoga priča a ne sluša,
– Primjera sjemenke koja sedam klasova dadne,
– Primjera psa koji dahće,
– Primjera magarca koji nosi knjige,
– Primjera muhe i pauka,
– Primjera slijepog i gluhog,
– Primjera onog koji čuje i vidi,
– Primjera pijeska kojeg vjetar nosi,
– Primjera lijepog drveta jakog korijena,
– Primjera ružnog drveta slabog korijena,
– Primjera vode koja se s neba spušta,
– Primjera udubljenja u zidu u kojem gori svijeća,
– Primjera roba koji je u vlasništvu nekolicine ljudi, itd..
Cilj je povratiti se kur’anskim ajetima u kojima se navode brojni primjeri, te razmišljat o njima na pravi način, ne bi li se na pravi način okoristili Allahovom dž.š., objavom.
Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., povodom liječenja srca od gruboće i osorosti, kaže: „Moraš srce svoje preseliti iz dunjalučke kuće u ahiretsku, pa potom prionuti razmišljanju o kur’anskim značenjima i njihovom obuhvaćanju, te razumjevanju onoga što se ajetima htjelo reći, kao i onoga zbog čega su objavljeni, i kakve veze određeni ajeti imaju samnom lično, sipajući te lijekove na naše rane i boljke. Kada srce na ovakav način bude konzumiralo ove ljekove tada će oni biti djelotvorni, uz Allahovu dž.š., dozvolu.“ (Pogledaj: Medaridžul-Salikin, 2/28.)
Razmišljanje o kur’anskim ajetima uči nas razmišljanju o Allahovom dž.š., stvaranju, i o Božijem davanju, što je u skladu sa riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Razmišljajte o Allahovim stvorenjima, a nemojte razmišljati o Allahu dž.š., jer vi to niste u stanju učiniti!“ (Ebu Nu’ajm, Asbehani, Taberani, Bejheki)
Ako musliman bude razmišljao o Allahovim dž.š., stvorenjima: nebesa, zemlja, i sve što je između njih, i bude svjestan njihove moći i veličine, tada će mu se u srcu pojaviti osjećaj nemoći i slabosti spram intelektualnog obuhvatanja svih tih stvorenja, pa čak i samo jednog od njih, što kod čovjeka vjernika urađa plodom shvatanja prave veličine Stvoritelja tih velikih stvorenja, bivši svjestan toga da Njega i njegovu veličinu ne može domašiti i obujmiti svojim ograničenim znanjem i spoznajom, za razliku od nekih Njegovih stvorenja kojima na neki način i može po malo prići.
Hatim rhm., je rekao: „Ibret i pouka povećavaju znanje, zikr i spominjanje Allaha dž.š., povećava ljubav, dok razmišljanje povećava strah.“
Imam Šafija rhm., je rekao: „Pomognite se ćutnjom protiv govora, i razmišljanjem protivu brzog zaključivanja!“
Plod razmišljanja je znanje, a kada srce nešto sazna ono se mjenja na bolje, a kada se srce promjeni na bolje onda se i ostalo tijelo povodi za njime pa se djela tijela mjenjaju na bolje!
Dakle, razmišljanje je početak svakog hajra i razmišljanje je ključ svakog dobra, stoga razmišljajte o sebi, o stvorenjima oko sebe, o ovome svijetu i dunjalučkim ljepotama i divotama, o obavijestima minulih generacija, kao i o onome što će uslijediti nakon naše smrti, u berzahu – zagrobnom životu nakon života, kao i u životu nakon njega, kada budemo proživljeni, i iz grobova izvedeni, radi polaganja računa pred Allahom dž.š., te samoga dženneta i džehennema.
2. Imati osjećaj za Allahovu dž.š., veličinu, Allahova lijepa imena i uzvišena svojstva, uz duboko razmišljanje o svemu tome i razumjevanje njihovih značenja, što se mora dobro urezati u srcu te na pravi način odraziti na tijelu. Iskrena i prava vjera naših srca mora prozboriti dobrim djelima. Srce je vladar a tijelo je vojska – šta srce zapovijeda to tijelo čini! Ako srce bude dobro biće dobro i ostalo tijelo, a ako srce bude loše biće loše i ostalo tijelo!
Mnogo je ajeta i hadisa koji zbore o Allahovoj dž.š., veličini, o kojima ako srca na pravi način razmisle, zadiviće se i poniziti pred tom Uzvišenom Veličinom, tjelo će se pokoriti Onome koji sve čuje i sve zna, i čovjek će postati skrušen pred Gospodarem prvih i potonjih.
U Allahova dž.š., lijepa imena spadaju: el-Azim – Veličanstveni, el-Muhejmin – koji svim upravlja, el-Džebbar – Gordi, el-Mutekebbir – Uzvišeni, el-Kavijj – Snažni, el-Kahhar – koji neprijatelja porazuje, el-Kebir – Veliki, el-Mute’al – Uzvišeni, el-Hajj – Živi koji nikad umrijeti neće, za razliku od džinna i ljudi; On je taj koji je Visoko Uzvišen nad robovima Svojim, kojeg gromovi svojom grmljavinom veličaju i slave, a i meleki koji strahuju. On je el-Aziz – Ugledni, Zu-ntikam – koji se zna svetiti, el-Kajjum – koji sam o Sebi opstoji, kojeg ne obuzima ni drijemež ni san. Svojim znanjem obuhvata sve, i zna ono što oči krišom gledaju a i ono što prsa kriju.
Svoje savršeno znanje je opisao riječima: „U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za njeg’ ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog, ničega što nije u jasnoj Knjizi.“ (el-En’am, 59.)
Opis Njegove veličine su i Njegove dž.š., riječi: „Oni ne veličaju Allaha onako kako Ga treba veličati; a čitava Zemlja će na Sudnjeme danu u šaci Njegovoj biti, a nebesa će desnicom Svojom zgužvati! Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim!“ (el-Zumer, 67.)
Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Allah dž.š., će šakom Svojom ščepati Zemlju, a nebesa će zgužvati desnicom Svojom, pa će reći: Ja sam Melik-Vladar, gdje su sada zemaljski vladari!“ (Buharija, 6947.)
Srce postaje vjerno i ponizno kada malo bolje razmisli o slučaju Musa a.s.: „I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: ”Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” – ”Ne možeš Me vidjeti” – reče – ”ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svome mjestu, vidjećeš Me!” I kad se Gospodar njegov onome brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: ”Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!” (el-E’araf, 143.)
Poslanik s.a.w.s., je opisao Allaha dž.š., između ostalog, i riječima: „Njegov zastor je Nur-Svjetlost, kada bi ga makao sa Sebe, zrake lica Njegova bi spalile sve dokle bi pogled Njegov dopro!“ (Muslim, br.197.)
Allah dž.š., kaže: „14. Na dan kad nastupi Čas oživljenja – ljudi će se razdvojiti: 15. oni koji su vjerovali i dobra djela činili – u džennetskom perivoju će se radovati, 16. a oni koji nisu vjerovali i koji su ajete Naše i susret na Sudnjem danu poricali – u trajnoj će muci biti. 17. Pa, hvaljen neka je Allah kad god omrknete i kad god osvanete – 18. Njemu neka je pohvala i na nebesima i na Zemlji – i u predvečerje i u podne! 19. On iz neživog stvara živo i živo pretvara u neživo. On oživljava zemlju nakon mrtvila njezina – isto tako ćete i vi biti oživljeni. 20. Jedan od dokaza Njegovih je to što vas od zemlje stvara, i odjednom vas, ljudi, svuda ima razasutih; 21. i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju; 22. i jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju; 23. i jedan od dokaza Njegovih je san vaš noću i po danu, i nastojanje vaše da steknete nešto iz obilja Njegova; to su, zaista, pouke za ljude koji čuju; 24. i jedan od dokaza Njegovih je to što vam pokazuje munju, da se pobojite i ponadate, i to što spušta s neba kišu i oživljava njome zemlju poslije mrtvila njezina; to su, zaista, pouke za ljude koji razumiju. 25. I jedan od dokaza Njegovih je i to što nebo i Zemlja postoje voljom Njegovom. Zatim to što ćete, čim vas On samo jednom iz zemlje pozove, brzo ustati. 26. Njemu pripada sve što je na nebesima i na Zemlji, sve je Njemu poslušno. 27. On je Taj koji iz ničega stvara i On će to ponovo učiniti, to je Njemu lahko; On je uzvišen i na nebesima i na Zemlji; On je silan i mudar.“ (el-Rum, 14-27.)
Allah dž.š., kaže: „30. Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati? 31. Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potresa, i po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda žele stizali. 32. I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu. 33. I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove. 34. Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti? 35. Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti. (el-Enbija’: 30-35.)
Razmišljanje o ajetima navedene sadržine vidno utiče na poboljšanje i jačanje imana kod čovjeka muslimana.
Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Allah određuje dešavanja u životu robova Svojih, naređuje, zabranjuje, stvara i opskrbu daje, život daje ali ga i uzima, jedne uzdizuje a druge ponižava, čini da se noći i dani smjenjuju. Čini da se dani među ljudima mjenjaju, države, sisteme i ustrojstva smjenjuje, jedne uzdiže a druge obara, odredba i vlast Njegova se sprovodi i na nebesima i na zemlji, na površini njenoj i u utrobi njenoj, i u morima i vodama i vazduhu. Sve obuhvaća Svojim znanjem, i svemu brojke zna. Svojim sluhom obuhvata zvukove sve, i ne mogu mu se nikako međusobno smješati; razumjeva sve jezike, koji svakolike riječi izgovaraju i zahtjeve razne upućuju, i jedni Ga ne mogu ometati od drugih. Svojim vidom obuhvata sve, pa čak i malog crnog mrava, na crnoj stijeni u mrkloj noći! Nevidljivo je za Njega vidljivo, i tajne su za Njega java: „Njemu se mole oni koji su na nebesima i na Zemlji, svakog momenta se zanima nečim!“ (el-Rahman, 29.) On je taj koji oprašta grijehe, otklanja brige i muke, liječi rane, opskrbljuje siromašnog, upućuje zalutalog, ukazuje na istinu izgubljenom, odaziva se na pomoć unesrećenom, hrani gladnog, oblači golog, liječi bolesnog, spašava iskušanog, prihvata pokajanje griješnog, nagrađuje dobrog, pomaže potlačenog, savlađuje silnika oholog, mahane skriva, bezbjednost pruža, uzdiže jedne, a ponižava druge… Kad bi svi stanovnici nebesa i zemlje, prvi i potonji, džinni i insani, bili kako najbogobojaznije srce može biti – to ne bi ni malo uvećalo vlast i veličinu Božiju, i kada bi svi stanovnici nebesa i zemlje, prvi i potonji, džinni i insani, bili kako najpokvarenije srce može biti – to ne bi umanjilo vlast i veličinu Njegovu. Kada bi svi stanovnici nebesa i zemlje, mrtvi i živi, džinni i insani, stali na jedno mjesto i zatražili sve što žele od Njega, dajući svakom što želi i hoće – to ne bi umanjilo od Njegova bogatstva ništa!
On je Prvi prije kojeg nije bilo ništa, i On je Posljednji poslije kojeg neće više biti ništa. Neka je slavljen On, i najpreči je kome će se zikr činiti, i najpreči je kome će se robovat, i najpreči je kome će se zahvaljivat, i najčasniji je kome će se tražit. On je Vladar, koji druga nema, Jedini je, kojem nema slična. On je utočište svemu, rodio nije i rođen nije, i niko Mu ravan nije. Njegovoj veličini nema ravna, i sve će osim Lica Njegova propasti, i svačija će vlast, mimo Njegove, nestati. Robovaće Mu onaj kome On dozvoli, i niko Mu neće griješiti a da On to dobro ne zna. Robuje Mu se na čemu je zahvalan, griješi Mu se što zna i da oprosti. Svaka osveta Njegova je pravda, dok je svaki ni’imet od Njega blagodat. Najbliži je Svjedok svemu, i Čuvar je svakome. Za kike lažne i griješne hvata, djela bilježi, dužinu života određuje. Srca za Njim žude, tajne su za Njega java. Stvara riječima, daje riječima i kažnjava riječima. „Kada nešto odluči da se desi, samo kaže: Budi i ono bi!“ (Pogledaj: el-Vabil el-Sajjib, str.125.)
Imati osjećaj za Allahovu dž.š., veličinu, Allahova lijepa imena i uzvišena svojstva, uz duboko razmišljanje o svemu tome i razumjevanje njihovih značenja, što se mora dobro urezati u srcu te na pravi način odraziti na tijelu. Iskrena i prava vjera naših srca mora prozboriti dobrim djelima. Srce je vladar a tijelo je vojska – šta srce zapovijeda to tijelo čini! Ako srce bude dobro biće dobro i ostalo tijelo, a ako srce bude loše biće loše i ostalo tijelo!
Mnogo je ajeta i hadisa koji zbore o Allahovoj dž.š., veličini, o kojima ako srca na pravi način razmisle, zadiviće se i poniziti pred tom Uzvišenom Veličinom, tjelo će se pokoriti Onome koji sve čuje i sve zna, i čovjek će postati skrušen pred Gospodarem prvih i potonjih.
U Allahova dž.š., lijepa imena spadaju: el-‘Azim – Veličanstveni, el-Muhejmin – koji svim upravlja, el-Džebbar – Gordi, el-Mutekebbir – Uzvišeni, el-Kavijj – Snažni, el-Kahhar – koji neprijatelja porazuje, el-Kebir – Veliki, el-Mute’al – Uzvišeni, el-Hajj – Živi koji nikad umrijeti neće, za razliku od džinna i ljudi; On je taj koji je Visoko Uzvišen nad robovima Svojim, kojeg gromovi svojom grmljavinom veličaju i slave, a i meleki koji strahuju. On je el-Aziz – Ugledni, Zu-ntikam – koji se zna svetiti, el-Kajjum – koji sam o Sebi opstoji, kojeg ne obuzima ni drijemež ni san. Svojim znanjem obuhvata sve, i zna ono što oči krišom gledaju a i ono što prsa kriju.
Svoje savršeno znanje, Allah dž.š., je opisao riječima: „U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za njeg’ ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog, ničega što nije u jasnoj Knjizi.“ (el-En’am, 59.)
Opis Njegove veličine su i Njegove dž.š., riječi: „Oni ne veličaju Allaha onako kako Ga treba veličati; a čitava Zemlja će na Sudnjeme danu u šaci Njegovoj biti, a nebesa će desnicom Svojom zgužvati! Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim!“ (el-Zumer, 67.)
Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Allah dž.š., će šakom Svojom ščepati Zemlju, a nebesa će zgužvati desnicom Svojom, pa će reći: Ja sam Melik-Vladar, pa gdje su sada zemaljski vladari!“ (Buharija, 6947.)
Srce postaje vjerno i ponizno kada malo bolje razmisli o slučaju Musa a.s.: „I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: ”Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” – ”Ne možeš Me vidjeti” – reče – ”ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svome mjestu, vidjećeš Me!” I kad se Gospodar njegov onome brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: ”Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!” (el-E’araf, 143.)
Poslanik s.a.w.s., je opisao Allaha dž.š., između ostalog, i riječima: „Njegov zastor je Nur-Svjetlost, kada bi ga makao sa Sebe, zrake lica Njegova bi spalile sve dokle bi pogled Njegov dopro!“ (Muslim, br.197.)
Allah dž.š., kaže: „14. Na dan kad nastupi Čas oživljenja – ljudi će se razdvojiti: 15. oni koji su vjerovali i dobra djela činili – u džennetskom perivoju će se radovati, 16. a oni koji nisu vjerovali i koji su ajete Naše i susret na Sudnjem danu poricali – u trajnoj će muci biti. 17. Pa, hvaljen neka je Allah kad god omrknete i kad god osvanete – 18. Njemu neka je pohvala i na nebesima i na Zemlji – i u predvečerje i u podne! 19. On iz neživog stvara živo i živo pretvara u neživo. On oživljava zemlju nakon mrtvila njezina – isto tako ćete i vi biti oživljeni. 20. Jedan od dokaza
Njegovih je to što vas od zemlje stvara, i odjednom vas, ljudi, svuda ima razasutih; 21. i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju; 22. i jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju; 23. i jedan od dokaza Njegovih je san vaš noću i po danu, i nastojanje vaše da steknete nešto iz obilja Njegova; to su, zaista, pouke za ljude koji čuju; 24. i jedan od dokaza Njegovih je to što vam pokazuje munju, da se pobojite i ponadate, i to što spušta s neba kišu i oživljava njome zemlju poslije mrtvila njezina; to su, zaista, pouke za ljude koji razumiju. 25. I jedan od dokaza Njegovih je i to što nebo i Zemlja postoje voljom Njegovom. Zatim to što ćete, čim vas On samo jednom iz zemlje pozove, brzo ustati. 26. Njemu pripada sve što je na nebesima i na Zemlji, sve je Njemu poslušno. 27. On je Taj koji iz ničega stvara i On će to ponovo učiniti, to je Njemu lahko; On je uzvišen i na nebesima i na Zemlji; On je silan i mudar.“ (el-Rum, 14-27.)
Allah dž.š., kaže: „30. Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati? 31. Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potresa, i po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda žele stizali. 32. I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu. 33. I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove. 34. Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti? 35. Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti. (el-Enbija’: 30-35.)
Razmišljanje o ajetima navedene sadržine vidno utiče na poboljšanje i jačanje imana kod čovjeka muslimana.
Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Allah određuje dešavanja u životu robova Svojih, naređuje, zabranjuje, stvara i opskrbu daje, život daje ali ga i uzima, jedne uzdizuje a druge ponižava, čini da se noći i dani smjenjuju. Čini da se dani među ljudima mjenjaju, države, sisteme i ustrojstva smjenjuje, jedne uzdiže a druge obara, odredba i vlast Njegova se sprovodi i na nebesima i na zemlji, na površini njenoj i u utrobi njenoj, i u morima i vodama i vazduhu. Sve obuhvaća Svojim znanjem, i svemu brojke zna. Svojim sluhom obuhvata zvukove sve, i ne mogu mu se nikako međusobno smješati; razumjeva sve jezike, koji svakolike riječi izgovaraju i zahtjeve razne upućuju, i jedni Ga ne mogu ometati od drugih. Svojim vidom obuhvata sve, pa čak i malog crnog mrava, na crnoj stijeni u mrkloj noći! Nevidljivo je za Njega vidljivo, i tajne su za Njega java: „Njemu se mole oni koji su na nebesima i na Zemlji, svakog momenta se zanima nečim!“ (el-Rahman, 29.)
On je taj koji oprašta grijehe, otklanja brige i muke, liječi rane, opskrbljuje siromašnog, upućuje zalutalog, ukazuje na istinu izgubljenom, odaziva se na pomoć unesrećenom, hrani gladnog, oblači golog, liječi bolesnog, spašava iskušanog, prihvata pokajanje griješnog, nagrađuje dobrog, pomaže potlačenog, savlađuje silnika oholog, mahane skriva, bezbjednost pruža, uzdiže jedne, a ponižava druge… Kad bi svi stanovnici nebesa i zemlje, prvi i potonji, džinni i insani, bili kako najbogobojaznije srce može biti – to ne bi ni malo uvećalo vlast i veličinu Božiju, i kada bi svi stanovnici nebesa i zemlje, prvi i potonji, džinni i insani, bili kako najpokvarenije srce može biti – to ne bi umanjilo vlast i veličinu Njegovu. Kada bi svi stanovnici nebesa i zemlje, mrtvi i živi, džinni i insani, stali na jedno mjesto i zatražili sve što žele od Njega, dajući svakom što želi i hoće – to ne bi umanjilo od Njegova bogatstva ništa! On je Prvi prije kojeg nije bilo ništa, i On je Posljednji poslije kojeg neće više biti ništa. Neka je slavljen On, i najpreči je kome će se zikr činiti, i najpreči je kome će se robovat, i najpreči je kome će se zahvaljivat, i najčasniji je kome će se tražit. On je Vladar, koji druga nema, Jedini je, kojem nema slična. On je utočište svemu, rodio nije i rođen nije, i niko Mu ravan nije. Njegovoj veličini nema ravna, i sve će osim Lica Njegova propasti, i svačija će vlast, mimo Njegove, nestati. Robovaće Mu onaj kome On dozvoli, i niko Mu neće griješiti a da On to dobro ne zna. Robuje Mu se na čemu je zahvalan, griješi Mu se što zna i da oprosti. Svaka osveta Njegova je pravda, dok je svaki ni’imet od Njega blagodat. Najbliži je Svjedok svemu, i Čuvar je svakome. Za kike lažne i griješne hvata, djela bilježi, dužinu života određuje. Srca za Njim žude, tajne su za Njega java. Stvara riječima, daje riječima i kažnjava riječima. „Kada nešto odluči da se desi, samo kaže: Budi i ono bi!“ (Pogledaj: el-Vabil el-Sajjib, str.125.)
Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa minber.ba
Vidi manjeKoji su propisi vezani za nifas?
Propisi su nifasa kao i propisi hajza, osim što se razlikuju u sljedećem: 1. Iddet; on zavisi od rastave braka, a ne od nifasa, jer ako rastava braka bude prije nego žena rodi, iddet će prestati samim porođajem, a ne nifasom. U slučaju da se razvod desi poslije porođaja, čekat će se pojava hajza, kaviše
Propisi su nifasa kao i propisi hajza, osim što se razlikuju u sljedećem:
1. Iddet; on zavisi od rastave braka, a ne od nifasa, jer ako rastava braka bude prije nego žena rodi, iddet će prestati samim porođajem, a ne nifasom. U slučaju da se razvod desi poslije porođaja, čekat će se pojava hajza, kao što je to već prethodno pojašnjeno.
2. El-Ila’, a to je kada se čovjek zakune Uzvišenim Allahom da sa svojom suprugom neće općiti duže od četiri mjeseca. Ako se on zakune, a supruga htjedne s njim općiti, dat će mu se da sačeka 4 mjeseca, a poslije treba s njom ili da opći ili da je pusti na njen zahtjev. Razlika između čekanja el-ila’ u slučaju žene s hajzom i žene u nifasu jeste da se period nifasa ne računa u ova četiri mjeseca koja muž treba čekati, dok se vrijeme u kojem žena bude u hajzu uračunava u spomenuta četiri mjeseca.
3. Punoljetnost nastupa hajzom, a ne nifasom, zato što žena ne može zatrudnjeti prije nego dobije hajz.
4. Ako se prekine krvarenje hajza, a zatim se povrati dok je još vrijeme hajza, to je hajz, kao naprimjer da ženi inače hajz traje osam dana, ali joj se javi krv četiri dana, zatim se prekine dva dana, a onda se opet javi u sedmom i osmom danu. Krv koja se ponovo javila, bez sumnje, jeste hajz i za njeg važe propisi hajza. A što se tiče perioda prilikom prestanka krvarenja nifasa prije isteka četrdeset dana, a zatim se vrati u toku tih četrdeset dana, to je ono što dovodi u nedoumicu i žena je obavezna klanjati i postiti ono što je farz koji je propisan u određeno vrijeme i njoj je zabranjeno ono što je zabranjeno ženi u hajzu i nifasu, osim farzova koje će opet nadoknaditi nakon što se očisti. Ovo je poznati stav pravnika hambelijskog mezheba.
Tačno je da ako se krv vrati u vrijeme kada je moguće da je to nifas, onda je to nifas, u suprotnom to je hajz. Osim ako se krvarenje nastavi (nakon 40 dana), onda je to istihaza. Ovo je blizu stava imama Malika koji je prenesen u djelu ElMugni. Imam Malik kaže: “Ako žena vidi krv nakon prekida od dva ili tri dana, to je nifas. U suprotnom, to je hajz.” Ovo je u skladu sa stavom Ibn-Tejmijje. U skladu je i sa stvarnošću i ne može se reći da u pogledu krvi postoji nekih nedoumica. Nedoumica je relativan pojam i ljudi se u pogledu toga razlikuju s obzirom na njihova znanja i shvaćanja.
U Kur'anu i Sunnetu objašnjeno je sve i Allah nije nikom naredio da posti dva puta ili da tavafi dva puta, osim ako pri prvom putu postoji neki nedostatak koji ne može otkloniti, osim da ga nadoknadi. Što se tiče toga da kada čovjek obavi ono čime je zadužen u skladu sa svojim mogućnostima, tada je s njega spala odgovornost, kao što Uzvišeni Allah kaže:
Allah nikog ne opterećuje preko mogućnosti njegovih, (El-Bekara, 286.)
Bojte se Allaha koliko možete. (Et-Tegabun, 16.)
1. Ako se žena očisti od hajza prije nego što joj inače traje hajz, dopušteno je njenom mužu općiti s njom i to nije mekruh. A što se tiče nifasa, ako se žena očisti od njega prije isteka četrdeset dana, mekruh je njenom mužu općiti s njom i to je poznato u hambelijskom mezhebu.
Ispravno je, međutim, da to nije mekruh i većina uleme smatra tako jer je kategorija mekruh šerijatska norma i za nju je potreban dokaz. A o ovome postoji samo ono što bilježi imam Ahmed ibn Hanbel, a to je da je žena Osmana b. Ebi elAsa došla kod njega prije nego što je napunila četrdeset dana, pa joj je on rekao: “Ne približuj mi se.” Međutim, ovo nije dokaz da je to mekruh, zato što je čovjek rekao ženi da mu se ne približava iz predostrožnosti, ili zbog toga što je mislio da ona nije sigurna da li se očistila, ili se bojao da joj se ne pojavi krv prilikom odnosa, ili zbog nečeg drugog.
A Allah najbolje zna.
————
Iz knjige “Propisi o Hajzu Istihazi i Nifasu”
Vidi manjeAutor: Muhamed Ibn Salih El-Usejmin