Piše: Semir Imamović

U arapskom jeziku riječ kijas se koristi u dva različita, ali srodna značenja: prvi je mjerenje, kaže se: kistu sevbe bizirai’ izmjerio sam odjeću laktom (aršinom); a drugi, izjednačavanje (sravnjivanje), kaže se: fulan la jukasu bi fulan, taj i taj čovjek se ne može porediti sa onim čovjekom.

U teoriji šerijatskog prava kijas (analogija) se definira kao ”pravno izjednačavanje ogranka (fer’a, novonastalog pravog slučaja koji nije regulisan zakonom) sa osnovom (asl, izvorni pravni slučaj ili zakonom tretirani slučaj) u cilju objedinjenja propisa (hukm) na osnovu postojanja zajedničkog zakonskog (pravnog) razloga (‘ille, efektivnog uroka) u oba slučaja.”

Primjer za to je ajet: ”O vjernici, kada se u petak na molitvu pozove, kupoprodaju ostavite i pođite molitvu obaviti; to vam je bolje, neka znate!” (El-Džumu’a, 9.). Zakonski razlog norme (‘illet) u ovom primjeru je bavljenje trgovinom u vrijeme ezana, koje može dovesti do ostavljanja džume-namaza, a koja spada u stroge vjerske dužnosti (farzi ajn). Analogno tome, zabranjuju se svi drugi poslovi u to vrijeme, koji mogu biti uzrokom propuštanja džume-namaza.

Drugi primjer: Rekao je Poslanik, sallallhu ‘alejhi ve sellem: ”Ubica (zakonski nasljednik koji ubije svog ostavitelja) nema pravo na nasljedstvo.” Zakonski razlog norme (‘illet) u ovom primjeru je želja ubice da se, pomoću ubistva, preuranjeno domogne svog nasljednog dijela, a norma je zabrana nasljeđivanja. Po istom principu, zakonsko pravo može biti uskraćeno svakom drugom pravnom subjektu, koji se na sličan (nezakonit) način pokuša domoći svog prava, kao kada bi primalac oporuke ubio svoga oporučitelja i tako pokušao ubrzati izvršenje oporuke u svoju korist. Tome treba pridodati da ubistvo, i u prvom i u drugom slučaju, ima status teškog krivičnog djela za kojeg je predviđna najstrožija kazna.

Prema tome, analogijom se ne ustanovljava novi propis, nego ukazuje na već postojeći, koji može poslužiti kao osnova za pravno normiranje zakonom nereguliranog slučaja, pridruživanjem novog pravnog slučaja izvornom slučaju (precedentu).

Elementi kijasa (erkanu-l-kijas)

Iz navedene definicije proizilazi da kijas ima četiri konstitutivna elementa, a to su:

El-Asl (osnova, precedent): izvorni pravni slučaj koji ima pravno rješenje temeljeno na zakonskom tekstu (Kur’anu i Sunnetu) ili konsenzusu (idžma’). U kur’anskom primjeru, kojeg smo naveli, osnova (izvorni pravni slučaj) je trgovina.

El-Fer’ (ogranak, derivacija, izvod): novonastali pravni slučaj koji nije naveden u zakonu i za kojeg je potrebno iznaći rješenje. Fer’ u našem primjeru može biti bilo koja aktivnost ili posao koji čovjeka ometaju u izvršavanju propisane vjerske dužnosti (džume), kao što su: rad na gradilištu, ili na poljoprivrednom dobru, proizvodnja, zaključivanje bračnog ugovora, uslužne djelatnosti, i sl.

Hukmu-l-asl (norma osnove ili izvornog pravnog slučaja): pravno rješenje koje se odnosi na izvorni pravni slučaj, a kojeg, putem analogije, treba prenijeti na novi slučaj. U navednom primjeru hukmu-l-asl je zabrana trgovine petkom u vrijeme ezana za džumu-namaz.

El-‘Ille (zakonski razlog norme, efektivni uzrok): jedinstveno (zajedničko) obilježje koje je bilo povodom da Zakonodavac donese pravnu normu koja se odnosi na izvorni pravni slučaj i zbog kojeg je ta norma prenešena na novonastali slučaj. U navedenom primjeru ‘illet je bavljenje trgovinom, koje u vrijeme ezana za džumu namaz, vodi ostavljanju namaza.

Vrste kijasa (analogije)

Kijas se dijeli u više vrsta po različitim osnovama. Postoji podjela kijasa s obzirom na jačinu i slabost (kategoričnost i vjerovatnost zakonskog razloga), s obzirom na utemeljenost i neutemeljenost, s obzirom na jačinu i izraženost illeta u novonastalom slučaju, s obzirom na konzekventnost veze norme i ‘illeta i dr.

S obzirom na jačinu i slabost (kategoričnost i vjerovatnost ‘illeta), kijas se dijeli na dželijj i hafijj. Dželijj (jasna analogija) je analogija koja isključuje mogućnost postojanja efektivne razlike između izvornog i novonastalog pravnog slučaja, ili analogija koja se temelji na ‘illetu (zakonskom razlogu) koji je spomenut u Tekstu ili ‘illetu, u vezi s kojim, postoji jednoglasno mišljenje. Primjer za ovu vrstu analogije je izjednačavanje spaljivanja i uništavanja imetka siročeta sa njegovim bespravnim uzimanjem u propisu zabrane koji je spomenut u ajetu: ”Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru dovesti i oni će u ognju gorjeti.” (Prijevod značenja, En-Nisa, 10.). Kijas hafijj je analogija koja se temelji na illetu (zakonskom razlogu) koji nije potvrđen zakonskim tekstom, i nije predmet jednoglasnog mišljenja, ili analogija koja ne isključuje mogućnost postojanja efektivne razlike između izvornog i novog pravnog slučaja. Primjer za ovu vrstu analogije je izjednačavanje ubistva tupim predmetom sa ubistvom oštrim predmetom u pravnim posljedicama (izricanju smrtne kazne ubici).

S obzirom na utemeljenost i neutemeljenost, kijas se dijeli na: pravno valjan (sahih) i pravno nevažeći (fasid). Pravno valjan je kijas koji ima uporište u Kur’anu i Sunnetu, a čija je suština: davanje istih normi sličnim stvarima i različitih normi različitim stvarima, kao što je u slučaju kada izvorni i novonastali pravni slučaj povezuje isti pravni razlog (‘illa) i ne postoji zapreka za njihovo jednako pravno tretiranje. Kijas fasid je, prema Ibn Tejmijji, svaka analogija koju Kur’an i Sunnet tretiraju kao takvu, ili analogija kojom se izjednačavaju dvije stvari koje su različito normirane u Zakonu, ili analogija kojom se, različitim stvarima, daju isti propisi, a sličnim stvarima različiti propisi. Kao primjer nevažećeg kijasa, Kur’an navodi tvrdnju mekanskih idolopoklonika ”da je kamata isto što i trgovina.” Ovu tvrdnju, Kur’an kategorično odbacuje i pojašanjava da trgovina i kamata nisu i ne mogu biti isti, jer je ”Allah dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu.” (Kamatno poslovanje omogućuje stjecanje i uvećavanje imetka bez uloženog truda i rizika, u čemu se suštinski razlikuje od trgovine, koja iziskuje i fizički trud i materijalni rizik, a nerjetko i poslovanje na vlastitu štetu).

S obzirom na jačinu i izraženost ‘illeta u novonostalom slučaju, kijas djelimo na: 1. kijasu-l-evla (preču analogiju, ”razlog utoliko prije”) – ako je ‘illet u novonastalom slučaju jači i izraženiji nego u samoj osnovi, kao što je u slučaju udaranja roditelja, u kojem je illet (pravni razlog) uznemiravanja izraženiji nego u riječima ”uh”, koje su zabranjene jasnim kur’anskim iskazom; 2. el-kijasu-l-musavi (ekvivalentna, ujednačena analogija) – ako je ‘illet u obje situacije na istom stepenu jačine, kao što je u slučaju spaljivanja i jedenja imetka siročeta, u oba slučaja illet (zakonski razlog) uništavanja jednako je izražen, el-kijasu-l-ednā (najniža kategorija analogije) – ako je ‘illet slabiji u novonastaloj situaciji, kao što je u slučaju nebiza (vina od datula), u kojem je illet opojnosti manje izražen nego u vinu.

S obzirom na konzekventnost veze norme i illeta, kijas djelimo na kijasu-t-tard i kijasu ‘aks. Kijasu tard (konzekvencija) je transferiranje (prenošenje) norme precedenta na novonastali slučaj zbog postojanja zajedničkog zakonskog razloga (postojanje norme kod postojanja pravog razloga), a kijasu aks (konverzija) je negiranje norme precedenta u novonastalom slučaju zbog nepostojanja zakonskog razloga (odsustvo norme kod odsustva pravnog razloga). Ovo možemo ilustrirati uzročno posljedičnom vezom svojstva nevjerovanja u Allahove poslanike i Allahove kazne. Allah, dželle šenuhu, nas obavještava u Kur’anu da je uništio prijašnje narode zbog njihovog nevjerovanja u poslanike i naređuje nam da iz toga uzmemo pouku. Uzimanje pouke značilo bi da, iz njihovog primjera, naučimo da će sve one koji budu negirali poslanike i ugonili ih u laž zadesiti ista sudbina i da, ukoliko se želimo sačuvati kazne, ne smijemo biti na strani onih koji poslanike ugone u laž i to je kijasu tard. Na osnovu toga znamo da oni koji ne budu ugonili Poslanike u laž, neće biti kažnjeni i to je kijasu ‘aks.

Šeri’atskopravna utemeljenost i autoritativnost kijasa

Na utemeljenost i autoritativnost kijasa ukazuju Kur’an, Sunnet i konsenzus (jednoglasno mišljenje) ashaba.

O ukazivanju Kur’ana na kijas, poznati islamski učenjak, Ibn el-Kajjim kaže: ”Uzvišeni Allah ukazao je ljudima na kijas na više mjesta u svojoj Knjizi. Uporedio je mogućnost drugog stvaranja (nakon smrti) sa prvim stvaranjem. Prvo je stvaranje učinio osnovom, a drugo ogrankom. Uporedio je oživljavanje mrtvih nakon smrti sa oživljavanjem zemlje bujanjem bilja nakon njene obamrlosti. Uporedio je ponovno stvaranje, kojeg su porekli nevjernici, sa stvaranjem nebesa i zemlje, što predstavlja, kao i prethodni primjer argumentaciju tzv. ”razlogom utoliko prije”. Uporedio je život nakon smrti sa buđenjem iz sna. Naveo je primjere iz različitih oblasti, a sve su to racionalne analogije i rezoni kojima upozorava ljude da određeni slučaj ima tretman njemu sličnog slučaja.” (I’alamu-l-muvekkin, 1/104.).

U praksi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nalazimo mnogobrojne primjere upotrebe kijasa, što nedvosmisleno ukazuje na to da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, smatrao kijas legitimnim šerijatskim izvorom. Evo nekih od tih primjera. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, o posudi koju je zalokala mačka, kaže: ”Mačka nije nečista; ona vas često obilazi i boravi među vama.” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u ovom hadisu pojašanjava da je zakonski razlog navedene norme – čistoće posude koju je zalokala mačka kao i vode koja je preostala u posudi, taj što mačka često boravi u kući i kreće se među ljudima, što se može razumijeti kao namjera uopćavanja norme i njenog transferiranja i na druge slične slučajeve (životinje kod kojih postoji isti pravni razlog). Kada je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upitan da li je dozvoljena prodaja sirovih datula za suhe, odgovorio je kontrapitanjem: ”Da li se smanjuje njihova težina i zapremina kada se osuše”? Nakon što je na svoje pitanje dobio pozitivan dogovor, rekao je: ”Onda nije dozvoljeno.” Zakonski razlog zabrane prodaje sirovih za suhe datule je razlika u težini i zapremini. Analogno tome, isti propis važi i za druge vrste prodaje (razmjene), u kojima postoji isti razlog.

Svi poznati autori usulskih djela prenijeli su jednoglasan stav ashaba u pitanju primjene analogije na slučajeve koji nisu izravno obuhvaćeni zakonskim tekstovima, bez osude takvog postupaka od strane bilo koga od njih. Primjena kijasa, kako kaže Fahrudin er-Razi, bila je predmet konsenzusa među ashabima, a sve što je bilo predmetom konsenzusa među njima jeste istina. Stoga je i primjena kijasa valjana. U hadiskim i fikshkim djelima navode se brojni slučajevi u kojima su ashabi primjenjivali analogiju. Poznato je da je Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, svoj stav o obaveznosti borbe protiv otpadnika, koji su odbili davati zekat u državnu blagajnu, temeljio upravo na kijasu. Naime, polazeći od činjenice da su zekat i namaz spomenuti zajedno u brojnim kur’anskim ajetima (”Obavljajte namaz i dajite zekat”, ”oni koji namaz obavljaju i zekat daju”), i da su jedno i drugo fundamenti (usul) islama, on je procjenio da bi za maniu-z-zekat (onoga koji odbija dati zekat) trebao važiti isti propis kao i za tariku-s-salata (ostavljača namaza), tj. da se nad obojicom provodi smrtna kazna. On je to jasno i naglasio: ”Tako mi Allaha, borit ću se protiv onih koji su rastavili zekat od namaza, jer je zekat imovinska obaveza. Kada bi mi uskratili jare, kojeg su davali u Poslanikovo vrijeme, ja bih se borio protiv njih, sve dok ne daju zekat.” Također, kao primjer analoškog zaključivanja, navodi se poznata izjava Alije, radijallahu ‘anhu, u vezi sa konzumentom alkoholnih pića: ”Kada pije, opije se; kada se opije, nije u stanju kontrolisati svoj govor, a onaj ko nije u stanju kontrolisati svoj govor, potvara druge ljude. Kaznite ga onda kaznom za potvoru.” Štaviše, ashabi, radijallahu ‘anhum, su, jednoglasno, primjenili kijas u jednom od najvažnijih pitanja nakon poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, smrti – izboru njegovog nasljednika, halife. Za poziciju halife vežu se brojni šerijatski propisi, i upravo svjesni te činjenice, ashabi, radijallahu ‘anhum, odlučili su se dodatno međusbno konsultovati o tome ko bi bio najpogodniji za ovu poziciju i na tu temu povesti javnu raspravu. Iznešena su različita mišljenja i viđenja ovog problema, ali su se svi na kraju složili sa mišljenjem Omera, radijallahu ‘anhu, koje je izrekao na osnovu analogije. On im je rekao: ”Zar niste zadovoljni da vas u dunjalučkim poslovima predvodi onaj, s čijim je predvođenjem u vjerskim poslovima bio zadovoljan Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem.” Svi oni, bez izuzetka, su prihvatili ovakvo Omerovo rezonovanje, odnosno zaključivanje na osnovu anlogije, čime su, dali jednoglasnu podršku upotrebi kijasa kao mjerodavnog šerijatskog izvora.

Literatura

1. Tekijjudin Ebu-l-‘Abbas Ahmed ibn ‘Abdulhalim Ibn Tejimjje, Medžmuu-l-fetava.

2. Ebu Abdillah Šemsuddin Muhammed ibn Ebi Bekr ibn el-Kajim, ‘Ilamu-l-muvekkin ‘an rabbil-alemin.

4. Muhammed ibn ‘Ali eš-Ševkani, Irašdu-l-fuhul.

5. Muveffeku-d-din Ebu Muhammed ‘Abdullah ibn Muhammed ibn Kudame el-Makdisi, Revdatu-n-nazir.

6. Muhamed ibn Husejn ibn Hasan el-Džizani, Me’alimu usuli-l-fikhi ‘inde ehli-s-sunneti ve-l-džemāa’.

7. Muhamed ibn Idris eš-Šafii’, Er-Risale.

8. Ebu-Abdullah Bedruddin Muhammed ibn Behadir ibn ‘Abdullah, Ez-Zerkeši, El-Bahru-l-muhit fi usuli-l-fikhi.

9. Amidi, El-Ihkam, 1/109.

10. Abdulvehhab ibn ‘Ali es-Subki, Džemu’-l-dževami’.

11. Abdurrahman el-Džeziri, Kitabu-l-fikhi ‘ale-l-mezahibi-l-erbea.

12. Šerif Džurdžani, Et-Ta’rifat.

13. Ebul-Husejn Ahmed ibn Faris, Mu’džemu mekajisi-l-luga.

14. Es-Sejjid es-Sabik, Fikhu-s-sunne.

15. Muhamed ibn Ahmed el-Kurtubi, Bidajet-l-mudžtehid ve nihajetu-l-muktesid.

16. Muhamed ibn Salih el-Usejmin, Eš-Šerhu-l-mumti’.

17. Dr. Enes Ljevaković, Usulu-l-fikh (hrestomatija).

18. Dr. Muharem Štulanović, ‘Urf – običaj kao pomoćni izvor šerijatskog prava sa osvrtom na Bosnu i Hercegovinu.

19. Dr. Fikret Karčić, Društveno pravni aspket islamskog reformizma.

20. Ibrahim Džananović, Idžtihad u prva četiri stoljeća islama.

Saff br. 340.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Nazif Subašić

Mesdžidi i džamije već se odavno žale na malobrojnost svojih posjetilaca koji u njima spominju Allahovo ime. Nestalo je ljudi koji u Allahovim kućama dočekuju novi dan i koje obavija tmina noći dok klanjaju posljednji namaz u tom danu, ljudi koje trgovina ne odvraća od spominjanja Allaha, obavljanja namaza i davanja zekata i koji se boje Dana u kojem će srca i pogledi biti uznemireni. Mesdžidi su Allahove kuće na Zemlji, najčišća i najbolja mjesta za koja se vežu srca vjernika, pred njihovim vratima zaustavljaju se fitne i svaki razuman musliman teži ka tome da učestvuje u njihovoj gradnji, održavanju i čišćenju, koliko je u mogućnosti.

Vrijednost vezivanja srca za mesdžid

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sedam vrsta ljudi bit će u Allahovom hladu na Dan kad nikakvog drugog hlada neće biti: pravedan vladar, mladić koji odraste u pokornosti Allahu, čovjek čije je srce neprestano vezano za džamiju kada izađe iz nje pa sve dok se ne vrati…” (Muttefekun alejhi) Iskreni Allahov rob u stalnom je traganju za većim stepenom pokornosti svome Gospodaru, a prva stepenica na tom putu traganja jeste vezanje srca za mesdžide jer u njima osjeća slast i blizinu Allahovu, u njima osjeća prostranstvo prsa, čistoću duše i on ne želi da iz njega izađe, a kada izađe, osjeća povezanost i želju za što skorijim povratkom.

Ovakvo je stanje onoga koji vlada svojom dušom i usmjerava je ka pokornosti Allahu, koji ne slijedi svoju strast i koji gaji ljubav prema mjestima gdje se čini ibadet. Međutim, onaj koga njegova duša nagovara na zlo, njegovo je srce vezano za sjedenje po putevima, šetanje po trgovima, želju za igrom i zabavom i trčanjem za imetkom.

Ebu Umama, radijallahu anhu, prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ko izađe iz svoje kuće pod abdestom, ima nagradu kao hadžija u ihramu. Ko izađe radi duha-namaza, ne umarajući se osim radi njega, ima nagradu kao onaj ko obavi ‘umru. A namaz iza namaza, između kojih nema besmislica, je knjiga u Ilijjunu (stepen u Džennetu).” (Ebu Davud, br. 558. Albani ga je ocijenio dobrim) Ako jedan od farzova obaviš iskreno, bez pretvaranja, nadajući se nagradi, tada ti pripada nagrada hadžije u ihramu, a ako odeš u džamiju radi klanjanja sunneta, tada imaš nagradu ‘umre… Kakvo li je naše stanje kada propuštamo ovolike nagrade?

Ova se nagrada povećava na dan petka, kao što se navodi u hadisu koji prenosi Evs b. Evs es-Sekafi, radijallahu anhu, koji kazuje da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: “Ko opere svoju glavu i okupa se petkom, potom porani na džuma-namaz idući pješice, ne koristeći prijevozno sredstvo, zatim se približi imamu i pažljivo sluša, za svaki korak imat će nagradu u vrijednosti godine dana posta i namaza.” (Nesai, Tirmizi, Ebu Davud, Ibn Madža, Ahmed i dr. Hakim je hadis ocijenio vjerodostojnim, a Tirmizi, Nevevi i šejh Albani dobrim) Ovo je velika nagrada za onoga ko ode u mesdžid na dan džume jer za svaki korak dobija nagradu u vrijednosti 360 dana posta i 360 dana noćnog namaza, a zašto? Zbog kupanja, ranog odlaska na džumu, slušanja hutbe i obavljanja propisanog namaza. Pa zašto rob ne bi težio ovakvim dobrim djelima, jer možda jedno djelo bude presudno da vaga dobrih djela bude teža i nijedan rob ne zna koje će ga djelo uvesti u Džennet.

Mubarek gosti

Ispravni prethodnici – selefi, od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenose mnoge hadise i predanja o velikoj vrijednosti odlaska u džamije i stalnog vezivanja za njih. Neke od tih predaja jesu sljedeće:

“Allah će povikati na Sudnjem danu: ‘Gdje su Moje komšije, gdje su Moje komšije?’, a meleki će reći: ‘Ko zaslužuje Tvoj komšiluk?’ Allah će reći: ‘Gdje su oni koji su gradili mesdžide?’” (Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, 230/10, a Albani, 2728, kaže da je sahih)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najdraža mjesta Allahu su mesdžidi, a najmrža pijace.” (Muslim, 671)

Abdullah b. Mesud prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko želi da sutra sretne Allaha kao musliman, neka čuva namaze i klanja ih tamo gdje se čuje ezan. Doista je Allah vašem Poslaniku propisao praksu u kojoj se nalazi uputa, a namazi su dio te prakse, zato, ako vi budete klanjali u svojim kućama, ostavili ste tu praksu, a ako ostavite tu praksu, vi ste onda u zabludi. Svaki čovjek koji lijepo uzme abdest, želeći da ode u jedan od Allahovih kuća (mesdžida), za svaki korak mu se piše dobro djelo, podiže stepen u Džennetu, briše grijeh.“ „Pogledao sam nas i vidio da (namaz u džematu) ne izostavlja osim poznati munafik i vidio sam čovjeka kako se oslanja na dva čovjeka kako bi stajao u safu.” (Muslim, 654)

Vrijednost ranog odlaska na namaz

● Onaj ko sjedi i iščekuje namaz isto kao da je u namazu, tj. njemu se pišu sevapi dokle god ga namaz sprečava da ode. Od Enesa, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je izašao da klanja jacija-namaz u njegovom zadnjem vremenu, rekao: “Niste prestali biti u namazu sve dok ste iščekivali namaz.” (Muttefekun alejhi)

● Meleki stalno čine dovu za onoga ko iščekuje namaz. Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Meleki donose salavat na svakog od vas dokle god je na mjestu na kojem je klanjao, govoreći: ‘Gospodaru, oprosti mu! Gospodaru, smiluj mu se!’” (Muttefekun alejhi)

● Onaj koji porani u džamiju može obaviti i mnogo potvrđenih sunneta, na sabah-namazu i podne-namazu, i klanjati nafile osim toga. U dva Sahiha bilježi se od Abdullaha b. Mugaffela el-Muzenija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Između svaka dva ezana (može se klanjati) namaz”, ponovivši to tri puta, a na kraju trećeg puta reče: “Ko hoće.” (Muttefekun alejhi)

● Onaj ko porani na namaz može na najbolji način iskoristiti vrijeme za učenje Kur’ana, jer mu se neće ukazati takva prilika u drugim vremenima.

● Ova vremena pogodna su za primanje dove. U hadisu koji prenosi Enes, radijallahu anhu, spominje se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dova između ezana i ikameta se ne odbija.” (Tirmizi, Albani, 212, kaže da je sahih)

● Može stati u prvi saf i klanjati blizu imama sa njegove desne strane, jer se u hadisu navodi: “Meleki donose salavat na prvi saf.” (Ibn Madža, 997, Albani kaže da je sahih)

● U mogućnosti je stići na početni tekbir i tako dobiti nagradu džemata.

● To je jedna vrsta stražarenja na Allahovom putu. Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: “Hoćete li da vas uputim na ono što će vam izbrisati grijehe i podići ugled?” Prisutni odgovoriše: “Da, Allahov Poslaniče!” “Uzimanje abdesta u teškim prilikama, mnogo napravljenih koraka na putu ka džamiji i iščekivanje namaza nakon jednog obavljenog namaza, to vam je straža.” (Muslim, 251)

Na kraju

Izostavljanjem i kašnjenjem na namaz u džematu gubi se velika nagrada, to otvara vrata olahkom pristupu i odnosu prema namazu i na kraju vodi ka potpunom ostavljanju namaza u džematu. U vezi s tim, Ebu Seid, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio kod svojih ashaba kašnjenje pa rekao: “Istupite i upotpunite sa mnom i neka upotpuni onaj ko je iza vas, jer neće jedan narod prestati da izostaje i kasni dok ga Allah ne izostavi.” Mesdžidi su prije bili mjesta ibadeta, traženja znanja, susreta muslimana, u njima su se upoznavali i zbližavali. U mesdžidima su se opskrbljivali za ahiret, jačali svoj iman i jekin, za njih su srca bila vezana i mesdžidi su im bili draži od njihovih kuća i imetaka, nikada se nisu umarali boraveći u njima, koliko god ostajali, nisu se zamarali vraćajući se u njih, koliko god bili daleko, nadajući se Allahovoj nagradi. Kako danas izgledaju naši mesdžidi i jesmo li mi njihovi stalni posjetioci – zapitajmo se!

El-Asr, br. 57.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Muhamed Ikanović

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Islam je sagrađen na pet temelja: svjedočenju da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, izdvajanju zekata, hodočašću Kabe i postu ramazana.” (Muttefekun alejhi)

Riječ zekat u arapskom jeziku ima dva značenja: porast i uvećavanje i čišćenje. U šerijatu se pod zekatom misli na pravo koje je obaveza izdvojiti iz imetka koji je dostigao određenu količinu – nisab, pod određenim uvjetima i određenoj skupini ljudi. Veza između leksičkog i terminološkog značenja ogleda se u tome što se davanjem zekata uvećava bereket u imetku, a njime se imetak čisti od onoga što je eventualno zarađeno na sumnjiv način.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Sadaka ne umanjuje imetak!” (Muslim)

U Kur’ani-kerimu kaže se: “Iz njihove imovine pripadajuću obavezu uzmi – da ih time očistiš i urediš, i ti ih blagoslovi, jer tvoji blagoslovi su spokoj za njih, a Allah sve čuje i On je Sveznajući.” (Et-Tevba, l03)

Propis zekata

Izdvajanje zekata je stroga vjerska dužnost – farz.

“…i obavljajte namaz i dajite zekat.” (El-Bekara, 43)

Prilikom slanja Muaza b. Džebela, radijallahu anhu, u Jemen, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “Pozovi ih da posvjedoče da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da sam ja Allahov poslanik, pa ukoliko ti se odazovu u tome, obavijesti ih da im je Allah propisao pet namaza tokom svakog dana i noći. Ukoliko ti se i u tome odazovu, onda ih obavijesti da im je Allah propisao izdvajanje zekata iz njihovih imetaka, koji se uzima od njihovih bogatih i daje njihovim siromašnima.” (Muttefekun alejhi)

Mudrost propisivanja zekata

Neke od mudrosti već smo spomenuli, kao što je čišćenje imetka i duše, a i uvećavanje samog imetka. Jedna od najizrazitijih mudrosti propisivanja zetaka jeste pomaganje siromašnim muslimanima. Današnjim jezikom rečeno, to je jedan vrlo jak socijalni program u islamskom društvu. Izdvajanje zekata zapravo je i vid zahvale Uzvišenom Allahu na blagodatima koje nam je podario, a jedna od tih blagodati jeste i imetak koji nam služi za ispunjavanje naših potreba, za razliku od mnogih kojima on nedostaje i koji nisu u stanju da sebi obezbijede osnovne životne potrebe. Zekat nas uči dobročinstvu i odricanju, što neutrališe škrtost i pohlepu.

Nagrada i kazna

Moramo reći i da nijekanje ove dužnosti predstavlja kufr, tj. djelo koje izvodi iz islama, po jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka. Također, jednoglasan stav islamskih učenjaka jeste da je izostavljanje davanja zekata veliki grijeh. Jasno je da je za izvršavanje stroge dužnosti – farza propisana najveća nagrada, kako se prenosi u hadisi-kudsijju gdje kaže Uzvišeni: “Najviše čime Mi se Moj rob približava jesu farzovi…” (sahih) A kao što je i nagrada velika za izvršavanje, tako je isto velika i kazna za neizvršavanje ove dužnosti: “A one koji gomilaju zlato i srebro i zekat ne daju, obraduj strašnom kaznom…” (Et-Tevba, 34)

Vrste imetka na koji se daje zekat

Postoje četiri vrste imetka na koji se daje zekat, a to su: zlato i srebro, a shodno tome i novac, trgovačka roba, usjevi i stoka. Dakle, za sve drugo što posjeduje od imetka, čovjek nije dužan dati zekat. Tako se zekat ne daje na auto, zemljište i sličnu imovinu, osim u situaciji ako nešto od ovoga ne bude na prodaju, pa ne uđe u kategoriju trgovačke robe.

Ko je obavezan izdvojiti zekat

Zekat je obavezan izvojiti svaki onaj kod koga se ispune sljedeći uvjeti:

– islam, tj. da je musliman;

– posjedovanje nisaba – određene granice u imetku, nakon čega se ustanovljava da li je neko iz datog imetka obavezan izdvojiti zekat ili ne;

– da se ta količina imetka posjeduje cijelu godinu dana, misli se na hidžretsku godinu koja je kraća od gregorijanske.

Zekat na stoku

Da bi davanje zekata na stoku bilo obavezno, moraju se ispuniti određeni uvjeti, a to su:

– nisab, a kao što smo već rekli, to je šerijatom precizirani iznos,

– da taj nisab pregodini kod vlasnika stoke, da ta stoka veći dio godine bude na ispaši. Kada kažemo veći dio godine, tj. da je makar jedan dan više na ispaši nego “na jaslama”, odnosno, da je gazda hrani hranom koju je kupio ili je sam prikupljao. Ako bude isti ili manji dio godine na ispaši, bilo da je privatni gazdin posjed ili nečiji drugi, onda vlasnik nije dužan dati zekat ma o kolikom se broju grla radilo.

Nisab zekata na stoku

Nisab za krupniju stoku iznosi:

– sve do 29 grla ne daje se zekat, a ko posjeduje 30 do 39, dužan je na ime zekata dati goveče od jedne godine;

– od 40 do 59, na ime zekata treba dati goveče od dvije pune godine;

– od 60 do 69, na ime zekata daju se dva govečeta od po punu godinu dana starosti;

–od 70 do 79, zekat je jedno goveče od godinu i jedno od dvije godine itd.

Nisab za sitniju stoku:

– do 39 grla ne daje se zekat,

– od 40 do 120 – jedna ovca,

– od 121 do 200 – dvije ovce,

– od 201 do 399 – tri ovce,

– od 400 do 499 – četiri ovce,

– od 500 do 599 – pet ovaca itd., na svakih stotinu daje se jedna ovca.

Kada se izdvaja zekat, ne uzima se sakata ili oboljela stoka, a isto tako ni najbolja. Kada je u pitanju zajedničko stado u kojem postoji nisab, ali svaki gazda nema nisaba, tada nije obaveza izdvojiti zekat. Nisab jedne vrste ne dopunjava se brojem druge vrste, kao krave i ovce, dok se dopunjavaju ovce i koze jedne drugima jer spadaju u jednu kategoriju. Zekat se izdvaja na onaj broj grla koje gazda posjeduje kada se napuni godina dana ubrajajući i mladunčad.

Zekat na trgovačku robu

Da bi zekat na trgovačku robu bio obavezan, moraju se ispuniti dva uvjeta:

– nisab, a to je precizirana vrijednost imetka, u ovom slučaju nisab novca,

– da nisab pregodini kod trgovca.

Nisab trgovačke robe je nisab novca.

Zekat na poljoprivredne proizvode

Praksa u Bosni je da se zekat daje na sve vrste poljoprivrednih proizvoda ukoliko se ispuni uvjet nisaba, a on je oko 650 kg. To znači da onaj ko ubere 650 kg i više nekog proizvoda dužan je izdvojiti zekat. Izdvaja se 10%, ukoliko je veći dio sezone bilo prirodno navodnjavanje, a 5% ukoliko je veći dio sezone bilo vještačko navodnjavanje.

Zekat na zlato, srebro i novac

Da bi davanje zekata na ove vrste imovine bilo obavezno, moraju se ispuniti dva uvjeta: nisab i da taj nisab pregodini. Kod nas je praksa da nisab zlata iznosi 91,6 kg, dok je većina uleme smatra da je taj nisab iznosi 85 gr, a da je nisab srebra 641,5 gr, dok je većina učenjaka smatra da iznosi 595 gr. Kod godinu dana posjeduje nisab, dužan je da izdvoji 2,5% te vrijednosti. Za novac se nisab određuje tako što se nisab zlata ili srebra pomoži sa tržišnom vrijednosti i brojka koja se dobije jeste nisab novca, a i trgovačke robe. Praksa u Bosni jeste da se uzima nisab zlata jer je to olakšavajuća okolnost.

Kategorije kojima se daje zekat

Kur’anski ajet pojasnio je kategorije kojima se daje zekat: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhu na Allahovom putu, i putniku namjerniku. Allah je odredio tako! A Allah sve zna i mudar je.” (Et-Tevba, 60)

Sadekatul-fitr

Sadekatul-fitr je vrsta zekata koja se daje u zadnjim danima mjeseca ramazana kao čišćenje i nadopuna posta. Obaveza je da se daje za svakog člana porodice, dok je pohvalno da se izdvoji i za dijete koje treba da se rodi. Većina islamske uleme smatra da se daje u hrani i to u osnovnim životnim namirnicama dok hanefijski mezheb dozvoljava i davanje te vrijednosti u novcu. Sadekatul-fitr može se dati svim kategorijama kojima se daje zekat, s tim da se prednost daje siromašnima kako bi im se uljepšali bajramski dani. Po jednoj osobi daje se 2,250 gr hrane, a kod nas je praksa da se obračuna vrijednost te količine hrane i da se protuvrijednost izdvoji u novcu.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: Elvedin Pezić

Gledajući u stanje i ponašanje našeg naroda prilikom obavljanja namaza, vjernik ne može a da ne osjeti bol i tugu. Obavljanje namaza izgubilo je svoju stvarnu svrhu, a to je da čovjeka odvrati od loših djela. Rekao je Uzvišeni Allah: “Doista namaz odvraća od loših djela i razvrata.”

Svakodnevno se uvjeravamo u činjenicu da su ljudi, kako obični muslimani, tako i oni koji trebaju biti uzor, zaboravili na to da je obavljanje namaza direktan razgovor sa Uzvišenim Allahom i direktno stajanje pred Stvoriteljem.

Prve generacije muslimana najveći rahatluk i najbolje trenutke doživljavali su onda kada su bili u namazu. Islamska literatura prepuna je primjera koji kazuju o tome kako su oni doživljavali namaz i o tome su pisana čak i posebna djela. Čak su i djela islamskog prava (fikha), koja su pisana eksplicitno sa ciljem pojašnjavanja islamskih propisa i čiji primarni cilj nije spominjanje odgojnih informacija, prepuna citata koji jasno ukazuju na to da je glavni cilj obavljanja namaza – odgoj vjernika, povećanje bogobojaznosti, što se postiže onda kada čovjek skrušeno i potpuno obavi svoj namaz, a ne namaz koji se sveo samo na puke pokrete, bez ostavljanja bilo kakvog traga na čovjekovom srcu.

Knjige islamskog prava, koje su pisane po standardima hanefijskog mezheba, kao i knjige drugih mezheba, prepune su citata koji ukazuju na to da su prvi muslimani veoma dobro shvatali da je u namazu najbitnija skrušenost i da je skrušenost duša namaza, bez koje on nema nikakvu vrijednost.

Pošto se zvanično na našim prostorima prakticira hanefijski mezheb, u nastavku teksta navest ćemo samo nekoliko citata iz kojih ćemo vidjeti da su učenjaci hanefijskog mezheba prilikom pisanja svojih djela izrazito mnogo pažnje posvećivali skrušenosti u namazu, da su u poglavlju o namazu mnoge propise zasnivali upravo na toj osnovi i, shodno tome da li određeni postupak povećava ili umanjuje čovjekovu koncentraciju i skrušenost prilikom obavljanja namaza, samim tim smatrali su ga ili dopuštenim ili pokuđenim ili zabranjenim.

Govoreći tome šta je pohvalno, a šta pokuđeno činiti u namazu, imam Kasani el-Hanefi kaže: “Osnova ovog poglavlja jeste da klanjač treba skrušeno klanjati namaz, jer je Uzvišeni Allah pohvalio one koji namaz klanjaju skrušeno. (Kako bi to postigao), pogled klanjača bit će usmjeren u mjesto činjenja sedžde. Prenosi se da je Allahov Poslanik (u početku islama) klanjao skrušeno gledajući u nebo, pa kada su objavljeni ajeti: ‘Vjernici će doista postići ono što žele, oni koji namaz skrušeno obavljaju’ (El-Mu’min, 1–2), Poslanik je tokom namaza počeo gledati u mjesto činjenja sedžde.” (El-Bedaius-sanaia, 1/215)

Govoreći o dokazima da glasno smijanje u namazu kvari abdest i namaz, i odgovarajući na stav šafijskog mezheba koji se nisu slagali s tom konstatacijom i koji su kazali da je kontradiktorno da smijanje u namazu kvari abdest, a da ga izvan namaza ne kvari, poznati hanefijski pravnik Bedrudin el-Ajni kaže: “Ja kažem da je razlika i više nego očita zato što klanjač u toku namaza priziva Gospodara, a cilj namaza jeste iskazivanje skrušenosti, pokornosti i veličanstvenosti Uzvišenog Allaha. Stoga se glasno smijanje u namazu smatra velikim prijestupom i smatra se da smijanje uzrokuje gubljenje abdesta (samo u namazu) kako bi se na taj način zastrašio počinilac.” (El-Binaja, 1/294)

Komentirajući dio teksta u kojem se navodi da je klanjanje dobrovoljnih namaza prioritetnije u kući nego u mesdžidu, poznati hanefijski učenjak Ibn Abidin kaže: “Ovaj se propis odnosi na dobrovoljne namaze prije i poslije farza, zbog hadisa koji bilježe Buhari i Muslim i u kojem se navodi: “Najbolji namaz jeste namaz koji se obavi u kući osim obaveznih namaza (koji se klanjaju u džamiji).” U predaji imama Ebu Davuda navodi se: “Namaz koji čovjek obavi u svojoj kući bolji je od namaza u ovom mom mesdžidu (džamiji Allahovog Poslanika u Medini) osim obaveznih namaza.“ Pošto se radi samo o prioritetnijem postupku, tako će se postupati uvijek izuzev ako se čovjek boji da će se posvetiti nečemu drugome u slučaju da ode kući ili ako se u kući nalazi nešto što ga ometa i što negativno djeluje na njegovu skrušenost, i u tom slučaju bolje mu je da dobrovoljni namaz klanja u džamiji, zato što je vrijednost skrušenosti prioritetnija.” (Reddul-muhtar, 2/22)

Govoreći o postupcima koji kvare namaz, mnogi učenjaci hanefijskog mezheba spominju plakanje u namazu koje je popraćeno izgovorom nekog od glasova, osim ako se radi o osobi koja plače radi spominjanja Dženneta ili Džehennema, i tada to ne kvari namaz, jer je to, kako kažu, pokazatelj skrušenosti klanjača.

Ebu Hasen Burhanudin el-Marginani kazao je: “U slučaju da (klanjač) zaplače i njegovo se plakanje poveća, ako to bude iz razloga što se spomenuo Džennet ili Džehennem, to neće pokvariti njegov namaz, jer to ukazuje na njegovu povećanu skrušenost u namazu, ali ako je plakanje nastalo kao posljedica bolova ili neke nedaće koja ga je zadesila, to će pokvariti njegov namaz.” (El-Hidaja, 1/62)

Kada je u pitanju zatvaranje očiju u namazu, to je pokuđeno zbog postojanja jasne zabrane o tome i preporuke da klanjač u toku namaza treba da gleda u mjesto činjenja sedžde. Poznati hanefijski učenjak Ibn Nudžejm el-Masri iz ove pokuđenosti izuzima situaciju u kojoj se pred klanjačem nalazi nešto što umanjuje njegovu koncentraciju, pa kaže: “Ako bi se klanjač bojao da će viđenje određene stvari utjecati na smanjenje njegove koncentracije u namazu, tada mu neće biti pokuđeno da zažmiri u namazu, čak se može kazati da je tada prioritetnije da zatvori oči, kako bi postigao potpunu skrušenost.” (El-Bahrur-raik, 2/27)

Veliki hanefijski pravnik Kasani, govoreći o radnjama koje su pokuđene u namazu, kaže: “Klanjač neće činiti ništa što ga odvraća od namaza, neće se igrati odjećom niti bradom, jer se time udaljava od skrušenosti, što se zaključuje na osnovu hadisa koji se prenosi od Poslanika i u kojem se navodi da je Poslanik vidio čovjeka koji se u namazu igrao bradom, pa je rekao: ‘A što se tiče ovoga, da mu je srce skrušeno, njegovo bi tijelo također bilo skrušeno.’ Isto tako, u toku namaza neće pucketati prstima, što se zaključuje iz riječi koje je Poslanik uputio Aliji, radijallahu anhu: ‘Ja volim tebi ono što volim i sebi, i zato u namazu nemoj pucketati prstima.’ (Ovo mu je rekao) jer taj postupak ukazuje na nedostatak skrušenosti.” (El-Bedaius-sanaia, 1/215)

Komentirajući pokuđene postupke u namazu, kao što su igranje odjećom i dijelovima tijela, poznati hanefijski pravnik Širniblali, kaže: “Igranje odjećom i dijelovima tijela pokuđeno je zato što to isključuje skrušenost, koja je u osnovi duša namaza. Stoga je igranje odjećom i tijelom u namazu pokuđeno, na osnovu riječi Uzvišenog: ‘Vjernici će doista postići ono što žele, oni koji namaz skrušeno obavljaju.’” (Merakil-felah, 1/127)

Pojašnjavajući teoriju da stopala u namazu treba raširiti i da je pokuđeno stajati na jednoj nozi, velikan hanefijskog mezheba Ibn Abidin kaže: “Pokuđeno je bez opravdanog razloga stajati u namazu na jednoj nozi, kao što bi trebalo da razmak između stopala bude četiri ručna prsta, zato što je to bliže postizanju skrušenosti u namazu.” (Reddul-muhtar, 1/444)

Poznati hanefijski učenjak Ebu Bekr ez-Zubejdi, govoreći o propisima namaza prilikom pomračenja Sunca i Mjeseca, te o tome da je pohvalno odužiti učenje i dovu u namazu sve dok se ne završi pomračenje, kaže: “Dozvoljeno je odužiti učenje Kur’ana, a skratiti učenje dove, kao što je dopušteno odužiti učenje dove, a skratiti učenje Kur’ana. Ako oduži jedno od toga, produžit će drugo, zato što je pohvalno da klanjači ostanu u stanju skrušenosti i straha sve dok se Sunce ne pojavi.” (El-Dževheratun-nejjira, 1/96)

Isto tako, djela hanefijskog mezheba prepuna su citata u kojima se govori o tome šta bi se i koliko trebalo učiti u namazu, što ponovo potvrđuje činjenicu da su oni veoma dobro shvatali da je glavni cilj namaza odgoj čovjeka, jačanje imana, jačanje svijesti o Gospodaru.

Govoreći o tome koliko dugo treba da se uči na teravih-namazu, veliki broj učenjaka hanefijskog mezheba smatrao je da je pohvalno da se tokom teravih-namaza u ramazanu prouči cijeli Kur’an, što znači da se svake večeri prouči dvadesetak stranica, tj. na svakom rekatu po jedna stranica ako se klanja dvadeset rekata teravih-namaza, kao što je praksa u BiH.

Govoreći o teravih-namazu i dužini učenja u njemu, poznati hanefijski učenjak Ebu Hasen Burhanudin el-Marginani kazao je: “Većina naših učenjaka smatra da je sunnet tokom klanjanja teravih-namaza proučiti jednu hatmu i da se ne izostavlja zbog lijenosti ljudi.” (El-Hidaja,1/70)

Nakon što je konstatirao da bi imam koji predvodi ljude u namazu minimalno trebao da na sedždi tri puta izgovori “Subhane rabbijel-e‘ala” i da je pohvalno da to izgovori pet, sedam ili više puta, imam Mula Husro kazao je: “Imam bi trebao da te riječi izgovori pet puta, kako bi ljudi koje predvodi u namazu to mogli izgovoriti tri puta.” (Durarul-hukkam, 1/73)

Nakon što čovjek vidi i pročita spomenute citate, a koji su samo jedan mali dio onoga što se u vezi s tim navodi u djelima hanefijskog mezheba, s pravom se može zapitati koga slijede oni ljudi za koje je pojam skrušenosti velika nepoznanica, koji od početka namaza pa do kraja razmišljaju o svemu i svačemu osim da tog momenta stoje pred Allahom i da u tom trenutku direktno razgovaraju sa Svevišnjim Gospodarom. Žalosna je činjenica što se veoma rijetko govori o stanju našeg naroda u namazu.

Isto tako, s pravom se možemo zapitati koga i koji mezheb slijede oni imami koji se natječu u tome da u što kraćem vremenu klanjanju teravih-namaz, do te mjere da vjernik nema vremena da upotpuni ono što mu je obaveza u namazu, a da ne govorimo o pohvalnim radnjama. Najblaže što bi se moglo kazati za njihov teravih-namaz jeste da je to ismijavanje sa vjerom i ismijavanje sa onima koji su došli da u tom vremenu obožavaju Allaha.

Također, pitamo se zar nije došlo vrijeme da institucije i pojedinci koji imaju ingerencije zabrane takvu praksu? Do kada će nam hanefijski mezheb biti paravan iza kojeg se krijemo i poštapalica kojom se poštapamo samo onda kada se stav mezheba poklapa sa onim što nam odgovara?

Allah se smilovao našim učenjacima koji su toliko truda uložili da bi nam pojasnili vjeru!

Allaha molim da nam omili činjenje dobrih djela, da nam omili slijeđenje istine i da nam olakša njeno slijeđenje!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Preveo: Sead ef. Jasavić

U djelu “Medžmu’atul-Fetava“, knjiga: Usulu-Fikh, el-Temezhub vel-Ittiba’, 20/48-55., šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., pod naslovom:

“Sažetak o tome kada u međusobnu konfrotaciju dođu dobro i zlo, ili oba zajedno tj. kada nastaju zajedno, i ne može se nikako između njih razdvojiti, već će se ili učiniti u kompletu ili ostaviti u kompletu“, kaže:

„O ovome sam već nešto slično pisao u djelu “Ka’idetul-Imareh vel-Hilafeh/Pravilo upravljanja i vladanja“, o tome da je glavna zadaća i cilj islamskog šeri’ata potpuno ostvarenje dobra, koristi i interesa, ili njihovo upotpunjenje, te potpuno anuliranje zla i šteta, ili pak njihovo umanjenje, kao i to da šeri’at daje prednost ostvarenju većeg od dva dobra, i nestanku većeg od dva zla, kao i to da se uvjek nastoji ostvarivati veći interes ispuštanjem manjeg interesa, i da će se uvjek otklanjati veća šteta činjenjem manje štete, pa kažemo:

Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., su nam propisali vadžibe i mustehabbe, mada je vadžib sam po sebi mustehabb i nešto jače, a također su nam zabranjenim učinili harame i mekruhe.

Din/vjera, je pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, i to je din i takvaluk; to je dobročinstvo i dobro djelo, i to je šeri’at i put – i ako između spomenutih termina ima izvjesnih razlika. Pohvalio je izvjesna djela tj. dobra djela, obećavši nagradu za njih, a isto tako je i pokudio određena djela tj. loša djela, i zaprijetio kaznom onima koji ih čine.

Allah dž.š., je sve navedeno povezao sa snagom/kudret, mogućnošću/istita’ah, širinom djelovanja/vus’ah, energijom/takat, pa kaže:

„Zato se Allaha bojte koliko možete!“ (el-Tegabun: 16.)

„Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih; u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu je zlo koje radi!“ (el-Bekarah: 286.)

„Neka imućan prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici – prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah, doista, nikoga ne zadužuje više nego što mu je dao!“ (el-Talak: 7.)

Dva zadnja ajeta, i ako su općenitog značenja, prvi ajet bi se odnosio na kontrolu i svođenje računa svojim dušama, što bi spadalo u nutarnja djela srca, dok se drugi ajet odnosi na obavezu udjeljivanja imetka. Allah dž.š., dalje kaže:

„Zato se ti bori na Allahovom putu, a za druge nisi obavezan; podstiči i vjernike!“ (el-Nisa’: 84.)

„Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate!“ (el-Bekarah: 185.)

„Allah želi da vam olakša!” (el-Nisa’: 28.)

„Allah ne želi da vas u nezgodnu situaciju dovodi – haredž!“ (el-Ma’ideh: 6.)

„U vjeri vam ništa teško nije propisao!” (Hadždž: 78.)

„O vjernici, brinite se o sebi!” (el-Ma’ida: 105.)

„A oko je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao!“ (el-Bekarah: 280.)

„Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj ko je u mogućnosti!“ (Alu ‘Imran: 97.)

„Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu da nađu sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni!“ (el-Tevba: 91.)

Po pitanju posta, ihrama, tahareta, namaza, džihada… postoji niz tekstova slične sadržine.

Kada su zabrane u pitanju, Allah dž.š., kaže:

„On vam je potanko objasnio šta vam je zabranio – osim kada ste u nevolji!” (el-En’am: 119.)

„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije!“ (el-Bekarah: 173.)

„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da utoli glad, pa, Gospodar tvoj će, zaista, oprostiti i samilostan biti!“ (el-Nahl: 115.)

„Gospodaru naš, na kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!“ (el-Bekarah: 286.)

„Nije grijeh ako pogriješite! Grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je.“ (el-Ahzab: 5.)

„Da je Allah htio, mogao vam je propisati ono što vam je teško!“ (el-Bekarah: 220.)

„Pitaju te o svetom mjesecu o ratovanju u njemu. Reci: “Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerovanje u Allaha, i odvraćanje od Njegova puta, i časnih mjesta, i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih – još veći grijeh kod Allaha, a zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)

Kada su međusobno-suprostavljeni propisi u pitanju, Allah dž.š., kaže:

„Pitaju te o vinu i kocki. Reci: “Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta veća od koristi.” (el-Bekarah: 219.)

„Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate!“ (el-Bekarah: 216.)

„Nije vam grijeh da namaz na putovanju skratite, i kada se bojite da će vam nevjernici neko zlo nanijeti. Nevjernici su vam, doista, otvoreni neprijatelji!“ (el-Nisa’: 101.)

„Zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)

„Ako se budete nečega bojali, onda hodajući ili jašući; a kada budete sigurni, spominjite Allaha onako kako vas je On naučio onome što niste znali!“ (el-Bekarah: 239.)

„Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš molitvu, neka jedni s tobom molitvu obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali molitvu, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili molitvu pa neka i oni obave molitvu s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa da svi odjednom na vas navale. Ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju!“ (el-Nisa’: 102.)

„Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim – Meni će se svi vratiti. & A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji Mi se iskreno obraća; Meni ćete se vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti!“ (Lukman: 14,15.)

Kažemo: Ako je tačno to da dobra djela sadrže koristi u sebi, pa makar se radilo i o vadžibima, onda u njihovom ostavljanju leži šteta; u lošim djelima je šteta, mada u nekom pokuđenom postupku ima i dobra. Konfrotacija i suprostavljanje se može javiti između dva dobra između kojih se ne može sastaviti, tako da će se učiniti dobro koje je vrijednije, a ispustiti ono koje je manje vrijedno, a može se javiti i između dva zla – između kojih se ne može razdvojiti, tako da će se otkloniti zlo koje je veće tako što će se počiniti ono koje je manje, dok će se nekada konfrotacija i suprostavljanje javiti između dobra i zla između kojih se neće moći razdvojiti, jer činjenje izvjesnog dobrog djela iziskuje i činjenje lošeg, ili nečinjenje nekog lošeg djela povlači za sobom i nečinjenje dobrog djela – tako da će se, u tom slučaju, dati prednost onome što je korisnije – ili dobru uz činjenje zla, ili ostavljanju zla uz ispuštanje dobra, tako da će se dati prednost ostvarenju koristi dobra ili anulaciji štete zla!

Prva vrsta je poput vadžiba i mustehabba, farzi ‘ajna i farzi kifajeta poput: davanja prednosti vraćanju duga koji se potražuje nad dobrovoljnom sadakom.

Druga vrsta je poput davanja prednosti finansiranju porodice i familije nad finansiranjem džihada koji nije farzi ‘ajn, ili davanje prednosti finansiranju roditelja nad finansiranjem džihada koji nije farzi ‘ajn, kao što je rečeno u hadisu: “Koje djelo je najvrijednije? Reče: Namaz u njegovom vremenu. A potom koje? Reče: Dobročinstvo prema roditeljima. A potom koje: Borba na Allahovom dž.š., putu.” (Muttefekun ‘alejh)

Ili, davanje prednosti džihadu nad hadždžom kako se to bilježi u Kur’anu i Sunnetu – nekome je obavezan a nekome pohvaljen; ili, davanje prednosti učenju Kur’ana nad zikrom ako su na istom stepenu djelovanja u nečijem srcu i na nečijem jeziku, ili davanje prednosti namazu nad učenjem Kur’ana i zikrom ako jednako djeluje na djelo srca dok će se u suprotnom dati prednost zikru kojeg prati razmišljanje i strah nad kira’etom i učenjem Kur’ana koji ne prelazi ključnu kost nekog čovjeka; ovo je široka oblast.

Treća vrsta: je davanje prednosti, od strane žene muhadžirke, putovanju bez mahrema nego li ostati u nevjerničkoj sredini (darul-harb), kao što je to uradila Ummu Kulsum u vezi koje je Allah dž.š., objavio ajet imtihana/ispita: “O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo, pa ako se uvjerite da su vjernice onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni; a njima podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kada im vjenčane darove njihove date. U braku mnogoboške ne zadržavajte! Tražite ono što ste potrošili, a neka i oni traže ono što su potrošili! To je Allahov sud, On sudi među vama – a Allah sve zna i mudar je.” (el-Mumtehina, 10.)

Ili, davanje prednosti smaknuću osobe nad nevjerstvom, kao što Allah dž.š., kaže: “Fitna je gora od ubijanja.” (el-Bekara, 191;217.)[1] tj. od ubistva osoba koji predstavljaju iskušenje po vjeru vjernika, zbog toga što je šteta koju proizvodi nevjerstvo veće od štete ubistva čovjeka.

Ili, davanje prednosti kidanju šake lopova i bičevanju bludnika i alkoholičara nad štetom koja nastaje iz samog čina krađe, zinaluka ili alkoholiziranja, a isti je slučaj i s ostalim kaznama koje su nam naređene da ih sprovodimo. One su nam naređene za sprovoditi i ako u samoj osnovi nisu lijepe, i one nose u sebi štetu samo što se tom štetom otklanja šteta koja je mnogo veća od nje a to je kriminal koji je veliko zlo, i to se zlo ne može otkloniti izuzev uz činjenje manjega zla.

Isti je slučaj i sa pitanjima džihada – rata i borbi. I ako je ubojstvo žena i djece i ostalih zabranjeno i haram – kad god se ukaže potreba za tim ono će se sprovesti i ubojstvo će i njih obuhvatiti poput korišćenja katapulta ili napada noću – što je sve dozvoljeno shodno sunnetu Poslanika s.a.w.s., kada je opsjedao grad Ta’if i kada ih je gađao katapultima, ili kada je u pitanju napad stanovnika nekog mjesta koji su idolopoklonici; sve je ovo otklanjanje štete fitneta i nevjerstva pa makar moralo doći do ubojstva onih koji se inače ne smiju ubijati!

Istog je statusa i mes’ela “teterrusa” – živog štita kojeg nevjernici stavljaju ispred sebe u ratu a sastavljenog od muslimana, koju spominju islamski pravnici u svojim djelima; džihad je odagnavanje štete nevjerstva i u džihadu znaju nastajati štete koje su manje od štete nevjerstva, tako da su islamski pravnici složni na toma da ako se ne može odagnati šteta od muslimana osim na način da se neki dio njih pobije tj. oni koji su stavljeni kao živi štit – takav postupak je dozvoljen, a ako se očekujuća šteta neće umanjiti tim činom, samo što ako će čišćenje živog štita biti podrška borbama i džihadu onda islamski pravnici imaju dva stava po tom pitanju. Oni koji dozvoljavaju to kažu: Ubiće se zbog šireg interesa džihada tako da će se ubijeni muslimanski borci smatrati šehidima; istog je slučaja i sprovedba kazni nad kriminalcima i borba protivu drumskih razbojnika ili ustanika itd.. U ovo će spadati i dozvola ženidbe robinje ako postoji bojazan od zapadanja u zinaluk – i ovo je široka oblast.

Četvrta vrsta je poput jela mrcine u nuždi; jelo je obavezno dobro djelo i ne može se sprovesti izuzev uz činjenje ovog lošeg djela, a interes jela je veći i jači (od štete mrcine). Suprotno ovome je loš lijek – njegova šteta je veća od njegove koristi u liječenju, a pogotovo ako postoji drugi lijek koji ga može zamijeniti. Dobročinstvo je ne oslanjati se na takve lijekove, a istog je statusa i pijenje alkohola ‘radi lijeka’.

Nakon svega navedenog da se razumjeti to da će se loše djelo u dvije situacije sprovoditi u praksu radi otklanjanja onoga što je mnogo gore od tog lošeg djela izuzev ako se to veće zlo ne može otkloniti na neki drugi način, i postizaće se ono što je korisnije od njegovog ostavljanja ako se to ne može ostvariti na neki drugi način. Isti je slučaj i sa dobrim djelom; u dvjema situacijama se dobro djelo neće raditi i to onda ako će se činjenjem izvjesnog dobrog djela ispustiti dobro koje je mnogo veće od njega ili ako će neko dobro djelo izazvati loše djelo čija će šteta biti mnogo veća od koristi dotičnog dobrog djela. Ovo je sve što se tiče vjerskog vaganja prioriteta!

Što se tiče obaranja i ispuštanja vadžiba/obaveze – zbog štete koju može nanijeti nekome na dunjaluku, kao i dozvola harama – zbog koristi koju može donijeti nekome na dunjaluku poput ispuštanja obaveze posta zbog koristi putovanja, ili ispuštanje ihramskih zabrana ili ruknova namaza zbog neke bolesti – ovo je posebna oblast koja spada u domen širine vjere i uklanjanja neugodnosti s njenog puta u vezi čega ima razlika između samih šeri’ata/zakonodavstava, za razliku od prvog spleta pitanja u vezi kojeg nema razilaženja između šeri’ata/zakonodavstava, i ako će doći do razilaženja u parcijalnim pitanjima. Sve ovo zdravi razum prihvata i potvrđuje, kao što je rečeno:

Nije pametan ona osoba koja

zna šta je dobro a šta je zlo!

Pametna je ona osoba koja zna

šta je bolje od dva dobra,

i šta je gore od dva zla!

Ili:

Pametna je ona osoba koja, kada je dvije

bolesti spopadnu, liječi onu koja joj je teža!

Ovakav način postupanja je prisutan i u ostalim oblastima života; ljekar je u potrebi za lijekom koji će ojačati pacijenta i otkloniti mu bolest i štetu pa će vagati da li da prilikom dobijanja snage izostavi to radi slabljenja bolesti ili da ga sprovede pri slabljenju snage pacijenta jer je ostaviti pacijenta snažnim i manje bolesnim preče nego li otkloniti oboje.

Nestanak snage iziskuje slabljenje, pa se stoga u razumu ljudi ustalilo pravilo da je u sušnim periodima padanje kiše milost – iako će se nečim, od onoga što zbog nje raste, ljudi koristiti radi činjenja zuluma, ali suša je mnogo štetnija po ljude (nego li prethodno spomenuti zulum, op.prev.)!

Isto tako, ljudi daju prednost postojanju nasilne vlasti nad anarhijom i bezvlašćem, što su i riječi pametnih mudraca:

“Šesdeset godina nepravedne vlasti

su bolje od jedne noći bezvlašća!”

Vlastima će se zamjerati na neprijateljstvu i zlu kojeg čini, i na neispunjavanju tuđih prava – onda kada se to bude u stanju učiniti, ali, ono što želim reći ovdje je slijedeće:

Ako osoba koja je preuzela opštu vlast ili neki od njenih ogranaka poput: uprave/imaret, vlasti/vilajet, sudstva/kada’, i tome slično – ako ne bude mogao izvršavati sve svoje obaveze (vadžibe), i ne bude mogao izbjeći sva zabranjena djela (harame), što ima u namjeri činiti, dok drugi ljudi namjerno to čine, a u stanju su to ispraviti – takvoj osobi je dozvoljeno da na sebe preuzme određenu vlast/vilajet, a možda će mu takav postupak biti i obaveza, jer, ako je vlast/vilajet, jedna od obaveza čiji se plod mora ubirati, poput borbe protivu neprijatelja, dijeljenja ratnog plijena, izvršavanja kazni, osiguravanja i bezbjednosti puteva – njeno izvršavanje će tada biti obavezno (vadžib).

Ako će sve to iziskivati zapošljavanje nekih ljudi koji to ne zaslužuju, ili uzimanje imetka od ljudi koji nije dozvoljen, ili davanje imetka nekome ko ga ne zaslužuje – jer se to ne može izbjeći – sve navedeno će spadati u opšte šeri’atsko pravilo koje glasi: “sve ono bez čega ne može doći do ispunjenja vadžiba ili mustehabba – to je vadžib ili mustehabb!” Nešto će biti vadžib ili mustehabb onda ako će šteta koja proizilazi iz njega biti manja od koristi koja proizilazi iz tog vadžiba ili mustehabba.

Čak, i ako bi sama vlast i uprava/vilajet, bio neobavezan, a u sebi sadrži zulum i nasilje, jer osoba koja ga praktikuje sprovodi nasilje i zulum sve dok tu vlast ne preuzme osoba koja za cilj ima umanjenje postojećeg nasilja, ili otklanjanje njegovog većeg dijela tako što će činiti nasilje koje je blaže ili slabije – takvo postupanje će biti dobro djelo (hasene), uz takav nijjet, i njegovo činjenje loših djela – koje čini s namjerom otklanjanja onoga što je gore i opasnije – će se smatrati dobrim djelom!

Ovo je oblast koja će se razlikovati shodno ljudskim namjerama/nijjetima, i ciljevima/mekasid, npr.: osoba koja je zulumćar i koja je na vlasti, i traži od druge osobe određenu svotu imetka, primoravajući ga na to, i u međuvremenu se neki čovjek založi da potlačenoj osobi olakša nasilje, svojevoljno uzimajući od njega određeni imetak, davajući ga nasilniku, kako prvi ne bi više nasilje činio nad ovim – ako bude u stanju to učiniti biće dobročinitelj, a ako se založi da tlačitelju pomogne biće griješnik!

U većini slučajeva, u ovim pitanjima je posrijedi pokvaren nijjet i pokvaren postupak. Što se tiče nijjeta on će biti kvaran onda kada je u pitanju želja za vlašću i imetkom, a što se tiče djela ona će biti kvarna zbog činjenja harama i nečinjenja vadžiba – ali ne zbog njihove međusobne konfrotacije i suprostavljenosti, niti zbog činjenja onoga što je vrijednije i bolje.

Uprava/vilajet, i ako je sama po sebi dozvoljena/dža’iz, lijepa/mustehabb, ili obavezna/vadžib, za nekog čovjeka će biti obaveznija ili ljepša u odnosu na drugog čovjeka, pa će se u takvoj situaciji dati prednost većem od dva dobra, što će nekada biti obavezno, a nekada lijepo!

U ovu oblast će spadati i Jusufovo a.s., preuzimanje na sebe obaveze “upravljanja riznicama” zemlje vladara Egipta; čak je u pitanju i zahtjev kojeg je Jusuf a.s., uputio kralju Egipta da ga na takvo mjesto postavi – mada su i kralj i njegov narod bili nevjernici – kafiri!

Allah dž.š., kaže: “Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je on donio. Kada je on umro, rekli ste: Allah više neće poslije njega poslati poslanika! Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja!” (Gafir: 34.)

Allah dž.š., kaže: “O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? & Oni kojima se vi, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli – vi i preci vaši – Allah o njima nikakav dokaz nije objavio…” (Jusuf: 39-40.)

Poznato je i to da su staro-egipćani, pored svog kufra i nevjerstva, imali i ustaljen običaj i zakon poreza i ubiranja imetka, kao i njegovog dijeljenja i trošenja na kraljevu svitu, kraljevu porodicu, kraljevu vojsku, kao i na kraljeve podanike, i taj zakon prihoda i rashoda imetka nije bio uspostavljen po sunnetu poslanika a.s., i njihovoj pravdi. Jusuf a.s., nije bio u stanju činiti sve što je htio tj. sve ono za što je smatrao da je od Allahove dž.š., vjere, jer mu se narod ne bi odazvao u tome. Jusuf a.s., je sprovodio pravdu i dobročinstvo onoliko koliko je mogao i svojom vlašću je uspio počastiti vjernike iz njegove porodice, što ne bi bio u stanju uspijeti da nije bio tamo gdje je bio. Sve navedeno spada u sklop i značenje Allahovih dž.š., riječi: “Allaha se bojte onoliko koliko možete!” (el-Tegabun: 16.)

Kada se međusobno suprostave dva vadžiba, i nije moguće napraviti spoj između njih – pa čovjek tada ukaže prednost jačem od ta dva vadžiba, ovaj drugi se, u ovakvoj situaciji, neće smatrati vadžibom, i osoba koja ga ne izvrši zbog toga što je izvršavala vadžib koji je bio preči od ovoga, se, u suštini stvari, neće smatrati ostavljačem vadžiba! Isti je slučaj i onda kada se međusobno suprostave dva harama, kada nije moguće izbjeći haram koji je veći, a da se ne počini onaj koji je manji – činjenje manjeg harama, u ovakvom slučaju, se, u suštini stvari, neće smatrati činjenjem harama; i ako će se ono prvo nazivati ostavljanjem vadžiba, i ovo drugo činjenjem harama – takvo što neće škoditi!

U ovom slučaju, reći će se slijedeće: Ostavio je vadžib/obavezu, iz opravdanog razloga, ili: počinio je haram radi:

– koristi koja je bila veća od njegove štete, ili

– radi nužde, ili

– radi otklanjanja onoga što je haramnije od njega!

Osoba koja prespava namaz ili ga zaboravi klanjati – on će ga naklanjati u drugom vremenu. Poslanik s.a.w.s., je rekao: “Ko prespava namaz ili ga zaboravi – neka ga klanja onda kada ga se sjeti; to je njegovo vrijeme, i nema drugog otkupa za njega!” (Sunen Nesa’i, Darimi)

Oblast međusobne suprostavljenosti i konfrotacije propisa je veoma široko polje, pogotovo u vremenu i prostoru u kojem je došlo do iščezavanja poslaničkih tragova i poslaničkog hilafeta. Ovakva pitanja se često javljaju u ovakvim kriznim situacijama, i što je slabljenje vjere veće dolazi do većeg javljanja ovih pitanja!

Ovo također zna biti fitna i iskušenje po islamski ummet, jer kada se dobro pomiješa sa zlom dolazi se do zabune. Neki ljudi – vidjeći samo dobro – daju mu prednost, pa makar u sebi nosio i ogromne greške; dok neki ljudi – vidjeći samo zlo – daju prednost njegovom nečinjenju pa makar u sebi nosio ogromno dobro.

Oni koji su umjereni (mutevessitun) – oni koji uvjek gledaju i u dobro i u zlo, nekada im se, ili većini njih, ne može baš ukazati količina određene korist ili određene šteta, ili pak uvide u čemu je korist ili u čemu je šteta, ali ne mogu naći osobu koja bi ih pomogla u činjenju tog dobra ili ostavljanju tog zla – jer su se strasti pomiiješale sa mišljenjima, na što se i misli ovim hadisom:

“Allah dž.š., voli oštro oko onda kada se dođe do pojave sumnji/šubuhat, i voli razborit um onda kada se dođe do pojave pohota i strasti/šehevat!” (el-Hiljeh, 6/199., Ebu Nu’ajm)

Na ‘alimu-učenoj osobi je obaveza da dobro i duboko razmišlja o ovim pitanjima tako da će obaveza u nekim pitanjima biti opraštanje po pitanju naredbi ili zabrana a ne totalno ohalaljivanje ili obaranje poput toga da se tražeći pokornost traži i činjenje nekog grijeha čija je šteta mnogo veća od koristi te naredbe pa će se izostaviti takva naredba kako se ne bi činio izvjestan grijeh; ili, prijavljivanje nekog kriminalca vlastima koji su nepravedni i zulumćari koji će mu veliko nasilje i nepravdu učiniti prilikom kažnjavanja – što je enormno veća šteta u odnosu na onu koju je sam počinio; ili, ako u zabranjivanju nekih loših djela stoji i ostavljanje nekih dobrih djela koja su mnogo korisnija od ostavljanja tih loših djela – pa će se prešutjeti zabranjivanje toga iz bojazni da takvo postupanje ne poluči ostavljanjem onoga što je naredio Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., što je mnogo veće i vrijednije od ostavljanja samog lošeg djela!

‘Alim će nekada nešto naređivati, nekada će nešto zabranjivati, nekada nešto dozvoljavati, a nekada će prećutati određenu naredbu ili zabranu ili dozvoljenost nečega; nekada će narediti 100%-tno dobro, a nekada dobro koje prevaguje 50%, i nekada će 100%-tno zabranjivati zlo, a nekada zlo koje prevaguje 50%.

Kada se naiđe na sukob interesa i međusobnu konfrotaciju propisa (el-te’arud), daće se prednost onome što je preče i prioritetnije – kao što je to malo prije pojašnjeno – onoliko koliko se bude moglo!

Ako se osoba kojoj se nešto naređuje ili zabranjuje ne pridržava onoga što je moguće ili zbog neznanja/džehla, ili zbog nasilja/zulma, i nije se u stanju odmah otkloniti njegovo neznanje ili nasilje – možda je, u tom slučaju, bolje ustegnuti se od naređivanja mu ili zabranjivanja, kao što se zna reći da se na neka pitanja odgovara ćutnjom, kao što je Zakonodavac, na početku objave islamskog šeri’ata, prećutao određene obaveze ili naredbe, sve dok se islam nije uzdigao i jakim postao!

Isto tako će i učenjak (‘alim), odgoditi dostavu propisa, ili pojašnjenje istih (te’hirul-bejani vel-belag), zbog nekih opravdanih razloga i to do odgovarajućeg vremena, kao što je Allah dž.š., odgodio objavu određenih ajeta i pojašnjenje određenih propisa, sve do momenta dok se sam Poslanik a.s., nije našao u odgovarajućoj poziciji za potpunu predaju njima. Allah dž.š., kaže: “Mi nijedan narod nismo kaznili – sve dok im poslanika nismo poslali!“ (el-Isra’: 15)

Dokaz protivu ljudi počiva na dvjema stvarima:

1. Mogućnost poznavanja onoga što je Allah objavio.

2. Mogućnost rada i postupanja po tom znanju.

Što se tiče osobe onemogućene od znanja poput luđaka, ili osobe koja je onemogućena od rada po tom znanju – njima se neće naređivati, niti zabranjivati!

Ako se ne bude poznavao dio vjere, ili se ne bude bilo u stanju nešto od vjere izvršavati – na tako nešto će imati pravo osoba koja ne zna, ili osoba koja ne može sprovoditi u potpunosti vjeru, i ona je poput osobe koja nije bila u stanju saznati za cijelu vjeru, ili nije bila u stanju raditi po njoj, poput lude osobe na primjer. Ovakve situacije se obično događaju u periodu “feterata”.[2] Ako se u takvim periodima (mjesto/vrijeme), nađu učenjaci, ili emiri ili oboje, moraće raditi na bejanu i pojašnjavanju onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., dio po dio, onako kako je to radio sam Poslanik s.a.w.s., onda kada je bio poslan – malo po malo! Poznato je da Poslanik s.a.w.s., nije govorio ljudima izuzev ono što se moglo znati i po njemu odmah raditi, a šeri’at nije odjednom dostavljen ljudima (već parcijalno, op.prev.), kao što se kaže: “Ako želiš da te drugi slušaju – onda im naređuj onoliko koliko mogu podnijeti!”

Osoba koja Allahovu dž.š., vjeru reformiše, kao i ona koja nastoji Poslanikov s.a.w.s., sunnet oživjeti – neće govoriti ljudima izuzev ono što se može znati i po njemu postupati, isto kao što se osoba koja primi islam ne može istog trenutka cijelom šeri’atu podučiti, ili pak od nje tražiti da svaku naredbu odmah izvrši!?

Ista je situacija i sa pokajnikom od grijeha, ili učenikom, ili onim koji uputu traži – ne može se, u startu, od njega tražiti cijela vjera, ili da mu se svo znanje najednom izrecituje – jer on ne može podnijeti takvo što, a sve što se ne može podnijeti – neće biti obavezno, a sve što nije obavezno – alim i emir nemaju pravo u startu to od drugih zahtijevati, već će izbjegavati naredbe ili zabrane koje se ne mogu znati ili izvršavati – sve do momenta kada se bude u stanju suprotno činiti, isto kao što je Poslanik s.a.w.s., odgađao neke propise i stvari sve do momenta kada im je došlo vrijeme.

Ovo se neće smatrati potvrdom harama, ili izbjegavanjem izvršavanja naredbi, jer vrlo dobro znamo da su obaveznost ili zabranjenost nečega uslovljeni znanjem i mogućnošću učinka – ali u našem slučaju je došlo do neispunjenja jednog od ova dva šarta/uslova, zato dobro promisli o navedenom pravilu, veoma je korisno!

Sada tek možemo razumjeti spadanje obaveze izvršenja velikog broja propisa, pa makar bili u pitanju vadžibi ili harami – zato što se nije bilo u mogućnosti vjera dostaviti (el-belag) – čime se dolazi do uspostave Božijeg dokaza po pitanju obaveznosti ili zabrane nečega! Nemogućnost – obara svaku naredbu ili zabranu, pa makar se radilo o obaveznosti u samoj osnovi, a Allah najbolje zna!

U navedena idžtihadska teorijsko-praktična pitanja spada i to da kada neki ‘alim/učenjak ili emir/vojskovođa nešto kaže ili uradi na osnovu svoga idžtihada ili taklida – ako drugi ‘alim ili emir takvo što ne smatra ispravnim – on takvo što neće naređivati ili takav će naređivati ono što on smatra da je interes i korist, ali ga neće i zabranjivati jer nema prava da brani drugome da slijedi njegov idžtihad, niti ima prava da drugoga obavezuje da ga slijedi. Ova pitanja su u njegovom slučaju oproštena, niti će ih naređivati niti će ih zabranjivati. Ona spadaju u domen dozvoljenog i oproštenog; ovo je veoma široka oblast, pa je uzmi u obzir i dobro o njoj razmišljaj.

_________________________

[1] Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Fitna je gora od ubistva!“ – Allah dž.š., ovim ajetom, kaže: “Ono što je vama mrsko i što ste zamjerili muslimanima – i pored toga što je u pitanju težak čin – ono je ništa u odnosu na vaš kufr i nevjerstvo u Allaha dž.š., i odvraćanje i odbijanje ljudi od Allahovog puta i od Allahove kuće, uz progonstvo muslimana iz Mekke – a prave su mekkelije, i uz širk i idolopoklonstvo na kojem ste, kao i fitna i zlostavljanje koje ste vršili; sve je to mnogo teže i gore kod Allaha dž.š., od borbe koju vjernici vode u svetom mjesecu. Većina selefa je riječ „fitnu“, spomenutu u ovom ajetu, prokomentarisala sa značenjem širka i idolopoklonstva (mušrika, op.prev.).” (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 3/150.)

[2] Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Pokornost Poslaniku a.s., je moguća samo uz poznavanje onoga s čime je on došao, kao i uz mogućnost rada i postupanja po tom znanju. Ako dođe do slabljenja znanja, ili se zapadne u stanje nemoći/’adžz – taj period se naziva “fetrom”, i postaje vremenom da’aveta i nubuvveta. Dobro obrati pažnju na ovo, jer je veoma korisno, a Allah najbolje zna!” Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 19/71..

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje