Pripremio: Elvedin Pezić
Mi živimo u vremenu u kojem je učestalo konvertiranje – primanje islama od strane onih koji nisu bili vjernici. Za čovjekov ulazak u islam vezuju se odreðeni propisi, a jedan od njih je propis kupanja za osobu koja je prihvatila islam. često smo u prilici slušati da neko želi prihvatiti islam, samim tim automatski se postavlja pitanje da li je takvoj osobi obaveza da se okupa prilikom ulaska u islam? U nastavku teksta pokušat ćemo sažeto spomenuti stavove mezheba i mišljenja islamskih učenjaka u vezi s tim.

Dvojica imama, Malik i Ahmed, smatrali su da je osobi koja želi da prihvati islam kupanje obavezno, bez razlike da li u vremenu kada je bila nevjernik počinila nešto zbog čega je u islamu obavezno kupanje ili ne. Tog stava bili su imam Ebu Sevr i Ibn Munzir. Svoje mišljenje argumentirali su hadisom Allahovog Poslanika u kojem se spominje dogaðaj Sumame ibn Usala, r.a., kada je primao islam, da mu je Allahov Poslanik naredio da se okupa. (Hadis je zabilježio Abdur-Rezak u Musanefu, njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani.) Takoðer, svoj stav su argumentirali hadisom u kojem je Poslanik naredio Kajsu ibn Asimu, r.a., kada je primio islam, da se okupa. (Tirmizi i dr., njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani.) Kazali su da je Poslanik naredio ovim ashabima kada su konvertirali da se okupaju, a poznato je da je obaveznost osnova za propise koji su propisani u imperativu – naredbenoj formi

Imam Šafija je smatrao da osobi koja primi islam nije obaveza kupanje, osim ako je u vremenu kada je bila nevjernik počinila nešto zbog čega je po islamskom učenju obaveza da se okupa (džunupluk i sl.)

Imam Ebu Hanife smatrao je da osobi koja konvertira nije obaveza kupanje u svakom slučaju, bez razlike počinila prije prihvatanja islama nešto zbog čega je obavezno kupanje ili ne. To je argumentirao dokazom da islam briše ono što je bilo prije islama. Takoðer, veoma mnogo ljudi primilo je islam, i da je svakome Poslanik nareðivao da se okupa, to bi bilo preneseno mutevatir hadisima. Meðutim, dogaðaji sa Kajsom ibn Asimom, r.a., i Sumamom ibn Usalom, r.a., ukazuju da je to pohvalno.

Komentar mišljenja i dokaz

Što se tiče mišljenja imam Šafije, za to mišljenje ne postoji jasan i vjerodostojan argument. Suprotno tome, nije preneseno da je Allahov Poslanik pitao nekog od ashaba koji su prihvatali islam da li su u periodu nevjerstva počinili nešto zbog čega je obaveza, po učenju islama, da se čovjek okupa. Da je to bila obaveza, Poslanik bi ih pitao, a da je pitao, to bi bilo preneseno mutevatir predajama zbog mnoštva onih koji su primali islam.

Ostaju nam dva mišljenja: prvo, da je to obaveza u svakom slučaju i drugo, da je to pohvalno, a ne obaveza.

Prije toga treba spomenuti da islamski učenjaci imaju jednoglasan stav da je osobi koja primi islam propisano kupanje, ostaje samo da vidimo da li je to obaveza ili ne.

Što se tiče hadisa Sumame, r.a., on je prenesen u dva rivajeta. U jednom je preneseno da je Poslanik naredio Sumami, r.a., da se okupa, a u drugom je preneseno da je on sam otišao i okupao se, a to je Poslanik odobrio.

Stoga smatram da je najprioritetnije mišljenje da osobi koja konvertira kupanje nije obavezno, već da je pohvalno. Na to ukazuju sljedeće činjenice

Prvo: Izuzetno velik broj ljudi konvertirao je za vrijeme Allahovog Poslanika, i da je nareðivao svima koji konvertiraju da se kupaju, to bi bilo preneseno mutevatir predajom, ili bi to bila općepoznata stvar

Drugo: Allahov Poslanik poslao je Muaza, r.a., u Jemen i pojasnio mu je da je izgovaranje šehadeta prva obaveza muslimanu. Stoga, da je kupanje bilo obavezno, Poslanik bi mu to spomenuo, jer je to jedan od prvih vadžiba u islamu.

Rekao je El-Hatabi: ”Većina učenjaka smatrala je da je osobi koja konvertira kupanje pohvalno, a ne obavezno.”

Preneseno je u jednom rivajetu od imama Ahmeda da je smatrao da je osobi koja konvertira kupanje pohvalno, a ne obavezno. To mišljenje odabrala je skupina učenjaka hanbelijske pravne škole. Kazao je autor knjige El-Insaf: ”To mišljenje je prioritetnije.”

Na osnovu spomenutog možemo kazati da hadis Kajsa ibn Asima, r.a., i hadis Sumame ibn Usala, r.a., ukazuju da je osobi koja konvertira kupanje pohvalno.

Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav da je propisano kupanje konvertitu, s tim što su neki kazali da je to pohvalno, a neki su kazali da je obaveza

Pripremljeno prema knjizi «Tevdihul-Ahkam min Bulugil-meram», autora Abdullaha ibn Abdur-Rahman el-Besama, 1 tom, str. 380.
Prvi put objavljeno: Srijeda, 27 Veljača 2008 22:41

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Elvedin Pezić
Svakim danom, hvala Uzvišenom Allahu, sve je više onih koji žele da svoj život u svakom segmentu protkaju islamom i njegovim savršenim načelima. Islamski način stupanja u brak svakako je jedan od tih segmenata i stoga svaki musliman treba biti upoznat sa šerijatskim propisima stupanja u brak:

oni koji su neoženjeni svakako bi trebali da poznaju ovu tematiku kako svoj bračni život od samog početka ne bi zasnovali na kršenju Allahovih granica, što je, moramo priznati, veoma česta pojava u našem društvu; a što se tiče onih koji su oženjeni, pošto je izuzetno malo onih koji su ispunili limit u pogledu dozvoljenog broja žena za sklapanje braka, i njima je potrebno da poznaju propise prosidbe jer nikad se ne zna šta čovjeka čeka u budućnosti. S druge strane, sama činjenica da su već oženjeni ukazuje na to da imaju potomstvo koje će već sutra trebati ženiti ili udavati, što opet iziskuje poznavanje propisa prosidbe. Ako na sve to pridodamo činjenicu da je mnogo prijestupa, pa čak i velikih grijeha koje čovjek može da počini ne poznavajući ovu tematiku, kao i prakticiranje mnogih sunneta, za čije prakticiranje će čovjek biti nagraðen, dovoljan je razlog da se dodatno educiramo u pogledu ove tematike.

GLEDANJE DJEVOJKE PRILIKOM PROSIDBE

Islam je u svojoj univerzalnosti i potpunosti dozvolio proscu, po mišljenju većine islamskih učenjaka to je pohvalno – sunnet, da prosac vidi djevojku koju prosi. Na to nam ukazuju mnogi argumenti:
Mugire ibn Šu’be, r.a., prosio je djevojku, pa mu je Allahov Poslanik kazao: ”Idi i vidi je, to je bolje za vaš zajednički mir i slaganje u braku.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)

Od Džabira, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: ”Kada neko od vas zaprosi djevojku, pa bude u mogućnosti da kod nje vidi nešto što će ga motivisati da je oženi, neka to učini.” Kazao je Džabir, r.a.: ”Pa sam zaprosio djevojku, i sakrivao sam se sve dok nisam vidio kod nje ono što me ponukalo da je oženim, pa sam je oženio.” (Ebu Davud, hasen – dobrim ga je smatrao šejh Albani)

Kada je Allahovom Poslaniku došla žena i ponudila mu se za brak, Allahov Poslanik je podigao pogled prema njoj i vratio ga, potom je oborio glavu. (Buharija od Enesa, r.a.)

Na osnovu spomenutih argumenata većina islamskih učenjaka kazala je da je proscu pohvalno – sunnet da prije sklapanja bračnog ugovora vidi djevojku s kojom želi stupiti u brak. Allahov Poslanik pojasnio je da će takav postupak biti uzrok kontinuirane ljubavi i harmonije u braku.

Samo gledanje djevojke, koje je u osnovi zabranjeno, bezbolnije je od razvoda braka koji bi mogao nastati kao plod stupanja u brak sa osobom koju čovjek nikada nije vidio ili sa osobom koju ne poznaje.

Treba naglasiti da ako bi brak bio sklopljen bez prethodnog viðenja i upoznavanja mladenaca, bio bi validan po konsenzusu učenjaka, ali je prioritetnije da prosac vidi djevojku zbog prethodno spomenutih razloga.

Prije nego što nastavimo govoriti o propisima prosidbe, treba napomenuti da prosidba u islamu ne nosi sa sobom nikakve pravne posljedice, što znači da zaručnik i zaručnica ostaju u svakom pogledu zabranjeni jedno drugome, osim onoga što je izdvojeno iz opće zabrane, kao što je dozvola viðenja zaručnice.

ŠTA SMIJE PROSAC VIDJETI KOD DJEVOJKE KOJU PROSI

Islamski učenjaci se ne spore da je proscu dozvoljeno da prilikom prosidbe kod djevojke koju prosi vidi lice i ruke.
Većina pravnika se ograničila na dozvoljenost viðenja lica i šaka, te su smatrali zabranjenim da prosac vidi kod djevojke koju prosi vidi nešto više od toga.

Učenjaci hanefijske pravne škole dodali su na to i stopala.

Pravnici hanbelijske pravne škole smatrali su da je proscu dozvoljeno da kod djevojke koju prosi vidi šest dijelova tijela: lice, vrat, ruke, stopalo, glavu i potkoljenicu.

Kada govorimo o ovom pitanju, treba naglasiti da ne postoji niti jedan dokaz koji ukazuje da žena treba, tj. da joj dozvoljava, otkrivati nešto od svoga tijela kako bi vidio prosac.

Ako bi čovjek pomirio mišljenja mezheba na sljedeći način, mislim da bi dobro postupio: ako prosac bude u prilici da gleda u djevojku u momentu kada to ona ne zna, tada mu je dozvoljeno da vidi kod nje ono što se otkriva u običaju žena (ono što žena otkriva pred muškarcima koji su joj mahremi), kao što nam na to ukazuje hadis Džabira, r.a. Meðutim, ako ona zna da je gleda, kao u slučaju kada prosac doðe kući djevojke koju prosi s namjerom da se upoznaju i da se vide, tada je proscu dovoljno da kod djevojke vidi lice i šake.
Kazao je imam Eš-Širbini: ”Mudrost toga što prosac može kod djevojke vidjeti samo lice i ruke jeste ta što na osnovu lica može saznati o njenoj ljepoti, a na osnovu ruku može saznati o njenom tijelu.”

Na osnovu hadisa koji prenosi Džabir, r.a., većina islamskih pravnika nije uvjetovala dozvolu niti znanje djevojke kao ni njenih staratelja da bi prosac vidio djevojku.
Na taj način će prosac, gledajući djevojku kada ona ne zna da je gleda, moći vidjeti njen stvarni izgled, što je izuzetno bitna stvar naročito u današnjem vremenu u kojem se proširilo korištenje kozmetike i drugih preparata za uljepšavanje.

Imam Malik je uvjetovao dozvolu i znanje djevojke i njenih staratelja.

Neki učenjaci su uvjetovali da gledanje djevojke ne bude popraćeno strastima, što je skoro pa nemoguće, jer, kao što gledanje u baštu i cvijeće veseli čovjeka, a gledanje mrtvih i ubijenih ga rastužuje, isto tako gledanje u ženu – koje je u osnovi zabranjeno – pobuðuje strasti, ali se dozvoljava i izuzima iz opće zabrane zbog koristi koja proizilazi iz toga – sklapanja braka.
Kazao je šejhl-islam Ibn Tejmijje: ”Zabranjen je pogled koji može uzrokovati smutnju – fitnu, osim ako se čini zbog preovladavajuće potrebe i koristi, kao što je pogled prosca ili pregled doktora.”

Spomenuti hadis takoðer ukazuje da je dozvoljeno proscu da više puta pogleda djevojku koju prosi, ako to radi s ciljem donošenja odluke o prihvatanju ili odbijanju djevojke.
Kazao je Ibn Kudame: ”Dozvoljeno mu je (proscu) da pogleda djevojku više puta, kako bi dobro sagledao njen izgled (ljepotu), zato što se željeni cilj ne može postići osim na taj način.”

VRIJEME GLEDANJA DJEVOJKE

Islamski učenjaci u pogledu ovog pitanja imaju više mišljenja, ali je jedno od najprioritetnijih da je proscu dozvoljeno da gleda u djevojku onog momenta kada se odluči za brak, a prije prosidbe i sklapanja bračnog ugovora. To je mišljenje koje je odabrao imam Nevevi.

Ako bi čovjek bio ubijeðen da ta djevojka ili njen staratelj neće prihvatiti njegovu ponudbu – prosidbu, kao u slučaju ako je ona školovana, a on nepismen, ili ona ugledna, a on neugledan, ona bogata, a on siromašan, ona lijepa, a on nije – neki učenjaci su kazali da mu u toj situaciji nije dozvoljeno da gleda u djevojku.

Ako bi kod njega preovladavalo mišljenje da će ga odbiti, tada mu je pokuðeno gledati u nju.

Na osnovu spomenutih argumenata možemo kazati da je i djevojci dozvoljeno da pogleda u prosca, kao što to spominju islamski učenjaci u svojim knjigama, jer je razlog pogleda prisutan obostrano i kod žene kao i kod muškarca: ”To je bolje za vaš zajednički mir i slaganje u braku”.
Ako bi neko postavio pitanje zašto su hadis o tome upućeni muškarcima, a ne i ženama, odgovor bi bio: Zato što je osnova da se žene slabije i manje kreću od muškaraca, što jasno ukazuje na potrebu da muškarac vidi djevojku, za razliku od muškaraca koji u običaju borave izvan kuće i moguće ih je lakše vidjeti nego žene.

Ženi je dozvoljeno da kod muškarca koji je prosi vidi sve ono što nije stidni dio tijela.

Na osnovu spomenutih argumenata, neki učenjaci današnjeg vremena dozvolili su da prosac vidi sliku djevojke, jer to potpada pod opću dozvolu gledanja djevojke, s tim što su naglašavali da prosac ne bi trebao da donosi konačnu odluku na osnovu takvog viðenja jer slike ponekada ne pokazuju stvarni izgled osobe, naročito u današnjem vremenu i napredovanju tehnologije, kada se slike montiraju i prikazuju osobu u nestvarnom izgledu.
Takoðer, neki učenjaci dozvolili su telefonski razgovor izmeðu prosca i djevojke koju prosi, ako za tim postoji potreba, i da bude uz saglasnost staratelja djevojke, naravno ograničavajući se na potrebu.

PROSIDBA NA ISLAMSKI NAČIN (2. dio)

Mnogi muslimani u pogledu prosidbe imaju pogrešno ubjeðenje jer smatraju da samom prosidbom prestaju pravne zabrane izmeðu muškarca i žene, što je više nego neispravno ubjeðenje.Treba znati da islamska prosidba ne uzrokuje promjenu drugih propisa, osim dozvole pogleda, kada su u pitanju veze izmeðu prosca i zaprošene djevojke.

Prosac samom prosidbom, bez sklapanja braka, nije postao suprug zaprošenoj djevojci, naprotiv, oni su i dalje zabranjeni jedno drugome u svakom pogledu, a, izmeðu ostalog, zabranjeno je i da se prosac osamljuje sa zaprošenom djevojkom.

To nam potvrðuju opći argumenti koji su zabranili osamljivanje sa ženom strankinjom, tj. ženom s kojom može stupiti u brak.
Kazao je Allahov Poslanik: ”Neće se osamiti muškarac sa ženom a da sa njima šejtan neće biti treći.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)
U drugom hadisu, Allahov Poslanik je kazao: ”Neka se muškarac ne osamljuje sa ženom, osim u prisustvu njenog mahrema – onaj s kime trajno ne može stupiti u bračne veze.” (Buharija i Muslim)

Na osnovu spomenutog, možemo zaključiti koliko je prijestupa nastalo u današnjem vremenu kao plod nepoznavanja ove tematike. Tako ćemo naći da se muškarac, nakon prosidbe i verbalnog obećanja braka, osamljuje sa zaprošenom djevojkom, izlazi sam sa njom u grad: šetnju, kupovinu, idu zajedno na pijacu, normalno razgovaraju preko telefona, a nerijetko imaju i intimne kontakte.
A da ne spominjemo koliko je onih koji to čine i bez prosidbe?!

OGOVARANJE PROSCA ILI ZAPROŠENE DJEVOJKE

Takoðer, jedan od propisa koje spominju učenjaci u ovom poglavlju jeste i to da je osobi koja bude upitana o proscu dozvoljeno da iznese i spomene njegove mahane i nedostatke, i da se to ne smatra ogovaranjem koje je strogo zabranjeno načelima islama. I ne samo da je dozvoljeno, već to može biti i obaveza, shodno riječima Allahovog Poslanika: ”Musliman ima šest prava kod svog brata muslimana: …kada traži savjet da ga posavjetuješ.” (Muslim)
Kazao je šejh Salih Fevzan: ”Onaj ko bude konsultovan u pogledu prosca ili djevojke koju želi prositi, obaveza – vadžib mu je da spomene ono što zna o njemu / njoj i mahanama, i to se ne smatra ogovaranjem.”

Da je to dozvoljeno ukazuje nam dogaðaj sa Fatimom bint Kajs, r.a., u kojem je spomenuto da je ona nakon pričeka došla Poslaniku i obavijestila ga da su je prosili Muavija ibn Ebi Sufjan i Ebu Džehm, pa joj je Allahov Poslanik rekao: ”Što se tiče Ebu Džehma, on ne spušta svoj štap sa ramena (u rivajetu Muslima: ”mnogo tuče žene”), a Muavija je siromašan, ne posjeduje imetak…”, te joj je rekao: ”Udaj se za Usamu ibn Zejda” (u rivajetu Nesaija: ”…a ja ga nisam voljela, pa mi je ponovo kazao: ‘Udaj se za Usamu’ i ponovio to tri puta”). Fatima ibn Kajs je rekla: ”Pa sam se udala za Usamu s kojim sam bila sretna i Allah mi je u braku sa njim dao mnogo dobra” (Buharija i Muslim)

ŽENA KAO PROSAC

Mi živimo u sredini, kao i u vremenu, u kojem su se mnoge stvari izopačile. Jedna od njih je i ta da mnogi roditelji nikada ne bi pomislili da predlože svojoj kćerki da se uda za odreðenu osobu, tj. da osobi za koju znaju da je moralna ponude brak sa svojom kćerkom. Mnogi roditelji takav čin smatraju poniženjem, konzervatizmom, dok se dozvoljavanje kćerki da izlazi u grad i disko, s kim hoće i da čini šta hoće, ne smatra poniženjem niti konzervatizmom. čudni su ti parametri, kada se pomiješa neznanje sa slijepim slijeðenjem zapadnjačke zabludjele ”civilizacije”.
Ako pogledamo u izvore vjere, vidjet ćemo da je ženi dozvoljeno da se ponudi muškarcu za brak i to se ne smatra slabošću, čak štaviše, to se smatra vrijednošću.
Najbolji primjer za to je dogaðaj o kojem nam govori Kur’an, u kojem je spomenuto da je otac dviju kćeri (neki mufessiri su kazali da je to Šuajb, a.s.) ponudio jednu kćerku Musau, a.s., kada je stigao u Medjen, a kojima je Musa, a.s., napojio stado ovaca.

Kazao je Svevišnji Allah: “O oče moj” – reče jedna od njih – “uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana.” “Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje” – reče on – “ali treba da me osam godina služiš, a ako deset napuniš, bit će dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar.” “Neka bude tako izmeðu mene i tebe!’’ – reče Musa – “koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili.” (Kazivanje, 26. – 28.)

Buharija i Muslim zabilježili su predaju da je Allahovom Poslaniku došla jedna žena i kazala: ”Allahov Poslaniče, imaš li potrebe za mnom?” Pa je rekla kćerka Enesa, r.a., koja je sjedila pored Enesa, r.a., kada je govorio o tom dogaðaju: ”Kako je bestidna!”, a Enes joj je kazao: ”Ona je bolja od tebe, ona je voljela Allahovog Poslanika pa mu se ponudila za brak.”
Kazao je El-Kastalani u komentaru ovog hadisa: ”Hadis je dokaz da je ženi dozvoljeno da se ponudi čestitom muškarcu za brak, i da to nije sramota, štaviše, to je pokazatelj njene vrijednosti. Da, to bi bilo odvratno ako se radi zbog dunjalučkih koristi.”

Poznato je da je Omer, r.a., ponudio Osmanu, r.a., da za njega uda svoju kćerku Hafsu, r.a., pa je Osman odbio pod izgovorom da ne misli da se ženi u tom periodu. Zatim ju je ponudio Ebu Bekru, r.a., pa mu Ebu Bekr, r.a., nije ništa odgovorio, što je Omera više zaboljelo nego što ga je zaboljelo Osmanovo odbijanje ponude. Zatim ju je zaprosio Poslanik, alejhis-selam, i oženio je.
Pa kada je Ebu Bekr, r.a., sreo Omera, kazao mu je: ”Vjerovatno si bio ljut na mene kada si mi ponudio svoju kćerku, a ja ti nisam ništa odgovorio?” Omer je rekao: ”Da”, a Ebu Bekr je kazao: ”Nije me spriječilo ništa drugo, da prihvatim tvoju ponudu, osim što sam čuo Poslanika da je spominje, i nisam želio da širim tajne Allahovog Poslanika, a da je on nije oženio, ja bih je oženio.” (Buharija)

Prvi put objavljeno: nedjelja, 28 Prosinac 2008 18:00 (1 dio) i četvrtak, 22 Siječanj 2009 00:06 (2 dio)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Elvedin Pezić

Učenje ili slušanje Kur’ana trebalo bi da bude svakodnevna navika i običaj muslimana. U tom slučaju čovjeku je neophodno da poznaje propise sedžde-tilavet koja se u Kur’anu ponavlja na više mjesta, bez obzira da li se radilo o učaču ili onome koji sluša učenje Kur’ana. Primijetio sam da na našem jeziku ne postoji, barem koliko je meni poznato, studija u kojoj je detaljnije razmatrana ova tematika, stoga sam odlučio da sakupim osnove ovog poglavlja koje bi trebao poznavati svaki musliman, bez detaljnih iznošenja i citiranja mezhebskih stavova i bez iznošenja pravnih rasprava u pogledu određenih pitanja vezanih za ovo poglavlje, kako ova studija ne bi prerasla u knjigu, a sve to u želji da muslimanima olakšam shvatanje ovog poglavlja.

Za ovaj ibadet, sedždu-tilavet, vezuju se mnogi propisi i adabi koji su često velika nepoznanica muslimanima, zato sam i odlučio da sakupim osnovne propise i adabe o ovoj tematici, izostavljajući u tome propise koji su manje bitni.

Ovu skromnu studiju sam, kako bi korist bila veća i kako bi bila shvatljivija onima koji je budu čitali, podijelio u tri poglavlja:

Prvo poglavlje:
Opći propisi vezani za sedždu-tilavet
Drugo poglavlje:
Propisi sedžde-tilavet u namazu
Treće poglavlje:
Neki propisi iz svakodnevnice vezani za ovo poglavlje

Šta je sedžda-tilavet?
Sedžda-tilavet je zaseban ibadet koji se manifestira činjenjem jedne sedžde, koja se formom ne razlikuje od sedžde u namazu, koju čini učač Kur’ana ili onaj koji sluša učenje Kur’ana druge osobe u momentu kada u Kura’nu naiđe na mjesto sedžde-tilavet. (Definicija autora izrečena na osnovu iščitavanja ove tematike u želji da se početnicima i onima koji slabije poznaju ovu tematiku približi shvatanje ovog ibadeta.

U pravnoj enciklopediji kažu: “Islamski učenjaci imaju zajednički stav da je sedžda-tilavet samo jedna sedžda.” (Mevsu’atu el-fikhije, 24 tom, str. 221.)

Vrijednost sedžde-tilavet
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Kada učeći Kur’an sin Ademov naiđe na sedždu pa je učini, šejtan se udalji i zaplače govoreći: ‘Teško meni, čovjeku je naređena sedžda pa ju je učinio i za to će biti nagrađen Džennetom, a meni je naređena sedžda pa sam je odbio učiniti i zato ću biti kažnjen Džehennemom.” (Muslim od Ebu Hurejre, r.a)

Po mišljenju nekih učenjaka, svi argumenti u kojima se spominje vrijednost sedžde općenito i vrijednost praktikanata ove sedžde ujedno su i dokazi za vrijednost sedžde-tilavet, a to su: sedžda je razlog brisanja grijeha i povećanja čovjekove deredže na ahiretu, čovjek je najbliže svome Gospodaru kada je na sedždi, vrijeme sedžde je blagoslovljeno i u njemu se primaju dove, i mjesto tijela kojim se čini sedžda neće izgorjeti u Džehennemu. (Tejsirur-Rahman fi ahkami sudžudit-tilaveti, str. 4.)
Prvo poglavlje

Opći propisi vezani za sedždu-tilavet

1-Pravni status sedžde-tilavet
Na samom početku, musliman treba znati pravni status sedžde-tilavet, naročito ako u obzir uzmemo činjenicu da je bilo učenjaka koji su kazali da je sedžda-tilavet obaveza – vadžib, što znači da je grješan onaj ko je ne izvrši.
Islamski učenjaci, općenito, imaju jednoglasan stav da je ibadet činjenja sedžde-tilavet propisan.
Jednoglasan stav učenjaka o tome prenijeli su mnogi učenjaci:
Kazao je imam En-Nevevi: “Islamski učenjaci u pogledu propisanosti sedžde-tilavet imaju jednoglasan stav, s tim što se razilaze da li iz te naredbe proizlazi obaveza ili pohvalnost.” (Et-Tibjan, str. 75.)
“Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav u pogledu propisanosti sedžde-tilavet, zbog ajeta i hadisa koji govore o tome.” ( Mevsu’atu el-fikhije, 24 tom, str. 212.)

Na propisanost ovog ibadeta, sedžde-tilavet, ukazuju mnogi kur’ansko-hadiski argumenti:
Kazao je Uzvišeni Allah: “To su ti vjerovjesnici koje je Allah milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i oni koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i oni koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali.” (Merjem, 58.)
Kazao je Uzvišeni Allah: “A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani.” I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran – oni koji su bliski Gospodaru tvome doista ne zaziru da Mu se klanjaju; samo Njega hvale i samo pred Njim licem na tle padaju.” (El-Earaf, 204-206.)
Kazao je Uzvišeni Allah: “Reci: Vjerovali u njega ili ne vjerovali, oni kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje padaju licem na tle kad im se on čita, i govore: ‘Hvaljen neka je Gospodar naš, obećanje Gospodara našeg se ispunilo!’ I padaju licem na tle plačući, i on im uvećava strahopoštovanje.” (El-Isra’, 107-109.)
Od Abdullaha ibn Omera, r.a., prenosi se da je kazao: ‘’U našem prisustvu Allahov Poslanik bi proučio ajet u kojem je sedžda, pa bismo svi zajedno učinili sedždu, tako da bi se stvorila gužva da neko od nas ne bi našao prostora za sedždu.” (Buharija i Muslim.)

2- Sedžda-tilavet za učača Kur’ana
Islamski učenjaci, nakon što su zauzeli jednoglasan stav da je sedžda-tilavet propisan ibadet, u pogledu pravnog statusa sedžde-tilavet za osobu koja uči Kur’an, zauzeli su različite stavove. Većina – džumhur islamskih pravnika smatrala je sedždu-tilavet pohvalnim činom. Tog stav su bili učenjaci malikijske, šafijske i bukvalističke pravne škole. Ovaj stav također je zastupao imam Ahmed u jednoj predaji od njega i tu predaju preferirala je i prihvatila u mezhebu većina učenjaka hanbelijske pravne škole. (El-Mugni. 1 tom, str. 687; El-Muhalla, 5 tom, str. 106.)
Druga skupina učenjaka smatrala je da je sedžda-tilavet obaveza – vadžib. Tog stava bili su učenjaci hanefijske pravne škole, po jednoj predaji to je bio stav imama Ahmeda, a to mišljenje odabrao je i šejhul-islam Ibn Tejmijje. (Redul-Muhtar , 5 tom, str. 429; El-Insaf, 2 tom, str. 193; Fetava el-kubra , 5 tom, str. 304.)
Smatram, a Allah najbolje zna, da je prvo mišljenje prioritetnije, iz sljedećih razloga:
1-Zbog vjerodostojnih predaja u kojima je zabilježeno da Allahov Poslanik ponekada nije činio sedždu-tilavet, niti je ukorio druge koji su u njegovom prisustvu izostavljali činjenje sedžde-tilavet. To jasno ukazuje da to nije obaveza, jer da je činjenje sedžde-tilavet bilo obaveza, on to ne bi izostavio niti bi prešutio drugima izostavljanje vadžiba.
Od Zejda ibn Sabita, r.a., prenosi se da je kazao: “Učio sam Poslaniku ‘Ve nedžmi’, i on tada nije učinio sedždu.” (Buharija.)
2- Praksa ashaba potvrđuje da su oni shvatili da sedžda-tilavet nije stroga obaveza, večćda je to pohvalna stvar, ko je učini, imat će nagradu, a ko ne učini, neće biti grješan.
Prenosi se da je Omer, r.a., jedne prilike na minberu, petkom, učio suru En-Nahl sve dok nije došao da mjesta sedžde, pa je sišao i učinio sedždu, a u tome su ga slijedili ostali. Sljedeće hutbe Omer je učinio isto, učio istu suru, a potom je kazao: ‘O ljudi, mi učimo ajete u kojim se čini sedžda, onaj ko učini sedždu, ispravno je postupio, a onaj koji ne učini, neće biti grješan. Pa Omer nije učinio sedždu.” ( Buharija.)
Kazao je imam Nevevi u komentaru ove predaje: “Ovaj Omerov postupak i njegove riječi, na ovakvom mjestu gdje je bilo mnogo ashaba, jasno ukazuje na to da su oni imali jednoglasan stav da sedžda-tilavet nije obaveza – vadžib.” (El-Medžmu’u , 4 tom, str. 62.)
3- Određeni broj učenjaka spomenuo je da je, po jednoglasnom stavu učenjaka, dozvoljeno činiti sedždu-tilavet na jahalici prilikom putovanja. Da je sedžda-tilavet bila obaveza – vadžib, ne bi je bilo dozvoljeno činiti na jahalici kao što nije dozvoljeno činiti obaveznu sedždu u namazu na jahalici. ( El-Medžmu’u , 4 tom, str. 62.)

3- Sedžda-tilavet za onoga koji (s namjerom) sluša učenje Kur’ana (ar. mustemi’a)
U pogledu propisa činjenja sedžde-tilavet za onoga koji sjedi radi slušanja Kur’ana, islamski učenjaci imaju jednoglasan stav da je to propisano djelo, s tim što se razilaze, kao i u prethodno spomenutom pitanju, da li je to obavaza ili ne.
Shodno tome, i u pogledu ovog pitanja ispravno je da to nije obaveza, na osnovu svih onih argumenata koje smo spomenuli dokazujući da sedžda-tilavet nije obaveza onome ko uči Kur’an.

4- Sedžda-tilavet za onoga koji bez namjere čuje učenje Kur’ana (ar. sami’a)
U pogledu osobe koja je samo čula učenja ajeta u kojem je sedžda-tilavet, ne namjeravajući slušanje Kur’ana, islamski učenjaci također su zauzeli različite stavove.
Većina učenjaka smatrala je da sedžda-tilavet nije propisana u pogledu osobe koja čuje učenje Kur’ana bez namjere. Svoj su stav argumentirali predajom Osmana, r.a., u kojoj se navodi da je jedne prilike prošao pored čovjeka koji je ljudima vazio, pa je spomenuo ajet u kojem se čini sedžda-tilavet kako bi i Osman, r.a., učinio sedždu sa njime, a on je nastavio da ide ne čineći sedždu. Kada su ga upitali o tome, kazao je: “Sedžda-tilavet je propisana onome koji sluša Kur’an.” ( Buharija-muallekan.)
To isto potvrđuje predaja Ibn Abbasa, r.a.: “Sedžda-tilavet je propisana onome ko sjedne da sluša učenja Kur’ana.” (Ibn Ebi Šejbe i Abdur-Rezak.)
Što se tiče predaje Ibn Omera, r.a.: “Sedžda-tilavet je propisana onome koji čuje učenje Kur’ana.” ( Ibn Ebi Šejbe.)
Pošto je ova predaja dvosmislena, može se razumjeti na način da se odnosi na onoga koji ciljano čuje učenje Kur’ana, kao što je to spomenuo Ibn Kudame u odgovoru na ovu predaju. (Mugni, 1 tom, str. 687.)

5- Uvjetovanje pravne čistoće – abdesta za ispravnost sedžde-tilavet
Jedno od najbitnijih pitanja u ovom poglavlju jeste i pitanje pravne čistoće, tj. da li se za ispravnost sedžde-tilavet uvjetuju isti uvjeti kao i za validnost namaza. Bitnost ovog pitanja ogleda se u tome što o njemu ovise mnoga druga pitanja u ovom poglavlju, kao što su: da li je prilikom činjenja sedžde-tilavet obaveza okretanje prema Kibli, pokrivanje stidnih dijelova tijela – stavljanje mahrame za žene, donošenje početnog tekbira i pravna čistoća – abdest.
Većina islamskih učenjaka smatrala je da se sedžda-tilavet smatra namazom i da se za njenu validnost uvjetuju isti uvjeti kao i za ispravnost namaza. Tog stava bili su učenjaci hanefijske, malikijske, šafijske pravne škole, kao i većina učenjaka hanbelijske pravne škole. (El-Bahrur-raik. 2 tom, str. 128; El-Medžmu’u, 2 tom, str.353; El-Insaf, 2 tom, str .193.)
S druge strane, šejhul-islam Ibn Tejmijje i imam Ibn Hazm smatrali su da sedžda-tilavet nije namaz i da se za validnost sedžde-tilavet ne uvjetuju isti uvjeti kao i za validnost namaza, s tim što je šejhul-islam smatrao da je prioritetnije da čovjek čini sedždu-tilavet u stanju kada ispunjava uvjete za validnost namaza, kako bi izbjegao razilaženje islamskih učenjaka. (El-Muhalla, 5 tom, str. 111; Fetava el-kubra, 5 tom, str. 304.)
Ako pažljivo pogledamo u dokaze obje skupine, vidjet ćemo da niti jedna skupina ne posjeduje jasne dokaze kojima potkrepljuje svoj stav.
Smatram, a Allah najbolje zna, da je jače i prihvatljivije mišljenje onih koji smatraju da sedžda-tilavet nije namaz i da se za njenu validnost ne uvjetuju isti uvjeti kao za validnost namaza, a to iz sljedećih razloga:
1- Ako za određenu stvar želimo reći da je obaveza, moramo za tu tvrdnju imati jasan dokaz, što nije slučaj u ovoj situaciji. Osnova je da to nije obaveza sve dok se jasnim dokazom ne potvrdi da se sedžda-tilavet smatra namazom.
2- Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik učinio sedždu-tilavet u suri En-Nedžm, pa su sedždu učinili sa njim muslimani, mušrici, džinni i ostali ljudi.” (Buharija-muallekan.)
3- Prenosi se od Ibn Omera, r.a., da je sedždu-tilavet činio u stanju pravne nečistoće, dakle bez abdesta. (Buharija-muallekan.)
Ovaj stav također je preferirala i odabrala institucija Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji na čelu sa uvaženim šejhom Abul-Azizom Ibn Bazom.
U Stalnoj komisiji kazali su: “Određeni dio učenjaka smatrao je da je sedžda-tilavet namaz. Na osnovu toga kazali su da je uvjet za ispravnost sedžde-tilavet pravna čistoća, okretanje prema Kibli, donošenje tekbira pri spuštanju i prilikom povratka sa sedžde, i predaja selama. Drugi dio učenjaka smatrao je da je sedžda-tilavet ibadet, ali da to nije namaz. Na osnovu toga su kazali da se za njenu ispravnost ne uvjetuje pravna čistoća, okretanje prema Kibli, niti ostale stvari koje smo prethodno spomenuli. Ovo mišljenje je, po nama, prioritetnije. Mi ne poznajemo dokaz na osnovu kojeg bismo kazali da je validnost sedžde-tilavet uvjetovana pravnom čistoćom, okretanjem prema Kibli. Međutim, svakako je prioritenije, ako je u granicama mogućnosti, da osoba koja čini sedždu-tilavet bude pravno čista – pod abdestom, da se okrene prema Kibli, a to sve kao bi izbjegla razilaženje učenjaka.” (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 262.)

Na osnovu spomenutog možemo kazati sljedeće: Sedžda-tilavet nije namaz i za njenu validnost ne uvjetuju se isti uvjeti kao za validnost namaza. Na osnovu toga možemo kazati da je osobi koja uči (napamet) Kur’an, bez abdesta, i prouči ajet sedžde-tilavet dozvoljeno da učini sedždu-tilavet, kao što joj je dozvoljeno da učini sedždu u nekom drugom pravcu, a ne u pravcu Kible, niti je ženi u toku činjenja sedžde-tilavet obaveza nositi mahramu (pošto je ženi dozvoljeno da uči Kur’an bez mahrame), a isto tako ženi u menstrualnom ciklusu dozvoljeno je da učini sedždu ako je učila Kur’an napamet ili je slušala učenje Kur’ana.
Kada su o nošenju mahrame u toku sedžde-tilavet upitani u Stalnoj komisiji za fetve, odgovorili su:
‘’Prioritetnije je da žena čini sedždu-tilavet pokrivene glave, ali ako bi učinila sedždu-tilavet otkrivene glave, nadamo se da to nije prijestup, zato što sedžda-tilavet ne uzima iste propise kao namaz. Sedždom-tilavet se izražava poniženost i približavanje Allahu, kao što je slučaj i sa ostalim zikrovim i dobrim djelima.’’ (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 263.)

6-Način obavljanja sedžde-tilavet
Jedno od najčešćih pitanja koja ljudi postavljaju iz ovog poglavlja vezano je za formu sedžde-tilavet, tj. na koji način i kao se čini sedžda-tilavet izvan namaza. U nastavku ćemo spomenuti nekoliko pitanja vezanih za način obavljanja sedžde-tilavet.

a-Ustajanje radi činjenja sedžde-tilavet
Čovjek koji uči Kur’an ili sluša učenje Kur’ana, najčešće to čini sjedeći, stoga se u ovom slučaju nameće sljedeće pitanje: Da li je takvoj osobi propisano da ustane i nakon toga učini sedždu-tilavet ili će je učiniti iz stanja u kojem se nalazi?
Islamski učenjaci – pravnici su i u pogledu ovog pitanja zauzeli različite stavove: jedni su smatrali da je osobi koja sjedi propisano da ustane i da nakon toga učini sedždu-tilavet, dok su drugi smatrali da to nije propisano.
Prvo mišljenje je zastupala izrazita većina učenjaka: hanefijska pravna škola, po jednom mišljenju, i učenjaci šafijske pravne škole, te neki učenjaci hanbelijske pravne škole, od kojih je i šejhul-islam Ibn Tejmijje. (El-Medžmu’u, 3 tom, str. 408.; Fetava el-kubra, 2 tom, str. 262.)
Drugo mišljenje zastupao je dio učenjaka šafijske pravne škole i to je jače mišljenje u mezhebu.
( El-Medžmu’u, 4 / str. 74.)
Ako pažljivo pogledamo u tekstove koje su obje skupine spomenule, vidjet ćemo da ne postoji jasan dokaz na koji bi se čovjek mogao pozvati u ovom pitanju.
Smatram, a Allah najbolje zna, da u slučaju osobe koja sjedeći uči Kur’an ne postoji jasan dokaz koji potvrđuje propisanost ustajanja prilikom činjenja sedžde-tilavet.
Kazao je imam Nevevi: “U pogledu tog pitanja (ustajanja zbog činjenja sedžde-tilavet) ne postoji validan dokaz na koji bi se moglo pozvati. Zato je preferirajuće mišljenje da to treba izbjegavati, jer je to novotarija, a mnogo je vjerodostojnih hadisa koji zabranjuju novotarije. Što se tiče predaje koju je zabilježio imam Bejheki sa svojim senedom od Ummu Seleme el-Ezdije da je rekla: ‘Vidjela sma Aišu, r.a., da je učila u Mushafu pa kada bi naišla na sedždu-tilavet, ustala bi i učinila sedždu’, ova predaja nije vjerodostojna zbog nepoznanosti Ummu Seleme el-Ezdije. A Allah najbolje zna.” (El-Medžmu’u, 4 tom, str. 74.)
Na kraju, ovaj stav također je preferirala i odabrala institucija Stalna komisija za fetve na čelu sa uvaženim šejhom Abdul-Azizom Ibn Bazom, pozivajući se u svojoj fetvi na nepostojanje dokaza koji potvrđuje propisanost tog postupka. (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 265.)

b-Predaja selama nakon učinjene sedžde-tilavet
U pogledu ovog pitanja ne postoje dokazi na koje bi se čovjek mogao pozvati. Stoga je veliki broj učenjaka smatrao da predaja selama nakon sedžde-tilavet nije propisana. Tog stava bili su: učenjaci hanefijske i malikijske pravne škole, jedan rivajet u šafijskom mezhebu, po jednoj predaji, tog stava bio je imam Ahmed, i na kraju to je stav šejhul-islam Ibn Tejmijje. (El-Medžmu’u, 4 tom, str. 74.)
Smatram, a Allah najbolje zna, da ne postoji jasan dokaz koji potvrđuje propisanost predaje selama nakon sedžde-tilavet.
Kazao je šejhul-islam: “Što se tiče sedžde-tilavet ili sedžde šukra – zahvale, u pogledu toga nije preneseno od Poslanika, niti od ashaba, nešto na osnovu čega bi kazali da je u njima propisana predaja selama.” (El-Fetava, 21tom, str. 277.)
Na kraju, ovaj stav također je preferirala i odabrala institucija Stalna komisija za fetve na čelu sa uvaženim šejhom Abdul-Azizom Ibn Bazom, pozivajući se u svojoj fetvi na nepostojanje dokaza koji potvrđuje propisanost tog postupka.

c-Šta se uči na sedždi-tilavet
Učenjaci četiri pravne škole imaju jednoglasan stav da je od sunneta prilikom sedžde-tilavet da se veliča Allah istim zikrom koji se uči na sedždi u namazu, riječima ‘Subhane Rabijel-e’ala’, ili dovama koje su zabilježene u vjerodostojnim hadisima u kojima se navodi da je Allahov Poslanik tom prilikom učio:
Od Aiše, r.a., prenosi se da je rekla: ‘‘Allahov Poslanik, na sedždi-tilavet u noćnom namazu, govorio bi: “Moje lice čini sedždu Onome koji ga je stvorio, Onome koji mu je stvorio vid i sluh, Njegovom snagom i moći.” (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 261.)

Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je neki došao čovjek Allahovom Poslaniku i kazao: ‘Sinoć sam sanjao kako klanjam iza jednog drveta koje je učinilo sedždu zbog moje sedžde, pa sam čuo to drvo da govori: ‘Gospodaru moj, upiši mi kod Sebe nagradu zbog nje, oprosti mi grijehe zbog nje, učini je mojom opskrbom kod Sebe i primi je od mene kao što si je primio od Svoga roba Davuda.’” Ibn Abbas je kazao: ‘‘Allahov Poslanik učio je kur’anski ajet u kojem je sedžda, pa je učinio sedždu i čuo sam ga da dovi istom onom dovom za koju je čovjek rekao da je dovilo drvo.” (Tirmizi, dobrim – hasen ocijenio ga je šejh Albani.)

Drugo poglavlje
Propisi sedžde-tilavet u namazu

1-Učenja ajeta sedžde-tilavet u situaciji kada se klanja namaz u džematu
a-Većina islamskih učenjaka smatrala je da je propisano – dozvoljeno učenje ajeta u kojima se čini sedžda-tilavet u namazima u kojima imam uči naglas.
Tog stava bili su učenjaci hanefijske, šafijske i hanbelijske pravne škole. (El-Medžmu’u, 4 tom, str. 64.)

Svoj stav argumentirali su sljedećim dokazima:
Od Ebu Rafi’e se prenosi da je rekao: ‘’Klanjao sam sa Ebu Hurejrom jacija-namaz, pa je kao imam učio ‘Izes-Semau inšekkat’ i učinio sedždu. Upitao sam ga: Kakva je to sedžda?, a on je rekao: ‘Ovu sedždu sam činio iza Ebul-Kasima i neću prestati da je činim sve dok se ponovo ne sretnem sa njim.’” (Ebu Davud, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani.)
Imam Mesruk je spomenuo da je Osman, r.a., na jacija-namazu učio ‘Ven-Nedžmi’ pa je učinio sedždu.

b-Suprotno tome, veliki broj učenjaka smatrao je pokuđenim da imam uči ajete u kojima se čini sedžda-tilavet u namazima u kojima se uči u sebi.
Svoj stav su argumentirali činjenicom da imam ako prouči ajete u kojima se čini sedžda-tilavet, može biti u jednoj od dvije situacije: da ne učini sedždu-tilavet, a na taj način je izostavio sunnet, ili da je učini, što može uzrokovati pometnju u džematu – zbog onih koji nisu blizu imama i ne vide imama. Zato su smatrali da je prioritetnije da ostavi učenje koje uzrokuje sedždu-tilavet.. (El-Ahkam el-fikhije el-hassa bil-kur’an. str. 660.)
Svoj stav su također argumentirali činjenicom da ne postoji jasan i vjerodostojan primjer iz prakse Allahovog Poslanik da je to činio.
Smatram, a Allah najbolje zna, da je prioritetnije da imam ne uči ajete u kojima se čini sedžda-tilavet u namazima u kojima se uči u sebi, osim u situaciji ako broj džematlija nije velik i ako imam zna da džematlije znaju propis o tome i da to neće unijeti pometnju u džematu.
c-Donošenje tekbira pri činjenju sedžde-tilavet
U pogledu ovog pitanja učenjaci četiri pravne škole imaju jednoglasan stav da je propisano donošenje tekbira u situaciji kada se čini sedžda-tilavet u namazu, tekbir pri odlasku na sedždu i drugi prilikom povratka sa sedžde. (El-Mugni, 1 tom, str. 686; El-Medžmu’u, 4 tom, str. 72.)
Svoj stav su zasnovali na općim dokazima u kojima je spomenuto da je Allahov Poslanik prilikom svakog spuštanja i podizanja u namazu donosio tekbire.
Kazao je Ibn Mes’ud, r.a: “Vidio sam Allahovog Poslanika kako donosi tekbire prilikom svakog podizanja i spuštanja u namazu, te svakom sjedenju i ustajanju.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani.)
d-Da li će muktedija (onaj ko klanja za imamom) činiti sedždu-tilavet zbog svog učenja
U slučaju da se desi da čovjek koji klanja za imamom u namazu u kojem se uči u sebi, i on kao muktedija prouči ajete u kojima se čini sedžda-tilavet, da li je njemu u toj situaciji propisano da učini sedždu-tilavet ili ne?
Po mišljenju četiri pravne škole, čovjeku u toj situaciji nije propisano činjenje sedžde-tilavet.
Svoj stav su argumentirali riječima Allahovog Poslanika, u kojima zabranjuje da se muktedija razlikuje u svojim postupcima od imama: “Imam je postavljen da ga slijedite zato se ne razlikujte od njega. Kada donese početni tekbir, i vi to učinite, kada ode na ruku’, i vi to učinite…” (Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, r.a.)
Po mišljenju određenog broja učenjaka, ako bi čovjek u ovoj situaciji, svjestan propisa, učinio sedždu-tilavet, njegov bi namaz bio pokvaren.
Upitan je šejh Usejmin o čovjeku koji prouči ajet u kojem se čini sedžda-tilavet u namazu koji klanja za imamom, pa je odgovorio:
“On neće činiti sedždu, zato što je slijeđenje imama obaveza – vadžib a činjenje sedžde-tilavet je sunnet. U toj situaciji kada je muktedija (klanja za imamom), nije mu dozvoljno da učini sedždu-tilavet zbog svog učenja. Ako bi to svjesno učinio, znajući da mu to nije dozvoljeno, njegov bi namaz bio pokvaren.” (Fetava islamijje, 1 tom, str. 290. )

Treće poglavlje
Neki propisi iz svakodnevnice vezani za ovo poglavlje

1-Izostavljanje ajeta sedžde-tilaveta prilikom učenja Kur’ana
Možda bi neko u želji da izbjegne činjenje sedžde-tilavet pribjegao varci izostavljanja ajeta sedžde-tilavet. U vezi s tim, ističemo sljedeće: Učenjaci tri pravne škole zauzeli su zajednički stav da je pokuđeno da se u toku učenja Kur’ana preskoči ajet sedžde-tilavet.
Više je razloga zbog kojih su učenjaci ovaj čin smatrali pokuđenim, jedna od njih jeste i da to uzrokuje izbjegavanje određenog dijela Kur’ana, što je samo po sebi pokuđeno.
2-Da li se sedžda-tilavet čini u vremenima kada je pokuđeno klanjati nafilu?
Jedno od pitanja koje veoma često može čovjeku biti potrebno jeste i pitanje: Da li se sedžda-tilavet čini u vremenima kada je pokuđeno klanjati nafilu?
Odgovor na ovo pitanje vraća se na pitanje da li je sedžda-tilavet namaz ili ne. Pošto smo preferirali mišljenje da sedžda-tilavet nije namaz i za njenu validnost se ne uvjetuju uvjeti namaza, kažemo da je dozvoljeno činiti sedždu-tilavet u vremenima kada je pokuđeno klanjati nafilu.
Ovaj stav zastupao je veliki broj učenjaka, od kojih su: učenjaci šafijske i bukvalističke pravne škole, tog stava bio je imam Ahmed u jednoj predaji od njega, a to mišljenje odabrao je i šejhul-islam Ibn Tejmijje. (El-Medžmu’u, 4 tom, str. 80.)
Stalna komisija za fetve, kada je upitana o činjenju sedžde-tilavet u vremenim kada je pokuđeno činjenje opće nafile, kazala je:
“Dozvoljeno je činiti sedždu-tilavet u vremenima kada je pokuđeno činjenje nafile, po odabranom mišljenju, zato što se na sedždu-tilavet ne odnose propisi namaza. Ako bismo prihvatili činjeniicu da se na sedždu-tilavet odnose propisi namaza, opet bi je bilo dozvoljeno činiti u tim vremenima zato što bi ta sedžda potpadala pod pojam ‘’namaza sa povodom’’ kao što je namaz pri pomračenju Sunca i Mjeseca, ili dva rekata nakon tavafa za onoga koji je obavljao tavaf u vremenu kada je zabranjeno klanjati nafilu.” (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 264.)
3-Gdje spustiti Kur’an iz kojeg čovjek uči kada čini sedždu-tilavet?
Veoma često se dešava da čovjek koji uči Kur’an i prouči ajet u kojem se čini sedžda-tilavet ne zna kako da postupi sa Mushafom iz kojeg je učio, pošto treba da prilikom sedžde spusti dlanove na tlo.
Velikom učenjaku današnjice šejhu Ibn Bazu postavljeno je takvo pitanje pa je odgovorio:
“Ne postoji zapreka da se Mushaf spusti na zemlju (ćilim), ako je čisto mjesto na koje će se spustiti Mushaf, u vremenu dok čovjek čini sedždu-tilavet. Ako bi čovjek bio u mogućnosti da ga spusti na mjesto koje je uzdignuto, to bi svakako bilo propisano, ili da Mushaf iz kojeg uči da na čuvanje nekom bratu koji je u blizini, dok učač završi sa sedždom-tilavet, zato što je u tome čuvanje i veličanje Kur’ana i također, kako drugi ljudi ne bi pomislili da želi oskrnaviti svetost Kur’ana.” (Fetve šejha Bin Baza, 24 tom, str. 349.)

4-Da li činiti sedždu-tilavet kada se čuje učenje Kur’ana na kaseti, komjuteru i sl.?
Također, od propisa koji mogu svakodnevno biti potrebni muslimanu, a vezani su za ovo poglavlje jeste i pitanje: Da li činiti sedždu-tilavet kada se čuje učenje Kur’ana na kaseti, komjuteru i sl.?
U pogledu tog pitanja šejh Bin Baz kazao je: “Nije propisano da sedždu-tilavet čini onaj koji sluša osim u slučaju kada to učini i onaj koji uči. Kada je Zejd ibn Sabit učio Poslaniku suru En-Nedži i nije učinio sedždu, Poslanik također nije učinio sedždu. Ova predaja ukazuje da sedžda-tilavet nije obaveza – vadžib, jer Allahov Poslanik nije negirao Zejdov postupak. Također, ova predaja ukazuje da onaj koji sluša neće činiti sedždu ako je nije učinio onaj koji uči Kur’an.” (Fetve šejha Bin Baza, 11 tom, str. 415. )

5-Kako postupiti ako muktedija ode na ruku’, a imam učini sedždu-tilavet?
Propis koji bi mogao trebati svakom muslimanu jeste situacija da imam uči suru na kraju koje je sedžda-tilavet i nakon toga donese tekbir i učini sedždu-tilavet, a muktedija ne znajući da se tu čini sedžda, ode na ruku’. Kako postupiti?

U ovoj situaciji čovjek može biti u jednoj od dvije situacije, prva: dok bude na ruku’u da shvati da je imam učinio sedždu, kada treba da i on učini sedždu, slijedeći imama; druga: da ne sazna da je imam bio na sedždi sve dok imam ne donese drugi tekbir i vrati se sa sedžde, u tom slučaju kada čuje imamov tekbir vratit će se na kijam – stajanje i nastaviti slijediti imama u daljnjim radnjama namaza. (Sažeto iz Fetava šejha Usejmina, 24 tom, str. 14.)

Zaključci:
Sedžda-tilavet je propisan ibadet po konsenzusu islamskih učenjaka.
Sedžda-tilavet je potvrđeni sunnet, kako za onoga koji uči tako i za onoga koji sluša učenje Kur’ana. Zato musliman ne bi trebao da je izostavlja osim u iznimnim situacijama.
Propis sedžde-tilavet ne odnosi se na osobu koja nenamjerno čuje učenje Kur’ana.
Sedžda-tilavet nije namaz i na osnovu toga za njenu validnost se ne uvjetuju isti uvjeti kao za valjanost namaza, iako je prioritetnije da osoba koja čini sedždu-tilavet bude pravno čista – pod abdestom, okrenuta prema Kibli i pokrivenih stidnih dijelova tijela.
Nije propisano ustajanje radi činjenja sedžde-tilavet u pogledu osobe koja izvan namaza sjedeći uči ili sluša Kur’an.
Nije propisana predaja selama nakon učinjene sedžde-tilavet.
Tokom činjenja sedžde-tilavet propisano je veličanje Allaha zikrom koji se općenito uči na sedždi u namazu ili dovama koje su u vjerodostojnim predajama zabilježene od Allahovog Poslanika.
Imamu koji predvodi ljude u namazu dozvoljeno je da uči ajete sedžde-tilavet ako je u pitanju namaz u kojem se uči naglas, dok je prioritetnije da to ne čini ako je u pitanju namaz u kojem se uči u sebi.
Popisano je donošenje tekbira, kako pri odlasku na sedždu tako i pri povratku sa sedžde, prilikom činjenja sedžde-tilavet u namazu.
Prilikom učenja Kur’ana pokuđeno je preskakati ajete sedžde-tilavet, s namjerom da se izbjegne činjenje sedžde.
Dozvoljeno je činiti sedždu-tilavet u vremenima u kojima je pokuđeno klanjanje opće nafile.
Nije propisano činjenje sedžde-tilavet u slučaju kada čovjek čuje učenje Kur’ana na radiju, televiziji, kompjuteru i sl.

Naša zadnja dova je:
Hvala Allahu uz čije blagodati se upotpunjavaju dobra djela!

Sarajevo 22. 7. 2010.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Elvedin Pezić

Gledajući u stanje i ponašanje našeg naroda prilikom obavljanja namaza, vjernik ne može a da ne osjeti bol i tugu. Obavljanje namaza izgubilo je svoju stvarnu svrhu, a to je da čovjeka odvrati od loših djela. Rekao je Uzvišeni Allah: “Doista namaz odvraća od loših djela i razvrata.”

Svakodnevno se uvjeravamo u činjenicu da su ljudi, kako obični muslimani, tako i oni koji trebaju biti uzor, zaboravili na to da je obavljanje namaza direktan razgovor sa Uzvišenim Allahom i direktno stajanje pred Stvoriteljem.

Prve generacije muslimana najveći rahatluk i najbolje trenutke doživljavali su onda kada su bili u namazu. Islamska literatura prepuna je primjera koji kazuju o tome kako su oni doživljavali namaz i o tome su pisana čak i posebna djela. Čak su i djela islamskog prava (fikha), koja su pisana eksplicitno sa ciljem pojašnjavanja islamskih propisa i čiji primarni cilj nije spominjanje odgojnih informacija, prepuna citata koji jasno ukazuju na to da je glavni cilj obavljanja namaza – odgoj vjernika, povećanje bogobojaznosti, što se postiže onda kada čovjek skrušeno i potpuno obavi svoj namaz, a ne namaz koji se sveo samo na puke pokrete, bez ostavljanja bilo kakvog traga na čovjekovom srcu.

Knjige islamskog prava, koje su pisane po standardima hanefijskog mezheba, kao i knjige drugih mezheba, prepune su citata koji ukazuju na to da su prvi muslimani veoma dobro shvatali da je u namazu najbitnija skrušenost i da je skrušenost duša namaza, bez koje on nema nikakvu vrijednost.

Pošto se zvanično na našim prostorima prakticira hanefijski mezheb, u nastavku teksta navest ćemo samo nekoliko citata iz kojih ćemo vidjeti da su učenjaci hanefijskog mezheba prilikom pisanja svojih djela izrazito mnogo pažnje posvećivali skrušenosti u namazu, da su u poglavlju o namazu mnoge propise zasnivali upravo na toj osnovi i, shodno tome da li određeni postupak povećava ili umanjuje čovjekovu koncentraciju i skrušenost prilikom obavljanja namaza, samim tim smatrali su ga ili dopuštenim ili pokuđenim ili zabranjenim.

Govoreći tome šta je pohvalno, a šta pokuđeno činiti u namazu, imam Kasani el-Hanefi kaže: “Osnova ovog poglavlja jeste da klanjač treba skrušeno klanjati namaz, jer je Uzvišeni Allah pohvalio one koji namaz klanjaju skrušeno. (Kako bi to postigao), pogled klanjača bit će usmjeren u mjesto činjenja sedžde. Prenosi se da je Allahov Poslanik (u početku islama) klanjao skrušeno gledajući u nebo, pa kada su objavljeni ajeti: ‘Vjernici će doista postići ono što žele, oni koji namaz skrušeno obavljaju’ (El-Mu’min, 1–2), Poslanik je tokom namaza počeo gledati u mjesto činjenja sedžde.” (El-Bedaius-sanaia, 1/215)

Govoreći o dokazima da glasno smijanje u namazu kvari abdest i namaz, i odgovarajući na stav šafijskog mezheba koji se nisu slagali s tom konstatacijom i koji su kazali da je kontradiktorno da smijanje u namazu kvari abdest, a da ga izvan namaza ne kvari, poznati hanefijski pravnik Bedrudin el-Ajni kaže: “Ja kažem da je razlika i više nego očita zato što klanjač u toku namaza priziva Gospodara, a cilj namaza jeste iskazivanje skrušenosti, pokornosti i veličanstvenosti Uzvišenog Allaha. Stoga se glasno smijanje u namazu smatra velikim prijestupom i smatra se da smijanje uzrokuje gubljenje abdesta (samo u namazu) kako bi se na taj način zastrašio počinilac.” (El-Binaja, 1/294)

Komentirajući dio teksta u kojem se navodi da je klanjanje dobrovoljnih namaza prioritetnije u kući nego u mesdžidu, poznati hanefijski učenjak Ibn Abidin kaže: “Ovaj se propis odnosi na dobrovoljne namaze prije i poslije farza, zbog hadisa koji bilježe Buhari i Muslim i u kojem se navodi: “Najbolji namaz jeste namaz koji se obavi u kući osim obaveznih namaza (koji se klanjaju u džamiji).” U predaji imama Ebu Davuda navodi se: “Namaz koji čovjek obavi u svojoj kući bolji je od namaza u ovom mom mesdžidu (džamiji Allahovog Poslanika u Medini) osim obaveznih namaza.“ Pošto se radi samo o prioritetnijem postupku, tako će se postupati uvijek izuzev ako se čovjek boji da će se posvetiti nečemu drugome u slučaju da ode kući ili ako se u kući nalazi nešto što ga ometa i što negativno djeluje na njegovu skrušenost, i u tom slučaju bolje mu je da dobrovoljni namaz klanja u džamiji, zato što je vrijednost skrušenosti prioritetnija.” (Reddul-muhtar, 2/22)

Govoreći o postupcima koji kvare namaz, mnogi učenjaci hanefijskog mezheba spominju plakanje u namazu koje je popraćeno izgovorom nekog od glasova, osim ako se radi o osobi koja plače radi spominjanja Dženneta ili Džehennema, i tada to ne kvari namaz, jer je to, kako kažu, pokazatelj skrušenosti klanjača.

Ebu Hasen Burhanudin el-Marginani kazao je: “U slučaju da (klanjač) zaplače i njegovo se plakanje poveća, ako to bude iz razloga što se spomenuo Džennet ili Džehennem, to neće pokvariti njegov namaz, jer to ukazuje na njegovu povećanu skrušenost u namazu, ali ako je plakanje nastalo kao posljedica bolova ili neke nedaće koja ga je zadesila, to će pokvariti njegov namaz.” (El-Hidaja, 1/62)

Kada je u pitanju zatvaranje očiju u namazu, to je pokuđeno zbog postojanja jasne zabrane o tome i preporuke da klanjač u toku namaza treba da gleda u mjesto činjenja sedžde. Poznati hanefijski učenjak Ibn Nudžejm el-Masri iz ove pokuđenosti izuzima situaciju u kojoj se pred klanjačem nalazi nešto što umanjuje njegovu koncentraciju, pa kaže: “Ako bi se klanjač bojao da će viđenje određene stvari utjecati na smanjenje njegove koncentracije u namazu, tada mu neće biti pokuđeno da zažmiri u namazu, čak se može kazati da je tada prioritetnije da zatvori oči, kako bi postigao potpunu skrušenost.” (El-Bahrur-raik, 2/27)

Veliki hanefijski pravnik Kasani, govoreći o radnjama koje su pokuđene u namazu, kaže: “Klanjač neće činiti ništa što ga odvraća od namaza, neće se igrati odjećom niti bradom, jer se time udaljava od skrušenosti, što se zaključuje na osnovu hadisa koji se prenosi od Poslanika i u kojem se navodi da je Poslanik vidio čovjeka koji se u namazu igrao bradom, pa je rekao: ‘A što se tiče ovoga, da mu je srce skrušeno, njegovo bi tijelo također bilo skrušeno.’ Isto tako, u toku namaza neće pucketati prstima, što se zaključuje iz riječi koje je Poslanik uputio Aliji, radijallahu anhu: ‘Ja volim tebi ono što volim i sebi, i zato u namazu nemoj pucketati prstima.’ (Ovo mu je rekao) jer taj postupak ukazuje na nedostatak skrušenosti.” (El-Bedaius-sanaia, 1/215)

Komentirajući pokuđene postupke u namazu, kao što su igranje odjećom i dijelovima tijela, poznati hanefijski pravnik Širniblali, kaže: “Igranje odjećom i dijelovima tijela pokuđeno je zato što to isključuje skrušenost, koja je u osnovi duša namaza. Stoga je igranje odjećom i tijelom u namazu pokuđeno, na osnovu riječi Uzvišenog: ‘Vjernici će doista postići ono što žele, oni koji namaz skrušeno obavljaju.’” (Merakil-felah, 1/127)

Pojašnjavajući teoriju da stopala u namazu treba raširiti i da je pokuđeno stajati na jednoj nozi, velikan hanefijskog mezheba Ibn Abidin kaže: “Pokuđeno je bez opravdanog razloga stajati u namazu na jednoj nozi, kao što bi trebalo da razmak između stopala bude četiri ručna prsta, zato što je to bliže postizanju skrušenosti u namazu.” (Reddul-muhtar, 1/444)

Poznati hanefijski učenjak Ebu Bekr ez-Zubejdi, govoreći o propisima namaza prilikom pomračenja Sunca i Mjeseca, te o tome da je pohvalno odužiti učenje i dovu u namazu sve dok se ne završi pomračenje, kaže: “Dozvoljeno je odužiti učenje Kur’ana, a skratiti učenje dove, kao što je dopušteno odužiti učenje dove, a skratiti učenje Kur’ana. Ako oduži jedno od toga, produžit će drugo, zato što je pohvalno da klanjači ostanu u stanju skrušenosti i straha sve dok se Sunce ne pojavi.” (El-Dževheratun-nejjira, 1/96)

Isto tako, djela hanefijskog mezheba prepuna su citata u kojima se govori o tome šta bi se i koliko trebalo učiti u namazu, što ponovo potvrđuje činjenicu da su oni veoma dobro shvatali da je glavni cilj namaza odgoj čovjeka, jačanje imana, jačanje svijesti o Gospodaru.

Govoreći o tome koliko dugo treba da se uči na teravih-namazu, veliki broj učenjaka hanefijskog mezheba smatrao je da je pohvalno da se tokom teravih-namaza u ramazanu prouči cijeli Kur’an, što znači da se svake večeri prouči dvadesetak stranica, tj. na svakom rekatu po jedna stranica ako se klanja dvadeset rekata teravih-namaza, kao što je praksa u BiH.

Govoreći o teravih-namazu i dužini učenja u njemu, poznati hanefijski učenjak Ebu Hasen Burhanudin el-Marginani kazao je: “Većina naših učenjaka smatra da je sunnet tokom klanjanja teravih-namaza proučiti jednu hatmu i da se ne izostavlja zbog lijenosti ljudi.” (El-Hidaja,1/70)

Nakon što je konstatirao da bi imam koji predvodi ljude u namazu minimalno trebao da na sedždi tri puta izgovori “Subhane rabbijel-e‘ala” i da je pohvalno da to izgovori pet, sedam ili više puta, imam Mula Husro kazao je: “Imam bi trebao da te riječi izgovori pet puta, kako bi ljudi koje predvodi u namazu to mogli izgovoriti tri puta.” (Durarul-hukkam, 1/73)

Nakon što čovjek vidi i pročita spomenute citate, a koji su samo jedan mali dio onoga što se u vezi s tim navodi u djelima hanefijskog mezheba, s pravom se može zapitati koga slijede oni ljudi za koje je pojam skrušenosti velika nepoznanica, koji od početka namaza pa do kraja razmišljaju o svemu i svačemu osim da tog momenta stoje pred Allahom i da u tom trenutku direktno razgovaraju sa Svevišnjim Gospodarom. Žalosna je činjenica što se veoma rijetko govori o stanju našeg naroda u namazu.

Isto tako, s pravom se možemo zapitati koga i koji mezheb slijede oni imami koji se natječu u tome da u što kraćem vremenu klanjanju teravih-namaz, do te mjere da vjernik nema vremena da upotpuni ono što mu je obaveza u namazu, a da ne govorimo o pohvalnim radnjama. Najblaže što bi se moglo kazati za njihov teravih-namaz jeste da je to ismijavanje sa vjerom i ismijavanje sa onima koji su došli da u tom vremenu obožavaju Allaha.

Također, pitamo se zar nije došlo vrijeme da institucije i pojedinci koji imaju ingerencije zabrane takvu praksu? Do kada će nam hanefijski mezheb biti paravan iza kojeg se krijemo i poštapalica kojom se poštapamo samo onda kada se stav mezheba poklapa sa onim što nam odgovara?

Allah se smilovao našim učenjacima koji su toliko truda uložili da bi nam pojasnili vjeru!

Allaha molim da nam omili činjenje dobrih djela, da nam omili slijeđenje istine i da nam olakša njeno slijeđenje!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Elvedin Pezić

1. S obzirom na to da se u zimskom periodu često koristi olakšica potiranja po mestvama ili čarapama, u ovom tekstu navest ćemo osnovne propise o tome, bez detaljiziranja o pitanjima u kojima postoje pravne rasprave i bez navođenja dokaza.

2. Učenjaci ehli-sunneta imaju jednoglasan stav u pogledu propisanosti potiranja po mestvama, za razliku od određenih zabludjelih sekti koje ne priznaju ovu olakšicu, poput šiija.

3. Tačno je da se može potirati i po čarapama, naročito ako su čarape debele i neprozirne.

4. Potirati po mestvama ili čarapama može se tokom cijele godine i ova olakšica nije specifična samo za zimski period.

5. Nije potrebno niti obavezno da čovjek prilikom oblačenja mestvi ili čarapa namjerava da će naknadno potirati po njima.

6. Osoba koja se nalazi u mjestu boravka, odnosno ona koja nije putnik, može da potire po mestvama ili čarapama u periodu od jednog dana i noći.

7. Osoba koja je putnik ili musafir može da potire po mestvama ili čarapama tri dana i tri noći.

8. Potiranje po mestvama ili čarapama specifično je samo za ibadet abdesta, pa se ne može koristiti prilikom uzimanja gusula.

9. Najbitniji uvjet potiranja po mestvama ili čarapama jeste da se one obuku noge odmah poslije uzimanja abdesta, tj. u vremenu dok čovjek još nije izgubio abdest, a nije uvjet da se obuku neposredno nakon abdesta.

10. Osoba koja uzme abdest, a koja je prethodno obukla mestve ili čarape u stanju čistoće, potirat će na način da će staviti istovremeno obje vlažne šake na svoja stopala, desnu šaku na desno stopalo, a lijevu šaku na lijevo stopalo, potom će raširenih prstiju povući od vrhova prstiju prema sve do članaka.

11. Prilikom potiranja po mestvama ili čarapama dovoljno je potrati samo jednom i nije propisano ponavljati potiranje više puta.

12. Osoba koja potire po mestvama ili čarapama potrat će samo gornji dio stopala, a neće potirati po donjem dijelu stopala.

13. Skidanjem mestava ili čarapa nakon što je čovjek već jednom potirao po njima ili nakon što je već izgubio abdest poslije oblačenja mestvi, prestaje mogućnost potiranja, dok samim činom skidanja mestvi ili čarapa čovjek ne gubi abdest, sve dok ne učini nešto drugo čime će pokvariti abdest.

14. Vremensko ograničenje potiranja po mestvama ili čarapama počinje da se broji od prvog potiranja.

15. Isticanjem vremena u kojem je dopušteno potiranje ne gubi se abdest, ali prestaje olakšica potiranja.

16. Tačno je da se može potirati po mestvama ili čarapama, pa makar bile i pocijepane, zbog općenitosti dokaza o propisanosti ove olakšice, sve dok se u njima može normalno hodati i sve dok se na njih odnosi termin mestve, odnosno čarape.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/