Zahvala pripada Allahu,

Vjernici koji umru a pri sebi imaju iman (vjerovanje), ako su za života činili grijehe mimo kufra (nevjerstva) i širka (mnogoboštva), koji izvode iz vjere, bit će u dva stanja:

Prvo:
Da su se pokajali za svoje grijehe tokom života; pa ako je to pokajanje bilo iskreno, Allah će ga primiti od njih, i postat će kao da nisu ni činili te grijehe, te neće biti kažnjeni za svoje loše postupke na budućem svijetu, naprotiv možda će im Allah ukazati počast i zamijeniti loša djela dobrim.

Drugo:
Oni koji su umrli ne pokajavši se za svoje grijehe, ili je njihovo pokajanje bilo krnjavo tj. nije ispunilo uslove da bude prihvaćeno, ili im ono jednostavno nije primljeno; ono što potvrđuju kur'anski ajeti, Sunnet Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ono oko čega je Selef (ispravni prethodnici) složan jeste da će ovakvi, griješnici od nosioca tevhida (monoteizma), biti u tri skupine:

Prva skupina:
Ljudi čija će dobra djela biti mnogobrojna, i koja će nadmašivati njihove loše postupke, takvima će Allah preći preko grijeha i oprostiti im, te će ih uvesti u Džennet, a Vatra ih, Allahovom dobrotom, odlikovanjem i blagodati, uopšte neće doticati. Potvrdu za ovo nalazimo u hadisu kojeg prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Zaista će Allah približiti sebi vjernika, i staviti pod Svoju zaštitu i sakriti ga (od pogleda stvorenja), a zatim reći: ‘Poznaješ li ovaj grijeh, i poznaješ li ovaj grijeh?’ Pa će kazati: ‘Da, svakako Gospodaru moj.’, sve dok ne prizna sve svoje grijehe, i pomisli da je upropašten. Reći će: ‘Prikrio sam ti ih na dunjaluku, i Ja ću ti ih danas oprostiti.’, pa će mu biti data knjiga njegovih dobrih dijela. A što se tiče kjafira (nevjernika) i munafika (licemjera) reći će svjedoci: ‘Ovi su Allaha u laž ugonili, pa neka je Allahovo prokletstvo na zulumćare.'“1
Uzvišeni je rekao: Onaj čija dobra djela budu teška, takav će uspjeti. (Sura el-Earaf, 8.), i rekao je Slavljeni: Pa onaj čija dobra djela budu teška u ugodnu životu će živjeti. A onaj čija djela budu lahka boravište će mu bezdan biti. (Sura el-Kari'ah, 6-7.)

Druga skupina:
Ljudi čija će dobra i loša djela podjednaka biti; tako da će ih loša djela udaljiti od Dženneta, a dobra udaljiti od Vatre. To je skupina Eˊarafa (bedemi, mjesto između Dženneta i Džehennema) koju je Allah spomenuo, i koja će biti zaustavljena između Dženneta i Vatre onoliko koliko to Allah bude želio, a zatim će im biti dozvoljeno da uđu u Džennet, kao što je to Uzvišeni rekao. Nakon što nas je obavijestio o ulasku dženetlija u Džennet i stanovnika Vatre u Vatru, rekao je Slavljeni: A između njih biće bedemi, a na njima ljudi koji će svakog po obilježju njegovom poznati, i oni će stanovnicima Dženneta viknuti: „Mir vama!“-dok još ne uđu u njega, a jedva će čekati.
A kad im pogledi skrenu prema stanovnicima Džehennema, uzviknuće: „Gospodaru naš, ne daj nam da budemo s narodom grešnim!“
Oni koji će po vrhovima bedema biti zovnuće neke ljude, koje će po obilježju njihovom poznati, i reći će: „Šta će vam koristiti ono što ste zgrtali i to što ste se oholo držali? Zar nisu ovo oni za koje ste se zaklinjali da ih Allahova milost neće stići?“, a Allah im je rekao: „Uđite u Džennet, nikakva straha za vas neće biti, i ni za čim vi nećete tugovati!“ (Sura el-Eˊaraf, 46-49.)

Treća skupina:
Ljudi koji će sresti Allaha, a bili su ustrajni na velikim grijesima i razvratu, tako da su njihova loša djela nadmašila dobra. Takvi su zaslužili da uđu u Vatru shodno svojim grijesima, tako da će među njima biti onih koji će ući u nju do članaka, neki do podkoljenica, a neki do koljena, dok će među njima biti i oni koji će cijeli biti u Vatri osim tragova sedžde. To su oni za koje će biti dozvoljeno činiti šefãat za izlazak iz Vatre, pa će se za njih zauzimati Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ostali vjerovjesnici, meleki, vjernici i oni kojima Allah bude htio ukazati tu počast. Pa onaj od ovih prestupnika čiji iman bude veći, a grijeh manji imat će manju kaznu, biti kraći period u njoj i brže će izaći iz nje, tako da svaki onaj čiji grijeh bude veći, a iman manji imat će veću kaznu i duže će boraviti u njoj. Allaha molimo da nas sačuva i udalji od svakog zla.
Ovo bi bilo stanje vjernika na onom svijetu, a što se tiče ovog svijeta, sve dotle dok ne počine djelo koje ih izvodi iz vjere ostaju vjernici, krnjavog imana (vjerovanja) kao što su oko toga usaglašeni ispravni predhodnici, dokazujući to kur'anskim ajetima i Sunnetom vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Od tih ajeta jeste govor Uzvišenog u ajetima sure el-Bekare: A onaj kome brat, od roda ubijenog oprosti, pa neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati. (Sura el-Bekara, 178.)
Vidimo kako je Allah rekao da je ubica brat srodnicima ubijenog, a to bratstvo je bratstvo imana (u vjeri), pa je to dokaz da ubica nije počinio kufr (nevjerstvo) iako je ubistvo vjernika grijeh od najvećih grijeha.
Zatim govor Uzvišenog: Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah, zaista pravedne voli. Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala. (Sura el-Hudžurat, 9-10.)
Allah je obje zaraćene skupine nazvao vjernicima, iako je međusobno ubijanje od velikih grijeha. Štaviše, rekao je da oni koji ih budu pomirivali da su to njihova braća; pa nam to ukazuje na to da onaj koji čini prestup i veliki grijeh koji ne dosežu stepen širka (mnogoboštva) i kufra (nevjerstva), još uvijek nosi pri sebi naziv imana i njegove propise, ali takav ima pri sebi krnjav iman.
Ovakvim tumačenjem se objedinjuju i usaglašavaju svi šerijatski tekstovi.

A Allah najbolje zna.

Vratiti se na djela:
Eˊalamu es-Sunne el-Menšure, 212.
Komentar Vasitijske akide, Ibn Usejmin 2/238.

Šejh Muhammed Salih el-Munedždžid

fusnota:
1 Bilježe ga Buharija, 2441. i Muslim, 2768.

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/497037/

Zahvala pripada Allahu,
Znaj da svi nevjernici do kojih je došla objava Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a ne budu ušli u vjeru islam bit će stanovnici Vatre, rekao je Uzvišeni: Oni koji ne vjeruju između sljedbenika Knjige i mnogobošci, biće, sigurno, u vatri džehennemskoj. U njoj će vječno ostati, oni su najgora stvorenja. (Sura el-Bejjineh, 6.), i rekao je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, neće za mene čuti neko od ovih naroda, jevrej ili kršćanin i umrijeti ne vjerujući u ono s čime sam poslat, a da neće biti od stanovnika Vatre.“ (Bilježi ga Muslim)
Nije poenta u tome da li će oni imati lijepo ponašanje ili ne, nego je da li će se odazvati Uzvišenom Allahu i Njegovim naredbama. Zar ne vidiš da medžusija (vatropoklonik) ili budista, koji obožava vatru npr. ili kipa mimo Allaha, a ne robuje Allahu, niti svjedoči da je samo On zaslužan da mu se ibadet čini mimo bilo koga drugog, a takav je isti slučaj s kršćanima, koji su rekli da je Allah sebi uzeo dijete, kao i drugih mušrika (mnogobožaca), takvi su imali ružan odnos prema Uzvišenom Allahu, psovali Ga i vrijeđali, rekao je vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Rekao je Uzvišeni: U laž Me ugoni sin Ademov a nema prava na to, vrijeđa Me a nema prava na to, pa što se tiče da Me u laž ugoni, je zbog njegova govora: Neće me vratiti kao što me je prije stvorio, a prvo stvaranje nije Meni ništa lakše nego njegovo ponavljanje, a što se tiče da Me vrijeđa, je zbog njegova govora: Allah je sebi uzeo dijete, a Ja sam Jedan, Utočište Sam svakom, nisam rodio i nisam rođen, i niko Mi ravan nije.“ (Bilježi ga el-Buhari, 4974.)
Pa kako onda možemo reći da ovakvi imaju uzorito ponašanje, dok u isto vrijeme imaju loš odnos prema Allahu, Silnom i Uzvišenom, iako im je Allah dao i sluh i vid, olakšao im svaku stvar, slao im Svoje poslanike i objavio Knjige Svoje, te im dao obilje blagodati Svojih. Zato im je bila obaveza da Mu zahvaljuju i blagodati ne poriču, međutim, kada nisu ispunili tu obavezu zaslužili su da se Allah rasrdi na njih i da ih prezire. Rekao je Uzvišeni: Tvoj Gospodar nikome zulum (nepravdu) ne čini. (Sura el-Kehf, 49.)
A što se tiče stanja njihove djece koji su umrli dok su još bili mali (maloljetni), upitan je o njima Šejh Abdulaziz ibn Abdullah ibn Baz, Allah mu se smilovao, pa je rekao: „Ako umre neko ko je još mali (tj. maloljetan), od roditelja nevjernika, njegov propis na dunjaluku (ovom svijetu) je propis njegovih roditelja (tj. nevjernika), tako da neće biti gasuljen (kupanje nakon smrti), niti će mu se klanjati dženaza namaz, kao što neće biti pokopan u muslimansko mezarje. Što se tiče njegovog stanja na Ahiretu (drugom svijetu), njegova stvar će biti u Allahovoj volji, i prenosi se ispravnim lancem prenosilaca od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da kada je upitan o djeci mnogobožaca rekao je: „Allah poznaje ono što bi oni radili.“ (Bilježi ga el-Buhari, 1384.)
Neki od učenjaka smatraju da će Allahovo znanje o njima biti objelodanjeno na Sudnjemu danu, te da će oni biti stavljeni na ispit kao oni koji su bili od perioda fetre i sličnih njima, pa ako se odazovu onome što se tada bude od njih zahtijevalo ući će u Džennet, a ako se ogriješe ući će u Vatru. Od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se prenose predaje sa ispravnim lancem prenosilaca o iskušavanju onih koji su bili od perioda fetre na Sudnjemu danu, a to su oni do kojih nije došao poziv poslanika, i oni koji su u sličnom stanju kao oni, kao što su djeca mnogobožaca, shodno riječima Allaha, Silnog i Uzvišenog: a Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali! (Sura el-Isra, 15.), i ovaj govor je ispravniji što se tiče onih koji su bili u periodu fetre i sličnih njima, od onih do kojih nije došao Božiji poziv, a ovaj stav je odabrao takođe Šejhul-islama Ibn Tejmijje i njegov uvaženi učenik Ibn el-Kajjim, kao i skupina od Selefa i onih koji su došli nakon njih, Allah neka im se svima smiluje.1

Islam: Pitanja i odgovori.

fusnota:
1 Skup raznih fetvi i govora, 3/163-164.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551789/

Hvala Allahu,
Obavezno je pokoravati se vladaru koji ne sudi po Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegova Poslanika u onome što nije nepokornost i grijeh prema Allahu, i nije nužno da se neprijateljski odnosi prema njemu zbog toga sve dok ne učini djelo jasnog nevjerstva i u tom slučaju muslimani nemaju obavezu pokornosti prema njemu.
Suđenje po nečemu drugom mimo Allahove knjige i sunneta Njegova Poslanika postaje nevjerstvom uz dva uslova:
1. Da mu je poznat Allahov propis i Njegova Poslanika po nekom pitanju, pa ako je neznalica neće svojim suprotnim sudom učiniti nevjerstvo
2. Da razlog zbog kojeg sudi sa nečim što Allah nije objavio bude iz razloga što smatra da Allahovi propisi nisu podesni za to vrijeme i da su drugi propisi podesniji i korisniji ljudima.
Tako da ova dva uslova kada se ispune onaj koji ne sudi po onome što je Allah objavio čini djelo nevjerstva koje izvodi iz vjere kao što je rekao Uzvišeni: A onaj koji ne sudi po onome što je Allah objavi takvi su pravi nevjernici. U tom slučaju gubi pravo vladanja nad muslimanima i nisu obavezni da mu budu pokorni, čak su obavezni da se bore protiv njega i da ga uklone sa vlasti.
Što se tiče onoga koji ne sudi po onome što je Allah objavio, uz vjerovanje da mu je obaveza da sudi po onome što je Allah objavio i da je ono bolje za ljude, ali mu se suprostavio zbog svoje strasti i želje da nekome time štetu nanese takav nije nevjernik već je veliki grješnik i njegova vlast nad muslimana je ispravna i obavezna mu je pokornost u svemu što nije nepokornost prema Allahu i Njegovom Poslaniku i nije dozvoljeno da se bori protiv njega u takvom stanju niti da se na silu uklanja sa vlasti kao ni izlazak protiv njega, jer je Poslanik, sallallahu `alejhi ve sellem, zabranio da se izlazi protiv vladara osim da se kod njega primjeti jasno djelo nevjerstva za koje imamo dokaz od uzvišenog Allaha.“ Završen citat.

Iz djela: Medžmu`u fetava Ibni Usejmin, 2/218.

Muhammed b. Salih el-Usejmin

Prijevod:
Mersed Suljkanović

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551797/

Hvala Allahu,
Naš odgovor za one koji kažu da se ahād hadisima ne dokazuje u akidetskim pitanjima, jer oni imaju stepen pretpostavke, a ne čvrstog ubjeđenja jeste da kažemo da je ovakav govor i viđenje neispravno, zbog toga što je temelj na kojem je izgrađen neispravan i to zbog više razloga:
1. Govor da ahād hadisi daju samo pretpostavku, a ne i čvrsto ubjeđenje nije uopšteno pravilo, tako da imamo ahād predaje koje daju stepen uvjerenja ukoliko Kur`an potvrđuje ispravnost tih predaja, također ukoliko ju je islamski ummet uopšteno prihvatio kao što je hadis, Omera ibn el-Hattaba, radijallahu `anhu: „Doista su djela prema nijjetima.“, jer je to predaja koja je āhād i unatoč tome sigurno znamo da ju je Poslanik, sallallahu `alejhi ve sellem, izgovorio i ovo viđenje je potvrdio šejhul-islam Ibn Tejimmije i Hafiz Ibn Hadžer i drugi.
2. Dokaz je i to što je Poslanik, sallallahu `alejhi ve sellem, slao pojedinačno ashabe u pozivanje u osnove akide: Lā ilahe illallah Muhammed resulullah, pa je u tom njegovom slanju (pojedinaca) jasan dokaz za to. Za to imamo primjer slanja Mu`aza ibn Džebela u Jemen, i njegovo slanje je smatrao dovoljnim dokazom za stanovnike Jemena da ga privhate.
3. Ukoliko bi rekli da se akidetska pitanja ne potvrđuju ahād predajama, možemo isto tako reći da se propisi vezani za tjelesne radnje također ne potvrđuju sa ahād predajama, pošto su propisi tjelesnih radnji usko vezani sa akidetskim jer je Allah u oba slučaja neke stvari naredio dok je druge zabranio. Tako kada bi se ovaj govor primjenio mnogi šerijatski propisi bili bi ništavni, pa upravo zbog toga kao što ne prihvatamo ovo pravilo da se ne prihvataju ahād predaje u tjelesnim radnjama ne prihvatamo ga ni u akietskim pošto u njima nema razlike kao što smo pojasnili.
Rezime je da āhād predaje na čiju ispravnost ukazuje Kur`an imaju stepen čvrstog znanja i sa njome se potvrđuju šerijatski propsi, bilo da su vezani za tjelesne tj. radnje vršenja nekog propisa ili akidetske, i nema dokaza za razdvajanje u njima. Također onaj koji ovaj govor pripisuje bilo kojem imamu mezheba da se pravi razlika u tjelesnim i akidetskim pitanjima, treba da dođe sa vjerodostojnom predajom koja to potvrđuje da je on to rekao, a zatim da ispravnost toga šerijatski dokaže.
4. Također je Allah naredio vraćanje na učenjake onima koji nemaju šerijatsko znanje u pitanjima koje je među najvećim akitedskim pitanjima, a to je pitanje poslanice (tj vjere) kao što je rekao uzvišeni Allah: Mi smo i prije tebe samo ljude kao poslanike slali i objavljivali im – pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate sa jasnim dokazima i knjigama. (En-Nahl 43-44.)

Ovim odgovorom sam odgovorio na to pitanje i neka dodatna.“ Završen citat.

Uvaženi šejh: Muhamed ibn Salih el-`Usejmin, rahimehullah, iz knjige Fetava el-`akideh, 18.

Muhammed b. Salih el-Usejmin

Prijevod:
Mersed Suljkanović

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551804/

Zahvala pripada Allahu,

Prvo:
Allahove evlije, najjasnije i najsažetije rečeno, su posjedioci imana i bogobojaznosti, oni koji su svjesni da ih Allah nadgleda u svakoj situaciji, pa ispunjavaju Njegove naredbe i klone se Njegovih zabrana.
Uzvišeni Allah je rekao: I neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju Allahovi štićenici, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovom i na onom svijetu – Allahove riječi niko ne može izmijeniti – to će, zaista, veliki uspjeh biti.1
Hafiz Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, u djelu Tefsirul-Kuranil-‘azim je rekao: „Uzvišeni nas je obavijestio da su Njegovi štićenici oni koji budu vjerovali i koji se budu Njega bojali, kao što ih je Njihov Gospodar opisao, pa svaki onaj koji bude bogobojazan on je Allahov štićenik, i zato: neka se ničega ne boje, od onoga što dolazi u budućnosti od strahota Sudnjega dana, i ni za čim nek ne tuguju, od onoga što je ostalo iza njih na dunjaluku.2
Abdullah ibn Mesʹũd, Ibn Abbas i mnogi drugi od ispravnih prethodnika, su kazali: „Allahovi štićenici su oni koji, kada ih vidiš sjetiš se Allaha.“
Ovo se takođe prenosi u hadisu koji seže do Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Prenosi se od Ebu Hurejre, neka je Allah zadovoljan njime, da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Zaista od Allahovih robova postoje robovi kojima će zavidjeti vjerovjesnici i šehidi.“ Pa bi rečeno: „O Allahov Poslaniče, reci nam ko su oni, ne bi li ih zavoljeli.“ Reče: „To su ljudi koji se međusobno zavole bez materijalnog interesa i rodbinskih veza, lica će im od svjetlosti biti, i biće na minberima od svjetlosti, neće strahovati kada ostali ljudi budu strahovali, niti će se žalostiti kada se ostali ljudi žalostili budu.“ Zatim je proučio: I neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju.3
Drugo:
Štićeništvo se stepenuje shodno jačini vjerovanja nekog od robova i njegove bogobojaznosti, tako da svaki vjernik ima udio u Allahovom štićeništvu, Njegovoj ljubavi i blizini. Taj udio se razlikuje shodno dobrim djelima, bilo da su ta djela tjelesna ili djela srca kojima se približava Allahu. Na osnovu toga štićeništvo možemo podijeliti u tri kategorije:
1. Stepen onih koji su sebi nepravdu nanijeli. Tu spada vjernik koji je činio grijehe, takvom pripada od štićeništva shodno njegovom vjerovanju i dobrim djelima.
2. Osrednji, a to je vjernik koji je izvršavao Allahove naredbe i klonuo se zabrana, ali se nije trudio da izvršava dobrovoljna dobra djela, tako da je ovaj većeg stepena nego prethodni.
3. Onaj koji prednjači u dobru, a to je onaj koji čini dobrovoljna djela pored obaveznih, te djelima koja čini srcem Allaha, Silnog i Uzvišenog radi, dosegne velike stepene. Takav se nalazi u najvećim stepenima štićeništva. Nema sumnje da je vjerovjesništvo od najvećih stepena Allahova štićeništva.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, kako se navodi u djelu Medžmu'ul-Fetava, je rekao: „Ljudi se stepenuju u tri kategorije: Onaj koji sebi nepravdu čini, muktesid i onaj koji prednjači u dobru.
Onaj koji sebi nepravdu čini je griješnik koji ostavlja ono što mu je naređeno ili čini ono što mu je zabranjeno.
Muktesid je onaj koji izvršava naredbe i kloni se zabrana.
Onaj koji prednjači u dobru se približava Allahu koliko je god u mogućnosti, izvršavajući obaveze i ono što je pohvalno, a ostavljajući zabranjene i pokuđene stvari.
Međutim, muktesid kao i onaj koji prednjači u dobru imaju poneke od grijeha koji im budu izbrisani pokajanjem, a Allah voli one koji se kaju i voli one koji se čiste, ili dobrim djelima koja brišu loša, ili nedaćama koja su iskup za grijehe ili nečim drugim mimo toga.
Svaka od ove dvije grupe, muktesidi i oni koji prednjače, su od Allahovih štićenika koje je Allah spomenuo u Svojoj knjizi kada je rekao: I neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju Allahovi štićenici, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali., tako da je definicija Allahovih štićenika da su oni: bogobojazni vjernici.
Međutim, oni se dijele na “obične“, a to su muktesidi, i “posebne“, a to su oni koji prednjače, iako su oni koji prednjače u najvećim stepenima poput vjerovjesnika i iskrenih.
Vjerovjesnik, neka je na njega i sve njegove sljedbenike Allahov salavat i selam, spomenuo je ove dvije skupine u hadisu kojeg bilježi el-Buhari u svom Sahihu od Ebu Hurejre, neka je Allah zadovoljan njime, od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Allah je rekao: ‘Onaj koji neprijateljuje s Mojim štićenikom Ja mu objavljujem rat! Neće Mi se rob približiti ničim kao izvršavanjem ono što sam mu naredio. Zatim će mi se nastaviti približavati dobrovoljnim djelima sve dok ga ne zavolim; a kada ga zavolim bit ću sluh kojim sluša, vid kojim gleda, ruka koju pruža, noga kojom hodi. Mnome će slušati i gledati, mnome će uzimati i mnome će hoditi.4 Ako me za nešto zamoli zasigurno ću mu to dati, a ako kod mene utočiste potraži zasigurno ću mu utočište dati. Nisam ni za šta toliko oklijevao5 kao kada trebam usmrtiti dušu moga roba vjernika, on ne voli smrt, a ja ne volim da ga uznemirim, ali je ona neizbježna.’
Što se tiče onog vjernika koji je prema sebi nepravdu učinio, on ima štićeništva shodno koliko ima imana i bogobojaznosti, kao što pri njemu ima i onog što je suprotno tome shodno njegovim grijesima. Tako se pri jednoj osobi mogu naći dobra djela koja prouzrokuju nagradu, i loših djela koja prouzrokuju kaznu, pa će možda biti i nagrađen i kažnjen. Ovo je stav svih ashaba, te stav svih učenjaka islama i ehli sunneta vel-džemata koji su rekli: -,Sigurno u Vatri neće vječno boraviti niko ko je u srcu imao imana makar koliko zrno gorušice.’“6
Šejh Ibn el-Usejmin, kako se navodi u djelu Fetava muhimme je rekao: „Onaj koji bude vjernik i bogobojazan takav je Allahov štićenik, a ko nije takav taj i nije od Allahovih stićenika, pa ako bi imao nešto od imana i bogobojaznosti imao bi udio u štićenistvu (evlijaluku).“

Treće:
Štićenistvo nije propis koji je vezan za nekog, niti je poseban znak kojim je obilježena određena skupina ljudi, ne dobija se nasljedstvom i oporukom, naprotiv to je stepen pokornih koji počinje u srcu ljubavlju i veličanjem Allaha, Silnog i Uzvišenog, a zatim se oslikava u stvarnosti djelima, tako da onaj koji je takav zarađuje ljubav Uzvišenog Allaha i Njegovo štićeništvo.

Četvrto:
Štićeništvo nije uzrok da čovjek čini zabranjene stvari, niti da ostavi ono što mu je naređeno, naprotiv, ako bi to učinio to bi bio dokaz manjkavosti njegova štićeništva kod Allaha, kao što nije dozvoljeno nikome da se okreće (obraća) onima koje zovu evlijama, a oni to možda i ne zaslužuju, pa ih stavljaju na mjesto vjerovješnistva tako da im ne odbijaju niti jednu naredbu, niti im se suprostavljaju u mišljenju i stavu. Sve ovo se smatra pretjerivanjem kojeg je Uzvišeni Allah zabranio, i to je od najvećih uzroka zapadanja ljudi u širk.7
Neki ljudi čak prelaze i tu granicu pa zapadaju u veliki širk, zbog pogrešnog razumijevanja štićeništva i stepena evlija, pa ih vidiš kako dove (traže molbama) od nekog mimo Allaha, prinoseći im žrtve i kurbane te tavafe8 oko njihovih kabura.

Peto:
Što se tiče da nekog oslovimo uopšteno sa “Allahovi drugovi“misleći na evlije, ne znamo ništa što bi upućivalo na ispravnost ovog naziva, a najbolji Allahovi štićenici su poslanici i vjerovjesnici, zatim ashabi (prijatelji) poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zatim oni koji dolaze nakon njih, zatim oni koji dolaze nakon njih, i ne znamo da se igdje navodi nazivanje nekog od njih sa “Allahovi drugovi“.
Ono što se ispravno prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jeste naziv “Ehlullah – Allahu bliski robovi“ za one koji puno uče Kur'an. Tako da bilježe imam Ahmed i Ibn Madže da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem rekao: „Zaista Allah ima Svoje bliske robove među ljudima (أهلون).“ Rekoše: „O Allahov poslaniče, ko su oni?“ Reče: „To su oni koji se puno druže sa Kur'anom (ehlul-Kur'an), oni su Allahu bliski i posebni robovi.“9 Izraz (أهلون) je množina za riječ (أهل).
Ehlul-Kurʹan su oni koji Kuran nauče napamet, a zatim rade po onome što se nalazi u njemu.
Ehlullah su Njemu veoma bliski robovi, koji su Mu privrženi kako dolikuje čovjeku da mu bude privržen.
Allah najbolje zna.
Islam: Pitanje i odgovor.

fusnote:
1 Evlije je množina od riječi (velijj) što znaci štićenik.
2 Sura Junus, 62-64.
3 Život na ovom svijetu.
4 Bilježi ga Ebu Davud, sa dobrim lancem prenosilaca, a el-Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u djelu – Es-Silsiletu es-Sahiha, 7/1369., završen skraćen citat uz preneseno značenje.
5 Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Njegove riječi: ’Bit ću sluh kojim sluša…’, jasno da ne ciljaju bukvano značenje, jer je sluh stvorenja stvoren i odvojen od Allaha, pa šta ovo onda znači? Rečeno je da znači da kada čovjek postane Allahov štićenik i bude svjestan toga čuvat će svoj sluh, tako da će slušati samo ono čime je Allah zadovoljan. Isto se kaže i za njegov vid, za njegovu ruku i nogu. Rečeno je i da znači da će ga Allah uputiti da koristi svoj sluh, vid, i svoje ruke i noge na ispravan način, što znači da bude upućen u slušanju, gledanju, uzimanju (nečeg rukom) i koračanju, i ovo je značenje ispravnije, tj. da se misli na Allahovu putu čovjeka na ispravno korišćenje ovih organa.“ Vidjeti: Šerhul-erbeinen-nevevijje, 377.
6 Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin je rekao: „Ovo oklijevanje (od strane Allaha) nije zbog sumnje da li je to dobro, ili zbog sumnje u (Njegovu) moć da učini nešto, već iz milosti prema ovom robu, i zbog toga u istom hadisu kaže: ‘On ne voli smrt, a ja ne volim da ga uznemirim, ali je ona neizbježna.'“ Vidjeti: el-Lika’ul-meftuh.
7 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 10/7., Darul-vefa’, treće izdanje.
8 Mnogoboštvo.
9 Činiti tavaf znači: obilaziti oko nečega radi obožavanja Allaha tim postupkom, ili pak obožavanja te stvari oko koje se obilazi. Tako muslimani obilaze oko Ka'be radi obožavanja Allaha tim postupkom, a mušrici obilaze oko grobova i kipova radi obožavanja onoga oko čega obilaze.
10 El-Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Ibn Madže.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551808/