Uvažena sestro u vjeri, koliko ja vidim, u oba slučaja vi ste u pravu. Što se tiče prvog slučaja, ako se radi o kamatnom kreditu (a po svemu sudeći to je u pitanju, jer da to nije kamatni kredit, ne bi bilo potrebe za reagiranjem), ako je vaš muž znao o kojoj vrsti kredita se radi, nije trebao da prihvati spomenutu stvar. Uzimanje kamatnog kredita u osnovi je strogo zabranjeno. Nakon toga, bilo koji vid pomaganja u ostvarenju toga smatra se grijehom. Uzvišeni Allah kaže: “Potpomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se potpomagati u grijehu i neprijateljstvu.” Činjenje te usluge zasigurno je potpomaganje u grijehu.

Šta je trebao uraditi vaš muž?

Trebao je na lijep način kazati svojim roditeljima, a u osnovi on je taj koji im je trebao kazati da je uzimanje kamatnog kredita strogo zabranjeno i maksimalno se potruditi da ih odvrati od toga, da ne želi da bude saučesnik u uzimanju kamatnog kredita na bilo koji način. To se ne bi smatralo nepokornošću roditeljima, jer pokornost roditeljima nije neograničena, naprotiv ona je ograničena onim što je dozvoljeno vjerom.

Allahov Poslanik je kazao: “Nema pokornosti stvorenjima u nepokornosti Stvoritelju – Allahu; pokornost je u dobročinstvu.” (Ebu Davud, br. 2625, od Alije, r.a., vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani) Ovaj hadis je veliki temelj u poglavlju pokornosti stvorenjima. Pokornost stvorenjima, što obuhvata i roditelje, je u granicama dozvoljenih stvari, nikako u onome što je zabranjeno vjerom.

Što se tiče drugog slučaja, njegova konstatacija da je to učinio jer su oni ionako nevjernici, nije opravdavajuća za ono što je učinio. Ovaj problem proizlazi iz nepoznavanja jednog velikog pitanja u vjeri, a to je da li se šerijatski tekstovi (naredbe i zabrane) podjednako odnose na nemuslimane kao što se odnose i na muslimane. Izuzetno mnogo pitanja, naročito danas, vezuje se za ovo temeljno pitanje. Ljudi koji žive na Zapadu trebali bi dobro da se upoznaju sa ovom tematikom, jer bi ih njeno nepoznavanje moglo skupo koštati, dok poznavanje iste može da ih riješi mnogih dilema u svakodnevnom životu.

Ispravno mišljenje je ono koje zastupa velika većina islamskih učenjaka, a to je da se svi šerijatski tekstovi podjednako odnose i na nevjernike kao i na muslimane, s tim što kada bi nevjernici i uradili neki od ibadeta koji im je naređen u stanju nevjerstva, to im ne bi bilo validno, jer nemaju osnove, a to je islam.

Doista je mnogo argumenata koji potvrđuju tačnost spomenutog stava, da se šerijatski tekstovi podjednako odnose na nevjernike kao i na muslimane, a jedan od najpoznatijih dokaza za to jesu riječi Uzvišenog Allaha: “Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio, osim sretnika, oni će se u džennetskim baščama raspitivati o nevjernicima: ‘Šta vas je u Sekar (Džehennem) dovelo?’ ‘Nismo’ – reći će – ‘bili od onih koji su molitvu obavljalii od onih koji su siromahe hranili, i u besposlice smo se sa besposlenjacima upuštali, i Sudnji dan smo poricali, sve dok nam smrt nije došla.’” (El-Mudesir, 38-47) Ovaj ajet jasno ukazuje na to da razlog zbog kojeg su nevjernici kažnjeni bacanjem u Džehennem jeste i to što nisu obavljali namaz. Da im to nije bila obaveza, Allah ih ne bi kažnjavao zbog toga.

Ako smo to ispravno shvatili, tj. da se šerijatski tekstovi podjednako odnose na nevjernike kao i na vjernike, onda kažemo da ako taj postupak nije dozvoljen u pogledu muslimana, onda nije dozvoljen ni u pogledu nemuslimana. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Uvažena sestro u vjeri, u pogledu vašeg pitanje, islamski učenjaci su postavili jedno veliko pravilo koje bi trebali da poznaju svaki vjernik i vjernica, a koje glasi: “Da bi abdest ili gusul bili validni, u osnovi, obaveza je sa tijela ukloniti sve što sprečava direktan dolazak vode do kože.” Ako se radi o abdestu, tada je obavezno sa dijelova tijela koji se peru prilikom abdesta ukloniti sve što sprečava direktan dolazak vode do tijela, a ako se radi o gusulu (kupanju) kojim se želi ukloniti pravna nečistoća (džunupluk, ili kupanje nakon hajza i nifasa), onda je obaveza sa cijelog tijela ukloniti sve što sprečava dolazak vode do tijela.

Na osnovu toga mi kažemo: Ako spomenute stvari, maskara ili puder, imaju svoju masu koja sprečava dolazak vode do tijela, tada ih je obaveza ukloniti prije abdesta, bez obzira da li žena prilikom korištenja spomenute kozmetike bila pod abdestom ili ne, a ako spomenuti kozmetički preparati ne sprečavaju dolazak vode do kože, onda ih nije obaveza uklanjati.

Isti propis se odnosi na korištenje laka za nokte. Uvaženom šejhu Muhammedu Salihu Munedždžidu postavljeno je pitanje o stavljanju laka na nokte, pa je kazao: “Ženi je dozvoljeno lakiranje nokata s ciljem uljepšavanja, sredstvima koja ne štete, kao što ne smeta da u tom stanju obavlja namaz, osim ako se radi o laku koji sprečava dolazak vode do dijela tijela na kojem je lak. U tom slučaju nije validan ni abdest ni gusul – kupanje, osim nakon što se lak odstrani sa tijela. Ako smo rekli da nije validan abdest, to za sobom povlači neispravnost namaza.

U fetvi Stalne komisije (5/218) spomenuto je: “Ako lak ima svoju masu na površini nokata, abdest koji se uzme prije odstranjivanja laka nije validan, ali ako je u pitanju lak koji nema masu, abdest je validan, kao u slučaju kane. Allah najbolje zna.“ (Odgovor preuzet sa islam-qa.com)

Sve spomenuto se odnosi na stanje u kojem žena želi da preko spomenutih stvari uzme abdest ili gusul. Međutim, ako bi žena uzela abdest ili gusul, a nakon toga stavila maskaru, lak na nokte, ili ono što im sliči, nema smetnje da tako klanja i njen namaz je validan, s tim što kada izgubi abdest i htjedne ponovo da abdesti, tada će postupiti shodno prethodno spomenutom pravilu. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Uvažena i cijenjena sestro u islamu, na samom početku želio bih da vam se zahvalim na Vašem kontaktu, kao i visokom nivou kulture i poštovanja kojim je protkano Vaše pitanje. Vjerujte da je mnogo toga što bi se trebalo napisati da bi odgovor bio potpun i da se odgovori na sve ono što ste Vi tražili, ali evo ja ću pokušati kratko da odgovorim na najbitnije što se traži u ovom pitanju.

Prvo, što se tiče Vaših riječi “da li imate saznanja o tome da li je iko od naših islamskih učenjaka u BiH imao priliku da pročita Vaš PRIRUČNIK O BRAČNOJ INTIMI, i da li su išta komentirali o dijelu gdje govorite da je oralno zadovoljavanje dozvoljeno u islamu”, ja mogu kazati da do ovog momenta do mene nije došla niti jedna kritika vezana za spomenuti priručnik, a što ne znači da priručnik nema grešaka i da nije podložan sugestijama i kritikama. Ali, ne znam da li ste obratili pažnju na prvu stranicu knjige na kojoj stoji da su dvojica magistara islamskih nauka recenzenti spomenutog priručnika. Duboko se nadam da su spomenuti magistri oni na koje bi trebalo da se odnose Vaše riječi ”učenjaci BiH”, naročito ako znamo da je jedan od njih, ne želeći da umanjim vrijednost drugog recenzenta, Safet Kuduzović koji je našoj javnosti poznat po naučnim radovima u kojima je više nego opravdao zvanje koje nosi. Čak štaviše, on mi je savjetovao, prilikom recenzije, nakon što sam to pitanje nedovoljno pojasnio, da pitanje oralnog seksa treba da bude jasno pojašnjeno.

Drugo, što se tiče Vaših riječi “to sam prvi put pročitala kod Vas”, ja samo mogu da kažem da čovjek treba da uči dok je živ i da ga nikada ne iznenadi nepoznavanje određenog pitanja, dok je to pitanje možda nekom drugom savršeno jasno i već poodavno ga poznaje. Tačno je da je to u jednu ruku tabu tema u literaturi na našem jeziku, ali ako pogledate naprimjer šta o tome ima napisano na arapskom jeziku, onda ćete vidjeti da postoji veliki broj eminentnih učenjaka koji su govorili o tom pitanju i koji su preferirali stav koji sam ja iznio u priručniku. Ne znam da li ste obratili pažnju na moje riječi da odgovorno tvrdim da u tom priručniku ne postoji propis a da to nije stav nekog od eminentnih učenja ovog ummeta.

Treće, ja sam tom pitanju, barem koliko se meni čini, pristupio poprilično studiozno, spomenuo sam argumente za tvrdnju da je oralni seks dozvoljen, a to su u osnovi dokazi koje navode islamski učenjaci kada govore o tom pitanju.

Četvrto, Vaše riječi “ali itekako mislim da oralni seks nije dozvoljen” su na mjestu, samo je problem što treba naći validan dokaz koji potvrđuje Vaš stav. U islamu čovjeku nije dopušteno da – u pitanju svakodnevnih postupaka ljudi koji nisu vezani za obredoslovlje, ibadete – kaže da određena stvar nije dopuštena izuzev ako za tu tvrdnju ima jasan i validan dokaz koji to zabranjuje. Također, musliman ne smije sebi dopustiti da o Allahovoj vjeri priča shodno svojim osjećajima. Ja potpuno mogu razumjeti da ima ljudi koji ne žele da prakticiraju oralni seks, što je normalno, ali to ne znači da je takav odnos zabranjen.

Velika je razlika narediti određenu stvar, a velika razlika kazati da je to dopušteno. Ako kažemo da je to dopušteno, tada onaj ko želi, neka to čini, a onaj kome se to ne sviđa, ili iz bilo kojeg drugog razloga – ima pravo da to ne čini. Kazao je Alija, r.a.: “Kada bi se vjera tumačila na osnovu shvatanja ljudi, onda bi bilo prioritetnije da se prilikom potiranja po mestvama potire donji dio mestvi (onaj koji se uprlja prilikom hodanja), ali sam vidio Allahovog Poslanika kako potire po gornjem dijelu mestvi.” Ova predaja jasno ukazuje da se propisi vjere ne uzimaju putem emocija i naših shvatanje, već shodno argumentima i na osnovu pravila koja su postavli učenjaci prvih generacija.

Peto, Vaše riječi “ali nažalost naša omladina voli sve sa Zapada” po meni su potpuno tačne i tu činjenicu sam spomenuo u uvodnoj riječi spomenutog priručnika. Svakako, jedan od ciljeva pisanja spomenutog priručnika jeste da se našoj omladini ponudi da o temi bračne intime nauče kroz prizmu onoga što su kazali islamski učenjaci, a ne gledajući serije ili iz knjiga koje su pisali ljudi koji ne vjeruju u Allaha, knjiga koje su daleko od islamskog edeba. Međutim, to isto ne znači da treba zabraniti sve što dolazi sa Zapada samo zato što je došlo sa Zapada. Svaku stvar koja nam dolazi sa Zapada, a isto tako i sa Istoka, mi premjerimo islamskim parametrima, nakon čega znamo da li je dozvoljena ili ne.

Uzvišenog Allaha molim da svima nama istinu pokaže istinom i da nam omili njeno slijeđenje, a da nam neistinu prikaže neistinom i omrazi njeno slijeđenje. A Allah najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Uvaženi brate u vjeri, mjesto rodbinske veze u islamu je veliko i siguran sam da su kur’ansko-hadiski argumenti koji govore o tome vama poznati, u protivnom vi se ne biste toliko trudili. Jedan od tih dokaza jesu i riječi Allahovog Poslanika: ”U Džennet neće ući onaj koji kida rodbinsku vezu.” (Buhari i Muslim, muttefekun alejhi, od Džubejra ibn Mu’tima, r.a.)

Na osnovu ovog i mnogih drugih argumenata, islamski učenjaci su zauzeli jednoglasan stav u pogledu obaveznosti čuvanja rodbinske veze i zabrane kidanja rodbinskih veza, ali su nakon toga zauzeli oprečne stavove u pogledu odrednice ko potpada pod taj pojam. Uzimajući u obzir da je to jedno od pitanja koja se veoma često postavljaju, kao i da je spomenuto pitanje predmet interesovanja mnogih muslimana, odgovorit ćemo na njega u jednoj detaljnijoj formi.

U vašem pitanju ima mnogo potpitanja, a mi ćemo pokušati da odgovorimo na dva najbitnija: ko su rođaci koje je obaveza obilaziti i u čemu se ogleda čuvanje rodbinske veze.

Što se tiče pitanja ko su rođaci koje je čovjek obavezan da obilazi, u pogledu tog pitanja ne možemo naći jasan dokaz u vjeri koji to precizira, nakon što nalazimo mnoge argumente koji potvrđuju obaveznost čuvanja rodbinskih veza.

To je bio razlog da su učenjaci u pogledu tog pitanja zauzeli oprečne stavove. Jedan od učenjaka današnjeg doba Abdullah ibn Salih el-Fevzan u svom čuvenom djelu ”Minhatul-Allam”, komentirajući hadise o rodbinskoj vezi, spomenuo je dataljno to pitanje, pa ćemo ga mi ovdje prenijeti u sažetoj formi:

“Jedan dio učenjaka smatrao je obaveznim čuvanje rodbinskih veza sa osobama koje su sa čovjekom u mahremskoj vezi, a u pogledu žene, to su sve osobe s kojima ona trajno ne može da stupi u bračnu vezu. Kada je u pitanju muškarac, propis je isti, a granica se određuje tako da se pretpostavi da je muškarac žena, i svi oni s kojima trajno ne bi mogao da stupi u bračnu vezu potpadaju pod spomenuti pojam. Ovaj stav su preferirali učenjaci hanefijske pravne škole i jedan dio učenjaka malikijske pravne škole.

Dokaz kojim su argumentirali svoj stav su riječi Allahovog Poslanika: ”Nije dozvoljeno da (muškarac) istovremeno oženi ženu i njenu tetku, sa majčine i očeve strane.” (Buhari i Muslim, muttefekun alejhi, od Ebu Hurejre, r.a.) Vjera zabranjuje istovremeni brak sa ženom i njenom tetkom, bez obzira majčinom ili očevom, kako to ne bi uzrokovalo kidanje rodbinske veze, a čije je čuvanje naređeno u mnogim hadisima. To nam indirektno ukazuje da se obaveza čuvanja rodbinske veze ne odnosi na one s kojima čovjek nije u mahremskoj vezi.

Drugi su, pak, smatrali da je obaveza čuvati rodbinsku vezu sa onima koji su čovjekovi šerijatski nasljednici, dok to nije obaveza sa onima koji to nisu. Ovaj stav su preferirali neki učenjaci malikijske pravne škole, kao što su Kadi Ijad, imam Nevevi i drugi. Dokaz kojim su argumentirali svoj stav su riječi Allahovog Poslanika koji je, kada je upitan ko je najprioritetniji da se prema njemu lijepo ponaša, kazao: ”Tvoja majka, potom tvoja majka, potom tvoja majka, potom tvoj otac, a potom bliži pa bliži.” (Buharija i Muslim, od Ebu Hurejre, r.a.)

Dokazivanje ovim hadisom je diskutabilno i to se manifestira kroz dva pokazatelja: Ovaj hadis svojom vanjštinom ne ukazuje na stav koji su oni zauzeli, već jasno ukazuje da se to odnosi na bliže pa bliže.

S druge strane, ako bismo prihvatili stav da je obaveza čuvati rodbinsku vezu samo sa onima koji su čovjekovi šerijatski nasljednici, to bi značilo da nije obaveza čuvati rodbinsku vezu sa daidžama i majčinim tetkama, a Allahov Poslanik je kazao: ”Majčina sestra (tetka) je na stepenu majke.” (Buharija, od Beraa ibn Aziba, r.a.)

Treća skupina učenjaka smatrala je da je čovjeku obaveza da čuva rodbinsku vezu sa svim rođacima, bez obzira bili nasljednici ili ne, bili u mahremskoj vezi sa čovjekom ili ne. Ovaj stav je zabilježen kao jedno mišljenje u hanefijskom mezhebu, stav malikijske pravne škole, stav šafijske pravne škole, a Ibn Muflih je spomenuo da je i imam Ahmed zastupao taj stav. Oni su svoj stav argumentirali općenitošću argumenata koji podstiču i naređuju čuvanje rodbinske veze.

Od svih spomenutih mišljenja i njihovih dokaza, šejh je preferirao prvo mišljenje – da se čuvanje rodbinske veze odnosi na one koji su u mahremskoj vezi sa čovjekom, dok je pohvalno održavati rodbinsku vezu sa onima koji sa čovjekom nisu u mahremskoj vezi. Jedan od veoma jakih dokaza koji potvrđuju ispravnost ovog stava jeste i činjenica da je vjera strogo zabranila osamljivanje sa ženama s kojima čovjek nije u mahremskoj vezi, a održavanje i čuvanje rodbinske veze znači i njihovo posjećivanje i obilaženje, što je u jasnoj koliziji sa spomenutim propisom, jer posjeta i obilazak nerijetko nose sa sobom osamljivanje sa osobom koju čovjek obilazi.

Nakon što smo odgovorili na stav onih koji su smatrali da se čuvanje rodbinske veze odnosi na one koji su čovjekovi šerijatski nasljednici, ostaje da odgovorimo na stav onih koji su kazali da se čuvanje rodbinske veze obavezno odnosi na sve rođake.

Mislim da je za slabost ovog mišljenja dovoljan dokaz što je u tome veliko opterećenje za vjernika, jer neograničavanje ovog pitanja nosi sa sobom teškoću koju ne zna niko osim Allaha. To što smo kazali da se obaveznost čuvanja rodbinske veze odnosi na one koji su u mahremskoj vezi sa čovjekom, nikako ne znači da treba zapostaviti one koji to nisu, već je pitanje da li je to obaveza ili ne.

(Rezimirano, uz određene dodatke od autora teksta, iz knjige ”Minhatul-Allam fi šerhi Bulugil-meram”, 10 tom, str. 85-87)

Što se tiče načina i metoda putem kojih se izražava održavanje rodbinske veze, ono se u osnovi vraća običaju jednog naroda. Generalno gledajući, posjeta rodbini je jedan od najrasprostranjenijih načina čuvanja rodbinske veze, ali nije jedini način. Onda kada je čovjek u materijalnoj mogućnosti, ali i onda kada mu to dozvoljava prostorna udaljenost, on će održavanje rodbinske veze izražavati povremenim obilaskom rodbine.

U protivnom, telefonski pozivi, slanje SMS poruke, briga o njima, zauzimanje za njih, branjenje njihove časti, udjeljivanje poklona, njihovo spominjanje po hajru, ukazivanje na ono što je dobro i odvraćanje rodbine od onoga što je neispravno, samo su neki od načina kako čovjek može i bez posjete da čuva rodbinsku vezu.

A što se tiče toga do kada ti trebaš da budeš ”takav” i da njih obilaziš, a oni tebe ne obilaze, odgovor je – do onog momenta dok želiš Allahovo zadovoljstvo. Ako se ti spustiš na njihov nivo i prestaneš obilaziti rodbinu, pa gdje je onda razlika između prakticiranja islama i pukog pripisivanja islamu.

Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Allahovom Poslaniku došao neki čovjek i kazao: ”Allahov Poslaniče, ja imam rodbinu sa kojom održavam rodbinsku vezu, a oni tu vezu kidaju, ja lijepo postupam prema njima, a oni se prema meni loše odnose. Ja s njima blago postupam, a oni prema meni grubo.” Na to je Allahov Poslanik kazao: ”Ako je tako kao što kažeš, to je onda kao da ih hraniš žeravicom i sve dok god budeš tako postupao, neprestano ćeš (protiv njih) imati pomagača izravno od Uzvišenog Allaha.” (Muslim) A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Uvaženi i cijenjeni brate u islamu, čovjeku koji položi novac kod banke nije dozvoljeno da uzima bila kakvu “nagradu” za novac koji je položio. Bez obzira kako to oni zvali, to nije dozvoljeno uzeti jer je to kamata u pravom smislu riječi. U osnovi, čovjeku nije dozvoljeno da sarađuje sa bankama čije je poslovanje zasnovano na kamatnom sistemu.

Čovjek koji ima opravdanu potrebu da posluje sa takvim bankama (zato što mu to nameće sistem u kojem živi) tada to treba svesti na minimum, i treba da potraži kod njih dozvoljeni način poslovanja – kao što je zakupljivanje sandučeta kod njih u kojem će čuvati novac (ako je u pitanju samo čuvanje novca, a ne njegovo prebacivanje na druge račune), ili da položi kod njih novac na koji oni ne daju nikakvu “nagradu”. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com