Hvala Allahu.
Vjernici su potpuno uvjereni da je Allah najbolji Sudija i da je svaki zakon koji je u suprotnosti sa islamskim paganski zakon.
Allah Uzvišeni: Zar oni traže paganski sud? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje? (El-Maide, 50.)
Allah, postavljajući pitanje, ukazuje na čudnovatost da neki ljudi pored svoje tvrdnje da vjeruju u Allaha i u ono što je objavljeno Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, žele da im se sudi po drugom zakonu mimo islamskog.1
On Uzvišeni veli: Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred šejtanom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede. (En-Nisa, 60.)
Šejh Šenkiti veli: „Allah Uzvišeni pojašnjava da je veoma čudno to da oni koji imaju želju da im se sudi po neislamskom zakonu sebe nazivaju vjernicima. Njihova tvrdnja da vjeruju, a uz to žele da im se sudi po neislamskom zakonu, je čista laž koja izaziva čuđenje.“
Allah se kune Svojim Plemenitim Biće da onaj ko Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne uzme za sudiju u sporovima svojim, ne može biti vjernik. Ono što on presudi je čista istina u koju se mora i formalno i suštinski vjerovati.
Allah Uzvišeni veli: I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (En-Nisa, 65.)
Allah Uzvišeni je učinio obaveznim parničenje pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i učinio je to uslovom vjerovanja, jer vjerovanje nije ispravno ukoliko se sporovi rješavaju po drugom zakonu mimo islamskog.
Allah Uzvišeni veli: A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše. (En-Nisa, 59.)
Ibn Kesir, tumačeći ajet: ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet, veli: „Ovaj ajet ukazuje da nije vjernik u Allaha i Sudnji dan onaj ko svoje sporove ne rješava na temeljima Kur'ana i Sunneta.
Na osnovu kazanog, zaključuje se da je zabranjeno birati predsjednika koji neće da sudi po principima Kur'ana i Sunneta, jer glasanje za takvu osobu je potpomaganje zabranjenog.
Ako musliman bude prisiljen da ode na glasanje, onda će, ako je u mogućnosti pokušati da ne glasa za tog kandidata, a ako već mora, pod prisilom da za njega glasa, onda smatramo da u tome nema problema, jer Uzvišeni veli: …osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri… (En-Nahl, 106.)
I Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Allah će preći preko onoga što moj ummet greškom uradi, zaboravi i bude prisiljen da nešto učini.“2
A Allah najbolje zna.
Islam, pitanja i odgovori.

fusnote:
1 Pogledaj fetvu na našoj stranici koja govori o demokratiji s aspekta islama. (op. rev.)
2 Hadis bilježi Ibn Madže, br. 2045., a ispravnim ga je okarakterisao šejh Albani, u djelu Sahihu Ibn Madže.

http://www.islamqa.info

Prijevod:
Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/601941/

Hvala Allahu.
Nije dozvoljeno glasati za nemuslimana ako postoji kandidat musliman, jer davanje prilike nevjerniku da vlada muslimanima je zabranjen postupak po jednoglasnom stavu islamskih učenjaka. Allah Uzvišeni veli: A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike. (En-Nisa, 141.)
U djelu El-Mevsu'atu-l-fikhijjetu (6/218) stoji: „Uslovi da bi neko bio vođa (šurutu-l-imameti): Islamski pravnici su postavili uslove koje mora (treba) ispuniti osoba koja se želi postaviti za poglavara (vođu). Neki od tih uslova su prihvaćeni kao uslovi u vezi kojih postoji jednoglasan stav islamskih učenjaka, a neki od njih su predmet razilaženja.
Uslovi u vezi kojih postoji jednoglasan stav islamskih učenjaka:

1) Islam
Da bi se nečije vođstvo priznalo mora se ispuniti ovaj uslov, jer bez njega se ne prihvata svjedočenje.
Uzvišeni Allah veli: A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike. (En-Nisa, 141.)
A imamet (vođstvo) je, prema Ibn Hazmu, najveća prilika preko koje se mogu ostvariti prava muslimana.

2) Teklif – šerijatska obveznost
On obuhvata da je osoba razumna i punoljetna, jer vođstvo nerazumne osobe i djeteta se ne prihvata i nije ispravno. Razlog tome je što su dijete i nerazumna osoba pod kontrolom drugih, pa nije moguće da oni vrše kontrolu nad nekim i da njime vladaju.
U predaji se navodi: „Utičite se Allahu od iskušenja koje će doći sedamdeset godina nakon hidžre ili sedamdeset godina od preseljenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i utičite se Allahu od toga da vam vladaju djeca.“

3) Zukuret – Muški spol
Ovaj uslov predstavlja da vođe trebaju biti muškarci i da vođstvo od strane žene nije prihvatljivo i ispravno.
U predaju stoji: „Narod kojim vlada žena neće uspjeti.“
Ova pozicija nosi sa sobom težak teret i zahtjevna je što je u suprotnosti sa prirodom žene, jer ona dosta toga ne bi mogla izdržati, uz dodatak da vođa nekada predvodi i vojsku u ratovima, što predstavlja još jednu poteškoću za ženu.

4) El-Kifaje – Sposobnost
Ovaj uslov znači da vođa mora biti dostojan te funkcije i sposoban da je obavlja, pa makar i uz pomoć drugog. Treba biti odvažan i snažan, upoznat sa stvarima vezanim za ratovanje i politiku, te čvrst i hrabar kada je u pitanju izvršavanje šerijatskih sankcija i odbrana muslimanske zajednice.

5) El-Hurrijjetu – sloboda
Ovaj uslov znači da vođa mora biti slobodan čovjek, a ne rob u nečijem vlasništvu, jer ukoliko je rob, onda je zauzet služenjem svog vlasnika.

6) Tjelesna sposobnost.
To znači da je osoba zdrava i pokretna, bez nedostataka, jer posao vođe zahtijeva kretanje i sposobnost izvršavanja zadataka koje ima.“

Upitan je šejh Ibn Džibrin: „Kakav je propis sudjelovanja muslimana u vlasti i kakav je propis biranja vođe?”
Odgovorio je: „Nije dozvoljeno muslimanu da sudjeluje u poslu koji će prouzrokovati jačanje nevjernika ili u biranju vođe nevjernika koji će dobiti priliku da upravlja nad muslimanima, jer takvo djelo predstavlja iskazivanje ljubavi i prijateljstva prema nevjernicima, pomaganje nevjernika i podršku njima. Allah Uzvišeni je između nas i nevjernika prekinuo vezu ljubavi i podrške, pa makar nam oni bili i rodbina, kazavši: O vjernici, ne prijateljujte ni sa očevima vašim ni sa braćom vašom ako više vole nevjerovanje od vjerovanja. (Et-Tevbe, 23.)
Međutim, ako sudjelovanje muslimana u vlasti donosi olakšicu i umanjuje teret nad muslimanima koji žive u tom mjestu, a u slučaju prepuštanja cijele vlasti nevjernicima se donosi šteta islamu i muslimanima, te muslimani nemaju priliku da se osamostale i sami organizuju, onda je takvo nešto, sa namjerom uklanjanja štete od muslimana, dozvoljeno. Postoji pravilo: Ono što se upotpunosti ne može uraditi, neće se ni izostaviti upotpunosti. A zlo se jedno od drugog razlikuje po štetnosti.
Glasanje za predsjedničkog kandidata koji je nevjernik je zabranjeno, jer se takvim postupkom pomaže nevjernik i daje mu se prilika da vlada nad muslimanima. Allah najbolje zna.“
Preuzeto sa zvanične internet stranice šejha Ibn Džibrina.
(http://www.ibn-jebreen.com/fatwa/vmasal-10254-4152.html)

Na osnovu kazanog, pogriješio si u svom postupku, jer si dao prednost nevjerniku nad muslimanom.
Ako u datoj situaciji nema muslimana kandidata, a muslimani vide priliku da bi glasanjem mogli ostvariti određenu korist, onda nema smetnje da biraju onoga za koga smatraju da će im donijeti najviše koristi ili će im nanijeti manje zla nego drugi, kao što se to navodi u odgovoru br. 3062., pod naslvom: „Da li je dozvoljeno glasati za nevjernika koji je manje zlo?“1
A Allah najbolje zna.
Islam, pitanja i odgovori.

fusnote:
1 Vidjeti: Razumijevanje demokratije u islamu.

http://www.islamqa.info

Prijevod:
Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/601945/

„Izbjegavanje muslimana nije dozvoljeno, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Nije dozvoljeno muslimanu da izbjegava svoga brata muslimana više od tri dana, i da jedan od drugog glave okreću, a među njima je bolji onaj ko prvi nazove selam.'1
Posebno ovo vrijedi ukoliko se radi o rodbini jer je izbjegavanje rodbine veći grijeh.
To je dozvoljeno samo u slučaju da osoba radi neki grijeh, i ukoliko bi njeno izbjegavanje imalo uticaja na ostavljanje tog grijeha, jer je to jedan od načina uklanjanja zla.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: ‘Ko od vas vidi loše djelo, neka ga ukloni rukom, a ako ne može rukom onda riječima, a ako ni to nije u mogućnosti onda neka ga prezire srcem, a to je najslabiji vid imana.'2
Dakle, osnova je da je izbjegavanje muslimana zabranjeno osim ukoliko ne postoji potreba koja to dozvoljava.“3
Velijjuddin El-Iraki veli: „Zabrana izbjegavanja muslimana biva ukoliko je zasnovana na ljutnji koja nema veze sa vjerom, dok je izbjegavanje dozvoljeno ukoliko je to zbog nekog grijeha ili novotarije koju osoba čini. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio izbjegavanje Ka'ba b. Malika, Hilala b. Ummeju, i Meraru b. Rebi'u. Ibn Abdi-l-Berr veli: ‘Hadis o Ka'bu je dokaz da je dozvoljeno izbjegavati brata muslimana, ako on uradi novotariju ili kakvo ružno djelo, nadajući se da će mu to biti opomena kako se tom djelu ne bi više vraćao.’ Ebu-l-Abbas El-Kurtubi veli: ‘Izbjegavanje nekog zbog njegove novotarije ili grijeha kojeg čini je obaveza sve dok se taj ne pokaje, i oko ovog nema razilaženja.’ Ibn Abdi-l-Berr također veli: ‘Islamski učenjaci su jednoglasni da nije dozvoljeno izbjegavati muslimana više od tri dana, osim ako bi se razgovorom i spajanjem veze sa takvom osobom mogla prouzrokovati šteta na vjerskom ili ličnom planu. Ako je takvo stanje onda postoji olakšica i dozvoljeno ga je se kloniti i duže. Koliko li je samo puta prekidanje (veza) bilo bolje od druženja koje nanosi štetu.'“4
Ono što ti treba da uradiš jeste da uputiš savjet svome bratu muslimanu koji je uradio loše djelo, te da mu pojasniš da takvo djelo nije dozvoljeno i da ga podsjetiš na Allaha.
Ako primjetiš da savjet nije koristio, onda ti je dozvoljeno da ga izbjegavas.
Međutim, ako se radi o običnom postupku sa kojim se ti ne slažes ili o različitosti u pogledima i stavovima, pojasni mu da prema tvome mišljenju on nije upravu. A što se tiče izbjegavanja kako bi mu time dao do znanja da se sa njim ne slažeš, to može prouzrokovati da on od tebe nikako ne primi savjet, a pored toga taj tvoj način nije opravdanje ni sa šerijatske strane za tvoje izbjegavanje njega više od tri dana. U prethodoj fetvi od šejha Ibn Usejmina naveli smo da je izbjegavanje u principu zabranjeno, osim ako za to ne postoji šerijatska potreba.
Obaveza je da musliman bude širokogrudan, da savjetuje druge muslimane, te da u nekim slučajevima se strpi i zatvori oči pred njihovim „greškama“, jer žurba nekada može da prouzrokuje prekidanje veza i izbjegavanje koje je zabranjeno.
Allah nas usmjerio ka onome sa čime je zadovoljan i neka je blagoslov na Muhammeda, našeg vjerovjesnika.

Islam, pitanja i odgovori

fusnote:
1 Bilježi Buharija, br. 5727., i Muslim, br. 2560.
2 Bilježi Muslim, br. 49.
3 Fetava menaru-l-islam, Ibn Usejmin, 3/732.
4 Tarhu-t-tesribi, 8/99.

http://www.islamqa.info

Prijevod:
Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/601951/

Hvala Allahu.

Prvo: Demokratija je sistem kojeg su uspostavili ljudi i u tom i sistemu oni jedan drugom sude na osnovu zakona koji su sami donijeli, što je u suprotnosti sa islamom, jer u islamu sud pripada samo Allahu Uzvišenom i Velikom. Upravo zbog toga, pravo propisivanja zakona nema niko od ljudi, bez obzira o kome se radilo.
U djelu Mevsuatu-l-edjani ve-l-mezahibi-l-mu'asireti, 2/1066-1067., stoji: „Nema sumnje da je demokratija jedan od oblika savremnog širka (politeizma), jer se Allah, kao Gospodar svjetova ne uzima kao Onaj Koji jedini može da nešto propiše, nego se u demokratskom sistemu to prepušta čovjeku. Allah Uzvišeni veli: Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna. (Jusuf, 40.)
I kaže: Sud pripada samo Allahu. (El-En'am, 57).“
Ovu temu smo pojasnili u odgovoru na pitanje pod brojem 98134. (tj. Razumijevanje demokratije u islamu)

Drugo: Ko zna na kakvim principima djeluje demokratija i spozna njen propis, a zatim smatrajući ispravnim taj sistem i praktikujući njegove zakone, kandiduje se ili predloži nekog drugog za kandidata, nalazi se u velikoj opasnosti, jer kao što smo već pojasnili, demokratski sistem je u koliziji sa islamom.
Ukoliko se neko kandiduje ili predloži nekog drugog u skladu sa ovim sistemom, imajući za cilj da bude član parlamenta kako bi ukazivao na njihove greške, iznosio im argumente i borio se protiv zla i nepravde onoliko koliko je u mogućnosti, onda to ulazi u pitanje idžtihada i ulazi u sferu mogućnosti da se učini neka korist.
I ne samo to, nego pojedini islamski učenjaci su stava da je izlazak na izbore obavezan.
Šejh Usejmin je upitan o propisu izbora, pa je dao sljedeći odgovor: „Ja smatram obaveznim izlazak na izbore. Smatram obaveznim da izaberemo nekoga koga smatramo dobrim, jer ukoliko se dobri ljudi povuku, pitanje je ko će doći na njihovo mjesto. Sasvim je jasno da će na njihovo mjesto doći ljudi koji muslimanima ne žele dobro ili ljudi koji rade samo ono što im se kaže. Zato mi moramo da odaberemo nekoga ko je dobar.
Ako neko kaže: ‘Izabrali smo jednog koji je dobar, ali većina u parlamentu je suprotna tome’, kažemo mu: ‘Nije problem, jer upravo taj jedan može da Allahovom pomoći bude uzrokom da ostali prihvate istinu koja im se iznese. Ono što nama nedostaje je iskrenost prema Allahu. Previše se uzdamo u materijalne stvari, a ne gledamo u ono što Allah poručuje. Zato izaberi onoga koga smatraš dobrim i uzdaj se u Allaha.'“1
Stalna komisija za islamska pitanje je upitana: „Da li je dozvoljeno glasanje i kandidovanje na izborima, imajući u vidu da u našoj državi ne vlada islamski zakon?“
U njihovom odgovoru stoji: „Nije dozvoljeno muslimanu da se kandiduje na takvim izborima s ciljem dobijanja redovnog posla u vladi koja ne sudi po šerijatu, već djeluje po drugom zakonu. Nije dozvoljeno muslimanu da za takvog glasa ili bilo koga ko radi u ovoj vladi, osim ako se radi o kandidatu koji je musliman i da se oni koji biraju nadaju da će tim činom vlast preobratiti u islamsku, uzimajući taj ulazak za sredstvo preuzimanja vlasti, pod uslovom da onaj koji se kandidovao ne radi na pozicijama koje se kose sa islamskim šerijatom.“
Komisija u sastavu: Abdu-l-Aziz b. Baz, Abdu-r-Rezzak El-Afifi, Abdullah b. Gudejjan, Abdullah b. Ku'ud. 2

Također su upitani: „Kao što vam je poznato, kod nas se u Alžiru održavaju zakonodavni izbori. Postoje stranke koje pozivaju i propagiraju islam, a postoje i one koje to ne rade. Kakav je propis ukoliko neko glasa za neislamski zakon, a obavlja namaz?”
Odgovorili su: „Obaveza je muslimanima koji žive u zemljama koje ne sude po šeriatu da se trude koliko god su u mogućnosti da praktikuju islamske propise i da svi zajedno pomažu stranku koja će suditi po šerijatu. Pomaganje onih koji ne žele šeriat nije dozvoljeno, i vodi čovjeka u kufr, jer Uzvišeni veli:
I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su, zaista, nevjernici. Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje? (El-Maide, 49-50.)
Nakon što je Allah Uzvišeni pojasnio kufr onih koji ne sude po Allahovom zakonu, upozorio je na opasnost pomaganja i uzimanja za prisne prijatelje onih koji ne sude po Njegovim zakonima, te je naredio vjernicima da Ga se boje ako su istinski vjernici. On veli: O vjernici, ne prijateljujte s onima koji vjeru vašu za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci – i Allaha se bojte ako ste vjernici. (El-Maide, 57.)
Allah daje uputu i neka je blagoslov na Poslanika Muhammeda i njegove ashabe.“

Komisija u sastavu: Abdu-l-Aziz b. Baz, Abdu-r-Rezzak El-Afifi, Abdullah b. Gudejjan.3
Islam, pitanja i odgovori

fusnote:
1Lika'atu-l-babi-l-meftuhi.
2 Fetava-l-ledžneti-d-daimeti, 23/46-47.

http://www.islamqa.info

Prijevod:
Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/601955/

Hvala Allahu i neka su blagoslov i mir na Poslanika, Muhammeda, a zatim:

Prvo: Čuli smo za mnoge nedaće koje pogađaju muslimane u nemuslimanskim državama gdje bivaju vrijeđani, izbacivani sa posla zbog djela koja nisu uradili. Takvo ophođenje od strane nevjernika nije imalo čudno jer su oni poznati po svojoj nepravdni, a sebe nazivaju pobornicima pravde i slobode.

Kakav je to grijeh žene koja poulici hoda pokrivena? Kakav je to grijeh počinio čovjek koji ide u džamiju, kako bi obavio namaz, a ne radi toga da sije nered po Zemlji? Kakav su to grijeh počinili radnik koji odlazi na svoje radno mjesto, učenik koji ide na fakultet ili učenica koja ide u školu, a ne s ciljem rušenja i uništavanja?

Kada bi zapadni čovjek bio pravedan, stao bi u odbranu onih koji se napadaju i uznemiravaju, no međutim, onaj ko se ne boji Allaha može da uradi svašta i od takvog se može svašta očekivati.

Najmanje što muslimani trpe jesu psovke i vrijeđanja. Allah Uzvišeni veli: Vi ćete sigurno biti iskušavani u imecima vašim, i životima vašim, i slušaćete doista mnoge uvrede od onih kojima je data Knjiga prije vas, a i od mnogobožaca. I ako budete izdržali i Allaha se bojali pa tako trebaju postupiti oni koji su jakom voljom obdareni.(Alu Imran, 186.)

Drugo: Obaveza je muslimana da zauzmu jasan stav po pitanju onoga što islam propagira kada je riječ o odnosu spram nanošenja štete, ubistava. Svima koji nisu muslimani jasno poručujemo: Islam zabranjuje nanošenje štete nevinim ljudima, njihovom tijelu, imetku i časti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Šteta se ne smije nanositi ni sebi, a ni drugome.“

Dakle, nije dozvoljeno ubiti muslimana koji je u savezu ili ima ugovor sa nekim od muslimana, i ne samo da ga nije dozvoljeno ubiti nego je dobročinstvo prema njemu dio naše vjere, pogotovo ako se želi pridobiti za islam.

Uzvišeni veli: Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone -Allah, zaista, voli one koji su pravični. (El-Mumtehina, 8.)

Čak ni u ratu nije dozvoljeno ciljano ubijati djecu i žene nemuslimana, sve dok oni na nas ne podignu oružje ili dok ne budu od onih koji pomažu prolijevanje muslimanske krvi.

Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vojsci muslimana koja je išla u boj, kazao: „Krenite u ime Allaha, s Njegovom pomoći i u vjeri Njegovog Poslanika. Ne ubijajte starce, djecu niti žene. Popravljajte i činite dobročinstvo jer Allah voli dobočinitelje.“1

Ovu predaju potvrđuje i izreka Ebu Bekra koju je uputio svome vojskovođi: „Ja te savjetujem sa deset stvari: ‘Nemoj da ubijaš žene, djecu, starce, nemoj da sječeš drvo koje plodove donosi…“2

Što se tiče nevjernika kojima muslimani mogu donositi štetu i protiv kojih se mogu boriti, to su oni nevjernici koji se bore protiv muslimana, izgone ih iz njihovih domova i pomažu druge prilikom toga, te stoje na putu širenja islama i od njega odvraćaju. O njima Uzvišeni veli: Ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sabi čine nepravdu.(El-Mumtehina, 9.)

Protiv takvih se muslimani trebaju boriti ako su u mogućnosti i u slučaju da od takve borbe muslimani imaju korist. Ono što se može ostvariti na lijep i blag način, neispravno je da se ka ostvarenju toga ide putem žestine i sile.

Korištenje sile biva samo u nužnim situacija kada nema drugog izlaza i upotreba sile je zadnji lijek kojeg muslimani trebaju uzeti. Sila ne treba da bude početna tačka sa koje muslimani kreću u svome ophođenju sa nevjernicima.. Za upotrebu sile treba postojati opravdan razlog poput toga da nevjernici ubijaju muslimane, pomažu protiv muslimana, odvraćaju od puta islama, i zabranjuju sprovođenje Allahove riječi na Zemlji.

Zatim, podsjećamo sve nevjernike na stravične događaje koji su se odvijali i odvijaju se još uvijek širom zemaljskekugle, Bosni, Kosovu, Čečeniji, Palestini, Kašmiru, a u kojima učestvuju ili ih pomažu mnogi jevreji i kršćani i dr.

Pitamo ih: Da li je muslimanska krv jeftinija od krvi drugih i je li to za muslimanima nema ko plakati, a za nemuslimanima ima?

Zatim, kada su kršćani pobili veliki broj muslimana u Bosni i na Kosovu, oko dvije stotinehiljadanjih, dodajući tome veliki broj ranjenih, silovanih i druge štete koje su im nanijete, da li su muslimani na zapadu pokretali kampanje i borili se protiv kršćana u tim zemljama, ubijali ih, rušili njihove bogomolje? Na šta sve ovo ukazuje?

Sva ova pojašnjenja od strane muslimana, upućena nemuslimanima su važna iz razloga što predstavljaju jasan argument protiv nevjernika i to je ono što Uzvišeni Allah želi, zatim iz razloga što postoji mogućnost da ih razumni i pravedni nevjernici prihvate, te iz razloga što musliman ne smije da ostane optužen za nešto, a da to ne pojasni, jer ukoliko se ne ogradi od toga, slika muslimana ostaje iskrivljena što uzrokuje još veću nepravdu.

Treće:Dozvoljeno je muslimanu da klanja kod kuće i da ne ide u džamiju u slučaju kada mu prijeti opasnost i kada nije siguran. Ne treba ostavljati namaz u džematu i džumu samo zbog preptostavki da se nešto loše može desiti, nego u tom slučaju treba dobro provjeriti i uvjeriti se da je to baš tako. Ukoliko se to uvrdi onda se može izostaviti namaz u džematu.

Po ovom pitanju prenosi se govor Ibn Kudame u kojem stoji: „Za ostavljanje džemata i džume opravdani su razlozi bolest i strah, i ovo je stav svih učenjaka. Prenosi se od Ibn Abbasa da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ‘Ko čuje ezan, a ne odazove mu se, namaz mu neće biti primljen, osim ako bude imao opravdan razlog.’ Upitali su: ‘A koji je to opravdan razlog?’ Odgovorio je: ‘Strah i bolest.'“3

Bilal, radijallahu anhu, bi proučio ezan, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi mu se odazvao i pored toga što je bio bolestan i govorio bi: „Recite Ebu Bekru neka predvodi ljude u namazu.”4

Postoje tri vrste straha: strah za sebe, strah za imetak, i strah za porodicu.

Prva vrsta je kada se boji da ga vladar ne uhapsi, ili se boji neprijatelja, kradljivca, zvijeri, poplave, i sl.

Druga vrsta je kada se boji da mu vladar ili lopovi ne uzurpiraju i ukradu imetak ili se boji da mu kuća ne bude opljačkana, spaljena i sl. Sve je ovo opravdanje za nedolazak u džemat i džumu.

Treća vrsta straha je kada se boji da ne izgubi nekog iz obitelji i sl.Sve su ovo opravdanja za izostavljanje namaza u džematu i džume i ovo je stav Ataa, Hasana Basrija, Evzaija, Šafije i ne znamo da po ovom pitanju ima razilaženja.“

Šejh Ibn Baz je upitan o propisu kada čovjek izostavlja namaz u džematu jer se plaši za svoju ženu, pa je odgovorio: „Ako se tvoja supruga boji neke opasnosti i nije sigurna, onda je to opravdanje da možeš obavljati namaz u kući.“ Također veli: „Ako tvoja supruga nije sigurna i mjesto u kojem se nalazite nije sigurno, onda nije sporno da klanjaš kod kuće, jer je to šerijatskoopravdanje.“6

-Što se tiče žene muslimanke njoj je propisano da ostane u kući i da ne izlazi vani izlažući se time opasnosti koja vreba, a njena rodbina treba da joj pomaže u izvršavanju obaveza koje ima, kako ne bi bila prisiljena da izađe, jer se izvršavajući tuđe obaveze i potrebe stiče veliki sevap i nagrada.

Nije problematično da čovjek ostavi odjeću koju je navikao oblačiti7 i da obuče odjeću koja se većinom oblači u tim zemljama8, posebno ako se radi o vremenu kada muslimanima prijeti opasnost od uznemirivanja i protjerivanja.

Ibn Tejmijje veli: „Kada musliman boravi u državi koja ratuje protiv muslimana ili u državi koja ne ratuje, ali je nemuslimanska, onda mu nije obaveza da se razlikuje od njih po vanjštini, jer time se čuva štete koju mu mogu nanijeti. Čak mu je nekad pohvalno ili obavezno da što se tiče vanjštine bude kao oni, ako u tome postoji neka korist za vjeru, poput toga da se pozovu u vjeru ili se steknu određene informacije koje koriste muslimanima, ilise odagnava određena šteta od muslimana, i druge koristi koje muslimani mogu imati.“ (Iktidaus-sirati-l-mustekim, str. 176.)

Treba naglasiti da je obavezno da se govor Ibn Tejmijje razumije na ispravan način, jer on govori o posebnim stanjima ili stanjimanužde, a ne da se muslimani potpuno utope u praksu nevjernika, pijući alkohol, čineći blud, puštajući svoju djecu u crkve, gubeći time svoj islamski identitet. Ibn Tejmijje ovim govorom cilja da je muslimani dozvoljeno ostaviti odjeću koja je posebna za muslimane i da je dozvoljeno korisiti odjeću koja preovladava u nemuslimanskim zemljama, kako bi se time sačuvali zla koje im prijeti, posebno ako je ambijent u kojem žive napadački i protiv muslimana kao što je to spomenuto u pitanju.

Možda će ovi događaji biti uzrokom da muslimani koji žive u nemuslimanskim državama bez ikakve šerijatski opravdane prepreke razmisle o svome povratku u muslimanske zemlje.

Molimo Allaha da nas, a i ostale muslimane sačuva od svakog zla i nepravde, i da nas uputi na Pravi put.I neka su mir i blagoslov na Muhammeda, našeg Vjerovjesnika.

Muhammed Salih El-Munedždžid.

fusnote:
1Hadis bilježi Ebu Davud, br. 2614., a u lancu prenosilaca ovog hadisa se nalazi Halid b. Fezr o kojem Ibn Hadžer u Takribu veli da se njegovi hadisi prihvataju ako pored njega još neko prenosi isti hadis.

2El-Muvetta, br. 982., poglavlje o džihadu.

3Hadis bilježi Ebu Davud, 1/ 130., a ovu verziju je šejh Albani ocijenio slabom, dok je verziju koja stoji kod Ibn Madže, br. 793., ocijenio vjerodostojnom, a ta verzija glasi: „Ko čuje poziv, a ne odazove mu se nema mu namaza osim sa opravdanjem.“ Vidjeti: El-Irva, 2/337.

4Buhari, 633., i Muslim, br. 418.

5El-Mugni, 2/376.

6Medžmu'u fetava semahati-š-šejhi Ibn Baz, 12/42.

7Poput arapske ili pakistanske nošnje kod muškaraca. (op. rev.)

8Poput odijela, trenerke i tome slično. (op. rev.)

http://www.islamqa.info
Prijevod:Senad Muhić
Revizija:Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/601959/