Priredio: hfz. Amir Smajić

Zahvala pripada Allahu, dželle šanuhu, Jednom i Jedinom. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve ashabe. Povodeći se za riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Klanjajte onako kako ste vidjeli mene da klanjam”, odlučio sam da ukratko, bez navođenja dokaza, opišem namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po najvjerodostojnijim predajama i najprioritetnijim mišljenjima islamskih učenjaka. U vezi sa nekim od propisa postoji jako razilaženje među islamskim pravnicima, pa onaj ko smatra drugačije, na osnovu detaljnog studiranja, nema smetnje da tako i postupa.

Klanjač je obavezan da svoje tijelo okrene prema Kibli i u srcu donese nijjet (odluku) za obavljanje namaza. Pogrešno je nijjet izgovarati riječima.

Zatim, pohvalno je da svoje ruke digne u visini ramena, ili ušiju, ili između toga, sastavljenih i ispravljenih prstiju, i donese početni tekbir izgovarajući “ALLAHU EKBER”.

Nema smetnje da svoj pogled usmjeri u mjesto sedžde ili na neko drugo mjesto, ako se tako osjeća skrušenije u namazu, zato što se ništa od toga vjerodostojno ne prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali mu je zabranjeno da pogled diže ka nebesima.

Zatim će staviti desnu ruku preko lijeve i obuhvatiti je prstima. Sve predaje koje određuju položaj ruku u namazu, bilo na prsima, ili ispod prsa, ili iznad pupka, ili ispod pupka su nevjerodostojne pa će izabrati ono što mu je lakše i onako kako se osjeća skrušenije.

Potom će proučiti namasku dovu, zatim “EUZU”, “BISMILU” i suru “EL-FATIHA”, a zatim ono što mu je lahko od ajeta iz Kur’ana.

Nakon toga će napraviti malu pauzu, a zatim će dignuti ruke u visini ramena ili ušiju i izgovoriti tekbir, “ALLAHU EKBER”.

Zatim će otići na ruku’u, obuhvatajući koljena šakama raširenih prstiju, ispravljenih leđa, držeći glavu u ravni sa leđima i proučiti “SUBHANE RABBIJEL-AZIM”, jednom ili više puta, i druge dove koje se prenose od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na ruku’u. Nema smetnje da usmjeri pogled u ravnini očiju, ili u mjesto sedžde, ili između nogu.

Potom će se, nakon što se potpuno smiri, dignuti sa ruku’a izgovarajući “SEMI’A-LLAHU LI MEN HAMIDEH”, zatim će reći: “RABBENA LEKEL-HAMDU” i druge dove koje se prenose, dižući ruke u visini ramena ili ušiju. Zatim će desnom rukom prihvatiti lijevu, kao nakon početnog tekbira, a nema smetnje ako bi spustio ruke niz tijelo.

Zatim će, nakon što se potpuno ispravi u stojeći položaj i smiri, izgovarajući “ALLAHU EKBER”, otići na sedždu spuštajući prvo koljena, a zatim ruke. Ako bi spustio ruke prije koljena, nema smetnje, jer su slabi hadisi koji govore o tome. Nakon toga će na tlo spustiti čelo i nos, razdvojiti koljena i odvojiti natkoljenice od stomaka, okrenuti nožne prste prema Kibli, ruke razmaknuti od tijela, ili ih staviti u visini ramena, ili ušiju, blago sastaviti prste i okrenuti ih prema Kibli i izgovoriti “SUBHANE RABBIJEL-E’ALA”, jednom ili više puta, i druge dove koje se prenose da se izgovaraju na sedždi.

Položaj stopala za vrijeme sedžde ne prenosi se jasno i detaljno u vjerodostojnim hadisima od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako da će klanjač držati stopala onako kako mu je najlakše, okrenuvši nožne prste prema Kibil.

Zatim će se, nakon što se smiri, izgovarajući “ALLAHU EKBER”, podići sa sedžde i sjesti na lijevu nogu, a poviti prste desne noge usmjerivši ih prema Kibli, ili će sastaviti stopala i poviti prste obje noge i usmjeriti ih prema Kibli i sjesti na poleđinu svojih peta, i izgovoriti: “RABBIG-FIR LI”, jednom ili više puta.

Potom će, nakon što se potpuno smiri, izgovarajući “ALLAHU EKBER”, otići na sedždu i činiti na drugoj sedždi isto kao i na prvoj.

Zatim će, izgovarajući “ALLAHU EKBER”, ustati na drugi rekat. Nema smetnje da po potrebi nakratko sjedne nakon druge sedžde, a zatim ustane na drugi rekat. Također, nema smetnje da se podupre rukama o tlo ili koljena.

Zatim će proučiti “BISMILU” i suru “EL-FATIHA”, a potom ono što mu je lahko od ajeta iz Kur’ana. Drugi rekat će privesti kraju identično kao i prvi.

Nakon toga će, kada završi sa drugom sedždom na drugom rekatom, sjesti na lijevu nogu, a poviti prste desne noge usmjerivši ih prema Kibli, a dlanove staviti na natkoljenice, ili na koljena, prste lijeve ruke ispružiti, a prste desne ruke sakupiti u šaku i ispružiti kažiprst u pravcu Kible. Pomjeranje kažiprsta nije vjerodostojno preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Zatim će proučiti samo “ET-TEHIJJATU” ako se radi o prvom sjedenju na trorekatnim ili četverorekatnim namazima. Pogled će usmjeriti onako kako se osjeća najskrušenije, a nema smetnje da gleda u kažiprst ili na neko drugo mjesto. Pogled u kažiprst, prilikom “TEŠEHHUDA”, nije vjerodostojno prenesen od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Nakon toga će ustati na treći rekat, izgovoriti “ALLAHU EKBER” i dignuti ruke kao pri početnom tekbiru.

Zatim će proučiti “BISMILU” i suru “EL-FATIHA” i neće učiti ništa mimo toga od Kur’ana, ako se radi o trorekatnim i četverorekatnim farz-namazima.

Zatim će donijeti tekbir “ALLAHU EKBER” dižući ruke i dovršiti treći i četvrti rekat kao prethodna dva.

Nakon druge sedžde zadnjeg rekata, sjest će na drugo, zadnje sjedenje i postupat će kao i na prvom, osim što će sjesti stavljajući lijevu nogu ispod desne potkoljenice, oslanjajući se na lijevi kuk, povijajući prste desne noge i okrećući ih prema Kibli.

Zatim će nakon “ET-TEHIJJATU” proučiti “SALAVATE”, a zatim proučiti dove koje se prenose od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na zadnjem sjedenju.

Nakon toga će predati selam izgovarajući “ES-SELAMU ALEJKUM VE RAHMETULLAH” okrećući glavu na desnu stranu, a zatim izgovoriti isto okrećući glavu na lijevu stranu i time njegov namaz biva završen.

Potom će proučiti propisani zikr, nakon obaveznih (farz) namaza, prigušenim glasom, za sebe, pojedinačno. Spomenuti zikr pogrešno je i zabranjeno učiti grupno.

Također, korištenje tespiha (brojčanika) prilikom zikra je neutemeljena i zabranjena praksa koju je potrebno napustiti. Sve predaje od ashaba, radijallahu anhum, kojima neki dokazuju utemeljenost te prakse su nevjerodostojne.

Pritvrđene sunnete, u toku dana, pohvalno je i bolje klanjati u kući, a nema smetnje da se klanjaju u džamiji.

Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

Priredio: Amir Smajić

Medina, 27. 5. 1433. god. po H.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Nermin Avdić

Ako čovjek želi da uđe u obrede umre, potrebno je da se okupa kao što se kupa poslije dženabeta[1], da se namiriše sa najboljim mirisom koji ima, a neće mu štetiti ako ostane mirisa nakon oblačenja ihrama[2]. Kupanje prilikom oblačenja ihrama je sunnet[3] kako za muškarce tako i za žene, pa čak i za žene koje su u hajzu[4] ili nifasu[5].

Nakon kupanja i namirisavanja tijela čovjek će obući ihrame, te će klanjati farz–namaz ukoliko bude namasko vrijeme, a ako ne bude onda će klanjati dva rekata s nijetom sunnetu–l–vudua[6]. Žena koja je u hajzu ili nifasu neće klanjati ništa.

Kada završi sa namazom, počinje sa obredima umre izgovarajući: „Lebbejke umreten–Lebbejke Allahumme lebbejk, lebbejke la šerike leke lebbejk, innel hamde ve ni’mete leke vel mulk, la šerike leke.“[7]

(Odazivam ti se umrom – Odazivam se, Allahu moj, odazivam. Odazivam se, Ti nemaš sudruga, odazivam. Zaista svaka zahvala, blagodat i vlast pripadaju Tebi, Ti nemaš sudruga.)

Muškarac će povišenim glasom izgovarati telbiju, dok će žena izgovarati toliko glasno tako da je čuje onaj koji se nalazi pored nje.

Potrebno je da onaj koji obavlja umru mnogo izgovara telbiju, a posebno kada mijenja stanja i vremena, kao naprimjer kada se penje uz uzvisicu ili kada silazi ili kada se približi noć ili dan. Poslije toga neka traži od Allaha Njegovo zadovoljstvo i Džennet i neka se utječe Njegovom milošću od Vatre.

U umri telbija je propisana od oblačenja ihrama do početka tavafa, a u hadžu od oblačenja ihrama do početka bacanja kamenčića na Džemretu–l–Akabe na Dan bajrama.

A kada čovjek uđe u Mesdžidu–l–Haram – ući će desnom nogom i reći:

„Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah. Allahummegfir li zenbi, ve-ftah li ebvabe rahmetike. E’uzu billahi El-Azim ve bi vedžhihi El-Kerim ve bi sultanihi El-Kadim, mineš-šejtani Er-Radžim.“[8]

Zatim će se čovjek uputiti prema Hadžeru–l–esvedu (Crni kamen)[9] kako bi započeo tavaf[10] te će dodirnuti Crni kamen desnom rukom poljubivši ga, a ako ne bude u mogućnosti dodirnut će ga rukom prednjim djelom tjela okrenutim prema Crnom kamenu, a ako ni to ne bude u mogućnosti pokazat će svojom desnom rukom prema Crnom kamenu, ali pri tom postupku neće poljubiti svoju ruku. Međutim, bolje je čovjeku da ne ulazi u velike gužve kako ne bi ometao ljude.

Prilikom dizanja desne ruke čovjek će izgovoriti: „Allahu ekber“ (Allah je najveći). Zatim će krenuti obilaziti oko Kabe tako da mu ona bude s njegove lijeve strane, a kada dođe do Jemenskog ugla[11] dodirnut će ga bez ljubljenja, a ako ne bude u mogućnosti neće se nadmetati s ljudima kako im ne bi naudio, te će reći između Jemenskog ugla i Crnog kamena: “Rabbena atina fi dunja haseneten ve fil ahireti haseneh, ve kina azaben–n– nar. Allahumme inni eseluke el–afve vel afijete fi dunja vel ahireh“.

I svaki puta kada bude prolazio u pravcu Crnog kamena izgovorit će tekbir, a u ostalim krugovima u tavafu izgovarat će zikr, učiti dove, učiti Kur’an – jer tavaf i jest uspostavljen da bi se Allah Uzvišeni veličao[12].

Nakon završetka posljednjeg (sedmog) kruga u tavafu prići će Mekamu–Ibrahimu[13] učeći: „Vet–tehazu mim–mekami Ibrahime musalla.“[14]

Zatim će klanjati dva kratka rekata iza Mekamu–Ibrahima, na prvom rekatu nakon Fatihe proučit će suru „Kul ja ejjuhel kafirun“ , a na drugom „Kul huvAllahu ehad“

Kada završi sa ta dva rekata vratit će se do Crnog kamena i dodirnuti ga ako bude u mogućnosti.

Zatim će otići do Mesa’a[15], pa kada se približi brežuljku Safa[16] proučit će ajet: „Inne Saffa vel Mervete min šeairillah…“ (do kraja 158. ajeta sure El–Bekare)

Potom će se popeti na uzvišeniji dio Safe tako da vidi dijelove Kabe okrenuvši se prednjim dijelom tijela prema njoj, podigavši ruke, te će zahvaliti se Allahu Uzvišenom, a onda će doviti i moliti Ga ono što želi.

A od dova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na ovom mjestu je: „La ilahe illellah vahdehu la šerike leh, lehul–mulku ve lehul–hamdu ve huve ala kulli šej in kadir. La ilahe illellahu vahdeh, endžeze va’deh, ve nasare abdeh, ve hezemel–ahzabe vahdeh.“ Ponavljao bi to tri puta, a i dovio bi između toga.

Zatim će sići sa Safe i uputiti se prema Mervi hodajući, a kada stigne do mjesta na kojem je zeleno svjetlo jako će potrčati shodno svojoj mogućnosti ne uznemiravajući nikoga sve dok ne stigne do drugog zelenog svjetla, nakon kojeg će hodati uobičajnim hodom sve dok ne stigne na Mervu.

Popet će se na nju, okrenut će se prema kibli (Kabi), podignuti svoje ruke i učiti sve ono što je učio na Safi, osim 185. ajeta iz sure El–Bekare.[17]

Zatim će sići sa Merve i uputiti se prema Safi hodajući po mjestu za hodanje, a trčeći po mjestu označenom za trčanje.

Kada stigne na Safu uradit će sve ono što je uradio i prvi put, a tako će isto postupiti i na Mervi sve dok ne upotpuni sedmi krug. Odlazak od Safe ka Mervi je jedan krug, a povratak na Safu je drugi krug. Čovjek će izgovarati na sa’ju[18] ono što želi od zikra, upućivanja dove i učenja Kur’ana. Kada završi sedmi krug (na Mervi) muškarac će obrijati glavu (to je bolje) ili skratiti kosu, a žena će skratiti kosu u dužini jagodice prsta.

Obaveza je da se brijanje glave obavi po čitavoj glavi ukoliko čovjek bude brijao glavu, a ako bude skraćivao kosu, onda je obaveza također da skrati kosu sa svih strana glave.

Brijanje glave za muškarca je bolje od skraćivanja kose, osim u slučaju da se umra obavlja kratak vremenski period prije hadža kada je bolje da se kosa skrati kako bi ostalo nešto kose da se za vrijeme hadža obrije.

S ovim radnjama završavaju se obredi umre.

Nakon toga prekidaju se zabrane koje su bile u toku ihrama, kao što su spolno općenje sa suprugom, namirisavanje, oblačenje odjeće i drugo.

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.

Osnova teksta je prema govoru uvaženog šejha Muhammeda ibn Saliha El–Usejmina, rahimehullah.

[1] Kupanje poslije spolnog odnosa.

[2] Ihrami su odjeća koja se sastoji iz dva dijela, donji dio koji se pričvrsti oko struka i gornji dio koji se prebaci preko ramena. Žene također imaju ihrame, ali su njeni ihrami odjeća u kojoj je inače dozvoljeno izlaziti napolje.

[3] Djelo koje je činio naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za čije činjenje će čovjek dobiti nagradu.

[4] Mjesečni ciklus.

[5] Postporođajni period.

[6] Dva rekata koja se klanjaju poslije abdesta.

[7] Riječi „Telbije“.

[8] Dakle, to je dova koja se inače uči prilikom ulaska u mesdžid.

[9] Crni kamen je kamen iz Dženneta koji je ugrađen u ugao Kabe, a pravac tog ugla je označen zelenim svjetlom.

[10] Tavaf je obilazak oko Kabe sedam krugova počevši i završavši kod Crnog kamena.

[11] Jemenski ugao je ugao koji se nalazi prije ugla Kabe u kojem je Crni kamen, a pokazuje pravac prema Jemenu.

[12] Ako bi čovjek nešto pričao u toku tavafa to mu ne bi pokvarilo tavaf, međutim, bolje je da se uči zikr, Kur’an, dove i sl.

[13] Mekamu Ibrahim je mjesto gdje su bile stope Ibrahima, alejhi selam dok je pravio Allahovu kuću Kabu. Bio je blizu Kabe, ali je za vrijeme halife Omera ibnul Hattaba, radijallahu anhu, malo udaljen od nje kako bi ljudi koji tavafe mogli nesmetano i bez većih poteškoća obilaziti oko Kabe.

[14] El–Bekare, 125.

[15] Mjesto između brežuljaka Safe i Merve na kojem se obavlja sa’j, tj. hodanje između ta dva brežuljka.

[16] Safa je brežuljak koji je bliži Kabi, a Merva je udaljeniji brežuljak.

[17] Ovaj ajet se uči samo pri prvom penjanju na Safu.

[18] Odlazak od Safe do Merve i povratak na Safu.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Amir Durmić

Dobrovoljni namazi koji se klanjaju uz obavezne dnevne namaze, odnosno farzove, zovemo i sunnet-namazi. Njih načelno dijelimo na dvije vrste, i to na pritvrđene i nepritvrđene sunnete. Što se tiče pritvrđenih sunneta, to su dobrovoljni namazi koje je Muhammed, s.a.v.s., redovito i ustrajno klanjao uz farzove i koje nije izostavljao osim u rijetkim situacijama. Oko broja rekata pritvrđenih sunneta postoji više mišljenja, a sva ona, uglavnom se svode na dva:

1. Broj rekata pritvrđenih sunneta je deset. Na to ukazuje predaja koju prenosi Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je rekao: ”Od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., zapamtio sam (da je klanjao) deset rekata (sunnet-namaza) i to: dva rekata prije i dva rekata nakon podne-namaza, dva rekata poslije akšama, dva rekata nakon jacije i dva rekata prije sabaha.” (Buhari, Sahih, br. 1180, Muslim br. 279) Ovo mišljenje zastupaju pravnici šafijskog i hanbelijskog mezheba. (Vidjeti: El-Medžmu’u, 3/105, Kešful-kina’a, 1/422)

2. Broj rekata pritvrđenih sunneta je dvanaest. Kao dokaz spominju prethodnu predaju od Ibn Omera, radijallahu anhuma, s tim da za prijepodnevski sunnet kažu da se sastoji od četiri, a ne dva rekata, navodeći predaju od Aiše, radijallahu anha, u kojoj ona kaže: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije izostavljao četiri rekata (sunneta) prije podne-namaza.” (Buhari, Sahih, br. 1182) Također, u prilog ovom mišljenju ide i predaja koju prenosi Ummu Habiba, radijallahu anha, u kojoj kaže: ”Čula sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: ‘Onaj ko u jednom danu i noći klanja dvanaest rekata (dobrovoljnog) namaza, zbog tog djela će mu biti sagrađena kuća u Džennetu.” (Muslim, Sahih, br. 728) Ovo mišljenje zastupaju pravnici hanefijskog mezheba. (Vidjeti: Hašijetu Ibn Abidin, 1/441)

Pored toga što su oba mišljenja zasnovana na vjerodostojnim predajama, svakako je bolje postupiti po ovom drugom, jer rad po njemu donosi više dobrih djela i povećava ahiretsku nagradu.

Nepritvrđeni sunneti

Što se tiče nepritvrđenih sunneta, to su dobrovoljni namazi koje je, po općoj preporuci Poslanika, s.a.v.s., lijepo i pohvalno klanjati uz dnevne farzove kao što je naprimjer slučaj sa klanjanjem dva rekata namaza između svakog proučenog ezana i ikameta. Abdullah b. Mugaffel, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Između svakog ezana i ikameta se klanja namaz, između svakog ezana i ikameta se klanja namaz, između svakog ezana i ikameta se klanja namaz – onaj ko hoće.” (Buhari, Sahih, br. 598, Muslim, Sahih, br. 838) U nekim predajama navodi se da bi ashabi klanjali dva rekata nafile između akšamskog ezana i ikameta, pa bi ih Poslanik, s.a.v.s., vidio i to im ne bi zabranjivao. Na osnovu ovog hadisa možemo zaključiti da je legitimno klanjati i po dva rekata dobrovoljnog namaza i prije ikindije i prije akšama i prije jacija-namaza i to u vremenu između ezana i ikameta. U vezi s ovim šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, kaže: ”Ovo nam ukazuje na to da je namaz prije ikindijskog, akšamskog i jacijskog farza pohvalno i lijepo djelo ali ne i (pritvrđeni) sunnet, pa onaj ko želi da klanja prije ikindijskog farza, isto kao što se klanja i prije akšamskog i jacijskog farza, to je dobro djelo. Međutim, ukoliko bi čovjek imao ubjeđenje da su ti namazi pritvrđeni sunneti koje je Poslanik, s.a.v.s., klanjao baš onako kako je klanjao (pritvrđene) sunnete podne i akšam-namaza, onda je posrijedi greška i pogrešno mišljenje.” (Medžmu’ul-fetava, 23/125)

SABAHSKI SUNNET

Dva rekata sabahskog sunneta spadaju u najpritvrđenije sunnete uopće. Aiša, radijallahu anha, kaže: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., nijedan od dobrovoljnih namaza nije ustrajnije obavljao od dva rekata sabahskog sunneta.” (Buhari, Sahih, br. 1093, Muslim, Sahih, br. 1191) U jednoj od verzija ovog hadisa još se dodaje: ”…i nikada ih nije izostavljao.” (Buhari, Sahih, br. 1159) Što se tiče vrijednosti sabahskog sunneta, o njemu najbolje govori sljedeći hadis: ”Dva rekata sabahskog sunneta vrednija su od dunjaluka i onoga što je na njemu.” (Muslim, Sahih, br. 725, Tirmizi, Sunen, br. 416)

Ibn Kajjim u vezi sa sabahskim sunnetom kaže: ”…Zbog toga Allahov Poslanik, s.a.v.s., sabahski sunnet i vitr-namaz nije izostavljao ni na putu niti kod kuće. On bi i na putovanju ustrajno obavljao sabahski sunnet i vitr-namaz i na njih je pazio više nego na bilo koji drugi dobrovoljni namaz… Osim ova dva namaza, Poslanik, s.a.v.s., na putovanju nikada nije klanjao niti jedan drugi (pritvrđeni) sunnet.” (Zadul-me’ad, 1/315)

Sabahski sunnet se klanja kratko

Ovaj namaz je pohvalno klanjati kratko, tj. ne dužiti s njim, naravno uz uvjet da se pri tome ne izostavi niti jedan od namaskih vadžiba, već da se obavi na skrušen i šerijatom propisan način. Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: ”Poslanik, s.a.v.s., bi između ezana i ikameta sabah-namaza klanjao dva kratka rekata (sunneta).” (Buhari, Sahih, br. 584)

Isto tako od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., klanjao bi tako kratko dva rekata sabahskog sunneta da bih se zapitala da li je (na svakom od njih) uopće i Fatihu proučio.”’ (Buhari, Sahih, br. 1095, Muslim, Sahih, br. 1189)

Šta se uči na sabahskom sunnetu?

Što se tiče sura i ajeta koji se uče na sabahskom sunnetu nakon proučene Fatihe, u vezi s tim prenosi se više kombinacija od kojih se svaka zasniva na nekom od vjerodostojnih hadisa:

1. Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., na prvom rekatu sabahskog sunneta učio suru ”Kul ja ejjuhel-kafirun”, a na drugom suru ”Kul-huvallahu ehad”. (Muslim, Sahih, br. 726)

2. Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., na prvom rekatu sabahskog sunneta učio ”Kulu amenna billahi ve ma unzile ilejna” (136. ajet sure El-Bekare), a na drugom ”Kul ja ehlel-kitabi te’alev ila kelimetin seva-in bejnena ve bejnekum” (64. ajet sure Ali Imran). (Muslim, Sahih, br. 727)

3. Ponekad bi, baš kao i u prethodnom slučaju, na prvom rekatu učio isto 136. ajet sure El-Bekare, a na drugom bi umjesto 64. učio 52. ajet sure Ali Imran. (Muslim, Sahih, br. 727, isto od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma)

Imajući u vidu da su sve ove kombinacije zabilježene u vjerodostojnim predajama, lijepo je i pohvalno povremeno prakticirati svaku od njih.

Ostali članci iz serijala:

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (1. dio) – Važnost i koristi dobrovoljnih namaza

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (2. dio) – Pritvrđeni i nepritvrđeni sunneti

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (3. dio) – Propis o lijeganju na desni bok nakon sabahskog sunneta

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (4. dio) – Propis klanjanja nafile nakon sabahskog farza, a prije izlaska sunca

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (5. dio) – Podnevski i ikindijski sunneti

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Amir Durmić

Kada je riječ o dva rekata sabahskog sunneta, uz njih se neposredno veže jedan čin koji je Poslanik, s.a.v.s., lično vrlo često prakticirao, a radi se o lijeganju na desni bok nakon obavljenog sabahskog sunneta, a prije ikameta i klanjanja sabahskog farza. Na ovu Poslanikovu, s.a.v.s., praksu, ukazuje sljedeći hadis: Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: ”Kada bi mujezin zašutio nakon proučenog prvog sabahskog ezana, Allahov Poslanik, s.a.v.s., bi ustao, i pošto bi se pojavila zora, prije sabahskog farza, (u svojoj sobi) bi klanjao dva kratka rekata (sabahskog sunneta), a zatim bi legao na svoj desni bok (i ostao tako ležati u svojoj sobi) sve dok ne bi došao mujezin da uči ikamet.” (Buhari, Sahih, br. 590.)

Da li je ova praksa, tj. lijeganje na desni bok nakon klanjanog sabahskog sunneta, propisana i njegovom, s.a.v.s., ummetu, po tom pitanju islamski učenjaci imaju mnogo mišljenja, a ovdje spominjemo četiri:

1. Mustehab općenito, tj. radi se lijepom i preporučenom činu bez obzira imao čovjek za njim potrebu ili ne. Ovo je stav nekih ashaba kao što su Ebu Musa el-Eš’ari, Rafi’a b. Hadidž, Enes b. Malik i Ebu Hurejre, radijallahu anhum, kao i stav pravnika šafijskog mezheba.

2. Vadžib, tj. stroga obaveza. Ovo je mišljenje glavnog predstavnika zahirija, odnosno sljedbenika bukvalističkog mezheba, Ebu Muhammeda ibn Hazma, koji ne samo da je smatrao da je lijeganje na desni bok nakon sabahskog sunneta obavezno, već je obavljanje tog čina smatrao uvjetom za ispravnost sabahskog farza! U vezi s ovim njegovim iznimno ekstremnim mišljenjem, Ibn Tejmijje je kazao: ”Ovo u ummetu niko nije kazao do njega…” (Ovu izreku od Ibn Tejmijje prenosi njegov učenik Ibn Kajjim u djelu Zadul-me’ad, 1/319)

Ovo svoje mišljenje Ibn Hazm zasnovao je ne samo na hadisu koji smo ovdje spomenuli već i na hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a u kojem on navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kada neko od vas klanja dva rekata (sunneta) prije sabah-namaza, neka legne na svoj desni bok.” (Ebu Davud, Sunen, br. 1261, Tirmizi, Sunen, br. 420, i drugi)

Dakle, shodno mišljenju Ibn Hazma, koji je bio ortodoksni bukvalista, u ovom hadisu Poslanik, s.a.v.s., je lijeganje na desni bok nakon obavljenog sabahskog sunneta izrekao u formi naredbe rekavši: ”…neka legne na svoj desni bok”.

Međutim, ovo mišljenje je apsolutno neprihvatljivo, prije svega iz razloga što spomenuti hadis, shodno ocjenama mnogih učenjaka, nije vjerodostojan, a Ibn Tejmijje za njega tvrdi da je batil – ništavan. S druge strane, kada bismo ga i prihvatili kao vjerodostojan, naredba u njemu nije eksplicitna i kategorična, već bi ona bila shvaćena u značenju preporuke i ukazivanja na lijepo i pohvalno djelo, a na to ukazuje predaja koju prenosi Aiša, radijallahu anha, u kojoj je ona kazala: ”Vjerovjesnik bi klanjao dva rekata (sabahskog sunneta), pa ako bih ja bila budna, on bi razgovarao sa mnom, a ako ja ne bih bila budna, on bi legao (na svoj desni bok).” (Buhari, Sahih, br. 1092, Muslim, Sahih, br. 1227)

Dakle, ukoliko bi Aiša, radijallahu anha, bila budna, Poslanik, s.a.v.s., nakon obavljenog sabahskog sunneta ne bi prakticirao lijeganje na desni bok, što je indicija koja spomenutu naredbu u hadisu sa stepena stroge naredbe ”spušta” na stepen lijepog i pohvalnog čina.

3. Mekruh, tj. pokuđen i neprimjeren čin, ali ne i strogo zabranjen. Ovo mišljenje prenosi se od skupine učenjaka iz prvih generacija muslimana, kao što su Abdullah b. Mes’ud, r.a., Ibn el-Musejjib, En-Nehai i drugi. Kao argument kojim dokazuju svoj stav, navode činjenicu da Poslanik, s.a.v.s., nikada nije viđen da to čini u džamiji, jer da je kojim slučajem to običavao raditi u njoj, to bi od njega bili preneseno u mnogobrojnim predajama, što nije slučaj.

4. Mustehab, ali samo onome ko je klanjao noćni namaz i tako dočeko zoru, pa je lijepo da malo prilegne na desnu stranu kako bi se odmorio. Ovo mišljenje odabrao je Ibn el-‘Arebi kao i šejhul-islam Ibn Tejmijje.

Odabrano mišljenje: Lijeganje na desni bok nakon klanjanog sabahskog farza je mustehab, tj. lijep i preporučen čin uz ispunjenje dva uvjeta:

Prvi: da to bude u kući, a ne u džamiji jer se od Poslanika, s.a.v.s., ne prenosi da je to prakticirao u džamiji već samo u svojoj kući.

Drugi: da osoba koja prakticira ovaj propis bude u stanju da nakon ove vrste odmora ustane i ode do džamije i u njoj klanja sabah-namaz u džematu, tj. da ne postoji bojazan da će čvrsto zaspati i tako prespavati ili džemat ili namaz u potpunosti, a Allah najbolje zna.

Naklanjavanje sabahskog sunneta

Ukoliko musliman zbog nekog opravdanog razloga izostavi sabahski sunnet i ne klanja ga u njegovom pravom vremenu, dakle prije sabahskog farza, isti je legitimno naklanjati nakon što nestane razlog zbog kojeg je taj sunnet izostavljen. Na to ukazuju sljedeći dokazi:

1. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kaže: ”(Jedne prilike) bili smo (na putu) s Vjerovjesnikom s.a.v.s., te smo pred sami kraj noći legli i zaspali. Niko se od nas nije probudio sve dok sunce nije izašlo. Poslanik, s.a.v.s., tada reče: ‘Neka svako od vas uzme svoju devu za glavu (tj. za njen povodac na glavi i neka se udalji odavde), jer, uistinu smo na ovom mjestu zatekli šejtana.”’ Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kaže dalje: ”Učinili smo onako kako nam je Poslanik s.a.v.s. zapovjedio, a potom je on, s.a.v.s., zatražio vodu, nakon čega se abdestio. Zatim je klanjao dva rekata (sabahskog sunneta), a potom je proučen ikamet i onda je klanjao sabah-namaz.” (Muslim, Sahih, br. 1098, i drugi)

2. Kajs b. Amr, radijallahu anhu, pripovijeda: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., vidio je jednog čovjeka kako nakon sabahskog farza klanja dva rekata namaza, pa mu reče: ”Sabahski farz ima (samo) dva rekata!”, a ovaj čovjek mu odgovori: ”Ali ja nisam klanjao ona dva rekata (tj. sunneta) koji se klanjaju prije farza, pa sam ih zato klanjao sada.” Na ove njegove riječi Poslanik, s.a.v.s., nije ništa rekao.” (Ebu Davud, br. 1267, Tirmizi, br. 422, i drugi)

Dakle, Poslanik, s.a.v.s., je ovom čovjeku naklanjavanje sabahskog sunneta, i to odmah nakon farza, odobrio šutnjom.

3. Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ”Onaj ko nije klanjao dva rekata sabahskog sunneta, neka ih (na)klanja nakon što izađe sunce.” (Tirmizi, Sunen, br. 423, Ibn Huzejme, Sahih, br. 1117, i drugi)

Iz ovih ali i mnogih drugih predaja možemo zaključiti da je legitimno naklanjati opravdano izostavljen sabahski sunnet, pa čak i odmah nakon klanjanog sabahskog farza, na što upućuje druga predaja koju smo naveli. Što se tiče treće predaje iz koje se može shvatiti da se propušteni sunnet naklanjava tek nakon izlaska sunca, ona u suštini samo ukazuje na dozvolu da se sabahski sunnet naklanja i nakon izlaska sunca, ali ne negira legitimnost njegovog naklanjavanja i odmah nakon sabahskog farza, dakle i prije izlaska sunca, na što jasno ukazuje druga citirana predaja iz koje se vidi da je Poslanik, s.a.v.s., šutnjom odobrio upravo takav postupak.

Ostali članci iz serijala:

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (1. dio) – Važnost i koristi dobrovoljnih namaza

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (2. dio) – Pritvrđeni i nepritvrđeni sunneti

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (3. dio) – Propis o lijeganju na desni bok nakon sabahskog sunneta

Nastaviće se inšallah…

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić

Sabah nastupa nakon svršetka noći, isto kao što se šefek-crvenilo javlja s početka noći. Islamski učenjaci su složni na tome da je početak sabahskog vakta – nastup prave zore, te da je kraj sabahskog vakta – izlazak sunca. Sulejman b. Burejda prenosi od oca a on od Poslanika s.a.w.s., da ga je neki čovjek priupitao o namaskim vremenima, pa mu je rekao: „Klanjaj sa nama ova dva (dana). Kad je sunce prešlo polovinu neba (zeval), naredi Bilalu r.a., da uči ezan, nakon čega mu naredi da uči ikamet za podne namaz, nakon čega mu naredi da uči za ikindiju-namaz, kad je sunce bilo dosta uzdignuto, bijelo i svjetlo, zatim mu naredi da uči za akšam namaz kada je sunce zašlo, a zatim, po nestanku crvenila, mu naredi da uči za jaciju-namaz, nakon čega mu naredi da uči za sabah-namaz, kada je nastupila zora. Drugog dana mu naredi da uči za podne namaz, malo kasnije kad je prihladnilo, zatim je klanjao ikindiju-namaz, dok je sunce bilo uzdignuto, koju okasni dosta u odnosu na prvu ikindiju koju je klanjao, zatim preklanja akšam-namaz malo prije nestanka crvenila, zatim klanja jaciju-namaz nakon što prođe trećina noći, i klanja sabah-namaz u osvit zore, nakon čega reče: Gdje je čovjek koji se raspitivao o namaskim vremenima? Čovjek se javi i reče: Ja sam taj, o Allahov Poslaniče. Poslanik s.a.w.s., mu reče: Vrijeme vašeg namaza je između ovoga što ste vidjeli!“ (Muslim, br.1422.)

Abdullah b. ‘Amr prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „…vrijeme sabah-namaza je sve do izlaska sunca!“ (Muslim, br.1417.)

Kada je ljepše klanjati sabah-namaz, islamski učenjaci se po tom pitanju razilaze na dva mišljenja:

1. Sabah-namaz je vrijednije klanjati s početka sabahskog vakta, u mraku, prije nastupa osvita zore. Malik, Šafija, Ahmed, Ishak, Ebu Sevr itd., koji svoje mišljenje temelje na sljedećim dokazima:

-Ajša r.a., kaže: „Žene vjernika bi klanjale sabah-namaz za Poslanikom s.a.w.s., ogrnute svojim ogrtačima, nakon čega bi se vraćale svojim kućama, a niko ih ne bi mogao prepoznati od mrkline mraka.“ (Buhari, br.578.; Muslim, br.230.)

-Ebu Berze el-Eslemi r.a., kaže: „Allahov Poslanik s.a.w.s., bi preklanjao sabah-namaz, i otišao kući, a čovjek ne bi znao pored koga je klanjao; učio je od 60 do 100 ajeta.“ (Buhari, br.541.; Muslim, 1097.)

-Enes r.a., prenosi da je Zejd b. Sabit r.a., rekao: „Sehurali smo sa Allahovim Poslanikom s.a.w.s., nakon čega smo krenuli klanjati sabah-namaz. Rekoh: Koliko vremena je prošlo između to dvoje? Reče: Onoliko koliko bi trebalo da se prouči 50 ajeta.“ (Buharija, br.576.; Muslim, br.47.)

-Ebu Mes’ud el-Ensari r.a., kaže: „Jedne prilike, Poslanik s.a.w.s., je klanjao sabah-namaz u mraku, da bi zatim, druge prilike, klanjao sabah-namaz u osvit zore. Nakon toga je sabah-namaz klanjao u mraku i umro je a nije se više vraćao sabah-namazu u osvit zore.“ (Hasen. Sunen, Ebu Davud, br.394.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.352.; Sahih, Ibnu Hibban, 4/363.; el-Sunen el-Kubra, Bejheki, br.1771-2128.)

-Klanjati sabah-namaz s početka vremena spada u općenitost ostalih dokaza koji govore o tome da je ljepše i pohvalno namaze obavljati s početka njihova vremena.

-Ranjenje sa sabah-namazom je bila praksa pravovjernih halifa, kako to bilježi imam Ibnul-Munzir, u djelu el-Evsat, 2/374., gdje se tkđ. bilježi od Osmana i Alije r.a., da su klanjali sabah-namaz u osvit zore.

-Jedan dio uleme poput imama Šafije i Ahmeda rhm., smatraju da riječ „el-Isfar“ znači sigurnost nastupa prave zore, a ne osvit zore.

-Imam Ebul-‘Ala el-Mubarekfuri rhm., kaže: „Nema sumnje da su hadisi koji govore o obavljanju sabah-namaza u početnoj mrklini (el-taglis), brojniji, ispravniji i jači od hadisa koji govore o obavljanju namaza u osvitu zore (el-isfar), i mezheb-stav, većine islamske uleme jeste taj da je obavljanje namaza u početnoj mrklini vrijednije što je ujedno preče i bolje.“ (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, 1/184.)

2. Sabah-namaz je vrijednije klanjati s kraja sabahskog vakta prilikom osvita zore. Imam Ebu Hanife sa svoja dva učenika, i imam Sufjan el-Sevri rhm., svoj stav temelje na sljedećim dokazima:

-Rafi’a b. Hadidž r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao Bilalu r.a.: „Odgodi sabah-namaz do osvita zore sve dok ljudi ne budu vidjeli mete strijela svojih!“ (Musned, el-Tajalisi, br.1003.; Mu’udžemul-Sahabe, Begavi, br.720.; el-Mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.4289.; Musned, Ibnu Ebi Šejbeh, br.83.)

-Rafi’a b. Hadidž r.a., kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako je rekao: „Sabah-namaz klanjajte u osvitu zore, jer je tada nagrada veća!“ (Sahih. Sunen, Tirmizi, br.154.; Sunen, Nesa’i, br.548.; Musned, Ahmed, br.17318-17325-23685.; Sahih, Ibnu Hibban, br.1490.; Musned, el-Bezzar, br.1356.)

-Imam el-Tirmizi rhm., kaže: „Ima uleme među ashabima i tabi’inima koji su smatrali da se sabah-namaz treba klanjati u osvitu zore, i na tom stavu je Sufjan el-Sevri rhm.. Imam Šafija, Ahmed i Ishak smatraju da riječ „el-isfar“ znači da budemo potpuno sigurni i bez ikakve sumnje da je sabahsko vrijeme nastupilo, a ne da riječ „el-isfar“ znači da se sabah-namaz odgađe.“ (Sunen, el-Tirmizi, br.154.)

-Sejjar b. Selameh kaže: Ja i moj otac smo ušli kod Ebu Berze el-Eslemija, pa ga moj otac upita: Kada je Poslanik s.a.w.s., klanjao farz-namaze (el-mektuba) – na šta odgovori riječima: „Klanjao bi podne namaz, kojeg vi nazivate prvim, kada bi sunce nagnulo s polovine neba,a ikindiju bi klanjao tako da bi se neko od nas mogao vratiti svojoj jahalici na kraju grada, a sunce bi i dalje bilo jako – zaboravio sam šta mi je rekao za akšam namaz. Volio je da odgodi jaciju-namaz, kojeg vi nazivate riječju el-‘atemeh, a mrzio je spavanje prije jacije i sijeljenje nakon nje. Sa sabah-namazom bi završavao onda kada bi čovjek mogao prepoznati čovjeka koji do njega klanja, a učio bi od 60 do 100 ajeta.“ (Buhari, br.547.; Nesa’i, br.525.; Sahih, Ibnu Hibban, 4/370.)

-Imam el-Serhasi el-Hanefi rhm., kaže: „U obavljanju sabah-namaza u osvitu zore (el-Isfar), je povećanje džemata, dok je u ranom obavljanju sabah-namaza (el-taglis), umanjenje džemata, stoga ono što vodi većem džematu je bolje i vrijednije, a i sjediti na mjestu obavljanja namaza sve do izlaska sunca je vjerom preporučeno djelo, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s., u kojem se kaže: „Ko obavi sabah-namaz i ostane na svome mjestu sve do izlaska sunca, isto kao da je oslobodio četiri roba iz Isma’ilova a.s., potomstva!“ (Musned, Ahmed, br.22248.; Musned, Bezzar, br.1299.; el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.7954.) Kada se sabah-namaz obavi u osvitu zore (el-isfar), čovjek je u mogućnosti steći spomenute vrijednosti i sevape, ali ako se sabah-namaz obavi s početka vakta, u mrklome mraku (el-taglis), slabo ko će biti u stanju da postigne ovu nagradu!“ (Pogledaj: el-Mebsut, 1/431.)

* * * * *

Imam Tahavija rhm., je spojio između dokaza pobornika kako prvog tako i drugog mišljenja, rekavši: „Ono što treba jeste to da se na sabah-namaz stupa dok je mrak, a da se sa namazom završava u osvitu zore, što je u skladu sa svime što se prenosi od Allahovog Poslanika s.a.w.s., i ashaba, što je i stav imama Ebu Hanife, Ebu Jusufa i Muhammeda b. el-Hasena rhm..“ (Pogledaj: Šerhu Me’anijel-Asar, 1/184.)

* * * * *

Na kraju ćemo spomenuti i jednu predaju koja malo preciznije pojašnjava pitanje o kojem trenutno pišemo: Mu’az b. Džebel r.a., kaže: Kada me je Allahov Poslanik s.a.w.s., poslao u Jemen, rekao mi je: „O Mu’aze, u zimskom periodu klanjaj sabah-namaz s početka vakta, u mraku, i oduži s učenjem onoliko koliko ljudi mogu podnijeti, i nemoj im dosađivati, a u ljetnjem periodu, sabah-namaz klanjaj u osvitu zore, jer je noć kratka, i ljudi spavaju, pa im odgodi namaz kako bi mogli da stignu!“ (Pogledaj: Šerhul-Sunneh, el-Begavi, 2/199.; Ahlakun-Nebijji, Asbehani, br.162.; Hiljetul-Evlija’, 8/249.) – a Allah dž.š., najbolje zna!

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Imam „Sultanija“ džamije, Plav, CG

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/