Piše: Mr. Hakija Kanurić
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika i odabranog poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve sljedbenike. Nakon naglog tehničko-organizacionog skoka, savremena ljudska zajednica našla se pred brojnim pojavama kakve je ranije i najbujnija mašta teško mogla zamisliti. Razvojem proizvodnje, saobraćaja, medicine, komunikacija, obrade podataka, načina poslovanja, otvorila su se, u svim segmentima savremenog življenja, brojna fikhska pitanja na koja muslimani ovog vremena moraju poznavati odgovore kako bi se pridržavali granica koje je njihov Gospodar postavio i kako bi ostali u krugu halala potvrđujući tako svoju odanost i privrženost Allahovoj vjeri – islamu. Iako klasični učenjaci nisu izravno govorili o ovim pitanjima, izvori šerijata ne samo da sadrže odgovore na njih nego ih usmjeravaju ispravnim tokom, stavljaju na pravo mjesto i ograničavaju, tako da prihvataju i potvrđuju sve što donosi korist i prosperitet, a odbacuju i negiraju sve što donosi štetu i vodi u propast na ovom i budućem svijetu. Učenjaci islamskog prava običavali su svoja djela počinjati pitanjima vezanim za ibadete – obrede, tj. pitanjima koja govore o odnosu roba spram Gospodara, a nakon toga dolaze pitanja koja reguliraju suživot u ljudskoj zajednici i međusobne odnose. S obzirom da je namaz stub vjere i nakon šehadeta najvažniji temelj islama, na početku svih fikhskih djela govori se o namazu, odnosno o taharetu – čistoći koja je uvjet da bi namaz bio validan. Nakon toga dolaze pitanja vezana za zekat, post i hadž, a nakon toga, uz određene razlike među pravnim školama, dolaze pitanja vezana za džihad – borbu na Allahovom putu, trgovinu, brak, sudstvo i sl. S obzirom da su savremena pitanja doslovno zašla u sva fikhska poglavlja, u ovoj rubrici upoznat ćemo čitaoca sa najbitnijim islamsko-pravnim regulativama počevši sa pitanjima vezanim za taharet, a zatim narednim fikhskim poglavljima, ograničavajući se na pojašnjenje pojma, njegovo utemeljenje i vezu sa pitanjem koje su klasični učenjaci obradili, šerijatski propis i argument, sažeto i bez pretjeranog detaljiziranja kako bi se obradio što veći broj pitanja i tako postigla veća korist.

Važnost izučavanja savremenih fikhskih pitanja

Musliman je dužan upoznati i naučiti propise koje mu je vjera stavila u obavezu kako bi ih obavljao na ispravan način, jer nepravilnim obavljanjem ibadeta stječe se srdžba umjesto milosti i grijeh umjesto sevapa. Jedne je prilike Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primijetivši da su neki ashabi požurili sa uzimanjem abdesta tako da nisu dobro oprali pete, rekao: “Teško se petama od džehennemske vatre!” (Buharija, br. 60, i Muslim, br. 593) Poslanik im prijeti Vatrom iako su činili ibadet i uzimali abdest! Razlog je upravo to što ibadet nisu obavljali doslovno i na propisan način. Izučavanje savremenih pitanja je u osnovi farz-kifaje, što znači da se među vjernicima mora naći skupina onih koji će tu obavezu sprovesti, jer u protivnom će svi biti grješni. Pojedinac koji se neminovno susreće s određenim pitanjem dužan je saznati i naučiti propis o tom pitanju. Tako naprimjer, poznavanje propisa vezanih za trgovinu je farz-kifaje, međutim, onaj ko se bavi trgovinom dužan je naučiti propise vezane za vrstu trgovine kojom se bavi. Isto tako, poučiti se savremenim fikhskim pitanjima je farz-kifaje, ali je obaveza onom ko se susreće i suočava s njima. Kroz izučavanje ovih pitanja ističe se potpunost i savršenost šerijata i njegova prirodna integriranost u svakom mjestu i vremenu, jer ne postoji savremeno pitanje a da šerijat nema na njega odgovor i pojašnjen propis. Rekao je Uzvišeni Allah: “Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.” (Prijevod značenja En-Nahl, 89.) Poučavanje propisima vjere i postupanje u skladu s njima je indikator Allahove naklonosti. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kome Allah želi dobro, pouči ga vjerskim propisima!” (Buharija, br. 3116, i Muslim, br. 2436) Samo poučavanje je ibadet, dobro djelo i put ka Džennetu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko se uputi putem tražeći znanje, Allah će mu time olakšati put ka Džennetu!” (Ahmed, br. 8299, Ebu Davud, br. 3643, Et-Tirmizi, br. 2646, i Ibn Madže, br. 223, rekao je Et-Tirmizi: hasen)

Savremena pitanja vezana za taharet (čistoću)

Savremena pitanja vezana za ovo fikhsko poglavlje su mnogobrojna. Tu spadaju pitanja vezana za vodu, abdest i gusul, kao naprimjer: Da li je ispravno pri uzimanju abdesta ili gusula koristiti vodu promijenjenu hemijskim sredstvima ili hrđom? Da li je ispravan abdest uzet kiselom vodom? Propis abdesta nakon upotrebe kozmetičkih sredstava poput laka za nokte, boje za kosu, krema i pudera. Da li se umjetna vilica mora vaditi radi ispiranja usta pri uzimanju abdesta? Da li upotreba katetera kvari abdest? Da li izlazak krvi prilikom dijalize kvari abdest? Da li transplantirani organi nečiste životinje utječu na čistoću? Da li je dozvoljena upotreba sredstva za čišćenja koja sadrže nečiste tvari poput svinjske masti ili alkohola? Ako je taharet prvo poglavlje kojim islamski pravnici započinju svoja djela, logično je da se prvo govori o vodi kao elementarnom sredstvu kojim se postiže čistoća. Rekao je Svemogući Allah: “Mi s neba čistu vodu spuštamo.” (Prijevod značenja El-Furkan, 48.) Stoga će i ova rubrika biti započeta pitanjima vezanim za vodu.

Upotreba promijenjene vode

Čišćenje u fikhskoj terminologiji obuhvata dvije stvari: otklanjanje nedžaseta (nečistih tvari) i postizanje vjerske čistoće, odnosno uzimanje abdesta i gusula. Otklanjanje nedžaseta ostvaruje se vodom, ali i na druge načine kao što je pojašnjeno u fikhskoj literaturi, dok se pri uzimanju abdesta i gusula upotrebljava isključivo voda. Rekao je Uzvišeni Allah: “I s neba vam kišu spustio da bi vas njome očistio.” (Prijevod znacenja El-Enfal, 11.) To znači da, kada bi naprimjer abdestili čajom ili limunadom, iako bismo oprali sve potrebne dijelove tijela, abdest ne bi bio validan. (El-Mugni, Ibn Kudame, 1/14) Ponekad voda promijeni neko od svoja tri elementarna svojstva: boju, okus ili miris, sredstvima dezinfekcije, poput hlora, sredstvima za čišćenje, poput sapunice, ili pak hrđom nastalom stajanjem u bojleru ili prolaskom kroz metalne cijevi. Da li je ispravno koristiti takvu vodu prilikom uzimanja abdesta ili gusula? Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se ukaže na vrste vode sa aspekta njene valjanosti za upotrebu pri čišćenju, da bi nakon toga vidjeli u koju vrstu spadaju vode podložne spomenutim i drugim promjenama. Voda se može klasificirati u pet vrsta:
Prva vrsta: Voda koja je zadržala svoja prirodna svojstva tako da nije podlegla bilo kakvoj promjeni, poput čiste vode iz izvora, rijeka, jezera, mora, bunara i sl. Takva voda je, bez sumnje, validna za upotrebu pri otklanjanju nečistih tvari, kao i pri postizanju vjerske čistoće, odnosno uzimanju abdesta i gusula. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je upitan o uzimanju abdesta morskom vodom, rekao je: “Njegova voda je čista, a njegova strvina (morske životinje koje uginu ili budu ubijene bez propisanog klanja) je dozvoljena.” (Ahmed, br. 2732, Ebu Davud, br. 83, Et-Tirmizi, br. 69, En-Nesai fil-Kubra, br. 58, Ibn Madže, br. 386, i drugi, rekao je Et-Tirmizi: hasen-sahih.)
Druga vrsta: Voda koja se pomiješa sa nečistom tvari, tako da promijeni svoju boju, okus ili miris. Ovakva voda je nečista, po konsenzusu učenjaka, i nije validna za upotrebu pri čišćenju ili otklanjanju nečistoće. Konsenzus učenjaka je sam po sebi dokaz, a potkrepljuju ga i predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje je rekao: “Doista vodu neće onečistiti ništa osim ono što prevlada njen miris, okus i boju.” (Bilježi Ibn Madže, br. 521, a Ebu Hatim ga je ocijenio slabim)
Treća vrsta: Voda koja se promijeni uobičajenom i prirodnom promjenom, poput promjene koja nastaje dugim stajanjem ili pod utjecajem bilja koje raste u vodi, vodenih životinja kao i svega što se obično miješa sa vodom, poput zemlje. Takva voda je čista i validna za upotrebu, i na tome su učenjaci također složni.
Četvrta vrsta: Voda koja se promijeni čistom tvari bez da dodana tvar prevlada sastojke vode, a novonastala tvorevina i dalje zadržava naziv voda. U tom slučaju voda je i dalje validna za upotrebu u obje vrste čišćenja.
Peta vrsta: Voda koja se promijeni čistom tvari tako da dodana tvar prevlada sastojke vode, a nastala tvorevina gubi naziv voda, poput čaja, kahve, čorbe i sl. Ovakva tekućina nije voda i prema tome nije valida za upotrebu pri uzimanju abdesta i gusula. (El-Mugni, Ibn Kudame, 1/14)
Nakon što smo klasirali vodu sa aspekta njene validnosti za upotrebu pri šerijatskom čišćenju u pet vrsta, ostaje da vidimo u koju od spomenutih skupina spadaju vode koje se izlože određenoj promjeni:
● Voda pomiješana sa hlorom spada u četvrtu vrstu, jer je hlor čist, a njegovim dodavanjem voda i dalje zadržava svoj naziv i njeni elementarni sastojci su ostali nepromijenjeni, te je shodno tome validna za svaku upotrebu.
● Voda promijenjena sredstvom za čišćenje, poput sapunice, može spadati u četvrtu ili petu vrstu, shodo jačini promjene i veličini procenta dodane tvari. Ako je procenat mali, tako da ne gubi naziv voda, a pomiješana tvar nije prevladala sastojke vode, spada u četvrtu vrstu i ostaje validna za upotrebu, a ako je procent dodane tvari velik tako da je prevladao sastojke vode, a nastala tvar izgubila naziv voda, spada u petu vrstu i ne može se koristiti pri abdestu i gusulu, ali se može koristiti pri otklanjanju nečisti.
● Voda promijenjena hrđom spada u treću vrstu, jer se promijenila na prirodan način, što znači da ostaje čista i validna za svaku upotrebu.
● Kisela voda, ako je kiselost prirodna, spada u prvu vrstu i nema dileme da je validna za svaku upotrebu, poput morske vode. Ako je kiselost vještački inicirana, spada u četvrtu vrstu, jer je promijenjena čistom tvari koja nije prevladala njene osnovne sastojke i zadržala je naziv i bit vode, što znači da je, isto tako validna za svaku upotrebu.

Kozmetički i medicinski preparati

Govoreći o savremenim temama vezanim za čistoću, odnosno abdest i gusul, potrebno je ukazati na kozmetičke i medicinske preparate koji se ugrađuju ili nanose na tijelo, poput laka za nokte, boje za kose, pudera, krema, umjetnih noktiju, zuba i sl., sa aspekta njihovog utjecaja na ispravnost abdesta i gusula.

Lakirani nokti

Iako je ovo pitanje jasno i očigledno, potrebno ga je spomenuti, jer postoji shvatanje da je lak na noktima poput čarapa na nogama, tako da se po njemu može potirati pri uzimanju abdesta, kao što se potiru čarape. Učenjaci sva četiri mezheba: hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog, jednoglasni su u mišljenju da je jedan od uvjeta ispravnosti abdesta otkloniti sve što sprečava dolazak vode do tijela (pogledati: Fethul-Kadir, Ibn Humam, 1/14, Eš-Šerhul-kebir Ed-Dirdir, 1/84, Esnal-Metalib, Zekerija el-Ensari, 1/44, i El-Insaf El-Merdavi, 1/111), a na to upućuje kur’anski ajet: “O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka.” (Prijevod značenja El-Maide, 6.) Uzvišeni Allah naređuje da se operu ruke i stopala, a to obuhvata i nokte na njima, što znači da osoba koja sa lakom na noktima uzima abdest nije ispoštovala ovu naredbu, jer nije oprala cijele ruke i stopala. Također na isto upućuje i hadis: “Teško se petama od džehennemske vatre!” (Buharija, br. 60, i Muslim, br. 593) Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuje na važnost potpunog pranja stopala pri abdestu i prijeti onima koji o tome ne vode računa. Iz ajeta i hadisa se zaključuje da upotreba laka, koji kada se nanese na nokte formira sloj tako da sprečava dolazak vode do samog nokta, u vremenu kada je potrebno uzeti abdest ili gusul, nije dozvoljena, te da abdest i gusul uzeti s lakiranim noktima nisu ispravni. Desi li se da žena zaboravi odstraniti lak, abdest i gusul koje bi uzela nisu ispravni i dužna ih je ponoviti. Ipak, ako bi se neposredno nakon gusula sjetila i odstranila ono što sprečava dolazak vode do tijela, dovoljno bi bilo da opere dijelove do kojih voda nije došla i nije obavezna ponoviti gusul, jer redoslijed pranja dijelova tijela pri gusulu nije obavezan. Međutim, ako se sjeti nakon dužeg vremena, obavezna je ponoviti gusul, jer nije dozvoljeno odložiti pranje nekog dijela tijela za kasnije, dok se kraći period može tolerirati.

Umjetni nokti

To je imitacija prirodnih noktiju napravljena od plastike. Žena ih lakira u željenu boju, a zatim ih stavi preko prirodnih noktiju učvršćujući ih ljepljivom materijom. Upotreba umjetnih noktiju nije dozvoljena jer se time želi istaknuti dužina noktiju, a vjerom je naređeno da se nokti krate i režu, kao što na to upućuje predaja u kojoj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Pet je stvari koje su od prirode: sunećenje, otklanjanje dlaka oko stidnog mjesta, otklanjanje dlaka ispod pazuha, sječenje noktiju i kraćenje brkova.” (Buharija, br. 5889, i Muslim, br. 620) Učenjaci su još pojasnili da otklanjanje ovih prirodnih stvari, u kontekstu određenog vremenskog perioda, poprima tri različita propisa:
● Pohvala, a to je kada izrastu i pojavi se potreba da se otklone.
● Pokuđenost, a to je kada prođe četrdeset dana, jer je pokuđeno da se duže od četrdeset dana ne urede spomenute stvari. Enes, radijallahu anhu, rekao je: “Određeno nam je da kraćenje brkova, rezanje noktiju, otklanjanje dlaka ispod pazuha i stidnog mjesta ne ostavimo duže od četrdeset dana.” (Muslim, br. 622)
● Zabrana, a to je kada porastu i postanu dugi.
Uz to, puštanje dugih noktiju je vid poistovjećivanja sa divljim zvijerima, kao i sa nevjernicima. Pored toga što umjetni nokti nisu dozvoljeni oni isto tako utječu na ispravnost abdesta jer sprečavaju dolazak vode do tijela, kao što je slučaj i sa samim lakom.

Boje za kosu i kreme

Korisno je da izvučemo pravilo putem kojeg možemo znati propis bilo koje inovacije u pogledu njenog utjecaja na ispravnost abdesta i gusula. Možemo zaključiti da sve što sprečava dolazak vode do tijela negativno utječe na ispravnost abdesta i gusula. Ako naneseni preparati na tijelu formiraju gusti sloj i naslage tako da predstavljaju prepreku u dolasku vode do tijela, utjecat će na ispravnost abdesta, a ako se naneseni preparati odražavaju u vidu boje, vlažnosti ili masnoće koja ne sprečava dolazak vode do tijela, sa strane ispravnosti abdesta i gusula neće biti sporni, analogno propisanosti upotrebe kane i surme, koja je potvrđena vjerodostojnim predajama. To znači da preparati koji se nanose na tijelo, a ne formiraju sloj koji sprečava dolazak vode, u pogledu čistoće i ispravnosti abdesta i gusula nisu sporni. Većina bojila za kosu su jednostavno boja, poput kane, koja utječe na boju kose bez formiranja sloja koji bi spriječio dolazak vode do samih dlaka, što znači da u pogledu validnosti abdesta i gusula nisu sporne. Ako određena sredstva za bojenje kose prave sloj koji čini dlake debljim i tako sprečavaju dolazak vode do njih, zabranjena su, jer utječu na ispravnost abdesta i gusula. U istom značenju su kreme i puderi koje mogu djelovati na takav način da se stope sa kožom i tako ne sprečavaju dolazak vode do tijela ili, pak, da formiraju deblju naslagu koja to sprečava i tako onemogućava ispravno uzimanje abdesta i gusula.

Umjetni zubi

Osobe koje koriste umjetne zube, koji se vade i stavljaju, mogu se zapitati da li su ih dužne odstraniti prilikom ispiranja usta pri abdestu ili gusulu. Nakon što smo spomenuli da su učenjaci složni na tome da je obavezno prije abdesta odstraniti sve što sprečava dolazak vode do tijela, može se probuditi sumnja i oko navlaka na zubima i aparata za ravnanje zuba, koji isto tako sprečavaju dolazak vode do tijela, stoga je potrebno ukazati na propis ovih inovacija u pogledu njihovog utjecaja na ispravnost abdesta i gusula. Islamski pravnici imaju različita mišljenja po pitanju propisa ispiranja usta i nosa pri abdestu i gusulu. Učenjaci hanefijskog mezheba su stanovišta da je ispiranje usta i nosa farz kod gusula, a mustehab kod abdesta, malikije i šafije smatraju da je ispiranje usta i nosa sunnet kod abdesta i kod gusula, dok hanbelije smatraju da su ispiranje usta i nosa obavezni pri abdestu i gusulu. (El-Mevsuatul-Kuvejtije, 38/103) Dokazi za obaveznost ispiranja su sljedeći:
Kur’anski ajet: “O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, operite lica svoja…” (prijevod značenja El-Maide, 6). Usta i nos su dijelovi lica, što znači da se ajet odnosi i na njih. Usta i nos, koji se ispiru pri abdestu, nisu vanjski dio lica, ali imaju propis vanjskih dijelova.
Hadis: “Neka zatim ušmrka vodu u nos i neka je išmrka!” (Muslim, br. 583) Ove riječi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao u imperativu, a pravilo je da naredba upućuje na obavezu.
Više od dvadeset ashaba opisali su abdest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i niko od njih nije naveo da je izostavio ispiranje usta i nosa.
Prema mišljenju da je ispiranje usta samo sunnet, jasno je da umjetna vilica ne može utjecati na ispravnost abdesta ili gusula, jer kada bi se sunnet u potpunosti izostavio, to ne bi utjecalo na ispravnost ibadeta. Prema mišljenju koje preferira obavezu ispiranja usta i nosa pri abdestu i gusulu, a koje ima jaku argumentaciju, ne uvjetuje se da voda mora dodirnuti svaki dio unutrašnjosti usta i nosa, nego je to samo pohvalno. Rekao je Ibn Kudame: “Nije obavezno navesti vodu na sve dijelove usta niti je dovesti do svih unutrašnjih dijelova nosa, nego je to pretjerivanje u ispiranju pohvalno onome ko ne posti.” (El-Mugni, 1/206) Prema tome, protezu i umjetne zube nije obavezno skidati prilikom ispiranja usta uzimajući abdest ili gusul, kao što i ostali preprati koje stomatolozi ugrađuju, poput navlake na zube i aparata za ravnanje zuba, ne utječu na ispravnost abdesta ili gusula.

Umjetna noga i ruka

Ukoliko je dio tijela koji se pere pri abdestu bio amputiran u potpunosti, poput noge odsječene iznad članaka, protezu koja zamjenjuje stopalo nije potrebno prati ili potirati pri abdestu ili gusulu, jer dio tijela koji je obavezno prati ne postoji. Ako je pak ostao dio tijela koji se pere pri uzimanju abdesta, poput podlaktice preostale nakon amputacije šake, taj preostali dio je obavezno prati pri uzimanju abdesta. Ako se na taj preostali dio ugradi umjetni, prilikom uzimanja abdesta ili gusula umjetni dio će se ukloniti kako bi se tijelo nesmetano opralo, osim ako pri skidanju ugrađenog dijela postoji teškoća. U tom slučaju ugrađeni dio ne mora se skidati nego će se prati poput prirodnog dijela ili će se potirati, poput zavoja na rani. (Fetve Stalne komisije, br. 18431 i 18642) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je Arfedži, radijallahu anhu, nakon što mu je odsječen nos da ugradi drugi od zlata, a nije mu naredio da ga skida pri uzimanju abdesta ili gusula. (Ahmed, br. 19028, Ebu Davud, br. 4234, Et-Tirmizi, br. 1770, En-Nesai, br. 5161, rekao je Et-Tirmizi: hasen-garib) Uzvišeni Allah najbolje zna!

Časopis El-Asr br. 42

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Sead ef. Jasavić
Abdullah b. Sa’ad r.a., kaže: Pitao sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., o tome šta je vrijednije: namaz u mojoj kući ili namaz u džamiji? Reče: Vidiš li gdje mi je kuća; kako je blizu džamiji!? „Da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.; Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3934.)

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., u komentaru poslanikovih s.a.w.s., riječi: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.) – kaže: „Ovaj hadis, svojom vanjštinom, obuhvata sve dobrovoljne, nafila-namaze, jer se pod riječju el-Mektuba misli na riječ el-Mefruda tj. farz-namaz, pa se, s toga, hadis odnosi na sve one namaze koje nije propisano klanjati ih u džema’atu, kao i na namaze koji nisu u uskoj sprezi sa džamijom kao što je slučaj sa tehijjetul-mesdžidom. Ovo je stav jednog dijela naše uleme. Moguće je da se pod riječju namaz misli na sve ono što je propisano klanjati kako u kući tako i u džamiji – u šta neće spadati tehijjetul-mesdžid, jer on nije propisan za klanjati kod kuće, a da se pod riječju el-Mektuba misli na sve namaze koji se klanjaju u džema’atu, a sporno je da li i zavjetni namaz (menzura), spada u navedeno. El-Mektuba su pet dnevnih, obaveznih, farz-namaza – a ne ono što postaje na sporedni način obavezno poput zavjetnog namaza!“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 2/215.)

————————-

Imam el-Nevevi rhm., u komentaru hadisa: „Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“ (Muslim, br.1856.) – kaže: „Klanjajte u njima, i nemojte od kuća praviti groblja na kojima se ne klanja. Ovaj hadis se odnosi na dobrovoljne, nafila-namaze. Klanjajte dobrovoljne, nafila, namaze, u vašim kućama! Kadi Ijad rhm., kaže: Ovaj hadis se odnosi na farz-namaze, u značenju: Klanjajte neke od farz-namaza u vašim kućama kako bi se podučili namazu oni koji ne idu u džamije poput žena i robova i bolesnika i sl.. Kaže: Većina islamske uleme je na stanovištu da se ovaj hadis odnosi na nafila – dobrovoljne – namaze, kako bi se oni u potaji izvršavali, a i shodno drugom hadisu u kome se kaže: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)

Kažem: Tačno je to da se pod prethodno citiranim hadisom misli na nafila – dobrovoljne – namaze, i svi hadisi iz poglavlja se na to odnose, i nije dozvoljeno tumačiti ovaj hadis time da se on odnosi na farz-namaze. Poslanik s.a.w.s., je tražio od svojih ashaba da nafila namaze klanjaju u svojim kućama, jer je to skrivenije, dalje je od licemjerstva i pretvaranja, sigurnije od propadanja, a i radi kućnog berićeta jer zbog toga silazi Božiji rahmet i meleki, a šejtan od toga bježi, kako se to spominje u drugom hadisu, a što nam potvrđuju i riječi Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svog namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“ (Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.)“ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘ala Muslim, br.1296., 3/129.)

———————-

Imam Ebu Dža’afer el-Tahavi el-Hanefi rhm., u komentaru dijela hadisa: „…da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ – kaže:

„Jedan dio uleme smatra da se dobrovoljni namazi ne trebaju klanjati u džamiji izuzev onih namaza koji se ne trebaju izostavljati poput dva rekata poslije podnevnog farza, ili dva rekata poslije akšamskog farza, ili dva rekata tehijjetul-mesdžida nakon ulaska u džamiju itd.. Što se tiče ostalih namaza, ne treba ih klanjati u džamiji, već ih treba ostavljati za klanjanje kod kuće. Drugi dio uleme smatra da su dobrovoljni namazi u džamiji pohvaljeni, ali su, i pored toga, dobrovoljni namazi kod kuće vrijedniji od njih, potkrijepljujući to predajom od Abbasa r.a., koji kaže: „Jedne prilike sam noćio s familijom Allahova Poslanika s.a.w.s. – pa je Poslanik s.a.w.s., preklanjao jaciju-namaz, pa je zatim nastavio sa namazom toliko da u džamiji više nikoga nije bilo osim njega!“

Shodno ovoj predaji zaključujemo to da je Poslanik s.a.w.s., klanjao, i to dosta dugačko, dobrovoljne namaze u džamiji, što je po nama dokaz tome da je u pitanju vrijedno djelo, ali i pored toga kažemo da je dobrovoljni namaz, koji se klanja kod kuće, vrijedniji od ovog namaza, shodno riječima Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.) Ovog stava su bili imam Ebu Hanife, imam Ebu Jusuf i imam Muhammed b. el-Hasen el-Šejbani rhm..“ (Pogledaj: Šerhu Me’anijel-Asar, br.1994-1995.)

————————

Imam Bedruddin el-‘Ajni el-Hanefi rhm., kaže: „Imam el-Tahavi rhm., spominje predaju: „Ako ljudi budu klanjali za imamom sve dok on ne završi sa svojim namazom – pisaće im se kao da su cijelu noć klanjali!“ – pa kaže: „Jedan dio uleme smatra da je noćni namaz, u mjesecu Ramazanu, za imamom, vrijedniji od noćnog namaza koji se klanja kod kuće, potkrijepljujući svoje mišljenje spomenutom predajom. Ovog stava su bili imam el-Lejs b. Sa’ad, Abdullah b. Mubarek, Ishak, Ahmed itd. – noćni namaz za imamom, u mjesecu ramazanu, je vrijedniji od noćnog namaza kod kuće! Ebu Omer rhm., kaže: Ahmed b. Hanbel rhm., je rekao: „Klanjanje noćnog namaza, u džamiji za imamom, mi je draže i vrijednije je od klanjanja nafila-namaza kod kuće!“ Ovog stava su i kasniji učenjaci – sljedbenici imama Ebu Hanife i Šafije rhm..“ (Pogledaj: ‘Umdetul-Kari, 6/498.)

———————–

Šejh mula ‘Ali el-Kari el-hanefi rhm., u komentaru dijela hadisa: „…da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – kaže: „Iz bojazni od licemjerstva i umišljenosti, i zbog sprovedbe istinitosti imana, radi kontriranja licemjerima, s ciljem postizanja berićeta za kuću i familiju, radi silaska meleka i tjeranja šejtana od kuće, kako se to, u nekim rivajetima, spominje; „izuzev ako je u pitanju mektuba“ – tj. farz-namaz, draže mi je da se farz-namaz klanja u džamiji, jer je to jedno od glavnih odličja vjere (še’airul-islam), a u skladu sa navedenim će ići i ostali ‘ibadeti poput davanja zekata i sadake i posta, tajno i javno. Ovaj hadis je u skladu sa hadisom: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)“ (Pogledaj: Džem’ul-Vesa’il fi šerhil-Šema’il, 2/93., bab: Salatul-tetavvu’i fil-bejti – na čijem početku stoji slijedeće: Riječ „el-Tetavvu’“ se odnosi na sve namaze mimo farz-namaza poput pritvrđenih namaskih sunneta, mustehabb namaza i ostalih namaza poput duha-namaza itd..)

———————

Šejh Muhammed el-Emin el-Šenkiti rhm., u pojašnjenju toga da li je u Medini, vrijednije klanjati nafila namaze kod kuće ili u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji, kaže: „Povod razilaženja među islamskom ulemom, kada je navedeno u pitanju, jeste općenitost poslanikovih s.a.w.s., riječi u kojima se kaže: „Namaz obavljen u ovoj mojoj džamiji je hiljadu puta vrijedniji od namaza obavljenog na drugom mjestu, izuzev klanjanja namaza u mesdžidul-haramu!“ (Buhari, br.1190.; Muslim, br.3441.)

Ko ovaj hadis bude razumio u njegovoj općenitosti – time će obuhvatiti i nafila-namaze, a ko općenitost bude ograničio – vraća se osnovi tumačeći hadis time da se on odnosi na farz-namaze. Apsolutna općenitost se ograničava nečim što je posebno naznačeno, a to je, u ovom slučaju, farz-namaz, što nam potvrđuju i sljedeće poslanikove s.a.w.s., predaje:

„Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)

„Namaz kojeg čovjek obavi kod svoje kuće je vrijedniji od namaza kojeg će obaviti u mojoj džamiji izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1046.; el-mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.4762.)

„Da klanjam kod kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ (Sahih. Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; el-Sunen el-Kubra, Bejheki, br.4300.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.)

U skladu s navedenim, islamski učenjaci kažu:

1. Imam Ebu Hanife rhm., kaže: Nafila namaz je vrijednija kod kuće, ali ako se bude klanjala u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji imaće istu nagradu – što bi značilo da je hadis općenitog značenja za sve namaze, s naznakom da je nafila-namaz preklanjan kod kuće vrijedniji od nafila-namaza preklanjanog u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji.

2. Od imama Šafije rhm., se bilježe različiti rivajeti po ovom pitanju. Imam el-Nevevi, u šerhu na Muslima, navodi el-‘Umum tj. općenitost stava, dok u djelu el-Medžmu’ spominje el-Husus tj ograničenost ovog propisa, i ako ga nije posebno naznačio. Predaje koje nam još više potvrđuju vrijednost klanjanja nafila namaza kod kuće su sljedeće:

„Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“ (Muslim, br.1856.; el-Muvetta’, br.402.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.4653-24411.)

„Počastite vaše kuće sa dijelom vašeg namaza!“ (Sahih, Ibnu Huzejme, br.1207.; el-Mustedrek, br.1178.)

„Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svoga namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“ (Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.)

3. Po malikijama se hadis o vrijednosti namaza u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji, odnosi kako na farz tako i na nafila namaze.

Ono što se da zaključiti između svega anvedenog jeste to da nema posebnog razilaženja među spoemnutim mišljenjima. Vrijednost od hiljadu namaza čovjek će steći – ne bitno koji namaz klanjao u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji, i bez obzira na to je li farz ili nafila namaz u pitanju, dok je nafila-namaz, koji se klanja kod kuće, vrijedniji od nafila-namaza obavljenog u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji, zbog istrajavanja Poslanika s.a.w.s., na obavljanju nafila-namaza kod kuće, i ako mu je džamija bila blizu kuće. Ova vrijednost se odnosi kako na namaz muškarca tako i na namaz žene, s naznakom na to da je namaz žene vrijedniji kod kuće joj nego li u džamiji.“ (Pogledaj: Adva’ul-Bejan, 8/330.)

——————————

Imam el-Ševkani rhm., u komentaru hadisa Abdullaha b. Sa’ada r.a.: Pitao sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., o tome šta je vrijednije: namaz u mojoj kući ili namaz u džamiji? Reče: Vidiš li gdje mi je kuća; kako je blizu džamiji!? „Da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.; Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3934.) – kaže:

„Ovaj hadis nam ukazuje na to da je pohvaljeno i mustehabb obavljati dobrovoljne – nafila – namaze, u kući, te da je njihovo klanjanje kod kuće vrijednije od njihova obavljanja u džamiji, pa makar i same džamije bile odabrane i vrijedne poput mesdžidul-harama, poslanikove s.a.w.s., džamije i mesdžida u bejtul-makdisu. Ovo nam je jasno naznačeno u jednom od dva rivajeta kod Ebu Davuda rhm., u hadisu Zejda b. Sabita r.a., u kojem se kaže: „Namaz kojeg čovjek obavi kod svoje kuće je vrijedniji od namaza kojeg će obaviti u mojoj džamiji izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1046.; el-mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.4762.)

Imam el-‘Iraki rhm., kaže: Sened ove predaje je sahih, što će značiti to da ako čovjek bude klanjao nafila-namaz u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji – biće mu hiljadu puta vrijedniji od namaza obavljenog na drugom mjestu – shodno mišljenju da u sklop i općenitost poslanikovih s.a.w.s., riječi spadaju i nafila-namazi, a ako čovjek, dobrovoljni namaz, bude klanjao kod kuće – biće mu vrijedniji nego li onih hiljadu namaza obećanih u poslanikovoj s.a.w.s., džamiji! Isti je slučaj i sa nafilama u mesdžidul-haramu i bejtul-makdisu.

Šafije iz općenitosti hadisa izdvajaju nekoliko dobrovoljnih namaza za koje kažu da ih je vrijednije obavljati na drugom mjestu nego li kod kuće – a u pitanju su nafila-namazi koji se obavljaju u džema’atu poput klanjanja bajram-namaza, namaza radi pomračenja Sunca ili Mjeseca, namaza za kišu, kao i tehijjetul-mesdžid, dva reka’ata poslije obavljenog tavafa, dva reka’ata radi stupanja u hadžijski ihram itd..“ (Pogledaj: Nejlul-Evtar, 3/94.)

——————————

Šejh Abdurrahim el-Suhejm kaže: Nafila-namaze je vrijednije klanjati kod svoje kuće iz sljedećih razloga:

1. Bliže je iskrenosti – zbog čega je vrijednije namazliji da sunnete klanja tamo gdje ga ljudi ne gledaju, shodno riječima Poslanika s.a.w.s., koji kaže:

„Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)

„Namaz kojeg čovjek obavi kod svoje kuće je vrijedniji od namaza kojeg će obaviti u mojoj džamiji izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1046.; el-mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.4762.)

„Vrijednost namaza kojeg čovjek obavi kod svoje kuće u odnosu na namaz kojeg obavlja kada ga ljudi gledaju je poput vrijednosti farz-namaza nad nafila-namazom!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.7170.; Ma’arifetul-Sahabe, el-Asbehani, br.3369.)

Iz svega navedenog se izuzima teravih i tehedždžud namaz kojeg je vrijednije klanjati za imamom sve dok imam ne završi s namazom.

2. Da kuće ne bi postajale grobljima – na kojima se namaz ne klanja, shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže:

„Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“ (Muslim, br.1856.; el-Muvetta’, br.402.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.4653-24411.)

3. Kako bi čovjek bio primjer svojim ukućanima – kako bi se za njim povela djeca njegova, koja će ga gledati kako klanja. Pa će sa njim i klanjati namaz, zbog čega je Poslanik s.a.w.s., rekao:

„Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svog namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“ (Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.)“ (Pogledaj: Ittihaful-Kiram bi šerhi ‘Umdetil-Ahkam, 3/16.)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: Mr. Hakija Kanurić

“O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka.” (Prijevod značenja El-Maide, 6) Ovim ajetom Uzvišeni Allah propisao je uzimanje abdesta i učinio ga uvjetom ispravnosti namaza, najbitnijeg islamskog rukna, nakon šehadeta. Islamski učenjaci posvetili su veliku pažnju ovom ibadetu i precizno pojasnili sve detalje vezane za njega: uvjete, ruknove, vadžibe i sunnete, te stvari koje kvare abdest. Bolesnik već zna da je, i pored bolesti, shodno svom stanju i mogućnosti, dužan klanjati, a prema tome i abdestiti. Ako nije u stanju abdestiti, uzet će tejemmum, a ako ne može ni to, klanjat će bez abdesta i bez tejemmuma. Na to upućuje postupak ashaba, tj. kada nisu bili u mogućnosti abdestiti u periodu dok još nije bio propisan tejemmum, klanjali su bez abdesta i bez tejemmuma. (Pogledati: Buhari, br. 3773 i Muslim, br. 843) Međutim, u našem vremenu pojavila su se nova, polemična pitanja, koja je potrebno analizirati sa aspekta šerijata kako bi se otklonile nejasnoće i time proširilo vjersko znanje. Neka od tih pitanja su: utjecaj dijalize na abdest i da li upotreba katetera i izlazak nečisti iz tijela neprirodnim putem kvari abdest. Na putu saznanja šerijatskih propisa vezanih za spomenuta pitanja potrebno je prethodno upoznati prirodu ovih medicinskih metoda te mišljenja učenjaka i njihove dokaze.

Utjecaj dijalize na abdest

Dijaliza je proces koji se koristi za zamjenu funkcija bubrega kod njihovog zatajenja. Dijaliza predstavlja difuziju rastvorenih tvari i ultrafiltraciju tečnosti kroz polupropusnu membranu. Postoje dva osnovna tipa dijalize: hemodijaliza i peritonealna dijaliza.

Hemodijaliza je metoda filtriranja krvi bolesnika sa zakazanim bubrezima tako da se krv pumpa i provodi kroz poseban uređaj u kojem se odstranjuju otpadni produkti, kao što su kalijum i urea, a odstranjuje se i voda iz krvi. Ovaj metod je najčešći u primjeni i na njega se odnosi termin “dijaliza”. Većina bolesnika dijalizira se 3 puta sedmično, a postupak prosječno traje 4 sata. Da li će izlazak krvi pri dijalizi i njeno ponovno vraćanje u organizam pokvariti abdest ili ne? Odgovor na ovo pitanje zasniva se na tome da li izlazak krvi iz tijela, mimo prirodnih otvora kojima izlazi nečistoća, kvari abdest ili ne. Učenjaci po tom pitanju imaju sljedeća mišljenja:

Prvo: Izlazak krvi ne kvari abdest, svejedno radilo se o većoj ili manjoj količini. Ovo mišljenje preferira malikijski i šafijski mezheb, a podržao ga je i Ibn Tejmijje. (Ez-Zehire, 1/236, El-Ikna’, 1/23, El-Fetava, 20/526)

Drugo: Ako je izlazak krvi obilan, pokvarit će abdest, dok izlazak u manjoj količini ne kvari abdest. Ovo mišljenje zastupa hanbelijski mezheb. (Mugni, 1/209)

Treće: Ako krv izađe i poteče, abdest je pokvaren, a ako krv izađe i stvrdne se na površini rane, bez curenja, tako da nema potrebe za pranjem ili potiranjem, abdest neće biti pokvaren. Ovo je stav hanefijskog mezheba. (Hašijetu Ibn Abidin, 1/134)

Na ispravnost prvog mišljenja, odnosno da izlazak krvi iz tijela mimo prirodnog otvora kojim izlazi nečistoća, ne kvari abdest upućuju sljedeći dokazi:

1) Ispravnost abdesta nakon njegovog uzimanja potvrđena je šerijatom, a ono što se potvrdi šerijatom ostaje punovažno sve dok šerijatski dokaz ne potvrdi suprotno. Prema tome, dužni smo vjerovati da je abdest valjan sve dok se ne pokvari djelom koje je šerijat potvrdio da kvari abdest, a da izlazak krvi kvari abdest, ne postoji validan i jasan dokaz.

2) Hadis Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem kaže da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Abdest se uzima samo kada se čuje zvuk ili pusti vjetar.” (Ahmed, br. 9301, Tirmizi, br. 74, i Ibn Madže, br. 515, rekao je Tirmizi: Hasen sahih) Hadis ukazuje na to da se abdest gubi isključivo izlaskom nečistoće ili puštanjem vjetra, a sve mimo toga ne kvari abdest osim ako na to ukaže drugi validan dokaz. (El-Havil-kebir, 1/201)

3) Predaja od Džabira, radijallahu anhu, u kojoj opisuje događaj za vrijeme bitke Zatur-rika’ i navodi kako su dvojica ashaba: ensarija i muhadžir, čuvali stražu na ulazu u klanac. Muhadžir je prilegao, a ensarija je stao klanjati. Utom je prišao jedan mušrik i primijetivši ljudski lik shvati da se radi o ashabima. Izvukao je strijelu i ispalio je prema ensariji koji je klanjao. Strijela se zabode u njegovo tijelo. Ensarija izvadi strijelu i nastavi klanjati, a mušrik nastavi ispaljivati strijele. Kada je ensariju pogodila treća strijela, učini ruku’ i sedždu te predade selam. Utom muhadžir koji je ležao primijeti šta se dešava, a mušrik shvativši da je otkriven dade se u bijeg. Primijetivši krv na svom pratiocu i shvativši šta se desilo, muhadžir povika: ”Subhanallah, zašto me ne probudi kada te je prvi put pogodio?“ Ensarija na to odgovori: ”Učio sam suru i nisam volio da je prekidam!” (Ahmed, br. 14745, i Ebu Davud, br. 198, vjerodostojnim ga ocjenjuju Ibn Huzejme i Ibn Hibban, a dobrim A’azami, Albani i Šuajb) Iako je ovom ashabu, Allah njime bio zadovoljan, potekla krv nakon ranjavanja, nije prekinuo svoj namaz, što znači da izlazak krvi ne kvari abdest.

4) Hasan el-Basri je govorio: “Muslimani su oduvijek klanjali u svojim ranama.” (Buharija, talikan – bez seneda 1/55)

Ovo su neki od dokaza koji ukazuju na to da izlazak krvi iz tijela ne kvari abdest, a to znači da izlazak krvi pri dijalizi, njeno filtriranje i ponovno vraćanje u tijelo, također ne kvari abdest.

Peritonealna dijaliza, to je metoda odstranjivanja otpadnih produkata iz organizma putem trbušne maramice (peritoneum) koja služi kao filter. Ova metoda je manje zastupljena od prethodne, a izvodi se tako da se mekana silikonska cjevčica postavi u trbušnu šupljinu, putem koje se ubaci u stomak dijalizna otopina, tzv. dijalizat. Otpadne tvari i tekućine iz krvi prolaze kroz dijalizat i peritonealnu membranu, koja ih odstranjuje i prikuplja. Za vrijeme tog procesa bolesnik prakticira svoje uobičajene aktivnosti ili spava. Nakon što se otpadne tvari sakupe u cjevčici, bolesnik je prazni. To se može ponavljati više puta dnevno, shodno potrebi bolesnika. Bolesnici koji koriste ovu vrstu dijalize, uglavnom nisu u potrebi za mokrenjem na prirodan način.

Klasični učenjaci islamskog prava govorili su o sličnom pitanju pojašnjavajući propis osobe kojoj se zatvori prirodni put mokraće te joj se otvori drugi vještački put za izlazak mokraće. Većina njih konstatirala je da izlazak mokraće ili stolice neprirodnim putem kvari abdest, svejedno na kojem mjestu se vještački otvor nalazio, dok su neki kazali da ako je otvor iznad želuca izlazak na njega je poput povraćanja, a ako je ispod želuca, uzima propis mokraće i stolice. (El-Mugni, 1/195, El-Ikna, Eš-Šerbini, 1/23, Fethul-Kadir, 1/61, El-Insaf, 1/218) Tekućina koja izlazi iz tijela peritonealnom dijalizom ima sastojke slične mokraći te stoga uzima propis mokraće, a otvor na koji izlazi se nalazi na donjem dijelu stomaka. To znači da izlazak tekućine peritonealnom dijalizom kvari abdest, po oba mišljenja učenjaka. Ukoliko je izlazak spomenute tekućine konstantan ili sa kraćim prekidima, bolesnik se tretira “sahibil-uzrom” (osobom kojoj se kontinuirano kvari abdest), o kojem slijedi detaljniji govor u narednim redovima.

Da li upotreba katetera kvari abdest?

Bolesnici koji nisu u stanju na prirodan način obavljati malu nuždu koriste tzv. kateter koji se spaja na mokraćne kanale i čini da mokraća izlazi bez volje pacijenta i skuplja se u posebnu vrećicu. Isto tako pacijentima koji nisu u stanju na prirodan način obavljati veliku nuždu ljekari prorežu otvor na stomaku i omoguće vještačko obavljanje nužde koje se dešava bez volje bolesnika. Islamski pravnici govore o toj pojavi sa aspekta njenog utjecaja na čistoću, odnosno kvarenje abdesta i obavljanje namaza onih koji su iskušani tom bolesti. Da li je sahibul-uzr, odnosno osoba kojoj se kontinuirano kvari abdest, poput onoga kome neprestano ili sa manjim prekidima curi mokraća, dužna abdestiti i kako će postupiti kada treba klanjati, učenjaci o tome imaju različita mišljenja.

Prvo mišljenje: Sahibul-uzr dužan je abdestiti za svako namasko vrijeme ili za svaki obavezni namaz. Nakon što abdesti, klanjat će u tom vremenu propisani namaz i koliko želi nafila, bez obzira na postojeće curenje. Ovo je mišljenje većine učenjaka: hanefije, šafije i hanbelije (pogledati: El-Ihtijar litalilil-muhtar, 1/32, El-Havil-Kebir, 1/442 i El-Mugni, 1/388) uz određene razlike među njima: hanefije i hanbelije smatraju da je abdest vezan za namasko vrijeme te da je sahibul-uzr obavezan abdestiti za svako namasko vrijeme, a nastupanjem novog namaskog vremena abdest biva pokvaren. Šafije ne smatraju da je propis vezan za namasko vrijeme, nego da je sahibul-uzr obavezan abdestiti za svaki farz-namaz. Uz to hanbelije još naglašavaju da će sahibul-uzr abdestiti nakon nastupanja namaskog vremena, a hanefije da će abdestiti neposredno pred obavljanje namaza.

Drugo mišljenje: Konstantno curenje ne kvari abdest, a obnavljanje abdesta za svaki namaz je pohvalno, ali nije obavezno. Ovo je mišljenje malikija (El-Kafi fi fikhi ehlil-Medine, 1/150) Malikije, također naglašavaju da se tolerira samo curenje koje traje veći dio namaskog vremena, dok se povremeno curenje ne tolerira i njegova pojava kvari abdest. (Eš-Šerhul-kebir, 1/392)

Okosnica propisa po ovom pitanju su hadisi o istihazi od kojih je predaja od Aiše, radijallahu anha, u kojoj kaže da je Fatima bint Hubejš došla Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: ”Allahov Poslaniče, ja sam žena koja neprekidno ima hajz i nikad nisam čista, da li ću ostaviti namaz?” Na to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne, to je krv iz vena, a nije hajz, pa kada ti dođe tvoj hajz, ostavi namaz, a kada prestane, očisti sa sebe krv, a zatim klanjaj!” (Buharija, br. 228 i Muslim, br. 778) U drugoj predaji spomenuto je da je Poslanik još rekao: “I abdesti se za svaki namaz!” (Buharija, mualekan – bez seneda, br. 228, Ahmed, br. 25722, Ebu Davud, br. 298, Tirmizi, br. 125, Nesai, br. 217, Ibn Madže, br. 624 i drugi) Oko vjerodostojnosti ovog dijela hadisa postoji razilaženje među ekspertima hadiske nauke, u smislu da li su to riječi Poslanika ili su dodane od strane prenosioca hadisa. Od najistaknutijih učenjaka koji ovaj dodatak tretiraju ubačenim i time nevalidnim su imam Muslim, Ebu Davud i Nesai, a validnim ga smatraju Tirmizi, Ibn Hadžer, Ez-Zejle’i i od savremenih učenjaka Albani, Allah im se smilovao, i navode druge predaje koje ga jačaju. (Nasbur-raje 1/39, Fethul-Bari 1/409, Es-Semerul-mustetab 1/41 i Eš-Šerhul-mumti, 1/503) Bazirajući se na vjerodostojnosti dijela hadisa “…i abdesti se za svaki namaz!” i validnosti tog argumenta, preferira se mišljenje, na kojem je većina učenjaka, da je sahibul-uzr obavezan abdestiti za svaki propisani namaz. Bolesnik koji trajno ili tokom cijelog namaskog vremena koristi kateter, odnosno medicinski instrument koji uzrokuje konstantan izlazak nečistoće bez njegove volje, uzima propis sahibul-uzr. To znači da će neposredno pred obavljanje farz-namaza uzeti abdest, a zatim klanjati bez obzira na postojeće curenje. To curenje mu neće pokvariti abdest ako ga ne pokvari na neki drugi način. Abdest mu je validan sve do nastupanja drugog namaskog vremena kada će ponovo abdestiti za novi propisani namaz. Ukoliko sahibil-uzru uzimanje abdesta za svaki propisani namaz predstavlja teškoću, dozvoljeno mu je spojiti namaze, tj. podne sa ikindijom i akšam sa jacijom, te jednim abdestom klanjati oba namaza. Rekao je Ibn Kudame: “Također je dozvoljeno sastaviti namaze ženi koja ima istihazu, osobi kojoj konstantno curi mokraća i svakom ko je u sličnom stanju.” (Mugni, 2/120) Bolesniku je dozvoljeno spojiti namaze u prvom ili drugom namaskom vremenu, ali je bolje, ako mu to ne predstavlja teškoću, da to učini u drugom namaskom vremenu. Uzvišeni Allah najbolje zna.

El-Asr br. 43

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Amir Smajić

Zahvala pripada Allahu, dželle šanuhu, Jednom i Jedinom. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve ashabe. Od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije preneseno da je prilikom uzimanja abdesta ili klanjanja namaza nijjet izgovarao riječima. Također, to se ne prenosi ni od njegovih ashaba, radijallahu anhum, niti od drugih ispravnih generacija ovoga ummeta, tako da u Allahovoj, dželle šanuhu, čistoj vjeri nije propisano izgovaranje nijjeta. Jer, mjesto nijjeta je u srcu. Imam Nevevi, rahimehullah, rekao je: “Arapski lingvisti smatrali su da je nijjet namjera i odluka u srcu.” (Pogledati: “El-Medžmu”, 1/309)

Također, je rekao, rahimehullah: “Nijjet koji je obavezan pri abdestu je nijjet u srcu i nije ga obaveza izgovarati i jezikom.”

(Pogledati: “El-Medžmu”, 1/316)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “Mjesto nijjeta je u srcu, a ne na jeziku, po slaganju svih islamskih učenjaka, u svim ibadetima: namazu, čišćenju (abdest, gusul i tejjemum), zekatu, hadždžu, postu, oslobađanju robova, džihadu, i drugome. Kada bi jezikom izgovorio suprotno onome što je odlučio u srcu, u obzir bi se uzelo ono što je odlučio u srcu, a ne ono što je izgovorio. Kada bi izgovorio nijjet bez odluke u srcu, ne bi bio ispravan, po slaganju svih islamskih učenjaka.”

“Izgovaranje nijjeta naglas nije obaveza, niti je pohvalno, po slaganju svih muslimana, nego je onaj koji nijjet izgovara naglas novotar i onaj koji se suprotstavlja šerijatu. Ako to čini iz ubjeđenja da je od šerijatskih propisa, onda je neznalica, koji je u dalaletu – zabludi, i zaslužuje kaznenu mjeru od strane kadije.”

“Nije obaveza na klanjaču da izgovori: ‘klanjam sabah’, niti ‘klanjam podne’, niti ‘klanjam ikindiju’, ni imamu niti onome koji klanja za njim. Neće izgovarati ‘klanjam farz ili nafilu’, niti šta drugo, nego je dovoljno da nijjet bude u srcu, a Allah dobro zna ono što je u srcima.”

(Pogledati: “Medžmu’ul-fetava”, 22/217-223)

Imam Ibnul-Kajjim, rahimehullah, rekao je: “I nije govorio, sallallahu alejhi ve sellem, na početku abdesta: ‘Odlučio sam uzeti abdest’ niti ‘dozvoliti sebi obavljanje namaza’ i sl. To nije govorio on niti iko od njegovih ashaba, niti je od njega prenesen ijedan harf o tome, vjerodostojnim ili slabim senedom.”

“Izgovaranje nijjeta je raširena novotarija koja nije prenesena ni od koga ikada sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, niti sa slabim, niti spojenog ili prekinutog lanca, čak nijedna riječ od toga. Nije preneseno čak ni od jednog od njegovih ashaba, niti je to pohvalio iko od tabiina, niti od četiri imama.”

(Pogledati: “Zadul-me’ad”, 1/189, 194, i “Kitabus-sala”, str. 195)

Hafiz Ibn Redžeb, rahimehullah, rekao je: “Nijjet je namjera srca i nije obavezno izgovaranje onoga što je u srcu prilikom činjenja ibadeta. Neki od sljedbenika imama Eš-Šaf’ije pripisali su mu govor o uvjetovanju izgovora nijjeta riječima za namaz, ali su to negirali poznati valorizatori iz reda učenjaka šafijskog mezheba.”

(Pogledati: “Džami’ul-ulumi vel-hikem” str. 31)

Šejh Muhammed Nasiruddin el-Albani, rahimehullah, rekao je: “To je bidat – novotarija, bez razilaženja među učenjacima. Učenjaci su se razišli da li je dobra ili loša novotarija, ali mi kažemo da je svaka novotarija u ibadetima zabluda, radi riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda je u Vatri’, koje su općenite.”

(Pogledati: “Sifetu salatin-Nebijj”, str. 75)

Kada je šejh Abdul-Aziz b. Baz, rahimehullah, upitan o propisu izgovaranja nijjeta za abdest i namaz, na to je odgovorio riječima: “Propis toga je da je to novotarija, zato što nam to nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba, pa je obaveza napustiti tu praksu. A nijjet, njegovo mjesto je u srcu, tako da nema nikakve potrebe za njegovim izgovaranjem, a Allah je najbolji zaštitnik i On upućuje na Pravi put.”

(Pogledati: “Fetava ulemai biladil-haram”, str. 131-132, i “Risaletu fi tathiri ves-salati”, str. 18)

Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rahimehullah, rekao je: “Ispravno je da se nijjet ne izgovara riječima i da je približavanje Allahu Uzvišenom njegovim izgovaranjem bidat – novotarija koja je zabranjena.”

(Pogledati: “Šerhul-mum’tia”, 1/195)

Šejh Salih el-Fevzan, hafizehullah, rekao je: “Allah, dželle šanuhu, dobro zna ono što nijjete i ciljaju srca, tako da nema potrebe da se to izgovara prilikom namaza, niti prilikom svih ostalih ibadeta.”

(Pogledati: “Mulehasul-fikhi”, 1/83-85)

Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Bilal Dervišić

(Od Džabira ibn Abdullaha, r.a…): Džabir je ashab Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sin Abdullaha također ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je poginuo na Uhudu ostavljajući iza sebe devet kćeri o kojima se skrbio Džabir. On je Medinlija, ensarija iz plemena Hazredž, iz porodice Selemi. Kao dječak prisustvovao je sa svojim ocem drugoj prisegi na Akabi. Učestvovao je u 19 bitaka sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, s napomenom da nije učestvovao na Bedru i Uhudu.

Ubraja se među ashabe koji od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenose najviše hadisa, a držao je halke u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji i bio je medinski muftija za svoga života. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za njega je tražio oprost 25 puta u noći Lejletul-beiri (Noć deve, kako ju je nazvao Džabir), a to je noć u kojoj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vraćajući se iz jedne bitke, tražio od njega da mu proda devu, a Džabir je pristao pod uvjetom da na toj devi dojaše do Medine. (1) Pred kraj života je oslijepio i umro je u Medini 74. hidžretske godine u 94. godini života. (2)

(…Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem…):

U drugom rivajetu kod Buharije stoji: ”Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem”. (3) Uzvišeni Allah nekada Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, oslovljava sa Poslanik, a nekada sa Vjerovjesnik, pa su ga i sami ashabi nekada oslovljavali sa ”Vjerovjesniče”, a nekada ”Poslaniče”. Allah, dželle dželaluhu, kaže: ”O Vjerovjesniče, Allaha se boj”, i kaže: ”Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor”. (4)

(…Allahov…):

Ovdje stoji ”Allahov Poslanik”, što treba tako i prevoditi, dok je neispravno prevesti ”Božiji Poslanik”. U mnogim tekstovima, hutbama, predavanjima itd. naići ćemo da se uzvišeno ime ”Allah” prevodi sa ”Bog” što je velika greška. Kada bismo dozvolili prevođenje uzvišenog imena ”Allah” sa ”Bog”, onda bismo mogli prevesti i bilo koje drugo Njegovo ime sa ”Bog”, pa npr. kada pogledate u bismilu, to nalazimo ovako: ”Bismillahi Er-Rahman Er-Rahim” – U ime Boga, Milostivog, Samilosnog, ili: ”Resulullah” – Božiji Poslanik. Kad bismo ovo prihvatili, onda bi prijevod bismille mogao izgledati i ovako: ”U ime Boga, Boga, Boga”, a takvom prevodiocu ljudi bi se ismijavali, zar ne! Šta mislite kako bi tek izgledao prijevod zadnja tri ajeta sure El-Hašr! Pa zašto se ne ismijavaju i u prvom slučaju!? Naime, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje po pitanju da li je ”Ilah” tj. ”Bog”, jedno od esmaullahi el-husna – Allahovih lijepih imena. S obzirom da Uzvišeni Allah sam Sebe naziva ”Ilahom” – ”Bogom”, kako kaže Uzvišeni: ”Reci: Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreno klanjajte i od Njega oprosta tražite!” (Fussilet, 6). ”Vaš Bog je – jedan Bog!” (Nahl, 22), stajući uz ulemu koja zastupa ovakvo mišljenje, prihvaćamo da je od Allahovih lijepih imena ime ”Ilah” – Bog, ali da se naziva tim imenom gdje je i upotrijebljeno, a nikako da se prevodi neko od Njegovih lijepih imena. (5)

(…nas je podučavao…):

U drugom rivajetu kod Buharije stoji: ”podučavao je svoje ashabe”. (6)

(… istihari…):

U drugom rivajetu kod Buharije stoji i dodatak: ”…istihari u svim stvarima”. (7) Vidimo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao svoje ashabe da traže od Uzvišenog Allaha da im odredi svaki hajr u onome što žele učiniti. U ovom drugom rivajetu stoji: ”…u svim stvarima”, iako je upotrijebljen izraz ”u svim” koji označava sveobuhvatnost, ipak se radi o primjeni usulskog pravila, a to je ”upotreba općeg izraza kojim se želi nešto posebno”, jer naprimjer nije dozvoljeno obavljati istiharu u slučaju odlaska na džuma-namaz ili ostavljanja konzumiranja alkohola, tj. istiharu nije dozvoljeno obavljati u slučaju kada se pitamo da li izvršiti neki farz ili ostaviti neki haram, a o čemu će biti govora.

Izraz ”u svim stvarima” shvata se kao Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, preporuka da klanjamo istiharu u svim stvarima našeg života bile one više ili manje važne, jer od grešaka koje nalazimo kod mnogih ljudi jeste da obavljaju istiharu samo npr. kod ženidbe ili udaje. (8)

(…kao što nas je podučavao suri iz Kur’ana…):

Postoje različiti komentari i mišljenja o tome zašto se istihara uspoređuje sa Kur’anom. U vezi s tim postoje sljedeća mišljenja:

– Istiharu treba prenositi i podučavati kao i Kur’an, pa kako nije dozvoljeno prenositi i podučavati Kur’an po značenju, također nije dozvoljeno ni istiharu.

– Kako učenje kur’anskih sura napamet nije vadžib – obaveza, osim sure Fatiha, isto tako ni istihara nije obavezna.

– Kako postoji veliki bereket i važnost učenja Kur’ana u životu muslimana, isto tako postoji i u obavljanju istihare.

– Kako god je Kur’an objava od Uzvišenog Allaha, isto tako je i istihara.

– Onaj koji zna napamet nešto od Kur’ana, ako to ne ponavlja, zaboravit će, a isto tako je i u slučaju istihare – ako je ne ponavlja, zaboravit će je.

– Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustvari je podučavao istihari, riječ po riječ, slovo po slovo, kao što je svoje ashabe podučavao i Kur’anu, riječ po riječ, slovo po slovo. Slično tome podučavao ih je i Ettehijjatu kao što ih je podučavao suri iz Kur’ana, kako bilježi imam Buharija od Ibn Mes’uda, r.a., da ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio Ettehijjatu ”…riječ po riječ”, a u drugom rivajetu: ”…slovo po slovo”. (9)

(…kada neko htjedne…):

Ovdje je upotrijebljen izraz ”iza hemme” koji znači htjeti, namjeravati, naumiti, zaokupiti, zabrinuti. Zbog različitih značenja neophodno je izabrati pravo značenje i veoma je zanimljivo da mnogi prevode ”dvojba” ili ”zabrinutost”, što je velika greška. Prvo, što istihara nije propisana zbog brige i zabrinutosti, niti radi dvojbe i izabira, i drugo, što je to pogrešno shvatanje samog izraza u hadisu. Nijedan komentator hadisa nije ni izbliza a ni izdaleka ukazao na ova značenja. Ispravno značenje i shvatanje izraza ”iza hemme” jeste namjera ili želja, što potvrđuje i rivajet kod imama Taberanija u kojem stoji: ”iza erade” (10), tj. ”kada neko želi, htjedne, naumi učiniti neku stvar”. Potpuno je neispravno shvatanje istihare onih koji govore da se istihara obavlja onda kada te nešto tišti, ili se ne možeš opredijeliti između dvije ili nekoliko stvari koje su ispred tebe, kao naprimjer da se želiš oženiti, a imaju dvije djevojke – Fata i Zlata, pa ti kao ne znaš koju bi zaprosio i onda obaviš istiharu kako bi ti se ”rastabirilo” kojoj da ponudiš brak.

Isti izraz upotrijebljen je i u Kur’anu kada Uzvišeni Allah govori o Zulejhi koja je Jusufa, a.s., pokušala navesti na blud: ”Velekad hemmet bihi, ve hemme biha lev la en rea burhane rabbihi”, ”Ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu vidio”. (11) Također isti izraz je upotrijebljen u hadisu u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Fe men hemme bi hasenetin…, ve in hemme bi sejjietin…”, ”Ko naumi da uradi dobro djelo…, a ko naumi da uradi loše djelo”. (12)

Ponavljamo da je neispravno navedeno shvatanje istihare, jer se istihara obavlja onda kada si ti već odabrao naprimjer Fatu, a ne Zlatu, pa želiš da je zaprosiš ili si je već zaprosio, i tek tada klanjaš istiharu moleći i tražeći od Uzvišenog Allaha da ti omogući da se njome oženiš ako je to hajr i dobro za tebe, a da spriječi ženidbu ako je to loše po tebe, a o načinu obavljanja istihare govorit ćemo kasnije.

Činjenje bilo kojeg djela mora proći kroz nekoliko faza u našim razmišljanjima, a ulema ih dijeli na pet: hâdžis, hâtir, hadîsu nefs, hemm i azm, tj. pomisao, ideja, slutnja (razmišljanje), namjera i čvrsta odluka. Opširnije o ovim etapama i dokazima u spomenutom djelu. (13)

(…neka klanja dva rekata…):

Iz ovoga se razumije da su to samo dva rekata i da treba klanjati samo jedanput, međutim, ulema dozvoljava da se istihara obavi i nekoliko puta, ali svaki put se klanja samo po dva rekata. Ovo napominjemo zbog toga što neki neuki govore neukima da istiharu mogu obavljati na nekoliko načina sa nekoliko rekata i dova oslanjajući se na slabe i izmišljene predaje ili na vlastitu laž. (14)

(…neobaveznog namaza…):

Radi se o zasebnoj nafili, namazu od dva rekata prije istihara-dove. Što se tiče dnevnih pritvrđenih nafila, kao podnevski ili akšamski sunneti, da li je dozvoljeno uz isti nijjet obaviti i istiharu, spomenut ćemo u narednom serijalu. (15)

(…a zatim, neka prouči dovu…):

Razumije se da se dova prouči poslije selama, iako postoji mišljenje da se dova može proučiti na sjedenju poslije Ettehijjatu i salavata, a prije selama. (16)

(…O Allahu, od Tebe tražim dobro…):

Ovako je preveden izraz ”estehiruke”, tj. ja Te molim i tražim od Tebe da mi odrediš dobro u onome što želim učiniti.

(…Tvojim znanjem…):

Tj. Ti Svojim znanjem obuhvataš sve, Ti si Poznavalac svih tajni, Ti znaš, a ja ne znam. Iz ove dove razumije se da je dozvoljeno doviti i dozivati Uzvišenog Allaha putem Njegovih svojstava. (17)

(…i odredi mi ga Tvojom moći…):

Odredi mi dobro Tvojom moći, ili kao što se spominje u drugim rivajetima pomozi me Tvojom moći da postignem dobro u onome što želim uraditi.

(…Podari mi nešto od Tvoje velike dobrote…):

Svako dobro je od Tebe, jer Ti si ”Zul-fadlil-azim”, ”Neizmjerno Dobar” (18). Ulema nema zajednički stav da li je ”Zul-fadlil-azim” od lijepih imena Allaha, dželle dželaluhu. S obzirom da se Uzvišeni Allah sam nazvao ovim imenom, prihvatamo mišljenje da je ovo ime od esmaullahi el-husna. (19)

(…jer Ti sve možeš, a ja ne mogu…):

Ti si Onaj ispred kojeg nema prepreke, Koji sve može, a mi smo slabašna stvorenja koja trebaju tvoju pomoć u svakom trenutku.

(…Ti sve znaš, a ja ne znam! Ti si Poznavalac skrivenih tajni…):

Mi ne znamo šta se krije iza onoga što želimo učiniti, ali Uzvišeni Allah, Onaj kojem nije ništa skriveno, poznaje gajb, skriveno, ono što je bilo i što će biti, zato i tražimo od Njega da nas uputi i pomogne u djelima koje želimo da nam se ostvare.

(…Allahu moj, ako je prema Tvome znanju…):

Ponovo dozivamo Uzvišenog Allaha, molimo Ga da nam prema Svome iskonskom znanju odredi šta je za nas najbolje.

(…ova stvar dobra za mene…):

U drugom rivajetu kod Buharije spominje se dodatak: ”Zatim spomeni svoju želju” (20), npr.: ”Allahu moj, ako je moja ženidba sa Fatom dobra za mene…”

(…moju vjeru, za moju sadašnjost i budućnost…):

Vjera je spomenuta prije svega, jer ako je vjera ispravna, bit će i sadašnjost i budućnost, tj. ako će naprimjer ženidba sa Fatom ili kupovina kuće biti dobra za mene i osnažiti me u pokornosti Tebi, Gospodaru svjetova, onda će to svakako biti dobro za moju vjeru, sadašnjost i budućnost.

(…ili je rekao: ”za mene na dunjaluku i ahiretu”…):

Želi se kazati da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao na izbor da izgovoriš prvu ili drugu rečenicu, jer su sadašnjost i budućnost ustvari dunjaluk i ahiret. Komentatori hadisa spominju i mišljenje da je sam ravija bio u dilemi da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovorio prvu ili drugu rečenicu. (21)

(…onda mi omogući da se dogodi i olakšaj mi je…):

Tj. odredi mi da se dogodi i omogući mi da upotpunim uzroke kako bi mi se ostvarila moja želja.

(…i podari mi bereket u njoj…):

Ako se radi o ženi – da učini da ti bude pokorna, ili o trgovini – da imaš što veću zaradu, da ti se naprimjer automobil što manje kvari i sl.

(…A ako je, pak, prema Tvome znanju, ova stvar loša za mene, za vjeru moju, za moju sadašnjost i budućnost (ili je rekao: ”za mene na dunjaluku i ahiretu”)…):

Znači, isto kao što smo spomenuli u hajru, molimo Uzvišenog da nam primi dovu i otkloni od nas zlo.

(…onda je otkloni od mene, odvrati mene od nje…):

Otkoni od mene ono što tražim, spriječi me da razmišljam o tome, spriječi me da trošim imetak na putu prema tome, da trošim vrijeme u želji da mi se to ostvari. Spriječi da upotpunim uzroke kako bi mi se ostvarila želja.

(…i odredi dobro za mene gdje god se nalazilo…):

Tj. molimo Allaha da nam omogući, da nas uputi na druga vrata dobra, naprimjer: ako sam shvatio da ipak na kraju Fata nije za mene, otići ću i zaprositi Zlatu. Ako sam htio trgovati sa zlatom, odredi mi da trgujem sa platnom i sl., i da u tome bude dobro za mene.

(…i učini da budem zadovoljan Tvojom odredbom…):

Učini da budem zadovoljan zato što mi se nije ostvarila prvobitna želja, i svakako, da budem zadovoljan Tvojom odredbom, jer nezadovoljstvo Allahovom odredbom je veliki grijeh, a možda da čovjek izađe i iz dina i imana, jer svi znamo da je šesti islamski šart vjerovanje u kader – određenje, bilo loše ili dobro.

Ostali članci iz serijala:

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (1. dio) – Jezičko i terminološko značenje istihare

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (2. dio) – Dokumentacija i vjerodostojnost hadisa o istihara-namazu

llllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllll

Bilješke:

(1) Tirmizi: 3852, hadis je sahih.

(2) El-Isabe, 1/213.

(3) Buharija: 6382.

(4) Sura Ahzab, 1, 21 ajet.

(5) Kavaidu Musla, 15.

(6) Buharija: 7390.

(7) Buharija: 6382.

(8) Fethul-bari, 11/158.

(9) Buhdžetun-nufusi, 2/87.

(10) Taberani, 1304, hadis daif.

(11) Sura Jusuf, 24 ajet.

(12) Muslim, 338.

(13) Delilul-falihin, 1/83.

(14) Kešfus-settare an salatil-istihare, 10.

(15) Kešfus-settare an salatil-istihare, 11.

(16) Hadisu salatil-istihareti, 57.

(17) El-Kevakibud-derari, 6/210.

(18) Bekare, 105 ajet.

(19) Esmaullahi El-husna, 124.

(20) Buharija, 7390.

(21) Hadisu salatil-istihareti, 41.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje