Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propis usvajanja djece

Usvajanja djece u osnovi može biti na dva načina, jedan je dozvoljen a drugi zabranjen:

Prvi način:

Da se usvoji dijete tako što će se tom djetetu a i drugim ljudima koji ne znaju govoriti da su roditelji djeteta oni koji su ga usvojili, tj. krit će se njegovi stvarni identitet, odnosno otac i majka ako su uopće poznati, i pripisat će se porodici od koje nije rođen.

Ili će se dijete prijaviti i upisati kao rođeno dijete onih kojih su ga usvojili.

U ovom načinu usvajanja dijete se pripisuje onima koji mu nisu stvarni roditelji. Pa je tako ovaj vid usvajanja djeteta zabranjen po Kur'anu i Sunnetu.

Kaže Uzivšeni u prijevodu značenja: “Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allah ispravnije” (El-Ahzab 5).

Ovim riječima je Uzvišeni dokinuo posinovljavanje koje je bilo rašireno kod Arapa.

Također, u vjerodostojnim hadisima je namjerno pripisivanje porijekla nekome mimo stvarnog oca nazvano kufrom a njegovom počiniocu je učinjen Džennet zabranjenim.

U hadisu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, je došlo: “Nema čovjeka koji pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a on to zna, a da nije učinio djelo kufra, ko se pripiše porodici kojoj po porijeklu ne pripada, neka sebi pripremu mjesto u Vatri”. Hadis je Muttefekun alehji (tj. bilježe ga Buharija i Muslim)

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi hadis u kojem je došlo: “Ne odvraćajte se od vaših očeva (pripisujući svoje porijeklo nekom drugom), ko se odvrati od svoga oca taj je učinio kufr”. Hadis također bilježe Buharija i Muslim.

A od S'ad ibn Ebi Vekksa i Ebu Bekrete, radijallahu anhum, se prenosi hadis u kojem stoji: “Ko pripiše svoje porijeklo nekome mimo svoga oca, a zna da mu on nije otac, Džennet mu je zabranjen”. Hadis je kao i prethodni Mutefekun alejhi.

Drugi način:

Vid usvajanja nečijeg djeteta tako da se uzme dijete (bilo ono jetim ili ne) na izdržavanje, skrbništvo i odgoj sve dok ne odraste i ne osamostali se, a da se istovremeno pripisuje njegovim stvarnim roditeljima, ako su oni poznati, kako u govoru tako i u dokumentima.

A ako mu roditelji nisu poznati, nije dozvoljeno da se ono pripisuje bilo kojoj postojećoj poznatoj porodici ili familiji od koje ne potiče, kao ni porodici onoga ko ga je usvojio, jer to potpada u gore spomenuto zabranjeno pripisivanje lažnom porijeklu. U tom slučaju obaveza je da se tom djetetu izmisliti neko prezime na jedan od sljedećih načina:

Prvi: da mu prezime bude izvedene iz imena koja u sebi sadrže spoj između dvije riječi, prve rob a druge neko ime od imena Allaha, dželle še'nuhu, poput imena Abdullah, Abdulaziz ili Abdurrahman i slično. Pošto kod nas prezimena završavaju uglavnom na IĆ treba naći odgovarajuće ime na koje se može dodati IĆ. U primjerima koje sam naveo odgovara samo ime Abdurrahmanović, za razliku Abdullahić i Abdulazizović koja nisu uvriježena u praksi. Sa uzimanjem prezima, na primjer Abdurrahmanović, njegovo porijeklo je pripisano nekome ko je rob Rahmana (Milostivog) u što ulazi i njegov otac, ma ko on bio.

Drugi: da mu prezime bude izvedeno iz mjesta u kom živi ili iz kojeg potiče, poput Fočak za onoga ko je iz Foče, Mostarac za onoga ko je iz Mostara, Sarajlić za onoga ko je iz Sarajeva, Zeničak za onoga ko je iz Zenice.

Naravno, može to biti i neko manje mjesto, selo ili brdo, kraj, ravnica i tako dalje.

Ovakav vid usvajanja šerijatski nije sporan nego je čak i poželjan pogotovo ako se radi o djetetu koje nema roditelja ili jednog od njih ili ima roditelje ali su ga napustili.

Najbolji primjer ovakvog usvajanja može biti usvajanje jetimske djece. Onaj koji ih usvoji, izdržava i odgoji sve dok se ne osamostale ima ogromnu nagradu kako je došlo u vjerodostojnim šerijatskim tekstovima. Kao što je došlo u hadisu od Sehla, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu lejhi ve sellem, rekao: „Ja i skrbnik (staratelj) jetima ćemo biti u Džennetu poput ova dva (prsta)“, pokazivao je na spojeni kažiprst i srednji prst.

Prema tome, usvajanje djeteta onako kako je pojašnjeno u prvom načinu usvajanja je haram oko čega nema razilaženja među učenjacima. A ako se usvajanje učini na drugi način, kako je gore pojašnjeno, onda ono nije sporno šerijatski.

Mahremijet usvojene djece

Pod mahremijetom usvojene djece se misli na propis muškog i ženskog usvojenog djeteta kada postane šerijatski punoljetno prema porodici koja ga je usvojila u smislu mahremstva.

Usvojeno muško dijete kada postane šerijatski punoljetno (jedan od znakova te punoljetnosti su noćne polucije), pošto ono po idžmau učenjaka nije mahrem ženama iz porodice koja ga je usvojila, njemu nije dozvoljeno da se osamljuje sa njima, niti njima da se otkrivaju pred njim, dozvoljeno mu je da se oženi kćerkom onog ko ga je usvojio, … .

Takođe, žensko usvojeno dijete kada postane šerijatski punoljetno (jedan od znakova te punoljetnosti je dobijanje hajza), obavezno je da se pokriva pred muškarcima unutar porodice koja ga je usvojila, zabaranjeno je osamljivanje sa muškarcima unutar porodice, i dozvoljeno je sinovima onog ko ju je usvojio da se njome ožene, … .

Međutim, ova nezgodna relacija ophođenja usvojene punoljetne djece sa ukućanima se može riješiti zadojavanjem te djece pa makar bili i punoljetni.

Naime, dozvoljeno je da žena koja usvoji muško ili žensko dijete da to dijete zadoji (najmanje sa pet dojenja), svejedno imala ta usvojena djeca više od dvije godine, bili punoljeni ili ne. Time će joj usvojeno muško ili žensko dijete postati dijete po mlijeku. A posljedica toga je da će muško biti mahrem ženama (majci i sestrama po mlijeku) unutar usvojene porodice, a ženskom će muškarci unutar kuće (suprug žene koja ju je zadojila i njeni sinovi) biti mahremi. A to dalje znači da nije dozvoljeno da se usvojena djeca (kada postanu djeca po mlijeku) žene i udaju za sinove i kćeri njihove majke po mlijeku, jer je među njima uspostavljen mahremijet zbog rodbinstva po mlijeku.

Da se zadojavanjem odrasle osobe zabranjuje ono što je zabranjeno i porijeklom kao što se zabranjuje i zadojavanjem malog djeteta mlađeg od dvije godine, na tom stavu su Aiša i Alija, radijallahu anhuma, Urveta, Ata’, Lejsa i Davuda Zahirija.

Kaže Ibn Tejmije: “Skupina učenjaka od prvih (selefa) i potonjih (halefa) je na stavu da zadojavanje odrasle osobe zabranjuje (ono što zabranjuje porijeklo)”.

Oni dokazuju ovaj stav hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je Sehletu bint Suhejl došla Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla mu: “O Allahov Poslaniče, zaista je Salim, oslobođeni rob Ebu Huzejfe, sa nama u kući a već je postao punoljetan”, pa joj on reče: “Zadoj ga bićeš mu zabranjena”.

A u rivajetu kod Ebu Davuda, Ahmeda i Malika je došlo: “Zadoj ga sa pet dojenja”, a taj dodatak su šejh Albani i Šuajb Arnaut ocjenili vjerodostojnim.

Džumhur učenjaka od ashaba, tabi'ina pa nadalje smatraju da se po hadisu Salima ne radi, jer je specifičan samo za Salima, radijallahu anhu, i olakšica njemu ili kažu da je hadis derogiran.

Međutim, druga skupina učenjaka na ovo odgovara da je hadis specifičan samo za Salima i da ne važi za ostale muslimane pojasnio bi to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kao što je pojasnio Ebi Burdi, radijallahu anhu, da je dozvola klanja nedorasle koze za kurban specifično samo za njega.

A tvrdnja da je derogiran je takođe neprihvatljiva jer se događaj spomenut u hadisu desio nakon objavljivanja ajeta o potpunom dojenju.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Osnovno o vakcinaciji

Vakcinacija predstavlja postupak kojim se određeni antigeni materijal unosi u organizam putem vakcine čiji je cilj stvaranje imuniteta na određenu bolest.

Vakcina je medicinski preparat koji sadrži materijal dobijen od mikroorganizama ili njihovih dijelova obrađen na poseban način kojim se uklanjanju njihova infektivna, ali ne i antigena svojstva i služi u svrhu pobuđivanja imuniteta organizma u koji se unosi. Pobuđeni imunitet stvara antitijela koja neutraliziraju dati mikroorganizam.

Neke od najvažnijih vakcina su vakcine protiv boginja, bjesnila, tetanusa, difterije, dječije paralize, žute groznice, tuberkuloze, gripe, ospice, hepatitis B itd. Vakcinisanjem su iskorjenjene brojne opasne zarazne bolesti.

Šerijatski status vakcinacije

Vakcinacija, kao preventivna zdravstvena mjera zaštite pojedinca i cijele populacije protiv raznih zaraznih bolesti, potpada pod oblast liječenja koje je u osnovi dozvoljeno.

Upitan je šejh Bin Baz o propisu preventivnog liječenja poput vakcinacije, pa je odgovorio sljedeće: „Nema smetnje u preventivnom liječenju kada se pojave epidemija ili neki drugi razlozi zbog kojih postoji bojazan oboljevanja.

Znači, nema smetnje u konzumiranju lijekova radi zaštite od neke bolesti jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže u vjerodostojnom hadisu: „Ko ujutro na tašte pojede 7 medinskih datula, neće mu naštetiti sihr niti otrov“ (mutefekun alejhi). Ovo predstavlja otklanjanje obolijevanja prije nego se desi. Tako isto, ako se (osoba) boji bolesti pa se vakciniše radi preventive protiv epidemije koja se raširila u tom ili bilo kojem mjestu, u tome nema smetnje kao što nema smetnje da se osoba liječi od bolesti koja je zadesi.

Međutim, nije dozvoljeno nošenje hamajlija i amuleta protiv bolesti, džina ili uroka jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, to zabranio. On je pojasnio da to predstavlja mali širk, pa je vadžib kloniti se toga“. (Fetava šejh Bin Baz 6/21)

Na poznatom webportalu islamqa.info, koju uređuje šejh Muhammed Salih El-Munedždžid, na pitanje o propisu imunološke vakcinacije djece (broj 20276) u odgovoru, nakon navođenja gore spomenute fetve Bin Baza, je došlo:

„A što se tiče štetnih posljedica nekih vakcina, poput groznice i nekih privremenih simptoma, štetne posljedice poput ovih su zanemarljive u odnosu na veličinu štete koja se otklanja, a to su ubitačne bolesti ili bolesti koje ostavljaju ogromne štetne posljedice na zdravlje ili funkcije nekih organa. Slično ovome u Šerijatu je ono što se desi prilikom sunećenja muške djece, prilikom čega se odsijeca dio kože i nanosi velika bol djetetu. A to je zanemarljivo u odnosu na ono što se dobija tim činom vezano za čistoću i druge mnogobrojne dunjalučke koristi.

Opšte šerijatsko pravilo o ovome glasi: “Čini se manja šteta da bi se otklonila veća ako jedna od njih dvije mora da se desi“ (El-Ešbahu ven-nezair, Es-Sujuti 1/45 ). Međutim, ako medicina potvrdi da neke vakcine uzrokuju štetu ljudskom organizmu ili da je procenat štetnih posljedica veći od preventivne zaštite od bolesti od kojih treba da štiti, onda njihovo konzumiranje nije dozvoljeno, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nema štete niti nanošenja štete“.“ (https://islamqa.info/ar/20276)

Rasprave i dileme oko korisnosti i štetnosti vakcinacije

Prve reakcije i kritike vakcinacije, te ukazivanje na njenu štetnost su zabilježene početkom 20. vijeka u Americi.

U zadnje vrijeme je prisutna ogromna polemika u Zapadnom svijetu, među medicinskim stručnjacima i ljekarima oko štetnosti i korisnosti vakcina. Oni su podijeljeni na dva međusobno suprostavljena tabora: zagovorače vakcinisanja i strastvene protivnike istog.

Zagovorači vakcinisanja

Smatraju da je vakcinacija korisna, potrebna, čak nužna i obavezna. Njen cilj je stvaranje imuniteta na određenu bolest. Po njima je vakcinacija najefikasniji i najjeftiniji metod sprečavanja pojave i širenja infektivnih bolesti. Po njima je vakcinacija djece smanjila smrtnost i iskorijenila neke opasne bolesti.

Na ovom stavu je sva farmaceutska industrija širom svijeta, Svjetska zdravstvena organizacija, ministarstvo zdravlja većine država, većina medicinskih ustanova i fakulteta.

Protivnici vakcinisanja

To su mnogi doktori, ljekari, medicinski stručnjaci, nezavisni istraživači i neki medicinski instituti širom svijeta.

Oni smatraju da je vakcinacija pogubna i štetna po ljudski organizam, da ona predstavlja sistematsko uništavanje imunog sistema, jer su sadržaj vakcina čisti otrovi i štetni materijali, poput raznih virusa, kancerogenih konzervansa, teških metala, žive, aluminijuma, zametka pileta, tkiva abortiranog fetusa, ovčijih crvenih krvnih zrnca, ćelije majmunskih bubrega i seruma teleta.

Oni se trude da dokumentuju, istraže i analiziraju, prave statistiku i studije i sve to javno prezentuju.

Takođe, smatraju da vakcine uzrokuju mnoge savremene bolesti: doživotnu alergiju, astmu, autizam, dječiju paralizu, rak, leukemiju, degenerativne bolesti i genetičke mutacije.

Po njima vakcine imaju suprotne efekte, tj. izazivaju umesto da sprečavaju bolesti, a farmaceutske kompanije prave lažne statistike (ili ne objavljuju stvarne i istinite) i mijenjaju imena bolesti koje vakcine izazivaju kako bi se sakrilo njihovo pogubno dejstvo.

Svi “dokazi” o ispravnosti vakcina zasnivaju se jedino na lažnim i namještenim istraživanjima, na međusobnim “koncenzusima” farmaceutske industrije, naučnika i političara koji rade za njih. Iza svega ovoga, po njima, stoje moćne farmaceutske korporacije kojima je osnovni cilj materijalna dobit.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju

Kada sam pristupio istraživanju ovog pitanja i problema, jer nisam imao dovoljno informacija o dotičnom problemu, nakon desetine pristiglih pitanja o ovoj temi u zadnjih nekoliko godina, na samom početku sam bio ubjeđen u ono na čemu je velika većina ljudi, a to je korisnost i potreba vakcinacije.

Međutim, nakon što sam danima iščitavao i analizirao tekstove i studije i pregledavao dokumentarne emisije i video-sadržaje, došao sam do uvjerenja u kojeg nemam sumnju da vakcine uzrokuju štetu ljudskom organizmu (naročito kod djece), da je procenat štetnih posljedica veći od preventivne zaštite od bolesti od kojih treba da štiti. A shodno tekstu opšteprihvaćenog hadisa „Nema štete niti nanošenja štete“ i fikhskog pravila „Šteta se otklanja“ zasnovanog na istom hadisu, nije dozvoljeno dobrovoljno vakcinisanje ni sebe niti djece čiji smo staratelji, a Allah zna najbolje.

Da vakcinisanje šteti organizmu zasnovao sam na sudijama, istraživanjima, analizama, dokumentima i statistikama isključivo ljekara i medicinskih stručnjaka širom svijeta čiji je broj ogroman, a ne na teoriji zavjere ili onome što se piše protiv farmacijske industrije i Svjetske zdravstvene organizacije.

O štetnosti vakcinisanja ima mnogo materijala i informacija na internetu, dovoljno je da se na you tube ili google ukuca riječ vakcinacija. A stranicu koju toplo preporučujem, na kojoj se može skoro sve na jednom mjestu naći o štetnosti vakcinacije, je link:

http://www.ivantic.net/Ostale_knjiige/Zdravlje/vakcine%20i%20zdravlje.htm

Onaj ko je ubjeđen u drugačiji stav po ovom pitanju, tj. u korisnost vakcinisanja, na čemu je zvanični stav medicine i većine ljudi koji ih u tome slijede, te radi po tome, biće odgovoran shodno svome ubjeđenju.

Obavezno vakcinisanje

Od evropskih zemalja u kojima vakcinacija nije obavezna su: Njemačka, Holandija, Luksemburg, Velika Britanija, Danska, Irska, Grčka, Španija, Portugal, Austrija, Finska, Švedska, Norveška, Kipar, Estonija, Latvija, Litvanija i Švicarska.

A evropske zemelje u kojima je vakcinacija obavezna su: Italija, Srbija, Makedonija, BiH, Crna Gora, Hrvatska, Slovenija, Bugarska, Češka, Slovačka, Mađarska, Poljska i Rumunija.

Treba napomenuti da je situacija u evropskim zemljama šarolika kada se kaže da vakcinacija nije obavezna, svaka zemlja je slučaj za sebe, neke vakcine su obavezne, dok druge nisu, takođe u nekima je obavezna za djecu koja idu u škole i vrtiće. Neke države omogućuju izuzetke na osnovu medicinskih i religijskih razloga, a neke na osnovu “filozofskih” izgovora.

Postavlja se pitanje: kako da vjernik koji živi u zemlji u kojoj je vakcinacija obavezna, a koji je ubjeđen u štetnost vakcinisanja i kome je haram da vakciniše sebe i svoju djecu, izbjegne obavezno vakcinisanje i kako da se bori protiv toga?

U osnovi treba znati da ako bude prisiljen na vakcinaciju djece ili sebe on u tome nema grijeha. Dokaz da nema grijeha je hadis od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, i Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je Allah oprostio mom Ummetu ono što urade greškom, iz zaborava i u prisili”. Hadis bilježe Darekutni, Hakim i Bejheki od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, a Ibn Madže od Ebu Zera, radijallahu anhu. Iako u oba hadisa ima slabosti mnogi učenjaci su ga ocijenili vjerodostojnim i prihvatljivim zbog mnoštva rivajeta, vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Ibn Hibban, Ibn Hazm, Nevevi i Albani.

U zemljama u kojima je omugućeno izuzimanje od te obaveze, obaveza je na taj način da se izbjegne vakcinacija.

Takođe, na vjernicima je da se organizuju i djeluju na svaki miran i demokratski način kako bi stekli pravo na slobodu po ovom pitanju.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Prenosi Ibnul-kajjim u svojoj knjizi „Idžtima'u el-džujuši el-islamijje“ (str.12) od učenjaka Osmana ibn Se'id Ed-Darimija da je zabilježio u svojoj knjizi „Kitabu er-ru'je“ da je idžamu ashaba na tome da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vidio svoga Gospodara u noći Miradža, dok neki učenjaci iz tog idžma'a izuzimaju Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.

Mežutim, istina je da oko pitanja da li je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara, Allaha subhanehu ve te'ala, u noći Miradža, učenjaci imaju dva stava.

Prvi stav: negiranje da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio Allaha, subhanehu ve te'ala.

Ovaj stav se prenosi od Aiše i Ibn Mes'uda, radijallahu anhuma, i na njemu je velika skupina učenjaka ovog Ummeta.

Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Mesruk pitao Aišu, radijallahu anha, da li je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara, pa mu je odgovorila: „Naježile su mi se dlake od onoga što si rekao“, a onda dodala: „Ko ti kaže da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara slagao je“, a onda je proučila: „Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve“ (El-En'am, 103). I još je dodala da je vidio Džibrila, alejhisselam, u njegovom stvarnom obliku dva puta.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, da je za riječi Uzvišenog: „Srce nije poreklo ono što je vidjelo“ (En-Nedžmu, 11) rekao: „Vidio je Džibrila, alejhisselam, sa 600 krila“.

Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li je vidio svoga Gospodara, pa mu je odgovorio: „Nur (Svjetlost), kako da Ga vidim“, a u rivajetu: „Vidio sam Nur (Svjetlost)“.

Drugi stav: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio Allaha, dželle še'nuhu.

Ovo je stav Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, i njegovih učenika, kao i Hasan El-Basrija i Urveta ibn Zubejra.

Prenosi Abdurrezak od Ma'mera a on od Hasan El-Basrija da se zakleo da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara.

Prenosi Ibn Huzejme od Urveta ibn Zubejra da bio na ovom stavu i da mu bude teško kada mu se spomene da je to Aiša, radijallahu anha, negirala.

Takođe, na ovom stavu su Ka'bul-ahbar, Zuhri, Ma'mer, Ebul-Hasan El-Eš'ari i većina njegovih sljedbenika, kao i imam Ahmed.

A od ostalih učenjaka imam Nevevi i Kadi Ijad.

Zatim zagovorači ovog stava imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li je Allaha Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svojim očima ili svojim srcem (tj. u snovima)?

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao za riječi Uzvišenog: „Srce nije poreklo ono što je vidjelo“ (En-Nedžmu, 11), i riječi: „On ga je i drugi put vidio“ (En-Nedžmu, 11): „Vidio Ga je svojim fuadom (srcem) dva puta“.

Dok se takođe od njega u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Tirmizi, Nesai i Ibn Huzejme prenosi da je rekao: „Vidio je svoga Gospodara“, znači rekao je u općoj formi bez spominjanja srca.

Kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma, u tefsiru 60. ajeta sure El-Isra: „I rekli smo ti: “Svi ljudi su u Allahovoj vlasti!” A san koji smo ti dali da usniješ i drvo ukleto, u Kur'anu spomenuto, iskušenje su za ljude. Mi ih zastrašujemo, ali njima to samo povećava ionako veliko bezvjerstvo“: „To su snovi koji se očima vide, pokazani su Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, u noći kada je imao Isra“.
Od imama Ahmeda se po ovom pitanju prenose oba stava, tj. u jednom da Ga je vidio očima a u drugom srcem. Imam Nevevi i Kadi Ijad su na stavu da Ga je vidio očima a ne srcem.

Odabrano mišljenje:

Kaže Ibn Hadžer (Fethul-bari, 8/608): „Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, su došli jedni rivajeti u općem značenju (tj. samo da je vidio Allaha) a drugi rivajeti u specifičnom (tj. da Ga je vidio srcem), pa je obaveza opće rivajete svesti na specifične …“, zatim je naveo te rivajete, a onda konstatovao: „Shodno ovome, moguće je spojiti između potvrđivanja Ibn Abbasa i negiranja Aiše, radijallahu anhum, tako da se njeno negiranja viđenja odnosi na (negiranje) viđenja očima, a njegovo potvrđivanje na viđenje srcem, a viđenje fuadom je viđenje srcem a ne spoznaja“.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (El-Fetava, 6/508) nakon navođenja nekih stavova i rivajeta oko ovog pitanja: „Nema u dokazima (šerijatskim tekstovima) nešto što ukazuje da Ga je vidio svojom očima, to nije potvrđeno ni od jednog ashaba, niti ima u Kitabu i Sunnetu nešto što ukazuje na to. Nego vjerodostojni šerijatski tekstovi više ukazuju na negiranje istog, kao što je u Sahihu Muslima od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Da li si vidio tvoga Gospodara“, pa mu je odgovorio: „Nur (Svjetlost), kako da Ga vidim“ … “.

Odabrano mišljenje je ono našto ukazuje hadis Ebu Zerra, radijallahu anhu, tj. da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vidio svoga Gospodara svojim očima. Ovaj hadis bi trebao biti argument koji presuđuje po ovom pitanju jer je u njemu upitan sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da li je vidio Allaha, pa je odgovorio: „Nur (Svjetlost), kako da Ga vidim“, ili u rivajetu: „Vidio sam Nur (Svjetlost)“, što jasno i nedvosmisleno znači da Ga nije vidio.

Naravno, ostaje dilema da li Ga je vidio svojim srcem, tj. u snovima, ili ne?

Prema tome, nema hadisa (ili preciznije: meni nije poznato da ima) u kojem je došlo u samom tekstu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je vidio Allaha na Miradžu. U protivnom, da ima takav hadis on bi presudio po ovom pitanju. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Dozvoljeno je mužu da ima intimni odnos sa svojom suprugom u kupatilu. Nema nekog direktnog niti općeg šerijatskog teksta koji to zbaranjuje ili čini pokuđenim.

U prilog ove dozvole ukazuju takođe sljedeće stvari:

Prva – današnja kupatila, u kojima je obično i WC šolja za nuždu, se potpuno razlikuju od mjesta za obavljanje velike i male nužde, a gdje se često kupalo, koja su bila u stara vremena pojam nečistog, ogavnog i prljavog mjesta (osim kod onih koji su mjesto za kupanje odvajali od nužnika).

Današnja kupatila su čista i uredna, u njima se ne zadržava ljudski izmet niti mokraća kao u stara vremena. Tako da nema smetnje u zadovoljavanju spolne strasti na tim mjestima.

Drugo – bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio neku ženu pa je došao svojoj supruzi Zejneb, a ona pripremala kožu za štavljenje, pa je zadovoljio svoju strast sa njom (tj. polno općio). Zatim je izašao među ashabe i rekao: „Zaista, žena dolazi u liku šejtana i odlazi u liku šejtana (tj. pobuđuje strast i izaziva fitnu), pa kada neko od vas ugleda neku ženu (koja mu probudi strast i bude fitna), neka priđe svojoj ženi (tj. opći sa njom), jer to odbija ono što je u njegovoj duši (od strasti i fitne)“.

Ovaj hadis kao mnogi drugi u ovom kontekstu ukazuju da čovjek treba zadovoljavati svoju spolnu strast sa suprugom kada god se ona pojavi prilikom pogleda u nju ili njenog dodira i slično, jer je to način sa kojim se bolje čuva moralna čistoća, više obara pogled i zauzdava spolna strast. A ovo znači da ako se mužu pojavi spolna ženja u kupatilu sa suprugom treba joj udovoljiti, jer je u tome hajr i smiraj za njega.

Treće – u hadisu kojeg prenosi Talk ibn Alij, radijallahu anhu, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada muž pozove svoju suprugu radi udovoljenja spolne potrebe, neka mu se odazove makar bila (pravila jelo) na peći“. Hadis bilježe Tirmizi, Nesai, Ibn Hibban, Bejheki, Tabrani i Begavi, a vjerodostojnim su ga ocjenili Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut. Hadis ukazuje na obavezu žene da se odazove mužu na njegov zahtjev da imaju intimni odnos makar pravila jelo na peći. Ovo se odnosi takođe i na odazivanje žene mužu u kupatilu.

S tim da muž treba nastojati da i u tom stanju primjeni i učini neke adabe intimnog odnosa, a od tih adaba su:

Prvo – mustehab (sunet) je mužu, kao što je došlo u hadisu mutefekun alejhi, prije intimnog odnosa da prouči dovu „Bismillah, Allahumme džennibna eššejtane ve džennibi eššejtane ma rezaktena“, jer ako im se rodi dijete iz tog odnosa, neće mu šejtan naštetiti nikada. A pošto nije dozvoljeno učiti dove u kupatilu, po ispravnom stavu učenjaka, da bi primjenio taj sunet treba izaći van kupatila proučiti dovi i ponovo se vratiti.

Drugo – još ako zanijeti sa tim odnosom zadovoljavanje spolnih strasti u halalu (dozvoljenoj ženi – supruzi) i zaštitu morala (poštenja i časti), onda ima u tome nagradu sadake i dobročinstva, kao što je došlo u hadisu koejg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Zerra, radijjallahu anhu.

Kaže Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: „Vi u intimnom odnosu imate sadaku (nagradu sadake)“. Upitaše: „O, Allahov Poslaniče, zar neko od nas kada udovolji svojoj strasti ima u tome nagradu?“. A on odgovori: „A šta mislite da je udovoljio svojoj strasti u haramu, zar ne bi bio griješan? Tako isto, ako je zadovolji u u halalu ima u tome nagradu“.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com