Na ova pitanja može se dati odgovor sa nekoliko aspekata. Svijet je uokviren vremenskim i prostornim granicama. Allah je iznad vremena i prostora. On ne zaprema nikakvo tijelo, nije uobličen nikakvim opsegom, niti je otjelovljen kakvom formom ili oblikom. S obzirom na to da je iznad vremena, On nema ni doba starosti, nema početka ni završetka, nema prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Ljudski razum je manjkav, ograničen i samim tim nesavršen.

Ljudski razum može da razmišlja samo u okviru prostora i vremena, i čim se zanemari ta činjenica, mnogi upadaju u kontradiktornosti sa svojim razumom. Zašto? Zato što pokušavaju razmišljati i razumom dokučiti ono što je izvan prostora i vremena. Mnogi postavljaju kontradiktorna pitanja u vezi Allaha, a zaboravljaju da im sam razum kaže da Njega razum dokučiti ne može. Sam razum ukazuje nam da Apsolutnog ne dokučuje relativni, da Stvoritelja ne dokučuje stvoreni, da Neograničenog ne dokučuje ograničeni, da Savršenog ne dokučuje manjkavi. Razum je sposoban da shvati ono što je u okviru prostora i vremena i što se pokorava zakonima po kojima razum djeluje i razmišlja, a koja je postavio sam Stvoritelj, i čim čovjek pokuša dokučiti nešto što se tim zakonima ne pokorava ili što je van okvira prostora i vremena, pada u kontradikcije i zbunjenost.

To možemo reći i o stvarima koje su za nas nevidljivi svijet, poput svijeta koji nas čeka poslije smrti, Dženneta i Džehennema, jer tamo ne vladaju pravila koja vladaju u našem svijetu, pa o tome razum ne može suvislo razmišljati, a kako je tek onda kada je u pitanju Stvoritelj, Apsolutno Savršeni i Veličanstveni koji je stvorio i prostor i vrijeme i pravila po kojima naš razum djeluje, i koji je samim tim daleko iznad toga da se pokorava tim pravilima, koja su Njegova stvorenja, kao što je stvorio i sam naš razum.

Što se tiče aspekata odgovora na postavljena pitanja, navodimo sljedeće:

Prvo: Pitanje o mogućnosti nemogućeg je neispravno samo po sebi, jer je kontadiktorno samo sebi. Pitanje ”da li je moguće ono što je nemoguće” samo sebe poništava, jer je njegov jedan dio kontradiktoran drugom, i ono spada u retoričke varke. U to spadaju pitanja ”Da li je postoji četverougli trougao ili okrugla kocka?”
U to također spada i pitanje o tome da li Bog može da uradi nešto što Njemu ne dolikuje. To predstavlja manjkavost zato što je apsolutno savršenstvo i nepostojanje mahana jedno od nužnih osobina Uzvišenog i Savršenog Allaha isto kao što je nužna osobina trougla da ima tri ugla, četverougla da ima četiri ugla, a kruga da nema uglova.
Zato sva ova pitanja mogu da se svedu na jedno pitanje, a to je: Da li Savršeni može da bude nesavršen? To pitanje automatski samo sebe pobija, isto kao pitanja u vezi trougla i kruga. Savršeni je savršen zato što nema mahana i nesavršenstava, isto kao što je trougao trougao zato što ima tri ugla, a kvadrat kvadrat zato što ima četiri ugla.
U islamskoj akidi postoji pravilo vezano za ovo, a to je – السؤال عن المستحيل باطل: ”Pitanje o mogućnosti nemogućeg je neispravno”.

Drugi aspekat sa kojeg se može odgovoriti na ovo pitanje: Negiranje mogućnosti Boga da uradi ove stvari zapravo predstavlja potvrdu Njegovog savršenstva i uzvišenosti nad svakom mahanom i apsolutno ne predstavlja manjkavost moći. Naprotiv, Bog ne može da ne može. Ako neko pita: ”Ako ne može da ne može, kako onda NE MOŽE da ne može”, mi mu kažemo da je negacija negacije – potvrda, a nemogućnost nemogućnosti – svemogućnost.
Ovdje se ne negira niti krnji moć Svemoćnog, već naprotiv, ovim se potvrđuje Njegova svemoć. Ovdje se ne radi o stvarnom negiranju stvarne moći, već o negiranju onoga što u jezičkom značenju može biti shvaćeno kao moć, a u stvarnosti nije moć nego nemoć.

A treći aspekt sa kojeg možemo odgovoriti na ovo pitanje jeste: Mogućnost mahane je mahana, a negiranje mahane je savršenstvo i pohvala. Zato je negiranje mogućnosti mahane ustvari potvrda savršenstva i pohvala Allahu Uzvišenom.

Četvrto: Ako i uzmemo mogućnost mahane u jednom od jezičkih značenja nečije svemogućnosti, onda ćemo svemogućnost podijeliti na dva dijela:

1. svemogućnost koja je mahana,
2. svemogućnost koja je savršenstvo.

Svemogućnost u smislu da Allah može da čini ono što Mu ne dolikuje je mahana, i to nije stvarna svemoć već retorička igra, te ju je obaveza negirati, a svemogućnost koju mi Allahu potvrđujemo jeste svemogućnost i svemoć koja je vrlina i savršenstvo. Mi Allahu potvrđujemo svemoć koja je vrlina i nju je svako obavezan potvrditi, i na nju se misli kada se kaže Svemogući i Svemoćni, a negiramo svemogućnost koja je mahana, i ona se uopće ne ubraja u definiciju svemogućnosti. Kada kažemo da Allah sve može, to je na relaciji Stvoritelj – stvoreno, dok u Njegov odnos prema Samom Sebi mi ne možemo zalaziti, jer naš razum je ograničen na pravila koja važe za ovaj svijet i zakone na njemu. Dakle, kada mi kažemo da Allah sve može, mislimo na to da Allah iz nepostojanja uvodi u postojanje stvorenja, potpuno ih posjeduje, sa njima može da radi šta hoće, i da ih vrati u nepostojanje onako kako ih je stvorio prvi put. I u tome je savršenstvo Gospodara nebesa i Zemlje.

Ako neko upita za detaljno objašnjenje o tome zašto ne možemo da razmišljamo o Allahovom odnosu prema Njemu samom, kažemo: Sam razum, svojim znanjem i shvatanjem, ne može da obuhvati ni djelić ovog univerzuma, pa kako onda da obuhvati Onoga koji je stvorio ovaj univerzum i više od toga? I sam razum kaže da je sasvim razumno da mi ne možemo dokučiti Onoga koji je nedokučiv i da o Njemu možemo saznati samo na osnovu onoga što nam On kaže o Sebi, bez da ulazimo u kakvoću Njegovih svojstava. Također, razum ukazuje na to da je jedna od odlika Njegovog apsolutnog savršenstva – njegova nedokučivost ograničenom i nesavršenom razumu. I sam razum nam kaže da može spoznati samo dio Njegovog djelovanja na svijet koji je stvoren oko nas, a svakako za ono što ne možemo dokučiti nećemo biti ni pitani.

Zato smo rekli da su izvori ljudske percepcije i spoznaje dovoljno savršeni da bi bili dobri vodiči čovjeku ka Uputi i uz Uputu koju je Stvoritelj objavio svojim poslanicima i vjerovjesnicima, izvor naše percepcije, ali i da su ti izvori naše percepcije i spoznaje dovoljno manjkavi da bi sami bili Uputa. I već smo objasnili da sam razum govori kako je Allah Taj koji je vrhovni autoritet i sudac i samom razumu, koji je jedno Njegovo nemoćno stvorenje, koji ustvari ne može ni da postoji, a da ga On u postojanju ne održava. Pa kako da Ga obuhvati? Sam razum nam kaže da mi možemo dokučiti Božije zakone u prirodi koja nas okružuje, a koja je samo jedan dio Njegovog stvaranja, tako što uočavamo savršeno usklađene zakonitosti koje su nam putokazi ka Njemu, ali da ne možemo spoznati ZAŠTO. Možemo dokučiti da dva i dva čine četiri, ali krajnji odgovor na pitanje ”zašto je tako a nije drugačije” – svodi se na odgovor: ”Zato što je Stvoritelj tih pravila tako htio”. On određuje pravila i izuzetke iz pravila, On vlada, a Njime se ne vlada, Njemu se pokorava, a On se ne pokorava, i čovjek upada u grešku kada razum, koji mu je dat da mu osvijetli putokaze ka Njemu, upotrijebi da postavlja pitanja o Njemu. A to je samo jedan od zakona u prirodi, koji se ne pitaju sami niti su sami sebe stvorili, već neprestano ukazuju na Stvoritelja koji ih je stvorio i njima naš svijet uredio. Ako mi ne možemo da spoznamo samo jedno ZAŠTO, što je opet dio Njegove volje i mudrosti, a i volja i mudrost su samo neka od Njegovih savršenih svojstava, pa kako da dokučimo Njega samog, kako da dokučimo Njegov odnos prema Sebi i kakvoću Njegovih svojstava? Doista je čovjek najspremniji da raspravlja o onome o čemu znanja nema, i doista je čovjek ohol kada želi dokučiti ono čiju nedokučivost i sam razum prihvata. I upravo TU nastaju kontradiktorna pitanja.

Doista sve što je Stvoritelj stvorio ima svoju ulogu, pa tako i razum, prohtjevi, strasti, emocije. Stvoritelj je postavio jedan od zakona, koji mnogi zaboravljaju, a to je da – kada se bilo šta od toga stvorenog upotrijebi za ono za što nije namijenjeno – dolazi do poremećaja i nesklada. Tako je i razum dat čovjeku da mu bude svjetlo kojim će vidjeti putokaze ka Stvoritelju u ovom našem životnom putu, i kada se upotrijebi za razmišljanje o samom Njegovom uzvišenom Biću, koje je, kako i sam razum prihvata, nedokučivo razumu, automatski razum upada u kontradiktornost sa samim sobom, jer je ušao na polje gdje ne vladaju zakoni po kojima je on stvoren da djeluje, da razmišlja. Isto tako i radoznalost, koja je čovjeku data sa razlogom i za određenu svrhu, ako se upotrijebi za ono za što je i data, u prave svrhe, čovjek će imati koristi, ali ako se upotrijebi za one svrhe za koje nije data, čovjek od toga neće imati nikakve koristi i sam će sebe zbuniti. Posljedica tog zakona jeste upravo ovo što smo naveli, da dok se god ono što nam je dato upotrebljava u svrhe za koje nam je i dato da ga upotrijebimo, čovjek ima neku korist od toga, i što je bliže pravoj svrsi, korist je veća, dok ako se upotrijebi za ono za što nije namijenjeno, iz toga neće proizaći nikakva korist, a ni dobit, osim zbunjenosti i kazne. Doista je žalosno što ljudi sami sebe u propast bacaju.

A treba biti mudar pa staviti svaku stvar na njeno mjesto i sve što nam je dato upotrijebiti upravo za ono za što nam je dato. U tome nam pomaže i Stvoritelj lično, Svojim uputama koje je dao u Svojoj Objavi, od kojih je zadnji Kur’an časni.

Također jedna od zamki, koja je posljedica korištenja razuma za ono za što nije namijenjen, jeste padanje u zamke razmišljanja o kakvoći Njegovih savršenih svojstava, zaboravljajući da su Njegova svojstva onakva kakva samo Njemu dolikuju i da su apsolutno savršena i van ljudskog poimanja. I onda, samim tim što razmišljaju o onome što se ne pokorava pravilima razmišljanja, padaju sami sa sobom u kontradiktornosti. Tako neki zanegiraju Njegova svojstva, dok ih drugi poistovijete sa stvorenjima. Pa kad u našem svijetu mi ne možemo objektivno sagledati šta je dobro, a šta loše, i ako je u našem, stvorenom svijetu – lijepo ono što On kaže da je lijepo, a nije lijepo ono za što On kaže da nije – kako tek onda da možemo dokučiti ono je vezano za Njega lično? Najviše što razum može spoznati jeste manifestacija Njegovog djelovanja i Njegovih savršenih svojstava na naš stvoreni svijet, a što i jeste uloga razuma, i što će nam povećati ljubav prema Savršenom Voljenom. Treba imati na umu da nije isto ono što je suprotno razumu i ono što je nedokučivo razumu, da nerazumno nije isto što i neshvatljivo. Samim tim što je razum priznao vrhovni autoritet Savršenom Stvoritelju, otklonio je mogućnost od nerazumnosti Njegovih odredbi i volje. Tako je, samim tim prihvatanjem Njega za vrhovnog autoriteta, a najbolji je vodič Onaj koji je savršen, otklonio mogućnost nelogičnosti u Njegovoj vjeri, islamu, i samim tim mu je sve što od Njega dođe sasvim logično, jer je krajnji odgovor na pitanje o Njegovim odredbama – zato što On, Savršeno Mudri, tako hoće. To važi kako za vjerske odredbe, tako i za kosmičke.

Univerzalni razlog

Nerijetko možemo naići na ljude koji pitaju: “Zašto je Allah propisao abdest na takav način”, ili “Zašto podne-namaz ima četiri rekata”, ili “Zašto je Allah propisao ovo, zašto je Allah propisao ono, šta je mudrost toga i toga” i tome slično, na što mnogi ljudi ostanu bez riječi jer ne znaju šta odgovoriti.

Allah je stvorio duše i učinio da one imaju potrebe, kao što je propisao i hranu koja zadovoljava te potrebe. Te potrebe se dijele na tri vrste:

Osnovne – nužne potrebe, obavezne potrebe i upotpunjujuće potrebe.

Osnovne potrebe su one bez kojih duša nema života niti spasa uopće osim uz osnovnu hranu koja će te potrebe zadovoljiti, i u to ulaze osnove vjere.

Obavezne potrebe su one bez kojih duša ne može biti zdrava, već je bolesna, i njih će zadovoljiti obavezna hrana, u šta ulaze vjerski farzovi.

Usavršavajuće potrebe su one bez čijeg zadovoljavanja duša ne može postići svoje savršenstvo, i one se mogu zadovoljiti usavršavajućom hranom, u šta spadaju vjerski mustehabi.

Pošto je Allah Taj koji je stvorio duše i odredio da imaju potrebe, On je Taj koji zna koja to hrana odgovara i zadovoljava te potrebe. Tako je, shodno Svom savršenom znanju, i propisao tu hranu oličenu u osnovama, obavezama i mustehabima vjere, koja zadovoljava osnovne, obavezne i usavršavajuće potrebe duše. Tako, naprimjer, Allah zna da se obavezna potreba duše čovjeka u podnevsko vrijeme zadovoljava obavljanjem namaza od četiri rekata u to vrijeme i koji se naziva podne-namaz na način na koji je propisan i u vrijeme u koje je propisan, i zbog toga je propisao taj namaz u takvom vidu i u tom vremenu, učinivši da on bude odgovarajuća hrana za tu konkretnu čovjekovu duhovnu potrebu, te niko od stvorenja ne može zamijeniti ovu hranu drugom, zato što je Allah Taj koji je stvorio duše i njihove potrebe i shodno tome propisao hranu koja će te potrebe zadovoljiti, a sve to spada u stvari gajba – ljudskom umu nedokučivog.

Dakle, nije čovjek taj koji može spoznati potrebe svoje duše i odrediti konkretnu hranu koja će ih zadovoljiti, osim uopćenih pitanja poput ”zašto sam stvoren”, ”odakle sam došao”, ”kuda idem”, i tome slično, pogodivši ponekad nešto od odgovora na neka od ovih pitanja, a bivajući u zabludi u većini stvari. S obzirom na to da je Allah jedini koji je stvorio ljudsku dušu, i načinio joj potrebe, jedino On zna koja hrana toj duši odgovara, i zato padaju u vodu tvrdnje racionalista i drugih koji pokušavaju sebi naći nešto mimo Allahovog šerijata što će zadovoljiti potrebe njihovih duša, pa propisuju razne vrste meditacija i obreda koje Allah nije propisao.
Ovo je univerzalni odgovor onome ko pita o mudrosti i razlogu propisivanja Allahovih zakona, s tim da svaki detalj svakog ibadeta iza sebe krije bezbroj mudrosti i koristi, od kojih su neke ljudi dokučili, a neke nisu, i ovo je otvoreno polje za svakog učenjaka.

Priredio: Ersan Grahovac
Preuzeto sa minber.ba