Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Hoće li svaki musliman ući u Džennet, čak i ako je bio licemjer, nije klanjao ili je činio širk?
Hvala pripada Allahu. Trebao razumjeti osnovno pravilo po ovom pitanju, pitanje ulaska u Džennet i vječnog boravka u Vatri. To je jednostavna stvar koja je objašnjena u kratkom hadisu koji je zabilježio Muslim u svome Sahihu (135) od Džabira, radijallahu anh, da je rekao: „Došao je čovjek kod Poslanviše
Hvala pripada Allahu.
Trebao razumjeti osnovno pravilo po ovom pitanju, pitanje ulaska u Džennet i vječnog boravka u Vatri. To je jednostavna stvar koja je objašnjena u kratkom hadisu koji je zabilježio Muslim u svome Sahihu (135) od Džabira, radijallahu anh, da je rekao: „Došao je čovjek kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ‘Koja su dva djela koja čine ulazak u Džennet ili Džehennem neizbježnim?’
On je rekao: ‘Ko god ne bude Allahu širk činio uće u Džennet, a ko umre čineći širk Allahu ući će u Džehennem.’“
Kaže Nevevi, rahimehullahu te'ala: „Što se tiče riječi: ‘Koja su dva djela koja čine ulazak u Džennet ili Džehennem neizbježnim?’ Ono što se misli su osobina zbog koje će sigurno ući u Džennet i osobina zbog koje će sigurno ući u Džehennem.“
Hadis pojašnjava da razlog zbog kojeg će čovjek sigurno ući u Džennet jeste da umre na vjerovanju u Tevhid, a ono zbog čega će sigurno biti vječno u Džehennemu jeste ako umre u širku.
To je konačni princip koji je poznat i utvrđen u islamu. Potvrđen je mutevatir predajama. Allah, subhanehu ve te'ala, kaže:
„Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki.“(Prijevod značenja En-Nisā’, 48)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je objasnio u hadisu o šefa'atu, stanje griješnika u Džehennemu, i objasnio je da niko neće biti izveden iz njega osim onih koji su umri vjerovajući u Tevhid i izgovorili šehadet (La ilahe illellah), i koji su u svojim srcima imali trun vjere: „Bit će izveden iz Vatre svatko ko je rekao: ‘ La ilahe illellah (Nema pravog boga osim Allaha)’ i koji ima u srcu dobra koliko je zrno ječma. Onda će biti izveden iz Vatre svatko ko je rekao: ‘La ilahe illellah’ i koji ima u srcu dobra koliko je zrno pšenice. Onda će biti izveden iz Vatre svatko ko je rekao: ‘La ilahe illellah’ i koji ima u srcu dobra koliko je veličina malog mrava.“ Zabilježili su ga Buharija (6861) i Muslim (285).
Na osnovu toga, možemo vidjeti stanje ovih koji su pomenuti u pitanju.
Ako je osoba upala u veliki širk, bilo da je u osnovi mušrik kao što su jevreji, kršćani, budisti i druge vrste nevjernika, ili da je bio musliman koji je se odmetnuo od islama time što je upao u šrik – kao što je spomenuto u pitanju – onda njegova tvrdnja da pripada islamu ili to što ima muslimansko ime neće mu koristiti, niti će dobra djela koja je uradio itd., ako je upao u veliki širk i umro a nije se pokajao. Allah, subhanehu ve te'ala kaže:
„A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: ‘Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela će, sigurno, propasti, a ti ćeš izgubljen biti.’ Nego, Allahu se jedino klanjaj i budi zahvalan!“ (Prijevod značenja Ez-Zumer, 65-66)
Onaj koji nikako ne klanja, bilo u kući ili u džamiji, i ne ide na Džumu niti na namaze u džematu, on je također učinio svoju knjigu djela ništavnom i pao je u kufr time što ne klanja nikako. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ugovor između nas i njih je namaz, pa ko ga ostavi je uznevjerovao.“ Zabilježili su ga Tirmizi (2545) i En-Nesai (459). Šejh Albani ga je ocijenio sahihom.
Za više informacija o kufru onoga ko ne klanja pogledajte odgovor na pitanje pod brojem 5208.
Što se tiče licemjera, ono na što se misli su osobe koje pri sebi imaju veliko licemjerstvo, uglavnom oni koji vanjštinom pokazuju da su vjernici, a ustvari u srcu su nevjernici skrivajući to od ljudi, oni će biti na gorem stepenu od nevjernika i mušrika. Njihova završnica će biti u najdonjim stepenima Džehennema, kao što je Allah, subhanehu ve te'ala, rekao:
„Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.“ (Prijevod značenja En-Nisā’, 145)
Ali ako ste pod licemjerima mislili na one koji padnu u neka djela licemjerstva, kao što je laž ili pronevjera povjerenja ili kršenje obećanja; ili da je upao u neki mali širk, kao što je da radi djela da bi ga drugi vidjeli ili da se zaklinje nekim mimo Allaha; ili osoba koja je upala u neki veliki ili mali grijeh – takva osoba ne postaje nevjernik samim činjenjem tog djela. To ga ne izvodi van okvira islama i neće vječno biti u Džehennemu zbog toga, ako umre kao vjernik u Tevhid. Nego, on je pod Allahovom voljom: ako On hoće kaznit će ga zbog njegovih grijeha, onda ga uvesti u Džennet zbog toga što je vjerovao u Tevhid, ili će mu se smilovati na samom početku i uvesti ga u Džennet i oprostiti mu grijehe koje je uradio. Buharija (6933) i Muslim (1659) prenose od Ebu Zerra, radijallahu anh, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Došao mi je Džibril u strani El-Harre i rekao: ‘Obraduj svoj ummet da će svako ko umre a ne bude širk Allahu činio ući u Džennet.’ Rekao sam: ‘Džirile, čak i ako bude krao i blud činio?’ Rekao je: ‘Da.’ Rekao sam: ‘Čak i ako krade i čak ako čini zinaluk.’ Rekao je: ‘Da.’ Rekao sam: ‘Čak i ako krade i čak ako čini zinaluk.’ Rekao je: ‘Da, čak i ako bude pio alkohol.’“
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/147996
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Vidi manjeKako se tretira lažno optuživanje muslimana za činjenje grijeha?
Hvala Allahu, dž.š. Optuživanje muslimana za neku ružnu i tešku stvar, bez argumenta i dokaza, ubraja se u veliki grijeh koji zaslužuje kaznu i kazneno sankcionisanje – ta’zir. Širenje priče među ljudima o tome spada u ogovaranje koje je Allah zabranio i uporedio sa konzumiranjem mesa svog umrlog brviše
Hvala Allahu, dž.š. Optuživanje muslimana za neku ružnu i tešku stvar, bez argumenta i dokaza, ubraja se u veliki grijeh koji zaslužuje kaznu i kazneno sankcionisanje – ta’zir. Širenje priče među ljudima o tome spada u ogovaranje koje je Allah zabranio i uporedio sa konzumiranjem mesa svog umrlog brata. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “I ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga ,- a vama je to odvratno-, zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (El-Hudžurat, 12.)
Vidi manjeU drugom ajetu stoji: “One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu.” (En-Nur, 19.)
Ko bude ukaljao čast i ugled svog brata muslimana ili ga bude nepravedno optužio za ružnu i tešku stvar, treba da se pokaje Uzvišenom Allahu, dž.š., i da zatraži oprosta i halala od njega. Treba se, također, kloniti upuštanja i rasprave o svemu onome što bi na bilo koji način moglo naštetiti muslimanu. U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., Allahov Poslanik, ﷺ. kaže: “Ko bude vjerovao u Allaha, dž.š., i Sudnji dan, neka govori samo dobro ili neka, u protivnom, šuti!” (Buhari u Sahihu, 11/256, i Muslim u Sahihu, hadis br.47.)
Ebu Zerr, r.a., kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika, ﷺ. da kaže: ‘Čovjek ne optuži drugu osobu za nemoral ili nevjerovanje, a da se to ne vrati na njega, ukoliko optužena osoba ne bude takvom kakvom je on optužuje i okrivljuje.'” (Buhari u Sahihu, 10/388.)
Optuživanje osobe da konzumira alkohol je optužba za porok i nemoral. Ko nepravedno optuži svoga brata muslimana za ono što on nije uradio, Allah, dž.š., će ga iskušati sa istom stvari sa kojom je on stavio na kušnju svoga brata.
Došli su, jedne prilike, pred Ibn Abbasa, r.a., sa čovjekom za koga je rečeno: “Ovom čovjeku je alkohol kapao niz bradu.” Ibn Abbas, r.a., tada reče: “Uhođenje i špijuniranje nam je zabranjeno, ali ako nešto postane očito i pokaže nam se, mi ćemo to prihvatiti i uzeti.” (Ebu Davud u Sunenu, hadis br. 4890, i ocjenjuje ga kao hasenun-sahih.)
Muslimanu nije dozvoljeno da uhodi i špijunira svog brata muslimana, niti da prati njegove sramote i slabe tačke. Ako ga i vidi, slučajno, na nekom sumnjivom mjestu ili uoči u njegovom postupku nešto što izaziva sumnju, on ga neće optužiti sve dotle dok svojim rođenim očima ne bude vidio kako je učinio ružno djelo. U tom slučaju, on treba da ga posavjetuje i upozori, pa ako odbije savjet i upozorenje, i ako se plaši za muslimane od njegovog zla, ili ako ga neko bude upitao o njemu radi neke dobrobiti, tek tada može pojasniti njegovo stanje onima koga se to direktno tiče. Nije dozvoljeno da tu ocjenu javno iznosi, izuzev da on javno i otvoreno čini grijeh. Ako bi se postupilo drugačije, onda bi to pomoglo šejtanu da ga lakše savlada i ispriječilo bi se između njega i pokajanja. Allah, dž.š., najbolje zna.
Muhammed Salih el-Munedždžid
Duha namaz
Allahove blagodati prema ljudima su mnogobrojne i kada bi ih željeli nabrojati ne bi to mogli učiniti. Naravno, obaveza vjernika je da na njima zahvaljuje. S obzirom da ih je mnogo i kada bi na svakoj blagodati pojedinačno zahvaljivali za to bi nam bilo potrebno mnogo vremena. Jedna od tih blagodativiše
Allahove blagodati prema ljudima su mnogobrojne i kada bi ih željeli nabrojati ne bi to mogli učiniti. Naravno, obaveza vjernika je da na njima zahvaljuje. S obzirom da ih je mnogo i kada bi na svakoj blagodati pojedinačno zahvaljivali za to bi nam bilo potrebno mnogo vremena.
Jedna od tih blagodati su zglobovi u tijelu čovjeka bez kojih bi pokretljivost tijela bila gotovo nemoguća. Zahvalnost na toj blagodati nije teška i ona biva klanjanjem dva rekata duha-namaza.
Ebu Zerr, radijallahu anhu, prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: «Za svaki dan na svaki zglob u svome tijelu čovjek je dužan da udijeli sadaku, reći: subhanallah, elhamdulillah, Allahu ekber, la ilahe illellah, su sadaka, narediti dobro i odvratiti od zla je sadaka, a zamjena za sve to su dva rekata duha-namaza.» (Muslim)
Duha-namaz se klanja nakon što sunce izađe i bude na visini jednog koplja, oko 15 minuta nakon izlaska, pa sve do pred podne. Može se klanjati od dva do osam rekata.
Na pitanje odgovorio Prof. Jasmin Djanan
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Vidi manjeLIJEČENJE SIHRA, DŽINSKOG DODIRA I UROKA KIŠOM (kišnicom)
Ve alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Ovaj govor i ovo tumačenje nisu tačani. Kiša (kišnica) nema veze sa ličenjem sihra, džinskog dodira i uroka. Da je korisna u liječenju spomenutog upotrijebio bi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio opsihren. I poučio bi svoj ummet daviše
Ve alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Ovaj govor i ovo tumačenje nisu tačani.
Kiša (kišnica) nema veze sa ličenjem sihra, džinskog dodira i uroka. Da je korisna u liječenju spomenutog upotrijebio bi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio opsihren. I poučio bi svoj ummet da u kišnici ima korsti pri liječenju.
Bilježi Taberani od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je rekao: “Napustio nas je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a nema ptice koja maše krilima na nevesima da nam o njoj nije ostavio neko znanje”. Vjerodostojnim ga ocjenjuje šejh Albani.
Poučio nas je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojim hadisima da se dova ne odbija prilikom padanja kiše i da se traži bereket u kiši (da pokisnemo) jer friško dolazi od svoga Gospodara. Šerijatski tekstovi ukazuju da je kiša čista za abdest i gusul. To je ono što je došlo o kiši u Serijatu.
Također, korist liječenja sihra, džinskog dodira i uroka kišom nije prenešena od selafa ovog ummeta niti su na to ukazali imami i učenjaci. Sa druge strane, u praksi se to nije potvrdilo.
Argumenti sa koja se navodno dokazuje korist kišnice pri liječenju nisu vrijedni kometara. Priča o opsihravanju žena muhadžira i liječenja kišom je batil.
Prema tome, korist liječenja sihra, džinskog dodira i uroka kišom nije potvđena ni u Šerijatu niti u praksi.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeInteresuje me mogu li učiti ili se odmarati lezeći na stomaku?
Alejkumusselam. Hadis koji govori o spavanju na stomaku se prenosi od pet ashaba: Prvi – od Jeiš ibn Tihfe ibn Kajs ibn El-Gaffar od njegovog oca da je spavao u mesdžidu poslije sehura na stomaku pa ga je neki čovjek pomjerao nogom rekavši mu: "Zaista Allah mrzi ležanje na ovakav način", pa kada jeviše
Alejkumusselam.
Hadis koji govori o spavanju na stomaku se prenosi od pet ashaba:
Prvi – od Jeiš ibn Tihfe ibn Kajs ibn El-Gaffar od njegovog oca da je spavao u mesdžidu poslije sehura na stomaku pa ga je neki čovjek pomjerao nogom rekavši mu: “Zaista Allah mrzi ležanje na ovakav način”, pa kada je pogledao a ono Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, a ocjenjuju ga Ibn Abdulberr, Albani i Šuajb Arnaut slabim zbog poremećaja oko imena Tihfeta ibn Kajsa i nepoznavanja njegovog stanja (tj. da li je pouzdan ili nije).
Drugi – od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio nekog čovjeka kako leži na stomaku, pa mu je rekao: “Zaista Allah ne voli ovako ležanje”. Hadis bilježe Tirmizi, Ahmed i Ibn ebi Šejbe, a Buharija, Ebu Hatim (on je pojasnio da se radi o istom hadisu koji se prenosi od Jeiš ibn Tihfe) i Mukbil El-Vadi'i ga ocjenjuju slabim, dok ga Ahmed Šakir i Albani ocjenjuju vjerodostojnim a Šuajb Arnaut dobrim. Naravno ocjeni dvojice imama hadisa (Buhariji i Ebu Hatimu) se daje prednost.
Treći – od Amr ibn Šerida Es-Sulemija da kaže da im je prenešeno da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi našao nekoga da leži na licu a na njegovoj stražnjici nema ništa dirnuo bi ga nogom rekavši: “To je Allahu najmrži način ležanja”. Bilježi ga Ahmed, njegov rivajet je mursel, to jest slab jer u senedu nema ashaba.
Četvrti – od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naišao u mesdžidu na čovjeka koji spava na licu, pa ga je udario nogom rekavši: “Ustani, to je džehennemski način spavanja”. Bilježi ga Ibn Madže i Buharija u “El-Edebu el-mufred”, a u njegovom senedu je Velid ibn Džemil koji je jako slab ravija, zato ovaj hadis Albani ocjenjuje slabim.
Peti – od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je pored njega prošao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on je spavao na stomaku, pa ga je udario nogom rekavši: “O Džunejdib, to je ležanje stanovnika Džehennema”. Biljež ga Ibn Madže, a Busiri kaže da je slab dok Albani na jednom mjestu kaže da je vjerodostojan a na drugom da je slab.
Nakon navođenja svih rivajeta ovog hadisa može se konstatovati da u svakom rivajetu ima slabosti.
Oni učenjaci koji ga ocjenjuju vjerodostojnim ili dobrim, poput Ahmeda Šakira, Albanija, Šujaba Arnauta i Abdulaha Sa'dija, čine to na osnovu mnoštva rivajeta, dok drugi učenjaci smatraju da se ovako slabi rivajeti ne mogu podići na stepen dobrog hadisa.
A što se tiče šerijatskog statusa spavanja na stomaku, većina učenjaka smatra da je to samo mekruh a ne haram, poput tabi'ina Ibn Sirina i Tirmizija.
Dok šejh Usejmin (Šerhu Rijadissalihin, str. 924) smatra dozovljenim spavanje na stomaku ako je takav način spavanja čovjeku prijatniji a da treba izbjegavati spavanje na stomaku u prisustvu ljudi zbog lošeg prizora.
Dok sa druge strane Ibnul-Kajjim u knjizi “Zadul-mead” govori opširnije o mudrosti sa zdravstvene strane zabrane ležanja na stomaku koja je došla u hadisima a navodi takođe stav Tirmizija da je to mekruh a ne haram.
Neki učenjaci navode štetne posljedice spavanja na stomaku, jer kažu da u Šerijatu nije ništa pokuđeno a da u tome nije neka šteta za čovjeka. Pa tako kažu da spavanje na stomaku otežava disanje, vodi u ukoćenost vrata, otežava rad srca i mozga, štetno utiče na djecu i slično.
Uglavnom, najviše što se može reći za spavanje na somaku, uzimajući u obzir slabost hadisa u kojima se zabranjuje ležanje na stomaku, je da je to mekruh, tj. pokuđeno, kao i da stalno ležanje na takav način štetno utiče na zdravlje čovjeka kako mnogi tvrde.
Sunnet je ležati na desnoj strani našto je podsticao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kako se prenosi u vjerodstojnim hadisima, a dozvoljeno ležati na lijevoj strani i leđima.
Prema tome, nema nikakve smetnje da se ležeći na stomaku odmaraš ili da učiš u takvom položaju, jer se pokuđenost ležanja na stomaku odnosi na spavanje.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeGRLJENJE PRI SUSRETU – STAVOVI MEZHEBA I OCJENA HADISA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Rukovanje i grljenje su dva adaba pozdravljanja pri susretu ljudi. Nema razilaženja među učenjacima da je rukovanje između istih spolova propisano. Kaže imam Nevevi da je idžma uviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Rukovanje i grljenje su dva adaba pozdravljanja pri susretu ljudi. Nema razilaženja među učenjacima da je rukovanje između istih spolova propisano. Kaže imam Nevevi da je idžma učenjaka na tome da je sunet i mustehab rukovanje među muškarcima. Dok druga skupina učenjaka prenose isti ovaj propis, tj. da je rukovanje sunet i mustehab, među ženama. Oko propisanosti rukovanja je prenešeno mnoštvo vjerodostojnih hadisa, što je tema za sebe.
Izuzetak ovom propisu suneta rukovanja je zabrana rukovanja muškarca sa ženama kojima nije mahrem po svečetiri mezheba, a dozvola sa onima kojima je mahrem po većini učenjaka. Takođe, rukovanje muslimana sa kjafirom je mekruh kod hanefija (osim sa komšijom Ehlu kitabijom) i hanabila, a kod malikija je haram.
Za razliku od rukovanja, oko propisa grljenja pri susretu učenjaci imaju veoma podijeljeno mišljenje. Razlog tome su kontradiktornost i slabost hadisa i predaja o tome.
Definicija grljenja pri susretu
Na arapskom jeziku grljenje se naziva El-Mu'aneka, tj. spajanje vrata jedne osobe sa vratom druge osobe. Islamski pravnici definišu El-Mu'aneku (ili grljenje pri susretu) da je ona stavljanje brade na rame i približavanje vrata uz vrat od strane obe osobe uz istovremeno obostrano grljenje objema rukama. Dok druga skupina učenjaka kaže da je El-Mu'aneka (grljenje pri susretu) obostrano približavanje vrata uz vrat uz istovremeno rukovanje.
Bitno je naglasiti da pod grljenje pri susretu ne ulazi ljubljenje u obraz niti stavljanje lica uz lice.
Stavovi mezheba oko grljenja pri susretu
Oko grljenja pri susretu istih spolova (muškaraca sa muškarcima žena sa ženama) učenjaci četiri mezheba imaju podijeljeno mišljenje:
Prvi stav: opća pokuđenost.
Ovo je mezheb hanefija i malikija. Unutar hanefijskog mezheba postoje i drugi stavovi, poput toga da je dozvoljeno ako na sebi imaju košulju ili ogrtač, a pokuđeno ako imaju samo izar (djeću koja pokriva tijelo ispod pasa). (Ed-Derru el-muhtar, 5/244, El-Fevakih ed-devani, 2/4250)
Imam Malik svoj stav argumnetira time što je to djelo nearapa, da to nije radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osim sa Džaferom, radijallahu anhu, i da to nije bila praksa ashaba.
Dok hanefije dokazuju svoj stav hadisom od Enesa, radijallahu anhu, u kojem je došla zabrana grljenja pri susretu, a drugi stavovi unutar mezheba se oslanjaju na ovaj hadis i hadise u kojima je došla dozvola. Govor o hadisima i njihovoj ocjeni će doći poslije, inšallah.
Drugi stav: opća pokuđenost grljenja pri susretu osim onoga ko se vraća sa putovanja ili koga dugo nije sreo, tada je sunet.
Ovo je stav malikija. (Mugnil-muhtadž, 3/135)
Pokuđenost grljenja pri susretu hanefije i šafije dokazuju hadisom Enesa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je neki čovjek rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: „O Allahov Poslaniče, kada neki čovjek od nas sretne svoga brata ili prijatelja hoće li mu se nakloniti?“ On odgovori: „Ne“. „Hoće li ga zagrliti i poljubiti?“ „Ne“, on odgovori. „Hoće li uzeti za njegovu ruku i rukovati se sa njim?“ Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Da“.
Hadis bilježe Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed i Bejheki. Dobrim su ga ocjenili Tirmizi i Albani, a slabim Ahmed i Abdulhakk, a Ibn Kattan i Bjeheki su ocjenili raviju u senedu hadisa Hanzalu ibn Ubjedullaha slabim.
A da je sunet zagrliti onoga ko se vratio sa putovanja dokazuju hadisom Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Zejd ibn Harise došao u Medinu pa kada je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na vrata on ustao zagrlio ga i poljubio. (detaljnije o ovom hadisu će doći poslije inšallah)
Treći stav: opća dozvola ako je iz poštovanja i počasti zbog vjere, a ne ako je radi dunjaluka.
Ovo je stav hanbelijskog mezheba. (Keššafu el-kinna'a, 2/156)
Ovo dokazuju hadisom u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zagrlio Ebu Zerra, radijallahu nahu, pri susretu. O hadisu će biti govora inšallah.
Imam Ahmed dokazuje dozvolu postupkom ashaba Ebu Derda’, radijallahu anhu, koji je to radio.
Analiza hadisa o grljenju pri susretu
Na samom početku se može konstatovati da uopćeno grljenje pri susretu nije potvrđeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu ni kao riječi ni kao praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nego je potvrđeno grljenje pri susretu onoga ko dolazi sa putovanja kao praksa nekih ashaba.
Od hadisa o grljenju pri susretu koji se prenose kao praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su sljedeći:
Prvi: Hadis koji se prenosi od nekoliko ashaba, Aiše, Ibn Omera, Ibn Abbasa i Džabira, radijllahu anhum, u kojem je došlo da se Džafer ibn ebi Talib, došao sa hidžre iz Abesinije, izašao mu je (u rivajetu: ustao) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i zagrlio ga (u rivajetu: poljubio ga). Hadis bilježe Darekutni, Taberani, ‘Ukajli, Hakim i Ebu Davud.
Ibn Hadžer u knjizi Et-Telhisu el-habir, Ibn El-Mulekin knjizi El-Bedru el-munir i Zejle'i u knjizi Nasbur-raje, su u ovim svojim poznatim knjigama valorizacije i ocjene hadisa naveli sve rivajete ovog hadisa i pojasnili slabosti svakog rivajeta. Tako da nema ni najmanje sumnje u slabost svih rivajeta ovog hadisa. Ocjena šejha Albanija da je hadis prihvatljiv je zasnovana na mnoštvu rivajeta koji su svi slabi da se time hadis diže na stepen prihvatljivog.
Drugi: Hadis kojeg bilježi Tirmizi od Aiše, radijallahu anha, da je Zejd ibn Harise došao u Medinu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio u mojoj kući, došao mu je i pokucao na vrata, pa mu je ustao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vukući za sobom odjeću pa ga je zagrlio i poljubio. Tirmizi kaže da je hadis dobar stran, što je išaret na slabost hadisa.
Šejh Albani je hadis ocjenio slabim jer je u njegovom senedu Muhammed ibn Ishak, a on je mudellis (vid slabosti ravije) a u ovom hadisu je učinio tedlis.
Treći: Hadis kojeg bilježe Ebu Davud i Ahmed od čovjeka iz plemena ‘Aneze, da je pitao Ebu Zerra, radijallahu anhu, da li je se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa njima rukovao kada bi ih sretao? On je odgovorio: „Nisam ga nikada sreo a da se nije sa mnom rukovao“. Zatim je nastavio: „Jednog dana je poslao po mene a nisam bio kod kuće, kada sam se vratio obavješten sam da me je tražio. Otišao sam kod njega a on je bio na svom krevetu, pa me je zagrlio, a to je bilo jako jako lijepo“.Hadis u svom senedu ima nepoznatog raviju „čovjeka iz plemena ‘Aneze“, što znači da je slab. Kaže Buharija u svom „Et-Tarihu“ da je hadis mursel, tj. slab. Slabim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut.
Prema tome, nema nijednog vjerodostojnog hadisa u kojem se potvrđuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, praktikovao grljenje pri susretu, što znači da to nije sunet niti mustehab. Osim kod onih učenjaka koji ove hadise pojedinačno ili zbirno smatraju prihvatljivim za dokazivanje suneta prakse grljenja pri susretu.
Prenešeno je u nekoliko predaja da su neki ashabi praktikovali grljenje pri susretu sa osobom koja se vraća sa putovanja ili da su taj postupak pripisali ashabima. Od tih predaja su sljedeće:
Prva – Predaja u kojoj Enes, radijallahu anhu, kaže: „Kada bi se sretali ashabi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, oni bi se rukovali, a kada bi se vraćali sa putovanja zagrlili bi se“.
Ovu predaju bilježi Taberani u „El-Mu'adžemu el-Evsatu“, a kaže El-Munziri da su ravije pouzdane, kaže El-Hejsemi da su mu ravije iz Sahiha, tj. da su puzdane, šejh Albani ovu predaju ocjenjuje dobrom, a Bin Baz vjerodostojnom.
Druga – Predaja od Džabira, radijallahu anhu, u kojoj je došlo da je on putovao u Egipat mjesec dana do Abdullah ibn Unesja, radijallahu anhu, pa kada su se sreli zagrlili su jedan drugog.
Ovu predaju bilježe Ahmed u svom Musnedu, Hakim u Mustedreku i Buharija u El-Edebu el-mufred, kaže Hakim da je sened vjerodostojan, El-Hejsemi da su ravije pouzdane, a šejh Albani ga ocjenjuje dobrim.
Treća – Pradaja od tabi'ina Š'abija koji kaže za ashabe: „Oni bi se rukovali kada bi se sreli, a kada bi došli sa putovanja zaglili bi se“.
Ovo bilježi Tahavija u „Šerhu me'anil-asar“ i Bejheki u svom sunenu i „Šua'bul-iman“, a šejh Albani na jednom mjestu je ocjenjuje vjerodostojnom a na drugom dobrom.
Na osnovu gore spomenutih hadisa, iako su svi slabi, i ovih predaja od ashaba, skupina učenjaka smatra sa je grljenje pri susretu sa onima koji se vrate sa putovanja mustehab.
Odabrano mišljenje
Nakon spomenutih stavova učenjaka i analize hadisa i predaja ashaba po ovom pitanju može se konstatovati sljedeće:
Prvo – Da je hadis od Enesa, radijallahu anhu, vjerodostojan, a u kojem je došlo: „Hoće li ga zagrliti i poljubiti?“ On odgovori: „Ne“, bio bi jak argument pokuđenosti grljenja pri susretu uopćeno, a na čemu je skupina učenjaka.
Drugo – Da je ijedan hadis dobar ili vjerodostojan od trojice ashaba, Džafera, Zejda ibn Harisa i Ebu Zerra, radijllahu anhum, u kojima je došlo da ih je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zagrlio pri povratku sa puta, to bio jak argumnet da je grljenje onoga ko se vrati sa puta sunet i mustehab. Oni učenjaci koji smatraju ove hadise ili neke od njih dobrim na osnovu mnoštva rivajeta smatraju da je to sunet, međutim slabost hadisa je očita.
Treće – Vjerodostojne i prihvatljive predaje od nekih ashaba u kojima je došlo da je bila praksa ashaba ili nekih od njih da se zagrle pri susretu sa onima koji se vrate sa putovanja ukazuje da je to dozvoljeno, a po nekim učenjacima i mustehab.
Međutim, ostaje upitno kako će biti nešto mustehab ili sunet a da to sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije praktikovao, a imao je neizmjerno mnogo prilika, povoda i mogućnosti da to praktikuje, međutim to nije penešeno ni u jednoj vjerodostojnoj predaji.
Četvrto – Odabrano mišljenje je, a Allah zna najbolje, da uopćeno grljenje pri susretu nije propisano i da ga ne treba praktikovati, izuzetak tome je dozvola grljenja onoga ko se vrati sa putovanja na osnovu prakse nekih ashaba.
Grljenje pri susretu mimo povratka sa putovanja – stavovi nekih učenjaka
Smatra imam Begavi (Šerhus-sunne, 12/293) da nema smetnje u grljenju pri susretu u četiri slučaja:
– pri opraštanju ili rastajanju (ispraćanju onog ko putuje ili odlazi),
– pri vraćanju musafira sa puta,
– ako se dugo vremena nisu vidjeli,
– zbog velike ljubavi u ime Allaha.
Šejh Albani smatra da je propisano pri vraćanju musafira sa puta i pri opraštanju (ispraćanju onog ko putuje ili odlazi). (Es-Silsiletu es-sahiha, 6/305)
Šejh Abdulmuhsin El-‘Abbad (Šerhu Suneni Ebi Davud) smatra da nema smetnje da se čini grljenje pri susretu u tri situacije:
– pri opraštanju (ispraćanju onog ko putuje ili odlazi),
– pri vraćanju musafira sa puta,
– ako se dugo vremena nisu vidjeli.
Iz ovih stavova učenjaka se razumije da oni prave kijas (tj. analogno poistovjećuju) spomenutih situacija grljenja pri susretu (pri oproštanju, dugom neviđanju i u ime Allaha) za koje nije ništa došlo u predajama na potvrđenu praksu ashaba, tj. grljenje pri povratku sa putovanja.
Koliko puta se ponavlja grljenje?
Primjetno je da neki muslimani koji se zagrle pri susretu da to čine tri puta, dok drugi dva puta, a treći samo jedanput. Šta je po ovom pitanju najispravnije shodno dokazima?
Odgovor je da ta pojedinost nije došla pojašnjena u hadisima niti u vjerodostojnim niti u slabim, te da u tome ima širine i da zavisi od običaja muslimana nekog mjesta.
Upitan šejh Albani o onima koji to čine tri puta iz razloga da bude neparan broj, da li to ima uporište u šerijatskim argumnetima? On je odgovorio da to nema osnova i da grljenje pri susretu nema određenih pravila (u ovom kontekstu). Značenje njegovih riječi je da nema osnova činiti to tri puta sa ubjeđenjem da je to sunet, nego da je to stvar običaja nekog mjesta, negdje se zagrle tri puta a negdje dva.
Takođe, upitan je šejh Abdulmuhsin El-‘Abbad koliko puta se čini grljenje pri susretu. On je odgovorio da mu nije poznato da je u tome došlo ograničenje (u sunetu), svejedno bilo jedanput ili dvaput. A da se ponavlja nekoliko puta, kaže da za tako nešto ne zna da ima dokaz i da je dovoljno jedanput ili dvaput.
Konkretan odgovor na pitanje
Prema tome, grljenje prilikom rastajanja nije potvrđeno ni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba. S tim da neki učenjaci, poput Begavija i Albanija, smatraju da je to propisano, ili da u tome nema smetnje, kao što kaže Abdulmuhsina El-‘Abbad, kao i pri grljenju sa onim ko se vrati sa puta.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS FARBANJA KOSE I BRADE CRNOM BOJOM
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Mustehab je supružnicima da jedno drugom uljepšavaju svoj izgled. A od tog uljepšavanja je između ostalog i farbanje sijedih dlaka (brade ili kose) muškarcima i stavljanviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Mustehab je supružnicima da jedno drugom uljepšavaju svoj izgled. A od tog uljepšavanja je između ostalog i farbanje sijedih dlaka (brade ili kose) muškarcima i stavljanje kane na ruke i noge ženama, kao i farbanje kose kanom ili drugim bojama za kosu.
Propis farbanja sijede kose (i brade muškarcima)
Da li je bolje ženama i muškarcima da farbaju sijedu kosu i bradu (muškarcima) ili ne, po tom pitanju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvi stav: Većina učenjaka (džumhur), od kojih su imami četiri mezheba, smatra da je mustehab farbati sijedu kosu muškarcima i ženama kao i bradu muškarcima.
(El-Fetava el-hindijje 5/359, El-Medžmu’ 1/323, El-Mugni 1/9)
Dokazuju to hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista se Židovi i kršćani ne farbaju, pa se razlikujte od njih”.
A u vjerodostojnom rivajetu kod Ahmeda, Ibn Hibbana, Ebu J'ale i Begavije je došlo: “Mijenjajte sijede (farbanjem), ne oponašajte Židove i kršćane”.
Bilježi Nesai od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a Tirmizi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Mijenjajte sijede (farbanjem), ne oponašajte Židove”.
Ovi hadisi ukazuju na preporučenost farbanja sijedih dlaka (kose i brade) i da u tome imaju dvije osnovne koristi: 1- čišćenje kose (brade) i uljepšavanje izgleda 2- razlikovanje od sljedbenika Knjige, što je i namjera Zakonodavca i preporučeno.
Drugi stav: Manja skupina učenjaka smatra da je bolje ne farbati sijedu kosu i bradu.
(El-Medžmu’ 1/323, El-Mugni 1/9)
1- Dokazuju to hadisom Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, u kojem kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je mrzio deset stvari: …, mijenjanje (farbanje) sijedih …”.
Hadis bilježe Nesai i Ibn Hibban, a šejh Albani ga ocjenjuje munker hadisom, tj. jako slabim.
Komentar:
Hadis Ibn Mes'auda, radijallahu anhu, je slab te ne može biti argument po ovom pitanju.
2- Dokazuju takođe hadisom od K'ab ibn Murreta, radijallahu anhu: “Ko osijedi jednu sijedu ona će mu biti svjetlo na Sudnjem danu”. Bilježe ga Tirmizi, Nesai, Ahmed, a šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnim.
Komentar:
Hadis K'aba, radijallahu anhu, ne ukazuje da je vrijednije ostavljanje farbanja.
3- Zatim se drže hadisa mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Enesa, radijallahu anhu, u kojima on prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije farbao kosu i bradu. A ovo ukazuje da je radio ono što je vrijednije i bolje.
Komentar:
Potpuno suprotno hadisu Enesa, radijallahu anhu, prenose Ibn Omer i Ummu Seleme, radijallahu anhum, u hadisima koje bilježe Buharija i Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, farbao bradu i kosu.
O pokušaju da se napravi spoj između ovih kontradiktornih hadisa su govorili Ibn Džerir Teberi, Kadi ‘Ijad, Nevevi i Ibn Hadžer. Najbolje pomirenje između ovih hadisa je ono što se prenosi od imama Ibn Džerira Tabrija (Fethul-bari 10/432). On kaže da ono što prenose Ummu Seleme i Ibn Omer, radijallahu anhum, da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, farbao, oni prenose ono što su vidjeli da je radio ponekad, a negiranje Enesa, radijallahu anhu, da se farbao se odnosi da je to bilo njegovo stanje u većini slučajeva.
Kaže imam Ševakni da to što Enes, radijallahu anhu, negira da se farbao ne ukazuje ništa više osim na to da on nije znao da se farbao. Dok rivajeti od drugih ashaba u kojima se potvrđuje da se farbao su preči da se prihvate, jer oni potvrđuju ono što su oni vidjeli. U svakom slučaju, svejedno da li se on farbao ili ne, on je, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se farba, a riječima se daje prednost nad djelima. (Nejlul-evtar 1/146)
4- Takođe dokazuju sa onim što se prenosi od skupine ashaba da nisu farbali sijede, poput Alije, Ubej ibn K'aba i Enesa, radijallahu nahum.
Komentar:
Prenosi se u vjerodostojnim hadisima od dosta veće skupine ashaba da su farbali.
Odabrano (radžih) mišljenje je stav džumhura, tj. da je mustehab (preporučeno) muškarcima i ženama farbati sijedu kosu i bradu (muškarcima), jer je to naredba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u tome je razlikovanje od sljedbenika Knjige i time se bolje održava kosa i brada.
NAPOMENA:
Dozvoljeno je farbanje bilo kojom bojom (crvenom, smeđom, plavom i slično), a oko farbanja crnom postoji razilaženje o čemu će biti govora, inšallah. U ovome nema razlike između mladih ili starih, a nema smetnje u farbanju kose i brade i prije nego što osijedi.
Farbanje crnom bojom
Nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno farbati kosu i bradu crnom bojom sa ciljem prevare i obmane, tj. da se time sakrije ili promijeni identitet, poput farbanja kradljivice sa ciljem da ga ne prepoznaju.
A mimo toga učenjaci se razilaze oko farbanja crnom bojom na pet mišljenja od kojih su tri općepoznata:
Prvo mišljenje – da je dozvoljeno.
Ovo je stav Ebu Jusufa (učenika Ebu Hanife), jedan od dva stava imama Malika, Ebul-Feredža ibn El-Dževzija, Ibn ebi ‘Asima, a od savremenih učenjaka između ostalih i šejha Mensura Es-Simarija.
Takođe, ovo je stav velike skupine ashaba, tabi'ina i drugih učenjaka selefa ovog Ummeta, o čemu će biti govora prilikom argumentiranja.
(Fethul-bari 10/435, El-Fetava el-hindije 5/359, El-Mugni 1/91, Nejlul-evtar 1/145)
O farbanju u crno su učenjaci Ibn El-Dževzi i Ibn ebi ‘Asim napisali posebne knjige u kojima su snažno i argumentovano podržali i zauzeli stav dozvole farbanja u crno.
Argumenti sa kojima zagovarači ovog stava dokazuju dozvolu su sljedeće:
Prvi argument – Hadis mutefekun alejhi: “Zaista se Židovi i kršćani ne farbaju, pa se razlikujte od njih”.
Opće značenje riječi “pa se razlikujte od njih” obuhvata dozvolu da se farba sa bilo kojom bojom, jer nisu spomenute neke boje, a na druge upozoreno.
Drugi argument – Hadis od Džabira, radijallahu anhu, kod Muslima u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za sijedu kosu i bradu Ebu Kuhafe, radijallahu anhu: “Promijenite (ofarbajte) ovo (bijelu kosu i bradu) sa nečim”.
Opće značenje “promijenite ovo sa nečim” obuhvata i crnu boju.
Naravno, zagovorači zabrane farbanja u crno dokazuju svoj stav sa dodatkom istog hadisa koji je u Muslimu “i klonite se crne boje”. Međutim, vjerodostojnost ovog dodatka je upitna, o čemu će biti govora. Takođe sam ravija tog dodatka, Ibn Džurejdž, je farbao u crno.
Treći argument – Hadis od Ebu Zerra, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je nabolje ono sa čime farbate ove sijede kana i ketem (biljka koja daje crnu boju)”.
Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed. Vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani, Šuajb Arnaut i drugi, a dobrim Abdulkadir Arnaut.
Hadis ukazuje da je najbolje farbati sa kanom koja daje crvenu boju i ketemom koji daje crnu boju. Skupina učenjaka kaže da se u hadisu misli na farbanje sa ovim bojama kada se pomiješaju, dok druga skupina smatra da se odnosi i na miješanje i na pojedinačno farbanje, a po općem značenju hadisa je bliže ovo zadnje. Uglavnom, hadis ukazuje na dozvolu farbanja crnom bojom pojedinačno ili pomiješano sa kanom koja je crvena.
Četvrti argument – Da je skupina ashaba od pravednih halifa i drugih farbala u crno:
Bilježi Buharija u svom Sahihu od Enesa, radijallahu anhu, da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, ofarbao bradu kanom i ketemom da je njena boja pocrnila (“kan'e levnuha”).
Ibn Hadžer sa jezičke strane navodi da riječi “kan'e levnuha” znače da je boja brade jako pocrvenila, dok učenjak El-‘Ajni tumači da znači da je od jarko crvene prešla u crnu.
Takođe, od ashaba koji su farbali u crno su Osman ibn Affan, S'ad ibn ebi Vekkas, Ukbe ibn Amir, Abdullah ibn Džafer, Mugire ibn Šu'be, Hasan, Husejn, Džerir ibn Abdullah i Amr ibn El-‘As. (El-Mugni 1/91, Fethul-bari 10/435, Nejlul-evtar 1/145, Zadul-me'ad 4/337, El-Elbise vez-zine Abdulvehhab 302-303)
Nije poznato niti prenešeno da je neko od drugih ashaba negirao postupak spomenutih ashaba, što ukazuje da to oni nisu smatrali zabranjenim, u protivnom bilo bi prenešeno.
Takođe, farbanje u crno je bila praksa mnogih tabi'ina, prenosi Ibn El-Kajjim u Zadul-me'adu (4/337) od sljedećih tabi'ina da su farbali u crno:
Amr ibn Osman, Alij ibn Abdullah ibn Abbas, Ebu Selem ibn Abdurrahman, Abdurrahman ibn El-Esved, Musa ibn Talha, Ibn Šihab Ez-Zuhri, Ejjub Suhtijani, Ismail ibn M'adijekrib, Muharib ibn Disar, Jezid, Ibn Džurejdž, Ebu Jusuf, Ebi Ishak, Ibn ebi Lejla, Zijad ibn ‘Alaka, Gajlan ibn Džami'a, Nafi'a ibn Džubejr, Amr ibn Alij El-Mukaddemi, Kasim ibn Selam, Muhammed ibn Ishak, El-Hadždžadž ibn Ertat, Ibn Sirin, Ebu Burde, Amr ibn Dinar, Šerahbilu ibn Es-Simt, Anbese ibn Se'id i drugi.
Kaže Ibn Šihab Ez-Zuhri: “Mi smo farbali u crno kada je lice bilo mlado, a kada bi lice i zubi ostarili ostavili bi ga (farbanje u crno)”. (Fethul-bari 10/435)
Prenosi Jahja od imama Malika da je upitan o farbanju u crno, pa je rekao: “Nisam čuo o tome nešto poznato. Farbanje u neku boju mimo crne je meni draže, a u ostavljanju farbanja ima širine, inšallah, i u tome ljudima nema teškoće”. (Šerh El-Muvetta Ez-Zerkani 5/372)
Drugo mišljenje – da je haram.
Ovo je stav Ebu Hanife, Muhammeda Šejbanija, jedan od dva stava šafijskog mezheba i mišljenje mnogih savremenih učenjaka, poput šejha Bin Baza, Saliha Fevzana i drugih.
(El-Fetava el-hindije 5/359, I'anetut-talibin 2/231, El-Mugni 1/91, El-Medžmu 1/323)
Neki od učenjaka ovog mišljenja, poput Ishaka, El-Hulejmia i nekih učenjaka šafijskog mezheba, prave razliku između muškarca i udate žene, te dozvoljavaju udatoj ženi da se uljepšava farbanjem u crno ako joj muž dozvoljava. (El-Medžmu 1/323, Fethul-bati 10/435)
Dok neki učenjaci hanefijskog mezheba iz ove zabrane izuzimaju mudžahide (borce na Allahovom putu), odnosno njima daju olakšicu da se farbaju u crno. (El-Fetava el-hindije 5/359)
Argumenti sa kojima dokazuju zabranu su dva poznata hadisa:
Prvi – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu i drugi (mimo Buharije) od Džabira, radijallahu anhu, da je na dan oslobođenja Mekke doveden Ebu Kuhafe, otac Ebu Bekra, a njegova glava i brada su bile bijele poput drveta Segame (drvo čiji su plodovi, listovi i cvjetovi bijeli), pa je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Promijenite (ofarbajte) ovo (bijelu kosu i bradu) sa nečim, i klonite se crne boje”.
Kažu riječi “klonite se crne boje” su jasan dokaz zabrane farbanja u crno.
Komentar: Na dokazivanje sa ovim hadisom data su dva prigovora:
1- Dodatak na kraju hadisa “klonite se crne boje” je mudredž, tj. to nisu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego riječi nekog od ravija, što znači da se sa tim ne može dokazivati zabrana farbanja u crno.
Dokaz tome je što Muslim u svom Sahihu prenosi ovaj hadis od Ebu Hajseme od Ebu Ez-Zubejra od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao samo: “Promijenite ovo sa nečim” bez dodatka “i klonite se crne boje”. I pitao je Zuhejr (Ebu Hajseme) Ebu El-Zubejra da li Džabir rekao u hadisu “klonite ga crne boje”, on je zanegirao i rekao “ne”. Takođe u Musnedu imam Ahmeda u istom rivajetu se prenosi isti hadis bez dodatka “i klonite se crne boje”. A zatim nakon teksta hadisa prenosi ravija Hasan od Zuhejra da je pitao Ebu El-Zubejra da li je rekao “klonite ga crne boje”, kaže “ne”. A Zuhejr ibn Mu'avije i Hasan ibn Musa su pouzdane ravije. Znači, dvojica ravija (IbnDžurejdž i Lejs) koji prenose ovaj dodatak prenose ga od Ebu El-Zubejra, a kao što je prenešeno on negira da je to rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Od argumenta koji ukazuju da je ovaj dodatak na kraju hadisa mudredž (da su riječi ravije) je to da ravija Ibn Džurejdž u hadisu kod Muslima, koji prenosi taj dodatak, i sam farbao u crno, jer kako da prenosi hadis u kojem je došla zabrana ili pokuđenost, a onda je on prvi krši?
Zagovarači stava da je haram farbati u crno se oslanjaju na to da hadis prenosi Muslim u svom Sahihu od dvojice ravija Ibn Džurejdža i Lejsa ibn S'ada, oni su obojica pouzdane ravije, a dodatak hadisa od pouzdanog ravije se prihvata, na čemu je skupina učenjaka hadisa.
2- Hadis “i klonite se crne boje” se odnosi na oca Ebu Bekra, radijallahu anhu, i one čija sijeda kosa ili brada budu ružnog i odurnog izgleda, a ne važi za sve ljude.
Drugi – Hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi koji farbaju crnom bojom poput volja golubova, oni neće osjetiti miris Dženneta”.
Bilježe ga Ebu Davud, Nesai i Ahmed. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hadžer, Nevevi, Ahmed Šakir, Albani i Šu'ajb Arnaut, a dobrim Iraki i Abdulkarir Arnaut.
Komentar: Na dokazivanje sa ovim hadisom data su tri prigovora:
Prvi prigovor – da je hadis slab.
U senedu hadisa je ravija Abdulkerim ibn ebi El-Muhalik, kao što kažu Ebul-Feredž ibn El-Dževzi i drugi, a on je slab ravija sa čijim hadisom se ne argumentira.
Ibn Hadžer i Ibn El-Muziri smatraju da je taj ravija Abdulkerim ibn Malik El-Džezeri, a on je pouzdan, od njega prenose u svoja dva Sahiha Buharija i Muslim.
Drugi prigovor – Da je pogrešno dokazivati zabranu sa ovim hadisom i ako prihvatimo da je vjerodostojan.
Jer žestoka prijetnja koja se spomenuta u hadisu nije zbog farbanja u crno nego zbog nekog drugog grijeha koji nije spomenut, kao što kaže Ibn ebi ‘Asim u svojoj knjizi “El-Hidab (Farbanje)”. Na to ukazuje tekst hadisa “U zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi koji farbaju crnom bojom”, a poznata je velika skupina među ashabima i tabinima od prve generacije ovog Ummeta koji su farbali u crno, što znači da strašna prijetnja nije zbog farbanja u crno, jer da je tako onda riječi “u zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi” nemaju smisla kad se već takva skupina pojavila na samom početku islama. Tako da je dokazivanje zabrane sa ovim hadisom sasvim pogrešno.
Takođe, hadis govori o ljudima čija je karakteristika i obilježje bila da se farbaju u crno, kao što je došlo u hadisima u opisu havaridža da će im biti obilježje da briju glavu, pa kao što to obilježje havaridža (brijanje glave) ne ukazuje da je brijanje glave haram, tako ni farbanje te skupine u crno ne ukazuje da je to haram.
Treći prigovor – Da se pod farbanjem u crno misli na ono sa kojim se cilja prevara i obmana drugih radi skrivanja identiteta i slično, a oko čije zabrane nema razilaženja.
Zagovorači ovog stava (zabrane) dokazuju i sa drugim hadisima u kojima ima slabosti oko čega nema razilaženja, pa s toga nema potrebe da se isti navde.
Treće mišljenje – da je mekruh (pokuđeno).
Ovo je stav malikijskog, šafijskog i habelijskog mezheba, kao i mnogih učenjaka hanefijskog mezheba.
(El-Fetava el-hindijje 5/359, Hašijetul-‘adevi 2/411, Šerhu Muslim 14/80, Fethul-bari 10/436, Nejlul-evtar 1/145)
Njihov argument je spoj između hadisa Džabira i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, koje su spustili na stepen pokuđenosti i onoga što se prenosi od velike skupine selefa (ashaba i tabi'ina) ovog Ummeta da su farbali crnom bojom.
Odabrano (radžih) mišljenje je opća dozvola farbanja kose i brade u crno, kako ženama tako i muškarcima.
Razlozi odabira ovog stava su:
– opći hadisi koji ukazuju na propisanost farbanja sijede kose i brade u kojima nema ograničenja u boji
– dodatak hadisa od Džabira, radijallahu anhu, sa kojim se dokazuje zabrana je upitan sa strane vjerodostojnosti pripisivanja tih riječi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ako bi ga i prihvatili vjerodostojnim najviše na što ukazuje je pokuđenost farbanja u crno starim ljudima poput Ebu Kuhafe, radijallahu anhu, kojima sijeda brada i kosa poružnjaju izgled
– hadis Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem je došla strašna prijetnja pored slabosti u senedu nije direktan i jasan u tumačenju na koga se odnosi taj opis
– činjenica da su preko deset ashaba, među kojima dvojica pravednih halifa, farbali u crno, a da nije prenešeno da su im drugi ashabi to negirali, ukazuje da su hadisi sa kojima se dokazuje zabrana jako upitni, jer je nemoguće da tolika skupina ashaba radi haram djelo (farbanje u crno) za koje je došla tako strašna prijetnja (da neće osjetiti miris Dženneta), a da to oni ili nisu znali ili jesu pa svjesno prekršili tu zabranu, a što ne priliči pripisati ashabima.
– takođe, nekoliko desetina imama, učenjaka i velikana selefa Ummeta su se farbali u crno što jasno ukazuje na dozvolu i slabost stava onih koji zabranjuju.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKOJE FARBE ZA KOSU SU ZABRANJENE?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Praksa selefa (ashaba i tabi'ina) u upotrebi materijala od kojeg su uzimali farbu za bojenje kose se razlikovala. Neki od njih su farbali z'aferanom i versom, biljkama koje dajviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Praksa selefa (ashaba i tabi'ina) u upotrebi materijala od kojeg su uzimali farbu za bojenje kose se razlikovala. Neki od njih su farbali z'aferanom i versom, biljkama koje daju žutu boju, neki kanom, koja je crvene boje, a neki ketemom, biljkom koja boji u crno. Bilo je i onih koji su mijesali kanu i ketem, postižući time tamnocrvenu boju.
Na ovo ukazuju sljedeći argumenti:
– Hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je oblačio papuče od kravlje kože i farbao je svoju bradu žutom bojom sa versom i z'aferanom (biljke koje boje u žuto)”, kaže Nafi'a da bi to i Ibn Omer, radijallahu anhu, radio. Hadis bilježe Ebu Davud i Nesai, vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani i Šu'ajb Arnaut bez riječi “sa versom i z'aferanom”.
– Hadis od Ebu Malika El-Ešdže'ija, radijallahu anhu, u kojem se prenosi da je rekao: “Farbali smo se sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, koristeći vers i z'aferan”. Hadis bilježe Ahmed, Bezzar i Taberani, a vjerodostojnim ga ocjenjuje Šu'ajb Arnaut.
– U hadisu mutefekun alejhi kaže Enes, radijallahu anhu: “Ebu Bekr se ofarbao sa kanom i ketemom, a Omer sa kanom”, a u rivajetu od Ibn Sirina od Enesa, radijallahu anhu: “Ofarbali su se Ebu Bekr i Omer sa kanom i ketemom”.
– Hadis od Ebu Zerra, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je nabolje ono sa čime farbate ove sijede kana i ketem (biljka koja daje crnu boju)”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed. Vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani, Šuajb Arnaut i drugi, a dobrim Abdulkadir Arnaut.
Spomenuti hadisi ukazuju da farbanje kose ili brade nije ograničeno nekim određenim materijalima, sredstvima ili biljkama od kojih se dobija farba, osim što hadis Ebu Zerra, radijallahu anhu, ukazuje da su najbolje boje kana (crvena) i ketem (crna) koje kada se pomiješaju daju tamnocrvenu boju.
Sve savremene hemijske farbe mijenjaju gore spomenute farbe koje su koristili muslimani u početku islama. Nije mi poznato da postoji farba za kosu, bradu ili dlake uopćeno koja sprečava dolazak vode do dlaka. Takva farba bi u najmanjem obliku uduplala ili umnogostručila debljinu dlake, a što u stvarnosti ne postoji. Farbe promjene boju, a ne ostavljaju pri tome sloj koji pokriva dlaku.
Tako da je navođenje riječi “da je dozvoljena farba ako ne sprječava dolazak vode do kose” suvišno i bespotrebno i samo unosi sumnju i nedoumicu kod onih koji žele koristiti farbe.
Razlika je između laka za nokte i farbe za kosu, lak prekriva povrsinski sloj nokta i sprečava dolazak vode do noktiju, dok farba ne prekriva dlaku nego ostavi boju.
Prema tome, nema smetnje u korištenju savremenih hemijskih farbi jer one ne sprečavaju dolazak vode do kose.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeBRZO KLANJANJE TERAVIH-NAMAZA
Alejkumusselam. Brzo klanjanje teravih namaza je potpuno oprečno onome što je prenešeno o načinu klanjanja teravih namaza od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba, radijallahu anhum, i selefa ovog Ummeta. Naime, sunnet je da se oduži kijam, ruku i sedžda, i to je jedna od glavnihviše
Alejkumusselam.
Brzo klanjanje teravih namaza je potpuno oprečno onome što je prenešeno o načinu klanjanja teravih namaza od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba, radijallahu anhum, i selefa ovog Ummeta.
Naime, sunnet je da se oduži kijam, ruku i sedžda, i to je jedna od glavnih karekteristika po kojoj se teravija razlikuje od ostalih dobrovoljnih namaza. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi proveo jednu trećinu noći u namazu, a o dužini i ljepoti kijama, rukua i sedžde ne pitaj, kako kaže Aiša, radijallahu ahna, u hadisu kojeg bilježi Buharija. A Omer, radijallahu anhu, je naredio da se uči na jednom rekatu u teravih-namazu trideset ajeta, a to je oko tri stranice Kur'ana.
Takođe, prenosi El-Mervezi u svojoj knjizi Muhtesar kitab kijamul-lejl da je selef učio između dvadeset i trideset ajeta na jednom rekatu teravih-namaza. Kod Ebu Hanife i većine hanefijskih učenjaka je sunnet da se u toku Ramazana na teravih-namazu prouču hatma, a da bi se to izvelo kažu da treba učiti oko deset ajeta na jednom rekatu, a što predstavlja više od jedne stranice Kur'ana. Sa druge strane, teravija, što u arapskom znači odmaranje, je baš nazvana tim imenim jer bi se klanjači nakon dugog kijama odmarali poslije svaka četiri rekata.
Naravno da treba voditi računa o stanju džematlija, jer među njima ima slabih, iznemoglih, bolesnih, starijih, žena i djece, te dužinu namaza uskladit prema njima.
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada neko od vas predvodi ljude u namazu neka skrati (namaz), jer među njima je dijete, starac, iznemogli i onaj koji ima neku potrebu. A kada klanja sam, neka klanja kako hoće“. (muttefekun alejhi) Ali ovo ne znači da teraviju treba pretvoriti u gimnastičku vježbu kao što je stvarnost većine teravija, na žalost, u našim krajevima.
Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je da se travija klanja sa imamom do kraja teravih-namaza.
Dokaz za to je hadis u kojem je došlo da je Ebu Zerr, radijallahu anhu, pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhive sellem, nakon što je klanjao sa ashabima teraviju do pola noći, zašto ne klanja sa njima preostali dio noći? Odgovorio mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: “Ko klanja sa imamom sve do kraja namaza, broji mu se kao da je klanjao čitavu noć”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Hibban i Ibn Huzejme, a vjerodostojnim ga je ocijenio Tirmizi, Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Šu'ajb Arnaut i Albani.
Prema tome, sunnet je da se teravija klanja polahko sa dugim kijamom, a da bi se brojalo da je klanjač dostigao vrijednost klanjanja cijele noći treba da klanja teravih-namaz u džematu sa imamom do kraja namaza sa vitretom.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDA LI JE NOVOTARIJA IZLAZITI NAKON 8 REKATA TERAVIJE?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Oko broja rekata teravih namaza je veliko razilaženje među učenjacima. Najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje, je da broj rekata teravih namaza nije u šerijatskim tekstovimaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Oko broja rekata teravih namaza je veliko razilaženje među učenjacima. Najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje, je da broj rekata teravih namaza nije u šerijatskim tekstovima određen, nego u tome ima širine, pa ko oduži kijam smanji broj rekata, a ko skrati kijam poveća broj rekata.
Sunnet i mustehab je klanjati bilo koji broj rekata teravih namaza (shodno kako se dogovore džematlije) koji je prenešen od selefa (tj. onih 15 mišljenja prenesenih od selefa), a to se razlikuje od vremena, mjesta, džemata i džematlija. Ovo je stav imama Šafije, Ahmeda, Ibn Abdulberra, Ibn Tejmije, Sujutija i mnogih savremenih učanjaka.
Detaljnije o broju rekata teravih namaza pročitaj na ovom linku:
http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=257:broj-rekata-teravije-namaza&catid=35:namaz&Itemid=137
Onome ko klanja teravih namaz u džematu za imamom sunnet je da klanja do kraja teravije (sa vitretom) sa imamom.
Dokaz za to je hadis u kojem je došlo da je Ebu Zerr, radijallahu anhu, pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je klanjao sa ashabima teraviju do pola noći, zašto ne klanja sa njima preostali dio noći? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je rekao: “Ko klanja sa imamom sve do kraja namaza, broji mu se kao da je klanjao čitavu noć”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Hibban i Ibn Huzejme, a vjerodostojnim ga je ocijenio Tirmizi, Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Šu'ajb Arnaut i Albani u “Sahihul-džami'a” (1615).
Klanjanje teravih namaza u džematu je u osnovi mustehab po većini učenjaka, pa tako nema smetnje da klanjač napusti klanjanje teravije kada god hoće, nakon četvrtog, osmog ili 12-og rekata i slično.
Pogrešna je praksa stalno napuštanje teravije nakon osmog rekata sa uvjerenjem da je to sunnet oslanjajući se na hadise u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao kijamu lejl 11 rekata, jer je ispravnije mišljenje učenjaka da teravija nema propisan i određen broj rekata.
Takođe, stalni izlazak nakon osmog rekata ezijeti ostale džematlije i narušava safove. Još ako se te osobe koje napuste teraviju nakon osmog rekata zadržavaju u džamiji ili dvorištu džamije podižući glas pri razgovoru, nema sumnje da je to loša praksa koju treba napustiti.
Međutim, nije ispravno tretirati novotarijom napuštanje teravije nakon osmog rekata. To ne može biti novotarija zbog sljedećeg:
1- jer se u svom ponašanju oslanjaju na hadis mutefekun alejhi, tj. oko čije vjerodostojnosti su se složili Buharija i Muslim:
Upitana je Aiša, radijallahu anha, kakav je bio namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Ramazanu, pa je odgovorila da on nije klanjao ni u Ramazanu niti van Ramazana više od 11 rekata. Opisujući njegov namaz ona kaže: “Klanjao bi četiri rekata, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, zatim bi klanjao još četiri, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, a zatim bi klanjao tri”.
2- najvjerodostojnije što je preneseno od Omera, radijallahu anhu, oko klanjanja teravije je da je on naredio Ubej ibn K'abu da klanja 11 rekata:
Prenosi Imam Malik u svom Muvetteu sa vjerodostojnim lancem prenosilaca od ashaba Es-Saida ibn Jezida da je Omer naredio Ubejj ibn K'abu i Temimu ed-Dariju, radijallahu anhum, da klanjaju teraviju 11 rekata. Ovaj rivajet takođe bilježe Bejheki i Ibn Ebi Šejbe. Ovo je najvjerodostojnije što je prenešeno od djela Omera, radijallahu anhu, po pitanju teravije. A rivajet u Muvettu od Jezid ibn Rumana da su ljudi u vremenu Omera, radijallahu anhu, klanjali teraviju 23 rekata je slab, jer je Jezid rođen poslije smrti Omera, radijallahu anhu.
3- jer je mnogo učenjaka na stavu da je teraviju propisano klanjati 11 (8+3) rekata:
Skupina učenjaka: imam Malik, Ibnul-Hummam (od hanefija), muhaddis El-Mu'allimi, Bin Baz i mnogi drugi, smatraju da je teraviju sunnet i najbolje klanjati 11 (8+3) rekata a dozvoljeno je i više od toga.
Šejh Albani smatra da je sunnet teraviju klanjati najviše 11 rekata i da nije dozvoljeno klanjati teraviju više od 11 rekata.
Kaže imam Sane'anai (autor “Subulus-selama”) da teravija ima najviše 11 rekata sa vitre-namazom i da je to sunnet, a klanjanje teravije 20 rekata na način na koji se klanja sa ustrajnošću na tome kod većine muslimana je novotarija.
Prema tome, kako može biti novotarija da se klanja teravija 8 rekata, ako se to zasniva na vjerodostojnom hadisu od Aiše, radijallahu anha, onome što je najvjerodostojnije preneseno od Omera, radijallahu anhu, kada je upostavio klanjanje teravije i ako je na tom stavu spomenuta skupina učenjaka?!
Rezime odgovora je da napuštanje teravije nakon osmog rekata nije novotarija, ali da je bolje klanjati teraviju do kraja za imamom zbog nagrade spomenute u hadisu i kako se ne bi ezijetili ostali klanjači i pravio nered.
Ve billahi tevfik.
http://www.ehlus-sunne.ba
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje