Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
KOJE DOBROVOLJNO DJELO JE NAJBOLJE (stavovi učenjaka)?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Da bi govor o ovoj temi bio potpuniji neophodno je obraditi sljedeće tematike: šerijatska definicija dobrovoljnog djela, vrste dobrovoljnih djela, smisao i mudrost propisiviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Da bi govor o ovoj temi bio potpuniji neophodno je obraditi sljedeće tematike: šerijatska definicija dobrovoljnog djela, vrste dobrovoljnih djela, smisao i mudrost propisivanja dobrovoljnih djela, najbolje (najvrijednije) dobrovoljno djelo, stavovi učenjaka i argumenti i odabrano mišljenje.
Šerijatska definicija dobrovoljnog djela
Učenjaci imaju tri tumačenja oko toga šta se podrazumijeva pod DOBROVOLJNIM DJELOM (tetavvu'u):
Prvo –dobrovoljno djelo je sve ono što je propisano raditi mimo farzova i vadžiba, tj. ono što ulazi pod naziv sunet, mendub (preporučeno), mustehab (preporučeno), nafila, dobro djelo (kurbetun ili hasen) i dobročinstvo (ihsan).
Ovo je stav velike većine učenjaka ovog Ummeta, tj. stav malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka hanefijskog mezheba, kao i stav učenjaka Usulul-fikha mimo hanefija.
Drugo – dobrovoljno djelo je svako djelo mimo farzova, vadžiba i suneta.
Ovo je stav učenjaka Usulul-fikha hanefijskog mezheba.
Treće – dobrovoljno djelo je ono djelo za koje nije došao neki poseban šerijatski tekst.
Ovo je stav nekih učenjaka malikijskog mezheba, Kadi Husejna i drugih od šafija.
Odabrana defincija je ono na čemu je većina učenjaka, tj. da je dobrovoljno djelo sve ono što je propisano raditi mimo farzova i vadžiba, tj. ono što se naziva sunet, mendub (preporučeno), mustehab (preporučeno), nafila, kurbetun (dobro djelo), hasen (dobro djelo) i ihsan (dobročinstvo).
Vrste dobrovoljnih djela
Dobrovoljno djelo može biti u ibadetima i međuljudskim postupcima, tj. mimo ibadeta.
Dobrovoljni ibadeti su svi ibadeti koji nisu farz ili vadžib, poput dobrovoljnih namaza, dobrovoljnog posta, dobrovoljne sadake (tj. mimo zekata i sadekatul-fitra), dobrovoljnog hadždža i dobrovoljnog džihada.
Dobrovoljni namazi su vitre (po džumhuru mimo hanefija), potvrđeni i nepotvrđeni suneti, duha-namaz, tehijetul-mesdžid, kijamu lejl, opća nafila i slično.
Dobrovoljni post su sve vrste postova mimo posta Ramazana i zavjetnog posta, poput posta dana Ašure, dana Arefata, posta tri dana svakog mjeseca, posta ponedjeljkom i četvrtkom i slično.
Spomenuti dobrovoljni ibadeti nisu svi na istom stepenu, neki od njih su vrijedniji od drugih, poput potvrđenih suneta i kijamu lejla koji su vrijedniji od tehijetul-mesdžida i duha-namaza, a ovi zadnji su vrijedniji od opće nafile.
Dobrovoljna djela mimo ibadeta (tj. u međuljudskim postupcima) su sva ona dobra djela koja nisu vadžib, poput traženja šerijatskog znanja, udjeljivanja (infak) rodbini koju nije vadžib izdržavati, udjeljivanja siromašnim ili onima kojima je potrebna pomoć kao bolesnim ili koje je zadesio neki musibet, davanje pozajmice, vesijet (opruka), davanje u vakuf, posuđivanje i slično.
Smisao i mudrost propisivanja dobrovoljnih djela
Osnovna mudrost i cilj propisivanja dobrovoljnih djela je da se sa njima Allahov rob približava svome Gospodaru i da mu On poveća nagradu i deredžu na Ahiretu.
Na ovo ukazuje hadis-i-kudsi kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: „Neprestano se Moj rob Meni približava sa nafilom (dobrovoljnim djelima) sve dok ga ne zavolim, …“.
Učenjaci su sabrali hadise koji govore o vrijednosti dobrovoljnih djela i izvukli iz njih sljedeće mudrosti i smisao propisivanja tih djela:
– Zadobijanje Allahovog zadovoljstva i sticanje mnogostruke nagrade.
Na ovo ukazuje mnoštvo hadisa, poput hadisa: „Ko klanja 12 rekata u danu i noći biće mu zbog njih sagrađena kuća u Džennetu“ (Muslim), takođe hadis: „Dva sabahska rekata su bolja od dunjaluka i onoga što je na njemu“ (Muslim). „Ko posti Ramazan, zatim uslijedi za njim šest dana Ševala, (ima nagradu) kao da je postio čitavo vrijeme“ (Muslim).
– Navikavanje na činjenje ibadeta i priprema za obavljanje farzove.
– Nadoknada učinjenih propusta prilikom obavljanja farzova.
Na ovo ukazuje poznati hadis u kojem je došlo: „Prvo djelo za koje će se polagati račun na Sudnjem danu je namaz. Reći će naš Gospodar, a On najbolje zna: ‘Pogledajte namaz Moga roba, je li ga upotpunio ili ima nedostataka?’ Pa ako je potpun biće mu upisan kao potpun, a ako ima ikakvih nedostataka, reći će: ‘Pogledajte ima li Moj rob dobrovoljnih namaza’. Pa ako bude imao dobrovoljnih namaza, reći će: ‘Upotpunite Mome robu njegove farzove sa dobrovljnim namazima’. Zatim će se djela obračunavati na taj način“. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ahmed, Bejheki i Hakim, a vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šujab Arnaut, a dobrim Tirmizi.
– Dobrovoljnim djelima se ljudi međusobno potpomažu i učvršćuju veze i bliskost.
Na ovo ukazuje ajet: „I međusobno se potpomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti“ (El-Maide, 2), kao i hadis: „Allah pomaže robu sve dok je on pomaže svome bratu“ (Muslim).
Najbolje (najvrijednije) dobrovoljno djelo, stavovi učenjaka i argumenti
Kaže Nevevi u knjizi „El-Medžmu“ (3/456): „Kada učenjaci kažu da je (dobrovoljni) namaz bolji od (dobrovoljnog) posta oni ne misle da su dva rekata bolja od posta nekoliko dana ili jednog dana, jer je post bolji od dva rekata bez ikakve sumnje. Nego je značenje toga da onaj ko ne može da spoji između povećanja ibadeta u dobrovoljnim namazima i povećanja ibadeta u dobrovoljnom postu, nego može i hoće da poveća ibadet u jednom od ovog dvoga i da taj ibadet preovlađuje kod njega, a da se u drugom ibadetu skrati samo na potvrđene dobrovoljne ibadete, eh, ovo je taj detalj i mjesto oko kojeg se učenjaci razilaze kada kažu koji je dobrovoljni ibadet bolji.
A ispravno je davanje prednosti (dobrovoljnom) namazu“.
Po ovom pitanju, koje je najbolje dobrovoljno djelo, islamski pravnici imaju više mišljenja:
Prvo mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo NAMAZ.
Ovo je stav malikijskog i šafijskog mezheba.
Kažu da kao što je farz namazi najbolji i najvrijedniji od farzova tako su i dobrovoljni namazi najbolji i najvrijedniji među dobrovoljnim djelima. Takođe, argumentiraju svoj stav time što namaz u sebi sadrži mnogo drugih posebnih ibadeta, poput zikra, dove i učenja Kur'ana, za razliku od drugih dobrovoljnih ibadeta.
Drugo mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo POST.
Ovo je drugi stav unutar šafijskog mezheba.
Nisam našao argumente sa kojima s dokazuje ovaj stav. Vjerovatno uzimaju u obzir vrijednost nagrade posta koja je došla u mnogim hadisima.
Treće mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo DŽIHAD, zatim TRAŽENJE ZNANJA I PODUČAVANJE DRUGIH, a zatim NAMAZ.
Ovo je stav hanbelijskog mezheba.
A da je dobrovoljni džihad najbolje dobrovoljno djelo to je poznat stav imam Ahmeda i mnogih drugih učenjaka, poput Ibn Kudame, Ibn Tejmije i Ibn Redžeba.
Prenosi Ibn Kudame u knjizi El-Kafi (4/256): „Spomenuta mu je (imamu Ahmedu) borba, pa je zaplakao rekavši: ‘Nema dobrog djela boljeg od njega (džihada), pa koje djelo je bolje od njega? Oni koji se bore na Allahovom putu brane Islam i njegove svetosti, oni žrtvuju svoje najvrijednije (živote), dok su ljudi sigurni oni su u strahu'“.
Kaže Ibn Redžeb (Džamiul-ulum vel-hikem, 1/274) komentarišući dio hadisa u kojem je došlo da je džihad najviši dio Islama: „Ovo ukazuje da je džihad najbolje djelo poslije farzova, kao što kaže imam Ahmed i drugi učenjaci“.
Ibn Kudame u svojo knjizi „El-Mugni“ (10/362) pojašnjava zašto je džihad najbolje dobrovoljno djelo, pa kaže: „Zato jer džihad predstvalja žrtvovanje najvrijednijeg (života) i imetka, njegova korist obuhavata sve muslimane, mlade i stare, jake i slabe, muško i žensko, druga dobra djela se sa njim ne mogu izjednačiti u koristi (koja iz njega proizilazi) i opasnosti (kojoj se mudžahid izlaže) pa tako isto se ne mogu izjednačiti u vrijednosti i nagradi“.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (Es-Sijase eš-šerijje, 159): „Naredba džihada i spominjanje njegove vrijednosti u Kitabu i Sunetu teško da se može obuhvatiti i nabrojati. Zbog toga je džihad najbolje dobrovoljno djelo koje insan može raditi. Nema razilaženja među učenjacima da je (dobrovoljni) džihad bolji od (dobrovoljnog) hadždža i umre, od dobrovoljnog namaza i dobrovoljnog posta, a našto ukazuje Kitab i Sunet.
Čak kaže Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Glavna stvar je Islam, njegov stub je namaz, a njegov najviši vrh je džihad’. Nije prenešeno o nagradama za dobra djela ni za jedno djelo kao što je prenešeno o vrijednosti džihada, a to je jasno i sa razumske strane.
Korist džihada je opća i za vjeru i dunjaluk onoga ko ga vodi a i za druge mimo njega. Džihad obuhvata sve vrste unutrašnjeg i vanjskog ibadeta. On u sebi sadrži: ljubav prema Allahu, iskrenost, tevekkul, davanje svog života i imetka Allahu, sabur i zuhd, zikrullah i mnoge druge vrste dobrih djela koje ne sadrži ni jedno drugo dobro djelo. …“.
Takođe, kaže u „Medžmuil-fetava“ (28/418): „Takođe, složni su učenjaci, shodno onome što ja znam, da nema među dobrovoljnim djelima boljeg djela od džihada, on je bolji od hadždža, dobrovoljnog posta i dobrovoljnog namaza, stražarenje na Allahovom putu (čuvanje granica islamske države od napada neprijatelja) je bolje od boravka u Mekki, Medini i Kudsu“.
Riječi Ibn Tejmije da nema razilaženja i da su učenjaci složni da je džihad najbolje dobrovoljno djelo su upitne, jer ih opovrgavaju stavovi mngih drugih učenjaka, čak i selefa (od ashaba, tabi'ina pa nadalje) koji su davali prednost traženju znanja i poučavanju ljudi nad džihadom.
Učenjaci koji su na stavu da je džihad najbolje dobrovoljno djelo dokazuju svoj stav riječima Uzvišenog: „Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su nesposobni, ne mogu se izjednačiti sa mudžahidima na Allahovu putu koji se bore imecima svojim i životima svojim! Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore, a svima Allah obećava lijepu nagradu! Allah je odlikovao mudžahide nad onima koji se ne bore velikom nagradom!” (En-Nisa, 95)
A da je poslije džihada najbolje dobrovoljno djelo traženje znanja i poučavanje drugih, dokazuju hadisom u kojem je došlo:„Zaista je prednost alima nad abidom (pobožnjakom) kao prednost punog mjeseca nad ostalim zvijezdama“, bilježi ga Ebu Davud, takođe hadisom: „Prednost alima nad abidom (pobožnjakom) je kao moja prednost (moj fadl) nad najslabijim od vas“, oba hadisa je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani.
A da poslije traženja znanja dolazi namaz to dokazuju time što je došlo u vjerodostojnim hadisima da je namaz jedno od najdražih djela Allahu i time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustrajavao na klanjanju nafila.
Četvrto mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo ONO OD KOJEG JE NAJVEĆA KORIST.
Ovo je stav Ebu Hamida Gazalija i Izzuddina ibn Abdusselama.
Dokazuju to time što ona djela od kojih ljudi imaju najveću korist da su zbog toga i vrednija. Primjer takvog djela je davanje sadake siromašnom rođaku koje je vrijednije od davanja sadake onome koji nije rođak, jer u prvoj sadaci je i sadaka i održavanje rodbinskih veza.
Peto mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo TRAŽENJE ZNANJA I POUČAVANJE DRUGIH.
Ovo je stav Ebu Hurejre, Ibn Abbasa, radijallahu anhum, Hasana El-Basrija, Šafije, Ibn Bettala i mnogih drugih učenjaci.
Kaže Ebu Hurejre, radijallahu anhuma: „Da naučim neko poglavlje (šerijatskog) znanja o naredbi i zabrani draže mi je od 70 bitki na Allahovom putu“ (El-Fekih vel-mutefekkih, str. 16). Kaže Jahja ibn ebi Kesir El-Ezdi da je pitao
Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, o džihadu, pa mu je rekao: „Hoćeš li da te uputim na bolje od džihada?“ Rekao sam: „Svakako“. Kaže: „Sagradi mesdžid i poučavaj u njemu feraid (nasljedstvo), sunet i fikh u vjeri“ (Džamiu bejanil-ilmi ve fadlihi, str.60, u njegovom senedu ima slabosti zbog ravije Lejsa).
Kaže Hasan El-Basri: „Od svega onoga što je Allah stvorio nema ništa veće zbog veličine nagrade od traženja znanja, ni hadždž, ni umra, ni džihad, ni sadaka, ni oslobađanje roba“ (Medžu'u resail Ibn Redžeb, 1/36).
Kaže imam Šafija: „Poslije farzova nema ništa bolje (vrijednije) od traženja znanja“, pa mu rekoše: „Ni džihad na Allahovom putu?“ Kaže: „Ni džihad na Allahovom putu“ (El-Medhal ilesunen, str 310). Kaže Ibn Bettal, autor komentara Sahiha Buharije: „Zaista traženje znanja treba da bude bolje od džihada i drugih djela, jer džihad ne biva osim sa znanjem o njegovim propisima i o tome šta je Allah dozvolio a šta zabranio u njemu“ (Šerh Sahihu-buhari, 5/49).
Dokazuju to šerijatskim tekstovima u kojima je došla vrijednost uleme, traženja znanja i poučavanja drugih. Poput ajeta: „Reci: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?“ (Ez-Zumer, 9)
Šesto mišljenje: da najbolje dobrovoljno djelo ZAVISI OD VREMENA, STANJA I SAMIH OSOBA koje ih rade.
Ovaj stav navode neki učenjaci ali bez navođenja imena učenjaka koji zastupaju ovo mišljenje.
Dokazuju svoj stav vjerodostojnim hadisima u kojima je tačno naznačeno koja djela su najbolja. Ti hadisi su:
Prvi- Hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je upitan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koje djelo je najbolje. On je odgovorio: „Iman u Allaha i Njegovog Poslanika“. Zatim koje? „Džihad na Allahovom putu“. Zatim koje? „Primljen hadždž“, odgovorio je.
Drugi – Takođe, hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan koje djelo je najbolje. On je odgovorio: „Iman u Allaha i džihad na Allahovom putu“.
Treći – Hadis mutefekun alejhi od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Najbolja djela su: namaz u njegovo vrijeme i dobročinstvo prema roditeljima“.
Četvrti – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Katade, radijallahu anhu, kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao među njima i spomenuo da su džihad na Allahovom putu i iman u Allaha najbolja djela.
Peti – Hadis kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed od Ebu Derda’, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Hoćete li da vas obavijestim o boljem djelu od stepena posta, namaza i sadake? Popravljanje loših odnosa među muslimanima (izmirivanje posvađanih), jer fesad u međuljudskim odnosima uništava vjeru“. Hadis su ocijenili vjerodostojnim Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut.
Šesti – Hadis kojeg bilježe Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, Hakim i Bejheki od Ebu Derda’, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Hoćete li da vas obavijestim o najboljem vašem djelu, najčistijem kod vašeg Gospodara, koje vas podiže na veću deredžu, koje je bolje od udjeljivanja zlata i srebra na Allahovom putu i koje je vama bolje od toga da sretnete vašeg neprijatelja i udarate ih po njihovim vratovima a i oni udaraju vas po vašim vratovima?“ Kaže: „Zikrullah (spominjanje Allaha)“. Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šuajb Arnaut, dobrim Hejsemi a imam Malik smatra da je hadis mevkuf (tj. da su ovo riječi ashaba).
Dakle, u ovim hadisima je došlo da je najbolje djelo: iman, džihad na Allahovom putu, namaz u njegovo vrijeme, dobročinstvo prema roditeljima, popravljanje loših odnosa među muslimanima (izmirivanje posvađanih) i zikrullah.
Kažu: ovo je dokaz da najbolje dobrovoljno djelo zavisi od vremena i stanja u kojem se živi i od samih osoba, nekad je džihad najbolje djelo u nekom vremenu i stanju muslimana nekog mjesta, hadždž najbolje u drugom vremenu i tome slično, ili za neke osobe je dobročinstvo prema roditeljima, dobrovoljni namaz i zikr najbolje djelo jer oni nisu za džihada ili nisu sposobni za popravljanje stanja među zavađenim muslimanima i tako redom.
Međutim, ovom dokazivanju se može prigovoriti da učenjaci tumače ove različite odgovore od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na isto pitanje, ovo prenose Ibn Dekik el-‘Id, Mubarekfuri i mnogi drugi, time da su odgovori davani shodno stanju onih koji su pitali, tj. da je odgovoreno svakom ko je pitao odgovorom koji je najkorisniji i najpriličniji njemu (ili njima) lično. Jakom, hrabrom i snažnom je odgovorio džihad, tjelesno slabom namaz i dobročinstvo prema roditeljima, i tako redom. A to znači da hadisi ne govore o najboljem dobrovoljnom djelu u općem smislu, a mes'ela o kojoj se ovdje govori je koje je najbolje dobrovoljno djelo uopćeno nevezano za ljude, stanja i vremena.
Sa druge strane, u odgovorima je spomenut iman i namaz u njegovom vremenu, a ovo dvoje su farzovi a ne dobrovoljna djela.
Kaže Izzuddin Abdusselam u svojoj knjizi El-Kavaid, za gore spomenuti šesti hadis sljedeće: „Ovaj hadis ukazuje da nagrada (sevap) nije spram težine umora u činjenju nekog djela u svim ibadetima, nego ponekad Allah više nagrađuje za manja djela nego za veća djela …“. Znači, hadis nije dokaz da je zikrullah bolji od džihada životima i imetkom.
Odabrano (radžih) mišljenje
Ispravno stav učenjaka, a Allah zna najbolje, je treće mišljenje, tj. da je najbolje i najvrijednije dobrovoljno djelo poslije farzova i vadžiba dobrovoljni DŽIHAD, zatim TRAŽENJE ZNANJA I PODUČAVANJE DRUGIH, a zatim dobrovoljni NAMAZ.
Džihad i traženje znanja su po većini učenjaka farz kifaje, tj. farz kojeg ako obavi jedna skupina spada obaveza sa ostalih muslimana a ako ga niko ne obavi svi su griješni, i ne samo to nego su džihad i traženje znanja dva najbolja djela od djela koja su farz kifaje oko čega nema razilaženja među učenjacima. Ovom karakteristikom ova dva dobrovoljna djela se automatski izdižu iznad svih vrsta dobrovljnih ibadeta namaza, posta, sadake i slično, jer spomenuta djela nisu farz kifaje.
Ostaje da se utvrdi koje je bolje i vrijednije djelo: džihad ili traženje znanja?
Skupina učenjaka koja daje prednost traženju znanja nad džihadom najjače sa čime može dokazivati svoj stav su šerijatski tekstovi Kitaba i Suneta koji ukazuju na vrijednost i prednost uleme u odnosu na šehide, a to je većdrugo pitanje jer mi ovdje govorimo o najboljem dobrovoljnom djelu a ne skupini ljudi.
Naime, sljedeći dokazi Kur'ana i vjerodostojnog Suneta presuđuju i presjecaju po ovom pitanju:
– Riječi Uzvišenog: „Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su nesposobni, ne mogu se izjednačiti sa mudžahidima na Allahovu putu koji se bore imecima svojim i životima svojim! Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore, a svima Allah obećava lijepu nagradu! Allah je odlikovao mudžahide nad onima koji se ne bore velikom nagradom!” (En-Nisa, 95)
Iako većina učenjaka traženje znanja ubrajaju u jednu od vrsta džihada, našto ukazuju neki hadisi i što je tačno ali u prenesenom značenju tih riječi, riječi Uzvišenog „Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore“ ograničuju značenje ajeta samo na mudžahide imecima i životima.
– Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: „Uputi me na djelo koje je ravno džihadu“. On mu odgovori: „Ne mogu ga naći. Je si li u stanju kada izađe mudžahid da uđeš u svoj mesdžid i klanjaš bez prekida, da postiš bez mršenja?“ On mu odgovori: „Ko to može?“ Ovo je rivajet kod Buharije.
U rivajetu kod Muslima je došlo da je upitan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šta je ravno džihadu na Allahovom putu? On je odgovorio: „Vi to ne možete“. Pa su mu dva ili tri puta ponovili pitanje, a on je svaki put odgovarao: „Vi to ne možete“. A na treći upit je odgovorio: „Primjer mudžahida na Allahovom putu je primjer postača klanjača koji vrijeme provodi u molitvi učeći Allahove ajete koji ne prekida sa postom niti sa namazom sve dok se mudžahid ne vrati sa Allahovog puta“.
Ovaj hadis jasno i nedvosmisleno ukazuje da je dobrovoljni džihad mnogostruko bolji od dobrovoljnog namaza i posta.
– Bilježi Buharija od Aiše, radijallahu anha, da je rekla Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: „O Allahov Poslaniče, vidimo da je džihad najbolje djelo, pa hoćemo li se mi (žene) boriti?“ On joj odgovori: „Najbolji džihad (za vas žene) je hadždž mebrur“. U drugom rijavajetu kod Buharije ona je tražila da joj dozvoli da ide u džihad, pa joj je odgovorio: „Vaš džihad je hadždž“.
Dokaz u ovom hadisu su riječi Aiše, radijallahu anha: „O Allahov Poslaniče, vidimo da je džihad najbolje djelo“, a on joj nije negirao tu tvrdnju da je džihad najbolje djelo, nego je potvrdio da je džihad najbolje djelo, s tim da je džihad žena obavljanje hadždža.
Ako ovim šerijatskim argumentima još dodamo veličinu žrtve koju podnosi mudžahid žrtvujući svoj život i imetak i sveopću korist za sve muslimane i za Islam uopćeno koja proizlazi iz džihada, onda ne bi trebalo biti velikog dvoumljenja oko ovog pitanja.
Konkretan odgovor na pitanje:
Stav ili propis da je najbolje dobrovoljno djelo džihad ili traženje znanja (ili nešto treće) ne znači da onaj ko se posveti recimo traženju znanja treba ostaviti klanjanje potvrđenih i nepotvrđenih suneta, kijamu lejla, duha-namaz i slično, kao i da treba ostaviti post dana Ašure, ili ponedjeljka i četvrtka i slično. Nego baš suprotno, pravi i istinski talibul-ilm (onaj koji traži znanje) ili mudžahid potvrđuje svoje znanje i svoj džihad praktikovanjem spomenutih suneta. Izuzetak ovome su samo posebne situacije i stanja kao i za svaki drugi ibadet.
Prema tome, nije ispravno razumijevanje ovog pitanja da se zbog davanja prednosti traženju znanja ne klanjanju pritvrđeni sunneti (2 prije sabaha, 4 prije i 2 poslije podne itd) i da to bude stalna praksa, to nema smetnje da se uradi u posebnim prilikama koje su izuzetak.
Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com
Vidi manjeJe li ispravan namaz ako se u dva rekata uči ista (sura)-ajet?
Esselamu alejkum, Nema nikakve smetnje da se sura koja je proučena na prvom rekatu ponovi i na drugom rekatu. Dokaz je opće značenje ajeta: فَاقْرَأُوا مَا تَيَسَّرَ مِنَ الْقُرْآنِ „… a vi iz Kur’ana učite ono što je lako…“ (Al-Muzzammil, 20) Ebu Davud bilježi hadis da je Poslanik s.a.w.s. na dva sviše
Esselamu alejkum, Nema nikakve smetnje da se sura koja je proučena na prvom rekatu ponovi i na drugom rekatu. Dokaz je opće značenje ajeta:
فَاقْرَأُوا مَا تَيَسَّرَ مِنَ الْقُرْآنِ
„… a vi iz Kur’ana učite ono što je lako…“ (Al-Muzzammil, 20)
Ebu Davud bilježi hadis da je Poslanik s.a.w.s. na dva sabahska rekata učio „Iza zulziletil ardu zilzaleha“. Prenosioc hadisa Muaz ibn Abdullah El-Džuhenij zatim kaže: „Ne znam da li je Poslanik s.a.w.s. ovo učinio iz zaborava, ili je to uradio namjerno.“ (Hadis je pod brojem 816, a Albani kaže da je sened hadisa dobar)
Čak nema smetnje da se ista sura ili ajet ponavlja u jednm rekatu (više puta). Prenosi se od Ebu Zerra El-Gafarija da je rekao: „Ustao je Poslanik s.a.w.s. pa je ponavljao ajet (na namazu) sve do zore, a ajet je bio: „Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, Silan i Mudar Ti si.” (Al-Maide, 118.) (Hadis bilježe Nesai i Ibn Madže, a šejh Albani kaže da je sened hadisa dobar)
Fetva prevedena sa stranice http://islamqa.info od uvaženog šejha Muhameda Saliha El-Munedžida
Preuzeto sa stranice n-um.com
Vidi manjeDA LI JE POSLANIK, sallallahu alejhi ve sellem, VIDIO ALLAHA (na Miradžu)?
Alejkumusselam. Prenosi Ibnul-kajjim u svojoj knjizi „Idžtima'u el-džujuši el-islamijje“ (str.12) od učenjaka Osmana ibn Se'id Ed-Darimija da je zabilježio u svojoj knjizi „Kitabu er-ru'je“ da je idžamu ashaba na tome da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vidio svoga Gospodara u noći Miradžviše
Alejkumusselam.
Prenosi Ibnul-kajjim u svojoj knjizi „Idžtima'u el-džujuši el-islamijje“ (str.12) od učenjaka Osmana ibn Se'id Ed-Darimija da je zabilježio u svojoj knjizi „Kitabu er-ru'je“ da je idžamu ashaba na tome da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vidio svoga Gospodara u noći Miradža, dok neki učenjaci iz tog idžma'a izuzimaju Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.
Mežutim, istina je da oko pitanja da li je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara, Allaha subhanehu ve te'ala, u noći Miradža, učenjaci imaju dva stava.
Prvi stav: negiranje da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio Allaha, subhanehu ve te'ala.
Ovaj stav se prenosi od Aiše i Ibn Mes'uda, radijallahu anhuma, i na njemu je velika skupina učenjaka ovog Ummeta.
Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Mesruk pitao Aišu, radijallahu anha, da li je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara, pa mu je odgovorila: „Naježile su mi se dlake od onoga što si rekao“, a onda dodala: „Ko ti kaže da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara slagao je“, a onda je proučila: „Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve“ (El-En'am, 103). I još je dodala da je vidio Džibrila, alejhisselam, u njegovom stvarnom obliku dva puta.
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, da je za riječi Uzvišenog: „Srce nije poreklo ono što je vidjelo“ (En-Nedžmu, 11) rekao: „Vidio je Džibrila, alejhisselam, sa 600 krila“.
Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li je vidio svoga Gospodara, pa mu je odgovorio: „Nur (Svjetlost), kako da Ga vidim“, a u rivajetu: „Vidio sam Nur (Svjetlost)“.
Drugi stav: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio Allaha, dželle še'nuhu.
Ovo je stav Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, i njegovih učenika, kao i Hasan El-Basrija i Urveta ibn Zubejra.
Prenosi Abdurrezak od Ma'mera a on od Hasan El-Basrija da se zakleo da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara.
Prenosi Ibn Huzejme od Urveta ibn Zubejra da bio na ovom stavu i da mu bude teško kada mu se spomene da je to Aiša, radijallahu anha, negirala.
Takođe, na ovom stavu su Ka'bul-ahbar, Zuhri, Ma'mer, Ebul-Hasan El-Eš'ari i većina njegovih sljedbenika, kao i imam Ahmed.
A od ostalih učenjaka imam Nevevi i Kadi Ijad.
Zatim zagovorači ovog stava imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li je Allaha Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svojim očima ili svojim srcem (tj. u snovima)?
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao za riječi Uzvišenog: „Srce nije poreklo ono što je vidjelo“ (En-Nedžmu, 11), i riječi: „On ga je i drugi put vidio“ (En-Nedžmu, 11): „Vidio Ga je svojim fuadom (srcem) dva puta“.
Dok se takođe od njega u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Tirmizi, Nesai i Ibn Huzejme prenosi da je rekao: „Vidio je svoga Gospodara“, znači rekao je u općoj formi bez spominjanja srca.
Kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma, u tefsiru 60. ajeta sure El-Isra: „I rekli smo ti: “Svi ljudi su u Allahovoj vlasti!” A san koji smo ti dali da usniješ i drvo ukleto, u Kur'anu spomenuto, iskušenje su za ljude. Mi ih zastrašujemo, ali njima to samo povećava ionako veliko bezvjerstvo“: „To su snovi koji se očima vide, pokazani su Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, u noći kada je imao Isra“.
Od imama Ahmeda se po ovom pitanju prenose oba stava, tj. u jednom da Ga je vidio očima a u drugom srcem. Imam Nevevi i Kadi Ijad su na stavu da Ga je vidio očima a ne srcem.
Odabrano mišljenje:
Kaže Ibn Hadžer (Fethul-bari, 8/608): „Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, su došli jedni rivajeti u općem značenju (tj. samo da je vidio Allaha) a drugi rivajeti u specifičnom (tj. da Ga je vidio srcem), pa je obaveza opće rivajete svesti na specifične …“, zatim je naveo te rivajete, a onda konstatovao: „Shodno ovome, moguće je spojiti između potvrđivanja Ibn Abbasa i negiranja Aiše, radijallahu anhum, tako da se njeno negiranja viđenja odnosi na (negiranje) viđenja očima, a njegovo potvrđivanje na viđenje srcem, a viđenje fuadom je viđenje srcem a ne spoznaja“.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (El-Fetava, 6/508) nakon navođenja nekih stavova i rivajeta oko ovog pitanja: „Nema u dokazima (šerijatskim tekstovima) nešto što ukazuje da Ga je vidio svojom očima, to nije potvrđeno ni od jednog ashaba, niti ima u Kitabu i Sunnetu nešto što ukazuje na to. Nego vjerodostojni šerijatski tekstovi više ukazuju na negiranje istog, kao što je u Sahihu Muslima od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Da li si vidio tvoga Gospodara“, pa mu je odgovorio: „Nur (Svjetlost), kako da Ga vidim“ … “.
Odabrano mišljenje je ono našto ukazuje hadis Ebu Zerra, radijallahu anhu, tj. da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vidio svoga Gospodara svojim očima. Ovaj hadis bi trebao biti argument koji presuđuje po ovom pitanju jer je u njemu upitan sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da li je vidio Allaha, pa je odgovorio: „Nur (Svjetlost), kako da Ga vidim“, ili u rivajetu: „Vidio sam Nur (Svjetlost)“, što jasno i nedvosmisleno znači da Ga nije vidio.
Naravno, ostaje dilema da li Ga je vidio svojim srcem, tj. u snovima, ili ne?
Prema tome, nema hadisa (ili preciznije: meni nije poznato da ima) u kojem je došlo u samom tekstu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je vidio Allaha na Miradžu. U protivnom, da ima takav hadis on bi presudio po ovom pitanju. Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeDa li je istinita priča koja se veže za Poslanika a.s i ovaj kamen koji lebdi u zraku u Kudsu?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: O stijeni koja se nalazi u džamiji Kubetussahra (Kupola na stijeni) pisao sam u knjizi „U islamu je odgovor“ str. 235. U narednom slijedi tekst o tome: Oko džamije Mesdžidul-akviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
O stijeni koja se nalazi u džamiji Kubetussahra (Kupola na stijeni) pisao sam u knjizi „U islamu je odgovor“ str. 235. U narednom slijedi tekst o tome:
Oko džamije Mesdžidul-aksa u čijem sastavu je i Kubetussahra u Kudsu su raširena mnoga pogrešna uvjerenja, predodžbe i shvatanja. Tome je doprinijelo neznanje mnogih muslimana o stvarnom mjestu i ulozi ove džamije u Islamu, kao i miješanje muslimana sa Židovima i kršćanima koji su dolazili da posjete ovo sveto mjesto. Navođenje tih pogrešnih shvatanja zahtijeva više prostora i posebnu analizu. U ovoj prilici navešću samo ono što je ispravno, pouzdano i šerijatskim tekstovima potvrđeno oko džamije Mesdžidul-aksa.
Naime, džamija Mesdžidul-aksa je bila prva Kibla muslimana (oko 16 mjeseci) i mjesto u koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio Isra’, oko ovog dvoga nema razilaženja među muslimanima. Džamija Mesdžidul-aksa se ne razlikuje od ostalih džamija, mimo dva Harema (mekanski i medinski), osim u dvije stvari:
Prva: dozvoli putovanja u tu džamiju radi obavljanja namaza u njoj, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu: “Ne putuje se (radi svetosti nekog mjesta) osim prema tri džamije: ovoj mojoj džamiji (u Medini), Haremu (u Mekki) i džamiji Medžidul-aksa”[1].
Druga: da jedan namaz u ovoj džamiji vrijedi koliko 1000 namaza u nekoj drugoj džamiji, kako je došlo u vjerodostojnom hadisu od Mejmune, ili 500 namaza kako je došlo u vjerodostojnom hadisu od Ebu Ed-Derda’ ili 250 namaza kako je došlo u vjerodostojnom hadisu od Ebu Zerra, radijallahu anhum, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Namaz u ovom mom mesdžidu je bolji od četiri namaza u Mesdžidul-aksa”[2]. Šejh Albani pojašnjava da se ova vanjska kontradiktornost među hadisima o vrijednosti namaza u Mesdžidul-aksa može pomiriti tako što je Uzvišeni Allah u početku učinio da vrijednost namaza bude 250, a zatim povećao na 500 namaza i nakon toga ponovo povećao na 1000 namaza od Svoje dobrote i milosti, a Allah zna najbolje[3].
Sve drugo što se prenosi o vrijednosti i fadlu ove džamije nije vjerodostojno, a na jezicima ljudi se prenose mnoge stvari koje su ništavne i batil. Od tih stvari je i ono što se prenosi o stijeni koja se nalazi u džamiji Kubetussahra (tzv. Kupoli na stijeni) a koja ulazi u sastav same džamije Mesdžidul-aksa. Mnogi muslimani vjeruju da ova stijena po kojoj je džamija i dobila naziv Kupola nad stijenom (Kubetussahra) ima posebnu vrijednost, fadl i svetost.
Neka od tih pogrešnih uvjerenja su:
– da sve vode svijeta (rijeke, potoci i ostalo) podzemno izviru ispod te stijene,
– da stijena visi u zraku i ne oslanja se na zemlju,
– da će Sudnji dan biti kada ta stijena padne na zemlju,
– da ova berićetna stijena ima na sebi miris miska pa ko je dirne ruka mu miriše mnogo dana koliko god da je pere,
– da ako bi trudna žena vidjela ovu stijenu pobacila bi ono što joj je u utrobi,
– da je ona iznad jedne od džennetskih rijeka,
– da je sama stijena porijeklom iz Dženneta,
– da je ona prvak svih stijena i da će kod nje ljudi na Sudnjem danu biti sakupljeni i tu proživljeni,
– da su na njoj ostali tragovi stopala Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i tragovi prstiju meleka,
– da je ova stijena na sredini dunjaluka i da je njegov centar,
– da ono što je Hadžerul-esved (crni kamen) kod Kabe to je ova stijena u džamiji Medžidul-aksa,
– da je ova stijena u noći Isra'a i Mi'radža kada je Poslanik, sallallhu alejhi ve sellem, podignut na nebesa da je ona poletjela za njim pa joj je Džibril, alejhisselam, dao išaret da stane te je ostala u zraku, i još mnoga druga uvjerenja.
Istina je da je ova stijena sasvim prirodna stijena kao i bilo koja druga, njen dio koji je iznad zemlje prirodno je povezan i spojen sa brdom nad kojim se nalazi. Ona nema nikakvu posebnost i značaj u Islamu osim što je dio džamije Medžidul-aksa. Sve što je prenešeno o njenoj vrijednosti je lažno i krivotvoreno. Ona se nalazi na najuzvišenijem mjestu dijela džamije Mesdžidul-aksa, otprilike u samom centru, nepravilnog je izgleda, duga je oko 18 a široka oko 13 metara, a visoka nešto manje od dva metra. Na sredini ove stijene ima šupljina koja predstavalja pećinu unutar nje, zovu je “Pećina duša” ili “Pećina vjerovjesnika” a ta pećina nema nikakvu nadprirodnu vrijednost ni značaj. Džamiju iznad ove stijene je sagradio emevijski halifa Abdulmelik ibn Mervan (rođen 26. umro 86., a postao halifa 65. po Hidžri).
Prenešeno je mnogo “hadisa” o stijeni u džamiji Mesdžidul-aksa za koje kaže Ibnul-Kajjim: “Svi hadisi koji govore o stijeni su lažni i izmišljeni”[4]. A najbolje što je rečeno o stijeni su riječi Ibn Tejmije: “Onaj ko danas uzme stijenu (koja je sada unutar džamije Kupola na stijeni a ova je u džamiji Mesdžidul-aksa) za Kiblu prema kojoj se klanja on je kjafir murted, traži se od njega da učini tevbu a u protivnom se ubija, iako je ona bila Kibla ali poslije je to derogirano, pa šta je tek sa onima koji čine tavaf oko nje kao što se tavafi oko Ka'be, … Zato je Omer, radijallahu anhu, sagradio musallu u prednjem dijelu džamije Mesdžidul-aksa, jer naziv Medžidul-aksa podrazumijeva cijelu džamiju koju je izgradio Sulejman, alejhisselam, a neki ljudi misle da je Medžidul-aksa samo musalla koju je sagradio Omer, radijallahu anhu, u prednjem dijelu džamije. Namaz u ovoj musalli koju je sagradio Omer, radijallahu anhu, je vrijedniji od namaza u ostalim dijelovima džamije. Kada je Omer, radijallahu anhu, oslobodio Kuds na stijeni je bilo veliko smetilište, jer su kršćani time htjeli pokazati svoj prezir i omalovažavanje stijene prema kojoj su židovi klanjali, pa je Omer, radijallahu anhu, naredio da se otkloni nečistoća sa stijene. Onda se posavjetovao sa K'abom el-Ahbar (židovom koji je primio islam) rekavši mu: “Šta misliš gdje da napravimo musallu za muslimane?” On mu odgovori: “Iza stijene” (čime bi muslimani klanjajući prema Kibli bili upravljeni i prema stijeni). Pa mu reče Omer, radijallahu anhu: “O sine židovski, u tebi je ostalo još židovstva, ne nego ću je izgradit ispred stijene, jer nama (muslimanima) pripadaju prednji dijelovi bogomolja”. Zato su imami ovog Ummeta kada bi zijaretili Mesdžidul-aksa klanjali u musalli koju je izgradio Omer, radijallahu anhu. Prenosi se od Omera, radijallahu anhu, da je klanjao u mihrabu Dvuda, alejhisselam. A što se tiče stijene, kod nje Omer, radijallahu anhu, nije klanjao, niti ashabi, niti je u vrijeme pravednih halifa nad njom bila kupola. Naprotiv, ona je bila otkrivena u vrijeme hilafeta Omera, Osmana, Alije, Muavije, radijallahu anhum, Jezida i Mervana. Tek kada je sin Mervanov, Abdulmelik ibn Mervan, preuzeo vlast u Šamu, a između njega i Abdullah ibn Zubejra, radijallahu anhu, je bila fitna, ljudi su išli na hadždž i tako bi se sastajali sa Abdullah ibn Zubejra, radijallahu anhu, a Abdulmelik je htio da ljude odvrati od njega pa je napravio kupolu nad stijenom i prekrio je i zimi i ljeti kako bi ljude pridobio da zijarete Kuds i odvratio ih od sastajanja sa Abdullah ibn Zubejra, radijallahu anhu. Dok učeni ljudi, počev od ashaba i onih koji ih slijede u dobru, nisu veličali stijenu. Jer ona je Kibla koja je derogirana (tj. čiji je propis poništen i promijenjen) kao što je dan subota bila (sedmični) praznik u šerijatu Muse, alejhisselam, pa je derogirana u šerijatu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa petkom. Nije dozvoljeno muslimanima da subotu i nedjelju izdvoje sa nekom ibadetom kao što to rade Židovi i kršćani. Takav je propis i stijene, nju veličaju Židovi i neki kršćani. A ono što spominju neke neznalice oko stijene: da je na njoj trag stopala Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, trag njegovog turbana i tome slično, sve ovo je izmišljotina. Još veća laž od ovoga je ono što misle neki da je na njoj mjesto Allahovog stopala, kao i mjesto bešike Ise, alejhisselam. Ispravno je da je na njoj bilo mjesto kršćanskog krštenja. Takođe od laži je će na njoj biti Sirat i Mizan, te da Sur (pregrada) koji će biti postavljen između Dženneta i Džehennema da je to zid u istočnom dijelu džamije. Veličanje lanca ili mjesta na kojem on (zid) nije propisano”[5].
Nema nijedne vjerodostojne predaje koja upućuje da je Posalanik, sallallahu alejhi ve sellem, u noći Isra'a i Mitadža uzdignut na nebesa sa stijene.
Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji[6] da li stijena u džamiji Kubetussahra u zraku iznad zemlje, pa je odgovor bio da je čvrsto spojena sa brdom iznad kojeg se nalazi.
Ve billahi tevfik.
[1] Buharija (1189) i Muslim (3450).
[2] Hakim (4/509), Taberani u “El-Evsetu” (8395), Tahavi u “Muškilul-asar” (1/248), vjerodostojnim ga je ocijenio Hakim, Zehebi i Alabani u “Silsiletid-da'ife” (11/589), broj 5355.
[3] Es-Semeru el-mustetab (1/549).
[4] Menarul-menif str. 87.
[5] Medžu'ul-fetava (11-13/27).
[6] Fetava el-ledžnetid-daime (1/61), broj 200.
Odgovor sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić (zijad-ljakić.com)
Vidi manjeKako da savladam srdžbu?
Zahvala pripada Allahu. Srdžba je jedan od šejtanovih prilaza čovjeku. Zbog srdžbe se dese mnogi grijesi i nesreće koje poznaje samo Allah. Zbog toga se u Šerijatu naširoko spominje ova pokuđena osobina. U sunnetu Poslanika, ﷺ. navode se lijekovi za odstranjivanje ove bolesti i poništavanje njenih tviše
Zahvala pripada Allahu. Srdžba je jedan od šejtanovih prilaza čovjeku. Zbog srdžbe se dese mnogi grijesi i nesreće koje poznaje samo Allah. Zbog toga se u Šerijatu naširoko spominje ova pokuđena osobina. U sunnetu Poslanika, ﷺ. navode se lijekovi za odstranjivanje ove bolesti i poništavanje njenih tragova. Evo nekih:
1. Tražiti utočište kod Allaha od prokletog šejtana:
Od Sulemana ibn Sarda r.ﷺe prenosi da je rekao: “Sjedio sam s Poslanikom, ﷺ. a dvojica ljudi se počeše prepirati. Lice jednog od njih je pocrvenilo, a vratne žile mu nabrekle. Poslanik, ﷺ. tada reče: ‘Znam riječ koja bi otjerala ono što osjeća (srdžba). Da je rekao: ‘E’uzu billahi mineš-šejtanir-radžim’, otišlo bi ono što osjeća.'” (Buhari; El-Feth 6/337 i Muslim -2610.)
Poslanik, ﷺ. kaže: “Kad se čovjek naljuti i kaže: ‘E’uzu billah’, njegova ljutnja splasne.” (Sahihul-Džami’ es-sagir, 695.)
2. Šutnja. Poslanik, ﷺ. kaže: “Kada se neko od vas naljuti neka šuti.” (Ahmed 1/329 i prenosi se u Sahihul-Džami 693 i 4027.)
Ova naredba je kazana zato što većinom srditi izlazi van kontrole i normalnih osjećaja, pa izgovori riječi koje predstavljaju nevjerstvo, da nas Allah sačuva, ili može u toj situaciji proklinjati nekoga, raskinuti brak koji uništava porodicu. Također, može izgovoriti psovke i uvrede kojima izaziva neprijateljstvo drugih ljudi. Uopšteno govoreći, šutnja je rješenje za nestanak svega spomenutog.
3. Smirenost. Poslanik, ﷺ. kaže: “Kada se neko od vas razljuti a stoji, neka sjedne. Tako će srdžba od njega otići. A ako ne ode, neka onda legne.”
Prenosilac ovog hadisa je Ebu Zerr, r.a., kome se ovaj događaj upravo i desio. On je bio na svom vrelu i pojio deve, pa su došli neki ljudi i rekli: “Ko će otići do Ebu Zerra?” Neki čovjek odgovori: “Ja ću to učiniti!” Tada je prišao bunaru i srušio ga. Ebu Zerr je očekivao pomoć oko napajanja deva iz izvora, ali se čovjek loše ponio prema njemu uništivši mu bunar. Ebu Zerr je stajao, zatim je sjeo, a potom je i legao. Rečeno mu je: “Ebu Zerre zašto si sjeo a onda legao?” Odgovorio je: “Zato što je Poslanik, ﷺ. ….” a zatim je spomenuo navedeni hadis koji se prenosi u Ahmedovom Musnedu (5/152. Pogledaj Sahihul-džami, 694.)
U drugoj predaji stoji da je Ebu Zerr napajao na izvoru, pa ga je neki čovjek razljutio i on je sjeo… (Fejdul-Kadir; El-Menavi 1/408.)
Od koristi ove poslaničke upute je sprečavanje srditog čovjeka da učini nepromišljene postupke, jer može udariti, nanijeti štetu ili uvredu, pa čak i ubiti kao što ćemo navesti malo kasnije. Može, također, uništiti tuđi imetak. Zbog toga, kada sjedne udaljeniji je od nepromišljene reakcije ili uzrujanosti. A kad legne još je udaljeniji od nepriličnih postupaka i štetnih djela. Učenjak El-Hatabi u Komentaru Ebu Davuda kaže: “Onaj koji stoji je spreman za pokret i nasrtaj, za razliku od onoga koji sjedi u ovom značenju. Onaj koji leži ne može to počiniti. Izgleda da mu je Poslanik, ﷺ. naredio sjedenje i ležanje da u toku stajanja ili sjedenja ne bi od njega potekla kakva ideja za koju bi se kasnije kajao. Allah najbolje zna. (Sunen Ebu Davuda, sa Me’alimus-sunnen 5/141.)
4. Čuvanje i slijeđenje oporuke Poslanika, ﷺ. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je neki čovjek rekao Poslaniku, ﷺ.: “Posavjetuj me!” Reče: “Ne srdi se!”, i to je ponovio više puta. (Buhari; Fethul-bari 10/456.)
U drugoj predaji stoji da je čovjek rekao: “Pa sam razmislio kad je Poslanik, ﷺ. to rekao i shvatio da srdžba sadrži svako zlo.” (Ahmed, 5/373.)
5. “Ne srdi se i tebi pripada Džennet!” Vjerodostojan hadis; Sahihul-Džami Ibn Hadžer ga pripisuje Et-Taberaniju. (Pogledaj El-Feth 4/465.)
Ako se sjetiš onoga što je Allah pripremio bogobojaznima koji izbjegavaju povode srdžbe i bore se protiv svojih nefsova, vidjet ćeš da to najviše pomaže gašenju vatre srdžbe. Poslanika, ﷺ. spominje jednu od velikih nagrada:
“Ko srdžbu stiša, a da hoće mogao bi je iskaliti, Allah će njegovo srce ispuniti zadovoljstvom na Sudnjem danu.” (Taberani 12/453; Sahihul-Džami 172.)
Druga velika nagrada se spominje u riječima Poslanika, ﷺ.: “Ko stiša srdžbu, a u mogućnosti je da je provede, Allah će ga pred svim stvorenjima na Sudnjem danu prozvati i dati mu da odabere hurije koje hoće.” (Ebu Davud 4777 i dr. U Sahihul-džami se kaže da je ovaj hadis hasen – dobar.)
6. Poznavati visoki stepen i počast onoga ko se suzdrži u srdžbi.
Poslanik, ﷺ. kaže: “Nije jak onaj ko se dobro hrve, nego je jak onaj ko se suzdrži u srdžbi.” (Ahmed 5/367 i kaže se da je hasen u Sahihul-Džami 3859.)
Poslanik, ﷺ. je iskoristio priliku da ashabima, radijjallahu anhum pojasni ovu stvar. Od Enesa, r.a, se prenosi da je Poslanik, ﷺ. prošao pored ljudi koji su se hrvali, pa je upitao: “Šta je ovo?”, a oni odgovoriše: “Tog i tog čovjeka kada se hrve niko ne može pobijediti.” Poslanik, ﷺ. reče: “Hoćete li da vas uputim na onoga ko je jači od njega – čovjek kojem je drugi učinio nepravdu a on obuzda svoju srdžbu, pa je nadvlada i nadvlada svog šejtana i šejtana onoga ko mu je nepravdu nanio.” (Bezzar. Ibn Hadžer kaže da je lanac dobar; El-Feth 10/519.)
7. Slijediti uputu Poslanika, ﷺ. prilikom srdžbe.
Ovo je odlika Poslanikovog, ﷺ. morala. On je naš uzor i svijetli primjer. Ova odlika je jasna iz mnogobrojnih hadisa. Najpoznatiji je hadis u kojem se od Enesa r.a. prenosi: “Išao sam s Poslanikom, a na sebi je imao nedžranski ogrtač čiji su krajevi bili grubi. Sustigao ga je neki beduin i jako povukao za ogrtač. Pogledao sam u Poslanikovo, ﷺ. rame i vidio kako je ogrtač ostavio trag na njemu. Zatim je beduin rekao: ‘O Muhammede, naredi da mi se da šta od Allahova imetka kod tebe.’ Poslanik, ﷺ. mu se okrenuo i nasmijao, a zatim naredio da mu se da.” (Muttefekun alejhi, Fethul-Bari 10/375.)
Od slijeđenja Poslanika, ﷺ. jeste da svoju srdžbu učinimo isključivo radi Allaha i to kada se naruše Allahove zabrane. Ovo je pohvalna srdžba. Poslanik, ﷺ. se rasrdio kada je čuo za imama koji je rastjerao ljude od namaza dugim učenjem na namazu. Rasrdio se kada je u Aišinoj sobi ugledao zastor sa slikama živih bića koje imaju dušu. Rasrdio se kada mu se obratio Usama, r.a., povodom žene iz Mahzuma koja je krala. Rekao je: “Zar hoćeš da posreduješ u sankciji koju je Allah propisao!?”
Srdio se kad god bi bio upitan o stvarima koje je prezirao. Srdžba Poslanika, ﷺ. je bila radi Allaha i u ime Allaha.
8. Spoznati da je stišavanje srdžbe jedan od znakova po kojima se prepoznaju bogobojazni
Oni koje je Allah pohvalio u Svojoj Knjizi i odlikovao nad njima Svoga Poslanika, ﷺ. kojima je pripremljen Džennet čija je širina Nebesa i Zemlje, imaju sljedeće osobine: “Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.” (Et-Tevbe, 134.)
Uzvišeni spominje lijepo ponašanje, osobine i djela ovih ljudi što je povod da tijela i duše ljudi pohrle za njima.
Od njihovih osobina je: “A kada se rasrde oni praštaju.”
9. Da spomenu Allaha kad im se to spomene
Srdžba je prirodna osobina po kojoj se ljudi prepozaju. Nekada je veoma teško da se čovjek ne rasrdi. Ali kada se iskreni rasrde i budu opomenuti Allahom sjete se Allaha i ne prekoračuju njegove granice. Pogledajmo sljedeći primjer.
Od Ibn Abbasa radijjallahu anhuma se prenosi da je neki čovjek zatražio dozvolu od Omera da uđe, pa mu je Omer, r.a., to dozvolio, te mu čovjek reče: “O sine El-Hattabov, tako mi Allaha ne daješ nam mnogo, a i među nama ne sudiš pravedno!” Omer, r.a., se naljuti tako da ga je je htio udariti. El-Hurr ibn Kajs reče (a on je bio u prisustvu Omera): “Vođo pravovjernih, Allah, dž.š., je rekao Svome Poslaniku, ﷺ.: ‘Ti opraštaj i naređuj dobro, a kloni se neznalica.'”
Omer nije, tako mi Allaha, prekoračio ovaj ajet kada mu ga je (El-Hurr) proučio. Omer se pridržavao granica Allahove Knjige. (Buhari, 4/304.) Ovakav treba biti musliman, a ne poput nečistog munafika, kojega su kada se razljutio obavijestili o hadisu Vjerovjesnika, ﷺ. rekavši: “Zatraži utočište kod Allaha od šejtana.”, a on reče: “Šta ti misliš, da li mi nešto fali, jesam li ja to lud, idi!?” (Buhari, Fethul-Bari 1/465.)Utječemo se Allahu od poniženja.
10. Poznavanje štetnosti srdžbe
One su mnogobrojne. Većina ih je štetna po dušu čovjeka i one koji ga okružuju. Jezik počne izgovarati psovke, uvrede, razvrat, a ruka krene neuračunljivo nanijeti nasilje. Ponekad to odvede i do ubistva. U sljedećoj priči imamo pouku: Od Alkame ibn Vaila se prenosi da je njegov otac pričao: “Sjedio sam s Poslanikom, ﷺ. kada dođe jedan čovjek koji je drugog vodio za konopac. Reče: ‘O Allahov Poslaniče, ovaj je ubio moga brata.’ Poslanik, ﷺ. reče: ‘Jesi li ga ubio?’ Reče: ‘Da, ubio sam ga.’ Reče: ‘Kako si ga ubio?’ Reče: ‘Ja i on smo skupljali lišće (tresli drveće kako bi spalo lišće za prehranu stoke), pa me je on uvrijedio i razljutio tako da sam ga udario sjekirom u glavu i tako ga ubio…” (Muslim u Sahihu, 1307.)
Mogu se desiti i manje posljedice od ove, te može doći do prijeloma (udova) i ranjavanja. Kad onaj na koga se razljutilo pobjegne, ljutiti dođe sebi pa tako možda podere odjeću, udari se po obrazima ili padne i onesvijesti se. Također može razbijati posuđe i uništavati namještaj.
Od najružnih posljedica koje proizilaze iz srdžbe i uzrokuju društvene nedaće, prekidaju familijarne veze i uništavaju porodice, jeste talak – prekid braka. Pitaj većinu onih koji su pustili svoje žene kako su i kad to uradili. Reći će ti: “To je bilo u trenutku srdžbe.”
Rezultat toga je napuštanje djece, kajanje, destrukcija, gorak život. Uzrok svega ovoga jeste srdžba. Da su spomenuli Allaha i došli sebi, utišali zlobu i zatražili utočište kod Allaha od šejtana, ne bi se dogodilo ono što se dogodilo. Ali suprotstavljanje Šerijatu donosi samo propast. Dešavaju se i velike tjelesne posljedice zbog srdžbe, kao što kažu liječnici, kao što su moždani udar, povišen pritisak, ubrzan rad srca, ubrzano disanje, a sve to vodi ka infarktu, šećernoj bolesti i drugim bolestima. Molimo Allaha za spas i zdravlje.
11. Neka srditi razmisli o sebi prilikom srdžbe. Kad bi srditi pogledao u svoju sliku na ogledalu, on bi se sam zamrzio kao i svoj izgled. Kad bi vidio promjenu boje i žestinu drhtanja tijela, promjenu izgleda, crvenilo lica, veličinu očiju i neujednačene pokrete, te da postupa kao luđak protivno svojoj volji, zgrčio bi se od svoga izgleda. Poznato je da je unutrašnja ružnoća veća od vanjske. A kako se šejtan samo obraduje osobi u ovakvom stanju! Utječemo se Allahu od šejtana i prezira.
Dova
To je oružje vjernika kojim stalno traži od svog Gospodara da ga sačuva od zala, mahana i nedoličnog ponašanja. Vjernik će tražiti utočište kod Allaha kako ne bi zapao u kufr ili nepravdu zbog ljutnje. Tri su stvari spasonosne, a od njih je i pravednost u zadovoljstvu i srdžbi. (Sahihul-Džamia, 3039.) Poslanik, ﷺ. bi učio dovu:
“Allahu moj, Tvojim znanjem o gajbu i Tvojom moći nad stvorenjima, poživi me dok znaš da je život dobar za mene, a usmrti me kad znaš da je smrt bolja za mene. Allahu moj, ja Te molim za bojazan od Tebe u samoći i javnosti. Molim Te za riječ iskrenosti u zadovoljstvu i srdžbi. Molim Te za umjerenost u siromaštvu i bogatstvu. Molim Te za blagodat koja neće nestati , za radost očiju koja neće prestati. Molim Te za zadovoljstvo nakon određenja. Molim Te za ugodan život poslije smrti. Molim Te za slast pogleda u Tvoje lice i žudnju za susretom s Tobom. Utječem Ti se od nedaće koja štetu donosi i smutnje koja u zabludu odvodi. Allahu moj, okiti nas nakitom imana i učini nas onima koji upućuju i koji su upućeni. Neka je zahvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.
Muhammed Salih el-Munedždžid
Vidi manjeDa li je ispravan hadis u mom ummetu bit će ljudi koji će dozvoljavati zinaluk, svilu, alkohol i muzičke instrumente?
Istini za volju, neki islamski učenjaci poput Ibn Hazma, Gazalija i drugih, nisu prihvatili citirani hadis kao autentičan. Razlog za to jeste što imam Buhari na početku lanca prenosilaca ovoga hadisa nije rekao: “Pričao nam je Hišam b. Ammar”, već je rekao: “Kaže Hišam b. Ammar”, a zatim je naveo laviše
Istini za volju, neki islamski učenjaci poput Ibn Hazma, Gazalija i drugih, nisu prihvatili citirani hadis kao autentičan.
Razlog za to jeste što imam Buhari na početku lanca prenosilaca ovoga hadisa nije rekao: “Pričao nam je Hišam b. Ammar”, već je rekao: “Kaže Hišam b. Ammar”, a zatim je naveo lanac prenosilaca i tekst hadisa. Ovo je bio glavni razlog zbog kojeg su neki učenjaci kazali da lanac prenosilaca između imama Buharija i Hišama b. Ammara nije spojen, i tim povodom odbili su hadis.
Mi ćemo, uz Allahovu pomoć, navesti mišljenja najpoznatijih islamskih učenjaka i hadiskih eksperata o ovom hadisu i njihov odgovor Ibn Hazmu i njegovim sljedbenicima.
Imam Bedruddin ez-Zerkeši kaže: “Riječi imama Buharija: ‘Kaže taj i taj’, kada su u pitanju njegovi učitelji od kojih prenosi hadise, tretiraju se kao spojen lanac prenosilaca.”[1]
1. Ibn Kajjim tvrdi da je imam Buhari sreo Hišama b. Ammara i slušao hadise od njega. Otuda, kada imam Buhari kaže: “Kaže Hišam”, to znači da je predaju čuo od Hišama, tj. prenosi Buhari direktno od Hišama. Ova činjenica je općepoznata i na tome su se složili islamski učenjaci.[2]
Ibn Hadžer, pojašnjavajući grešku koju je načinio Ibn Hazm ocjenjujući ovaj hadis slabim, kaže: “Ovo je vjerodostojan hadis. U njemu nema nikakve mahane niti ga je ispravno odbaciti.”[3]
1. Imam Bedruddin el-Ajni kaže: “Ovaj je hadis vjerodostojan. Ibn Hazm je pogriješio u ovom slučaju.”[4]
2.Imam Sujuti, u komentaru ovoga hadisa, kaže: “Lanac prenosilaca hadisa je spojen, a ne prekinut, kao što kaže Ibn Hazm.”[5]
3.Ibn Kajjim kaže: “Hadis je vjerodostojan, bez imalo sumnje. Konstatacija Ibn Hazma je neprihvatljiva.”[6]
4.Ibn Salah potvrđuje: “Ne treba se ni osvrtati na riječi Ibn Hazma, jer je pogriješio kod ovoga hadisa. Imam Buhari uzeo je ovaj hadis kao dokaz (o zabrani muzike), a hadis je autentičan i ispunjava ispravne uvjete.”[7]
5.Šejhul-islam Ibn Tejmijja kaže: “Ovaj hadis je ispravan.”[8]
Pored toga, Ibn Hazm, lično, potvrđuje prethodno spomenutu činjenicu. U svom kapitalnom djelu El-Ihkam, on kaže: “Ako pouzdan prenosilac prenosi od svojih savremenika koji su također pouzdani, to se smatra susretom ili slušanjem, tako da nema razlike između formulacija ‘obavijestio me je’, ili ‘pričao mi je’, ili ‘rekao od toga i toga’, ili ‘kazao da kaže taj i taj’.[9] Stoga je čudno da nakon ovih riječi Ibn Hazm u djelu El-Muhalla odbije hadis u kojem imam Buhari kaže: “Kaže Hišam b. Ammar”, pod izgovorom da imam Buhari nije čuo ovu predaju izravno od svoga učitelja Hišama.[10] Dokaz da je imam Buhari sreo Hišama b. Ammara i od njega slušao hadise jeste njegova izjava: “Pričao nam je Hišam b. Ammar”, a na drugom mjestu kaže: “Pričao mi je Hišam b. Ammar”.[11]
Mnogi hadiski eksperti ocijenili su ovaj hadis ispravnim, kao: Buhari, Ismaili, Ebu Zerr el-Herevi, Ibn Hibban, Hakim, Ibn Salah, imam Nevevi, Ibn Tejmijja, Ibn Kajjim, Ibn Redžeb, Ibn Kesir, Ibn Mullekin, Iraki, Ibn Hadžer el-Askalani, Sehavi, Ševkani, Dehlevi, Ibn Vezir es-San’ani, Emirus-San’ani, Albani, Šuajb el-Arnaut i drugi.[12]
Imam Buhari ocijenio je ovaj hadis vjerodostojnim i uvrstio ga u najispravniju hadisku zbirku, Sahih.[13] Svi hadisi u njegovom Sahihu su ispravni i da li je lanac prenosilaca između Buharija i Hišama prekinut, to imam Buhari najbolje zna. Kada bi bilo suprotno, tj. da je hadis prekinutog lanca prenosilaca, onda bismo mi Buharija s dokazima mogli nazvati mudellisom[14], međutim, ako postoji Allahov rob da je daleko od bilo kakvih prevara, obmanjivanja itd.,[15] onda je to imam svih muhaddisa – Buhari. Nema sumnje da je hadis spojenog lanca prenosilaca, pošto ga sa istim spojenim lancem (lancem imama Buharija) bilježe: Taberani u El-Kebiru, Bejheki u djelu El-Kubra i Ibn Hibban u svom Sahihu.[16]
Šejh Albani kaže: “Sa spojenim (Buharijevim) lancem bilježi ga i Ibn Asakir u djelu Tarihu Dimešk, 19/79/2.”[17]
Odgovorio: dr. Safet Kuduzović
[1] Vidjeti: En-Nuket, 2/50.
[2] Vidjeti: Igasetul-lehfan, 1/259–260.
[3] Vidjeti: Taglikut-talik, 5/18.
[4] Vidjeti: Umdetul-kari, 21/175.
[5] Vidjeti: Sujuti, Et-Tevših, 8/3465. Riječi Ibn Hazma nalaze se u njegovom kapitalnom djelu El-Muhalla, 9/59.
[6] Vidjeti: Ibn Kajjim, Igasetul-lehfan, 1/260.
[7] Vidjeti: Fethul-Bari, 11/271–272.
[8] Vidjeti: Medžmu’tu fetava, 11/291 i 11/313.
[9] Vidjeti: Ibn Hazm, El-Ihkam, 2/158.
[10] Vidjeti: Ibn Hadžer, En-Nuket, str. 235.
[11] Vidjeti: Sahihul-Buhari, str. 431/2078 i str. 769/3661.
[12] Vidjeti: El-Ihsan, 15/154, Et-Tahrim, str. 89, i Er-Rihul-kasif, str. 339.
[13] Ibid., 1/262–263.
[14] “Mudellis” je u hadiskoj terminologiji obmanjivač.
[15] Vidjeti: Igasetul-lehfan, 1/259–260.
[16] Prethodno spomenuti brojevi i izvori hadisa.
[17] Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 1/140.
Vidi manjeDa li je haram nositi hlače koje prelaze nožni članak?
Alejkum selam. Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah… Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „U vatru će sve što je niže od članaka!“ Sahih. Sahihul-Buhari, br.5450.; Sunen el-Nesa’i, br.5331.. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao:više
Alejkum selam. Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah…
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „U vatru će sve što je niže od članaka!“ Sahih. Sahihul-Buhari, br.5450.; Sunen el-Nesa’i, br.5331..
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Allah neće pogledati, na Sudnjemu danu, u osobu koja je svoju odjeću, iz oholosti, vukla po zemlji!“ Sahih. Sahihul-Buhari, br.5451..
Džabir b. Sulejm, rhm., kaže da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „…i podigni izar – donji dio odjeće do pola potkoljenica, a ako nećeš – onda do članaka. Strogo se pazi spuštanja izara – donjeg dijela odjeće, jer je to oholost/el-mehila, a Allah ne voli oholost/el-mehila…“ Sahih. Sunen Ebu Davud, br.4084.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.16667-20655-23253.; el-Mu’udžem el-Kebir, br.6386.; Musannef Abdurrezzak, br.19982.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20882..
Poslanik, s.a.w.s., je rekao: „Boj se Allaha i ne potcijeni ni jedno dobro djelo! Strogo se čuvaj isbala – puštanja odjeće po zemlji, jer je to mehila/oholost, a Allah, dž.š., ne voli ohole! Jedan čovjek reče: O Allahov Poslaniče, spomenuo si isbal izara – puštanje odjeće po zemlji, ali na potkoljenici nečijoj može biti kakva rana ili nešto od čega bi se zasramio pred drugima, na šta Poslanik, s.a.w.s., reče: Može ili do pola potkoljenice ili do članaka. Jedan čovjek koji je živio prije vas, je obukao burdu-ogrtač, pa se oholio s njim. Allah, dž.š., sa Arša pogleda u njega, i namah Mu posta omražen, i naredi zemlji da ga proguta – pa ga i proguta! Čuvajte se toga da se, Allah dž.š., ne omrazi na vas!“ El-Mu’udžem el-Kebir, br.6384..
Salim b. Abdullah, rhm., prenosi od njegovog oca da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Ko bude iz oholosti vukao svoju odjeću po zemlji – Allah neće pogledati u njega na Sudnjem Danu. Ebu Bekr, r.a., reče: Meni se katkad desi da se jedan dio izara – donjeg djela odjeće, opusti, pa ga popravljam. Poslanik, s.a.w.s., reče: Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti!“ Sahih. Sunen Ebu Davud, br.4085..
Muhammed b. ‘Akil, rhm., kaže: Čuo sam Abdullaha b. Omera, r.a., kako govori: „Poslanik, s.a.w.s., me ogrnu ogrtačem „koptijom“, a i Usamu ogrnu, pa me Poslanik, s.a.w.s., spazi kako mi se ogrtač vuče po zemlji, pa priđe i dohvati me za rame, i reče: O Ibnu Omere, u vatru će svaka odjeća koja dotiče zemlju. Ibnu ‘Akil kaže: Gledao sam Ibnu Omera, r.a., kasnije, kako je svoj izar – donji dio odjeće, nosio do pola potkoljenice!“ Sahih ligajrihi. Musned Ahmed b. Hanbel, br.5727.; el-Mu’džem el-Kebir, br.13433..
Abdullah b. Omer, r.a., kaže:Ušao sam Poslaniku, s.a.w.s., a na meni bijaše izar – donji dio odjeće, koji padaše na zemlju. Poslanik, s.a.w.s., upita: Ko je to? Rekoh: Abdullah b. Omer.Reče: Ako si pravi Allahov rob (Abdullah), podigni svoju odjeću, pa sam je podigao do pola potkoljenica, i tako sam je držao sve do njegove smrti. Hasen. Musned Ahmed b. Hanbel, br.6263.; el-Mu’udžem el-Kebir, br.13331.; el-Mu’udžem el-Evsat, 4/328..
Abdullah b. Muhammed prenosi od Abdullaha b. Omera, r.a., da mu je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „O Abdullahu, podigni svoj izar – donji dio odjeće. Ono što dodiruje zemlju ispod članaka – to će u vatru!“ Abdullah b. Muhammed, rhm., kaže: Nisam vidio da je iko jače pritezao svoju odjeću od Abdullaha b. Omera, r.a.. Hasen. Musned Ebu Ja’ala, br.5714., 10/78..
Ebu ‘Avvaneh, rhm., prenosi od Abdullaha b. Hasena da je rekao: „Vidio sam Abdullaha b. Omera, r.a., odjevenog u odijelo iz dva dijela. Odjeća mu je bila do pola potkoljenica.“ El-Mu’udžem el-Kebir, br.13049..
Od Ebu Se’id el-Hudrija, r.a., se bilježi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Donji dio odjeće jednog mu’mina je do polovine potkoljenica, a ako bude do članaka nije strašno, sve što je ispod članaka, to je u vatri.“ Sahih. Musned Ahmed b. Hanbel, br.11273.; Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24821..
Enes, r.a., kaže da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Izar – donji dio odjeće, je ili do koljena ili do članaka. Nema dobra u nižem od toga!“ Sahih. Musned Ahmed b. Hanbel, br.12447..
Enes, r.a., kaže da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Izar – donji dio odjeće- je do pola potkoljenica! Kada je primijetio da je to postalo teško muslimanima, rekao je: Do članaka; nema hajra u nižem od toga.“ Sahih. Musned Ahmed b. Hanbel, 13630-13717.; Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.24827..
U drugoj predaji stoji: „Nema hajra u onome što prelazi članke.“ Šu’abul-Iman, br.6136..
Od Ebu Hurejre, r.a., se bilježi sljedeće: „Jedan čovjek je klanjao namaz spuštene odjeće, pa mu Poslanik, s.a.w.s., reče: Idi i uzmi abdest – pa on ode, uze abdest i dođe, pa mu Poslanik, s.a.w.s., opet reče: Idi i uzmi abdest! Neki čovjek reče: O Allahov Poslaniče, što si mu naredio da uzme abdest? Poslanik, s.a.w.s., reče: Klanjao je namaz a odjeća mu je spuštena; Allah, dž.š., ne kabuli namaz osobi čija je odjeća spuštena!“ Da’if. Sunen Ebu Davud, br.4086..
Ebu Zerr r.a, prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „S trojicom ljudi Allah dž.š., neće razgovarati, niti će pogledati na njih na Sudnjemu Danu, niti će ih očistiti, i snaći će ih bolna patnja! Rekoh: Ko su ti ljudi, o Allahov Poslaniče; baš su propali i stradali? On tri puta jedno te isto, i ja tri put upitah jedno te isto!? Reče: Osoba koja pušća svoju odjeću (musbil), i ona koja prenosi tuđe riječi (mennan), i osoba koja prodaje svoju robu lažno se zaklinući!“ Sahih. Sunen Ebu Davud, br.4087..
Ebul-Derda’, r.a., prenosi da je Ibnul-Hanzalijje, r.a., rekao: „…Divan li je čovjek Harim el-Esedi, da mu nije duge kose i duge odjeće (isbal)! To je Harim čuo, pa uze sječivo i skrati kosu do ušiju a odjeću podiže do pola potkoljenica…“ Da’if. Sunen Ebu Davud, br.4089..
Ebu Se’id el-Hudri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Donji dio odjeće jednog muslimana treba da bude do pola potkoljenice. Nema grijeha ako odjeća bude u dužini između toga djela tijela i članaka. Sve što je ispod članaka je u vatri. Ko svoju odjeću vuče po zemlji iz oholosti – Allah neće u njeg’ pogledati!“ Sahih. Sunen Ebu Davud, br.4093.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.11415-11505-11944.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.9716..
Imam Taberani, rhm., bilježi predaju od Ebu Se’id el-Hudrija, r.a., koji kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.w.s., da je rekao: „Donji dio odjeće jednog mu’mina treba da bude do pola potkoljenice, ali nema grijeha ako mu odjeća bude u dužini između tog dijela tijela i članaka ili ispod članaka! Allah neće pogledati u onog ko svoj izar – donji dio odjeće, vuče po zemlji iz oholosti!“ El-Mu’udžem el-Evsat, br.5204., Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.3135..
Ijjas b. Selemeh prenosi od svog oca da je Osman, r.a., nosio izar – donji dio odjeće, do pola potkoljenica, rekavši: „Ovakav je bio izar Allahova Poslanika, s.a.w.s..“ Musned el-Bezzar, br.353.. Imam el-Bezzar rhm., kaže: „Nije nam poznato da je iko prenio hadis koji govori o tome da je Poslanik, s.a.w.s., više od ovoga, podizao svoj izar.“
Šu’ube prenosi od Eš’asa b. Sulejmana: Čuo sam očevu sestru kako govori o mome amidži da je bio u Medini, kada začuh riječi: Podigni odjeću svoju, to ti je bogobojaznije i trajnije. Pogledah, kad ono Poslanik, s.a.w.s.. Rekoh: To je samo burda milha – prugasti ogrtač!? Poslanik, s.a.w.s., reče: Zar ti ja nisam najljepši primjer – pa pogledah u njega, a izar – donji dio odjeće, mu bijaše do pola potkoljenica.“ Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.9682..
Imam Buhari, rhm., bilježi da je Omer, r.a., dok je bio na smrtnoj postelji, jednom mladiću rekao sljedeće: „Sine brata mog, podigni odjeću svoju, jer je to čistije po odjeću tvoju, a i bogobojaznije je prema Gospodaru tvome!“ Sahihul-Buhari, br.3497..
Kako islamski učenjaci razumijevaju sve navedene predaje?
Šejh Ibnu Usejmin, rhm., kaže: „Isbal – puštanje odjeće, se dijeli na dvije vrste:
1. Isbal iz uzdizanja i oholosti – što spada u velike grijehe i što iziskuje veliku kaznu.
U dva Sahiha se bilježi od Abdullaha Ibnu Omera, r.a., da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Ko svoju odjeću bude vukao po zemlji iz oholosti – Allah ga neće pogledati na Sudnjem danu!“
Od Ebu Zerra el-Gifarija, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „S trojicom ljudi Allah, dž.š., neće razgovarati na Sudnjemu Danu, niti će pogledati na njih, niti će ih očistiti, i snaći će ih bolna patnja! Poslanik, s.a.w.s., tri puta ponovi jedno te isto! Rekoh: Ko su ti ljudi, o Allahov Poslaniče; baš su propali i stradali? Reče: Osoba koja pušća svoju odjeću (el-musbil), i ona koja prenosi tuđe riječi (el-mennan), i osoba koja prodaje svoju robu lažno se zaklinući!“
Dakle, za isbal propraćen ohološću obećava se ovakva žestoka kazna, tj. Allah, dž.š., neće pogledati u onoga koji to čini, niti će zboriti s njime, niti će ga očistiti na Sudnjemu Danu, i pripašće mu bolna kazna.
Općenitost Ebu Zerrovog hadisa se pobliže pojašnjava Ibnu Omerovim hadisom, pa će se ova kazna odnositi na onoga koji to bude činio iz oholosti, spajajući između postupka i kazne spomenute u oba hadisa.
2. Isbal kojeg ne prati uzdizanje i oholost – što je haram/zabranjeno, i za bojati se je da i to ne spada u velike grijehe, jer je Poslanik, s.a.w.s., i za takav postupak priprijetio vatrom. U Buharijinom Sahihu se bilježi od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Sve što je niže od članaka će u vatru!“
Ovaj hadis se ne može suziti Ibni Omerovim hadisom, zbog toga što je kazna različita, a to nam potvrđuje i hadis Ebu Se’ida el-Hudrija, r.a., koji kaže da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Izar mu’mina je do pola potkoljenica, a nema smetnje i da bude između toga i članaka. Sve što je niže od članaka će u vatru. Ko bude vukao svoju odjeću iz oholosti po zemlji – Allah ga neće pogledati!“ (Malik, Ebu Davud, Nesa’i, Ibnu Madždžeh, Ibnu Hibban)
Dakle, Poslanik, s.a.w.s., je napravio razliku između onoga ko vuče svoju odjeću iz oholosti i između onoga kome njegov izar samo prelazi niže od članaka. Ali, ako nekom čovjeku pantalone prelaze članke nenamjerno pa ih on s vremena na vrijeme zadiže – to nije strašno. U prijašnjem Ibnu Omerovom hadisu stoji da je Poslanik, s.a.w.s., rekao Ebu Bekru, r.a.: „Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti!“ (Pogledaj: Fetava ve Resa’il Ibni ‘Usejmin, 12 tom, br.224.)
Šejh Mustafa el-Buga kaže: „Jer je to čistije po odjeću tvoju“ – a u drugoj predaji stoji: „i trajnije“, tj. odjeća se, zbog svoje dužine, zna za vrlo kratko vrijeme raspasti; „a i bogobojaznije je prema Gospodaru tvome“ – odnosno dalji si od oholosti onda kada ti je odjeća kraća, a ujedno si dalji i od prljanja i nečistoća.“ (Pogledaj: el-Džami’ el-Sahih el-Muhtesar, br. 3497., 3/1353.)
Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani, rhm., kaže: „Iz svih navedenih hadisa se da razumjeti to da je spuštanje svoje odjeće (isbal) iz oholosti – veliki grijeh/kebira, a što se tiče spuštanja odjeće (isbal) bez oholosti – vanjština navedenih hadisa nam ukazuje na to da je takvo postupanje također haram, ali zbog stavljanja akcenta na oholost, u navedenim predajama, može se razumjeti to da nije zabranjeno puštanje odjeće preko članaka koje nije propraćeno ohološću.
Imam Ibnu Abdul-Berr, rhm., kaže: „Da se razumjeti to da se prijetnje ne odnose na puštanje odjeće po zemlji koje nije propraćeno ohološću, mada je u svakom slučaju pokuđeno vući odjeću po zemlji!“
Imam el-Nevevi, rhm., kaže: „Haram je spuštati odjeću preko članaka – radi oholosti, dok je spuštanje odjeće preko članaka bez oholosti – mekruh!“ Isto ovo je naznačio i imam Šafija, rhm., (Pogledaj: ‘Umdetul-Kari, 21/295.), praveći razliku između spuštanja odjeće iz oholosti ili bez nje, pa kaže:
„Mustehabb/lijepo, je da izar – donji dio odjeće bude do pola potkoljenica, dok je dozvoljeno bez ikakvog keraheta/pokude, spustiti izar – donji dio odjeće, do članaka. Ono što prelazi članke je zabranjeno haram kategorijom – ako je zbog oholosti, a ako nije zbog oholosti – onda je zabranjeno tenzih kategorijom, zbog toga što su hadisi koji nas upozoravaju na opasnost puštanja odjeće preko članaka – općeniti, pa ih je potrebno shvatiti na taj način da se odnose na takvo postupanje iz oholosti.“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 10/263.)
Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani, rhm., kaže: Ako je odjeća neke osobe duža od normalne, zabraniće joj se takvo postupanje zbog toga što je u pitanju:
1. Rasipanje novca.
2. Poistovjećivanje sa ženama.
3. Mogućnost prljanja odjeće.
4. Mogućnost oholjenja.
Imam Ibnul-‘Arebi, rhm., kaže: „Nije dozvoljeno čovjeku da mu odjeća prelazi članke i da govori ‘ja ne vučem svoju odjeću po zemlji iz oholosti’, jer je zabrana definisana riječju, i ko je sprovodi ne može reći da se na njega ne odnosi; takva odbrana nije validna. Spuštanje svoga ogrtača na zemlju je znak njegove oholosti!“
Ibnu Hadžer, rhm., dalje nastavlja: „Isbal – puštanje odjeće, iziskuje spuštanje odjeće na zemlju, dok spuštanje odjeće na zemlju iziskuje oholost, pa makar osoba koja to ne radi i ne htjela se time oholiti, što nam potvrđuje i sljedeća predaja: „Strogo se čuvaj spuštanja odjeće na zemlju! Spuštanje odjeće na zemlju (džerrul-izar), je oholjenje!“ (Ahmed)“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 10/264.)
Imam Ibnu Abdul-Berr, rhm., kaže: „Imam el-Evza’i prenosi od Amra b. Muhadžira sljedeće: „Košulje i odjeća halife Omer b. Abdul-‘Aziza, rhm., sezala je između članaka i vezica na njegovoj obući.“ Ovo se da protumačiti time da je halifa Omer b. Abdul-Aziz, rhm., smatrao da komplet članci spadaju u značenje hadisa – kao što se govori o člancima prilikom uzimanja abdesta gdje se obuhvataju cijeli članci – mada je bilo sigurnije da se zadržao samo do njih, jer je i značenje ovog propisa suprotno značenju abdesta, mada halifa Omer b. Abdul-Aziz, rhm., nije od onih na koje se dotični hadisi odnose, kao što je rekao Allahov Poslanik, s.a.w.s., Ebu Bekru, r.a.: „Nisi ti od onih koji vuku svoju odjeću po zemlji iz oholosti!““ (Pogledaj: el-Temhid, 20/229.)
Šejh Muhammed Šemsul-Hakk el-‘Azim Abadi Ebul-Tajjib, rhm., kaže: „Strogo se čuvaj spuštanja izara“, tj. čuvaj se spuštanja izara – donjeg djela odjeće, ispod članaka.“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 11/94.)
Šejh Muhammed Šemsul-Hakk el-‘Azim Abadi Ebul-Tajjib rhm., u komentaru hadisa: „Strogo se čuvaj spuštanja izara – donjeg djela odjeće, jer je to oholost/el-mehila, a Allah ne voli oholost/el-mehila…“, kaže: „Ovaj hadis nam ukazuje na to da je poželjno da izar – donji dio odjeće, bude do pola potkoljenica, a da je dža’iz i dozvoljeno, i bez ikakvog keraheta/pokude, sve što je u dužini do članaka. Ono što je preko članaka i prekriva ih, to je haram.“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 11/95.)
Na drugom mjestu, šejh Muhammed Šemsul-Hakk el-‘Azim Abadi Ebul-Tajjib, rhm., u komentaru dijela hadisa: „Ebu Bekr, r.a., reče: Meni se katkad desi da se jedan dio izara – donjeg dijela odjeće, opusti, pa ga popravljam. Poslanik, s.a.w.s., reče: Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti!“, navodi riječi imama el-Karija, rhm., koji kaže: „Ovo bi značilo da nenamjerno puštanje odjeće ne škodi, pogotovo ne onima koji nisu poznati po oholosti, ali je ipak bolje slijediti sunnet, pa se iz svega navedenog da razumjeti to da je sebeb i razlog zabrane vuče odjeće po zemlji (džerrul-izar) – oholost/el-hujela’.
Šejh Muhammed Abadi, rhm., dalje navodi: Ovaj hadis nam ukazuje na to da je haram iz oholosti vući odjeću po zemlji. Džerr znači vući odjeću po zemlji i ono je u skladu s riječima Poslanika, s.a.w.s.: „Što je ispod članaka – to je u vatri!“
Vanjski dio ovog hadisa nam ukazuje na to da je isbal – puštanje odjeće, zabranjen kako ljudima tako i ženama, jer se u hadisu kaže „ko pusti svoju odjeću“, ali, muslimani su se već složili na tome da je ženama isbal – spuštanje odjeće, dozvoljeno, kako nam to potvrđuje Ibnu Reslan u Šerhul-Sunenu. Vanjski dio hadisa koji povezuje spuštanje odjeće sa ohološću ukazuje nam na to da puštanje odjeće koje nije propraćeno ohološću – ne potpada pod navedenu prijetnju.
Imam Ibnu Abdul-Berr, rhm., kaže: Iz navedene predaje se da razumjeti to da osoba koja pušta svoju odjeću, ali ne iz oholosti – ne spada u navedenu prijetnju, s naznakom da ipak u pitanju pokuđeno djelo. Imam el-Nevevi, rhm., kaže: Spuštanje odjeće ispod članaka iz oholosti – nije dozvoljeno, ali ako nije iz oholosti – onda je mekruh!
Imam Ibnul-‘Arebi, rhm., kaže: Muškarcu nije dozvoljeno da mu odjeća prelazi članak i da kaže ‘ja to ne radim iz oholosti’ jer ga zabrana svojim izrazom obuhvata i nije je dozvoljeno kršiti, jer će ispasti da kaže ‘ja to ne radim’ zbog toga što razlog zabrane (tj. oholost), nije pri meni – što je tvrdnja koja nema jake potpore, zbog toga što je samo spuštanje odjeće znak nečije oholosti.
Na kraju, isbal – spuštanje odjeće, iziskuje to da se odjeća vuče po zemlji, dok sama vuča odjeće po zemlji iziskuje oholost, pa makar i dotična osoba ne imala to za cilj. Da se oholost ne uzima u obzir pri ovom propisu ukazuje nam na to i dio hadisa: „Strogo se čuvaj spuštanja izara – donjeg djela odjeće, zbog toga što je to oholost“, kako je to spomenuto u Džabirovom hadisu.“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 11/96.)
Imam Muhammed el-Ševkani, rhm., u komentaru hadisa: „Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti!“, kaže: „Ovaj dio hadisa nam eksplicite ukazuje na to da razlog zabrane isbala – spuštanja odjeće, kruži oko oholosti (menatul-tahrim el-hujela’), te da samim tim spuštanje odjeće nekada može biti iz oholosti a nekada ne iz oholosti, stoga se riječi: „To je oholost!“ – iz hadisa Džabirovog, trebaju shvatiti da je takvo postupanje u većini slučajeva takvo, pa se i dotična prijetnja odnosi na one koji to rade iz oholosti. Reći da je svaki isbal – puštanje odjeće, oholost – takvo što ne prihvata nužda (terudduhu darura), jer svako zna da postoje ljudi kojima je odjeća spuštena a kojima oholost ne pada na pamet. Isto nam ovo potvrđuju i riječi Poslanika, s.a.w.s., upućene Ebu Bekru, r.a., koje već znaš. Na ovaj način se može napraviti spoj između svih hadisa, ne ispuštajući uslov oholosti iz vida, koji je naglašen u dva Sahiha.
Nekoliko učenjaka kasnijeg doba je pisalo zasebna djela na ovu temu protežirajući stav da je svaka vrsta isbala – haram, ali najjači dokaz za kojeg se drže jeste Džabirov, r.a., hadis, dok najviše na šta nam ukazuje hadis Ebu Umame, r.a., jeste da Allah, dž.š., ne voli musbila – onoga kome je odjeća spuštena, dok je hadis o kojem mi zborimo eksplicite vezan za oholost, tako da uopštenost nekog propisa (itlak), moramo vezati za njegov takjid, tj. njegovo bliže pojašnjenje.“ (Pogledaj: Nejlul-Evtar, 2/112.)
Šejh Abdurre’uf el-Menavi, rhm., kaže: „Haram/zabranjeno, je muškarcu da spušta odjeću svoju ispod članaka s ciljem oholjenja, dok mu je mekruh/pokuđeno, da to radi ne imajući oholost za cilj.“ (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, br.116., 1/121.)
Šejh Abdurre’uf el-Menavi, rhm., u komentaru dijela hadisa: „…i podigni izar – donji dio odjeće…“, kaže: „U ovom hadisu je dokaz tome da je zabranjeno – haram- čovjeku da spušta odjeću svoju preko članaka s ciljem oholjenja, dok mu je mekruh – pokuđeno, ako to radi bez cilja oholjenja. Sunnet je držati svoj izar – donji dio odjeće, do pola potkoljenica!“ (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, br.946., 1/475.)
Šejh Abdurre’uf el-Menavi, rhm., na drugom mjestu kaže: „Allah, dž.š., neće pogledati“ – pogledom milosti – „u osobu koja čini isbal – pušta svoju odjeću“ – niže članaka, tj. iz oholosti, kako je to spomenuto u prvom rivajetu, dok je isbal – puštanje odjeće, koji nije propraćeno ohološću i uzdizanjem, mekruh/pokuđeno, ali ne i haram/zabranjeno. Ovdje govorimo o isbalu – puštanju odjeće, bez neke posebne nužde i to kada su u pitanju muškarci, dok su muslimani složni na tome da je isbal dozvoljen ženama.“ (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, br.1834., 2/278.)
Šejh Abdurre’uf el-Menavi, rhm., na trećem mjestu kaže: „Znaj da je isbal izara – spuštanje donjeg djela odjeće – s ciljem oholjenja – haram, dok je spuštanje odjeće – bez cilja oholosti – mekruh. Poput izara je i svaka druga odjeća poput košulje i pantalona ili džubbeta.“ (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, br.2673., 3/33.)
Šejh Abdurre’uf el-Menavi, rhm., na četvrtom mjestu kaže: „Svi propisi koji su spomenuti za izar – donji dio odjeće od halala, harama i mekruha, sve to važi i za ostale dijelove odjeće poput košulje i ostalog!“ (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, br.3051., 3/175.)
Imam el-Nevevi, rhm., je u svom poznatom djelu „Rijadul-Salihin“, br.119., 1/1006., naslovio poglavlje slijedećim naslovom: „Opis dužine kamisa – košulje, kumma – rukava, izara – donjeg dijela odjeće, i ‘amame – kape, uz naznaku da je zabranjeno/haram, spuštanje bilo čega od navedenog do zemlje iz oholosti (el-isbal), te da je pokuđeno/mekruh, činiti to bez oholosti.“
Imam Ibnu Hibban, rhm., u svom Sahihu, 12/263., bilježi sljedeći naslov: „Pojašnjenje u vezi toga da se treba bojati džehennemske vatre za osobu čiji izar – donji dio odjeće, ide ispod članaka; utječemo se Allahu od džehennemske vatre!“
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: „Mekruh je puštati, iz oholosti, kamis – košulju, ili rida’ – ogrtač, ili seravil – pantalone, a izar – donji dio odjeće, je poput pantalona. Dobar dio učenjaka našeg mezheba je koristio termin mekruh za navedeno, ali je i dobar dio njih koristio termin haram – i ovo je stav našeg mezheba bez ikakve dvojbe. Ebu Abdullah, rhm., kaže: Nisam prenosio hadise od čovjeka čije su pantalone dosezale vezice na cipelama. Govorio bi: „Što je ispod članaka – u vatru će“, a pantalone su poput izara; ništa se od odjeće ne smije vući! Ali, ako se to desi a nije propraćeno ohološću, već bude iz nekog razloga ili potrebe ili se nema za cilj oholjenje ili ukrašavanje dugačkom odjećom itd. – od njega se bilježi da takvo što nije strašno, i to mišljenje je odabrao imam el-Kadi el-Hanbeli, rhm., i ostali. U drugom rivajetu stoji: Spuštanje izara ili ogrtača u namazu – ako nije radi oholosti – može (la be’ese bihi).“ (Pogledaj: Šerhul-‘Umdeh, 4/361.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: „Većina hadisa koji govore o isbalu – spuštanju odjeće, su vezani za oholost, tako da će se njihova općenitost prvashodno odnositi na oholost, dok se sve ostalo zadržava na dozvoljenosti/el-ibaha. Hadisi koji zabranjuju takvo postupanje se u globalu temelje na onome što se u većini slučajeva dešava i onome što je otprilike razlog samoga grijeha, ali mi ovdje govorimo o osobi kod koje se ne nađe ništa od toga! Ali, sve u svemu, kratka odjeća je sunnet Muhammeda, s.a.w.s., i njena granica se kreće između polovine potkoljenice i članaka… Dalje kaže: Što se tiče samih članaka – jedan dio učenjaka našeg mezheba je smatrao da je dozvoljeno spuštati odjeću do ispod članka… Bilježi se od Abdullaha, rhm., da je rekao: „Ne prenosim hadise od toga i toga – zbog toga što su mu pantalone sezale do kopči na cipelama. Na osnovu ovoga se da zaključiti da je mekruh prekrivati članke, a i na osnovu Huzejfinog, r.a., hadisa: „Izar – donji dio odjeće, ne polaže pravo na članke.“ (Sunen Tirmizi, br.1783.; Sunen Ibnu Madždžeh, br.3572.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.23404-23426-23450.)“ (Pogledaj: Šerhul-‘Umdeh, 4/367-368.)
Dakle, na kraju svega bi se moglo zaključiti slijedeće:
1. Isbal je haram – ako je iz oholosti i ako dodiruje zemlju.
2. Isbal je mekruh – ako nije iz oholosti i ako ne dodiruje zemlju.
3. Sunnet je da odjeća bude iznad članaka.
4. Mustehab je do odjeća bude do polovine potkoljenica.
A Allah, dž.š., najbolje zna. Vel-hamdu lillahi rabbil-‘alemin.
Odgovor priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Vidi manje