Piše: Muhammed ibn Salih el-Usejmin Preveo: Mr. Huseinbašić Elvedin
Zekat je islamski šart, sastavni dio islama. Davanjem zekata čovjek upotpunjuje svoju vjeru, svoj islam. Upotpunjenje vlastitog islama i vjere je veličanstveni cilj svakog muslimana i svi muslimani se trude upotpuniti svoju vjeru.

1. Dokaz iskrenog imana
Imetak je drag čovjeku, a čovjek daje ono što voli samo zbog nečega što voli isto ili više od imetka. Izdvajanjem dijela imetka čovjek potvrðuje da želi isključivo Allahovo zadovoljstvo.
2. Popravlja osobine
Zekat izvodi čovjeka iz škrtih i svrstava ga u darežljive. Kada čovjek navikne davati, znanje, imetak ili ugled, to postane obilježje njegove naravi i preðe mu u naviku, tako da mu bude nelagodno ako ništa ne udijeli jedan dan.
3. Širokogrudnost
Udjeljivanje bilo čega, a naročito imetka, daje čovjeku osjećaj zadovoljstva i širokogrudnosti. To je potvrðeno u praksi. Meðutim, taj osjećaj je uvjetovan davanjem draga srca. Ibn el-Kajjim je u svome djelu Zadul-me’ad, 2/25, spomenuo da udjeljivanje i plemenitost uzrokuju širokogrudnost. Meðutim, to važi samo za one koji daju draga srca i izvade imetak prvo iz srca pa tek onda iz džepa, a oni kojima ono što daju ostane u srcu, takvi nemaju koristi u ovom smislu.
4. Potpuni vjernik
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Neće potpuno vjerovati onaj ko ne želi svome bratu što želi samome sebi. Kao što čovjek voli da dobije imetak da ispuni svoje potrebe, isto tako voli dati drugom da ispuni svoje potrebe. Tako postaje vjernik potpunog imana.
5. Ulazak u Džennet
Svi se trudimo ući u Džennet. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da je Džennet za one koji govore lijepe riječi, hrane siromašne i klanjaju noću dok drugi ljudi spavaju.
6. Zajednica muslimana kao jedna porodica
U toj zajednici sposobni daju nemoćnima, imućni siromašnima. čovjek osjeća da ima braću u vjeri koju je dužan pomoći i činiti im dobro kao što je njemu Allah dao dobro. Rekao je Uzvišeni Allah: ”čini dobro kao što je Allah dao dobro tebi!” Na taj način zajednica muslimana postaje kao jedna porodica. Savremenici to nazivaju socijalna pomoć. Zekat najbolje služi svrsi u tom smislu, davanjem zekata čovjek obavlja farz i pomaže ljudima.
7. Smirivanje nezadovoljstva siromašnih
Siromasi osjećaju nezadovoljstvo zbog toga što neki voze šta hoće, stanuju gdje hoće, jedu šta hoće, a oni idu pješke, spavaju na smetljištu i slično. Darežljivost bogatih prema siromašnima smiruje njihovu srdžbu i nezadovoljstvo jer shvataju da bogati misle na njih i da ih nisu zaboravili u teškoći.
8. Prevencija zločina iz koristoljublja
Zekat sprečava kraðu, otimanje i slično, jer zekat zadovoljava osnovne potrebe siromašnih tako da ne moraju krasti i otimati. Dobročinstvo bogatih sprečava siromašne da im čine nepravdu.
9. Spas od vreline Sudnjeg dana
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Svaki čovjek će biti u hladu svoje sadake na Sudnjem danu sve dok se ne presudi svim ljudima.” Takoðer, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svrstao je u sedmericu koji će biti u hladu Arša i onoga ko udijeli desnicom tako da ljevica ne zna da je desnica udijelila.
10. Učenje vjerskih propisa
Da bi čovjek udijelio zekat, mora naučiti propise u vezi s tim, koja imovina podliježe zekatu, količinu koja podliježe zekatu, kome se daje i drugo što je potrebno za zekat.
11. Povećanje imetka
Davanje zekata čuva čovjeka od nesreća, a ponekad otvori nova vrata nafake. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Sadaka ne umanjuje imetak.” U to se možemo uvjeriti u stvarnom životu. Dogodi se da vatra uništi sav ili većinu imetka onih koji ne daju zekat, ili ih zadese bolesti zbog kojih moraju potrošiti većinu imetka.
12. Spuštanje blagodati
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Kiša bude uskraćena svakom narodu koji ne daje zekat’’.
13. Sadaka gasi Allahovu srdžbu
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Zaista sadaka gasi srdžbu Gospodara’’.
14. Sadaka čuva od ružne smrti
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Sadaka štiti od ružne smrti.
15. čuvanje od nesreća
Sadaka presreće nesreću koja se spušta s neba i sprečava je da se spusti na čovjeka.
16. Iskup za grijehe
Sadaka je iskup za grijehe. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Sadaka briše grijehe kao što voda gasi vatru’’.

Muhammed ibn Salih el-Usejmin
Eš-Šerhul-mumti’ ‘ala Zadil-mustekni’ (6/9-15)

Prvi put objavljeno: utorak, 23 Rujan 2008 19:00

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: Muhamed Ikanović
Većina islamskih dužnosti, koje je Uzvišeni propisao ljudima, su tjelesnog karaktera, tj. njihovo izvršenje biva tijelom. Meðutim, pored ovih, postoje i dužnosti imovinskog karaktera, a jedna od tih dužnosti jeste davanje zekata, dok je hadž specifičan ibadet koji je istovremeno tjelesnog i imovinskog karaktera.

Islam ne zapostavlja nijedan segment ljudskog života, odnosno, odgaja pojedinca u svakom pogledu, da u potpunosti on i ono što on posjeduje bude pokorno Stvoritelju nebesa i Zemlje. Nije dovoljno da samo naviknemo svoje tijelo da urani kako bismo obavili sabah-namaz ili da ga navikavamo da gladuje u ime Allaha, nego moramo biti spremni da i imetak dijelimo Allaha radi. Na taj način musliman dokazuje potpunu predanost, javno svjedoči o tome da ne postoji ništa na ovome dunjaluku da je vrednije i preče od ljubavi prema Uzvišenom Allahu: “Reci: ‘Moj namaz, moji obredi, moj život i moja smrt su radi Allaha…’”

Šta je to zekat i šta znači?

Što se tiče samog jezičkog značenja riječi “zekatun”, u arapskom jeziku ova riječ ima dva značenja, prvo je čišćenje, a drugo uvećavanje. U islamskoj terminologiji zekat znači dio imetka koji izdvaja musliman uz odreðene uvjete koji se moraju ispuniti, kao i vrsta imetka na koji se daje sam zekat. Veza izmeðu jezičkog i terminološkog značenja je u tome što se izdvajanjem zekata čisti imetak, a i ljudska duša od pakosti i škrtarenja: “I iz njihovih imetaka uzmi zekat kako bi ih time očistio…” (Et-Tevbe, 103.) Imam Ahmed zabilježio je predaju u kojoj stoji: “Izdvoji zekat iz svog imetka, to će ti biti čišćenje…” Takoðer, zekatom se uvećava imetak na taj način što Allah Uzvišeni daje bereket onome ko izdvaja zekat, pa tako on bolje iskorištava ono što posjeduje u korisne stvari. Tirmizi bilježi predaju u kojoj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “…imetak se neće umanjiti davanjem sadake (ili zekata)…” Zekat je četvrta islamska dužnost i obaveza je samo imućnijim muslimanima koji posjeduju odreðene vrste imetka preko svoje potrebe. Zekat je jedan od pet temelja vjere islama i za osobu koja ne bude izvršavala obavezu izdvajanja zekata ne može se reći da je u potpunosti privržena islamu. To znači da je zekat stroga dužnost, a ne nešto što se može izostaviti, ili ako ne želimo, ne moramo ispuniti. Ovo napominjemo iz razloga što je primjetno da se jedan dio muslimana poigrava sa ovim temeljom vjere smatrajući ga nebitnim, tj. da je čovjek potpun musliman i bez izdvajanja zekata. Ne zaboravimo hadis Abdullaha ibn Omera u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Islam se temelji na pet stvari…’’, pa je spomenuo ‘’davanje zekata”. (Buharija i Muslim)

Mudrost propisivanja zekata

Mudrosti propisivanja pojedinih ibadeta ljudi mogu dokučiti, ili jedan njihov dio, a ako to nisu u mogućnosti, nisu ni obavezni, nego je na njima da izvrše ono što im se nareðuje, a ostave ono što im se zabranjuje. Ljudi se razlikuju po pitanju rizka – opskrbe (nafake), nekome je dato više, a nekome manje, i to je fadilet – dobrota, koji Allah daruje onome kome On hoće. Na nama je da se pokorimo tome bez prigovora. I sama zavist prema nekome kome je Allah dao bogatstvo jedan je od načina prigovora Uzvišenom Allahu što je nekome dao više nego nama, tj. mi nismo zadovoljni onim što je nama dodijeljeno. Neke od mudrosti smo već napomenuli, kao što je čišćenje imetka i duše, a i uvećavanje samog imetka. Jedna od mudrosti je najjasnija u svemu tome, a to je pomaganje siromašnim muslimanima. Današnjim jezikom rečeno, to je jedan vrlo jak socijalni program u islamskom društvu. Kada bismo ga malo bolje prostudirali, došli bismo do zaključka da je on dovoljan da se riješi siromaštvo u muslimanskom društvu, naravno, kada bi svi muslimani davali zekat onako i onoliko kako to islam propisuje. Izdvajanje zekata je i vid zahvale Uzvišenom Allahu na blagodatima koje nam je podario, a jedna od tih blagodati jeste i imetak koji nam služi za ispunjavanje naših potreba, za razliku od mnogih kojima on nedostaje i koji nisu u stanju da sebi obezbijede osnovne životne potrebe.

Nagrada i kazna

Moramo reći i da nijekanje ove dužnosti predstavlja kufr, tj. djelo koje izvodi iz islama, po jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka. Takoðer, jednoglasan stav islamske uleme jeste da je nedavanje zekata veliki grijeh, dok postoji razilaženje da li to djelo izvodi iz okvira islama ili ne. A o kolikom se grijehu radi, dovoljno govori postupak prvog halife Ebu Bekra koji je poslao vojsku na one muslimane koji nisu htjeli da daju zekat. Jasno je da je za izvršavanje stroge dužnosti – farza najveća nagrada, kako se prenosi u hadisi-kudsijju gdje kaže Uzvišeni: “Najviše čime mi se Moj rob približava su farzovi…” (sahih). Zekat se u Kur’anu spominje uz namaz, što jasno potvrðuje njegovu obavezu, a isto tako i nagradu: “Oni koji, ukoliko bi im vlast na Zemlji dali, izvršavali bi namaz i davali zekat…” (Hadždž, 41). A kao što je i nagrada velika, tako je isto velika i kazna za neizvršavanje ove dužnosti: “A one koji gomilaju zlato i srebro i zekat ne daju, obraduj strašnom kaznom…” (Et-Tevbe, 34.)

Prvi put objavljeno: srijeda, 15 Listopad 2008 22:44

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Emir Demir
Od Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhuma, prenosi se da je Vjerovjesnik , sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Dato mi je pet stvari, a nije ih niko prije mene dobio: Pomognut sam strahom na udaljenosti od mjesec dana, zemlja mi je učinjena mjestom klanjanja i čistećom, pa kojeg god čovjeka zatekne namaz, neka klanja…“ – potom je spomenuo nastavak ovog hadisa. U hadisu od Huzejfe kod Muslima stoji: „Dobra zemlja nam je učinjena čistećom, kada nemamo vode.“ Od Alijja, radijallahu anhu, kod Ahmeda prenosi se: „I zemlja mi je učinjena čistećom.“

Koristi hadisa:
• Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je odlikovan nad ostalim vjerovjesnicima.

• Pohvalno je spominjati i pobrojati Allahove blagodati, što se također smatra ibadetom.

• Allah, azze ve dželle, pomogao je Muhammeda , sallallahu alejhi ve sellem, strahom, pa makar između njega i neprijatelja bilo mjesec dana putovanja. Spomenuo je mjesec putovanja jer tada između njega i njegovih neprijatelja nije bila veća razdaljina.

• Poslaniku , sallallahu alejhi ve sellem, je dozvoljen ratni plijen iz šerijatski opravdanih ratova, dok prijašnjim vjerovjesnicima ili nije bilo dozvoljeno da ratuju ili su ratovali bez uzimanja ratnog plijena, kojeg bi sakupili na jedno mjesto pa bi ga vatra s neba spalila.

• Sveobuhvatnost Muhammedovog , sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva, jer je poslan svim ljudima, za razliku od prijašnjih Poslanika. „Mi smo te poslali svim ljudima kao donosioca radosnih vijesti i opominjača.“

• Čak je poslan i ljudima i džinima sve do Sudnjeg dana.

• Uzvišeni Allah će pokazati veliku vrijednost i poziciju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu, kada će biti primljen njegov šefaat.

• Cijela zemlja je učinjena ispravnom za obavljanje namaza, dok su prijašnji vjerovjesnici obavljali molitve na isključivo određenim mjestima. Iz ovoga se izuzimaju pojedina mjesta koja ćemo, inšaAllah, spomenuti kasnije.

• Allah je olakšao Muhammedu i njegovome Ummetu, pa mu je zemlju učinio čistećom, kao što se navodi u još jednoj predaji: „Površina zemlje je abdest za muslimana, ako ne nađe vode, pa makar tako i deset godina.“ Tejemmum i namaz su odlike ovog Ummeta koje im je Uzvišeni Allah dao kako bi im olakšao iz Svoje obilne milosti.

• Zemlja je u osnovi čista i dozvoljeno je na njoj klanjati i njome tejemmum uzimati.

• Svaka vrsta zemlje je ispravna za uzimanje tejemmuma, bila ona pjeskovita, kamenita, rastresita, vlažna, suha.

• Tejemum otklanja hades kao što ga i voda otklanja.

• Imam Ahmed kaže da se tejemmumom otklanjaju i nedžaseti, dok preostala trojica imama kažu da se njime otklanja samo hades. Zadnje mišljenje je prihvatljivije, a to je mišljenje i Ibn Tejmijje.

109. Od Ammara b. Jasira, radijallahu anha, prenosi se da je rekao: „Vjerovjesnik , sallallahu alejhi ve sellem, me je poslao radi nekog posla, pa sam se odžunupio i nisam našao vode. Valjao sam se po zemlji kao što se valja životinja. Potom sam otišao Vjerovjesniku , sallallahu alejhi ve sellem, i to mu spomenuo,a on reče: „Dovoljno ti je da si učinio rukama ovako.“ Potom je rukama udario po zemlji jedanput, a onda potrao lijevom po desnoj, vanjski dio šaka i lice.“ Muttefekun alejhi, a tekst je Muslimov. U Buharijevoj verziji stoji: „Dlanovima je udario po zemlji, puhnuo u njih, a zatim potrao njima lice i dlanove.“

Koristi hadisa:

• Tejemmum je utemeljen za namaz i druge ibadete za koje je obavezno biti čist od hadesa.

• Pojašnjenje opisa tejemmuma: jedanput udariti rukama zemlju, potrati lice unutrašnjim dijelovima šaka (dlanovima), vanjski dio šaka potrati jednu po drugoj, bilo da s radi o malom ili velikom hadesu.

• Ukoliko se mnogo zemlje ili prašine zakači na rukama dozvoljeno je puhnuti da se prašina rasprši, a zatim potrati lice i šake.

• Dovoljno je jedno dodirivanje zemlje za ispravnost tejemmuma.

• Dozvoljeno je činiti idžtihad u pitanjima znanja i to u doba Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem, dok je Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, bio odsutan.

• Upotreba analogije i Poslanikova , sallallahu alejhi ve sellem, potvrda, jer je Ammar na potiranje zemlje gledao analogno kupanju vodom od džunupluka.

• Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio Ammaru da ponovi namaz, što ukazuje na pravilo da onaj ko bude činio neki ibadet Allahu iz neznanja, bit će poučen u budućnosti ispravnom postupanju, ali mu se neće narediti da ga obnovi.

• Kaže Ibn Tejmijje: Ako nešto izostavi nepoznavajući njegovu obaveznost, kao npr. da klanja bez smirenosti, ispravno mišljenje je da ne ga treba obnavljati pošto već prođe vrijeme tog namaza, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao onome ko je neispravno obavljao namaz: „Idi i klanjaj, jer nisi klanjao.“

• Olakšanost primjene ovog Šerijata. „ On vam u vjeri nije propisao teškoće.“

110. Od Ibn Omera, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tejemmum se sastoji od dva udaranja (dodirivanja površine zemlje). Jedno dodirivanje je za lice, a drugo za ruke do iznad laktova.“ Prenosi ga Ed-Darekutni, a imami su složni da je ovaj hadis nepotpunog lanca prenosilaca.

Koristi hadisa:

• Tejemmum, prema ovoj predaji, sastoji se od dva dodirivanja zemlje.

• Jedno dodirivanje je za potiranje lica, a drugo za potiranje ruku.

• Hadis se suprotstavlja prethodnom Ammarovom hadisu u kome se spominje samo jedno dodirivanje zemlje.

Učenjaci su rekli:

a) Ammarov hadis je kod El-Buharija i Muslima, a Ibn Omerov kod Ed-Darekutnija koji se nije obavezao da će prenositi isključivo vjerodostojne hadise (njegov metod).

b) Ammarov hadis svojim lancem seže do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a Ibn Omerov hadis je ustvari govor samog Ibn Omera.

c) Sve ostale predaje koje spominju dva dodirivanja zemlje su prekinutog lanca ili su spojenog lanca ali slabe.

• Ibn Abdulberr (malikijski učenjak umro 463 h.g. Poznate knjige su mu: Et-Temhid-komentar Malikovog Muvetaa, Džami bejanil ilmi ve

fadlihi-Sveobuhvatni pokazatelj znanja i njegove vrijednosti, prevedena kod nas, i druge knjige) kaže da su sve predaje sa dva dodirivanja slabe, a Ebu Zur’a (predvodnik hafiza hadisa, Ubejdullah ibn Abdulkerim Ebu Zur’a, rođen210-umro 264 h.g.). Imao je svoj Musned. Govorio je: „Pamtim dvjesto hiljada hadisa kao što neko od vas pamti Kulhuvvalau ehad.“) kaže da je ova predaja od Ibn Omera batil (ništavna).

• Zato se jedino može uzeti Ammarov hadis. Imam Ahmed kaže: „Ko kaže da se tejmmum uzima do iznad laktova, postupio je po svome vlastitom nahođenju.“

Razilaženje učenjaka:

a) Ahmed smatra da je ispravno jedno dodirivanje zemlje sa potiranjem šaka bez podlaktica.

b) Et-Tirmizi kaže da je ovo mišljenje velikog broja ashaba i učenjaka, a od njih su: Alijj, Ammar, Ibn Abbas, Ata’, Eš-Ša’bi, Ishak, Ibnul-Munzir, zahirije, Ibn Tejmijje, Ibnul-Kajjim, Eš-Ševkani i dr.

c) Preostala trojica imama smatraju da se zemlja dodiruje dva puta, jedanput za lice, a drugi put za ruke do iznad laktova. Argumentirali su ovim slabim hadisom.

111. Od Ebu Hurejrea, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Površina zemlje je abdest za muslimana ako ne nađe vode, pa makar i deset godina. Kada nađe vodu, neka se boji Allaha i neka njome opere svoju kožu.“ Prenose ga El-Bezzar (hadiski autoritet Ahmed ibn Amr Ebu Bekr El-Bezzar 210-292 h.g) i Ibnul-Kattan (malikijski učenjak iz Kordove, muhaddis umro 460 h.g.) koji kaže da je vjerodostojan, dok Ed-Darekutni kaže da je mursel. Postoji slična predja kod Et-Tirmizija za koju kaže da je vjerodostojna. Hadis je sahih.

Koristi hadisa:

• Utemeljnost uzimanja tejemmuma kada nema vode. Kaže Ibn Tejmijje: „Ko ne bude htio klanjati sa tejemmum, kada postoji potreba, svrstao se među židove i kršćane, jer je tejemmum posebno određen za Muhammedov , sallallahu alejhi ve sellem, Ummet.“

• Koliko god vremenski ne bilo vode tejemmum je adekvatna zamjena.

• Dozvoljenost uzimanja tejemmuma bilo kojom vrstom zemlje.

• Tejemmuma odstranjuje hades, a nije samo povod da se dozvoli obavljanje ibadeta, jer ga je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao ‘vuduom’ – abdestom, i traje koliko traje i abdest dok se ne izgubi (tj. nije ograničen samo na jedno namasko vrijeme).

• Pronalazak vode kvari tejemmum i potrebno je uzeti abdest vodom za obavaljanje ibadeta.

• „Deset godina“ nisu ograničenje za istek tejemmuma, već samo primjer za mogući vremenski period njegovog uzimanja.

Razilaženje učenjaka:

a) Hanbelije kažu da tejemmum je samo opravdanje za uzimanje obavljanje namaza i ostalih ibadeta ua koje je potreban abdest, ali da se njime ne odstranjuje hades (stanje džunupluka i stanje osobe bez abdesta, veliki i mali hades).

b) Hanefije kažu da tejemmum odstranjuje hades i da je adekvatna zamjena za abdest. Ovo je mišljenje i Ibn Tejmijje koji kaže da je ovo razilaženje više terminološko nego praktično.

112. Od Ebu Se’ida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Dvojica ljudi krenula su na putovanje, pa je nastupio namaz, a sa sobom nisu imali vode. Potom su tejemmum uzeli čistom površinom zemlje i klanjali. U istom namaskom vremenu su našli vodu, pa je jedan od njih uzeo abdest i ponovio namaz, a drugi to nije učinio. Potom su došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i to mu rekli. Onome što nije ponovio namaz rekao je: “Postupio si u skladu sa sunnetom i tvoj namaz je ispravan:” Drugom je rekao: “Ti imaš dvije nagrade.” Prenose ga Ebu Davud i En-Nesai.

Iz hadisa se uzima:

• Utemeljenost tejemmuma i njegovog prakticiranje u doba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,.

• Gubitak vode je jedno od opravdanja za tejemmum. “A ako ne nađete vode, onda tejemmum uzmite čistom površinom zemlje.”

• Dozvola uzimanja tejemmuma bilo kojom površinom zemlje zbog općenitosti ovog i drugih hadisa.

• Tejemmum se uzima zemljom ili predmetom od zemlje i nije ga dozvoljeno uzimati nečim što je nečisto. “….čistom površinom zemlje.”

• Ko klanja s tejemmumom, pa nađe vodu kasnije, neće ponavljati namaz. Ovo je mišljenje četvorice imama.

• Hadis u kome se kaže: “Kada nađe vodu, neka se boji Allaha i neka njome opere svoju kožu.“ je općenitog značenja, a ovaj Ebu Seidov hadis ga pobliže određuje, tj. kao da se želi reći: Kada nađeš vodu prije namaza u njegovom vremenu, a već si džunup, onda se okupaj (operi kožu).

• Onaj ko ponovi namaz ima duplu nagradu za njegovo klanjanje sa tejemmumom i abdestom, ali je bolje držati se sunneta.

• Dozvoljenost idžtihada u doba Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem, kada je odsutan.

• Učenjaci se razilaze u pogledu dozvoljenosti uzimanja tejmmuma svakom površinom zemlje: Ahmed i Šafija kažu da je jedino ispravno zemljanom prašinom i dokaz su im riječi: „Potarite se po licima i rukama.“ , jer je potrebno da na rukama ostane nesto prašine prilikom dodirivanja zemlje. Dokaz im je i hadis: „Dobra zemlja (turbetuha) nam je učinjena čistećom, kada nemamo vode.“ (Muslim)

• Ebu Hanife i Malik smatraju da je dozvoljeno bilo kojom površinom zemlje, sa prašinom ili bez, kao što su: pijesak, slana zemlja, šljunak, kamenje, trava, drveće, lišće i sl. Nisu ništa izuzeli od onoga što je na površini zemlje. Ovo je opredjeljenje šejhul-islama Ibn Tejmijje i Ibnul-Kajjima.

113. Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi se da je za riječi Uzvišenog “A ako budete bolesni ili na putovanju…”, da je rekao. “Ako čovjek bude imao rane ili posjekotine sa Allahovog puta, pa se odžunupi, i bude se pribojavao da će umrijeti ukoliko se okupa, onda će uzimati tejemmum.” Prenosi ga Ed-Darekutni kao mevkuf, El-Bezzar sa potpunim lancem, a Ibn Huzejme I El-Hakim kažu da je sahih. Hadis je, ipak, mevkuf. (mevkuf je predaja koja se pripisuje ashabu, svejedno da li imala potpun ili nepotpun lanac)

Iz hadisa se uzima:

• Ibn Abbasov tefsir ovoga ajeta vezano za rane, a inače svaka vrsta bolesti prilikom koje bi voda nanije izvjesnu štetu, dozvoljava uzimanje tejemmuma, makar to i ne vodilo u smrt.

• Učenjaci su rekli: Ko se pribojava da će upotrebom vode pogoršati bolest, nanijeti sebi štetu, usporiti liječenje I sl. Dozvoljeno mu je koristiti tejemmum dok se ne izliječi.

• Na putovanju postoji potreba za tejemmumom, zbog čestog nedostatka vode, ali putovanje samo po sebi ne dozvoljava uzimanje tejemmuma, kada ima vode.

114. Od Alijja, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: „Slomio sam ruku, pa sam upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i on mi naredi da uzimam mesh (potirem) po zavojima.“ Ibn Madže ga prenosi, a u lancu je prenosilac koji je veoma slab. Hadis je slab.

Iz hadisa se uzima:

• Utemeljnost potiranja po zavojima, gipsu, langetama i sl. ćime se učvršćuju kosti.

• Potiranje po zavojima se razlikuje od potiranja po mestvama, turbanu ili mahrami u nekim propisima:

a) Po zavojima se uzima mesh za mali i veliki hades, za razliku od mestvi, turbana i mahrame, jer su samo za mali hades.

b) Potiranje po zavojima vremenski traje dok se rana ili lom ne zaliječe. Mesh po mestvama je jedan dan i noć za onoga ko je u svome prebivalištu, a tri dana i noći za onoga ko je na putovanju.

c) Mesh po zavojima se čini po cijelom zavoju kod malikija, šafija i hanbelija, dok hanefije kažu da je dovoljno potrati većinu. Dok se inače potire po dijelu mestvi, turbana i mahrame.

d) Ispravno je da se prilikom stavljanja zavoja, gips i sl. ne mora biti u stanju čistoće da bi kasnije potiranje bilo važeće, dok je to uslov pri potiranje po mestvama, turbanu i mahrami.

• Ovaj i sljedeći hadis se uzimaju kao dokaz za potiranje po zavojima i ukazuju na lahkoću ovog Šerijata.

115. Od Džabira, radijallahu anhu, prenosi se da je neki čovjek ranjen u glavu, pa se okupao i nakon toga umro: „Dovoljno mu je bilo da je uzeo tejemmum i da je oko svoje rane stavio zavoj, a potom po njemu potrao i preostali dio tijela oprao.“ (Ebu Davud sa lancem u kojem ima slabosti, i postoji razilaženje oko njegovih prenosilaca).
Iz hadisa se shvata:
• U hadisu se detaljno navodi sljedeće: Džabir je rekao: „Krenuli smo na putovanje, pa jednog našeg saputnika udari kamen u glavu i napravi mu ranu. Potom je doživio poluciju u snu. Pitao je saputnike kako da postupi: „Da li znate za kakvu olakšicu da bih mogao uzeti tejemmum. Rekli su: „Ne. Nemamo za tebe olakšicu sve dok možeš koristiti vodu.“ Potom se okupao, pa je umro. Kada smo došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, obaviješten je o ovome događaju, pa je rekao: „Ubiše ga, Allah ih ubio! Zašto nisu pitali kada nisu znali, jer je pitanje lijek za neznanje. Dovoljno mu je bilo da je uzeo tejemmum i da je oko svoje rane stavio zavoj, a potom po njemu potrao i preostali dio tijela oprao.“
• Ovaj hadis je u suglasnosti sa Kur’anom u kome se kaže: „A ako ste bolesni…“ i nije u suprotnosti sa ispravnim sunnetom koji dozvoljava potiranje po ranama i prijelomima. Hadis je slab, ali je po značenju, uz druge hadise, ojačan.
• Hadis ukazuje na utemeljenost potiranja po zavojima, svejedno radilo se o rani ili prijelomu kosti.
• Obavezno je potrati po cijelome zavoju a ne dijelu zavoja.
• Preostali dio tijela je obaveza oprati.
• Učenjaci su rekli: Može se desiti da na jednom tjelesnom organu se mogu sastati tri stvari: pranje, potiranje i tejemmum. – Pranje za istaknuti dio organa, potiranje po zavoju i tejemmum po onome što pokriva zavoj od zdravog dijela tijela, jer zavoj prelazi nužni dio za prekrivanje, ali postoji strah za ranu ako bi se skinuo.

116. Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: „Od sunneta he da čovjek sa tejemmumom klanja samo jedan namaz, a zatim da uzme tejemmum za drugi namaz.“ (Prenosi Ed-Darekutni sa veoma slabim lancem)

Iz hadisa se uzima:

• Kada ashab kaže da je nešto sunnet, onda za te riječi važi propis kao da ih je Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, izrekao.
• Nije dozvoljeno, kako se vidi iz ovoga hadisa, sa tejemmumom klanjati osim jedan namaz, međutim, pojašnjenje ispravnoga mišljenja će kasnije doći.
• Obaveza je uzeti tejemmum za sljedeći namaz.
• Hadis je generalan, svejedno radilo se o klanjaju dva namaza u jednom namaskom vremenu ili posebno.
• Oni koji su prihvatili ovo mišljenje opravdavaju ga navodom da je tejemmum nužda koja je dozvoljena radi obavljanja ibadeta, a ne odstranjuje hades poput abdesta.

Razilaženje učenjaka:

a) Poznato razilaženje oko toga da li tejemmum otklanja hades ili samo dozvoljava obavljanje ibadeta. Oni koji zastupaju da tejemmum samo dozvoljava obavljanje ibadeta, smatraju da je obaveza ga uzimati za svaki namaz.
b) Ispravno je mišljenje da tejemmum zamjenjuje abdest i da mu je identičan u svim propisima, dok se ne pojavi voda, što je mišljenje većine isl. pravnika, i uzimajući u obzir da je hadis slab.
c) Stoga, ispravno je mišljenje da se sa jednim tejemmumom može klanjati više farzova i nafila sve dok se ne nađe voda ili tejemmum ne pokvari nešto što kvari i abdest.

Pripremljeno prema djelu ”Bulugul-meram”.

Prvi put objavljeno: četvrtak, 09 Travanj 2009 04:25

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: Husnija Sarkić
Nema sumnje da musliman mijenja svoje stanje, ponekad bude bolestan, a ponekad zdrav. Neke od bolesti koje ga zadese su manje a neke više opasne, a mudrost Allaha, dželle – še’nuhu, je u njihovom određivanju. Te bolesti niko ne može izliječiti osim Allah, dželle – še’nuhu. On izliječi koga hoće, a ostavlja bolesnog koga hoće. Neke od tih bolesti budu čak uzrok smrti. I sve je to od Njegove mudrosti. I pored toga, dozvolio je Allah, dželle – še’nuhu, da čovjek traži uzročnike bolesti, a da istovremeno bude potpuno oslonjen na Njega.
Načini liječenja su mnogobrojni. Neki se ostvaruju rukjom i dovama i to bivaju najveći uzročnici izlječenja. Također, mogući su i materijalni, odnosno medicinski (المحسوسة) uzročnici izlječenja, koji su poznati kroz Objavu ili iskustvo i praksu.
MIŠLJENJE FAKIHA O PITANJU LIJEČENJA

Islamski učenjaci imaju tri stava o liječenju:
Vadžib – to je mišljenje nekih potonjih (المتأخرون) malikija, šafija i hanbelija;
Mustehab – i to je mezheb šafija;
El-dževaz – dozvoljeno – sljedbenici ovog mišljenja su se podijelili na četiri mišljenja:
Da je apsolutno dozvoljeno (dzevaz mutlak). To je hanefijski stav i stav nekih malikija;
Poželjno je. Ovo je mišljenje nekih malikija i odabrano mišljenje kod nekih hanbelija;
Bolje ga je ostaviti. Ovo je opet mišljenje nekih hanefija, malikija i hanbelija koji navode da je liječenje mekruh. Rekao je Kurtubi da je ovo mišljenje nekih istaknutih prvaka, među kojima je spomenuo Ibn Mes’uda, Ebu Derda’a, radijallahu ‘anhuma, i neke tabi’ine.
Bolje da ga ostavi onaj ko ima jak tevekkul, a bolje da se liječi onaj ko je slab, ko nije izdržljiv. I to je mišljenje nekih šafija. (Hasan b. Ahmed El – Feki, Ahkjamu el-edvijetu fi eš-šeri’ati el-islamijeti, str. 27-28.)

DOKAZI DOZVOLJENOSTI LIJEČENJA

Hadis koji bilježi Buharija od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Nije spustio Allah bolest a da za nju nije spustio lijek.“ (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, Ed-daru Er-rejanu lit-turasi, Kairo, 1987., X/141.)
Hadis koji bilježi Muslim od Džabira, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Za svaku bolest postoji lijek, ako se upotrijebi pravi lijek, bolesti nestaje, uz Allahovu dozvolu.“ (Muslim, Sahih, Knjiga o miru, br.2204; Ebu Davud: Knjiga o medicini, br. 3874.)
Hadis: „Liječite se, zaista Allah, azze ve dželle, nije dao ni jednu bolest a da za nju nije dao lijek, osim jedne bolesti; starosti.“ ( Bilježi ga Ahmed u Musnedu, Buhari u Edebul-mufredu, Ebu Davud u knjizi o medicini: 3855, Et-Tirmizi, 4/383 i kaže da je hasenu-ssahih. Kaže Hakim da mu je sened vjerodostojan.)
Ovi hadisi su dokaz dozvoljenosti liječenja. Čak se posljednjim hadisom iznosi naredba liječenja. Ako se ovo naređenje ne odnosi na obavezu, onda je mendub.
Oni koji su rekli da je bolje ostaviti liječenje kao dokaz navode dva hadisa:
Od Ataa ibn Ebi Rebaha, rahimehullah, prenosi se da je rekao: „Ibn Abbas, radijallahu ‘anhuma, me upitao: ‘Hoćeš li da ti pokažem stanovnicu Dženneta?’ Rekao sam: ‘Naravno!’ Rekao je: ‘Ova crnkinja je došla Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i rekla: ”Imam padavicu i otkrivam se kad me zadesi, pa moli Allaha za mene!” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, joj reče: ”Ako hoćeš strpi se i dobit ćeš Džennet, a ako hoćeš molit ću Allaha da te izliječi.” Rekla je: ”Strpit ću se.” Potom je rekla: ”Otkrivam se kada me to zadesi, pa moli Allaha da se ne otkrivam.” Pa je uputio Allahu dovu za nju.’“ (Muttefekun ‘alejh; Buhari mea’ el-Feth, 6/114; Muslim bi šerhi Nevevi, 16/131.)
Prenosi Ibn Abbas, radijallahu ‘anhu, poduži hadis o onima koji će ući u Džennet bez polaganja računa i patnje, u kojem se navodi da su oni opisani kao: „Oni koji nisu tražili da im se uči rukja.“ I ovaj hadis je muttefekun ‘alejh. (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, 1/199.)

Rekao je Ebu Umer ibn Abdul-Berr El-Maliki El-Andelusi, rahimehullah: „Bili su u ovom ummetu velikani, najbolji prethodnici, učenjaci i skupine koji su trpili bolest, dok ih Allah nije izliječio, a bilo je među njima doktora i učenjaka, koji ih nisu zbog toga ukorili.“ (Et-Temhid: 5/78)
Ibn Tejmije spominje da se skupina ashaba i tabi’ina nije liječila, kao što su Ebu Bekr, Ubejj ibn Ka’b i Ebu Zerr, radijallahu ‘anhuma. (Medžmu’ul-Fetava: 21/564)

REZIME

U navedenim mišljenjima razmimoilaženja i suprotstavljanja objašnjavamo tako što svako mišljenje odgovara određenoj situaciji. Rekao je Ibn Tejmije: „Ljudi su se razišli po pitanju liječenja: da li je mubah, mustehab ili vadžib? A najispravnije je da ponekad biva haram, ponekad mekruh, ponekad mubah, ponekad mustehab, a ponekad vadžib.“ ( Medžmu’ul-fetava: 12/18) Haram biva zbog lijeka koji se uzima, kao što je upotreba alkohola, ili zbog onog što bude u toku liječenja, kao npr. da liječnik gleda u ono što je avret u toku liječenja, bez nužde. Vadžib je onda kada život oboljelog bude u pitanju ako se ne bude liječio.
Šejhu Muhammedu Salihu El-Usejminu postavljeno je pitanje o propisu liječenja, pa je odgovorio: „Propis liječenja se može podijeliti u nekoliko vrsta: Ako prevladava mišljenje da će lijek koristiti, a velika je mogućnost štete njegovim ostavljanjem, tada je liječenje obavezno – vadžib; ako prevladava mišljene da će lijek koristiti, a ne postoji mogućnost štete njegovim ostavljanjem, tada je liječenje bolje od njegovog ostavljanja; Ako se izjednače mogućnosti tada je ostavljanje liječenja bolje. ( Fetawa fi ahkami-l-dženaiz od šejha Muhameda Saliha El-Usejmina, sabrao fetwe Fahd ibn Nasir Es-Sulejman, Daru Es-Surajja, I izdanje, Rijad, 2003. godine, str. 13.)

DA LI JE RUKJA IBADET?

Rukja je ibadet Uzvišenom Allahu. Ona je jedno od najboljih djela. Naveli smo već mišljenja oko njene propisanosti. Rako je Ibn Tejmijje, rahimehullah: „Istjerivanje džina spada među najveće oblike džihada, stoga on (misli se na učača rukje) bi se trebao paziti da ne pomaže svom neprijatelju da ga nadvlada preko vlastitih slabosti – grijeha.“ (Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str.99.)

PITANJE OSTAVLJANJA LIJEČENJA KUR’ANOM

„Što se tiče ostavljanja (opsjednutog) prijatelja bez da mu se pomogne, to je isto kao ostavljanje onoga koji je napadnut. Pomaganje napadnutom je farzi-kifaje, svakome u skladu s njegovim mogućnostima, kao što je izvješteno da je Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao, što se navodi u oba Sahiha: “Musliman je brat svakom muslimanu, on ga ne ostavlja u potrebi, niti mu nanosi štetu, …” (Sunen Ebu Davud, Mektebetul – me’arif, Rijad, bez god. izdanja, br. 4893. Njegovu vjerodostojnost potvrdio je Albani. Ovaj hadis je prenio ‘Abdullah ibn Omer, a postoji i druga predaja od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu.)
Ako on nije u mogućnosti da mu pomogne ili je zauzet nečim što je više obavezujuće, ili je neko drugi otišao da pomogne opsjednutoj osobi, njemu više nije obaveza da to učini. Ako je, s druge strane, on jedini prisutan, a nije zauzet nečim što je više obavezujuće, to mu onda postaje prijekom naredbom da istjera džina iz opsjednute osobe.“ Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str.108-109.Uzvišeni Allah je rekao: „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih…“ „Ako su okolnosti izvan mogućnosti ne bi se trebao izlagati nevoljama uzimajući ono što nije kadar obavljati.“(Prethodni izvor, str.99)
Prema tome, učiti rukju opsjednutoj osobi je farzi-kifaje onome ko ispunjava uvjete za to, kada se pokaže nužna potreba, ali je rukju kao zanimanje bolje izbjeći.

UVJETI ZA ONOG KOJI LIJEČI KUR’ANOM

Mnogi autori u literaturi koja se bavi ovom tematikom navode određena svojstva* – (Ovakav odabir nalazimo kod dr. Muharema Štulanovića, za kojeg s pravom možemo reći da je prenosilac znanja o ovoj oblasti kod nas u vrijeme poslije rata, kad se ono bilo potisnulo iz prakse i običaja naših muslimana usljed zabrane bavljenja egzorcizmom od strane komunističkog sistema. O ovoj vrsti liječenja moglo se potvrdno slušati samo od najstarijih praktičara vjere, koji su poznavali one koji su se bavili ovakvom metodom liječenja, koju su ljudi nazivali „istjerivanje šejtana“. Čak su u tome bile umješne i žene. Naravno, njih su uvijek predstavljali kao dobre vjernice i nisu ih ničim lošim okarakterizirali u svojim govorima (što govori o njihovim svojstvima)- i uvjete* (Vidi naslov: Svojstva učača rukje, Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, Fikhski propisi, istine i kontroverze, IPA Bihać, Bihać 2005. godine, str.48. i : Kakav treba biti onaj koji liječi, Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, Udruženje za promociju i afirmaciju mladih intelektualaca „PAMI“, Sarajevo, 2006.,str. 86.) , – koji se trebaju naći kod onih koji se bave liječenjem. Iako su to bitni uvjeti, bolje je da su to svojstva onih koji se bave liječenjem. Ibn Tejmijje, rahimehullah, nazvao je onog koji liječi Kur’anom, mudžahid.
Dakle, svojstva učača rukje su:
-da bude na akidi selefa, popraćenoj praksom u riječima i djelima;
-da ima jekin u to da je Kur’an lijek, a da je Allah, subhanehu ve te’ala, Onaj koji liječi;
-da je poznavalac islamske doktrine o džinima;
-da je poznavalac fikha (Navodi se kao uvjet i poznavanje šejtanskih spletki i zavođenja. Vidi Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 79. Primjer kada je Ibn Tejmijje, rahimehullah, učio oboljelom mladiću od ludila rukju, pri čemu „se džinica javila i rekla: -Ja ga volim. Rekao joj je: Ali on tebe ne voli. Rekla je: Želim na hadždž s njim. Rekao je: On ne želi na hadždž s tobom. Rekla je: Izaći ću zbog tebe. Rekao je: Ne, izađi pokoravajući se Allahu i Poslaniku. Rekla je: Dobro, izlazim. Nakon toga, čovjek je sjeo okrenuo se lijevo-desno i rekao: Šta ću ja kod šejha?“)
-lijepo je da je oženjen onaj ko se bavi liječenjem;
-treba biti u stalnoj pokornosti Allahu, dželle-še’nuhu, sa ihsanom;
-da ne čini grijehe u govoru i djelima;
-da redovno praktikuje sve vidove dnevnog zikra;
-da ima iskren i ispravan nijet kod liječenja.

ŠTA UTIČE NA USPJEŠNOST RUKJE

Prije svega, nužno je napomenuti da se ništa ne dešava bez Allahove volje i odredbe, od dobra ili zla. „Prenosi se da je ‘Ubade bin Samit, r.a., na svojoj samrti rekao svome sinu: ‘Sine moj! Ti nećeš okusiti slast pravog imana sve dok ne budeš znao da te nije moglo mimoići ono što te zadesilo, niti zadesiti ono što te mimoišlo.’“ (Muhammed Neim Jasin, Iman: temelj-suština-negacija, prijevod Zuhdija Adilović, VSK za pomoć BiH, Sarajevo, 1998., str. 105.)
Prema tome, samo izlječenje je stvar Allaha, dželle-še’nuhu, i moramo znati da je stanje svakog od nas u Allahovim rukama. Pored navednih uvjeta koje treba da ispuni učač rukje i svojstava koja treba da ima kod sebe, bitno je i postavljanje onog koji se liječi prema samom činu liječenja, bez obzira na njegovu bolest, njenu težinu, zastarjelost ili stadij. Dva su ubjeđenja koja se moraju naći i kod učača i kod oboljelog: da Allah doista sve može i da je Kur’an lijek.
Dakle, bude li imalo sumnji u jedno od ovo dvoje, izlječenje se dovodi u pitanje. Prvo se razumijeva tako što nema ništa a da Allah ne može, pa i izliječiti nekog ko je bolestan, a drugo se razumijeva tako da se ne javlja sumnja da možda tom i tom oboljelom Kur’an nije lijek, i da je kod njega riječ o psihičkoj bolesti medicinske prirode. Smiješno je za učača rukje da tako što i kaže.
„Liječenje napada koji su posljedica duševne opsjednutosti zahtjeva dva faktora, jednog od strane opsjednute osobe, a drugog od strane liječnika.
Što se tiče opsjednutog čovjeka od njega se zahtjeva lična snaga, iskreno okretanje Stvoritelju svih stvorenja i ispravan način traženja utočišta, gdje će srce i jezik biti u harmoniji. Jer, uistinu ovaj način liječenja je, zapravo, bitka i ratnik neće biti kadar pobijediti neprijatelja ako ne ispuni dva uslova: da samo njegovo oružje bude jako i oštro i da mu ruka bude čvrsta. Za slučaj da jedan od ova dva uslova ne budu ispunjena, dugi mač neće biti od koristi. Šta ako oba ova uslova nedostaju? Srce će biti u stanju opustošenosti i potpunog uništenja u odnosu na Tevhid, vjere u Allaha, bojazni od Allaha i okretanja Njemu. Kao takvo, ono će biti razoružano i bespomoćno.
Potreba koju liječnik mora ispunjavati je da on također posjeduje oba ova faktora, u tolikoj mjeri da onaj koji istjeruje džinna treba samo da kaže: „Izlazi iz njega!“ ili „Bismillah“, ili „La havle ve la kuvvete illa billah“, da bi postigao cilj.“ (Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str. 154 – 155.)

POSLJEDICE RUKJE

Bez obzira na ishod rukje, ona može imati i negativne posljedice po učača, onog koji se liječi i džinne. Što se tiče učača ona može biti napad i uznemiravanje od strane džinna zbog njegove slabosti. Što se tiče onog koji se liječi, bolest može biti povećana, a što se tiče džinna, oni zadobivaju udarce, oboljevaju pa čak i umru.
Muhammed ibn Abdullah eš – Šibeli, rahimehullah, u svojoj knjizi Akamul el – Merdžan, navodi odgovore na pitanja vezana za liječenje od šejhul – islama Ibn Tejmijje, u koje se kaže: „Ukoliko bolesnik ozdravi dovom, zikrom, naredbom ili zabranom džinnima, udaranjem, grđenjem, proklinjanjem ili sličnim govorom cilj je postignut, bez obzira što to podrazumijeva oboljevanje nekih džinna ili njihovu smrt. To nije nepravedno prema njima, sami su sebi nepravdu nanijeli, ako učač rukje nije bio nepravedan prema njima kao što to rade sihirbazi pa narede ubistvo ili zatočenje džinna koji ne zaslužuje biti ubijen ili zatočen. Tada im se džinni svete, a ako ne mogu njima, onda njihovoj djeci, ženi ili stoci.
Onaj ko u odbrani od njih bude pravedan, što su naredili Allah i Njegov Poslanik, nije učinio nikakvu grešku. On se samo pokorava Allahu i Poslaniku pomažući nevoljnicima i onima kojima je nanesena nepravda na šerijatski način, bez širka i nepravde prema stvorenjima. Takve džinni ne uznemiruju ili zbog znanja da su pravedni, ili što im ne mogu ništa. Ukoliko je džinn nepokoran, a učač slab, može se dogoditi da ga uznemiri.“ (Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 80. Vidi isto Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str. 96-97.)

Što se tiče oboljelog i posljedica koje se mogu javiti, one se uglavnom odnose na ispravan odnos prema liječenju. Ako bolesnik moli džinne za svoje ozdravljenje ili se na bilo koji način pouzda u njih, pa čak i preko sihirbaza koji mu tu uslugu čine, vjerovatnost je veća da će ih džinni još više napadati, a samim tim će biti jači oni koji su ih opsjeli, shodno kur’anskom ajetu: „I bilo je ljudi koji su pomoć od džinnova tražili, pa su im tako obijest povećali.“ „Tj. smatrali smo da smo mi odabraniji od ljudi, jer su oni tražili utočište kod nas kada bi se našli u kakvoj kotlini ili jezivom mjestu u pustinji ili drugdje, kao što je bio običaj Arapa u džahilijetu. Oni su tražili utočište kod džina, velikana tog mjesta, da im nečim ne naude. Pošto su džini vidjeli da se ljudi njih boje, odvažili su se protiv njih i povećano im nanosili neprijatnost i strah.“ (Ibn Kesir, Tefsir Ibn-Kesir, str. 1435.)

KOME SE UČI RUKJA?

Nema smetnje da se rukja uči svakoj osobi koja ima potrebu za liječenjem. Dakle muslimanu, ali i nemuslimanu. Osnova u Šerijatu što se tiče običaja je dozvola, (اباحة), osim ako nije došla izričita zabrana (u tekstovima), a što se tiče ibadeta, osnova je zabrana, osim ako nije došla izričita naredba ili dozvola. (والأصل في عاداتنا الإباحــــة حـتى يجـيء صـارف الإباحـة, وليس مشـروعا مـن الأمــــورغيرُ الذي فـــي شرعنا مذكور , Dr. Mustafa b. Kerametullah Mehdum, Revdatul – fevaid šerh menzumetil – kavaidi libni Si’di, Darul – Išhilija, 1999.)
Kako prema ovom tretiramo pitanje učenja rukje nemuslimanima? Pošto smo već rekli da je rukja ibadet, njena je osnova zabrana, ali pošto postoje tekstovi koji ju dozvoljavaju nemuslimanima, onda je možemo smatrati dozvoljenom. Već smo navodili hadise u kojima su ashabi učili rukju onima koji nisu muslimani, što se da iz analize hadisa vidjeti. Npr. hadis od Haridže ibn es – Salta, čiji amidža je učio Fatihu kao rukju, prolazeći pored ljudi, među kojima je bio jedan okovan u gvožđe, koji su mu se obratili riječima: „Čuli smo da je vaš prijatelj…“ ( Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, IV/533.); što asocira da ovi ljudi nisu bili muslimani. Još ću kao dokaz dozvoljenosti navesti sljedeću predaju:
U „Dva Sahiha“ prenosi se da je Ebu Seid el-Hudri rekao: „Grupa ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, otišla je na put. Na putu su došli do jednog logora beduina i tražili su njihovo gostoprimstvo. Beduini su ih odbili primiti, pa su ashabi odsjeli u blizini i krenuli na počinak. U međuvremenu, zapovijednik beduina razbolio se od uboda škorpiona. Njegovi su prijatelji pokušali sve što su znali (da ga izliječe), ali bez uspjeha. Napokon, otišli su i upitali ashabe da li imaju išta što bi izliječilo njihovog vođu. Jedan od ashaba je odgovorio: “Usitinu, slavljen neka je Allah, ja znam koje se djelotvorne dove uče kao lijek za otrovan ujed. Ipak, mi smo vas upitali da nas primite, a vi ste odbili da ponudite gostoprimstvo, i ja neću proučiti ove dove dok se ne nagodimo.” Beduini su ih obradovali i obećali nagraditi s nekoliko ovaca ako uspiju u liječenju njihovog vođe. Odmah zatim je ashab otišao u vođin šator i učio mu suru El-Fatiha, pljuckajući po njemu. Najednom, zapovjednik je povratio snagu kao da je čvrsta vrpca otpuštena. Kada su ga ashabi napustili, zapovijednik je povratio svu svoju snagu. Pošto su beduini ispunili svoje obećanje, ashabi su rekli: “Podijelimo nagradu!” Onaj ashab što je proučio rukju odgovorio je: “Ne činimo ništa dok se ne vratimo Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ispričamo mu naš slučaj.” Kasnije, kada su došli kod njega i ispričali mu šta se desilo, on je prokomentarisao: “Kako ste znali da je El-Fatiha rukja? Uistinu, bili ste u pravu. Sada, podijelite ono što imate između sebe i ostavite jedan dio i meni!“ (Sahih Muslim bi šerhi imam En–Nevevi, Mektebetu daru el – fejha, Damask, bez god. izdanja, IV/189, hadis: 2201.)

Ovdje možemo navesti i pozitivnu stranu učenja rukje onima koji nisu muslimani, uzevši u obzir da je to način predstvaljanja svoje vjere, njene primjenjenosti i istinitosti, dakle, da’va u kojoj daija nema potrebe da preže od bilo čega što treba da govori o islamu. Samim tim, Allahovom dozvolom, učenje rukje može biti sebeb nečijeg primanja islama.

Nastaviti će se inšallah. U nastavku, ”Ostala pitanja vezana za liječenje”.

Mail autora: husnija.sarkic@bih.net.ba

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Sead ef. Jasavić
Imam Ebul-Feredž Ibnul-Dževzi rhm., kaže: Mezheb Ebu Hanife rhm., po pitanju muzike jeste ono što nam prenosi Hibetullah b. Ahmed el-Hariri od Ebul-Tajjib el-Taberija rhm., koji kaže: „Ebu Hanife rhm., je mrzio pjevanje i ako je dozvoljavao pijenje „nebiza“. Slušanje pjesama je smatrao grijehom, i istog stava su bili ostali učenjaci Kufe poput: Ibrahima, Ša’abija, Hammada, Sufjan el-Sevrija i dr., i u tome se nikako nisu razilazili! Kaže: Ni međ’ učenjacima Basre se ne bilježi razilaženje po ovom pitanju tj. da su mrzili muziku i zabranjivali je izuzev onoga što se prenosi od Ubejdullaha b. el-Hasena el-Anberija, koji nije smatrao to strašnim.“ (Pogledaj: Telbisu Iblis, 1/282.)
Imam Abdullah el-Mevsili rhm., kaže: „Slušanje melahija je haram poput sviranja kadiba, deffa, frule i ostalog. Poslanik a.s., je rekao da je slušanje zvuka melahija-muzike, ma’asija-grijeh, sjedenje tamo gdje se svira je fisk-grijeh, dok je uživanje i naslađivanje muzikom nevjerstvo! Ove riječi nam ukazuju na težinu ovog prijestupa i grijeha! Ako čovjek nenamjerno bude slušao muziku opravdan je, a treba se potruditi da je ne sluša, shodno predaji kada je Poslanik s.a.w.s., stavio prste u uši kako ne bi slušao glas pjevačice. Od Hasen b. Zijada rhm., se prenosi da je rekao: Nije strašno udarati u deff na svadbenom veselju kako bi se obznanio brak. Ebu Jusuf rhm., je bio upitan da li mrzi udaranje u deff mimo svadbenog veselja npr. da majka udara u deff svome dijetetu bez imanja za cilj činjenje grijeha-fiska? Pa je rekao: Ne mrzim to; ono što mrzim jeste kada deff proprati poročna pjesma! Ebu Jusuf rhm., je rekao: U kuću iz koje se čuje zvuk frula i žica – uđi bez traženja dozvole (kako bi ih odvratio od grijeha), jer je odvraćanje od grijeha farz-obaveza, pa ako ulazak ne bi bio moguć osim uz dozvolu ova obaveza se nikada ne bi mogla sprovesti! Čovjek koji javno čini grijehe kod svoje kuće – imamu (državi), je obaveza da ga u tome spriječi, pa ako se pokaje dobro jeste, a ako ne onda će ga uhapsiti i kazniti bičevanjem, a može mu i kuću oduzeti!“ (Pogledaj: el-ihtijar li-Ta’alilil-Muhtar, 4/177.)

Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „U djelu el-Zehira stoji: Oko udaranja u deff prilikom svadbenog veselja postoji razilaženje tj. dozvoljava se deff koji nema dželadžile (metal), sa strana, dok je mekruh upotreba deffa sa dželadžilama. Razilaze se također i u vezi pjevanja na svadbenom veselju. Jedni smatraju to dozvoljenim kao i udaranje u deff.“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 7/461.)

Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „Deff, tabl (goč), berbet (žičani instrument nalik violini), i mizmar (duvački instrument) – ako se ukradu za njih se ne sječe ruka, jer ovi predmeti kod njih dvojice (Ebu Jusuf i Muhammed), nemaju vrijednost i na osnovu ovoga stava se izdaje fetva tako da neće obeštećenje plaćati onaj ko ih polomi. Po Ebu Hanifi onaj ko ih uzme isto kao da ih je polomio. Deff se koristi za igru i ima ih oblih i kockastih. Berbet sliči instrumentu el-‘Ud. Tabl-goč koriste gazije i oko njega ima razilaženja međ’ ulemom, ali je jače mišljenje da se neće kidati ruka zbog njega!“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 13/222.)

Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „U djelu el-Mi’iradž stoji: Melahi se dijeli na dvije vrste: 1. Zabranjeni – u šta spadaju instrumenti poput frule, ne bitno od čega je, te el-‘ud ili tanbura, shodno predaji od Ebu umame r.a., u kojoj Poslanik s.a.w.s., kaže: „Allah me je poslao iz milosti prema svijetovima, i naredio mi je da uništavam el-me’azif (žičane instrumente), i el-mezamir (duvačke instrumente)!“ (Da’if, Musned Ahmed b. Hanbel, br.22361.) Upotreba ovih instrumenata odbija od zikrullaha. 2. Dozvoljeni – u šta spada upotreba deffa prilikom sklapanja braka, kao i ostalih događaja u istom značenju tj. veseli i sretni događaji, dok je u ostalim situacijama njegova upotreba mekruh, shodno predaji od halife Omera r.a., kada je čuo zvuk deffa pa je poslao čovjeka da vidi zbog čega se svira, pa ako je zbog svadbe ne bi reagovao, a ako je zbog nečeg drugog polomio bi ih štapom. Upotreba deffa od strane muškaraca je mekruh u svakoj situaciji zbog poistovjećivanja sa ženama!“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 18/287.)

Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „Što se tiče deffa i goča, koji se sviraju pri svadbama i borbama – onaj ko ih ošteti nadoknadiće ih uz opštu saglasnost svih!“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 21/325.)

Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „U djelu el-Zehira, i ostalim, stoji: „Nema ničeg strašnog u tome da se udara u deff prilikom svadbi i bajrama, a isto tako nije strašno i da se zapjeva na svadbama i bajramima, ako nema propratnih grijeha (fisk)!“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 22/118.)

Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „Može se udarati u deff prilikom svadbenog veselja. Ebu Jusuf rhm., je bio upitan o korišćenju deffa mimo svadbenog veselja kao npr. da majka udara u deff svome dijetetu, bez propratnih grijeha naravno, na šta je odgovorio: Može. U djelu el-Zehira stoji: Dozvoljeno je pjevati na bajramima, a u djelu el-Siradžijja stoji: Dozvoljeno je i recitiranje stihova ako se u njima ne spominje grijeh!“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 22/209.)

Imam Muhammed ‘Ala’uddin el-Haskefi rhm., kaže: „… i svaka vrsta ružnih instrumenata proširenih među ljudima poput tanbura i frula, a ako nisu u pitanju ružni instrumenti poput el-huda’a i el-kasaba (trska), onda ne, izuzev ako se ne zloupotrijebe pa ljudi počnu skakati i igrati!“ (Pogledaj: el-Durr el-Muhtar, 5/482.)

Imam el-Serhasi rhm., kaže: „Neće se kidati ruka zbog (krađe), deffa, i instrumenata sličnih njemu…“ (Pogledaj: el-Mebsut, 11/333.)

Imam Burhanuddin b. Maze rhm., kaže: „Ulema se razilazi kada je u pitanju udaranje u deff pri svadbenim veseljima. Jedni smatraju da je to dozvoljeno shodno Ajšinoj r.a., predaji u kojoj stoji da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Obznanite brak i sklopite ga u džamiji i udarite u deffove zbog toga!“ (Sunen Tirmizi, br.1089.) Muhammed b. Sirin rhm., kaže: „Obaviješten sam da bi se halifa Omer b. el-Hattab r.a., raspitao, kada bi čuo zvuke veselja, pa ako bi mu rekli da je u pitanju svadba ili obrezivanje djeteta – ne bi reagovao. Drugi smatraju da je to svakako pokuđeno, shodno riječima Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Svako trošenje vremena od strane vjernika je pogubno izuzev njegova treniranja konja, vježbanja gađanja i igranja sa svojom ženom.“ (Tirmizi, Ibnu Madždže) Fekih Ebul-Lejs rhm., kaže: Deff koji se koristi u našem vremenu sa sanedžatima i halhalima je mekruh; razilaženje uleme je samo oko deffa koji se ranije koristio!“ (Pogledaj: el-Muhit el-Burhani, 5/287.)

Imam Fahruddin el-Zejle’i rhm., kaže: „Između halal i haram (odnosa), jeste deff i glas!“ (Tirmizi, Nesa’i, Ibnu Madždže) Islamski pravnici kažu: Deff koji se u ovom hadisu spominje jeste deff bez dželadžila sa strane (halhala), a Allah najbolje zna!“ (Pogledaj: Tebjinul-Haka’ik šerhu Kenzil-Deka’ik, 5/193.)

Imam Fahruddin el-Zejle’i rhm., kaže: „Fekih Ebul-Lejs rhm., kaže: Ovo što smo naveli od Ebu Jusufa i Muhammeda rhm., da se neće nadoknaditi šteta za deff i goč – to se misli na deff i goč koji se upotrebljavaju za razonodu i gubljenje vremena (lehv), ali ako je u pitanju goč kojeg koriste borci i lovci – on će se nadoknadit. Isti je slučaj i sa deffom koji se ne koristi za lehv i gubljenje vremena – i on će se nadoknadit ako se ošteti kao npr. deff koji se koristi za svadbe.“ (Pogledaj: Tebjinul-Haka’ik šerhu Kenzil-Deka’ik, 15/471.)

Imam Fahruddin el-Zejle’i rhm., kaže: „Ebu Jusuf rhm., je rekao: „Mrzim deff kojeg prati razvratno igranje i pjevanje!“ (Pogledaj: Tebjinul-Haka’ik šerhu Kenzil-Deka’ik, 16/339.)

Imam Muhammed b. Ebi Bekr el-Razi rhm., kaže: „Dozvoljeno je udarati u deff prilikom svadbenih veselja radi obznane braka, i dozvoljeno je udarati u goč prilikom obavljanja hadždža i borbi, radi obznane ne iz razonode.“ (Pogledaj: Tuhfetul-Muluk, 1/238.)

Imam Ibnu Abidin rhm., kaže: „Dozvola udaranja u deff je posebna za žene kako se to bilježi u djelu el-Bahr, prenijeto iz djela el-Mi’radž, nakon spomena toga da je dozvoljeno udarati u deff prilikom svadbenih veselja i ostalih sličnih srećnih događaja. Kaže: Udaranje u deff je mekruh muškarcima u svakom slučaju, zbog poistovjećivanja sa ženama!“ (Pogledaj: Hašijetu Reddil-Muhtar ‘ala Durr el-Muhtar, 5/482.)

Imam Ibnu Abidin rhm., kaže: „Moj cijenjeni otac rhm., je rekao: „Treba se udarati u goč u vrijeme sehura u mjesecu Ramazanu, kako bi se probudili oni koji su se uspavali.“ (Pogledaj: Hašijetu Reddil-Muhtar ‘ala Durr el-Muhtar, 7/154.)

Imam Ibnu Abidin rhm., kaže: „I ko bude pjevao ljudima – zbog toga što ih okuplja na grijehu (Hidaja i ostala djela). Imam Sa’ad efendi kaže da se ovo odnosi na pjevanje za pare. Razmisli. Što se tiče onoga koji pjeva sam sebi kako bi odagnao samoću – takvo što je po većini uleme dozvoljeno (‘Inaja). Imam el-‘Ajni i ostali smatraju ovaj stav ispravnim. Kaže: Ako u tome ima va’aza-savjeta i hikmeta-mudrosti, uz opštu saglasnost svih je takvo što dozvoljeno. Jedni su ovo dozvolili samo pri svadbama kao što je tada dozvoljeno udarati i u deff. Neki su ovo dozvoli u svakoj situaciji, dok su drugi ovo u svakoj situaciji zabranili. U djelu el-Bahr stoji: Mezheb je da je ovakvo postupanje u svakoj situaciji zabranjeno, što prekida svaku raspravku. Vanjsko značenje koje nam navodi djelo el-Hidaja jeste da je u pitanju veliki grijeh (kebira), pa makar to čovjek činio samome sebi, što autor također potvrđuje. Kaže: Neće se prihvatat svjedočenje od čovjeka koji sluša muziku-pjesmu (gina), ili ide i sjedi tamo gdje se svira i pjeva. Imam el-‘Ajni rhm., dodaje: Ili sjedi tamo gdje se poroci rade i gdje se pije pa makar on i ne pio alkohol, jer samo mješanje sa njima, i ostavljanje naređivanja dobra – obara ‘adalet – pouzdanost nekog čovjeka.“ (Pogledaj: Reddul-Muhtar, 22/200.)

Imam Šejhi-Zade rhm., kaže: „Što se tiče goča kojeg koriste borci ili hadžije ili lovci, ili pak deffa koji se koristi za svadbe ili se sa njime igraju djeca u kući – ako ih čovjek ošteti nadoknadiće njihovu štetu uz opštu saglasnost svih, kako se to bilježi u Šerhul-Kenzu od ‘Ajnijja rhm..“ (Pogledaj: Medžme’ul-Enhur fi Šerhi Multekal-Ebhur, 7/413.)

Imam Zejnuddin el-Razi el-Hanefi rhm., kaže: „Dozvoljeno je udarati u deff (koža s jedne strane instrumenta), pri svadbenom veselju (‘urs), radi obznane braka, a isto tako je dozvoljeno udarati u tabl-goč (koža s obije strane instrumenta), prilikom obavljanja hadždža i prilikom borbi, radi obznane ne iz razonode.“ (Pogledaj: Tuhfetul-Muluk, 1/238.)

Imam Ebu Bekr el-Kasani rhm., kaže: „Dozvoljeno je prodavati instrumente (alatul-melahi), poput: birbita (nalik violini), tabla (goč), mizmara (frule), deffa i ostalog, po imamu Ebu Hanifi rhm., ali je, po njemu, to djelo mekruh-pokuđeno, a što se tiče njegova dva učenika, Ebu Jusufa i Muhammeda, oni su stava da nije halal trgovanje s ovim stvarima, jer su to stvari pripravljene za razonodu i gubljenje vremena (telehhi), kao i za grijeh (fisk), i fesad (nered). To se neće smatrati imetkom pa ga zbog toga nije dozvoljeno ni prodavati. Imam Ebu Hanife rhm., smatra da je moguće koristiti navedene instrumente u halal-šeri’atske svrhe, koji će tada biti propratni elementi nekim korisnim stvarima tako da neće (zbog eventualne zloupotrebe), gubiti svojstvo imetka. Stav Ebu Jusufa i Muhammeda da su muzički instrumenti sredstva uživanja-razonode (alatut-telehhi), i fiska-grijeha, je i naš stav.“ (Pogledaj: Beda’i’ul-Sana’i, 4/335.)

Imam Ebu Bekr el-Kasani rhm., kaže: „Što se tiče onoga koji svira instrumente – njegov hal će se sagledat; ako bude svirao neke obične instrumente poput trske (kasab), ili deffa i sl., to nije strašno, i neće se zbog toga obarat pouzdanost (‘adalet), nekog čovjeka, ali, ako je u pitanju neki teži instrument poput ‘el-Uda (žičani instrument poput violine-gitare…), i sl., pouzdanost (‘adalet), takvog čovjeka spada, jer upotreba takvih instrumenata nikako nije halal!“ (Pogledaj: Beda’i’ul-Sana’i, 5/401.)

Imam Ebu Bekr el-Kasani rhm., kaže: „Neće se kidati ruka ako se ukrade neki muzički instrumenat poput goča, deffa, frule i sl., jer se ove stvari ne smatraju imetkom, ili u njihovom „imanju“ ima manjkavosti. Zar ne vidiš da onaj ko slomi muzički instrumenat neće nadoknađivati štetu shodno mišljenju imama Ebu Jusufa i Muhammed Šejbanije rhm..“ (Pogledaj: Beda’i’ul-Sana’i, 6/9.)

Imam el-Tahavi rhm., kaže: „Neki su dozvolili pjevanje na svadbi poput udaranja u deff. Ima onih koji su to dozvolili u svakoj prilici, dok ima i onih koji su ga zabranili u svakoj prilici. Ovo spominje imam ‘Ajni u čemu ga je slijedio el-Bakani. Kažem: u djelu el-Bahr i el-Mezheb stoji da je to u svakoj prilici zabranjeno, što prekida svako razilaženje. Očit stav koji se ističe u djelu el-Hidaje (Zahirul-Hidajeh), jetse da je u pitanju veliki grijeh, pa makar to čovjek činio sam za svoju dušu!“ (Pogledaj: Hašijetul-Tahavi ‘ala Merakijel-Felah, 2/311.)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje