Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Možete li nam nešto kazati o vrijednosti zemzem vode?
Voda zemzem datira od vremena Ibrahima, alejhis-selam, i izvire u neposrednoj blizini Kabe. Taj blagoslovljeni izvor omogućio je normalan život onima koji su boravili kod časnog Hrama i onima koji su ga posjećivali. Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Najbolja voda na zemljinoj površini jesviše
Voda zemzem datira od vremena Ibrahima, alejhis-selam, i izvire u neposrednoj blizini Kabe. Taj blagoslovljeni izvor omogućio je normalan život onima koji su boravili kod časnog Hrama i onima koji su ga posjećivali. Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Najbolja voda na zemljinoj površini jeste voda zemzem; ona je hrana gladnom, a lijek bolesnom.” (Taberani, 11/80-81/11167, s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 3/286, i Es-Silsiletus-sahiha, 3/44-45.) Povodeći se za ovim hadisom, neki učenjaci smatraju da je voda zemzem bolja od izvora Kevser. (Vidjeti: Fethul-Kadir, 3/599, i 5/490, i Et-Teberruk, str. 282, od dr. Nasira Džedija.) Ali ovo njihovo mišljenje nije jako jer se hadis odnosi na ovosvjetske vode, kako stoji u prethodnom hadisu: “Najbolja voda na zemljinoj površini…”, a izvor Kevser vezan je za ahiret, a ne za ovaj svijet. Ibn Abbas veli: “Vodu zemzem nazivali smo vodom koja utoljava glad, i smatrali smo je velikom blagodati kada je riječ o prehranjivanju porodice.” (Abdurrezzak, 5/117/9120, Ibn Ebu Šejbe, 3/262/14131, Fakihi, 2/36/1094, i Taberani, 10/271/10637, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 3/286, Es-Silsiletus-sahiha, 6/419-421, i Sahihut-tergib, 1/41.)
Nakon što je Ebu Zerr vidno udebljao bez konzumiranja hrane, a pijući isključivo vodu zemzem trideset dana, Allahov Poslanik, ﷺ, u hadisu koji je zabilježio Muslim, rekao je: “Voda zemzem blagoslovljena je, ona je hrana gladnom.” Šejhul-islam Ibnul-Kajjim napominje: “Mnogo nas se, Allahovim dopuštenjem, izliječilo vodom zemzem od raznih bolesti. Vidio sam čovjeka koji se hranio samo zemzemom, pijući ga oko pola mjeseca, ili više od toga, i nije osjećao glad. Tavafio bi oko Kabe kao i drugi ljudi. Pričao mi je da bi ponekad živio samo od zemzema oko četrdeset dana i imao bi dovoljno snage da posti, tavafi i spolno opći sa suprugom.” (Vidjeti: Zadul-mead, 4/393.) U drugom djelu Ibnul-Kajjim kaže: “Razbolio sam se u Mekki i liječio se učeći na zemzem i pijući ga, pa sam ozdravio. Nakon toga često sam se liječio na ovaj način od raznih bolesti i uvijek bi mi to pomoglo.” (Vidjeti: Et-Tibbun-Nebevi, str. 130.)
Kada je Džibril, alejhis-selam, rasporio Poslanikova, ﷺ, prsa, njegovo je srce isprao vodom zemzem. (Buharija i Muslim.) Komentirajući ovaj hadis, imam Ajni zapisao je: “Činjenica da su Poslanikova, ﷺ, prsa isprana isključivo vodom zemzem ukazuje nam na prednost ove vode nad drugim vodama.” (Vidjeti: Umdetul-kari, 9/277.)
Džabir prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Voda zemzem djeluje za ono za šta se pije.” (Ibn Madže, Hakim i Ahmed, 3/357/14892. Imam Munziri, Dimjati i Albani ovaj hadis smatraju dobrim. Vidjeti: Sahihul-metdžerir-rabih, str. 194, Sahihut-tergib, 1/41, Es-Silsiletus-sahiha, 2/543-544, i Irvaul-galil, 4/320.)
Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Razlika između vjernika i licemjera jeste u tome što licemjeri ne mogu napuniti stomak zemzemom.” (Ibn Madže, Abdurrezzak i Taberani, 11/101/11246, sa slabim lancem prenosilaca. Vidjeti: Irvaul-galil, 4/325.) Ovaj isti ashab prenosi predanje u kojem stoji da je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao sljedeće: “Temperatura je rezultat džehennemske vrućine pa je oborite vodom zemzem.” (Buharija, Nesai i Ahmed, 1/291/2649, i ovo je njegova verzija.) Navode se i neke druge odlike zemzema, ali predanja koje o tome govore nisu autentična, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeKako Uzvišeni Allah, dž.š., gleda na tjelesnu ljepotu čovjeka?
Hvala Allahu, dž.š. Fizička ljepota u islamu se ne smatra mjerilom i kriterijem prednosti među ljudima. Jedino mjerilo na čijim osnovama postoji razlika među njima jeste bogobojaznost. Allah, dž.š., kaže: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo daviše
Hvala Allahu, dž.š. Fizička ljepota u islamu se ne smatra mjerilom i kriterijem prednosti među ljudima. Jedino mjerilo na čijim osnovama postoji razlika među njima jeste bogobojaznost. Allah, dž.š., kaže: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije mu skriveno ništa.” (El-Hudžurat, 13.)
Zbog toga je Šerijat došao sa ispravkom i korigovanjem osnova i temelja odnosa koji počivaju na formi i vanjštini i koji zanemaruju odnos koji je propisao Uzvišeni Allah, dž.š., a to je bogobojaznost. Hadisi koji govore na ovu temu su mnogobrojni, a ovom prilikom neke od njih ćemo i navesti:
Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je rekao: “Allahov Poslanik, ﷺ. je kazao: ‘Zaista Allah, dž.š., ne gleda u vaše likove i vaš imetak, nego gleda u vaša srca i vaša djela.'” (Muslim u Sahihu: Kitabu-l-birri ve-s-sileti, hadis br.4651.)
Od Ebu Zerra, r.a., se prenosi da je rekao: “… Prepirao sam se s jednim čovjekom. Njegova majka nije bila arapka i ja sam je zbog toga vrijeđao u njegovom društvu, pa je on spomenuo kod Allahovog Poslanika, ﷺ. Allahov Poslanik, ﷺ. me je upitao: ‘Da li si se svađao sa tim i tim čovjekom?’
‘Jesam’, odgovorio sam. ‘Da li si vrijeđao njegovu majku?’, upita ponovo Allahov Poslanik, ﷺ.
‘Jesam’, odgovorio sam. ‘Ti si čovjek koji još u sebi ima džahilijeta (džahilijetsku osobinu)’, reče Allahov Poslanik, ﷺ….” (Buhari u Sahihu: Kitabu-l-edebi, hadis br.5590, i Muslim u Sahihu: Kitabu-l-ejman, hadis br. 3140.)
U drugoj predaji ovog hadisa stoji: “Rekao sam tom čovjeku: ‘Sine crnkinje!'”
Od Sehla ibn S’ada, r.a., se prenosi da je rekao: “Naišao je neki čovjek pored Allahovog Poslanika, ﷺ. te se Allahov Poslanik, ﷺ. obrati čovjeku koji je sjedio pored njega: ‘Šta misliš o ovom čovjeku?’
On odgovori: ‘Ovaj čovjek je jedan od najuglednijih ljudi i on je, tako mi Allaha, dostojan da ga se oženi, ako zaprosi, a ako se bude zauzeo za nekoga, njegovo se zauzimanje prihvata.’ Allahov Poslanik, ﷺ. na ovu konstataciju ne reče ništa. Nakon toga je naišao drugi čovjek, pa se Allahov Poslanik, ﷺ. obrati svom sagovorniku: ‘Šta misliš o ovom čovjeku?’
On odgovori: ‘Allahov Poslaniče, ﷺ. ovaj čovjek spada u grupu siromašnih muslimana i nije dostajan da ga se oženi u slučaju da nekoga zaprosi, a ako se bude zauzimao za nekoga, njegovo zauzimanje se ne prihvata. Ako, ipak, i izrazi svoj stav, on se neće uzimati u obzir i njegove se riječi neće slušati.’ Allahov Poslanik, ﷺ. reče: ‘Ovaj posljednji je bolji od pune Zemlje sličnih prvom.'” (Buhari u Sahihu: Kitabu-r-rikak, hadis br. 5966.)
Ebu Hurejre, r.a., prenosi od Allahovog Poslanika, ﷺ. da je rekao:
“Neka prestanu neki ljudi da se ponose i hvale svojim precima koji su umrli i koji će biti džehennemsko gorivo ili će u suprotnom biti beznačajniji i bezvrijedniji od kotrljana koji svojim nosom valja i kotrlja balegu. Zaista je Allah, dž.š., odstranio od vas džahilijetsku oholost i ponošenje precima. Postoje dvije kategorije ljudi: bogobojazni vjernik i nesretni griješnik. Svi ljudi su potomci i sinovi Adema, ﷺ. a on je stvoren od zemlje.” (Tirmizi u Sunenu: Kitabu-l-menakib, hadis br. 3890. Albani u Sahihu sunenit-Tirmizi, hadis br. 3100, za njega tvrdi da je sahih.)
Svi ovi hadisi ukazuju, na već spomenuto, da izgled i boja kože ne formiraju predispozicije za hvalisanje, prednost, slavu i ugled. Dužnost muslimana je da se približi i druži sa bogobojaznim i dobrim ljudima.
Od Amra ibn Asa, r.a., se prenosi da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, ﷺ. da kaže glasno, a ne tiho: ‘… Zaista je Allah, dž.š., moj prijatelj i zaštitnik i dobri vjernici (mu’mini)…'” (Buhari u Sahihu: Kitabu-l-edebi, hadis br. 5531, i Muslim u Sahihu: Kitabu-l-iman, hadis br. 316.)
A što se tiče odnosa prema svojoj djeci, pravedan odnos prema njima je obavezan, gdje ne smije doći do favoriziranja jednih nad drugim, pa čak i u situaciji da neka od njih čine više dobročinstva svom ocu od drugih. Kakva je tek situacija u slučaju da je razlog favoriziranja boja kože ili boja očiju. Tako nam Allaha, dž.š., to je nešto veoma krupno i velika nepravda. Dužnost i obaveza roditelja je da se boje Allaha, dž.š., kroz svoj pravedni odnos prema svojoj djeci. U vjerodostojnom hadisu koji prenosi N’uman ibn Bešir, r.a., stoji da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “… Bojte se Allaha i budite pravedni prema svojoj djeci!” (Buhari u Sahihu, hadis br.2398, i Muslim u Sahihu, hadis br. 3055.)
Ovo favoriziranje samo raspiruje zavidnost i mržnju među njima. Molimo Uzvišenog Allaha, dž.š., za spas! Allah, dž.š., najbolje zna. Neka je selam i salavat na Allahovog poslanika Muhammeda, ﷺ.
Muhammed Salih el-Munedždžid
Vidi manjeKOJE DOBROVOLJNO DJELO JE NAJBOLJE (stavovi učenjaka)?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Da bi govor o ovoj temi bio potpuniji neophodno je obraditi sljedeće tematike: šerijatska definicija dobrovoljnog djela, vrste dobrovoljnih djela, smisao i mudrost propisivanja dviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Da bi govor o ovoj temi bio potpuniji neophodno je obraditi sljedeće tematike: šerijatska definicija dobrovoljnog djela, vrste dobrovoljnih djela, smisao i mudrost propisivanja dobrovoljnih djela, najbolje (najvrijednije) dobrovoljno djelo, stavovi učenjaka i argumenti i odabrano mišljenje.
Šerijatska definicija dobrovoljnog djela
Učenjaci imaju tri tumačenja oko toga šta se podrazumijeva pod DOBROVOLJNIM DJELOM (tetavvu'u):
Prvo –dobrovoljno djelo je sve ono što je propisano raditi mimo farzova i vadžiba, tj. ono što ulazi pod naziv sunet, mendub (preporučeno), mustehab (preporučeno), nafila, dobro djelo (kurbetun ili hasen) i dobročinstvo (ihsan).
Ovo je stav velike većine učenjaka ovog Ummeta, tj. stav malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka hanefijskog mezheba, kao i stav učenjaka Usulul-fikha mimo hanefija.
Drugo – dobrovoljno djelo je svako djelo mimo farzova, vadžiba i suneta.
Ovo je stav učenjaka Usulul-fikha hanefijskog mezheba.
Treće – dobrovoljno djelo je ono djelo za koje nije došao neki poseban šerijatski tekst.
Ovo je stav nekih učenjaka malikijskog mezheba, Kadi Husejna i drugih od šafija.
Odabrana defincija je ono na čemu je većina učenjaka, tj. da je dobrovoljno djelo sve ono što je propisano raditi mimo farzova i vadžiba, tj. ono što se naziva sunet, mendub (preporučeno), mustehab (preporučeno), nafila, kurbetun (dobro djelo), hasen (dobro djelo) i ihsan (dobročinstvo).
Vrste dobrovoljnih djela
Dobrovoljno djelo može biti u ibadetima i međuljudskim postupcima, tj. mimo ibadeta.
Dobrovoljni ibadeti su svi ibadeti koji nisu farz ili vadžib, poput dobrovoljnih namaza, dobrovoljnog posta, dobrovoljne sadake (tj. mimo zekata i sadekatul-fitra), dobrovoljnog hadždža i dobrovoljnog džihada.
Dobrovoljni namazi su vitre (po džumhuru mimo hanefija), potvrđeni i nepotvrđeni suneti, duha-namaz, tehijetul-mesdžid, kijamu lejl, opća nafila i slično.
Dobrovoljni post su sve vrste postova mimo posta Ramazana i zavjetnog posta, poput posta dana Ašure, dana Arefata, posta tri dana svakog mjeseca, posta ponedjeljkom i četvrtkom i slično.
Spomenuti dobrovoljni ibadeti nisu svi na istom stepenu, neki od njih su vrijedniji od drugih, poput potvrđenih suneta i kijamu lejla koji su vrijedniji od tehijetul-mesdžida i duha-namaza, a ovi zadnji su vrijedniji od opće nafile.
Dobrovoljna djela mimo ibadeta (tj. u međuljudskim postupcima) su sva ona dobra djela koja nisu vadžib, poput traženja šerijatskog znanja, udjeljivanja (infak) rodbini koju nije vadžib izdržavati, udjeljivanja siromašnim ili onima kojima je potrebna pomoć kao bolesnim ili koje je zadesio neki musibet, davanje pozajmice, vesijet (opruka), davanje u vakuf, posuđivanje i slično.
Smisao i mudrost propisivanja dobrovoljnih djela
Osnovna mudrost i cilj propisivanja dobrovoljnih djela je da se sa njima Allahov rob približava svome Gospodaru i da mu On poveća nagradu i deredžu na Ahiretu.
Na ovo ukazuje hadis-i-kudsi kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: „Neprestano se Moj rob Meni približava sa nafilom (dobrovoljnim djelima) sve dok ga ne zavolim, …“.
Učenjaci su sabrali hadise koji govore o vrijednosti dobrovoljnih djela i izvukli iz njih sljedeće mudrosti i smisao propisivanja tih djela:
– Zadobijanje Allahovog zadovoljstva i sticanje mnogostruke nagrade.
Na ovo ukazuje mnoštvo hadisa, poput hadisa: „Ko klanja 12 rekata u danu i noći biće mu zbog njih sagrađena kuća u Džennetu“ (Muslim), takođe hadis: „Dva sabahska rekata su bolja od dunjaluka i onoga što je na njemu“ (Muslim). „Ko posti Ramazan, zatim uslijedi za njim šest dana Ševala, (ima nagradu) kao da je postio čitavo vrijeme“ (Muslim).
– Navikavanje na činjenje ibadeta i priprema za obavljanje farzove.
– Nadoknada učinjenih propusta prilikom obavljanja farzova.
Na ovo ukazuje poznati hadis u kojem je došlo: „Prvo djelo za koje će se polagati račun na Sudnjem danu je namaz. Reći će naš Gospodar, a On najbolje zna: ‘Pogledajte namaz Moga roba, je li ga upotpunio ili ima nedostataka?’ Pa ako je potpun biće mu upisan kao potpun, a ako ima ikakvih nedostataka, reći će: ‘Pogledajte ima li Moj rob dobrovoljnih namaza’. Pa ako bude imao dobrovoljnih namaza, reći će: ‘Upotpunite Mome robu njegove farzove sa dobrovljnim namazima’. Zatim će se djela obračunavati na taj način“. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ahmed, Bejheki i Hakim, a vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šujab Arnaut, a dobrim Tirmizi.
– Dobrovoljnim djelima se ljudi međusobno potpomažu i učvršćuju veze i bliskost.
Na ovo ukazuje ajet: „I međusobno se potpomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti“ (El-Maide, 2), kao i hadis: „Allah pomaže robu sve dok je on pomaže svome bratu“ (Muslim).
Najbolje (najvrijednije) dobrovoljno djelo, stavovi učenjaka i argumenti
Kaže Nevevi u knjizi „El-Medžmu“ (3/456): „Kada učenjaci kažu da je (dobrovoljni) namaz bolji od (dobrovoljnog) posta oni ne misle da su dva rekata bolja od posta nekoliko dana ili jednog dana, jer je post bolji od dva rekata bez ikakve sumnje. Nego je značenje toga da onaj ko ne može da spoji između povećanja ibadeta u dobrovoljnim namazima i povećanja ibadeta u dobrovoljnom postu, nego može i hoće da poveća ibadet u jednom od ovog dvoga i da taj ibadet preovlađuje kod njega, a da se u drugom ibadetu skrati samo na potvrđene dobrovoljne ibadete, eh, ovo je taj detalj i mjesto oko kojeg se učenjaci razilaze kada kažu koji je dobrovoljni ibadet bolji.
A ispravno je davanje prednosti (dobrovoljnom) namazu“.
Po ovom pitanju, koje je najbolje dobrovoljno djelo, islamski pravnici imaju više mišljenja:
Prvo mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo NAMAZ.
Ovo je stav malikijskog i šafijskog mezheba.
Kažu da kao što je farz namazi najbolji i najvrijedniji od farzova tako su i dobrovoljni namazi najbolji i najvrijedniji među dobrovoljnim djelima. Takođe, argumentiraju svoj stav time što namaz u sebi sadrži mnogo drugih posebnih ibadeta, poput zikra, dove i učenja Kur'ana, za razliku od drugih dobrovoljnih ibadeta.
Drugo mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo POST.
Ovo je drugi stav unutar šafijskog mezheba.
Nisam našao argumente sa kojima s dokazuje ovaj stav. Vjerovatno uzimaju u obzir vrijednost nagrade posta koja je došla u mnogim hadisima.
Treće mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo DŽIHAD, zatim TRAŽENJE ZNANJA I PODUČAVANJE DRUGIH, a zatim NAMAZ.
Ovo je stav hanbelijskog mezheba.
A da je dobrovoljni džihad najbolje dobrovoljno djelo to je poznat stav imam Ahmeda i mnogih drugih učenjaka, poput Ibn Kudame, Ibn Tejmije i Ibn Redžeba.
Prenosi Ibn Kudame u knjizi El-Kafi (4/256): „Spomenuta mu je (imamu Ahmedu) borba, pa je zaplakao rekavši: ‘Nema dobrog djela boljeg od njega (džihada), pa koje djelo je bolje od njega? Oni koji se bore na Allahovom putu brane Islam i njegove svetosti, oni žrtvuju svoje najvrijednije (živote), dok su ljudi sigurni oni su u strahu'“.
Kaže Ibn Redžeb (Džamiul-ulum vel-hikem, 1/274) komentarišući dio hadisa u kojem je došlo da je džihad najviši dio Islama: „Ovo ukazuje da je džihad najbolje djelo poslije farzova, kao što kaže imam Ahmed i drugi učenjaci“.
Ibn Kudame u svojo knjizi „El-Mugni“ (10/362) pojašnjava zašto je džihad najbolje dobrovoljno djelo, pa kaže: „Zato jer džihad predstvalja žrtvovanje najvrijednijeg (života) i imetka, njegova korist obuhavata sve muslimane, mlade i stare, jake i slabe, muško i žensko, druga dobra djela se sa njim ne mogu izjednačiti u koristi (koja iz njega proizilazi) i opasnosti (kojoj se mudžahid izlaže) pa tako isto se ne mogu izjednačiti u vrijednosti i nagradi“.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (Es-Sijase eš-šerijje, 159): „Naredba džihada i spominjanje njegove vrijednosti u Kitabu i Sunetu teško da se može obuhvatiti i nabrojati. Zbog toga je džihad najbolje dobrovoljno djelo koje insan može raditi. Nema razilaženja među učenjacima da je (dobrovoljni) džihad bolji od (dobrovoljnog) hadždža i umre, od dobrovoljnog namaza i dobrovoljnog posta, a našto ukazuje Kitab i Sunet.
Čak kaže Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Glavna stvar je Islam, njegov stub je namaz, a njegov najviši vrh je džihad’. Nije prenešeno o nagradama za dobra djela ni za jedno djelo kao što je prenešeno o vrijednosti džihada, a to je jasno i sa razumske strane.
Korist džihada je opća i za vjeru i dunjaluk onoga ko ga vodi a i za druge mimo njega. Džihad obuhvata sve vrste unutrašnjeg i vanjskog ibadeta. On u sebi sadrži: ljubav prema Allahu, iskrenost, tevekkul, davanje svog života i imetka Allahu, sabur i zuhd, zikrullah i mnoge druge vrste dobrih djela koje ne sadrži ni jedno drugo dobro djelo. …“.
Takođe, kaže u „Medžmuil-fetava“ (28/418): „Takođe, složni su učenjaci, shodno onome što ja znam, da nema među dobrovoljnim djelima boljeg djela od džihada, on je bolji od hadždža, dobrovoljnog posta i dobrovoljnog namaza, stražarenje na Allahovom putu (čuvanje granica islamske države od napada neprijatelja) je bolje od boravka u Mekki, Medini i Kudsu“.
Riječi Ibn Tejmije da nema razilaženja i da su učenjaci složni da je džihad najbolje dobrovoljno djelo su upitne, jer ih opovrgavaju stavovi mngih drugih učenjaka, čak i selefa (od ashaba, tabi'ina pa nadalje) koji su davali prednost traženju znanja i poučavanju ljudi nad džihadom.
Učenjaci koji su na stavu da je džihad najbolje dobrovoljno djelo dokazuju svoj stav riječima Uzvišenog: „Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su nesposobni, ne mogu se izjednačiti sa mudžahidima na Allahovu putu koji se bore imecima svojim i životima svojim! Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore, a svima Allah obećava lijepu nagradu! Allah je odlikovao mudžahide nad onima koji se ne bore velikom nagradom!” (En-Nisa, 95)
A da je poslije džihada najbolje dobrovoljno djelo traženje znanja i poučavanje drugih, dokazuju hadisom u kojem je došlo: „Zaista je prednost alima nad abidom (pobožnjakom) kao prednost punog mjeseca nad ostalim zvijezdama“, bilježi ga Ebu Davud, takođe hadisom: „Prednost alima nad abidom (pobožnjakom) je kao moja prednost (moj fadl) nad najslabijim od vas“, oba hadisa je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani.
A da poslije traženja znanja dolazi namaz to dokazuju time što je došlo u vjerodostojnim hadisima da je namaz jedno od najdražih djela Allahu i time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustrajavao na klanjanju nafila.
Četvrto mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo ONO OD KOJEG JE NAJVEĆA KORIST.
Ovo je stav Ebu Hamida Gazalija i Izzuddina ibn Abdusselama.
Dokazuju to time što ona djela od kojih ljudi imaju najveću korist da su zbog toga i vrednija. Primjer takvog djela je davanje sadake siromašnom rođaku koje je vrijednije od davanja sadake onome koji nije rođak, jer u prvoj sadaci je i sadaka i održavanje rodbinskih veza.
Peto mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo TRAŽENJE ZNANJA I POUČAVANJE DRUGIH.
Ovo je stav Ebu Hurejre, Ibn Abbasa, radijallahu anhum, Hasana El-Basrija, Šafije, Ibn Bettala i mnogih drugih učenjaci.
Kaže Ebu Hurejre, radijallahu anhuma: „Da naučim neko poglavlje (šerijatskog) znanja o naredbi i zabrani draže mi je od 70 bitki na Allahovom putu“ (El-Fekih vel-mutefekkih, str. 16). Kaže Jahja ibn ebi Kesir El-Ezdi da je pitao
Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, o džihadu, pa mu je rekao: „Hoćeš li da te uputim na bolje od džihada?“ Rekao sam: „Svakako“. Kaže: „Sagradi mesdžid i poučavaj u njemu feraid (nasljedstvo), sunet i fikh u vjeri“ (Džamiu bejanil-ilmi ve fadlihi, str.60, u njegovom senedu ima slabosti zbog ravije Lejsa).
Kaže Hasan El-Basri: „Od svega onoga što je Allah stvorio nema ništa veće zbog veličine nagrade od traženja znanja, ni hadždž, ni umra, ni džihad, ni sadaka, ni oslobađanje roba“ (Medžu'u resail Ibn Redžeb, 1/36).
Kaže imam Šafija: „Poslije farzova nema ništa bolje (vrijednije) od traženja znanja“, pa mu rekoše: „Ni džihad na Allahovom putu?“ Kaže: „Ni džihad na Allahovom putu“ (El-Medhal ilesunen, str 310). Kaže Ibn Bettal, autor komentara Sahiha Buharije: „Zaista traženje znanja treba da bude bolje od džihada i drugih djela, jer džihad ne biva osim sa znanjem o njegovim propisima i o tome šta je Allah dozvolio a šta zabranio u njemu“ (Šerh Sahihu-buhari, 5/49).
Dokazuju to šerijatskim tekstovima u kojima je došla vrijednost uleme, traženja znanja i poučavanja drugih. Poput ajeta: „Reci: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?“ (Ez-Zumer, 9)
Šesto mišljenje: da najbolje dobrovoljno djelo ZAVISI OD VREMENA, STANJA I SAMIH OSOBA koje ih rade.
Ovaj stav navode neki učenjaci ali bez navođenja imena učenjaka koji zastupaju ovo mišljenje.
Dokazuju svoj stav vjerodostojnim hadisima u kojima je tačno naznačeno koja djela su najbolja. Ti hadisi su:
Prvi- Hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je upitan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koje djelo je najbolje. On je odgovorio: „Iman u Allaha i Njegovog Poslanika“. Zatim koje? „Džihad na Allahovom putu“. Zatim koje? „Primljen hadždž“, odgovorio je.
Drugi – Takođe, hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan koje djelo je najbolje. On je odgovorio: „Iman u Allaha i džihad na Allahovom putu“.
Treći – Hadis mutefekun alejhi od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Najbolja djela su: namaz u njegovo vrijeme i dobročinstvo prema roditeljima“.
Četvrti – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Katade, radijallahu anhu, kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao među njima i spomenuo da su džihad na Allahovom putu i iman u Allaha najbolja djela.
Peti – Hadis kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed od Ebu Derda’, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Hoćete li da vas obavijestim o boljem djelu od stepena posta, namaza i sadake? Popravljanje loših odnosa među muslimanima (izmirivanje posvađanih), jer fesad u međuljudskim odnosima uništava vjeru“. Hadis su ocijenili vjerodostojnim Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut.
Šesti – Hadis kojeg bilježe Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, Hakim i Bejheki od Ebu Derda’, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Hoćete li da vas obavijestim o najboljem vašem djelu, najčistijem kod vašeg Gospodara, koje vas podiže na veću deredžu, koje je bolje od udjeljivanja zlata i srebra na Allahovom putu i koje je vama bolje od toga da sretnete vašeg neprijatelja i udarate ih po njihovim vratovima a i oni udaraju vas po vašim vratovima?“ Kaže: „Zikrullah (spominjanje Allaha)“. Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šuajb Arnaut, dobrim Hejsemi a imam Malik smatra da je hadis mevkuf (tj. da su ovo riječi ashaba).
Dakle, u ovim hadisima je došlo da je najbolje djelo: iman, džihad na Allahovom putu, namaz u njegovo vrijeme, dobročinstvo prema roditeljima, popravljanje loših odnosa među muslimanima (izmirivanje posvađanih) i zikrullah.
Kažu: ovo je dokaz da najbolje dobrovoljno djelo zavisi od vremena i stanja u kojem se živi i od samih osoba, nekad je džihad najbolje djelo u nekom vremenu i stanju muslimana nekog mjesta, hadždž najbolje u drugom vremenu i tome slično, ili za neke osobe je dobročinstvo prema roditeljima, dobrovoljni namaz i zikr najbolje djelo jer oni nisu za džihada ili nisu sposobni za popravljanje stanja među zavađenim muslimanima i tako redom.
Međutim, ovom dokazivanju se može prigovoriti da učenjaci tumače ove različite odgovore od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na isto pitanje, ovo prenose Ibn Dekik el-‘Id, Mubarekfuri i mnogi drugi, time da su odgovori davani shodno stanju onih koji su pitali, tj. da je odgovoreno svakom ko je pitao odgovorom koji je najkorisniji i najpriličniji njemu (ili njima) lično. Jakom, hrabrom i snažnom je odgovorio džihad, tjelesno slabom namaz i dobročinstvo prema roditeljima, i tako redom. A to znači da hadisi ne govore o najboljem dobrovoljnom djelu u općem smislu, a mes'ela o kojoj se ovdje govori je koje je najbolje dobrovoljno djelo uopćeno nevezano za ljude, stanja i vremena.
Sa druge strane, u odgovorima je spomenut iman i namaz u njegovom vremenu, a ovo dvoje su farzovi a ne dobrovoljna djela.
Kaže Izzuddin Abdusselam u svojoj knjizi El-Kavaid, za gore spomenuti šesti hadis sljedeće: „Ovaj hadis ukazuje da nagrada (sevap) nije spram težine umora u činjenju nekog djela u svim ibadetima, nego ponekad Allah više nagrađuje za manja djela nego za veća djela …“. Znači, hadis nije dokaz da je zikrullah bolji od džihada životima i imetkom.
Odabrano (radžih) mišljenje
Ispravno stav učenjaka, a Allah zna najbolje, je treće mišljenje, tj. da je najbolje i najvrijednije dobrovoljno djelo poslije farzova i vadžiba dobrovoljni DŽIHAD, zatim TRAŽENJE ZNANJA I PODUČAVANJE DRUGIH, a zatim dobrovoljni NAMAZ.
Džihad i traženje znanja su po većini učenjaka farz kifaje, tj. farz kojeg ako obavi jedna skupina spada obaveza sa ostalih muslimana a ako ga niko ne obavi svi su griješni, i ne samo to nego su džihad i traženje znanja dva najbolja djela od djela koja su farz kifaje oko čega nema razilaženja među učenjacima. Ovom karakteristikom ova dva dobrovoljna djela se automatski izdižu iznad svih vrsta dobrovljnih ibadeta namaza, posta, sadake i slično, jer spomenuta djela nisu farz kifaje.
Ostaje da se utvrdi koje je bolje i vrijednije djelo: džihad ili traženje znanja?
Skupina učenjaka koja daje prednost traženju znanja nad džihadom najjače sa čime može dokazivati svoj stav su šerijatski tekstovi Kitaba i Suneta koji ukazuju na vrijednost i prednost uleme u odnosu na šehide, a to je većdrugo pitanje jer mi ovdje govorimo o najboljem dobrovoljnom djelu a ne skupini ljudi.
Naime, sljedeći dokazi Kur'ana i vjerodostojnog Suneta presuđuju i presjecaju po ovom pitanju:
– Riječi Uzvišenog: „Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su nesposobni, ne mogu se izjednačiti sa mudžahidima na Allahovu putu koji se bore imecima svojim i životima svojim! Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore, a svima Allah obećava lijepu nagradu! Allah je odlikovao mudžahide nad onima koji se ne bore velikom nagradom!” (En-Nisa, 95)
Iako većina učenjaka traženje znanja ubrajaju u jednu od vrsta džihada, našto ukazuju neki hadisi i što je tačno ali u prenesenom značenju tih riječi, riječi Uzvišenog „Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore“ ograničuju značenje ajeta samo na mudžahide imecima i životima.
– Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: „Uputi me na djelo koje je ravno džihadu“. On mu odgovori: „Ne mogu ga naći. Je si li u stanju kada izađe mudžahid da uđeš u svoj mesdžid i klanjaš bez prekida, da postiš bez mršenja?“ On mu odgovori: „Ko to može?“ Ovo je rivajet kod Buharije.
U rivajetu kod Muslima je došlo da je upitan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šta je ravno džihadu na Allahovom putu? On je odgovorio: „Vi to ne možete“. Pa su mu dva ili tri puta ponovili pitanje, a on je svaki put odgovarao: „Vi to ne možete“. A na treći upit je odgovorio: „Primjer mudžahida na Allahovom putu je primjer postača klanjača koji vrijeme provodi u molitvi učeći Allahove ajete koji ne prekida sa postom niti sa namazom sve dok se mudžahid ne vrati sa Allahovog puta“.
Ovaj hadis jasno i nedvosmisleno ukazuje da je dobrovoljni džihad mnogostruko bolji od dobrovoljnog namaza i posta.
– Bilježi Buharija od Aiše, radijallahu anha, da je rekla Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: „O Allahov Poslaniče, vidimo da je džihad najbolje djelo, pa hoćemo li se mi (žene) boriti?“ On joj odgovori: „Najbolji džihad (za vas žene) je hadždž mebrur“. U drugom rijavajetu kod Buharije ona je tražila da joj dozvoli da ide u džihad, pa joj je odgovorio: „Vaš džihad je hadždž“.
Dokaz u ovom hadisu su riječi Aiše, radijallahu anha: „O Allahov Poslaniče, vidimo da je džihad najbolje djelo“, a on joj nije negirao tu tvrdnju da je džihad najbolje djelo, nego je potvrdio da je džihad najbolje djelo, s tim da je džihad žena obavljanje hadždža.
Ako ovim šerijatskim argumentima još dodamo veličinu žrtve koju podnosi mudžahid žrtvujući svoj život i imetak i sveopću korist za sve muslimane i za Islam uopćeno koja proizlazi iz džihada, onda ne bi trebalo biti velikog dvoumljenja oko ovog pitanja.
Konkretan odgovor na pitanje:
Stav ili propis da je najbolje dobrovoljno djelo džihad ili traženje znanja (ili nešto treće) ne znači da onaj ko se posveti recimo traženju znanja treba ostaviti klanjanje potvrđenih i nepotvrđenih suneta, kijamu lejla, duha-namaz i slično, kao i da treba ostaviti post dana Ašure, ili ponedjeljka i četvrtka i slično. Nego baš suprotno, pravi i istinski talibul-ilm (onaj koji traži znanje) ili mudžahid potvrđuje svoje znanje i svoj džihad praktikovanjem spomenutih suneta. Izuzetak ovome su samo posebne situacije i stanja kao i za svaki drugi ibadet.
Prema tome, nije ispravno razumijevanje ovog pitanja da se zbog davanja prednosti traženju znanja ne klanjanju pritvrđeni sunneti (2 prije sabaha, 4 prije i 2 poslije podne itd) i da to bude stalna praksa, to nema smetnje da se uradi u posebnim prilikama koje su izuzetak.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeBROJ REKATA TERAVIJE NAMAZA
Jedno od čestih pitanja koje zaokuplja misli mnogih muslimana je koliko rekata je propisano da se klanja teravija namaz. Da li da slijede imame mesdžida i klanjaju sa njima dvadeset rekata, manje ili više od toga, ili da klanjaju samo osam slijedeći sunnet, kako to tvrde oni koji nakon osmog rekataviše
Jedno od čestih pitanja koje zaokuplja misli mnogih muslimana je koliko rekata je propisano da se klanja teravija namaz. Da li da slijede imame mesdžida i klanjaju sa njima dvadeset rekata, manje ili više od toga, ili da klanjaju samo osam slijedeći sunnet, kako to tvrde oni koji nakon osmog rekata napuste džemat i izađu iz mesdžida? Odgovor na ova i slična pitanja zahtijeva da se baci pogled, preispita i istraži ono što je prenešeno, rečeno i napisano o broju rekata teravih-namaza. Naime, nakon što se sakupe stavovi i mišljenja učenjaka po ovom pitanju, mogu se svrstati u otprilike neka tri opća stava učenjaka koji obuhvataju sve što je rečeno o ovoj temi.
Prvi opći stav učenjaka je da je broj rekata teravije namaza šerijatski određen, a zatim su se međusobno razišli koliki je taj broj. Pa tako prenose Muhammed ibn Nasr El-Mervezi u knjizi Muhtesaru salatul-vitr i Ibn Hadžer u knjizi Fethul-bari petnaest mišljenja učenjaka. A to su: 11 rekata, 13 rekata, 16 i vitre, 21 rekat, 23 rekata, 24 i vitre, 20 rekata do dvadesete noći Ramazana a zatim 24 rekata do kraja Ramazana, 24 rekata do dvadesete noći Ramazana a zatim 28 rekata do kraja Ramazana, kao prethodno sa vitretom od 7 rekata, 34 i vitre, 36 i tri vitra, 38 i jedan rekat vitra, 41 rekat, 40 rekata i 7 vitre, 46 rekata i vitre 3.
Međutim, danas u praksi muslimana imamo otprilike četiri mišljenja koja imaju svoje sljedbenike od onih koji smatraju da je broj rekata teravih-namaza šerijatski određen. A od ta četiri dva predstavljaju zvanične stavove četiri poznata mezheba. Pa tako, po zvaničnom stavu hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba teravija ima 20 rekata i tri rekata vitra, dok kod malikija ima 36 rekata i tri rekata vitra. Dokaz prvih je ono što se prenosi od Omera, radijallahu anhu, da je naredio Ubejj ibn K'abu, radijallahu anhu, da predvodeći džemat klanja 20 rekata teravije i tri vitra, kažu a ovo je bilo u prisustvu ashaba pa time biva idžma’ (konsenzus) ashaba. Dok je dokaz malikija praksa muslimana u Medini, tj. klanjali su 36 rekata teravije i tri vitra. (Bedai'u-sanai'i 1/288, El-Medžmu'u 4/32-33, Keššaful-kinna'i 1/425, Šerhuz-zerkani 1/284)
Treće mišljenje je da teravija ima najviše 11 rekata sa vitre-namazom i da je to sunnet, a klanjanje teravije 20 rekata na način na koji se klanja sa ustrajnošću na tome kod većine muslimana je novotarija. Najistaknutiji predstavnik ovog mišljenje je Sane'ani, autor knjige Subulus-selam, poznatog komentara Bulugul-merama. Kaže, dokaz da je sunnet klanjati traviju 11 rekata je hadis na čijoj vjerodostojnosti su se složili Buharija i Muslim gdje je upitana Aiša, radijallahu anha, kakav je bio namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Ramazanu. Odgovorila je da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klanjao u Ramazanu niti van Ramazana više od 11 rekata. A kaže da klanjati teraviju 20 rekata nema osnova u vjerodostojnom sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer hadisi koji su prenešeni da je klanjao 20 rekata su veoma slabi na čemu su složni muhaddisi, te je prema tome klanjati teraviju 20 rekata novotarija. (Subulus-selam 2/19-24)
Četvrto mišljenje je da je sunnet teraviju klanjati najviše 11 rekata i da nije dozvoljeno klanjati je sa više rekata od toga. Najistaknutiji pobornik ovog mišljenja je šejh Alabani, rahimehullah. Dokazuje svoje mišljenje sa gore spomenutim hadisom kojeg prenosi Aiša, radijallahu anha, i hadisom kojeg bilježi Buharija gdje stoji: „Klanjajte onako kako ste vidjeli mene da klanjam“. Kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da klanjamo onako kako je on klanjao, a on je klanjao najviše 11 rekata, prema tome, sunnet je klanjati najviše 11 rekata i nije dozvoljeno klanjati više od toga kao što nije dozvoljeno klanjati sunnete sabah-namaza više od dva rekata. Sa druge strane, klanjati više od 11 rekata znači negirati hadis i osnov vjere da je najbolja uputa uputa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Salatu-teravih od Albanija str.124-126) A hadisi u kojima je došlo od Aiše, Ibn Abbasa i drugih, radijallahu anhum, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao 13 rekata noćni namaz, to je pojašnjeno u nekim drugim rivajetima. To jest, ubrojano je u tih 13 rekata ili dva rekata sabahskog sunneta ili dva kratka rekata koje je klanjao prije noćnog namaza.
Komentar: Dokaz kojim se dokazuje stav tri mezheba, hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog, da teravija ima dvadeset rekata i tri rekata vitra, tj. da je to uveo Omer, radijallahu anhu, te da je to bilo u prisustvu drugih ashaba pa time postaje idžma’ ashaba na tome. Ovo bi bilo prihvatljivo da nije razilaženja muhaddisa oko vjerodostojnosti same predaje da je Omer, radijallahu anhu, naredio da se klanja 20 rekata. Prenosi Imam Malik u svom Muvetteu (1/137-138) sa vjerodostojnim lancem prenosilaca od ashaba Es-Saida ibn Jezida da je Omer naredio Ubejj ibn K'abu i Temimu ed-Dariju, radijallahu anhum, da klanjaju teraviju 11 rekata. Ovaj rivajet takođe prenose Bejheki u Sunenu kubra (1/469) i Ibn Ebi Šejbe u svom Musannefu (2/89/2). Ovo je najvjerodostojnije što je prenešeno od djela Omera, radijallahu anhu, po pitanju teravije. A rivajet u Muvettu od Jezid ibn Rumana da su ljudi u vremenu Omera, radijallahu anhu, klanjali teraviju 23 rekata je slab, jer je Jezid rođen poslije smrti Omera, radijallahu anhu. Šejh Alabni je u knjizi Salatut-teravih sakupio sve što je prenešeno o klanjanju teravije 20 ili 23 rekata u vremenu Omera, radijallahu anhu, i pojasnio slabost svih tih predaja. Takođe, Tirmizi i Imam Šafija spominju ove predaje sa izrazima iz kojih se razumije da su ih samtrali slabim (sigatul-d'afi). Sa druge strane, imamo učenjake koji smatraju da se zbog mnoštva tih predaja uzima vijest o klanjanju u vremenu Omera, radijallahu anhu, 23 rekata kao nešto opće poznato i prihvatljivo bez obzira na senede tih predaja.
Dokazivanje malikija da se teravija klanja 39 rekata sa vitrom time da je to praksa muslimana u Medini je slabo, jer praksa muslimana Medine nije šerijatski dokaz kojeg su muslimani dužni slijediti.
Stav Sane'anija da je klanjanje teravije 20 rekata novotarija je daleko od istine. Jer ako uzmemo da je to uveo Omer, radijallahu anhu, a došlo je u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Ebu Davud (4607) i Tirmizi (2676): „Držite se mog sunneta i sunneta pravovjernih halifa, uhvatite se za njeg svojim očnjacima. Čuvajte se novotarija, jer je svaka novotarija dalalet“, nema sumnje da je Omer, radijallahu anhu, jedan od pravovjernih halifa čiji je sunnet naređeno da slijedimo. U istom ovom hadisu je upozoreno na novotariju i podstaknuto na slijeđenje sunneta pravovjernih halifa što potvrđuje da je nespojivo da te halife dođu sa nečim u čemu ih ljudi slijede a da to bude novotarija. A ako uzmemo da je ta praksa klanjanja teravije 23 rekata uvedena poslije Omera, radijallahu anhu, onda je opet greška nazvati je novotarijom. Jer prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, sallallahu aleji ve sellem, i pitao ga kako se klanja noćni namaz. Odgovorio je: „Dva po dva (rekata), pa kada se uplašiš (da je blizu) sabaha, klanjaj vitre jedan rekat, time će tvoje klanjanje završiti neparnim brojem rekata“. (muttefekun alejhi) U ovom hadisu čovjek pita kako se klanja noćni namaz, a teravija je noćni namaz u Ramazanu, pa da je bilo zabranjeno klanjati više od 11 rekata, ili da je novotarija klanjati više od jedanaest, to bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, morao pojasniti. Pa tako po ovom hadisu sunnet je klanjati 20 rekata teravije, kao i manje ili više od toga. Ujedno ovaj hadis je odgovor na stav Albanija da nije dozovljeno klanjati teraviju sa više od 11 rekata.
A stav Sane'anija i Alabanija da je sunnet klanjati najviše 11 rekata, takođe se kosi sa gore spomenutim hadisom, a o tome će biti govora u narednom dijelu teksta.
Drugi opći stav učenjaka je da je teraviju najbolje klanjati 11 rekata a dozvoljeno je i sa više. Ovo je stav kojeg je Imam Malik uzeo za sebe (Šerhuz-zerkani 1/284), takođe Ibnul-Hemmam od hanefija smatra da je 11 rekata sunnet (Fethul-kadir 1/333), a od savremenih učenjaka na ovom stavu su El-Mu'allimi, s tim da on kaže 11 ili 13 rekata, Bin Baz i mnogi drugi.
Oni dokazuju svoj stav mnogim vjerodostojnim hadisima u kojima se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao noćni namaz 11 rekata. A hadis za koji smatraju da je jasan i nedvosmislen dokaz po ovom pitanju je ono što kaže Aiša, radijallahu anha, kada je upitana kakav je bio namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Ramazanu. Odgovorila je da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klanjao u Ramazanu niti van Ramazana više od 11 rekata. A da je dozvoljeno i više od toga dokaz je praksa selafa, tj. oni nisu ograničavali teraviju određenim brojem rekata. Sa druge strane, kažu da je teravija dobrovoljni namaz te u njemu ima širine.
Komentar: Ono što se može prigovoriti onima koji zastupaju ovo mišljenje je to što su dokazujući svoj stav uzeli dio hadisa a dio zanemarili. Jer u hadisima u kojima se opisuje noćni namaz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pored navođenja broja rekata koliko je klanjao bude opisan način kako ga je klanjao. To jest, klanjao bi jednu trećinu noći sa dugim kijamima (stajanjem), rukuima i sedždama. U nastavku hadisa u kojem Aiša, radijallahu anha, odgovara na pitanje kakav je bio noćni namaz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je došlo: „Klanjao bi četiri rekata, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, zatim bi klanjao još četiri, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, a zatim bi klanjao tri…“. Pa shodno dokazima kojim dokazuju svoj stav kod njih bi trebalo biti da je sunnet klanjati trećinu noći najviše 11 rekata sa dugim kijamom onako kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao. Sa druge strane, ovo bi bio sunnet ako se klanja sam a ne u džematu, jer to je uvećini bila praksa Allahov Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A one tri noći Ramazana koje je klanjao u džematu sa ashabima nije prenešeno koliko je rekata klanjao.
Treći opći stav učenjaka je da broj rekata teravije namaza nije šerijatski određen, nego da u tome ima širine, pa ko oduži kijam smanji broj rekata a ko skrati kijam poveća broj rekata. Po ovom stavu je sunnet i mustehab klanjati bilo koji broj rekata teravih namaza koji je prenešen od selefa (misli se na onih petnaest mišljenja prenesenih od selefa), a to se razlikuje od vremena, mjesta, džemata i džematlija.
Na ovom stavu su Imam Šafija, Imam Ahmed, Ibn Abdul-berr, Ibn Tejmija, Sujuti i mnogi savremeni učanjaci. Kaže Imam Šafija: „Vidio sam ljude kako klanjaju u Medini 39 rekata, a meni je draže 20, toliko klanjaju u Mekki. A u svemu ovome (broju rekata teravije) nema tjesnoće niti granice (određenog broja rekata) kod koje se mora stati, jer je teravija dobrovoljni namaz. Pa ako oduže kijam a smanje broj sedždi to je dobro, a ovo je meni draže, a ako povećaju broj ruku'a i sedždi i to je dobro“. Kaže Imam Ahmed, kada ga je Ishak ibn Mensur upitao koliko rekata se klanja teravija: „O tome ima oko 40 mišljenja, teravija je nafila (dobrovoljni namaz)“. Oba ova mišljenja prenosi Muhammed ibn Nasr El-Mervezi u knjizi Kijamu Ramadan. Kaže Ibn Abdul-berr: „Složni su učenjaci da noćni namaz nema određen broj rekata i da je on nafila (dobrovoljni namaz), pa onaj ko hoće oduži kijam i smanji broj rekata, a ko hoće poveća broj ruku'a i sedždi“. (El-Istizkar 5/244) Teravija je noćni namaz koji se klanja u mjesecu Ramazanu. Kaže Ibn Tejmije: „Onaj ko misli da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio da se teravija klanja određen broj rekata, da se taj broj ne smije povećati niti smanjiti, taj je pogriješio“. (Medžmu'ul-fetava 22/272) Na drugom mjestu kaže: „Odabran stav je da sve što je prenešeno o broju rekata travije (11 rekata, 13, 23 i 39) da je isparavno, kao što je zabilježeno od Imama Ahmeda. I da broj rekata teravije nije šerijatski određen, jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ga ograničio određenim brojem. Pa je tako povećanje ili smanjenje broja rekata teravije zavisno od dužine ili kratkoće kijama“. (Medžmu'ul-fetava 23/113) Kaže Sujuti: „U vjerodostojnim hadisima u kojima se podstiče i naređuje klanjanje teravije u Ramazanu nije određen broj rekata koliko se ona klanja…“. (El-Mesabih fi salatit-teravih str.14)
Osnovni dokaz sa kojim dokazuju svoj stav je hadis kojeg prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma. Došlo je u hadisu da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, sallallahu aleji ve sellem, i pitao ga kako se klanja noćni namaz. Odgovorio je: „Dva po dva (rekata), pa kada se uplašiš (da je blizu) sabaha, klanjaj vitre jedan rekat, time će tvoje klanjanje završiti neparnim brojem rekata“. (muttefekun alejhi) U ovom hadisu čovjek pita kako se klanja noćni namaz, a teravija je noćni namaz u Ramazanu, pa da se noćni namaz ili teravija klanjaju u određenom broju rekata to bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, morao pojasniti, jer je ovo momenat kada objašnjava šerijatske propise. Odgovor je bio dva po dva a onda završi sa jednim rekatom vitra. A odgovor ovom čovjeku predstavlja pojašnjenje čitavom Ummetu kako se klanja teravija ili noćni namaz. Pa tako ovaj hadis predstavlja najjači i najdirektniji dokaz u ovoj mes'eli.
Drugi dokaz sa kojim podupiru svoje mišljenje je stav selefa ovog Ummeta, tj. samo razilaženje učenjaka selefa na petnaestak ili po Imamu Ahmedu na 40 mišljenja po ovom pitanju, govori da su učenjaci selefa bili na tome da broj rekata teravije nije šerijatski određen, jer da je bio određen ne bi imali pravo da dolaze sa svojim mišljenjima (16 i vitre, 21 rekat, 24 i vitre, 20 rekata do dvadesete noći Ramazana a zatim 24 rekata do kraja Ramazana, 24 rekata do dvadesete noći Ramazana a zatim 28 rekata do kraja Ramazana, kao prethodno sa vitretom od 7 rekata, 34 i vitre, 38 i jedan rekat vitra, 41 rekat, 40 rekata i 7 vitre, 46 rekata i vitre 3) za koje apsolutno nema dokaza. Nego je svako od njih određivao taj broj shodno vremenu, mjestu, džematu i džematlijama, odnosno dužini ili kratkoći kijama.
A dokaz da je mustehab odužiti kijam su mnogi ajeti i hadisi. Kaže Uzvišeni: „Noću su malo spavali” (Ez-Zarijat 17), „Probdij noć, osim malog dijela; – polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, izgovaraj Kur’an pažljivo” (El-Muzemmil 2-4), „I u jednom dijelu noći radi Njega molitvu obavljaj, i dugo Ga noću hvali?“ (El-Insan 26), „Da li je onaj koji u noćnim časovima u molitvi vrijeme provodi, padajući licem na tle i stojeći, strahujući od onoga svijeta i nadajući se milosti Gospodara svoga…?“ (Ez-Zumer 9), „Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju” (Es-Sedžde 16). Svi ovi ajeti upućuju na vrijednost dugog kijama, a dugi kijam zahtijeva da se smanji broj rekata. Došlo je u hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn ‘Amr ibn El-‘As, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allahu je najdraži namaz namaz Davuda, alejhisselam, a najdrži post post Davuda, alejhisselam. On bi spavao pola noći, pa bi klanjao njenu trećinu, a onda bi spavao šestinu. A svaki drugi dan bi postio“. (muttefekun alejhi) Došlo je u hadisu kojeg bilježi Muslim (756): „Najbolji namaz je namaz dugog kijama“. Kaže Aiša, radijallahu anha, opisujući noćni namaz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Klanjao bi četiri rekata, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, zatim bi klanjao još četiri, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, a zatim bi klanjao tri…“. (muttefekun alejhi) U vjerodostojnim predajama su Huzejfe, Ibn Mes'ud, Ibn ‘Abbas i mnogi drugi ashabi, raijallahu anhum, opisali dužinu noćnog namaza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Sve ovo spomenuto ukazuje na vrijednost dugog kijama u noćnom namazu.
A od dokaza da je mustehab činiti što više sedždi su sljedeći hadisi: Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Rebi'ate ibn K'abu kada je zatražio da bude u njegovog društvu u Džennetu: „Zaposli sam sebe sa činjenjem mnogo sedždi“. (Muslim 489) Takođe kaže Sevbanu, radijallahu anhu: „Čini Allahu mnogo sedždi, jer nećeš učiniti Allahu nijednu sedždu a da te Allah neće zbog nje uzdignuti jednu deredžu i skinuti sa tebe jedan grijeh“. (Muslim 488)
Nakon svega izloženo i kazanog, odabrano mišljenje učenjaka o broju rekata teravije namaza je treći stav zbog snage dokaza na kojima zasnivaju svoj stav, a sa druge strane zbog podložnosti dokaza drugih stavova kritici i primjedbi. Taj stav je da broj rekata teravije namaza nije šerijatski određen, nego da u tome ima širine, pa ko oduži kijam smanji broj rekata a ko skrati kijam poveća broj rekata. Pa je tako sunnet i mustehab klanjati bilo koji broj rekata teravih namaza koji je prenešen od selefa (tj. onih petnaest mišljenja prenesenih od selefa), a to se razlikuje od vremena, mjesta, džemata i džematlija. A Allah zna najbolje.
Nakon ovog kratkog studija volio bih da uputim nekoliko napomena:
Oni koji napuštaju teraviju nakon osam ili deset klanjanih rekata, želeći time da slijede sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u klanjanju samo 11 rekata, trebali bi da se zapitaju da li tim postupkom zaista slijede sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Za koga se, u stvari, može reći da klanja teraviju namaz baš onako kako ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao? Odgovor: za onog koji klanja trećinu noći, čiji rekati su lijepi i dugi i koji klanja pojedinačno van džemata. Prema tome, onaj ko klanja u džematu, mnogo manje od trećine noći, osam ili deset kratkih i brzih rekata, zar može reći za sebe da klanja teraviju onako kako ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao i da slijedi sunnet? A ako misli da klanjajući osam ili deset rekata uz napuštanje džemata i mesdžida slijedi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u broju rekata, opet griješi. Jer sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je da se klanja sa imamom do kraja teravije. Dokaz za to je hadis u kojem je došlo da je Ebu Zerr, radijallahu anhu, pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je klanjao sa ashabima teraviju do pola noći, zašto ne klanja sa njima preostali dio noći? Odgovorio mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: „Ko klanja sa imamom sve do kraja namaza, broji mu se kao da je klanjao čitavu noć“ (Ebu Davud 1375, Tirmizi 806, Nesai 3/83, Ibn Madže 1327, Ahmed 5/159 i Ibn Huzejme 2206). Sa druge strane, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisao ovom Ummetu da klanjaju određen broj rekata teravije ili noćnog namaza, nego je odgovorio čovjeku koji ga je pitao kako se klanja noćni namaz riječima: „Dva po dva (rekata), pa kada se uplašiš (da je blizu) sabaha, klanjaj vitre jedan rekat“. (muttefekun alejhi) Izlaskom nakon osmog ili desetog rekata zbunjuju se ostale džematlije, a da ne govorimo o dizanju glasova, neredu u safovima i općoj zbrci koja nastane.
A cijenjeni učenjaci koji su iznijeli stav da je sunnet klanjati teraviju 11 rekata i da nije dozvoljeno više od toga, ili da je klanjanje 20 rekata novotarija, oni imaju nagradu kod Allaha za svoj uloženi trud u idžtihadu, svejedno pogodili ili promašili. Ali nema sumnje da su ovi stavovi čudni i strani. Pa kako to da selef ovog Ummeta koji je više od nas volio i primjenjivao sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije ustrajavao i bio gorljiv u klanjanju teravije 11 rekata, niti je zabranjivao da se klanja više od toga niti to smatrao novotarijom. Nego baš obrnuto, klanjali su više od 11 rekata i smatali da je to sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zar nismo mi oni koji slijede Kur'an i Sunnet onako kako ih je shvatio selef ovog Ummeta, pa ako je tako zašto se suprostavljamo selefu u ovoj mes'eli?
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeIma li neki sunnet u vezi seksualnog odnosa sa suprugom?
Hvala pripada Allahu. Da, upravu ste, islam nas podučava svemu i donio je sva dobra učenja po pitanju ljudskog života, vjere, života i smrti, jer je to vjera Uzvišenog Allaha. Spolni odnosi su od važnijih pitanja u životu koje je islam došao da pojasni i da odredi dolično ponašanje i propise koji toviše
Hvala pripada Allahu. Da, upravu ste, islam nas podučava svemu i donio je sva dobra učenja po pitanju ljudskog života, vjere, života i smrti, jer je to vjera Uzvišenog Allaha. Spolni odnosi su od važnijih pitanja u životu koje je islam došao da pojasni i da odredi dolično ponašanje i propise koji to uzdižu iznad stepena pukog životinjskog nagona i tjelesnih strasti. Islam to veže sa vjerskim ciljem, zikrom, i sa ispravnim ophođenjem prilikom toga, koji to uzdiže na stepen obožavanja zbog kojeg će musliman biti nagrađen. Ovo objašnjava sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ibn Kajjim, rahimehullahu te’ala, je rekao u svojoj knjizi Zadu-l-Me’ad:
“Što se tiče spolnog odnosa, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je došao sa najboljom uputom, u kojoj život može biti sačuvan i ljudi mogu naći zadovoljstvo i uživanje, i može ispuniti svrhu zbog koje je stvoren, jer spolni odnos je stvoren zbog tri osnovne svrhe:
• Očuvanje i produženje ljudske vreste, sve dok ne dosegnu broj duša koje je Allah odredio da će biti stvorene na ovom svijetu.
• Izbacivanje vode (sperme) koja može prouzrokovati štetu tijelu ako bude suzdržana.
• Ispunjivanje tjelesnih strasti i uživanje u tjelesnim zadovoljstvima. Ovo samo je stvar koja će biti prisutna u Džennetu, jer tamo neće biti rađanja djece, i neće biti suzdržavanja (sperme) koje mora biti olakšano ejakulacijom.
Najbolji doktori tvrde da je spolni odnos jedan od načina očuvanja dobrog zdravlja.” Et-Tibb En-Nebevi, 249.
Također je, rahimehullahu te’ala, rekao: “I on njegovih koristi jeste što pomaže obaranju pogleda, donosi samokontrolu, omogućuje osobi da se kloni zabranjenih stvari, a sve ove stvari postiže i supruga, također. Donosi korist čovjeku u pogledu ovog i onog svijeta, a također i supruzi. Zbog toga je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, praktikovao često da ima odnos sa svojim suprugama, i rekao je: ‘Od vašeg dunjaluka, učinjeno mi je najdražim: žene i mirisi.‘ (Ahmed, 3/128; Nesai, 7/61; Hakim ga je ocijenio kao sahih)
I Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘O skupino mladića, ko god od vas može da si priušti da se oženi, neka to uradi, jer će mu to pomoći da obara pogled i čuva čednost. A ko god nije u stanju da se ženi, neka posti, jer će mu post biti štit.’ (Buharija, 9/92; Muslim, 1400)” Et-Tibb En-Nebevi, 251.
Od bitnijih stvari na koje treba obratiti pažnju prilikom spolnog odnosa:
1. Treba imati iskren nijet da se to čini Allaha radi. Čovjek treba nanijetiti da time želi sačuvati sebe i svoju suprugu od zabranjenih stvari, da se time poveća broj muslimana i također da im se uzdigne stepen, jer u brojnosti je čast i ponos. Treba imati na umu da čovjek biva nagrađen za ovo, čak iako je u tome zadovoljstvo i uživanje. Prenosi se od Ebu Zerra da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U spolnom odnosu svakog od vas ima nagradu (tj. kada ima odnos sa svojom suprugom).” Oni su rekli: “O Allahov Poslaniče, imamo nagradu kada ispunjvamo svoje strasti?” On je rekao: “A zar ne znate, da kada bi to učinili na zabranjen način, bili bi za to kažnjeni? Pa tako ako to neko uradi na dozvoljen način, biva nagrađen.” (Muslim, 720)
Ovo je velika blagodat od Allaha prema ovom ummetu, hvaljen neka je Allah koji nas je učinio od njih.
2. Odnos treba propratiti sa lijepim riječima, razdraganošću i poljupcipa. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, igrao bi se sa svojim ženama i ljubio bi ih.
3. Kada čovjek hoće da ima odnos sa svojom suprugom, neka kaže: “Bismillah, Allahumme, džennibne-š-ejtan ve džennibi-š-šejtan ma razaktena. (Sa Allahovim imenom, Allahu moj, sačuvaj nas od šejtana i sačuvaj od šejtana ono čime nas opskrbiš (djecu)).” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “<em
4. Dozvoljeno je mužu da ima donos sa svojom suprugom u njenu rodnicu na koji god način želi, sprijeda ili sa zadnje strane, pod uslovom da je u rodnicu, a to je mjesto iz kojeg se dijete rađa. Allah kaže: “Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite (prilikom odnosa, sve dok nije u analni otvor) kako hoćete.” (Prijevod značenja El-Bekare, 2:223) Džabir ibn Abdullah, radijallahu anh, je rekao: “Jevreji su govorili ako čovjek ima odnos sa svojom ženom sa zadnje strane, dijete će imati ukošene oči. Onda je objavljen ajet: ‘Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite (prilikom odnosa, sve dok nije u analni otvor) kako hoćete.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Sprijeda ili sa zadnje strane, sve dok je u rodnicu.‘” (Buharija, 8/154; Muslim, 4/156)
5. Nije dozvoljeno mužu, ni pod bilo kojim okolnostima da ima odnos sa suprugom u analni otvor, Allah kaže: “Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite (prilikom odnosa, sve dok nije u analni otvor) kako hoćete.” A Poznato je da je mjesto ‘sijanja’ rodnica, to je ono mjesto koje poslije odnosa u njega čovjek se nada djetetu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Proklet je onaj ko ima odnos sa svojom suprugom u analni otvor.” (Zabilježio Ibn ‘Adijj, 1/211; šejh Albani ga je ocijenio kao sahih u Adab el-Zefaf, 105)
To je zato jer to (odnos u analni otvor) se suprostavlja fitri (prirodi čovjeka) i to je djelo koje je odbojno onima koji imaju čistu ljudsku prirodu; to je također način u kojem žena ne dobiva svoj udio u zadovoljstvu; i analni otvor je mjesto prljavštine i nečistoće – i postoje i drugi razlozi koji potvrđju činjenicu da je ovo djelo zabranjeno. Za više informacija pogledajte pitanje pod brojem 1103.
6. Ako muž ima odnos sa svojom suprugom i želi da ga ponovi, treba uzeti abdest, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ako neko od vas ima odnos sa svojom suprugom, pa želi da ga ponovi, neka između toga uzme abdest, jer mu to daje snage da to ponovi.” (Muslim, 1/171) Preporučeno je, nije obavezno; da uzme gusl između ta dva čina, to je bolje, zbog hadisa Ebu Rafi’a koji je rekao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obišao svoje žene u jednom danu i kod svake se okupao. Onda je (Ebu Rafi’a) rekao: “O Allahov Poslaniče zašto se nisi samo jednom okupao?” On je odgovorio: “Ovo je urednije, bolje i čišće.” (Ebu Davud i Nesai, 1/79)
7. Jedno ili oba supružnika moraju uzeti gusl u sljedećim situacijama:
Kada se dva “dijela koja se obrezuju” dodirnu, zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada se dva obrezana dijela sretnu (u drugoj predaji: kada se dodirnu), kupanje (gusl) postaje obavezno.” (Ahmed; Muslim, 526) Ovo kupanje je obavezno došlo do ejakulacije (izbacivanja sperme) ili ne. Dodirivanje obrezanih dijelova znači da glavić ili vrh penisa uđe u rodnicu; ne misli se na puko dodirivanje.
Izbacivanje sperme, čak i ako ne dođe do dodira između splovila supružnika, zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Voda je za vodu (tj. voda (kupanje) je obavezna kada dođe do izbacivanja vode (sperme)).” (Muslim, 1/269)
Begavi kaže u Šerhu-s-Sunneh (2/9): “Gusl zbog dženabeta (stanje šerijatske nečistoće koja dolazi poslije izbacivanja sperme) je obaveza u bilo koja od ova dva slučaja: kada vrh penisa uđe u rodnicu, ili kada dođe do izbacivanja sjemena bilo da se radi o muškarcu ili ženi.” Za više informacija o gusulu i njegovom propisu u šerijatu, pogledajte pitanje pod brojem 415. Dozvoljeno je mužu i supruzi da uzimaju gusl zajedno na jednom mjestu, čak i ako gledaju jedno u drugo, zbog hadisa Aiše, radijallahu anha, koja je rekla: “Allahov Poslanika i ja smo se kupali iz jedne posude; narede smo uzimali šakama vodu iz posude, a on bi uzimao više od mene pa bi govorila: ‘Ostavi i meni, ostavi i meni.‘” I kaže da su oboje bili džunupi (u stanju džunupluka). (Buharija i Muslim)
8. Dozvoljeno je osobi koja mora uzeti gusul da spava i odgodi gusl do namaskog vremena, ali mu je zasigurno pohvalno da uzme abdest prije spavanja, zbog hadisa Omera, radijallahu anh, koji kaže da je upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li neko od nas može spavati kada je džunup? Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: “Da, ali neka uzme abdest ako hoće.” (Ibn Hibban, 232)
9. Zabranjeno je čovjeku da ima odnos sa svojom ženom kada ima menstrualni ciklus, jer Allah kaže: “I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: “To je neprijatnost.” Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju (kada se okupaju od hajza). A kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio (da imate odnos sa njima na koji god način hoćete sve dok je u rodnicu). – Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste.” (Prijevod značenja El-Bekare, 2:222)
Čovjek koji imadne odnos sa svojom ženom dok ima hajz mora dati dinar ili pola dinara sadake, kao što je došlo u hadisa u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to naredio čovjeku kada ga je upitao o ovome. Predaju su zabilježili autori Sunnena, a šejh Albani je ocijenio je kao sahih u Adab el-Zefaf, 122. Ali je dozvoljeno mužu da se naslađuje svojom ženom dok je ona u hajzu bez da imaju spolni odnos, zbog hadisa Aiše, radijallahu anha, u kome kaže: “Allahov Poslanik, bi rekao nekoj od nas, kada ima hajz da pokrije svoje spolni organ, a onda bi njen muž legao sa njom.” (Buharija i Muslim)
10. Dozvoljeno je mužu da čini ‘azl (da povlači svoj polni organ iz rodnice supruge prije nego izbaci sjeme) ako ne želi imati djecu; na osnovu toga dozvoljeno mu je da koristi kondome – ako se i supruga slaže sa time, jer i ona ima pravo na zadovoljstvo i na djecu. Dokaz za ovo je u hadisu Džabira ibn Abdullaha, radijallahu anh, koji je rekao: “Mi smo činili ‘azl za vrijeme Poslanika. Allahov Poslanik je čuo za to i nije nam to zabranio.” (Buharija, 9/250; Muslim, 4/160)
Ali je bolje da se ne radi ništa od navedenog, zbog nekoliko razloga, uključujući činjenicu da to uskraćuje ili smanjuje zadovoljstvo supruge; i poništava jednu od svrha braka, a to je da se poveća broj potomaka, kao što je spomenuto iznad.
11. Nije dozvoljeno nijednom supružniku da širi tajne u vezi onoga što se događau njihovom privatnom životu; uistinu, ovo je jedna o najogavnijih stvari. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Od najgorih ljudi kod Allaha na Sudnjem danu će biti čovjek koji dođe svojoj supruzi i ima odnos sa njom, a onda širi njene tajne.” (Muslim, 4/157)
Prenosi se od Esme bint Jezid da je bila sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a kod njega su sjedjeli i muškarci i žene, a onda je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zar da neki muškarac priča o onome što radi sa svojom suprugom? Zar da supruga priča drugima šta radi sa svojim mužem?” Ljudi su šutjeli i nisu odgovarali. Ona (Esma) je rekla: “Da, o Allahov Poslaniče, one to govore, i oni to govore.” On je rekao: “Ne radite to. To je kao kada se šejtan sretne sa šejtanicom na putu i ima odnos sa njom dok drugi gledaju.” (Ebu Davud, 1/339; šejh Albani ga je ocijenio kao sahih u Adab el-Zefaf, 143)
Ovo je ono što smo uspjeli spomenuti o edebu spolnog odnosa. Hvaljen neka je Allah koji nas je uputio Svojoj vjeri i njenim uzvišenim manirima. Hvaljen neka je Allah koji nam je ukazao na najbolje ovog i onog svijeta. I neka je Allahov selam na Poslanika.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/5560
Preveo: Redžo Muratović
Vidi manjehttp://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com
Da li boja kože i fizički izgled mogu biti mjerilo vrijednosti u Islamu?
Zahvala pripada Allahu. Fizička ljepota se ne smatra mjerilom vrednovanja ljudi u islamu. Mjerilo na čijim osnovama se zasniva razlikovanje ljudi jeste bogobojaznost. Uzvišeni kaže: “O ljudi Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugviše
Zahvala pripada Allahu. Fizička ljepota se ne smatra mjerilom vrednovanja ljudi u islamu. Mjerilo na čijim osnovama se zasniva razlikovanje ljudi jeste bogobojaznost. Uzvišeni kaže: “O ljudi Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (El-Hudžurat, 13.)
Zato je Šerijat došao s ispravkom principa ophođenja koji se zasniva na formama, pojavama, a koji zaboravlja odnos koji je Allah dž.š. propisao, a on je bogogobojaznost. Postoje mnogi hadisi o tome, a evo nekih:
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s. rekao: “Allah ne gleda u vaše likove niti vaše imetke, ali gleda u vaša srca i vaša djela.”
Prenosi se od Ebu Zerra, r.a., koji kaže: “Ja i jedan čovjek smo se sporječkali. Njegova majka je bila nearapkinja, te sam mu zbog toga prigovorio. On je to spomenuo Poslaniku, s.a.v.s. koji me je upitao: ‘Jesi li ti uvrijedio tog i tog čovjeka? ‘ Odgovorio sam: ‘Da’ a on me ponovo upita: ‘Povrijedio si njegovu majku? ‘ ‘Da’ odgovorih mu, a on mi tada reče: “Ti si čovjek u kome ima još džahilijeta.”(Buhari i Muslim)
U drugoj predaji stoji: “Rekao sam mu: ‘O sine crnkinje!”‘ Poslanikove, s.a.v.s. riječi: “U tebi je poganstvo”, znače da je u njemu ostala jedna od osobina paganstva.
Sehl ibn Sa’d es-Sa’idi veli: “Neki je čovjek prošao pored Poslanika, s.a.v.s. te on upita čovjeka koji je pored njega sjedio: ‘Šta misliš o ovome? ‘On odgovori: ‘Ovo je jedan od najuglednijih ljudi. On je, tako mi Allaha, toliko poštovan da kad bi neku zaručio, ona bi pristala, a ako bi se za nekog zalagao, to bi se uzimalo u obzir.‘
Poslanik, s.a.v.s. je šutio, a zatim je došao drugi čovjek, te on ponovo upita onog čovjeka: ‘A šta misliš o ovom čovjeku? ‘On odgovori: ‘Allahov Poslaniče, ovaj spada među siromahe. Ako bi neku zaručio, ne bi pristala na brak, ako bi se za nekog zauzimao, to se ne bi uzimalo u obzir, a ako bi šta rekao i predložio, ne bi se osvrtalo na to.’ Poslanik, s.a.v.s. reče: ‘Ovaj je bolji od prepune zemlje onakvih.” (Buhari)
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s. rekao: “lli će se ljudi prestati hvalisati svojim očevima, koji su džehenemsko gorivo, ili će kod Allaha biti bezvrijedniji od insekta koji svojim nosom valja izmet. Allah je od vas otklonio pagansko oboljenje koje ističe svoje pretke. Ljudi su bogobojazni vjernici ili nesretni grešnici. Svi ljudi su djeca Ademova, a Adem je stvoren od zemlje.” (Tirmizi)
Svi ovi hadisi ukazuju na to da boja ili izgled nisu osnov prestiža, razlikovanja i veličanja. Dužnost je muslimanu da bude sa bogobojaznima i dobrima.
Amr ibn el-As, r.a., prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s. kako glasno govori: “Moj zaštitnik je Allah i dobri vjernici.” (Buhari i Muslim)
Što se tiče ophođenj a prema djeci, potrebno je biti pravedan i ne vrednovati jedne nad drugima, pa makar jedno dijete bilo bolje prema roditeljima od druge djece. Šta tek onda reći kad je uzrok vrednovanja boja kože djeteta ili boja očiju!? Tako mi Allaha, to je jedan od velikih grijeha i nepravda golema! Dužnost roditelja je da se boje Allaha u postupcima prema svojoj djeci i da budu pravedni prema njima. U hadisu, koji se prenosi u oba Sahiha od En-Nu’mana ibn Bešira, r.a., Poslanik, s.a.v.s. kaže: “Bojte se Allaha i budite pravedni prema vašoj djeci!”
Razlika u vrednovanju djece pobuđuje zavist i mržnju među njima. Molimo Allaha za selamet. Allah najbolje zna i neka su salavat i selam na poslanika Muhammeda.
Šejh Muhammed Salih el-Munedždžid
(Fetva br.: 13993)
preuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Vidi manjeKako ispravno vjerovati u meleke?
Vjerovanje u meleke jedan je od šest imanskih šarta bez kojih čovjek ne može biti vjernik. Ko ne vjeruje u jedan od njih, takav se ne smatra vjernikom. To su: vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i u Allahovo određenje sudbine, bilo dobro ili loše. Meleki spadaju u alemviše
Vjerovanje u meleke jedan je od šest imanskih šarta bez kojih čovjek ne može biti vjernik. Ko ne vjeruje u jedan od njih, takav se ne smatra vjernikom. To su: vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i u Allahovo određenje sudbine, bilo dobro ili loše. Meleki spadaju u alemul-gajb – nevidljivi svijet, koji ne vidimo. Allah, dž. š., obavještava nas o njima na mnogo mjesta u Svojoj Knjizi, jezikom Svoga Poslanika. Sada ćemo navesti nekoliko pouzdanih informacija i sigurnih vijesti o melekima koje će vjernicima pomoći da dobiju ispravnu predstavu o ovom pitanju i da spoznaju veličinu Gospodara i veličinu ove vjere koja nam je dala informacije o melekima.
Od čega su stvoreni meleki
Meleki su stvoreni od svjetlosti, kao što Aiša, r. a., prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Meleki su stvoreni od svjetlosti, džini od plamena vatre, a Adem (čovjek) od onoga što vam je opisano.” (Muslim, br. 2996)
Kada su stvoreni
Ne posjedujemo precizno znanje o vremenu njihovog stvaranja, jer nema dokaza u Kur’anu ili hadisu koji na to ukazuje, ali su sigurno stvoreni prije nego što je stvoren čovjek. Na to nam ukazuje Kur’an: “A kada Gospodar tvoj reče melekima: ‘Ja ću na Zemlji namjesnika stvoriti.’” (El-Bekara, 30) Allah, dž. š., obavještava ih o namjeri da će stvoriti čovjeka, što ukazuje na to da su oni bili stvoreni prije čovjeka.
Veličina stvaranja meleka
Allah, dž. š., o melekima, čuvarima Vatre kaže: “O, vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.” (Et-Tahrim, 6) Apsolutno najveći od meleka jeste Džibril, alejhis-selam, u čijem se opisu kaže: Prenosi se od Abdullaha b. Mesuda da je rekao: “Allahov Poslanik, ﷺ, vidio je Džibrila u njegovom pravom liku. Imao je šest stotina krila, a svako od njih zaklanjalo je horizont. Sa krila su mu otpadali takvi ukrasi, biseri i safiri koje samo Allah poznaje.” (Bilježi Ahmed, a Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, 1/47, kaže da mu je sened dobar) Poslanik, ﷺ, opisujući Džibrila, kaže: “Vidio sam ga kako se spušta sa nebesa, dok veličina njegove figure zaklanja prostor između neba i Zemlje.” (Muslim, br. 117)
Među ogromne meleke spadaju i nosioci Arša. U njihovom se opisu kaže: Prenosi se od Džabira b. Abdullaha da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Dozvoljeno mi je da govorim o jednom od Allahovih meleka koji nose Arš. Udaljenost između resice njegovog uha i ramena iznosi koliko se pređe razdaljina od sedam stotina godina.” (Ebu Davud) Uzvišeni Allah kaže: “Hvaljen neka je Allah, Stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke sa po dva, tri i četiri krila čini izaslanicima; On onome što stvara dodaje što hoće, On, uistinu, sve može.” (Fatir, 1)
Ljepota meleka
Uzvišeni ovako opisuje Džibrila, alejhis-selam: “Uči ga jedan ogromne snage, lijepog izgleda, koji se pojavio u liku svome.” (En-Nedžm, 5–6) Za riječ “zu mirretin” Ibn Abbas kaže da znači “lijepog izgleda”, a Katada da znači “visok i lijep”. Kod svih ljudi općeprihvaćen opis za meleke jeste da su oni lijepi, te zato lijepog čovjeka porede sa melekom. Tako su žene za Jusufa, alejhis-selam, rekle: “A kad ga one ugledaše, zadiviše se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se porezaše: ‘Bože, Bože!’, uskliknuše, ‘ovo nije čovjek, ovo je melek plemenit!’” (Jusuf, 31)
Meleki se razlikuju po veličini
Nisu svi meleki na istom stepenu kad je u pitanju veličina, nego se razlikuju, kao što se razlikuju i po vrijednosti. Najbolji su oni koju su bili prisutni na Bedru, kao što se to spominje u hadisu koji Muaz b. Rifaa b. Rafi’ ez-Zureki prenosi od svoga oca koji je bio na Bedru i koji kazuje: “Džibril je došao Poslaniku, ﷺ, i upitao ga: ‘Kakvim smatrate učesnike Bedra?’ On mu je odgovorio: ‘Smatramo da su od najboljih muslimana’, ili je rekao nešto slično tome. On mu tada reče: ‘Takvi su i oni od meleka koji su bili na Bedru.’” (Buhari, br. 3992)
Meleki ne jedu i ne piju
Na ovo upućuje događaj sa Ibrahimom, alejhis-selam, i melekima koji su mu bili u gostima. Allah, dž. š., kaže: “I on neprimjetno ode ukućanima svojim i donese debelo tele i primače im ga: ‘Zar nećete da jedete?’, upita, osjetivši od njih u duši zebnju. ‘Ne boj se!’, rekoše, i obradovaše ga dječakom koji će učen biti.” (Ez-Zarijat, 26–28) U drugom ajetu kaže: “A kad vidje da ga se ruke njihove ne dotiču, on osjeti da nisu gosti i obuze ga neka zebnja od njih. ‘Ti se ne boj!’, rekoše oni, ‘Mi smo Lutovom narodu poslani.’” (Hud, 70)
Nikad im ne dosadi i ne umore se od ibadeta i zikra
Uzvišeni kaže: “Hvale Ga noću i danju, ne malaksavaju.” (El-Enbija, 20) U drugom ajetu kaže: “Pa, oni koji su kod Gospodara tvoga hvale Ga i noću i danju i ne dosađuju se.” (Fussilet, 38)
Brojnost meleka
Meleka ima mnogo i njihov broj zna samo Allah, dž. š. Poslanik, ﷺ, u opisu Bejtul-Ma‘mura na sedmom nebu, kaže: “Pokazan mi je Bejtul-Ma‘mur, pa sam upitao Džibrila šta je to, a on mi odgovori: ‘Ovo je Bejtul-Ma‘mur u kojem svaki dan klanja sedamdeset hiljada meleka, kad izađu više se ne vraćaju.’ (Buhari, br. 3207) Prenosi se od Abdullaha da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Tada će se pokazati Džehennem koji će imati sedamdeset hiljada uzda, uz svaku uzdu bit će sedamdeset hiljada meleka koji će ga obuzdavati.” (Muslim, br. 2842)
Imena meleka
Meleki imaju svoja imena, ali mi ih znamo vrlo malo. U one koji su nazvani imenom moramo tako vjerovati, a u ostale vjerujemo generalno, što ulazi u opće vjerovanje u meleke. Od imena meleka koja znamo jesu sljedeća:
• Džibril i Mikail: “Reci: ‘Ko je neprijatelj Džibrilu?, a on, Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur’an, koji potvrđuje ono prije objavljeno, kao putokaz i radosnu vijest vjernicima.’ Ko je neprijatelj Allahu i melekima Njegovim i poslanicima Njegovim i Džibrilu i Mikailu, pa, Allah je, doista, neprijatelj onima koji neće da vjeruju.” (El-Bekara, 97–98)
• Israfil: Od Ebu Seleme b. Abdurrahmana b. Avfa prenosi se da je rekao: “Pitao sam Aišu šta je Poslanik, ﷺ, učio na početku namaza kada bi noću ustajao da klanja, a ona je odgovorila: ‘Kada bi noću ustajao da klanja, na početku bi učio: Gospodaru moj, Gospodaru Džibrila, Mikaila i Israfila, Stvoritelju nebesa i Zemlje, Poznavaocu nevidljivog i vidljivog, Ti ćeš presuditi Svojim robovima u onome u čemu su se razilazili. Uputi me Pravim putem tamo gdje su se ljudi razišli, Ti Pravim putem upućuješ koga hoćeš.’” (Muslim, br. 270)
• Malik je čuvar u Džehennemu. Uzvišeni kaže: “Oni će dozivati: ‘O, Malik! Neka Gospodar tvoj učini da umremo…’” (Ez-Zuhruf, 77)
• Munkir i Nekir: Od Ebu Hurejre prenosi se da je Poslanik, ﷺ, rekao: ‘Kada se ukopa mejit (ili je rekao: neko od vas), dođu mu dva modro-crna meleka. Prvi se zove Munkir, a drugi Nekir. Oni će upitati mejita: ‘Šta si vjerovao u pogledu ovoga čovjeka?’ On će odgovoriti ono što je i smatrao: ‘On je Allahov rob i poslanik. Ešhedu en la ilahe illallah ve enne Muhammeden abduhu ve resuluh.’ Oni će mu tada kazati: ‘Znali smo da ćeš tako reći.’ Tada će mu se kabur proširiti sedamdeset puta sedamdeset aršina i bit će mu osvijetljen. Bit će mu rečeno da spava. On će tražiti da se vrati svojoj porodici i obavijesti ih (svom stanju). Meleki će mu reći: ‘Spavaj kao što spava mladoženja kojeg budi njemu najdraža osoba.’ Tako će biti sve dok ga Allah ne proživi iz tog njegovog počivališta. Ako bude munafik, reći će: ‘Čuo sam ljude da nešto govore, pa sam i ja tako govorio, ne znam…’ Oni će tada reći: ‘Znali smo da ćeš tako kazati.’ Zemlji će biti rečeno da ga stijesni, pa će ga stijesniti, a rebra će mu ući jedna u druga. Tako će biti kažnjavan sve dok ga Allah ne proživi iz njegovog počivališta.’” (Tirmizi, br. 1071. Ebu Isa kaže: “Hadis je hasen-garib.” U djelu Sahihul-džamia ocijenjen je kao hasen, broj 724)
• Harut i Marut: Allah, dž. š., kaže: “I onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka Harutu i Marutu, u Babilonu.” (El-Bekara, 102) Postoje i drugi meleki: “A vojske Gospodara tvoga samo On zna. To je ljudima samo opomena.” (El-Muddessir, 31)
Sposobnosti meleka
Meleki imaju velike sposobnosti koje im je Allah, dž. š., podario. Neke od njih jesu sljedeće:
Sposobnost poprimanja različitih oblika
Allah, dž. š., dao je melekima sposobnost preobražavanja u likove koji nisu njihovi. Allah, dž. š., poslao je Merjemi Džibrila u liku čovjeka. Uzvišeni kaže: “Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca.” (Merjem, 17) Ibrahimu, alejhis-selam, došli su meleki u ljudskom obliku, a on to nije znao dok ga oni o tome nisu obavijestili. Također su došli Lutu, alejhis-selam, u liku mladića lijepog lica.
Džibril, alejhis-selam, dolazio je Poslaniku, ﷺ, u različitim oblicima. Nekad je dolazio u liku Dihje Kelbija, koji je bio ashab lijepog izgleda, a ponekad u liku beduina. Ashabi su ga vidjeli u ljudskom obliku, kao što to Buhari i Muslim bilježe od Omera b. Hattaba da je rekao: “Dok smo jednog dana bili sa Poslanikom, ﷺ, pojavi se čovjek izrazito bijele odjeće i crne kose. Na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja i niko ga od nas nije poznavao. Sjeo je do Poslanika, ﷺ, svoja je koljena prislonio uz njegova, a dlanove stavio na svoja stegna. Rekao je: ‘Muhammede, obavijesti me o islamu…’” (Muslim, br. 8) Postoje i drugi, mnogobrojni hadisi koji ukazuju na to da meleki mogu poprimiti ljudske likove, kao što je hadis o čovjeku koji je ubio stotinu ljudi. U njemu se kaže: “Došao im je melek u ljudskom liku.” Takav je i hadis o gubavcu, šugavom i slijepom.
Brzina meleka
Najveća brzina koju ljudi danas poznaju jeste brzina svjetlosti. Brzina meleka je mnogo veća, jer čim bi neko postavio pitanje Poslaniku, ﷺ, Džibril bi došao sa odgovorom od Gospodara.
Dužnosti meleka
Neki od njih zaduženi su prenošenjem Objave od Allaha do Njegovih poslanika. To je posao Ruhul-Emina, Džibrila, alejhis-selam. Uzvišeni Allah kaže: “Ko je neprijatelj Džibrilu?, a on, Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur’an.” (El-Bekara, 97) Na drugom mjestu Allah kaže: “Donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje, da opominješ.” (Eš-Šuara, 193–194) Neki od njh zaduženi su za kišu i njeno usmjeravanje tamo gdje Allah hoće. To je posao Mikaila, alejhis-selam. On ima pomoćnike koji rade ono što im on naredi, shodno Allahovim naredbama. Oni, također, usmjeravaju vjetar i oblake onako kako to Allah hoće.
Neki od njih zaduženi su za puhanje u Sur. To je posao Israfila. (Sur je nešto poput roga u koji će Israfil puhnuti kako bi najavio Sudnji dan.) Neki od njih zaduženi su za uzimanje duša. To su Melekul-mevt i njegovi pomoćnici. Uzvišeni kaže: “Reci: ‘Melek smrti, koji vam je zato određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.’” (Es-Sedžda, 11) On se u vjerodostojnim hadisima ne naziva Azrail. Neki od meleka zaduženi su da čuvaju čovjeka u svemu što radi, dok je budan i dok spava, odnosno u svim situacijama. To su Muakkibat, o kojima Allah, dž. š., kaže: “Za Njega je jednak od vas onaj koji tiho govori i onaj koji to glasno čini, onaj koji se noću skriva i onaj koji po danu hodi. Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega, po Allahovom naređenju nad njim bdiju. Allah neće izmijeniti situaciju jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitnika.” (Er-Ra‘d, 10–11)
Neki meleki zaduženi su bilježenjem čovjekovih djela, bila dobra ili loša. To su Kiramun-katibun. Na njih se odnose Allahove riječi: “I šalje vam čuvare.” (El-En‘am, 61) Uzvišeni, također, kaže: “Zar oni misle da Mi ne čujemo šta oni nasamo razgovaraju i kako se među sobom dogovaraju? Čujemo Mi, a izaslanici Naši, koji su uz njih, zapisuju.” (Ez-Zuhruf, 80) Na drugom mjestu Allah, dž. š., kaže: “Kad se dvojica sastanu i sjednu jedan s desne, a drugi s lijeve strane, on ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.” (Kaf, 17–18) U 10. i 11. ajetu sure El-Infitar, Allah kaže: “A nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari.”
Neki od meleka zaduženi su za ispitivanje u kaburu. To su Munkir i Nekir. Od Ebu Hurejre, r. a., prenosi se da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Kada se mejit (ili je rekao: neko od vas) ukopa, dođu mu dva modro-crna meleka. Jedan se zove Munkir, a drugi Nekir. Reći će: ‘Šta si govorio o ovom čovjeku…’” (već smo navodili ovaj hadis). Neki od meleka su čuvari Dženneta. Allah, dž. š., kaže: “A oni koji su se Gospodara svoga bojali u povorkama će u Džennet biti povedeni, a kad do njega dođu, a kapije njegove već širom otvorene, čuvari njegovi će im reći: ‘Mir vama, od grijeha ste čisti, zato uđite u nj, u njemu ćete vječno boraviti!’” (Ez-Zumer, 73)
Neki od njih su čuvari Džehennema. Oni se zovu zebanije i ima ih devetnaest glavnih, a Malik, alejhis-selam, im je na čelu. Uzvišeni kaže: “Oni koji nisu vjerovali u gomilama će u Džehennem biti natjerani, i kad do njega dođu, kapije njegove će se pootvarati i čuvari njegovi će ih upitati: ‘Zar vam nisu dolazili vaši poslanici, koji su vam ajete Gospodara vašeg kazivali i opominjali vas da ćete ovaj vaš Dan doživjeti?’ ‘Jesu’, reći će oni, ‘ali, još je davno određeno da će nevjernici kažnjeni biti.’” (Ez-Zumer, 71) U drugom ajetu kaže: “Pa neka on pozove društvo svoje. Mi ćemo pozvati zebanije.” (El-Alek, 17–18) Također kaže: “A znaš li šta je Sekar? Ništa on neće poštedjeti, kože će crnim učiniti, nad njim su devetnaesterica.” (El-Muddessir, 27–30) U u 77. ajetu sure Ez-Zuhruf kaže se: “Oni će dozivati: ‘O, Malik! Neka Gospodar tvoj učini da umremo!’, a On će reći: ‘Vi ćete tu vječno ostati!’”
Neki od meleka zaduženi su za plod u maternici, kao što se navodi u hadisu koji prenosi Ibn Mesud: “Pričao nam je Božiji Poslanik, ﷺ, a on je onaj koji govori istinu i kome se vjeruje: ‘Stvaranje čovjeka biva u utrobi njegove majke četrdeset dana, zatim bude toliko isto vremena aleka (zakvačak), zatim bude toliko isto vremena kao komad mesa (mudga), zatim Allah, dž. š., pošalje meleka, pa mu udahne dušu. Tom meleku naredi se da zapiše četiri odredbe: nafaku – opskrbu (djeteta), kraj života (tj. koliko će živjeti) i njegov posao i da li je (u pogledu drugog svijeta) sretan ili nesretan. Pa, tako mi Allaha, osim kojeg nema drugog – jedan čovjek radi djela koja vode u Džennet sve dotle dok između njega i Dženneta ne bude lakat prostora, pa ga pretekne ono što mu je zapisano i počne činiti djela koja vode u Vatru, pa uđe u nju; drugi čovjek radi djela koja vode u Vatru sve dotle dok između njega i Vatre ne bude lakat prostora, pa ga pretekne ono što mu je zapisano, pa počne činiti djela koja vode u Džennet, pa uđe u Džennet.”
Neki od meleka su nosioci Arša. Allah, dž. š., o njima kaže: “Meleki koji drže Prijesto i oni koji su oko njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Nj i mole se da budu oprošteni grijesi vjernicima: ‘Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš milošću i znanjem, zato oprosti onima koji su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sačuvaj ih patnje u Vatri!’” (Gafir, 7) Postoje i meleki koji putuju po zemlji tražeći skupove na kojima se čini ibadet i traži nauka. Od Ebu Hurejre prenosi se da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Allah ima meleke koji putuju tražeći ljude koji čine zikr. Kad nađu ljude koji spominju Allaha, uzviknu: ‘Požurite i ispunite svoje potrebe!’ Potom ih okruže svojim krilima, sve do zemaljskog neba. Njihov Gospodar će ih upitati, a On to zna bolje od njih: ‘Šta govore Moji robovi?’ Meleki će odgovoriti: ‘Slave Te, veličaju Te, zahvaljuju Ti i uzdižu Te.’ Allah, dž. š., će ih upitati: ‘Da li su Me vidjeli?’ Oni će odgovoriti: ‘Ne, nisu Te vidjeli.’ Tada će im On kazati: ‘Kako bi tek radili da su Me vidjeli!’ ‘Da su Te vidjeli, još bi Te više obožavali, veličali, zahvaljivali Ti i slavili Te!’, reći će Mu meleki. Tada će ih On upitati: ‘Šta traže od mene?’ Oni će odgovoriti: ‘Traže Džennet.’ ‘Da li su ga vidjeli?’, upitat će ih On, a oni će Mu odgovoriti: ‘Tako nam Allaha, nisu ga vidjeli.’ Tada će im Allah kazati: ‘Kako bi radili da su ga vidjeli?’ Meleki će odgovoriti: ‘Da su ga vidjeli, još bi ga više željeli, tražili i za njim žudjeli.’ Allah će ih ponovo upitati: ‘Od čega traže utočište?’ Meleki će odgovoriti: ‘Od Džehennema.’ On će ih upitati: ‘Da li su ga vidjeli?’ Oni će odgovoriti: ‘Ne, Gospodaru, nisu ga vidjeli.’ Allah će tada reći: ‘Kako bi se ponašali da su ga vidjeli?’, a meleki će odgovoriti: ‘Da su ga vidjeli, još bi više od njega bježali i još bi ga se više bojali.’ Tada će Allah reći: ‘Uzimam vas za svjedoke da sam im Ja oprostio.’ Jedan od meleka tada će kazati: ‘Među njima je jedan čovjek koji im ne pripada, jer je došao zbog neke svoje potrebe.’ Allah će mu odgovoriti: ‘To je takav skup da neće biti nesretan niko ko sa njima sjedi.’” (Buhari, br. 6408)
Postoji melek zadužen za brda. Od Aiše, r. a., prenosi se da je upitala Poslanika, ﷺ: “Da li si doživio teži dan od dana Bitke na Uhudu?” Odgovorio je: “Od tvoga naroda doživio sam svašta, a ono što mi je bilo najteže desilo se na dan Akabe kada sam se obratio Ibn Abdu Jalilu b. Abdu Kulalu. On mi se nije odazvao onako kako sam to želio. Otišao sam tužan i pognute glave. Podigao sam glavu kad sam bio na brdu Sealib. Vidio sam da je iznad mene oblak u kojem je bio Džibril. Dozvao me i rekao: ‘Allah je čuo šta ti je rekao tvoj narod i poslao ti je Meleka brda da mu narediš da im uradi ono što želiš.’ Tada mi se Melek brda obrati selamom i reče mi: ‘Muhammede, ako hoćeš, pokrit ću ih sa ova dva brijega?’” Poslanik, ﷺ, na to je rekao: “Ne, ja se nadam da će im Allah dati potomke koji će obožavati Allaha, Jedinog, nikoga Mu ne smatrajući ravnim.” (Buhari, br. 3231)
Postoje i meleki koji obilaze Bejtul-Ma‘mur. Poslanik, ﷺ, u dužem hadisu koji govori o Israu i Miradžu, kaže: “Pokazan mi je Bejtul-Ma‘mur, pa sam o tome upitao Džibrila, a on mi je odgovorio: ‘Ovo je Bejtul-Ma‘mur u kojem svakog dana klanja sedamdeset hiljada meleka, kada izađu više se ne vraćaju.’” Među melekima ima onih koji su stalno u safovima, te onih koji su stalno na kijamu i ne sjedaju, kao i onih koji su na rukūu i sedždi – ne dižu se. Prenosi se od Ebu Zerra, r. a., da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Ja, uistinu, vidim ono što vi ne vidite i čujem ono što vi ne čujete. Nebesa puštaju zvuke i treba da ih puštaju. Na njima nema mjesta koliko četiri prsta a da na njemu melek ne čini Allahu sedždu. Tako mi Allaha, da znate ono što ja znam – malo biste se smijali, a puno biste plakali. Ne biste se naslađivali ženama u posteljama i izlazili biste tražeći utočište kod Allaha.” (Tirmizi, br. 2312)
Ovo je bilo ukratko o Allahovim časnim melekima. Molimo Allaha da nas učini vjernicima u njih i da ih volimo. Neka je salavat na našeg poslanika Muhammeda!
Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 44.
Vidi manjeMožete li nam nešto kazati o vrijednosti zemzem vode?
Voda zemzem datira od vremena Ibrahima, alejhis-selam, i izvire u neposrednoj blizini Kabe. Taj blagoslovljeni izvor omogućio je normalan život onima koji su boravili kod časnog Hrama i onima koji su ga posjećivali. Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolja vodaviše
Voda zemzem datira od vremena Ibrahima, alejhis-selam, i izvire u neposrednoj blizini Kabe. Taj blagoslovljeni izvor omogućio je normalan život onima koji su boravili kod časnog Hrama i onima koji su ga posjećivali. Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolja voda na zemljinoj površini jeste voda zemzem; ona je hrana gladnom, a lijek bolesnom.” (Taberani, 11/80-81/11167, s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 3/286, i Es-Silsiletus-sahiha, 3/44-45.) Povodeći se za ovim hadisom, neki učenjaci smatraju da je voda zemzem bolja od izvora Kevser. (Vidjeti: Fethul-Kadir, 3/599, i 5/490, i Et-Teberruk, str. 282, od dr. Nasira Džedija.) Ali ovo njihovo mišljenje nije jako jer se hadis odnosi na ovosvjetske vode, kako stoji u prethodnom hadisu: “Najbolja voda na zemljinoj površini…”, a izvor Kevser vezan je za ahiret, a ne za ovaj svijet.
Ibn Abbas veli: “Vodu zemzem nazivali smo vodom koja utoljava glad, i smatrali smo je velikom blagodati kada je riječ o prehranjivanju porodice.” (Abdurrezzak, 5/117/9120, Ibn Ebu Šejbe, 3/262/14131, Fakihi, 2/36/1094, i Taberani, 10/271/10637, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 3/286, Es-Silsiletus-sahiha, 6/419-421, i Sahihut-tergib, 1/41.)
Nakon što je Ebu Zerr vidno udebljao bez konzumiranja hrane, a pijući isključivo vodu zemzem trideset dana, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji je zabilježio Muslim, rekao je: “Voda zemzem blagoslovljena je, ona je hrana gladnom.” Šejhul-islam Ibnul-Kajjim napominje: “Mnogo nas se, Allahovim dopuštenjem, izliječilo vodom zemzem od raznih bolesti. Vidio sam čovjeka koji se hranio samo zemzemom, pijući ga oko pola mjeseca, ili više od toga, i nije osjećao glad. Tavafio bi oko Kabe kao i drugi ljudi. Pričao mi je da bi ponekad živio samo od zemzema oko četrdeset dana i imao bi dovoljno snage da posti, tavafi i spolno opći sa suprugom.” (Vidjeti: Zadul-mead, 4/393.) U drugom djelu Ibnul-Kajjim kaže: “Razbolio sam se u Mekki i liječio se učeći na zemzem i pijući ga, pa sam ozdravio. Nakon toga često sam se liječio na ovaj način od raznih bolesti i uvijek bi mi to pomoglo.” (Vidjeti: Et-Tibbun-Nebevi, str. 130.)
Kada je Džibril, alejhis-selam, rasporio Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, prsa, njegovo je srce isprao vodom zemzem. (Buharija i Muslim.) Komentirajući ovaj hadis, imam Ajni zapisao je: “Činjenica da su Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, prsa isprana isključivo vodom zemzem ukazuje nam na prednost ove vode nad drugim vodama.” (Vidjeti: Umdetul-kari, 9/277.)
Džabir prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Voda zemzem djeluje za ono za šta se pije.” (Ibn Madže, Hakim i Ahmed, 3/357/14892. Imam Munziri, Dimjati i Albani ovaj hadis smatraju dobrim. Vidjeti: Sahihul-metdžerir-rabih, str. 194, Sahihut-tergib, 1/41, Es-Silsiletus-sahiha, 2/543-544, i Irvaul-galil, 4/320.)
Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Razlika između vjernika i licemjera jeste u tome što licemjeri ne mogu napuniti stomak zemzemom.” (Ibn Madže, Abdurrezzak i Taberani, 11/101/11246, sa slabim lancem prenosilaca. Vidjeti: Irvaul-galil, 4/325.) Ovaj isti ashab prenosi predanje u kojem stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao sljedeće: “Temperatura je rezultat džehennemske vrućine pa je oborite vodom zemzem.” (Buharija, Nesai i Ahmed, 1/291/2649, i ovo je njegova verzija.) Navode se i neke druge odlike zemzema, ali predanja koje o tome govore nisu autentična, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Vidi manjeŠta je odjeća prepoznatljivosti kako tumačiti hadis o odjeći ispod nogavica?
Islamski učenjaci nemaju istovjetan stav u vezi s nošenjem odjeće koja pada ispod članka. Neki učenjaci smatraju da je to zabranjeno, bez obzira na to činio to čovjek iz oholosti ili ne činio. Neki učenjaci kažu da je nošenje odjeće koja pada ispod članka, pokuđeno, ako se ne nosi iz oholosti. Ovo jviše
Islamski učenjaci nemaju istovjetan stav u vezi s nošenjem odjeće koja pada ispod članka. Neki učenjaci smatraju da je to zabranjeno, bez obzira na to činio to čovjek iz oholosti ili ne činio. Neki učenjaci kažu da je nošenje odjeće koja pada ispod članka, pokuđeno, ako se ne nosi iz oholosti. Ovo je stav imama Šafija i njegovih učenika te mišljenje imama Ebu Hanife. A svi su, opet, jednoglasni u mišljenju da je zabranjeno iz oholosti nositi odjeću koja pada ispod članka.
Imam El-Buhari zabilježio je preko Ebu Hurejre, radijallahu anhu, sljedeće Poslanikove, ﷺ, riječi: “U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom.” U hadisu koji je zabilježio imam Muslim, preko Ebu Zerra, radijallahu anhu, stoji da je Poslanik islama rekao: “S tri kategorije ljudi Allah neće govoriti na Sudnjem danu, niti će ih pogledati, niti će ih očistiti, oni će imati bolnu patnju. To su: onaj ko nosi dugu odjeću, čovjek koji prigovara zbog učinjenog dobra i trgovac koji se lažno zaklinje.” En-Nesai je preko Ibn Abbasa, radijallahu anhu, zabilježio sljedeće Resulullahove, ﷺ, riječi: “Svevišnji Allah odista ne obraća pažnju na čovjeka koji nosi dugu odjeću.” Ovi hadisi odnose se na čovjeka koji nosi dugu odjeću, bez obzira činio to iz oholosti ili ne, osim što će onaj ko nosi dugu odjeću oholeći se, imati veću i stravičniju kaznu na ahiretu. Ako se Allahov Poslanik, ﷺ, obratio Džabiru, radijallahu anhu: “Nipošto nemoj nositi dugu odjeću, jer je nošenje duge odjeće uistinu oholost, a Allah ne voli oholost” (Et-Tirmizi), tad niko nema pravo reći: “Ja doduše nosim duge pantalone, ali ne činim to iz oholosti!”
Kad je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao da Allah neće pogledati na Sudnjem danu čovjeka koji vuče svoju odjeću iz oholosti, Ebu Bekr, radijallahu anhu, požalio se: “Allahov Poslaniče, kraj mog haljetka, ako o njemu na vodim brigu, spusti se!” Na ovo mu je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao: “Ti nisi jedan od onih koji to čine iz oholosti!” (El-Buhari). Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, kazao je: “Onome ko svoj stav dokazuje Ebu Bekrovim, radijallahu anhu, predanjem treba reći da ovo predanje ne može uzeti za dokaz iz dva razloga. Prvi je razlog to što se Ebu Bekr, radijallahu anhu, požalio Poslaniku islama rekavši ovako: ‘Allahov Poslaniče, kraj mog haljetka, ako o njemu na vodim brigu, spusti se!’ Dakle, ovaj ashab nije svoju odjeću namjerno spuštao ispod članka, već je haljetak sam od sebe padao, a Ebu Bekr ga je brižno podizao, za razliku od onih koji tvrde da ne nose odjeću iz oholosti: namjerno puste odjeću da pada ispod članka i uvijek je tako nose ne podižući je iznad članka. I, drugi je razlog to što je Allahov Poslanik, ﷺ, pohvalio Ebu Bekra, radijallahu anhu, rekavši mu da nije ohol, za razliku od onih koji dokazuju ovim hadisom: niko od njih nije pohvaljen na jeziku Allahova Poslanika i nijednom od njih nije rečeno da nije ohol. Eto tako šejtan neke ljude navede na slijeđenje manje jasnih dokaza, kur’anskih ajeta i hadisa, kako bi opravdali svoje postupke. Allah je Onaj Koji upućuje na Pravi put, molimo Ga da nas uputi i sačuva.”
Međutim, je li dozvoljeno da odjeća (pantalone) bude toliko duga da pokrije članak ali da ne pada ispod njega? Vanjsko značenje navedenih hadisa ukazuje na to da je dozvoljeno da odjeća pokriva članak, ne padajući ispod njega. U jednoj radio-emisiji postavljeno je sljedeće pitanje šejhu Ibn Usejminu: “Je li dozvoljeno nositi odjeću koja pokriva članke”, i on je odgovorio: “Dozvoljeno je nositi odjeću koja pokriva članke, jer je zabranjeno spustiti odjeću ispod članaka, kao što stoji u hadisu: ‘U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom.’” Hafiz El-Iraki, rahimehullah, zapaža: “…hadis koji je zabilježio imam El-Buhari: ‘U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom’ ukazuje na to da je zabranjeno spustiti odjeću ispod članka, a da nije zabranjeno nositi odjeću koja je duga toliko da pokriva članke.”
Kratka odjeća (iznad članka) ne potpada pod “libasu-šuhre”, odjeću koja čovjeku donosi popularnost. Odjeća koja čovjeku donosi popularnost jest svaka odjeća koja se ne nosi u određenom podneblju, a pomoću koje čovjek stječe reputaciju i skreće pažnju na sebe. U djelu “El-Mevsuatul-fikhijja”, 6/136, 137, stoji sljedeće: “Pokuđeno je nositi odjeću koja nije u skladu s običajima određenog naroda, jer se pomoću nje biva prepoznatljiv u društvu i skreće pažnja na sebe. Kažemo ovako, eda čovjek ne bi davao povod da ga se ogovara; dadne li povoda da ga ljudi ogovaraju, ponijet će grijeh zbog njihova ogovaranja.” Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, u knjizi “Šerhul-usul”, str. 405, kaže: “Sunnet je da čovjek oblači odjeću koju nose njegovi zemljaci; tako je Resulullah, ﷺ, činio. I upravo zato zabranio je oblačenje odjeće koja čovjeku donosi popularnost. I to je svaka dozvoljena odjeća zbog koje čovjek stječe reputaciju u društvu.”
Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Onoga ko na ovom svijetu bude nosio odjeću po kojoj se bude raspoznavao, Allah će na Sudnjem danu ogrnuti odjećom poniženja, a zatim će se ista ta odjeća na njemu razbuktati vatrom” (Ebu Davud i Ibn Madža. Ovaj je hadis dobrim ocijenio muhadis El-Albani). A evo kako imam Es-Sindi komentira ovaj hadis: “Značenje je: Allah će na Sudnjem danu poniziti onoga ko na ovom svijetu bude nosio onu odjeću po kojoj želi biti prepoznatljiv među svijetom, bez obzira na to nosio skupocjenu odjeću, nadmećući se s ljudima u ovozemaljskim ukrasima, ili nosio pohabanu, staru odjeću pokazujući se pred svijetom i hineći skromna čovjeka.” Ibn Muflih, hanbelijski autoritet, u djelu “El-Adabuš-šeri‘jja”, 2/521, 522, zapisano je sljedeće: “Ibn Abdulberr govori da je Abdullah b. Omer rekao sljedeće: ‘Allah će se okrenuti od čovjeka koji obuče odjeću koja čovjeku donosi popularnost, makar bio povjerljiv i Allahu odan rob.’ Ibn Abdulberr kaže: ‘Ljudi govorahu: ‘Jedi šta ti želiš, ali se odijevaj onako kako to od tebe zahtijevaju običaji tvog naroda!’’”
I naposlijetku, ako je u jednoj zemlji nekad bio običaj da se nosi određena vrsta odjeće, kao, naprimjer, turban, šalvare sa spuštenim turom, i tome slično, a sad se stanovnici te iste zemlje nose drukčije, ali u skladu sa Šerijatom – imaju li njihovi potomci pravo kazati: “Mi želimo oživjeti običaj predaka, pa zato nosimo turbane i šalvare”? Potražimo odgovor u predanju koje je zabilježio Ibn Ebu Šejba, u djelu “El-Musaneff”, 5/205, a u kojem stoji da je Husajn b. Abdurrahman ispričao: “Čovjek imenom Zubejd el-Jami oblačio je burnus, ogrtač s kukuljicom, pa sam čuo da ga je Ibrahim en-Nehai osudio zbog toga. Ja sam Ibrahimu pak rekao: ‘Zar je problematično da Zubejd oblači burnus? Ta ljudi su ga nekad nosili!’ On reče: ‘Da, ali ljudi koji su nosili burnus davno su pomrli. Onaj ko burnus sad oblači skreće na sebe pažnju i zbog toga postaje popularan.’” Tu je i predanje zabilježeno u djelu “Et-Tevaduu vel-humul”, str. 86, gdje stoji da je Adijj b. el-Fadl ispričao: “Jednom, Ejjub es-Sihtijani zapovijedio mi je: ‘Napravi mi nanule slične onima kakve je nosio Resulullah, ﷺ!’ I kad sam mu ih napravio, on ih je nosio nekoliko dana i zatim ih odbacio. Upitao sam ga zašto ih ne nosi, a on je odgovorio: ‘Niko ne obuva onakve nanule, pa neću ni ja.’”
O, zar treba odbijati ljude od islama slijedeći običaje koji su nekad bili, ili, još gore, uvodeći strane običaje koji nemaju nikakve veze s islamom! O muslimani, imajte na umu da ćete na Danu strašnog polaganja računa biti pitani za svoje ponašanje na ovom svijetu! A Gospodar tvoj najbolje zna.
Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović
Vidi manjeKOLIKO REKATA SE KLANJA TERAVIJA?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se iznese ono što je prenešeno, rečeno i napisano o broju rekata teravih-namaza. Naime, nakon što se sakupe stavovi i mišljenja učenjaka po ovviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se iznese ono što je prenešeno, rečeno i napisano o broju rekata teravih-namaza.
Naime, nakon što se sakupe stavovi i mišljenja učenjaka po ovom pitanju, oni se mogu svrstati u otprilike neka tri opća stava učenjaka koji obuhvataju sve što je rečeno o ovoj temi.
Prvi opći stav učenjaka – da je broj rekata teravije šerijatski određen.
Drugi opći stav učenjaka – da je teraviju najbolje klanjati 11 rekata a dozvoljeno je i sa više.
Treći opći stav učenjaka – da broj rekata teravije nije šerijatski određen, nego da u tome ima širine, pa ko oduži kijam smanji broj rekata a ko skrati kijam poveća broj rekata.
Prvi opći stav učenjaka – da je broj rekata teravije namaza šerijatski određen.
Zagovarači ovog stava su se međusobno razišli koliki je taj broj. Pa tako prenose Muhammed ibn Nasr El-Mervezi u knjizi Muhtesaru salatul-vitr i Ibn Hadžer u knjizi Fethul-bari petnaest mišljenja učenjaka.
A to su da se teravija klanja: 11 rekata, 13 rekata, 16 i vitre, 21 rekat, 23 rekata, 24 i vitre, 20 rekata do dvadesete noći Ramazana a zatim 24 rekata do kraja Ramazana, 24 rekata do dvadesete noći Ramazana a zatim 28 rekata do kraja Ramazana, kao prethodno sa vitretom od 7 rekata, 34 i vitre, 36 i tri vitra, 38 i jedan rekat vitra, 41 rekat, 40 rekata i 7 vitre, 46 rekata i vitre 3.
U današnjoj praksi muslimana od spomenutih 15 mišljenja praktikuju se samo četiri. A od ta četiri mišljenja dva predstavljaju zvanične stavove četiri poznata mezheba.
Prvo mišljenje – po zvaničnom stavu hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba teravija ima 20 rekata i tri rekata vitra.
Drugo mišljenje – stav malikijskog mezheba da teravija ima 36 rekata i tri rekata vitra.
Dokaz prvog mišljenja je ono što se prenosi od Omera, radijallahu anhu, da je naredio Ubejj ibn K'abu, radijallahu anhu, da predvodeći džemat klanja 20 rekata teravije i tri vitra. Kažu da ovo je bilo u prisustvu ashaba pa time biva idžma’ (konsenzus) ashaba.
A dokaz malikija je praksa muslimana u klanjanju teravije u Medini, tj. klanjali su 36 rekata teravije i tri vitra. (pogledaj: Bedai'u-sanai'i 1/288, El-Medžmu'u 4/32-33, Keššaful-kinna'i 1/425, Šerhuz-zerkani 1/284)
Treće mišljenje – da teravija ima najviše 11 rekata sa vitre-namazom i da je to sunnet, a klanjanje teravije 20 rekata na način na koji se klanja sa ustrajnošću na tome kod većine muslimana je novotarija.
Najistaknutiji predstavnik ovog mišljenje je Sane'ani, autor knjige Subulus-selam, poznatog komentara Bulugul-merama. Kaže, dokaz da je sunnet klanjati traviju 11 rekata je hadis na čijoj vjerodostojnosti su se složili Buharija i Muslim gdje je upitana Aiša, radijallahu anha, kakav je bio namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Ramazanu. Odgovorila je da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klanjao u Ramazanu niti van Ramazana više od 11 rekata. A kaže da klanjati teraviju 20 rekata nema osnova u vjerodostojnom sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer hadisi koji su prenešeni da je klanjao 20 rekata su veoma slabi na čemu su složni muhaddisi, te je prema tome klanjati teraviju 20 rekata novotarija. (Subulus-selam 2/19-24)
Četvrto mišljenje – da je sunnet teraviju klanjati najviše 11 rekata i da nije dozvoljeno klanjati je sa više rekata od toga.
Najistaknutiji pobornik ovog mišljenja je šejh Albani, rahimehullah. Dokazuje svoje mišljenje sa gore spomenutim hadisom kojeg prenosi Aiša, radijallahu anha, i hadisom kojeg bilježi Buharija gdje stoji: „Klanjajte onako kako ste vidjeli mene da klanjam“.
Kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da klanjamo onako kako je on klanjao, a on je klanjao najviše 11 rekata, prema tome, sunnet je klanjati najviše 11 rekata i nije dozvoljeno klanjati više od toga kao što nije dozvoljeno klanjati sunnete sabah-namaza više od dva rekata. Sa druge strane, klanjati više od 11 rekata znači negirati hadis i osnov vjere da je najbolja uputa uputa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Salatut-teravih od Albanija str.124-126) A hadisi u kojima je došlo od Aiše, Ibn Abbasa i drugih, radijallahu anhum, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao 13 rekata noćni namaz, to je pojašnjeno u nekim drugim rivajetima. To jest, ubrojano je u tih 13 rekata ili dva rekata sabahskog sunneta ili dva kratka rekata koje je klanjao prije noćnog namaza.
Komentar: Dokaz kojim se dokazuje stav tri mezheba, hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog, da teravija ima dvadeset rekata i tri rekata vitra, tj. da je to uveo Omer, radijallahu anhu, te da je to bilo u prisustvu drugih ashaba pa time postaje idžma’ ashaba na tome. Ovo bi bilo prihvatljivo da nije razilaženja muhaddisa oko vjerodostojnosti same predaje da je Omer, radijallahu anhu, naredio da se klanja 20 rekata.
Prenosi Imam Malik u svom Muvetteu (1/137-138) sa vjerodostojnim lancem prenosilaca od ashaba Es-Saida ibn Jezida da je Omer naredio Ubejj ibn K'abu i Temimu ed-Dariju, radijallahu anhum, da klanjaju teraviju 11 rekata. Ovaj rivajet takođe prenose Bejheki u Sunenu kubra (1/469) i Ibn Ebi Šejbe u svom Musannefu (2/89/2). Ovo je najvjerodostojnije što je prenešeno od Omera, radijallahu anhu, po pitanju teravije. A rivajet u Muvettu od Jezid ibn Rumana da su ljudi u vremenu Omera, radijallahu anhu, klanjali teraviju 23 rekata je slab, jer je Jezid rođen poslije smrti Omera, radijallahu anhu.
Šejh Albani je u knjizi Salatut-teravih sakupio sve što je prenešeno o klanjanju teravije 20 ili 23 rekata u vremenu Omera, radijallahu anhu, i pojasnio slabost svih tih predaja.
Takođe, Tirmizi i Imam Šafija spominju ove predaje sa izrazima iz kojih se razumije da su ih samtrali slabim (sigatul-d'afi). Sa druge strane, imamo učenjake koji smatraju da se zbog mnoštva tih predaja uzima vijest o klanjanju u vremenu Omera, radijallahu anhu, 23 rekata kao nešto opće poznato i prihvatljivo bez obzira na senede tih predaja.
Dokazivanje malikija da se teravija klanja 39 rekata sa vitrom time da je to praksa muslimana u Medini je slabo, jer praksa muslimana Medine nije šerijatski dokaz kojeg su muslimani dužni slijediti.
Stav Sane'anija da je klanjanje teravije 20 rekata novotarija je daleko od istine. Jer ako uzmemo da je to uveo Omer, radijallahu anhu, a došlo je u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Ebu Davud (4607) i Tirmizi (2676): „Držite se mog sunneta i sunneta pravovjernih halifa, uhvatite se za njeg svojim očnjacima. Čuvajte se novotarija, jer je svaka novotarija dalalet“, nema sumnje da je Omer, radijallahu anhu, jedan od pravovjernih halifa čiji je sunnet naređeno da slijedimo. U istom ovom hadisu je upozoreno na novotariju i podstaknuto na slijeđenje sunneta pravovjernih halifa što potvrđuje da je nespojivo da te halife dođu sa nečim u čemu ih ljudi slijede a da to bude novotarija
. A ako uzmemo da je ta praksa klanjanja teravije 23 rekata uvedena poslije Omera, radijallahu anhu, onda je opet greška nazvati je novotarijom. Jer prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, sallallahu aleji ve sellem, i pitao ga kako se klanja noćni namaz. Odgovorio je: „Dva po dva (rekata), pa kada se uplašiš (da je blizu) sabaha, klanjaj vitre jedan rekat, time će tvoje klanjanje završiti neparnim brojem rekata“. (muttefekun alejhi)
U ovom hadisu čovjek pita kako se klanja noćni namaz, a teravija je noćni namaz u Ramazanu, pa da je bilo zabranjeno klanjati više od 11 rekata, ili da je novotarija klanjati više od jedanaest, to bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, morao pojasniti. Pa tako po ovom hadisu sunnet je klanjati 20 rekata teravije, kao i manje ili više od toga. Ujedno ovaj hadis je odgovor na stav Albanija da nije dozovljeno klanjati teraviju sa više od 11 rekata.
A stav Sane'anija i Alabanija da je sunnet klanjati najviše 11 rekata, kosi se sa gore spomenutim hadisom i hadisima mutefekun alejhi u kojima je došlo da je klanjao 13 rekata, a o tome će biti govora u narednom dijelu teksta.
Drugi opći stav učenjaka – da je teraviju najbolje klanjati 11 rekata a dozvoljeno je i sa više.
Ovo je stav kojeg je Imam Malik izabrao (Šerhuz-zerkani 1/284), takođe Ibnul-Hummam od hanefija smatra da je 11 rekata sunnet (Fethul-kadir 1/333), a od savremenih učenjaka na ovom stavu su El-Mu'allimi, s tim da on kaže 11 ili 13 rekata, Bin Baz i mnogi drugi.
Oni dokazuju svoj stav mnogim vjerodostojnim hadisima u kojima se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao noćni namaz 11 rekata. A hadis za koji smatraju da je jasan i nedvosmislen dokaz po ovom pitanju je ono što kaže Aiša, radijallahu anha, kada je upitana kakav je bio namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Ramazanu. Odgovorila je da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klanjao u Ramazanu niti van Ramazana više od 11 rekata. A da je dozvoljeno i više od toga dokaz je praksa selafa, tj. oni nisu ograničavali teraviju određenim brojem rekata. Sa druge strane, kažu da je teravija dobrovoljni namaz te u njemu ima širine.
Komentar: Ono što se može prigovoriti onima koji zastupaju ovo mišljenje je to što su dokazujući svoj stav uzeli dio hadisa a dio zanemarili. Jer u hadisima u kojima se opisuje noćni namaz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pored navođenja broja rekata koliko je klanjao opisan je način kako ga je klanjao. To jest, klanjao bi jednu trećinu noći sa dugim kijamima (stajanjem), rukuima i sedždama. U nastavku hadisa u kojem Aiša, radijallahu anha, odgovara na pitanje kakav je bio noćni namaz
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je došlo: „Klanjao bi četiri rekata, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, zatim bi klanjao još četiri, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, a zatim bi klanjao tri…“. Pa shodno dokazima kojim dokazuju svoj stav kod njih bi trebalo biti da je sunnet klanjati trećinu noći najviše 11 rekata sa dugim kijamom onako kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao.
Sa druge strane, ovo bi bio sunnet ako se klanja sam a ne u džematu, jer to je uvećini bila praksa Allahov Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A one tri noći Ramazana koje je klanjao u džematu sa ashabima nije prenešeno koliko je rekata klanjao.
Treći opći stav učenjaka – da broj rekata teravije namaza nije šerijatski određen, nego da u tome ima širine, pa ko oduži kijam smanji broj rekata a ko skrati kijam poveća broj rekata.
Po ovom stavu je sunnet i mustehab klanjati bilo koji broj rekata teravih namaza koji je prenešen od selefa (misli se na onih petnaest mišljenja prenesenih od selefa), a to se razlikuje od vremena, mjesta, džemata i džematlija.
Na ovom stavu su Imam Šafija, Imam Ahmed, Ibn Abdulberr, Ibn Tejmija, Sujuti i mnogi savremeni učanjaci.
Kaže Imam Šafija: „Vidio sam ljude kako klanjaju u Medini 39 rekata, a meni je draže 20, toliko klanjaju u Mekki. A u svemu ovome (broju rekata teravije) nema tjesnoće niti granice (određenog broja rekata) kod koje se mora stati, jer je teravija dobrovoljni namaz. Pa ako oduže kijam a smanje broj sedždi to je dobro, a ovo je meni draže, a ako povećaju broj ruku'a i sedždi i to je dobro“.
Kaže Imam Ahmed, kada ga je Ishak ibn Mensur upitao koliko rekata se klanja teravija: „O tome ima oko 40 mišljenja, teravija je nafila (dobrovoljni namaz)“. Oba ova mišljenja prenosi Muhammed ibn Nasr El-Mervezi u knjizi Kijamu Ramadan. Kaže Ibn Abdulberr: „Složni su učenjaci da noćni namaz nema određen broj rekata i da je on nafila (dobrovoljni namaz), pa onaj ko hoće oduži kijam i smanji broj rekata, a ko hoće poveća broj ruku'a i sedždi“. (El-Istizkar 5/244) Teravija je noćni namaz koji se klanja u mjesecu Ramazanu.
Kaže Ibn Tejmije: „Onaj ko misli da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio da se teravija klanja određen broj rekata, da se taj broj ne smije povećati niti smanjiti, taj je pogriješio“. (Medžmu'ul-fetava 22/272) Na drugom mjestu kaže: „Odabran stav je da sve što je prenešeno o broju rekata travije (11 rekata, 13, 23 i 39) da je isparavno, kao što je zabilježeno od Imama Ahmeda. I da broj rekata teravije nije šerijatski određen, jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ga ograničio određenim brojem. Pa je tako povećanje ili smanjenje broja rekata teravije zavisno od dužine ili kratkoće kijama“. (Medžmu'ul-fetava 23/113)
Kaže Sujuti: „U vjerodostojnim hadisima u kojima se podstiče i naređuje klanjanje teravije u Ramazanu nije određen broj rekata koliko se ona klanja…“. (El-Mesabih fi salatit-teravih str.14)
Osnovni dokaz sa kojim dokazuju svoj stav je hadis kojeg prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma. Došlo je u hadisu da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, sallallahu aleji ve sellem, i pitao ga kako se klanja noćni namaz. Odgovorio je: „Dva po dva (rekata), pa kada se uplašiš (da je blizu) sabaha, klanjaj vitre jedan rekat, time će tvoje klanjanje završiti neparnim brojem rekata“. (muttefekun alejhi)
U ovom hadisu čovjek pita kako se klanja noćni namaz, a teravija je noćni namaz u Ramazanu, pa da se noćni namaz ili teravija klanjaju u određenom broju rekata to bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, morao pojasniti, jer je ovo momenat kada objašnjava šerijatske propise. Odgovor je bio dva po dva a onda završi sa jednim rekatom vitra. A odgovor ovom čovjeku predstavlja pojašnjenje čitavom Ummetu kako se klanja teravija ili noćni namaz. Pa tako ovaj hadis predstavlja najjači i najdirektniji dokaz u ovoj mes'eli.
Drugi dokaz sa kojim podupiru svoje mišljenje je stav selefa ovog Ummeta, tj. samo razilaženje učenjaka selefa na petnaestak ili po Imamu Ahmedu na 40 mišljenja po ovom pitanju, govori da su učenjaci selefa bili na tome da broj rekata teravije nije šerijatski određen, jer da je bio određen ne bi imali pravo da dolaze sa svojim mišljenjima za koje apsolutno nema dokaza. Nego je svako od njih određivao taj broj shodno vremenu, mjestu, džematu i džematlijama, odnosno dužini ili kratkoći kijama.
A dokaz da je mustehab odužiti kijam su mnogi ajeti i hadisi.
Kaže Uzvišeni: „Noću su malo spavali” (Ez-Zarijat 17), „Probdij noć, osim malog dijela; – polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, izgovaraj Kur’an pažljivo” (El-Muzemmil 2-4), „I u jednom dijelu noći radi Njega molitvu obavljaj, i dugo Ga noću hvali?“ (El-Insan 26), „Da li je onaj koji u noćnim časovima u molitvi vrijeme provodi, padajući licem na tle i stojeći, strahujući od onoga svijeta i nadajući se milosti Gospodara svoga…?“ (Ez-Zumer 9), „Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju” (Es-Sedžde 16).
Svi ovi ajeti upućuju na vrijednost dugog kijama, a dugi kijam zahtijeva da se smanji broj rekata. Došlo je u hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn ‘Amr ibn El-‘As, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allahu je najdraži namaz namaz Davuda, alejhisselam, a najdrži post post Davuda, alejhisselam. On bi spavao pola noći, pa bi klanjao njenu trećinu, a onda bi spavao šestinu. A svaki drugi dan bi postio“. (muttefekun alejhi)
Došlo je u hadisu kojeg bilježi Muslim (756): „Najbolji namaz je namaz dugog kijama“. Kaže Aiša, radijallahu anha, opisujući noćni namaz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Klanjao bi četiri rekata, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, zatim bi klanjao još četiri, ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini, a zatim bi klanjao tri…“. (muttefekun alejhi)
U vjerodostojnim predajama su Huzejfe, Ibn Mes'ud, Ibn ‘Abbas i mnogi drugi ashabi, raijallahu anhum, opisali dužinu noćnog namaza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Sve ovo spomenuto ukazuje na vrijednost dugog kijama u noćnom namazu.
A od dokaza da je mustehab činiti što više sedždi su sljedeći hadisi:
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Rebi'ate ibn K'abu kada je zatražio da bude u njegovog društvu u Džennetu: „Zaposli sam sebe sa činjenjem mnogo sedždi“. (Muslim 489) Takođe kaže Sevbanu, radijallahu anhu: „Čini Allahu mnogo sedždi, jer nećeš učiniti Allahu nijednu sedždu a da te Allah neće zbog nje uzdignuti jednu deredžu i skinuti sa tebe jedan grijeh“. (Muslim 488)
Odabrano (radžih) mišljenje:
Nakon svega izloženo i kazanog, odabrano mišljenje učenjaka o broju rekata teravije namaza je treći stav, tj. da broj rekata teravije namaza nije šerijatski određen, nego da u tome ima širine, ko oduži kijam smanji broj rekata a ko skrati kijam poveća broj rekata. Ovaj stav je naispravniji zbog snage dokaza na kojima je zasnovan, a sa druge strane zbog podložnosti dokaza drugih stavova kritici i primjedbi. Pa je tako sunnet i mustehab klanjati bilo koji broj rekata teravih namaza koji je prenešen od selefa (tj. onih petnaest mišljenja prenesenih od selefa), a to se razlikuje od vremena, mjesta, džemata i džematlija. A Allah zna najbolje.
NAPOMENA:
Oni koji napuštaju teraviju nakon osam ili deset klanjanih rekata, želeći time da slijede sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u klanjanju samo 11 rekata, trebali bi da se zapitaju da li tim postupkom zaista slijede sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?
Postavlja se pitanje za koga se, u stvari, može reći da klanja teraviju namaz baš onako kako ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao?
Odgovor: za onog koji klanja trećinu noći ili približno toliko, čiji rekati su lijepi i dugi i koji klanja pojedinačno van džemata. Prema tome, onaj ko klanja u džematu, mnogo manje od trećine noći, osam ili deset kratkih i brzih rekata, zar može reći za sebe da klanja teraviju onako kako ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao i da slijedi Sunnet? A ako misli da klanjajući osam ili deset rekata uz napuštanje džemata i mesdžida slijedi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u broju rekata, opet griješi. Jer Sunnet
Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je da se klanja sa imamom do kraja teravije. Dokaz za to je hadis u kojem je došlo da je Ebu Zerr, radijallahu anhu, pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je klanjao sa ashabima teraviju do pola noći, zašto ne klanja sa njima preostali dio noći? Odgovorio mu je
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: „Ko klanja sa imamom sve do kraja (teravih) namaza, broji mu se kao da je klanjao čitavu noć“ (Ebu Davud 1375, Tirmizi 806, Nesai 3/83, Ibn Madže 1327, Ahmed 5/159 i Ibn Huzejme 2206).
Sa druge strane, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisao ovom Ummetu da klanjaju određen broj rekata teravije ili noćnog namaza, nego je odgovorio čovjeku koji ga je pitao kako se klanja noćni namaz riječima: „Dva po dva (rekata), pa kada se uplašiš (da je blizu) sabaha, klanjaj vitre jedan rekat“. (muttefekun alejhi) Pa tako oni koji napuštaju džamiju nakon osmog rekata oni time ne slijede Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
A poštovani i cijenjeni učenjaci koji su iznijeli stav da je sunnet klanjati teraviju 11 rekata i da nije dozvoljeno više od toga, ili da je klanjanje 20 rekata novotarija, oni imaju nagradu kod Allaha za svoj uloženi trud u idžtihadu, svejedno pogodili ili promašili. Ali nema sumnje da su ovi stavovi čudni i strani. Pa kako to da selef ovog Ummeta koji je više od nas volio i primjenjivao sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije ustrajavao i bio gorljiv u klanjanju teravije 11 rekata, niti je zabranjivao da se klanja više od toga niti to smatrao novotarijom.
Nego baš obrnuto, klanjali su više od 11 rekata i smatali da je to sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zar nismo mi oni koji slijede Kur'an i Sunnet onako kako ih je shvatio selef ovog Ummeta, pa ako je tako ne treba da se razilazimo sa selefom po ovom pitanju.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje