We alejkumusselam we rahmetullah

Uvažena sestro, vaš slučaj iziskuje posjetu nekom bračnom savjetovalištu jer jedno je reći propis kao takav, a drugo je dati najbolji savjet za datu situaciju i povući pravi potez. Šerijat vam daje širinu, u smislu da vam propisima ocrtava određene granice puta kojim se kroz život krećete, ali unutar tog puta vi imate ogroman broj opcija koje se razlikuju od situacije do situacije i na čiji odabir utiče mnogo faktora. Za to je potrebno potražiti savjet nekog učenog, iskusnog, mudrog insana, eventualno da vaše porodice zajedno sjednu i pred njima iznesete problem (mada se ne moraju svi detalji reći, zbog neprijatnosti), kako bi on shvatio ozbiljnost situacije i kako bi to možda na njega uticalo da se više bori protiv prohtjeva svoje duše. Razvesti se je lahko, u ovom slučaju čak i dozvoljeno (ako je stvarno situacija kakva je navedena u pitanju, a što iziskuje parničenje pred učenim koji će saslušati obje strane), ali da li je to uvijek najbolje rješenje? Nakon što pokušate sve opcije, od kojih smo neke naveli, i stvarno ništa ne „upali“, već se i nakon toga bojite po svoju vjeru (da nećete izvršavati dužnosti prema njemu zbog odbojnosti prema njemu) i po vašu bezbjednost, tek onda će vam biti bolje da tražite razvod na šerijatski način, a o kakvoći toga je bilo više riječi u odgovorima na druga pitanja.

We alejkumusselam. Uvijek je priča o razvodu tužna priča, ali i problematična sa aspekta nepostojanja adekvatnih bračnih, porodičnih savjetovališta, koja bi pomogla bračnim parovima da se na početku pripreme za brak ali i da tokom braka rješavaju probleme na adekvatan način. Taj pedagoško-socijalni pristup je mnogo bitan faktor, i propisi su dati da nam daju okvir puta kojim se krećemo, ali unutar tog puta mi imamo dosta mjesta za manevrisanje i ogroman broj opcija. Razvod, koji važi između ljudi i Boga, čisto šerijatsko-pravno gledano, može dati šerijatski sudija ili, ako on u nekom mjestu ne postoji, šerijatski učen čovjek ili institucija, na ženino insistiranje da ne može više nikako živjeti sa dotičnim čovjekom, nakon što sasluša obje strane i procijeni da je u pravu. Ali, da li je situacija baš takva da se ne može naći bolje rješenje? Da li je situacija takva da je razvod najbolja opcija? Preporučujem vam da se kao bračni par javite nekoj učenoj i mudroj osobi koja je ujedno i sposobna za rješavanje porodičnih problema kako biste iscrpjeli sve opcije prije te posljednje. A ako se radi o situaciji da je žena muslimanka  a čovjek je nemusliman (makar nosio “muslimansko ime”), jer možda psuje Boga ili radi druge vidove nevjerstva, onda će svakako otići od njega odmah jer joj brak sa njim nije dozvoljen ni sekunde, i nije potrebno da je iko razvodi jer je brak poništen (tj. počinje iddet) samim njegovim djelom nevjerstva.

Racionalno objašnjenje islamskog principa: ljubav prema dobru i mržnja prema zlu

Cijela Allahova vjera je protkana svojstvom milosti, jer je Allah iz milosti Svoje objavio vjeru, kao što je iz milosti Svoje stvorio stvorenja. Komponenta milosti u islamu je prisutna u svim njegovim dijelovima, pa čak i u kaznama koje su propisane za razne prijestupe. Ta milost je uvijek ispred pravde, jer da je Allah prema nama samo pravedan, a ne i milostiv, odavno bismo bili zbrisani sa Zemlje, jer mi, kakvi smo, ni ne zaslužujemo nikakvu blagodat. Tu milost možemo vidjeti nekada direktno, iz nekog propisa, a nekada indirektno, kroz dublje promišljanje o nekom propisu. Čak je i u iskušenjima Allah dao milost, jer se čovjek očisti od grijeha kroz iskušenje i može dostići stepene duhovnog uzdizanja u teškoćama kako se nikad ne bi mogao očistiti, ili pak veoma teško, dobrovoljnim ibadetom. Kako je cijela vjera protkana milošću, tako je i njen veoma bitni dio – ljubav prema dobru i mržnja prema zlu – sazdana na ovom principu. To ćemo ovdje i objasniti.

Suština ibadeta i njegov cilj jeste uputiti savršenu ljubav prema Savršenom Voljenom, koju prati potpuna pokornost. To je suština tewhida sa kojim su poslati vjerovjesnici i poslanici, i na kojem opstoje nebesa i Zemlja. Da samo Njega obožavamo i time se istinski povratimo iskonu od kojeg naša duša i potiče, tj. našoj urođenoj čistoj prirodi. Vidimo kakva veličanstvena ravnoteža i harmonija vladaju u prirodi koja je bespogovorno pokorna svom Stvoritelju i kakva anarhija vlada u svijetu ljudi kojima je Allah dao mogućnost izbora da budu i da ne budu pokorni. Veličanstvena harmonija će se ostvariti u skladu sa svom ostalom prirodom i u našoj duši (koja za razliku od prirode ima pravo izbora da li će biti pokorna ili ne) onda kada svjesno usmjerimo ljubav ka Allahu, i tako našu dušu uspemo da nadredimo prohtjevima, a podredimo Gospodaru. Tada u nama zavlada ta prirodna harmonija koja vlada u univerzumu i tek tada ispunjavamo svoju iskonsku prirodu i duhovno i tjelesno. Tada postajemo najsavršenija bića koja je Allah stvorio, jer samo tako ispunjavamo svrhu našeg stvaranja. Allah je stvorio sve radi nas, a nas je stvorio radi Njega, pa kada se okrenemo ka Stvoritelju, On nam podredi stvoreno, a kada se okrenemo od Stvoritelja, sami sebi nepravdu činimo.

Allah Uzvišeni je u čovjeku ugradio ljubav i njenu suprotnost – mržnju. Kada su u pitanju materijalne i apstraktne stvari, kada neku od stvari iskreno volimo, nužno je da mrzimo ono što tu stvar ugrožava na bilo koji način, i što nas sprečava da do nje dođemo. Ta mržnja ima razne stepene, i razlikuje se shodno stepenima ljubavi. Tako onaj ko iskreno voli tevhid, nužno mora mrziti širk, jer širk ruši tevhid i sprečava čovjeka od postizanja tevhida. Ako kaže da voli tevhid a da ne mrzi širk i da ga poštuje, takav laže samog sebe prije nego je slagao druge. Onaj ko voli vadžibe, ono što je Allah naredio, takav nužno mrzi njihovu suprotnost, harame. Na primjer, onaj ko voli čednost, takav nužno osjeća averziju prema nemoralu, i što više voli čednost, to je njegova averzija, iliti mržnja, prema nemoralu veća. Onaj ko voli mustehabbe, ono čije je činjenje Allah učinio pohvalnim, takav nužno njihovu suprotnost. Što je stepen imana kod čovjeka potpuniji, to je mržnja prema zlu veća, i obratno.

Kada su u pitanju ličnosti, osobe, iskrena ljubav prema njima nužno iziskuje ljubav prema onome što vodi do postizanja njihove ljubavi, i ljubav prema onome što oni vole. Onaj koji voli teži onome koga voli i činjenju onoga što voljeni voli. Ovo biva izraženije što je intenzizet ljubavi jači. Najuzvišeniji primjer toga jeste kod ljubavi i mržnje u ime Allaha s.w.t., bez kojih je iman čovjeka nepotpun. Onaj ko iskreno voli Allaha, u njegovoj duši se nužno mora javiti i ljubav prema onome što ga vodi postizanju Allahove ljubavi, i ljubav prema svemu onome što Allah voli i mržnja prema onome što ga od Allaha udaljava i što Allah ne voli. Najpotpuniji tewhid znači da u potpunosti naša duša teži onome što Allah voli, što nužno prouzrokuje mržnju prema svemu onome što On ne voli.

Mudrost koju u tome nalazimo jeste prije svega to da je mržnja prema zlu štit srcu od toga da mu to zlo prestane smetati, iz čega slijedi mirenje sa tim zlom, iz čega slijedi, na duže staze gledano, i osjećanje naklonosti prema tom zlu i jednog dana slijeđenje zla, a iz čega kasnije slijedi i mržnja ili nelagodnost prema dobru koje je suprotno tom zlu. A to je upravo ono što šejtan želi učiniti sa sinovima Ademovim, a.s., da im zlo predstavi kao dobro a dobro kao zlo, i time im potpuno poremeti kriterijume za vrednovanje stvari i u duboku zabludu odvede. Zato je veoma opasna zamka u koju upadaju ljudi kada kažu „Ja ništa ne mrzim“, jer taj princip nije izgrađen na realnosti i nije prirodan, i vodi mirenju sa postojećim lošim stanjem i negativnim pojavama u društvu. A na drugoj strani u sličnu zamku po težini opasnosti upadaju i oni koji su pomiješali nefsansku mržnju, zasnovanu na prohjtevima, sa duhovnom-vjerskom mržnjom prema zlu, pa ljude mrze nefsanski ukoliko pri sebi imaju nešto od zla, bilo da su u osnovi vjernici ili nevjernici, i žele im potpunu propast, raduju se kad ih zadesi nesreća i misle da time ispunjavaju jedan od vadžiba vjere. Time upadaju u pravu novotariju, jer smatraju da čine ibadet, a ustvari dolaze sa nečim suprotnim šerijatu.

Proizvod iskrene ljubavi i mržnje u ime Allaha jeste i to da ponos tražimo u islamu i onome što nam je Allah propisao od djela, unutrašnjih i spoljašnjih, i da budemo svjesni da je mimo islama poniženje. A posljedica svega toga jeste odricanje od zla i sljedbenika zla, čime se štitimo toga da jednoga dana postanemo sljedbenici zla i njegovih predstavnika. Sve to zajedno čini jednu nepremostivu prepreku šejtanu da ispuni svoje, na samom početku, zakazane ciljeve u zavodjenju potomaka Ademovih. Ljubav i mržnja u ime Allaha moraju biti regulisani šerijatom, kako ne bi bili regulisani prohtjevima. Tako je ljubav u ime Allaha prefinjenja i lijepih plodova, kao što je i mržnja u ime Njega drugačija od nefsanske mržnje čije su posljedice nesagledivo loše. Kod mnogih ljudi u svijetu ovo nije regulisano šerijatom pa vidimo da njihovo ispoljavanje ovog dijela akide ima puno loših posljedica i da je suprotno šerijatu.

Mržnja u ime nefsa za koju se misli da je mržnja u ime Allaha proizvodi mrko gledanje na ljude oko sebe i želja da ti ljudi propadnu, bilo da se radi o grešnicima ili nevjernicima, zatim želja da se tim ljudima desi nešto loše i da propadne zajedno sa tim zlom. Dakle, ona je negativna i destruktivna.

Mržnja u ime Allaha je daleko iznad toga što joj pripisuju neznalice, i ona je u potpunosti milost i korist, pozitivna i konstruktivna. Mržnja u ime Allaha znači da istovremeno mrziš neko zlo, nečije činjenje tog zla, njegovo odabiranje da ga čini, onaj dio njegove ličnosti koji je vezan za to zlo, milost prema njemu iz koje proističe želja da se on izbavi iz tog zla, da od sebe otkloni lošu osobinu, da u svojoj ličnosti ispravi to što ga navodi na to zlo i što uzrokuje da ga čini (bilo da zlo čini srcem, mislima, jezikom ili djelima), ne bi li bio spašen negativnih posljedica tog zla na oba svijeta. Dakle, njen rezultat je sačuvanost muslimana od osjećanja naklonosti prema tom zlu i izbavljivanje drugih iz kandži zla, što predstavlja spas cijelog društva na oba svijeta. Ako ima averziju prema onom dijelu njegove ličnosti koji izaziva da on čini to zlo, to ne znači da ima averziju prema ostalim komponentama njegove ličnosti, to ne znači da ga mrzi „od glave do pete“, kako to biva u nefsanskoj mržnji. Naprotiv, musliman voli dobre strane osobe pri kojoj ima to neko zlo, želi kod nje razviti te dobre strane i otkloniti loše, ne bi li ta osoba bila spašena. Odnos muslimana prema nekom ko pri sebi ima grijeh ili nevjerstvo je kao odnos doktora prema onome koga želi izliječiti. Doktor istovremeno ima mržnju (neko više voli reći: averziju) prema samoj bolesti, prema djelima pacijenta koji uzrokuju tu bolest, prema samom pacijentovom odabiranju da čini ono što izaziva tu bolest, kao što osjeća milost prema samom pacijentu, zbog čega ga želi spasiti te bolesti, otkloniti od njega štetu. Onaj ko misli da osjeća milost prema nekome, a nema averziju prema onome što šteti tom nekome i ne poduzima korake za otklanjanje toga što mu šteti – takav sam sebe obmanjuje. I tu je nebitno da li taj neko želi da od sebe otkloni tu štetu ili ne želi, na nama je da poduzmemo one uzroke koji su nam propisani i damo sve od sebe, jer Allah to voli i traži od nas, a krajnji rezultat je u Njegovim rukama. Samim time što mrzimo zlo na navedeni, propisani način, mi smo milostiviji prema onome pri kome ima tog zla nego što je on sam prema sebi. To će mu postati kristalno jasno na Sudnjem danu, kada oni ovosvjetski prijatelji koji nisu nastojali da od čovjeka otklone zlo i izbave ga, već su bili indolentni prema tome i govorili „to je njegov izbor i ja to poštujem“ uvidjeti koliku su mu štetu nanijeli. Tada će jedni drugima neprijatelji postati, jer onaj ko vidi da pri tebi ima nešto što ti šteti, i ne poduzima ništa da bi te iz toga izbavio, već te ohrabruje ili „poštuje tvoj izbor“ – takav je saučesnik u tvojoj propasti. Uzvišeni Allah kaže: „Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili.“ (Ez-Zuhruf, 67.)

Islamska mržnja prema zlu je korist je za onoga koji je posjeduje, jer je štit za njegovo srce kao i cijeli ummet, a korist je i za one prema kojima se osjeća, jer u sebi sadrži mnoge komponente, od kojih je ključna – iskrena želja da se ta osoba izbavi iz tog zla, i u toj želji je i milost prema toj osobi, jer onaj koji mrzi u ime Allaha zna da, ako ta osoba u zlu ustraje doživjeće propast, a to nije ono što želimo.

U primjerima Allahovih poslanika, i mnogim drugim, vidimo da je mržnja u ime Allaha nešto sasvim različito od nefsanske mržnje koja dolazi iz prohtjeva i srdžbe, jer mržnja u ime Allaha je mržnja prema kufru i širku i svakom drugom zlu, i želja da se ljudi izbave iz tog zla, jer ih to zlo vodi u propast. Zar to nije najveća milost prema stvorenjima, da im želimo da krenu pravim putem i zajedno udjemo u Džennet?^[1]

Kako je to samo daleko od nefsanske mržnje koju mnogi miješaju sa mržnjom prema zlu u islamu. Nefsanska mržnja je negativno-destruktivna, a imanska mržnja je pozitivno konstruktivna. Ovo pojašnjenje nam je puno bitno na ovom mjestu, jer je ono uvod u to šta osjećamo prema onome prema o kome smo donijeli sud da je griješnik, novotar, ili pak nevjernik. Jer ovdje smo razjasnili suštinu ljubavi i mržnje u ime Allaha, i kada znamo ovu suštinu, ostalo se nadogradjuje na nju, shodno tome o kojoj situaciji govorimo.

Vrste ljubavi prema nevjerniku

1. Dozvoljena ljubav, i to je prirodna (nefsanska) ljubav koja ne prelazi granicu minimuma prirodne čovjekove naklonosti prema nekome ko mu je učinio dobročinstvo ili prema supruzi, majci, ocu i tome slično, uz ostanak mržnje prema nevjerstvu i aspektima njegove ličnosti vezanim za to nevjerstvo (poput njegove slobodne volje kojom odabira ostanak na nevjerstvu, poput njegove ljubavi prema nekom lažnom božanstvu i tome slično), i pri dolaska u situaciju kolizije između ove ljubavi i nečega što Allah traži – bez problema daje prednost onome što Allah traži.

1. Zabranjena ljubav prema nevjerniku, a to je ona koja je iznad prirodne nefsanske naklonosti, poput ljubavi koja vodi tome da musliman bude pristrasan prema njemu, ili da radi na štetu muslimana za njegov hatar, ili da ga pomogne u haramu, ili da ga posluša u haramu, ili da ga (zbog te ljubavi) oponaša, ili da bude njime zapanjen, ili da ga veliča.[2] To znači da ono što mnoga omladina oponaša svog „omiljenog“ igrača nevjernika, u oblačenju, ponašanju, frizuri, itd., je haram, kao i sakupljanje njihovih postera, slika i druge stvari koje su prisutne uglavnom kod tinejdžera i omladine uopšte, ali ima ih i kod starijih.

1. Ljubav prema nevjerniku koja izvodi iz vjere, u šta spada stajanje u saff nevjerničke vojske protiv muslimanske i (direktno) pomaganje nevjernika da ovladaju muslimanima i sruše šerijat i postave nevjernički sistem, ili voli nevjernika zajedno sa svim njegovim komponentama (uključujući i njegovo nevjerstvo, ili njegovu ljubav prema nevjerstvu i tome slično), ili da mu se pokori u kufru.

Zaključak

Nedostatak ljubavi i mržnje u ime Allaha, nedostatak akide el-wela we-l-bera’ je uzrokom da muslimanske mase danas traže ponos u nečemu drugom mimo islama, doživljavaju duhovni poraz i osjećaj inferiornosti u odnosu na kjafire, vidimo ih da slijede nevjernike i oponašaju ih u svemu, u njihovim praznicima i običajima, muslimanska omladina oblači sta njihovi idoli iz kjafirskog svijeta oblače, misle kako oni misle, rade kako oni rade, ma koliko se sve to kosilo sa islamom. Smatraju lijepim ono što od njih dolazi, i ružnim ono što oni pokude, naprednim ono što oni propagiraju, a nazadnim ono što se od toga razlikuje. Tako ih vidimo utonule u grijehe, ogrezle u zlu, kako lijepo smatraju ružnim i obratno, a u najgorem slučaju kako se islama stide a kufrom ponose, i tako sebi vječnu vatru obezbjedjuju. Čak mnogi traže potvrdu od svojih islamskih zajednica kako oni nisu muslimani, kako bi se time hvalisali pred nevjernicima, da nas Allah sačuva zablude. Pa je Allah ponizio ovaj ummet koji je postao poput morske pjene, i neće ga uzdići dok se ne vrate svojoj iskonskoj čistoj fitri, dok iskreno Allaha ne zavole, sve ono što je plod toga ne primjene, a od čega je, dakako, ljubav i mržnja u ime Allaha, ponos islamom i aqida el-wela we-l-bera’.

Ersan Grahovac

^[1] Tako ćemo pomiriti ajete koji govore o dobročinstvu prema nevjernicima koji nisu ratoborno i neprijateljski raspoloženi prema nama, ili ajete o dozvoli braka sa kršćankama i jevrejkama, ili ajete koji govore o lijepom ophodjenju Ibrahima a.s. sa svojim ocem oslovljavajući ga sa „očiću moj“, sa ajetima koji govore o borbi protiv nevjernika i ispoljavanju neprijateljstva prema njima, odricanju od njih i zabrani prijateljevanja sa njima, odricanju Ibrahima, a.s., od svog naroda i svog oca i ispoljavanja neprijateljstva prema njima, jer se u situacijama i povodima objave tih ajeta krije i suština njihovog značenja. Pa tako vidimo da ajeti koji su objavljeni o dobročinstvu prema nevjernicima, lijepom ophodjenju i prirodnoj ljubavi prema bližnjima koji nisu muslimani, ili dozvoli braka sa kršćankama i jevrejkama, govore o onim nevjernicima kojima njihovo nevjerstvo nije ovladalo njihovim cijelim bićem, pa da ih natjera da ratuju protiv nas i iz naših domova nas istjeruju zato što smo muslimani, već je to nevjerstvo njihova osnova koja se tiče samo njih i čija šteta se zadržava samo na njima, pa tako ni našim bićem nije preovladalo osjećanje mržnje prema njima u cjelini, već je svaka komponenta na svom mjestu, kako je to navedeno, i postoji sklad izmedju samilosti, prirodne nefsanske naklonosti, sažaljenja i dobročinstva s jedne strane, i duhovno-vjerske mržnje prema zlu i odricanja od zla, mržnje prema toj duhovno-vjerskoj dimenziji dotične osobe, koja je oličena u nevjerstvu, s napomenom da se ta mržnja razlikuje od nefsanske jer u sebi sadrži iskrenu želju za uputom te osobe i njenim izbavljenjem iz kandži zablude, i zato što u njenom ostajanju na zabludi je propast za samu tu osobu. Dok, ajeti koji govore suprotno, odnose se na osobe kod kojih se izgubi svaka realna nada da će prihvatiti istinu, pri čemu će se prema toj osobi ispoljiti ono što mogućnosti i situacija nalažu, pa će prema nekom to biti napuštanje te osobe ili naroda, ukoliko su muslimani potlačeni, a prema nekom ratovanje, ukoliko su muslimani gornji i imaju mogućnost silom zaustaviti zlo dotične osobe ili skupine. Tako Vidimo da je Ibrahim, a.s., lijepo postupao prema svom ocu i lijepo pozivao svoj narod, sve dok ga nisu bacili u vatru zbog toga što im je samo dobro i uputu želio, i da je Muhammed, sallallahu ‘alejhi we sellem, lijepo postupao prema onim mušricima koji nisu ratovali protiv njega, što se ispoljilo pri osvojenju Mekke, kada im je svima oprostio i pustio ih, osim nekoliko pojedinaca koji su bili toliko ogrezli u neprijateljstvu prema islamu i Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, izrugujući se i boreći se protiv Allahove vjere, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, naredio da budu ubijeni makar se držali za pokrivače Ka’be i molili za milost. Tako Vidimo da nisu isti svi nevjenici, i da nije isto ophodjenje prema onima koji su obični nevjernici, i onima koji sve granice zla prekoračuju, i da svako ima svoj tretman, shodno njegovom stanju.

[2] Što se veoma često dešava sa onima koji prate nevjernike koji su „zvijezde“ u raznim sportovima i profesijama.