U arapskom jeziku, riječ istikamet znači postojanost i ustrajnost na nekom putu, bez krivudanja, skretanja, odstupanja i odustajanja. Na osnovu toga, za put koji je prav kaže se da je mustekim.  Što se tiče šerijatskog, odnosno terminološkog značenja, može se reći da je istikamet višeznačna riječ, jer u sebi sadrži i podrazumijeva mnoštvo različitih osobina koje bi trebale krasiti iskrenog i ustrajnog vjernika. Ovdje ćemo izdvojiti i spomenuti nekoliko značenja riječi istikamet, kako su je razumjeli poznati islamski učenjaci i imami.
Ebu Bekr: “Istikamet znači da vjernik ni na koji način ne čini širk Allahu.”
Omer, r.a.: “To znači da čovjek ustraje u izvršavanju Allahovih naredbi i ostavljanju zabrana, i da ne ševrda poput lisice kad želi zabaciti trag.”
Osman, r.a.: “Istikamet znači potpunu iskrenost u djelima.’’
Alija, r.a.: “To znači dosljedno izvršavanje farzova.”
Sufjan Sevri: “Značenje istikameta je da vjernik svoje riječi potvrdi svojim djelima.”
Fudajl ibn Ijad: “To je odricanje od prolaznog, a žudnja za vječnim.” Ta osobina zapravo simbolizira sredinu između pretjerivanja i popuštanja u vjeri.  U tom smislu treba razumijeti i hadis od Sufjana ibn Abdullaha es-Sekafija u kojem stoji: “Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu što neću morati pitati nikog drugog nakon tebe?’ Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: ‘Reci: -Vjerujem u Allaha’, i ustraj u tome.’” A u hadisu koji prenosi ashab Sevban, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:  “Budite ustrajni u vjeri koliko god možete, znajte da je najbolje djelo namaz i da abdest čuva samo istinski vjernik.” (Ibn Madže)

Osijedila ga sura Hud i njene sestre
Temelj istikameta ili postojanosti je u srcu, ako je ono ustrajno ustrajni su i ostali dijelovi tijela, jer je ono vladar u tijelu, a ostali organi su vojska koja mu je potčinjena. Osim srca, organ putem kojeg se najbolje potvrđuje nečija ustrajnost u vjeri, jeste jezik, i on ima ulogu glasnogovrnika srca. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, skrenuo je pažnju na važnost i odgovornost jezika, rekavši: “Kada čovjek osvane, svi njegovi organi kore jezik i govore mu: ‘Boj se Allaha u pogledu nas! Mi tebe slijedimo, ako si ti postojan na Pravom putu i mi smo, a ako skreneš i mi ćemo.’” (Tirmizi).
U Kur’anu se nalaze mnogobrojni ajeti koji na eksplicitan ili pak implicitan način govore o istikametu i naređuju ga, a ovdje ćemo spomenuti nekoliko takvih ajeta. Tako se u suri Fussilet, kaže: Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, samo – meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreno (ustrajno) klanjajte i od Njega oprosta tražite! A teško onima koji Njemu druge ravnim smatraju.” (Fussilet, 6.); Zatim: Oni koji govore: “Naš Gospodar je Allah!’’ – i istraju na pravom putu, neka se ničega ne boje, i ni za čim nek ne tuguju.” (El-Ahkaf, 13.).  Na istikamet aludira i sljedeći ajet iz sure Hud, koji je, kako ćemo vidjeti, centralni ajet ove sure.  U tom ajetu stoji: “Ti idi Pravim putem (ustraj na Pravom putu) kao što ti je naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite.” (Hud, 112.). Znameniti mufesir (komentator) Kur’ana, Ibn Kesir, u komentaru ovog ajeta je rekao: “Allah, dž.š., naređuje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernicima da ustraju na Istini, jer je to najbolja pomoć u ostvarivanju pobjede protiv neprijatelja, a zabranio je obijest i nasilje, pa makar se radilo i o idolopoklonicima.” Koliko je postojanost i ustrajnost na Pravom putu bitna, svjedoči i to da je ta naredba iz sure Hud (zbog toga je to centralni ajet u njoj), osijedila Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Naime, u predaji od Ibn Abbasa spominje se da su ashabi, nakon što su primijetili sijede dlake u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, bradi, začuđeno rekli: “Allahov Poslaniče, osijedio si?!” On im je odgovorio: “Osijedila me je sura Hud i njene sestre.” Komentatori Kur’ana navode predaje u kojima se spominje da su sijede vlasi kod Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, bile posljedica, prije svega ajeta o ustrajnosti ili istikametu koji smo citirali.

Boj se Allaha javno i tajno
Istikamet je uzvišeni cilj svakog vjernika i vjernice i podrazumijeva ustrajnost u vjeri i javno i tajno, dušom i tijelom. To je vjerovanje koje se ukorijeni u srcu, a kasnije se pokaže kroz dobra djela i lijepo ponašanje.   Muslimani izvršavaju Allahove naredbe zbog toga što vjeruju da svaki šerijatski propis vodi progresu i popravljanju ljudske  nutrine i vanjštine. Upravo na to aludira sljedeći ajet: Ne griješite ni javno ni tajno! Oni koji griješe sigurno će biti kažnjeni za ono što su zgriješili. (El-En’am, 120.). Dakle, nije rečeno čuvajte se samo tajnih grijeha, ili pak samo javnih, već i tajnih i javnih. A javni grijesi su oni koje ljudi mogu vidjeti i čuti, kao što su konzumiranje opojnih pića, blud, krađa, ubistvo, psovka, laž, itd., a tajni grijesi se odnose na srce, poput mržnje, zavidnosti, samodopadljivosti i sl.  Očigledno je da islam pridaje pažnju i vanjštini (formi) i nutrini (suštini). Naravno, u islamu postoje prioriteti i jasno razgraničenje između bitnog i manje bitnog. Međutim, islam teži izgradnji ličnosti koja će voditi računa o svojoj vanjštini kao i o nutrini, islam želi ljude koji se neće poigravati sa vjerskim propisima bez obzira koje mjesto oni na ljestvici vrijednosti i prioriteta zauzimali. Kompletna objava, Kur’an i sunnet, usmjereni su na takvu izgradnju. U jednoj od svojih oporuka ashabu Ebu Zerru, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skrenuo mu je pažnju na značenje prave pobožnosti i postojanosti u vjeri, rekavši: “Boj se Allaha gdje god budeš! Poslije lošeg, učini dobro djelo,  ono će ga izbrisati, i prema ljudima se na najljepši način ophodi.” A u hadisu koji prenosi Aiša, r.a., Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Budite postojani ili se trudite da dostignete taj stepen. Uz to, znajte da nikog od vas neće sama njegova djela uvesti u Džennet i da je Allahu najdraže ono djelo koje se ustrajno čini, pa makar bilo i neznatno.” (Buharija i Muslim).  Komentirajući gornji hadis, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, između ostalog, rekao je: “Istikamet znači postojanost i ispravnost u namjeri (nijjetu), riječima i djelima, i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas upozorava da je taj stepen teško dostići, pa kad je tako, neka se onda vjernici trude da budu blizu tog stepena, kao onaj koji gađa u metu, pa ne pogodi u centar, već pored  njega.” Istikamet čovjeka vodi do najvećih visina morala, čestitosti i pobožnosti. On čuva razum i srce od bolesti, a dušu od nemorala i pokvarenosti.  Ukoliko se ostvari na nivou džemata, tek tada daje u cijelosti svoje plodove i donosi mir, sigurnost i blagostanje u džemat. A ako ponestane želje za ustrajnošću, onda slabi i želja za činjenjem dobrih djela, grijesi se umnože, a pojedinac i džemat polahko al’ sigurno skreću s Pravog puta. Zbog toga nas Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je poslat kao milost svijetovima, upozorava: “Ko želi da se sačuva Vatre i uđe u Džennet, neka ga smrt ne zatekne osim kao vjernika u Allaha i Sudnji dan, i neka se prema ljudima ophodi onako kako bi volio da se oni ophode prema njemu.” (Muslim).

Kako biti ustrajan na Pravom putu? 
Istikamet ili postojanost na putu islama je visok stepen i velika blagodat od Allaha. Zbog toga ona zahtijeva odlučnu borbu, mnogo odricanja, znanja i strpljivosti. Ovdje ćemo spomenuti glavne uzroke i sredstva kojima se ostvaruje istikamet.

Ispravnost vjerovanja i snaga ubjeđenja
Ne može se govoriti o ustrajnosti u vjeri bez poznavanja i slijeđenja temeljnih postavki islamskog vjerovanja, odnosno bez slijeđenja ispravne islamske akide. Bilo kakvo skretanje i odstupanje od akide koju su slijedili Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi, znači zapravo skretanje sa puta istikame i upućuje na slabost vjerovanja i ubjeđenja. A bez čvrstog ubjeđenja nema ni odricanja, ni strpljivosti, pa prema tome ni ustrajnosti.

Iskrenost u vjeri i slijeđenje sunneta 
Nakon upoznavanja sa ispravnom akidom dolazi iskrenost u vjeri i slijeđenje sunneta. To su zapravo dva uvjeta da bi dobra djela bila primljena kod Allaha.  Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Allah ne prima djelo koje nije iskreno i s kojim se ne želi Allahovo lice.” (Nesai)

Samoobračun
Na putu istikame, pored čuvanja od tajnih i javnih grijeha, vjernik i vjernica  su dužni da konstantno vrše samoobračun i da kod njih dominira svijest da ih Allah vidi i čuje u svakoj situaciji i da će pred Njim račun polagati. To je ono što vjernike drži “budnim” i ne dozvoljava im da posrnu i skrenu s tog puta. U tom smislu su i kur’anske riječi: O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte, jer On dobro zna šta radite.  (El-Hašr, 18.).

Dova
Dova je ibadet, ona je oružje obespravljenih i poputnina bogobojaznih.  I kad je u pitanju ustrajnost u vjeri, musliman i muslimanka bi trebali stalno učiti sljedeću dovu: “O Ti koji okrećeš srca, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri.’’ (Allahumme ja mukallibe-l-kulubi sebbit kalbi ala dinike).
Zatim, stalno druženje s Kur’anom i njegovo učenje s razmišljanjem, kao i zikr, odnosno veličanje Allaha. Prenosi se od Ibn Abasa da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko nije u stanju da iskorisiti noć u ibadetu, i ko zbog škrtosti ne dijeli imetak, a zbog straha ne ide u džihad, neka mnogo spominje Allaha i zikr čini.” (Et-Tergib vet-terhib)

Znakovi nedosljednosti u vjeri 
Nedostatak istikameta je bolest čija opasnost se može porediti sa karcinomom koji uništava i “jede” zdrave ćelije u ljudskom organizmu. Ta bolest ima svoje simptome i jasne znakove, koji kada se pojave, upućuju na hitnu intervenciju i liječenje. Spomenut ćemo neke od tih znakova.

Licemjerstvo, laž i kršenje obećanja
Kako razumjeti onoga ko za sebe tvrdi da je istinski sljedbenik sunneta, a laže, i koji kada nešto obeća, ne ispuni obećanje? Zar se takvi mogu smatrati iskrenim vjernicima?! Ne. To su zapravo ljudi koji čine ibadet samo svojim tijelima, bez duše i iskrenosti. Njihova djela prekrivaju oblaci licemjerstva i želje za pokazivanjem pred ljudima (rija’) i oni u potpunosti zaboravljaju na riječi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem:  “Najgori ljudi na Sudnjem danu bit će dvoličnjaci, koji su pred nekim ljudima pokazivali jedno, a pred drugim, drugo lice.” (Buharija i Muslim). Zatim: “Tri su osobine munafika: kada govori laže, kada obeća ne ispuni, kada me se nešto povjeri on to iznevjeri.’’ (Buharija i Muslim). Kada su sa učenjacima i pobožnim ljudima predstavljaju se tako kao da su najveći vjernici i pobožnjaci, samo da steknu njihovo povjerenje, a kada su u društvu griješnika, onda čine ono što i oni kako bi se poistovijetili s njima i nimalo se ne stide niti kaju. Upozoravajući na opasnost licemjerstva, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko bude na ovom svijetu imao dva lica, na onom svijetu će imati dva jezika od vatre.’’ (Ebu Davud)

Pogrešno razumijevanje harama
Ima ljudi koji sebe smatraju dosljednim sljedbenicima sunneta i postojanim u vjeri, i koji drugima prigovaraju zbog njihove nedosljednosti i činjenja harama, a zapravo oni sami čine veće grijehe od onih kojima prigovaraju. Naprimjer, govore da je haram brijati bradu, a zaboravljaju da je ogovaranje, kojem su skloni, mnogo veći grijeh od brijanja brade, jer je to direktan napad na čast muslimana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Najgora vrsta kamate je napasti na čast muslimana.” (Ebu Davud).  U drugoj predaji stoji: “Ko zaštiti čast muslimana od onoga ko ga ogovara, Allah je obećao zaštititi ga od Vatre na Sudnjem danu.’’ (Tirmizi).

Loš ahlak
Mnogo je muslimana koji za sebe tvrde da su dobri vjernici, ali se to po njihovom ahlaku i ponašanju ne može vidjeti. Naprotiv,  prije bi se moglo zaključiti da je njihova vjera slaba, jer su grubi, nekulturni, osorni, nepristupačni, i jer s podozrenjem i nipodaštavanjem gledaju na one koji nisu kao oni. A onaj ko zaista želi saznati kakav je vjernik, neka svoju vjerničku priliku pogleda u ogledalu hadisa u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahu su najdraži oni ljudi koji najviše koriste ljudima, a Allahu najdraže djelo je obradovati muslimana ili otklonuti od njega nevolju, ili mu pomoći da vrati dug, ili ga nahraniti ako je gladan. Draže mi je otići sa bratom muslimanom da mu pomognem u nekom njegovom poslu, nego da boravim u itikafu u svom mesdžidu mjesec dana. Ko savlada srdžbu Allah će mu pokriti mahane. Ko se savlada u nastupu srdžbe i ne kazni onoga zbog koga se rasrdio, a u mogućnosti je da ga kazni, Allah će mu srce ispuniti zadovoljstvom na Sudnjem danu. Ko pomogne bratu muslimanu u nekoj njegovoj potrebi sve dok je u potpunosti ne obavi, Allah će učvrstiti njegove korake, onoga dana kada će se mnogi poskliznuti. Zaista loš ahlak upropaštava djela kao što sirće upropaštava med.” (Sahihul-džami’)

Oholost
Oholost je nespojiva sa vjerom u Allaha i nezamislivo je da se to svojstvo nađe kod iskrenih vjernika. Ona je najčešći razlog neprihvatanja Istine i odbijanja poziva Allahovih poslanika. Oholi ljudi uobražavaju da su oni posebni, da njihovim venama teče drugačija krv i da su bolji od drugih. Zbog toga, ma kako se doimala njihova vanjština i ma koliko ibadeta činili u formalnom smislu, oholi ljudi se nikada ne mogu svrstati u red postojanih vjernika. Nije onda čudno što je mudri Lukman, savjetujući svoga sina, između ostaloga, upozorio na pogubnost oholosti, rekavši: “I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.” (Lukman, 18.).  A Abdullah ibn Mes’ud prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U Džennet neće ući onaj u čijem srcu bude i trun oholosti.” Onda je neko kazao: “Allahov Poslaniče, ima ljudi koji vole da se lijepo obuku”, pa je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: “Allah je lijep i voli ljepotu. Oholost je odbijanje istine i omalovažavanje ljudi.” (Muslim). U drugom hadisu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Tri su skupine ljudi  s kojima Allah, dž.š.,  na Sudnjem danu neće govoriti, niti će ih očisititi, niti pogledati i njih čeka bolna kazna: starac bludnik, vladar lažov i oholi siromah.” (Muslim)

Slatki plodovi istikameta 
Allah, dž.š., je onima koji su ustrajni na istini podario velike blagodati, počasti i stepene, na dunjaluku i na ahiretu. Tako u suri Fussilet stoji: Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah”, pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.” (Fussilet, 30.-32.).
Dakle, jedna od blagodati je i ta što postojanim vjernicima dolaze meleki s radosnim vijestima o onome što ih čeka prilikom smrti, u kaburu i prilikom proživljenja. Komentirajući ovaj ajet, Ata’ je rekao: “To znači, ne bojte se odbijanja vaših dobrih djela, ona su već primljena, i ne strahujte za vaše grijehe, oni su već oprošteni.” A Ibnul-Kajjim el-Dževzijje je kazao: “Postojani vjernici su počašćeni mnogobrojnim blagodatima na dunjaluku, a prije svega smirenošću i sigurnošću u njihovim srcima i srećom zbog islama, imana i Kur’ana, a u berzehu (zagrobnom životu) bit će im otvorena vrata Dženneta pa će osjećati njegov zadah i miris, a mezar će im postati džennetska bašća, dok će na ahiretu biti presretni uživajući u blagodatima Dženneta, kod Gospodara svjetova.” Sljedeća nagrada za istikamet jeste zadovoljstvo u srcu. Rekao je Ibn Tejmijje: “Moja džennetska bašća je u mojim grudima. Ako me ubiju ja sam šehid, ako me zatvore u tamnicu to je osamljivanje sa mojim Gospodarom u ibadetu, a ako me protjeraju iz države, to je moj turizam na Allahovom putu.” Zatim, zadovoljstvo sa sudbinom i Allahovom odredbom. Oni koji su ustrajni i čija osobina je istikamet, zadovoljni su sa sudbinom, jer znaju da se u svemu onome što im je Allah odredio, krije neizmjerna mudrost. Prenosi se da je Urvetu ibn Zubejru umro sin, pa kada je saznao za to, rekao je: “Gospodaru moj, Ti si mi podario sedam sinova, a samo jednog si mi uzeo. Pa, ako si uzeo i ostavio si.” I na kraju, čistota prsa i moć čiste ljubavi. Postojani vjernici posjeduju čistu, nepatvorenu i bezuvjetnu ljubav prema vjernicima i njihova prsa su čista od zavidnosti, zluradosti i mržnje prema njima.  Oni nastoje da svoje ponašanje usklade sa hadisom u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Niko od vas neće biti pravi vjernik dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi.” (Buharija i Muslim).

Priredio: Abdussamed Nasuf Bušatlić

Autor: Muhammed Nasiruddin El-Uvejd

Saff br. 279

preuzeto sa: http://minber.ba/istikamet-ustrajnost-u-vjeri/

(Možete naći podrobnu studiju o uroku u djelu “Ajnul-hakk” od Ahmeda ibnu Abdurrahmana Eš-šumejmirija. Iz nje sam prenio neke citate u ovom poglavlju. Obratite se na ovo djelo – veoma je korisno.)

Dokazi iz Kur'ana za djelovanje uroka

Uzvišeni Allah kaže da je Ja'kub rekao:
“O sinovi moji” – reče onda – “ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije, a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi; moć pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!” I kad udoše oni kako im je otac njihov naredio, to im nimalo nije pomoglo da budu pošteđeni onoga što im je Allah bio odredio, jedino se ostvarila želja Ja'kubova, koju je izvršio, a on je, uistinu veliki znalac bio, zato što smo ga Mi naučili, ali većina ljudi ne zna.” (Jusuf, 67 – 68)

Hafiz Ibnu Kesir, Allah mu se smilovao, u tefsiru ova dva ajeta kaže:
“Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, govoreći o Ja'kubu, alejhisselam, kaže da je naredio svojim sinovima kad ih je spremio sa bratom Benjaminom u Egipat, da ne ulaze svi na jedna vrata, nego da se razdvoje i uđu na različita vrata, jer, kako kažu Ibnu Abbas, Muhammed ibnu Ka'b, Mudzahid, Ed-Dahhak, Katade, Es-Suddejj i drugi: “On se za njih pobojao da se ne ureknu jer su bili izuzetno lijepi, i privlačni. Urok je stvarnost i može skinuti konjanika sa njegova konja.”

Njegove riječi: “…a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi; moć pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!”, tj. ovaj savjet koji sam vam dao, ne može vas sačuvati od onoga što vam je Uzvišeni Allah odredio, jer kad Uzvišeni hoće nešto, u tome Ga ne može niko spriječiti niti zaustaviti.

“I kad uđoše oni kako im je otac njihov naredio, to im nimalo nije pomoglo da budu pošteđeni onoga što im je Allah bio odredio, jedino se ostvarila želja Ja'kubova, koju je izvršio, a on je, uistinu veliki znalac bio, zato sto smo ga Mi naučili, ali većina ljudi ne zna.” (Jusuf, 68)

Kažu da je to zaštita od uroka

Iz “Tefsir Ibnu Kesir”, 2/485.

Uzvišeni Allah je rekao: “Gotovo da te nevjernici pogledima svojim obore kad Kur'an slušaju, govoreći: “On je, uistinu, luda!”

Hafiz Ibnu Kesir, Allah mu se smilovao, rekao je:
“Ibnu Abbas, Mudžahid i drugi kažu: “Riječ (lejuzlikuneke) – “probadaju te” (bi ebsarihim) – “svojim očima” tj. urekli bi te očima od zavisti i mržnje prema tebi da nije Allahove, dželle šanuhu, zaštite. U ovom ajetu je dokaz da je urok očima istinit i da ima uticaja Allahovom, dželle šanuhu, voljom, kao što to potvrđuju i mnogobrojni hadisi preneseni različitim putevima.” Tefsir Ibnu Kesir: 4/410.

Dokazi iz sunneta za djelotvornost uroka

1. Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao:
   “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Urok je istina.”
   El-Buhari: 10/203 i Muslim u “Es-Selamu” – poglavlje o medicini.
2. Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
   “Tražite kod Allaha utočište od uroka, jer uroci postoje.”
   Ibnu Madže 3508, a El-Albani je za njega rekao da je sahih u “Sahihul-Džami'” 951.
3. Od Ibnu Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
   “Urok je istina i da je išta preteklo kader, pretekao bi ga urok, pa ako od vas neko zatraži da se operete, operite se.”
   Tj. kada neko od nas urekne nekoga, pa mu taj dođe i zatraži da se abdesti ili okupa, da bi se ovaj poprskao tom vodom kako bi prestao urok, učinite to.
   (To je jedan od načina uklanjanja uroka).
4. Od Esme bint Uvejs, radijallahu anha, prenosi se da je rekla:
   “O Allahov Poslaniče, Dza'ferove sinove pogađa urok, pa hoću li im zbog toga učiti rukju?” – “Uči, jer da je išta preteklo Allahovu odredbu, pretekao bi je urok.”
   Prenosi ga Ahmed 6/438 i Et-Tirmizi: 2059, ocjenjen je kao hasen-sahih a El-Albani je u Džami'u” rekao da je sahih: 5662.
5. Od Ebu Zerra, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
   “Urok, Allahovom voljom, utiče na čovjeka sve do te mjere, da se čovjek popne na visoko mjesto i strovali se s njega” (od jačine uroka).
   Prenose ga Ahmed i Ebu Ja'la a El-Albani je u Džami'u rekao da je sahih, br.1677.
6. Od Ibnu Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
   “Urok je istina i može oboriti čovjeka s visine.”
   Prenose ga Ahmed, Et-Taberani, i El-Hakim, a El-Albani je rekao da je hasen u “Es-silsiletus-sahiha: 1250
7. Od Džabira, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
   “Urok uvodi čovjeka u kabur, a devu u kazan.”

Tj. pogodi čovjeka, pa ga usmrti, te bude zakopan, i isto tako pogodi devu što bude uzrokom njene slabosti, te je zakolju i skuhaju njeno meso u kazanu.
Prenosi ga Ebu Nu'ajm u “El-Hilje” a El-Albani je u “Sahihul-Džami'u” rekao da je hasen: 4023.

1. Od Džabira, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
   “Najveći uzročnik smrti mog ummeta, poslije Allahove odredbe, je urok.”
   Prenosi ga El-Buhari u “Et-Tarih” a El-Albani je u “Sahihul-džami'u” rekao da je hasen 1217.
2. Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla:
   “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mi je naređivao da učim rukju protiv uroka.”
   El-Buhari: 10/170 i Muslim 2195.
3. Od Enesa ibnu Malika, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao:
   “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je dozvolio da se uči rukja protiv uroka, ujeda zmije i akrepa, te čireva na slabinama.”
   Muslim: 2196 u “Es-Selamu”.
4. Od Ummu Seleme, radijallahu anha, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za njenu sluškinju, na čijem je licu vidio crnu mrlju, rekao:
   “Proučite joj rukju, ona je urečena.”
   Pod crnom mrljom se misli na šejtanov znak, neko kaže da je to šejtanov udarac, tj. crna ili žuta fleka na licu.
   El-Buhari 10/171 i Muslim: 97.
5. Od Džabira, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je Hazmovoj porodici dozvolio liječenje rukjom od zmijskog ujeda. Esmi bintu Umejs je rekao: “Šta je to sa sinovima moga brata pa su tako mršavi i slabi, da li im šta fali?” “Ne” – odgovorila je – “nego se brzo ureknu.” “Uči im rukju” – rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ona je odbijala, ali je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponovio: “Uči im rukju.”
   Muslim u “Es-Selamu” 2198.

Mišljenje učenjaka u pogledu postojanja uroka

Hafiz Ibnu Kesir, Allah mu se smilovao, rekao je:
“Uticaj uroka je moguć i nastaje Allahovom, dželle šanuhu, voljom.”

Hafiz Ibnu Hadzer, Allah mu se smilovao, rekao je:
“Bit uroka se sastoji u pogledu sa divljenjem pomješanim sa zavišću osobe pokvarene duše koji štetno djeluje na onoga kome je upućen.”
“Fehtul-Bari” 10/200.

Ibnu Esir, Allah mu se smilovao, rekao je:
“Oni kojima su uskraćeni vid i razum, zanijekali su urok riječima: “To su samo neistinita priviđenja…”

Ovo su najneupućeniji ljudi koji pred sobom imaju zastor iza kojeg ne vide. Oni nemaju kulture niti ikakvog znanja o duši i duhovnim stvorenjima te o njihovoj prirodi i uticaju, kojima je dat razum bez razlike kojem narodu pripadali, ne poriču postojanje uroka, niti ga niječu iako su se razišli u načinu njegova uticaja i uzroka. Nema sumnje da je Uzvišeni Allah dušama i tijelima dao različite moći i prirode. Mnogima je dodijelio osobine koje imaju uticaj. Nemoguće je onome ko posjeduje razum da zaniječe uticaj bestjelesnih bića na tijelo. To je nešto očito i osjetno. Primjetit ćeš kako se lice jako zacrveni ako u njega pogleda neko od koga se ovaj ustručava i stidi, ili pozuti kada pogleda u nekog koga se boji. Ljudi su svjedoci slučajeva gdje osoba oslabi i oboli od nečijeg pogleda. Sve ovo se dešava posredstvom i uticajem duhovnih bića. Zbog uske veze sa očima prema njima je i dobio ime (urok, urokljive oči ar. ajn-oko). Međutim, nisu oči te koje imaju moć da izazovu urok, to se dešava posredstvom bestjelesnih bića. Bestjelesna bića imaju različite prirode, moći i djelovanje. Zavidna duša ima vidljiv i štetan uticaj na osobu kojoj se zavidi. Radi ovoga je Uzvišeni Allah naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da traži Njegovu zaštitu od zle zavisti. Uticaj zavidnika na onoga kome zavidi je potvrđena stvar i ne može se zanijekati. To čine samo oni koji su izašli iz okvira ljudske prirode. Osnova zavidluku je urok. Pokvarena i zavidna duša se zlobno ponaša i utiče na onoga kome zavidi. Ona svojom pokvarenošću djeluje na njega. Najbliža ovom primjeru je zmija. U njoj je skriven otrov, pa kada se sretne sa svojim neprijateljem, iz nje proradi mržnja, te se okomi na njega, što njemu šteti. One su različite. Uticaj nekih od njih je tako jak da može izazvati pobačaj, ili sljepoću kao što je to rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za bezrepu otrovnicu i još jednu vrstu otrovnih zmija: “One osljepljuju i izazivaju pobačaj.”
El-Buhari: 6/248 i Muslim: 2233.

Uticaj duša nastaje susretom, viđenjem, kontaktom, upućivanjem duša na one na koje će djelovati, dovama, rukjom i surama el-Felek i en-Nas, ponekad priviđenjem i umišljanjem. Nije pogled taj koji je presudan kod osobe koja uriče. Desi se da se slijepom opiše nešto te ga njegova duša urekne iako ga nije vidio. Mnoge osobe su urekle nekoga preko opisa bez viđenja. To su strelice koje izlaze iz duše osobe koja to čini. Ponekad pogodi urečenog, a ponekad promaši. Ako ga zateče “otkrivenog” (bez zaštite dovama i drugim štitovima) nema sumnje da će ga pogoditi. Ako ga zateče naoružanog i zaštićenog, te strelice mu ne mogu nauditi, čak postoji mogućnost da se ta ista strelica vrati na onog od koga je i poslana.

Urok se javlja na ovaj način; Osoba je prvo nečim, zadivljena, zatim to nešto slijedi njegova pokvarena duša, a potom se u izvršenju trovanja pripomaže pogledom upućenim urečenom. Čovjek ponekad urekne samog sebe, a ponekad urekne bez svoje volje.
“Zadul-mead”:4/165, skraćena verzija.

Razlika između uroka i zavisti

(Obrati se na djelo “El-‘ajnu hakk” str. 28.)

1. Zavist je širi pojam od uroka. Svaka osoba koja može da urekne zavidna je, a nije svaki zavidnik i osoba koja može da urekne. Radi toga je u suri El-Felek spomenuto traženje zaštite od zavidnika. Ako musliman zatraži zaštitu od zavidnika, ujedno je zatražio zaštitu i od uroka. Ovo je dokaz univerzalnosti Kur'ana, njegove nadnaravnosti i retorike.
2. Zavist je pobuđena mržnjom i željom da onome kome se zavidi nestanu sve blagodati. Povod uroku jeste divljenje, dopadanje i hvaljenje nečega.
3. Zavist i urok igraju jednaku ulogu u izazivanju štete urečenom, a razlikuju se u porijeklu. Porijeklo zavisti pogađa srce vidjevši na urečenom mnoge blagodati i želeći da taj ostane bez njih. Onaj koji uriče pomaže se prodornim pogledom. Tako on uriče ono čemu ne zavidi kao što su predmeti, životinje, usjevi i imetak. Može se čak desiti da urekne samog sebe takvim prodornim pogledom.
4. Zavidnik moze djelovati na nešto što pretpostavlja i prije nego što se desi, dok onaj koji uriče moze uticati samo na ono što je stvarno prisutno.
5. Čovjek ne može zavidjeti samom sebi niti svom imetku dok moze ureći i sebe i svoj imetak.
6. Zavist dolazi samo od pokvarene duše, dok urok moze doći i od dobrog čovjeka ako mu se nešto svidi bez želje da to što se njemu svidjelo bude uskraćeno urečenom.

Ovo se desilo Amiru ibnu Rebi'i kada je urekao Sehla ibnu Hunejfa uprkos tome što je Amir, radijallahu anhu, među prvim koji su prihvatili Islam i učesnik Bedra.

Ibnul-Dževzi, Ibnul-Kajjim, Ibnu Hadžer, En-Nevevi, Allah im se svima smilovao, su napravili razliku između uroka i zavisti. Poželjno je da musliman, kada vidi nešto što mu se dopadne, zamoli Allaha za blagoslov, svejedno radilo se o njegovoj ili tuđoj stvari. Potvrda za ovo su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu Sehla ibnu Hunejfa: “Zašto nisi blagoslovio?” tj. zamolio Allaha da ga blagoslovi, jer ova dova sprečava uticaj uroka.

Džini uriču ljude

1. Od Ebu Seida El-Hudrija, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio zaštitu od džinskog i insanskog uroka, a kad su objavljene sure El-Felek i En-Nas, učio je njih, a ostavio ono što je do tada učio (od te vrste dova).”

Et-Tirmizi 2059 u “Et-Tibb” pod ocjenom hasen. Ibnu Madže 3511, a El-Albani je u “Sahihu Ibni Madže” rekao da je sahih: 2830. 2. Od majke vjernika Ummu Seleme, radijallahu anha, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u njenoj kući vidio sluškinju na čijem licu je bila crna mrlja na što je rekao:
“Proučite joj rukju, ona je urečena.”
El-Buhari: 10/171 i Muslim 2197.

El-Ferra’ je rekao: “Pod riječima “crna mrlja” misli se na trag džinskog pogleda.”

Iz ova dva hadisa saznajemo da urok nastaje i od džina i od insana. Radi toga je svaki musliman obavezan da spomene Allahovo ime kad skida odjeću, ili se ogleda u ogledalu, i prilikom svakog drugog posla, kako bi od sebe odbacio džinsko uznemiravanje poput uroka i sličnog.

Liječenje uroka

Postoji nekoliko načina liječenja uroka, spomenut ću sljedeće:

Prvi način: Kupanje onoga ko je urekao

Ako je osoba koja je urekla poznata, onda se od nje traži da se okupa, te se tom vodom urečeni polije otpozada, i Allahovom, dželle šanuhu, voljom će ozdraviti.

Od Ebu Umame ibnu Sehla ibnu Huzejfe, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao:
“Moj otac Sehl kupao se u Harri (jednoj dolini Medine). Skinuo je svoj ogrtač, dok je Amir ibnu Rebia gledao u njega. Sehl je bio jako bijele puti i lijepe kože. Amir je rekao: “Do danas nisam vidio ovako lijepu kožu ni kod pokrivene djevice.” Istog momenta Sehla je uhvatio žestok bol. Obavijestili su Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o njegovom bolu: “Ne može podići glave – rekli su: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih upita: “Sumnjate li na koga?” “Na Amira ibnu Rebi'u””, odgovoriše. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je pozvao i strogo mu se obratio: “Radi čega to ubijate svoju braću? Što ga nisi blagoslovio? Operi se za njega.” Na to je Amir oprao lice, ruke, laktove, koljena, noge i potrao se ispod košulje. Tu vodu je stavio u posudu i njome polio Sehla otpozada. Istog momenta Sehl je ozdravio.”
Prenose ga Ahmed, En-Nesai, Ibnu Madže, Malik, a El-Albani je u “Sahihul-Džami” rekao da je sahih 3908.

U pogledu toga šta se podrazumijeva pod riječima “ispod košulje” učenjaci su se razišli: Neki su mišljenja da je to dio tijela, neki da je spolni organ, neki bedro, jer je na njemu svezana košulja.

Opis pranja

Ibnu Sihab Ez-Zuhri, radijallahu anhu, rekao je:
“Naši učenjaci opisuju pranje na ovaj način: Osobi koja je urekla se dadne posuda s vodom u koju on stavi ruku, uzme malo vode i ispere usta te to ispljune u posudu. Poslije toga opere lice u posudi. Zatim stavi lijevu ruku u posudu i iz nje sipa na desnu šaku jedan puta. Zatim desnom rukom polije po lijevom laktu, onda lijevom rukom polije desnu nogu a desnom rukom polije lijevu nogu. Lijevom rukom će politi desno koljeno a desnom lijevo. Svu ovu vodu uhvatiti u posudu, a zatim unutrašnji dio košulje umočiti u nju ali da se pri tome posuda ne spušta na zemlju. Ova voda se polije po glavi urečenog. To se učini jednim potezom otpozada.”
Vidi “Es-Sunen” od El-Bejhekija 9/202.

Propis pranja osobe koja je urekla

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:
“Urok je istina i da je nešto preteklo Allahovu odredbu, pretekao bi je urok, pa ako se od nekog od vas zatraži da se opere, neka to učini.”
Prenosi ga Muslim: 5/32.

Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla:
“Osobi koja je urekla naređivano je da se abdesti i da se tom vodom opere urečeni.”
Ebu Davud, br. 3880 sa sahih senedom.

Iz ova dva hadisa, kao i drugih njima sličnih, se uzima dokaz za abdest ili pranje onoga ko je urekao radi urečenog.

Drugi način

Staviti ruku na glavu urečenog i reći:

“Bismillahi erkike, Allahu ješfike, min kulli dain ju'zike ve min kulli nefsin ev ajnin hasidin Allahu ješfike.“
Muslim: 2186.

(U ime Allaha ti učim rukju, Allah te izliječio od svake bolesti koja te uznemirava, i od svake zavidljive duše i od uroka, Allah te izliječio.) Ovo ponoviti tri, pet, sedam ili devet puta.

Treći način

Staviti ruku na glavu urečenog i reći:

“Bismillahi jubrike, min kulli dain ješfike, ve min šerri hasidin iza hasede, ve min šerri kulli zi ajnin.”
Muslim: 2186.

Ponoviti pet ili sedam puta.

Četvrti način

Staviti ruku na glavu urečenog i reći:

“Allahumme rabben-nasi ezhibil be'se vešfi enteš-Šafi la šifae illa šifauke šifaen la jugadiru sekamen.”

(Allahu moj, Gospodaru ljudi, otkloni nevolju i izliječi, Ti si Liječnik. Nema lijeka pored Tvoga, izliječi lijekom poslije kojeg se bolest ne vraća). Ponoviti sedam puta.

Peti način

Staviti ruku na mjesto bola i proučiti sljedeće sure: El-Ihlas, El-Felek i En-Nas po sedam puta.

Šesti način

Pripremiti posudu sa vodom, proučiti na nju El-Ihlas, El-Felek i En-Nas i reći:
“Allahumme raben-nasi, ezhebil be'se vešfi enteš-Šafi, la šifae illa šifauke šifaen la jugadiru sekamen.” (Tri puta)

“Bismillahi erkike, Allahu ješfike, min kulli dain ju'zike ve min kulli nefsin ev ajnin hasidin Allahu ješfike.” (Tri puta)

Nakon toga isprazniti posudu na glavu urečenog jednim potezom sazada, tako da voda dohvati čitavo tijelo. Allahovom će voljom ozdraviti.

Praktični primjer liječenja uroka

Prvi primjer: Dojenče odbija majčino mlijeko

Bio sam u posjeti svojim rođacima. Spomenuli su mi da beba u njihovoj porodici već nekoliko dana odbija da doji. Rekao sam im da mi donesu dijete. Proučio sam nad njim El-Ihlas, El-Felek, En-Nas i neke dove prenesene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Dao sam da odnesu bebu majci. Odmah su se vratili i obradovali me viješću da je beba, Allahovom voljom, počela dojiti. Nema snage niti moći osim kod Uzvišenog Allaha.

Drugi primjer: Dječak zanijemio

Taj dječak isticao se među svojim vršnjacima jasnim govorom i bistrinom. Uvijek bi ga birali da govori na svečanostima. Jednog dana je umro dječak iz njegova mjesta i on je sa svojim rođacima otišao na dženazu. Zahvalio je Allahu i izrekao Mu pohvalu, a onda je održao ljudima poučan i rječit govor. Te iste noći zanijemio je. Otac mu se zabrinuo i odveo ga u bolnicu. Ljekari su ga pregledali, uradili mu testove, ali uzalud, ništa nisu otkrili. Doveo ga je kod mene. Kad sam ga vidio, samo što nisam zaplakao, jer sam ga poznavao kao vrijednog propagatora Islama u školi. Suzdržao sam se i upitao oca šta mu se desilo. On mi je sve ispričao. Zaključio sam da je dječak urečen i proučio sam mu El-Ihlas, El-Felek i En-Nas, a na vodu rukju protiv uroka. Rekao sam ocu da mu daje da pije tu vodu i da ga kupa njome sedam dana, te da mi navrati nakon toga. Kada je prošlo sedam dana, došao mi je dječak zdrav i rječit, kakav je i prije bio. Podučio sam ga dovama za zaštitu od uroka koje će učiti ujutro i uveče.

Neka je hvala Allahu. Nema snage niti moći osim kod Allaha.

Treći primjer: Neobičan događaj

Ovaj slučaj desio se u našoj kući. On bi u skraćenoj verziji ovako izgledao. Došao mi je čovjek sa staricom. Muškarac je ušao kod mene u sobu da mi ispriča šta mu se desilo sa majkom. Starica je ušla kod moje supruge, nakon čega sam je pozvao da joj proučim rukju. Kad sam to uradio i oni otišli, vidio sam u kući bezbroj bijelih crva. Začudio sam se toj pojavi. Moja supruga ih je počela sklanjati metlom, ali bi se crvi svaki put ponovo javljali u svakoj sobi. Pozvao sam ženu da istražimo mogući uzrok te pojave. “Šta ti je rekla starica?” – upitao sam. “Gledala je u svaki ćošak kuće dugo i prodorno, ali nije ništa rekla.” Zaključio sam da je urok, iako je naša kuća skromno uređena, ali je moguće da starica živi sa stočarima i da nije vidjela gradskih kuća. Uglavnom, pripremio sam vodu i na nju proučio rukju protiv uroka. Poprskao sam njome ćoškove kuće i crvi su ubrzo nestali, a kući se vratio stari izgled. Neka je hvala Allahu Jedinom Gospodaru.

U ovom djelu toliko. Slavljen si i hvaljen Gospodaru, svjedočim da nema božanstva osim Tebe Jednog Jedinog, tražim Tvoj oprost i kajem Ti se.

(preuzeto iz knjige:Oštri mač u borbi protiv zlih sihirbaza-Vehid Abdusselam Bali)

Preuzeto sa stranice od hfz. Fuad Abdullah Seferagić http://www.bismillah.ba

Ebu Zerr, radijallahu anhu, pripovijeda da je čuo Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da govori: ‘Svaki čovjek koji se svjesno pripisuje nekome drugom, a ne svom ocu počinio je nevjerstvo u Allaha, a ko se bespravno pripisuje nekoj porodici neka sebi pripremi mjesto u Vatri!”21

Vasila b. el-Eska, radijallahu anhu, govori da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Najveća je potvora da se čovjek pripisuje onome ko mu nije otac. ”22

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, govorio je: “Božiji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Nemojte se odricati od svojih očeva, jer je odricanje od oca nevjerstvo.”23

Ebu Osman je pripovijedao: “Kada je usvojen Zijad 24, sreo sam Ebu Bekru i rekao mu: ‘Šta ste to uradili? Čuo sam Sa'da b. Ebu Vekkasa da govori: ‘Lično sam čuo Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da govori: ‘Ko se u islamu svjesno pripiše onome ko mu nije otac, takvom će biti zabranjeno ući u Džennet. “‘ Ebu Bekra mi je odgovorio: ‘I ja sam čuo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da tako govori. “‘25

Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka Allahovo prokletstvo, prokletstvo meleka i svih ljudi stigne onoga ko se pripisuje čovjeku koji mu nije otac, i onoga čovjeka koji za gospodara uzme čovjeka koji nije njegov gospodar!”26

Ebu Bekra, radijallahu anhu, govori da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao: “Negiranje je porijekla nevjerstvo u Allaha, makar to porijeklo i nisko bilo.”27

Tu je i Ibn Amrovo, radijallahu anhu, predanje u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nevjerstvo je počinio onaj čovjek koji se pripiše nepoznatom porijeklu ili zaniječe svoje porijeklo, makar ono i nisko bilo. ‘28

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, strogo je zabranjeno odricanje od porijekla i njegovo negiranje, makar bilo i nisko.

Drugo, zabranjeno je da se čovjek pripiše nekome ko mu nije otac.

Treće, u tome isti status imaju muškarci i žene, a ovdje se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obraćao muškarcima, u većini slučajeva tako je činio.

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf