Uvažena sestro u islamu, doista je mnogo toga što bi se moglo kazati u pogledu pravila i principa vezanih za korištenje neta i facebooka, kao i određenih devijantnih pojava vezanih za korištenje facebooka, ali ja ću, kroz neka moja subjektivna zapažanja, spomenuti samo najbitnije:

Prvo, nema sumnje da je propis o korištenju facebooka identičan propisu o korištenju interneta. Facebook se može koristiti u korisne stvari, kao što je pozivanje ljudi u vjeru ili komunikacija sa ljudima u dalekim zemljama širom svijeta, a isto tako može se koristiti u ono što je strogo zabranjeno vjerom.

Drugo, primjetno je da su mnogi muslimani, korisnici facebooka, izgubili kompas islamskog bontona u korištenju istog. U svemu tome najžalosnije je da postoji mnogo onih u koje se ”pokazuje prstom” a koji su se oglušili u pogledu određenih smjernica koje su spomenuli islamski učenjaci za korisnike interneta općenito, a korisnike facebooka posebno, naročito ako se radi o komunikaciji između suprotnih spolova.

Tako da nerijetko možemo vidjeti da se muškarci veoma liberalno odnose prema pitanju prihvatanja prijateljstva sa ženama kojima oni nisu mahremi, kao i sa ženama koje su na svome profilu postavile slike na kojima nisu odjevene u skladu sa šerijatskim uvjetima, što ne znači da ako bi bila ispravno šerijatski pokrivena da je to dopušteno.

S druge strane, i žene prihvataju ili nude prijateljstvo muškarcima s kojima nisu u mahremskoj vezi, što je dosad u oba spomenuta slučaja uzrokovalo mnoge porodične probleme, preljube, ašikovanja i sl.

Treće, islam je u osnovi ženi propisao da boravi u kući i da se posveti odgoju djece i kućnim poslovima, zbog toga što žena po svojoj prirodi predstavlja izazov muškarcu, odnosno žena svojim bespotrebnim i nekontroliranim izlaskom iz kuće, svjesno ili nesvjesno, nanosi i uzrokuje mnoge štete društvu u kojem živi.

Obraćajući se suprugama Allahovog Poslanika, Uzvišeni Allah je rekao: ”U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte, i molitvu obavljajte i zekat dajite, i Allaha i Poslanika Njegova slušajte!’’ (El-Ahzab, 33) S obzirom da se na ovaj način obratio Poslanikovim suprugama, najčestitijim ženama, onda je mnogo prioritetnije da ovaj propis obuhvata i druge žene. Ako smo to ispravno shvatili, postavlja se pitanje da li je žena koja boravi u kući i svakodnevno sate provodi na facebooku, i uz sve to je na svome profilu postavila sliku na kojoj se jasno vidi njeno lice i to je dostupno svakom korisniku interneta, muslimanu i nevjerniku, ispravno shvatila spomenutu osnovu. Očito je da nije.

Četvrto, žalosno je što su muslimani, po mom skromnom mišljenju, u velikoj mjeri pali na ispitu facebooka. Kako je moguće zamisliti sestru koja se odlučila pokriti radi Allaha, da na svoj profil stavi svoju sliku, pa makar i bila ispravno šerijatski pokrivena, i na taj način dopušta svima da gledaju u njeno lice. Zamislite kako bi svako od nas reagirao kada bi ga neko na ulici zaustavio, a naročito ako se na njemu budu primjećivali znaci iskvarenosti, i tražio da pet minuta gleda u lice naše supruge, sestre ili majke? Ne mislim da postoji vjernik koji bi to dopustio i kojeg to ne bi naljutilo. Pa gdje je razlika između toga i postavljanja slike na profil koja je dostupna svim korisnicima neta?

Gdje je nestalo najljepše svojstvo koje može da krasi ženu muslimanku – stid? Zar islamski učenjaci nisu spomenuli da kada nastupe vremena smutnje i ljudi se udalje od vjere, te ne budu obarali pogled i izbjegavali gledanje u ženu, da je ženi tada propisano nošenje nikaba, iako to u osnovi nije obaveza, po mišljenju nekih od njih. Poznati alim današnjeg vremena Bekr Ebu Zejd kazao je: ”A treba znati i da niko od velikih islamskih autor¬iteta nije dozvolio otkrivanje lica i šaka u vremenu smutnje, iskvarenosti i slabosti vjere.

Naprotiv, svi su složni oko pokrivanja lica i šaka, kao što to prenosi veliki broj učenjaka. Iskvarenost vremena u kojem živimo obavezuje na pokrivanje lica i šaka, i kada ne bi postojao nikakav drugi dokaz. Nerealno je u ovom vremenu pozivati i govoriti uopćeno (da je nošenje nikaba pohvalan čin – sunnet), a ne ograničeno, o otkrivanju lica i šaka, imajući u vidu slabost vjere kod ljudi te nered (fesad) koji je se raširio u muslimanskim zemljama.” (Bekr ibn Abdullah Ebu Zejd, Čuvanje čednosti, str. 55)

Imam Ševkani u svome čuvenom djelu Nejlul-evtar prenio je od Ibn Raslana jednoglasan stav muslimana u pogledu zabrane izlaska žene iz kuće otkrivenog lica u vremenima smutnje i iskvarenosti.
To sve u slučaju da je žena na slici propisno odjevena, a šta ako je, kao što je to primjetno u mnogim situacijama, na tim slikama našminkana, ili pokrivena na način da njena odjeća ne ispunjava uvjet islamske odjeće, ili u pozama u kakvim je ne bi trebali vidjeti muškarci koji joj nisu mahremi. U svemu tome najteže je shvatiti muževe koji su u nedostatku ljubomore odobrili takve stvari.

Peto, ako bismo prihvatili činjenicu da se korisnik facebooka sačuvao od svih šerijatskih prijestupa prilikom korištenja facebooka i da je u pogledu njega korištenje istog mubah i dopuštena stvar, da li to znači da čovjekova glavna preokupacija u životu treba da bude facebook? Znajući koliko pažnje islam posvećuje vremenu i njegovom korisnom iskorištavanju, te da će insan na Sudnjem danu polagati veoma strog račun o svakom momentu svoga života, svako od nas trebao bi da sebi postavi nekoliko sljedećih pitanja:

Koliko vremena dnevno provodim sa Kur’anom, koji je izvor naše sreće i uspjeha, a koliko na facebooku?

Koliko vremena provodim čitajući hadise Allahovog Poslanika, njegovu siru, a koliko vremena provodim na facebooku?

Koliko vremena provodim čitajući korisne knjige, a koliko vremena provodim na facebooku?

Koliko vremena provodim spominjući Allaha, zikreći, a koliko provodim na facebooku?

Koliko vremena provodim obilazeći svoju rodbinu, a koliko vremena provodim na facebooku?

Koliko vremena provodim čineći dobročinstvo roditeljima, prijateljima, komšijama, poznanicima, a koliko vremena provodim na facebooku?

Koliko vremena dnevno smo posvetili odgoju svoje porodice, supruzi i djeci, a koliko facebooku?

Ako odgovor u većini pitanja bude da čovjek daje više vremena facebooku nego spomenutim stvarima, a to su samo neke od naših svakodnevnih obaveza u kojima smo skoro pa svi zakazali pod izgovorom nepostojanja slobodnog vremena, onda se doista s pravom postavlja postavlja pitanje koliko smo ispravno pristupili ovom novom iskušenju, zvanom facebook. A Allah najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Uvaženi brate, vaša konstatacija da je dizanje ruku u namazu sunnet (pohvalan čin) potpuno je tačna. Naš stav o tom pitanju, koji smo naučili od najvećih autoriteta današnjice, i više je nego jasan. Kada se nađete u situaciji da ste u džematu u kojem je dizanje ruku nepoznanica i kada postoji vjerovatnoća da ćete tim postupkom unijeti pometnju u džematu, kao i to da će vas ljudi zbog toga smatrati sljedbenikom neke zalutale sekte, onda nema nikakve smetnje da u datom momentu ostavite dizanje ruku u namazu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Doista se djela vrednuju prema namjerama.” (Buhari i Muslim, od Omera, radijallahu anhu)

Ako je Allahov Poslanik, kao što nam to bilježi Buhari, odustao od rušenja Kabe i njenog ponovnog izgrađivanja na temeljima Ibrahima, alejhis-selam, samo zato što su Kurejšije bili tek prihvatili vjeru, i nisu bili spremni da shvate takav postupak, pa da mi ostavimo nešto što je pohvalno (sunnet) s ciljem jačanja bratskih veza u džematu, mnogo je preče. Ne smijemo zaboraviti na činjenicu da ljudi na našim prostorima već stoljećima klanjaju po hanefijskom mezhebu i da su odrasli daleko od mjesta gdje je dizanje ruku u namazu poznato, pa ne treba da nas čudi njihovo reagiranje. Ono je u osnovi pokazatelj njihove privrženosti onome što znaju i onome čemu su ih naučili njihovi učeni, što je u osnovi pozitivno.

Šejhu Ibn Bazu, koji je živio u sredini gdje je općepoznat i prihvatljiv čin dizanje ruku u namazu, kao i glasno izgovaranje amin u namazu, postavljeno je sljedeće pitanje: “Je li dozvoljeno izostaviti glasno izgovaranje amin u namazu i ne podizati ruke u namazu?”, pa je odgovorio: “Da, ako se nalazi u sredini –među ljudima koji ne podižu ruke u namazu niti glasno izgovaraju amin, u toj je situaciji prioritetnije da to ne čini, kako bi se zbližila njihova srca i kao bi ih mogao pozvati u dobro – hajr, i kako bi imao priliku da ih poduči, i da ih usmjerava, i kako bi mogao da popravlja njihove nedostatke. Ako bi čovjek činio suprotno onome što oni smatraju ispravnim, oni će negodovati zato što oni smatraju da je (samo) to vjera, smatraju da je vjera da se ruke podižu samo kod početnog tekbira, tako su odrasli i tako naučili od svojih učenjaka. Isto tako je i s glasnim izgovaranjem amin. Poznato je razilaženje među učenjacima u pogledu tih pitanja: neki su kazali da se amin izgovara naglas, a neki su kazali da se ne izgovara naglas.

U nekim hadisima spomenuto je da je Poslanik podizao glas prilikom izgovaranja amin, dok je u drugim spomenuto da je to izgovarao sniženim tonom. Ispravno je mišljenje da je pohvalno izgovaranje amin naglas. Onaj ko to ostavi, ostavio je samo pohvalnu stvar, zato mu’min neće učiniti ono što je pohvalno ako to vodi razjedinjenju muslimana, međusobnom razilaženju, smutnjama. Štaviše, svaki mu’min, a prvenstveno daija, treba da ostavi pohvalnu stvar ako iz njenog ostavljanja proizlazi veća korist. U tom kontekstu se navodi događaj kada je Allahov Poslanik ostavio rušenje Kabe i njeno građenje na temeljima Ibrahima, alejhis-selam, govoreći: “Da Kurejšije nisu tek prihvatili vjeru…”, zbog toga je Poslanik Kabu ostavio onakvu kakva jeste i nije je promijenio zbog opće koristi.”
(Fetve Bin Baza, 29/274–275)

Allah se smilovao našim velikanima, od kojih je sigurno naš šejh Ibn Baz, koliko je samo tolerancije u njihovim stavovima i s koliko su mudrosti odgovarali na postavljena pitanja. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com