Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li se daje zekat na med ?
Priredio: dr. Hakija Kanurić Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Poslanika milosti Muhammeda, njegovu časnu porodicu, vrle ashabe i sve njegove sljedbenike. Med je čovjeku hrana, poslastica i lijek. U suri koja nosi naziv Pčela, Svevišnji Allah u kontekstu govoraviše
Priredio: dr. Hakija Kanurić
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Poslanika milosti Muhammeda, njegovu časnu porodicu, vrle ashabe i sve njegove sljedbenike.
Med je čovjeku hrana, poslastica i lijek. U suri koja nosi naziv Pčela, Svevišnji Allah u kontekstu govora o blagodatima kojima je obdario čovjeka spominje i med: “Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: ‘Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!’ Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima.” (En-Nahl, 68–69)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je med. Aiša, radijallahu anha, kazuje kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boravio kod Zejnebe i kod nje jeo med… (Buhari)
Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, med je preporučivao kao lijek: “Ako u nečem od vaših lijekova ima koristi, onda je to u gutljaju meda, ili u hidžami (puštanju krvi kupicom), ili u paljenju vatrom (kauterizaciji), a ja ne volim liječenje vatrom.” (Buhari)
Islamski pravnici spominju med u poglavlju o zekatu, gdje iznose opsežne debate i oprečne stavove u pogledu toga da li je zekat na med obavezan ili ne. U narednim redovima slijedi prikaz tih mišljenja, njihovih argumenata i odabrano mišljenje.
Mišljenja učenjaka o zekatu na med
Prvo mišljenje:
Zekat na med je obavezan. Ovo se mišljenje prenosi od nekih ashaba, poput Omera b. Hattaba i Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhuma. Od učenjaka iz prvih generacija ovo mišljenje zastupali su: Ishak, Evzai, Zuhri, a prema nekim predajama i Omer b. Abdulaziz. Ovo je stav Ebu Hanife i dvojice njegovih učenika Ebu Jusufa i Muhammeda, zatim imama Šafije u starom mezhebu i većine učenjaka hanbelijskog mezheba. Imam Tirmizi kaže: “Ovo mišljenje prihvata većina učenjaka.” Hanefijski učenjaci obavezu davanja zekata na med uvjetuju time da pčelinja paša bude zemlja na čiji se rod daje zekat (tzv. ušrijje), a ako se radi o zemlji harača, na koju se plaća posebna vrsta dadžbine, zekat nije obavezan. Ostali učenjaci ne prave razliku između ove dvije vrste zemlje. (Kasani, Džamiut-Tirmizi, Ajni, Bedaius-sanai, Nevevi, El-Binaja, El-Medžmu, Ibn Kudama, El-Mugni)
Drugo mišljenje:
Zekat na med nije obavezan. Ovo mišljenje prenosi se od Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, a zastupali su ga Ibn Ebu Lejla, Sevri, Hasan b. Salih, a prenosi se i kao odabrano mišljenje Omera b. Abdulaziza. Ovo je stav imama Malika, Šafije u novom mezhebu, Ibn Munzira, nekih učenjaka hanbelijskog mezheba kao i zahirija. (Ibn Abdulber, El-Istizkar, Nevevi, El-Medžmu, Ibn Kudama, El-Mugni, Ibn Kajjim, Zadul-mead)
Argumenti prvog mišljenja i opaske na njih
Zastupnici ovog mišljenja dokazuju svoj stav Kur’anom, sunnetom i analogijom. Što se Kur’ana tiče, spomenuli su ajet: “Uzmi od imovine njihove zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš…” (Et-Tevba, 103). Ovaj ajet svojim općim značenjem odnosi se na svaku imovinu pa tako i na med, što znači da je na med obavezno dati zekat. (Džessas, Ahkamul-Kur’an) Također se pozivaju na općenitost drugih ajeta u kojima se propisuje zekat i naređuje milostinja, poput ajeta: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stječete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo…” (El-Bekara, 267)
Na ovaj dokaz zastupnici suprotnog mišljenja odgovaraju time da su ovi i njima slični ajeti specificirani i da se ne radi po njihovom općem značenju. Razlog za to jeste da postoje brojne vrste imovine na koju se ne daje zekat, poput povrća, svježeg voća, peradi, prijevoznih sredstava i nekretnina koje nisu trgovačka roba. Dakle, zekat nije obavezan na svaku imovinu, nego samo na određene vrste imovine, a med nije uvršten u imovinu na koju je obaveza davati zekat jer ne postoji vjerodostojna i eksplicitna predaja koja bi ga uvrstila u tu kategoriju. (Ibn Arabi, Ahkamul-Kur’ani)
Što se hadiske argumentacije tiče, zastupnici prvog mišljenja navode niz predaja od kojih su najistaknutije sljedeće:
● Ebu Sejjara el-Mutei, radijallahu anhu, rekao je: “Allahov Poslaniče, ja imam pčele, pa trebam li davati zekat na med?” “Daj jednu desetinu od meda koji ti one proizvode!”, naredi mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. “Hoćeš li staviti pod zaštitu moje pčelinjake?”, upita Ebu Sejjara. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pristao je da to učini. (Abdurrezzak, Ibn Ebu Šejba, Ibn Madža i Bejheki, El-Kubra. Nakon što je naveo ovu predaju, Bejheki kaže: “Ovo je najvjerodostojnije što je preneseno o obaveznosti izdvajanja desetine na med, a u nizu prenosilaca je prekid.” Šejh Albani ovaj je hadis ocijenio dobrim. Vidjeti: Sunenu Ibni Madža sa njegovom valorizacijom. Kasnije dolazi govor drugih učenjaka o ocjeni ovog hadisa) Ovaj hadis ukazuje na obavezu davanja zekata na med, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se izdvoji jedna desetina, a imperativna forma ukazuje na obligatnost propisa.
● Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca, a on od svoga djeda i kaže: “Hilal, stanovnik plemena Benu Mut’an, došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, noseći desetinu pčelinjeg proizvoda koji je prikupio (u dolini Seleba), a tražio je od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da mu učini zaštićenom dolinu Seleba (kako bi u njoj skupljao med.) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaštitio mu je tu dolinu. Kada je za halifu izabran Omer, Sufjan b. Vehb pisao je Omeru pitajući ga o tome, pa mu je Omer napisao: ‘Ako ti bude davao desetinu od pčelinjeg proizvoda, koju je davao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neka i dalje dolina Selebe bude za njega zaštićena, a ako ne bude davao zekat – pčele lete na cvijet, a med jede ko hoće.’” (Ebu Davud, Ibn Abdulberr, El-Istizkar, ocijenio je hadis dobrim, a također i šejh Albani u Sahihu Ebi Davud)
● Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca, a on od svoga djeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, od meda uzimao desetinu. (Ibn Madža, šejh Albani o ovom hadisu kaže da je hasen sahih. Međutim, mnogi hadiski autoriteti ovaj su hadis ocijenili slabim, jer prenosilac od Amra b. Šuajba je Usama b. Zejd b. Eslem, a on je slab. Ibn Mein je rekao: “Trojica Zejdovih sinova nisu ništa.” Tirmizi je kazao: “Među djecom Zejda b. Esleme nema pouzdanih.” Vidjeti: Ibn Kajjim, Zadul-mead)
● Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o medu rekao: “Na svakih deset mješina daje se jedna.” (Tirmizi, Šejh Albani, Sahihul-džamis-sagir ve zijadatih, hadis je ocijenio vjerodostojnim. Međutim, po ocjeni mnogih učenjaka hadis je slab. U nizu prenosilaca ovog hadisa je ravija po imenu Sadaka b. Abdullah b. Musa b. Jesar, a to je prenosilac kojeg su slabim ocijenili imam Ahmed, Jahja b. Mein i drugi. Nesai je rekao: “Sadaka b. Abdullah nije ništa, a ovaj hadis je munker.” Vidjeti: Ibn Kajjim, Zadul-mead. Tirmizi o ovom hadisu kaže: “Lanac prenosilaca hadisa Ibn Omera je diskutabilan, a u ovom poglavlju – zekat na med, ništa veliko nije vjerodostojno preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a većina učenjaka postupa u skladu sa ovim hadisom i to je stav Ahmeda i Ishaka. Neki učenjaci su kazali: “Na med se ništa ne daje. Sadaka b. Abdullah, ravija u ovom senedu, nema dobro pamćenje…” Džamiut-Tirmizi)
● Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je dopis stanovnicima Jemena: “…da se od meda uzme jedna desetina.’” (Bejheki, El-Kubra. Među prenosiocima ovog hadisa je Abdullah b. Muharrer, a to je slab ravija koji je ostavljen. Ibn Hazm, El-Bedrul-munir, o njemu kaže: “On je lošiji od svakog lošeg kojeg su konsenzusom ostavili.”)
U nekima od spomenutih hadisa navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio desetinu pčelinjeg proizvoda, tj. meda, čime je svojim postupkom potvrdio utemeljenost davanja zekata na med, a u drugim hadisima to je jasno naredio.
Komentar hadiske argumentacije
Što se tiče prvog hadisa koji prenosi od Ebu Sejjara el-Mutei, radijallahu anhu, predaja nije vjerodostojna i prema tome kao argument nije validna. Imam Tirmizi kaže da je o ovom hadisu pitao imama Buhariju i da je on rekao da je mursel i da prenosilac Sulejman b. Musa nije susreo nikog od ashaba, tj. nije mogao čuti ovaj hadis od Ebu Sejjare. Tirmizi također prenosi da je Buhari kazao: “O zekatu na med ne bilježi se nijedna vjerodostojna predaja.” (Tirmizi, El-’Ilelul-kebir)
Hadis Hilala, radijallahu anhu, dobrim je ocijenio Ibn Abdulberr, a od savremenih učenjaka šejh Albani, međutim, upitno je koliko ova predaja ukazuje na obaveznost zekata na med. U predaji se govori o davanju jedne desetine u vidu kompenzacije za zaštitu zemljišta i njegovu ekskluzivnu upotrebu od strane davaoca. Komentarišući ova dva hadisa, imam Ševkani kaže: “Znaj da hadis Ebu Sejjare i hadis Hilala – ukoliko se ne radi o istoj osobi – ne upućuju na obaveznost davanja zekata na med, jer su i jedan i drugi dobrovoljno dali zekat na med, a zauzvrat im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaštitio doline u kojima su bili njihovi pčelinjaci. Omer, radijallahu anhu, shvatio je smisao zbog kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio da ovo zemljište učini zaštićenim i, povodeći se za tim, on je isto postupio. Da je zekat na med obavezan, on im ne bi dao slobodu izbora – ako žele zaštitu, trebaju dati zekat – nego bi od njih uzeo zekat u svakom slučaju. Ostali hadisi u ovom poglavlju nisu na tom stepenu da se mogu uzeti kao dokaz.” (Ševkani, Nejlul-evtar) Ovdje, Ševkani, rahimehullah, daje odgovor i na ostale predaje kojima se dokazuje obaveza zekata na med, kazavši da nisu na stepenu da bi se mogle uzeti kao dokaz. To se odnosi i na ovdje spomenute predaje s obzirom na to da, prema ocjeni mnogih hadiskih autoriteta, nisu vjerodostojne.
Racionalni dokaz
Med po mnogo čemu nalikuje žitaricama i plodovima na koje se daje zekat, s obzirom na to da se dobiva iz nektara koji pčele skupljaju sa cvjetova, mjeri se zapreminskim mjerama, prirodno se skladišti i čuva, pa je stoga zekat na med obavezan kao i zekat na žitarice i plodove. (Ibn Kajjim, Zadul-mead) Cvjetovi formiraju plodove na koje se daje zekat, pa je nužno da se i na med čija osnovna sirovina dolazi iz cvjetova također daje zekat. (Ajni, El-Binaja)
Oponenti odbacuju ovaj dokaz i ne prihvataju ovakvu analogiju, s obzirom na to da između meda i usjeva i plodova na koje se daje zekat postoje bitne razlike, a jedna od njih jeste i da med ne spada u živežne i osnovne namirnice poput usjeva i plodova na koje se daje zekat. Isto tako, postoje mnoge biljne kulture na koje se ne daje zekat, poput povrća i svježeg voća, tako da pridružiti med plodovima na koje se daje zekat nije prioritetnije od pridruživanja plodovima na koje se ne daje zekat.
Argumenti drugog mišljenja i opaske na njih
● Prenosi se od Ebu Musa i Muaza, radijallahu anhuma, da im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslavši ih u Jemen da svijet poučavaju vjeri rekao: “Ne uzimajte zekat osim na ovo četvero: ječam, pšenicu, grožđice i datule.” (Hakim, Darekutni i Bejheki, El-Kubra. Predaja je slaba u ovoj formi, međutim, postoje predaje koje je pojačavaju, a jedan od njih jeste predaja Musaa b. Talhe u kojoj se navodi da je rekao: “Kod nas se nalazi dopis Muaza, radijallahu anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem se navodi da je uzeo zekat na pšenicu, ječam, grožđice i datule.” Bilježi Ahmed, a Šuajb Arnaut o ovoj predaji kaže: “Ispravnog je seneda, iako Musa nije susreo Muaza, međutim, on prenosi iz njegovog dopisa, a to je dopis koji je prihvaćen kod učenjaka.” Musned imama Ahmeda. Vidjeti: Ševkani, Nejlul-Evtar) Ova predaja ukazuje na to da se zekat uzima samo na ove četiri kulture, a med nije spomenut iako je Jemen zemlja bogata medom. Dokazu se oponira time da spominjanje ove četiri vrste ne negira obaveznost zekata na drugu imovinu, ako na to ukazuje validan argument.
● Predaja od Muaza b. Džebela, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je donio zekat na međuiznos krava (tj. zekat na krave između dva prijelazna broja. Naprimjer, kada vlasnik krava ima 35 grla, pet grla je između dva broja na koje je iznos zekata određen, a to je 30 i 40, jer na trideset krava daje se june koje je napunilo godinu i ušlo u drugu, a na 40 grla daje se june koje je napunilo dvije godine) i med, te je rekao: “O ovim dvjema stvarima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ništa mi nije naredio.“ (Ahmed, Ebu Davud, El-Merasil, i Bejheki, El-Kubra. Šuajb Arnaut o ovom hadisu kaže: “Njegovi prenosioci su pouzdani, to su prenosioci Buharije i Muslima, osim što Tavus nije susreo Muaza.” Ibn Hadžer je rekao: “U ovom hadisu postoji prekid između Tavusa i Muaza, međutim, Bejheki kaže da je hadis jak, jer je Tavus poznavao sve što se vezuje za Muaza.” Et-Telhisul-habir) Ova predaja potvrđuje prethodnu: da na med zekat nije obavezan. Ovom argumentu oponira se time da je predaja slaba, obzirom na to da postoji prekid između dvojice prenosilaca, a ako se i prihvati kao validna, može se odnositi na med koji nije dosezao nisab, tj. najmanju vrijednost na koju se daje zekat.
● Vjerski obveznici oslobođeni su svih dužnosti sve dok se ne potvrdi suprotno, na osnovu šerijatskog argumenta, poput vjerodostojnog hadisa koji jasno ukazuje na ciljani propis i konsenzusa, a takvo nešto u slučaju zekata na med ne postoji. Ranije smo spomenuli riječi imama Buharije da u pogledu zekata na med ništa vjerodostojno nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Tirmizi, El-’Ilelul-kebir) Tirmizi je rekao: “U ovom poglavlju ništa vjerodostojno nije preneseno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Džamiut-Tirmizi) Ibn Munzir kaže: “O obaveznosti zekata na med nema vjerodostojne predaje od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti je u pogledu tog pitanja ostvaren konsenzus, tako da zekat na med nije obavezan.” (Ibn Kudama, El-Mugni, Ibn Kajjim, Zadul-mead) Ovom dokazu može se oponirati time da postoje predaje koje, iako su pojedinačno slabe, jedna drugu jačaju, što ukazuje da u pogledu tog pitanja postoji osnova.
● Med je tekućina koja izlazi iz životinje i po tome nalikuje mlijeku, a na mlijeko se ne daje zekat, prema konsenzusu učenjaka. (Ibn Kudame, El-Mugni) Ovom dokazu odgovara se odbacivanjem ovakve analogije zbog razlike između meda i mlijeka. Razlika se ogleda u tome da se mlijeko dobiva mužom stoke na koju se daje zekat, dok med proizvodi pčela na koju se ne daje zekat. (Ibn Arabi, Ahkamul-Kur’an)
Treće mišljenje
U pogledu ovog pitanja postoji i treći stav koji zastupa Ebu Ubejd Kasim b. Selam el-Herevi, jedan od velikih poznavaoca hadisa i fikha. Odabrao je srednje mišljenje između dva prethodna, iako njegov stav podrazumijeva obaveznost zekata u nekoj mjeri. Nakon što je spomenuo dva mišljenja o zekatu na med, rekao je: “Smatram da je u pogledu ovog pitanja najprihvatljivije da se vlasnicima meda naređuje da na njega daju zekat i da se na to podstiču. Pokuđeno im je to spriječiti, i nije im sigurno da nisu grješni ako ga prikriju. Međutim, neka to ne bude stroga dužnost, poput zekata na usjeve i stoku… Razlog za to jeste što sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije tako vjerodostojan o zekatu na med kao što je vjerodostojan o zekatu na usjeve i stoku, niti je spomenut u njegovim dopisima o zekatu. Kada bi zekat na med bio na stepenu zekata na usjeve i stoku, njegova pravila i obilježja bila bi jasno definirana, kao što je slučaj sa usjevima i stokom.” (Ebu Ubejd, El-Emval, i Karadavi, Fikhuz-zekat)
Osvrt na stavove učenjaka i odabrano mišljenje
Razmotrimo li prethodno spomenuta mišljenja, možemo zapaziti da se učenjaci o pitanju zekata na med ustvari drže pravila i principa na kojima su izgradili svoje stavove o zekatu na usjeve i plodove. Ebu Hanifa, rahimehullah, u usjeve i plodove na koje se daje zekat ubraja sve što čovjek uzgaja s ciljem eksploatacije zemlje, bilo to voće, žitarice, povrće, sjemenke ili neka druga kultura. Njegova dva učenika Ebu Jusuf i Muhammed, rahimehumallah, stanovišta su da je zekat obavezan samo na usjeve i plodove koji ostaju tokom cijele godine. Mišljenje Ebu Hanife i dvojice njegovih učenika o tome da je zekat na med obavezan, podudara se s njihovim stavovima o zekatu na usjeve i plodove, jer pčela praveći med hrani se cvjetnim sokom, a to je biljni produkt, i to je vid eksploatacije zemlje, te je i zekat na med obavezan. S druge strane, med ostaje tokom cijele godine pa je zekat na njega obavezan kao i na usjeve i plodove koji imaju to svojstvo. Hanbelijski učenjaci smatraju obaveznim zekat na sve usjeve i plodove koji se prirodno skladište i koji se mjere zapreminskim mjerama, kao što je litra, tovar i sl., a te dvije specifikacije su u medu prepoznatljive. Malikijski i šafijski učenjaci, uz određene razlike među njima, smatraju obaveznim zekat na datule i grožđice od voća, a što se usjeva tiče, samo na one kulture koje služe kao osnovne – živežne namirnice i daju se prirodno skladištiti. Ta se svojstva ne nalaze pri medu, s obzirom na to da nije osnovna živežna namirnica, te stoga zekat na med, po njima, nije obavezan. Jedna skupina učenjaka je zekat na usjeve i plodove svela isključivo na kulture koje su u predajama spomenute, a to su: pšenica, ječam, datule i grožđice. Sve mimo toga je oslobođeno zekata, jer nema tekstualnoga dokaza koji bi potvrdio obavezu davanja zekata na bilo koju drugu vrstu plodova i usjeva, ne postoji konsenzus o tome, niti su druge kulture, prema ovom mišljenju, u značenju spomenutih. To znači da ni zekat na med nije obavezan, prema mišljenju ove skupine učenjaka. (Ibn Kudama, El-Mugni i El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtijae)
Usjevi i plodovi na koje se davao zekat u vremenu poslanstva, kao što se na u to predajama eksplicitno ukazuje, jesu ječam, pšenica, datule i grožđice. Razmotrimo li ove vrste, uočit ćemo da je najbitnija njima zajednička osobina to što predstavljaju osnovne živežne namirnice, koje traju tokom godine i daju se skladištiti. Pšenica je i danas živežna namirnica, ječam manje, a datule i grožđice bile su osnovne namirnice u arapskom podneblju u vremenu poslanstva. To nam ukazuje na snagu malikijskog i šafijskog mezheba koji smatraju da je zekat obavezan na one plodove i usjeve koji služe kao živežne namirnice, daju se prirodno skladištiti i ostaju tokom godine. Med ostaje tokom godine i skladišti se, ali se ne ubraja u osnovne živežne namirnice, nego služi kao povremena hrana, poslastica i lijek. To bi značilo da smisao zbog kojeg je propisan zekat na usjeve i plodove nije ostvaren pri medu te stoga zekat na njega nije obavezan.
Osvrnemo li se na kur’ansko-hadisku argumentaciju, uočit ćemo da ajeti, kao i predaje koje su sa aspekta seneda prihvatljivije, ne upućuju jasno na obavezu zekata na med. S druge strane, predaje koje su u tome jasnije, slabe su sa strane vjerodostojnosti. Ipak, neki učenjaci smatraju da te predaje, iako su pojedinačno slabe, jedne druge podupiru i jačaju, što sve skupa daje utemeljenje obaveznosti zekata na med. (Ibn Kajjim, Zadul-mead, i Muhammed Siddik Han, Er-Revdatun-nedijja) Stoga, imam Tirmizi nije apsolutno i potpuno negirao ispravnost svih predaja o ovom pitanju, nego je rekao: “U ovom poglavlju nije ništa vjerodostojno preneseno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Džamiut-Tirmizi)
Važno je podsjetiti na to da je zekat ibadet, obred koji se nužno temelji na objavi. Na to nas podsjeća predaja od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje o zekatu na magarce odgovorio: “O njima mi ništa nije dostavljeno, osim ovog unikatnog ajeta: ‘Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga’” (Ez-Zilzal, 7–8). (Hadis bilježi Ahmed. Šuajb Arnaut o ovom hadisu kaže: “Sahih, ispunjava kriterije Muslima.”) Ovdje vidimo kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje o zekatu na magarce odgovorio da mu o njima ništa nije objavljeno, što ukazuje na to da se takav propis bazira isključivo na objavi. U pogledu zekata na med nema čvrstog uporišta u predajama, niti se jasnom analogijom može pridružiti nekoj drugoj zekatskoj imovini, ali ostaje ovaj podstrek na koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao: “Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga.”
Naravno, ako se med proizvodi s ciljem prodaje, postaje trgovačka roba i kao takav na njega je obavezan zekat. To znači da, ako njegova vrijednost u novcu doseže nisab, nakon što se upotpuni godina, dužnost je na ime zekata izdvojiti 2,5%. Uzvišeni Allah najbolje zna!
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Kada je nastao Hanefijski mezheb i ko je osnivač?
Definicija : Hanefijski mezheb je jedna od četiri raširene sunnijske pravne škole u islamskom svijetu. Hanefijskim mezhebom je nazvana po svome osnivaču Imamu Ebu Hanifi en-Nu'manu -Allah mu smilovao. Nastanak i najznačajnije ličnosti Osnivač hanefijskog mezheba je Imam Ebu Hanifa en-Nu'man b. Sabitviše
Definicija :
Hanefijski mezheb je jedna od četiri raširene sunnijske pravne škole u islamskom svijetu. Hanefijskim mezhebom je nazvana po svome osnivaču Imamu Ebu Hanifi en-Nu'manu -Allah mu smilovao.
Nastanak i najznačajnije ličnosti
Osnivač hanefijskog mezheba je Imam Ebu Hanifa en-Nu'man b. Sabit b. Zevti etTejmi el-Kufi. Rođen je 80/699. god. u Kufi, a umro 150/767. god. u Bagdadu. Po porijeklu je Perzijanac i živio je u prvoj generaciji poslije generacije tabi'ina. Neki ga ubrajaju u generaciju tabi'ina jer je zapamtio četvericu ashaba. Odrastao je u trgovačkoj porodici. Nakon nekog vremena bavljenja trgovinom, posvetio se vjerskim znanostima, naučio napamet cio K ur’ an, upoznao se sa tradicijom i u islamskom pravu dostigao visok stepen. O njemu je Imam Šafija rekao: “Nikoga nisam sreo upućenijeg u islamsko pravo od Ehu Hanife.” Drugom prilikom je rekao: “U poznavanju islamskog prava u poređenju sa Ebu Hanifom svi ostali su djeca.”
Ebu Hanifina pisana djela
Ebu Hanifa ima više pisanih djela iz oblasti ‘ilmu–kelama: al-Fiqh al-akbar, zatim Musnad al-hadit, al-‘Alim wa al-muta ‘allim i ar-Radd ‘ala al-qadariyya. Iza sebe nije ostavio nikakvo određeno fikhsko djelo. Međutim, njegove diktate svojim učenicima sakupio je u jednu zbirku Imam Muhammed b. el-Hasan eš-Šejbani.
Ebu Hanifini učenici
Ebu Hanifa je imao više učenika od kojih su najpoznatiji:
Ebu Jusuf Ja'kub b. Ibrahim el Ensari el-Kufi (rođ. 113/731., umro 182/798. godine).
Muhammed b. el-Hasan eš-Šejbani (rođ. 132/749, umro 189/804. god).
Zufer b. el-Huzejl (rođ. 110/728., umro 158/775. god)
El-Hasan b. Zijad el-Lu'lu'i (umro 204/819. god)
Temelji hanefijskog mezheba i njegov način idžtihada
U svom izvođenju rješenja na osnovu slobodnog mišljenja, u okviru učenja Kur'ana i Sunneta, Ebu Hanifa se oslanjao na Kur'an, Sunnet, konsenzus mišljenja islamskih učenjaka (al-igma) , analogiju (al-qiyas), od više mogućih rješenja na ono koje je po njegovom mišljenju bilo najbolje (al-istihsan) , običaj (al-‘urf), mišljenje ashaba, na vjerozakon prethodnih objava i razne druge izvore.
Prof. Senad Muhić
Preuzeto sa stranice https://subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić
Vidi manjeKoji su propisi posta dana arefata?
Dan Arefata je deveti dan mjeseca zul-hidžeta.Ove godine dan Arefata je u subotu, desetog augusta. Ebu Katada prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post dana Arefata iskupljuje grijehe iz prošle i naredne godine, a post dana Ašure iskupljuje od grijeha (počinjenih) u prošlviše
Dan Arefata je deveti dan mjeseca zul-hidžeta.Ove godine dan Arefata je u subotu, desetog augusta.
Ebu Katada prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post dana Arefata iskupljuje grijehe iz prošle i naredne godine, a post dana Ašure iskupljuje od grijeha (počinjenih) u prošloj godini.” (Muslim)
Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Oproštajnom hadžu obavijestio ashabe o Allahovom oprostu, oni su upitali: “Allahov Poslaniče, da li oprost vrijedi isključivo za nas?” “Za vas i za sve one koji dođu nakon vas do Sudnjeg dana”, odgovorio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Citirani hadis odnosi se na oprost malih grijeha koje čovjek počini u spomenutom periodu, a ne na velike grijehe, kako to često čujemo.
Imam Nevevi rekao je: “Značenje ovog hadisa jeste da će postaču koji posti taj dan biti oprošteni grijesi (koje počini u) dvije godine. Islamski učenjaci kazali su da se time misli na male grijehe, a o tome smo već govorili kada smo spominjali oprost grijeha prilikom uzimanja abdesta.” (El-Minhadž Šerhu Sahih Muslim, 8/50)
Isto značenje u komentaru hadisa o vrijednosti posta na dan Arefata spomenuli su mnogi drugi učenjaci.
#PRAVNI PROPIS VEZANI ZA POST DANA AREFATA
#Većina islamskih pravnika smatra da je postiti na dan Arefata pohvalno samo osobama koje nisu na hadžu, dok je hadžijama prioritetnije da ne poste kako ih post ne bi oslabio i na taj način spriječio ih da čine ibadete koje im je propisano činiti tog dana.
Velikan hanefijske pravne škole Kasani kazao je: “Što se tiče posta na dan Arefata, on je pohvalan za onoga ko nije na hadžu, na što ukazuje mnoštvo hadisa koji podstiču na post u tom danu, jer se taj dan odlikuje nad ostalim danima. Isto tako, pohvalno je da dan Arefata posti i hadžija, ali pod uvjetom da ga to neće oslabiti u pogledu činjenja ibadeta: stajanja na Arefatu i upućivanja dove u tom danu…, a ako će ga post oslabiti, onda mu je pokuđeno postiti, zato što se vrijednost (posta) tog dana može postići u nekoj od narednih godina.” (Bedaius-sanaia, 2/79)
#U_vjerodostojnim predajama zabilježeno je da je Allahov Poslanik na dan Arefata, u godini u kojoj obavio Oproštajni hadž, zatražio da mu se donese posuda sa pićem koje je javno popio kako bi se znalo da ne posti.
Isto tako, pravedne halife nisu prakticirale postiti dan Arefata tokom obavljanja hadža.
Ibn Omer, radijallahu anhu, upitan je o tome da li će hadžija postiti dan Arefata, pa je kazao: “Obavio sam hadž sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a on nije postio. Nakon toga (obavio sam hadž) sa Ebu Bekrom, pa ni on nije postio, zatim sam (obavio hadž) sa Omerom, pa ni on nije postio, a nakon toga sa Osmanom, pa ni on nije postio. Zato i ja ne postim dan Arefata kada sam na hadžu, niti nekome naređujem da to čini, a isto tako, ni onome ko posti to ne zabranjujem.” (Hadis bilježi Tirmizi, a vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani.)
#Post dana Arefata je dobrovoljni post i na njega se odnose svi propisi koji se eksplicitno vezuju za ostale vrste dobrovoljnog posta.
Dobrovoljni post može se zanijetiti i nakon nastupanja sabaha, pa čak i nakon izlaska sunca, pod uvjetom da čovjek nakon pojave zore nije učinio ništa što kvari post. Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je kazala: “Jednoga dana došao je Allahov Poslanik i upitao: ‘Aiša, imate li bilo šta (za jesti)?’, a ja sam odgovorila: ‘Allahov Poslaniče, nemamo ništa.’ Tada je Allahov Poslanik rekao: ‘Ja ću onda postiti.’” (Muslim)
Ovaj stav zastupali su pravnici hanefijske, šafijske i hanbelijske pravne škole, za razliku od onih koji su smatrali da se dobrovoljni post mora zanijetiti tokom noći kao i obavezni.
Ibn Kudama je rekao: “Osobi koja posti dobrovoljni post dozvoljeno je da zanijeti u toku dana. Ovaj stav zastupali su: naš imam (Ahmed b. Hanbel), Ebu Hanifa, Šafija, a ovo mišljenje preneseno je i od Ebu Derdaa, Ebu Talhe, Ibn Mesuda, Huzejfe, Seida b. Musejjiba, Seida b. Džubejra i Nehaija, a ovo je i mišljenje učenjaka racionalističke pravne škole.” (El-Mugni, 3/109)
#Osoba koja bi prekinula dobrovoljni post, ne bi bila grješna. Svakako da se onaj ko započne dobrovoljni post, naročito kada je u pitanju post dana Arefata, treba maksimalno potruditi da ga isposti, ali ako bi imao potrebu i validan razlog, u tom slučaju bilo bi mu dozvoljeno i da prekine post.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Onaj ko posti dobrovoljni post nadređen je sam sebi: ako želi, nastavit će s postom, a ako želi, prekinut će post.” (Hadis bilježi Tirmizi, a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim.)
#Pohvalno je postiti dāne prije Arefata, a dan nakon Arefata je Bajram kada je strogo zabranjeno postiti.
Dani prije Arefata jesu prvi dani mjeseca zul-hidžeta o kojima je Allahov Poslanik kazao da su najbolji dunjalučki dani.
Od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: “Ne postoje dani u kojima su dobra djela draža Allahu od dobrih djela u ovim danima” – misleći na prvih deset dana zul-hidžeta. Ashabi su upitali: “Allahov Poslaniče, pa čak ni borba na Allahovom putu – džihad?”, a Poslanik je odgovorio: “Čak ni borba na Allahovom putu, osim u slučaju kada čovjek izađe u borbu zalažući i svoj život i svoj imetak, i ništa od toga ne vrati.” (Buhari)
S obzirom na to da su u ovom hadisu Poslanikove riječi općenitog karaktera, to znači da “dobra djela” svakako obuhvataju i dobrovoljni post.
Jedna od supruga Allahovog Poslanika kazala je: “Allahov Poslanik postio je devet dana zul-hidžeta, dan Ašure i tri dana u svakom mjesecu.” (Hadis su zabilježili Ahmed i Ebu Davud, a slabim ga je ocijenio autor knjige Nasbur-raje, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim.)
#Što se tiče posta na dan Bajrama, on je strogo zabranjen po konsenzusu islamskih učenjaka, a to nam potvrđuje i hadis koji prenosi Ebu Seid, radijallahu anhu, u kojem kaže: “Allahov Poslanik zabranio je da se posti na dan Kurbanskog i Ramazanskog bajrama.” (Buhari i Muslim)
#Ako bi čovjek postio dan Arefata samo sa nijetom dobrovoljnog posta, svakako da bi to bilo najbolje, ali mu je dopušteno da prilikom posta na dan Arefata u tom postu objedini i namjeru napaštanja dana koje iz opravdanog razloga nije postio u ramazanu.
Kazao je šejh Usejmin: “Ko posti dan Arefata, ili dan Ašure, a ima propuštenih dana ramazana koje treba napostiti, njegov dobrovoljni post je ispravan. Međutim, ako bi tim postom nijetio (namjeravao) i oduživanje onoga što mu je obaveza da naposti iz ramazana, imao bi dvije nagrade: nagradu za post dana Arefata ili Ašure i nagradu za napaštanje ramazanskog posta.”
#Musliman bi trebao da iskoristi priliku i da na dan Arefata nahrani postače, jer tako će imati nagradu onih koji su taj dan postili.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko priredi iftar postaču, imat će istu nagradu kao i postač, s tim što postaču neće biti umanjena njegova nagrada.” (Hadis bilježe Ahmed, Tirmizi i Ibn Madža, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u više svojih djela.)
Ovaj hadis je općenit, tako da se pod nahranjivanjem postača i organiziranjem iftara podrazumijeva da čovjek priredi i pozove na iftar i osobe koje su imućne i bogate, a ne samo siromahe, a isto tako obuhvata i organiziranje iftara za rodbinu i za osobe koje sa njim nisu u rodbinskoj vezi.
A Allah najbolje zna!
Priredio: Pezić Elvedin
Preuzeto sa zvaničnog facebook profila:
Vidi manjehttps://www.facebook.com/pezicelvedin/posts/2307456849570710
Opasnost zapostavljanja Kur'ana
Ako su ljubav prema Kur'anu i druzenje s Kur'anom jedan od razloga koji vode Allahovoj ljubavi, onda je zapostavljanje Kur'ana i los odnos prema njemu jedan od uzroka koji vode Allahovoj, subhanehu ve teala, srdzbi. Isto kao sto su ljudi zbog svoga lijepog odnosa prema Kur'anu na razlicitim (visokimviše
Ako su ljubav prema Kur'anu i druzenje s Kur'anom jedan od razloga koji vode Allahovoj ljubavi, onda je zapostavljanje Kur'ana i los odnos prema njemu jedan od uzroka koji vode Allahovoj, subhanehu ve teala, srdzbi.
Isto kao sto su ljudi zbog svoga lijepog odnosa prema Kur'anu na razlicitim (visokim) stepenima i nivoima, neki od njih zapadaju zbog njegovog zapostavljanja naj ako niske stepene.
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pozalio se na one koji glave okrecu od Kur'ana i koji ga izbjegavaju svome Gospodaru, azze ve dzelle:
‘Poslanik je rekao: ‘Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur ‘an izbjegava! ,78
Oni bi, kada bi im se ucio Kur'an, poceli galamiti i govoriti o necemu drugom kako ga ne bi culi. To je izbjegavanje (Kur'ana).
Nevjerovanje u njega jeste njegovo izbjegavanje.
Nerazmisljanje o njemu i nerazumijevanje njega takoder spada u njegovo izbjegavanje.
Pribjegavanje necemu drugom, npr. poeziji, prozi, pjesmi, govoru ili slijedenju nekog drugog puta, mimo njegovog, spada u njegovo izbjegavanje.’ 79
Dakle, oni koji izbjegavaju Allahovu knjigu mogu se podijeliti na kategorije i vrste.
Vjernik se treba cuvati od toga da zapadne u bilo koju kategoriju od navedenih cineci bilo
koju vrstu izbjegavanja Kur'ana.
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, veli:
‘Izbjegavanje Kur'ana moze se podijeliti na vise vrsta:
– jedna je od njih izbjegavanje njegovog slusanja, vjerovanja u njega i pomnog pracenja njegovog ucenja;
– druga je izbjegavanje postupanja po njemu i zastajanja kod onoga sto je on dozvolio i zabranio, makar ga ucio i vjerovao po njemu;
– treca je izbjegavanje suđenja po njemu i izbjegavanje uzimanja njega za sudiju u temeljnim stvarima vjere i njenim ograncima,
– cetvrta je izbjegavanje razmisljanja o njemu i njegovog razumijevanja i spoznaje sta zeli Onaj Koji govori;
– peta je izbjegavanje lijecenja njime svih bolesti srca i trazenja lijeka za bolest u necem drugom.’
Sve to obuhvataju rijeci Uzvisenog:
‘Poslanik je rekao: ‘Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur'an izbjegava!’ 80
A uz sve to moze se dodati izbjegavanje njegovog ucenja.
Postoji jos jedna vrsta njegovog izbjegavanja koja se rasirila u danasnje vrijeme, a koja se
ogleda u tome sto se mushaf ostavi na odredeno mjesto samo radi bereketa, kao npr. da se stavi na policu u kuci ili u auto pozadi ili naprijed, te sa na njemu skuplja prasina sto upucuje da se on izbjegava.
To je los odnos prema Allahovoj knjizi.
Ibnul-Dzevzi, rahimehullah, kaze:
‘Onaj ko bude posjedovao mushaf, svakog dana treba uciti bar nekoliko ajeta, kako ga ne bi
zapostavio.’ 81
Kao sto je Ibnul-Dzevzi, rahimehullah, opisao lijek za tu posljednju vrstu zapostavljanja
(izbjegavanja) Kur'ana, na drugom mjestu je spomenuo lijek za stvari koje covjeka navode da
izbjegava njegovo razumijevanje i razmisljanje o njemu, pa kaze:
‘Onaj ko uci Kur'an treba odbaciti sve ono sto ga sprecava od razumijevanja, kao npr. da ga
sejtan navede na pomisao da nije pravilno izgovorio neki harf, da ga nije izgovorio kako treba,
pa ga onda on ponavlja i time mu odvrati paznju od razumijevanja znacenja.
U to spada i to da onaj ko uci Kur'an uporno cini neki grijeh, ili pak da bude ohol ili se odaje strastima. To se desava zbog tmine srca i hrđe. To je poput prljavstine na ogledalu koja
sprecava da se vidi istina.
Srce je poput ogledala, strasti poput hrđe, a znacenja Kur'ana poput slika koje se ogledaju u
ogledalu. Uvjezbavanje srca uklanjanjem strasti jeste poput cistoce za ogledalo.’ 82
To je sto se tice onih koji izbjegavaju i zapostavljaju Kur'an.
Medutim, sto se tice onih koji su u stalnoj vezi s njim, oni se prema svojoj vezi za Kur'an
mogu podijeliti na stepene i kategorije shodno Allahovoj blagodati koju im je dao, a to je slobo-
dno vrijeme i zelja (ambicija).
Prijasnje su generacije svoje srce danonocno ozivljavale Kur'anom. Navikli su svoja srca
stalno iznova pojiti na osnovu cega su ona ostala ziva i budna.
Ibnul-Dzevzi veli:
‘Sto se tice toga koliko su ucili, tu su njihovi obicaji bili razliciti. Neki bi od njih zavrsavali svakog dana po jednu hatmu, neki bi za jedan dan zavrsavali i vise od jedne hatme, neki bi zavrsavali hatmu svaka tri dana, neki svake sedmice, neki bi zavrsavali hatmu mjesecno zbog preokupiranosti razmisljanjem, sirenjem znanja i poducavanjem, ili zbog preokupiranosti nekim drugim ibadetom mimo kiraeta ili zbog preokupiranosti stjecanjem opskrbe.’ 83
Zatim je rekao: ‘A najprece je ono sto ne sprecava covjeka od njegovih vaznih obaveza,
niti mu fizicki steti, niti cini da zbog toga izgubi pazljivo ucenje Kur'ana i razmisljanje o njemu.’ 84
Vecina islamskih ucenjaka smatra da je lijepo ucenje i razumijevanje bolje nego da (covjek) puno uci bez razumijevanja.
Tumac Kur'ana, Ibn Abbas, radijallahu anhu, kaze:
‘Da pravilno i lijepo proucim suru El-Bekara i Alu Imran s razumijevanjem, draze mi je nego da proucim citav Kur'an na brzinu.’
Zbog toga je Ez-Zerkesi, rahimehullah, rekao:
‘Neki islamski ucenjaci smatraju pokuđenim da se (Kur'an) prouci za manje od tri dana, a
kao dokaz su naveli hadis: ‘Ne razumije onaj ko uci Kur'an za manje od tri dana. ^
Odabrano misljenje, a njega zastupa vecina poznatih alima, jeste takvo da se to razlikuje od
osobe do osobe u skladu s njenim elanom, slaboscu, razmisljanjem i nemarom, jer se prenosi da je Osman, radijallahu anhu, zavrsavao hatmu za jedan dan. Pokudeno je zavrsiti hatmu za period veci od cetrdeset dana.’ 86
Medutim, ponekad covjek nije u stanju zbog raznih okolnosti zavrsiti Kur'an jedanput
mjesecno zbog bolesti, zauzetosti, dzihada i si., onda je najmanje sto moze da prouci hatmu svakih sest mjeseci, tj. dvaput u godini.
Na to ukazuje i Ez-Zerkesi citirajuci Ebu Lejsa, koji kaze:
‘Treba da prouci hatmu dvaput godisnje, ako nije u stanju vise. El-Hasen ibn Zijad prenosi
od Ebu Hanifa da je rekao: ‘Onaj ko prouci godisnje dvije hatme ispunio je duznost prema
Kur'anu, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ucio Kur'an Dzibrilu dvaput one godine u
kojoj je umro.’ 87
Zavrsio bih govor o ovom uzroku koji vodi ka Allahovoj ljubavi s jednom vaznom napomenom, a to je da sve ono sto je receno o ucenju Kur'an a onom koji uci Kur'an vazi i za slusanje Kur'ana onome ko ne zna da ga uci.
Allah, subhanehu, obecao je svakome onome koji slusa Kur'an uz sutnju i skrusenost Svoju milost. Uzviseni kaze:
‘A kad se uci Kur'an, vi ga slusajte i sutite da bi vam se smilovalo. 188
Tj. pomno ga slusajte kako biste razumjeli njegova znacenja i razmisljajte o njegovim poukama, sutite kada se on uci sve dok se ne zavrsi s njegovim ucenjem kako biste zasluzili Allahovu
milost, koja je najveci plod toga. 89
Allahova je milost uistinu najveci plod. Međutim, unutar te milosti nalaze se druge milosti, pored tog ploda imaju i drugi plodovi koje spominje Ibnul-Kajjim, rahimehullah, i navodi da su najpreci da ih postignu oni koji su odabrali slusanje Kur'ana nad slusanjem sejtanovih muzickih instrumenata, koji su dali prednost sutnji kad se uce kur'anski ajeti nad slusanjem poezije i slusanju govora Gospodara zemlje i neba nad slusanjem pripovjedaca i pjesnika.
Onaj ko izabere to slusanje nece ostati bez upute, niti bez shvatanja pouke, niti bez opomene
da treba spoznati i razmisljati o ajetima, niti bez vodica ka uputi, niti bez onoga sto ce ga odvracati od zablude, niti bez vodica koji covjeka sprecava da krene krivim putem, niti bez vida od sljepila, niti bez onoga sto ce ga uputiti na dobro i odvratiti od onoga sto mu steti i skodi, niti bez upute na svijetlo, niti bez izlaza iz tmine, niti bez onoga sto ce odvracati od strasti, niti bez onoga sto ce podsticati na bogobojaznost, niti bez jasnoce vida, niti bez zivota za srce, niti bez utjehe i lijeka, niti bez zastite i spasa, niti bez otklanjanja nedoumice, niti bez pojasnjenja dokaza, niti bez onoga sto potvrduje istinu, a opovrgava laz.’ 90
Sve ovo i drugo spada u milosti koje postize covjek kada postupa po ovom savjetu’
‘Kome se bude ucio Kur'an, neka zamisli kao da ga slusa od Allaha kako mu On pomocu njega govori.’ 91
fusnote:
78 Kur'an, 25:30.
79 ‘Tefsirul-Ibn Kesir’, 3/306.
80 ‘El-fevaid’ od imama Ibnul-Kajjima el-Dzevzijja, str. 82.
81 ‘Muhtesaru ‘Minhadzi- 1-kasidin’, str. 46.
83 ‘Muhtesar ‘Minahadzul-kasidin’, str. 45.
84 Ibid.
85 Biljezi ga Ebu Davud, hadis br. 1394 (2/116), Tirmizi, hadis br. 2950 i kaze da je hasen-sahih (8/145). Biljezi ga i Ibn Madza u djelu ‘El-ikame’, hadis br. 1347 (1/428). Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u djelu ‘Sahihul-Ibn Madza’, hadis br. 1 107 (1/225).
86 ‘El-burhan fi ulumil-Kur'an’, 1/471 .
87 ‘El-burhan fi ulumil-Kur'an’, 1/471.
88 Kur'an, 7:204.
89 ‘Tefsirul-Kasimi’ koji se jos zove ‘Mehasinut-te'vili’ od sejha Muhammeda Dzemaluddina el-Kasimijja, verifikovao Muhammed Fuad Abdul-Baki, 7/2933, izdavac: Daru Ihjahil-kutubil-arebijjeti, Kairo.
90 ‘Medaridzus-salikin’, 1/475.
91 ‘Medaridzus-salikin’, 1/504.
————
Iz knjige “Deset stvari koje vode Allahovoj ljubavi”
Vidi manjeAutor: Ibn Kajjim El-Dževzijje
Koje su dozvoljene a koje zabranjene vrste hrane?
U prethodnom broju govorili smo o tome da je u pravilu svaka hrana dopuštena, da je zabranjeno samo ono što je Svevišnji Allah zabranio, a učiniti nešto zabranjenim isključivo je pravo Uzvišenog Allaha. Također smo pojasnili da su štetnost, nečistoća, ogavnost, opojno i narkotično dejstvo generalniviše
U prethodnom broju govorili smo o tome da je u pravilu svaka hrana dopuštena, da je zabranjeno samo ono što je Svevišnji Allah zabranio, a učiniti nešto zabranjenim isključivo je pravo Uzvišenog Allaha. Također smo pojasnili da su štetnost, nečistoća, ogavnost, opojno i narkotično dejstvo generalni uzroci zabrane hrane i pića.
Ljudska hrana klasificira se po različitim osnovama, a islamski pravnici imaju za cilj ukazati na vrste hrane sa aspekta šerijata i pojasniti šta je dozvoljeno, pokuđeno i zabranjeno, te su po toj osnovi podijelili hranu u dvije osnovne kategorije:
● Prva je hrana koja nije životinjskog porijekla, poput bilja, žitarica, voća, povrća, gljiva, minerala, tekućina i sl. Sva ta hrana dozvoljena je, izuzev one u kojoj se nađe neki od spomenutih općih uzroka zabrane.
● Druga kategorija jesu životinje i hrana životinjskog porijekla. Životinje se koriste kao hrana direktno – životinjsko meso, ili indirektno, putem proizvoda koje daju. Životinje se dijele na vodene i kopnene. U svakoj od tih vrsta ima životinja čije je meso dozvoljeno konzumirati i drugih čije je meso zabranjeno. Životinje čije je meso dozvoljeno dijele se na one čija je dozvola uvjetovana klanjem i one koje su dozvoljene i bez klanja. U nastavku će biti više riječi o životinjama čije je meso dozvoljeno konzumirati i životinjama čije je meso zabranjeno konzumirati.
Vodene životinje
To su životinje koje žive isključivo u vodi, bila ona slana ili slatka, kao što su vode okeana, mora, rijeka, jezera, močvara i sl. Prema učenjacima hanefijske pravne škole, sve vodene životinje su zabranjene izuzev riba. Također su zabranjene i ribe koje same uginu, tj. ribe čija smrt nije uzrokovana vanjskim faktorom. Ribe koje budu ubijene u vodi, poznatim, vanjskim uzrokom, dozvoljene su i nema razlike između njih i riba koje budu ulovljene mrežama, te uginu nakon što se izvade iz vode.
Druge pravne škole, mimo hanefijske, stanovišta su da su sve vodene životinje dozvoljene za jesti, dozvoljene su i uginule ribe koje plutaju po površini vode, a tako i vodozemci koji provode dug period na kopnu, kao što su krokodili, morske kornjače, rakovi i sl. Ipak, među onima koji zastupaju ovo mišljenje postoje određena razilaženja. Tako, naprimjer, hanbelijski pravnici smatraju da su vodozemci dozvoljeni ako se propisno zakolju, ali iz dozvole izuzimaju žabe, zmije i krokodile. Žabe su zabranjene, jer ih je zabranjeno ubijati, zmije zbog ogavnosti, a krokodili zbog toga što imaju očnjake kojima trgaju plijen.
Hanefijski učenjaci sve vodene životinje izuzev riba tretiraju ružnim i ogavnim, pa ih stoga obuhvata zabrana spomenuta u ajetu u kojem Svevišnji Allah, opisujući Svoga Poslanika, kaže: “…koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti…” (El-A’raf, 157). Što se tiče zabrane konzumiranja uginule ribe koja pluta po površini vode, kao argument navode predanje u kojem se kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Jedite ono što vam more izbaci ili ostane iza njega kada se povuče, a nemojte jesti ono što u njemu ugine pa pluta po njegovoj površini.” (Ibn Madža) Međutim, ovo predanje nije vjerodostojno, kao što nisu vjerodostojna ni druga predanja o tome. (Vidjeti: Ibn Hazm, El-Muhalla) Kao dokaz o zabrani konzumiranja ribe koja uginula pluta po površini vode navodi se i mogućnosti da bude pokvarena i štetna, jer ne zna se kada je i kako uginula.
Stavu većine učenjaka, da su sve životinje koje žive isključivo u vodi dozvoljene, u prilog ide ajet: “Vama se dopušta da u moru lovite i ulov jedete, da se njime vi i putnici koristite” (El-Maida, 96). U ovom ajetu Svevišnji Allah dozvolio je sve vodene životinje ne praveći razliku između onih koje se nazivaju ribama ili nekim drugim nazivom. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o uzimanju abdestu morskom vodom, rekao je: “Njegova voda je čista, a ono što ugine u moru je dozvoljeno.” (Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi i drugi. Tirmizi kaže da je ovaj hadis hasen-sahih.) Hadis ukazuje na dozvolu svih morskih životinja, svejedno da li one iz mora bile uzete žive ili mrtve, da li su uginule i plutaju u vodi ili ne. Ovom ide u prilog i predaja Džabira, radijallahu anhu, u kojoj opisuje kako je skupina ashaba naišla na mrtvog kita kojeg je more izbacilo, te su danima jeli njegovo meso, a kada su kasnije o tome obavijestili Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je rekao: “To je opskrba koju vam je Svevišnji Allah dao. Imate li tog mesa pa da i nas nahranite?” Zatim su poslali tog mesa Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je i on jeo. (Muslim) Ovaj je hadis dokaz da su i druge morske životinje, ne samo ribe, dozvoljene za jelo, i da su morske životinje koje uginu, bez propisanog šerijatskog klanja, također dozvoljene, i to u prirodnim okolnostima, ne samo u nuždi, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, konzumirao to meso nakon što je doneseno u Medinu.
Mišljenju hanefijskih učenjaka prema kojem su vodene životinje mimo riba ogavne oponira činjenica da ima mnogo ljudi zdrave prirode kojima to nije ružno niti ogavno. Mogućnost da uginula riba koja pluta po površini vode bude pokvarena i štetna nije dovoljan razlog da bude zabranjena, međutim, ako je pokvarenost i štetnost evidentna, u tom slučaju zabranjena je zbog štetnosti.
Što se tiče unutrice ribe, ako se radi o sitnim ribama, čista je i dozvoljena, prema mišljenju sve četiri mezheba, a ako se radi o krupnoj ribi, također je čista prema mišljenju učenjaka hanefijskog i hanbelijskog mezheba, kao i nekih malikija, nasuprot mišljenju šafijske pravne škole i većine malikija koji to tretiraju nečistim. (Merginani, El-Hidaja, El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja)
Kopnene životinje
To su životinje koje žive na kopnu i ptice. Neke od tih životinja dozvoljene su konsenzusom islamskih učenjaka, a kategoričnim konsenzusom zabranjena je samo jedna životinja, to je svinja, dok u pogledu ostalih zabranjenih životinja postoje veća ili manja razilaženja. U nastavku slijedi prikaz dozvoljenih i zabranjenih kopnenih životinja.
Krave, deve, ovce i koze dozvoljene su konsenzusom islamskih učenjaka, koji je utemeljen na brojnim šerijatskim tekstovima, od kojih su riječi Svevišnjeg Allaha: “I stoku On za vas stvara; njome se od hladnoće štitite, a i drugih koristi imate, njome se najviše i hranite” (En-Nahl, 5). Stoka je naziv koji obuhvata četiri spomenute vrste: krave, deve, ovce i koze.
Meso divljih životinja koje nemaju očnjake kojima trgaju plijen, a ne spadaju u gmizavce i glodare, kao što su srne i zebre, dozvoljeno je konsenzusom islamskih učenjaka.
Zečevi su također dozvoljeni. To je stav velike većine islamskih učenjaka, a na to ukazuju vjerodostojna hadiska predanja, od kojih je kazivanje Enesa, radijallahu anhu, u kojem pripovijeda kako su jednom prilikom istjerali zeca iz njegove jazbine. Enes kazuje: “Ljudi su trčali za njim i umorili se, a ja sam ga stigao, uhvatio i odnio Ebu Talhi, koji ga je zaklao i poslao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, njegove butove, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to prihvatio.” (Buhari)
Ptice kojima kandže ne služe za lov, nego njima čeprkaju zemlju ili se njima hvataju za grane, i kojima strvina nije dominantna hrana, kao što su kokoši, patke, golubovi i sl., dozvoljeno je konzumirati. Iz dozvole se izuzimaju životinje koje je Zakonodavac naredio da se ubijaju ili je zabranio da se ubijaju i one koje su ogavne ljudima zdrave prirode. O životinjama koje je zabranjeno ubijati kazuje predanje Ibn Abbasa, radijallahu anhu, u kojem kaže da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ubijanje četiri vrste životinja i insekata: mrava, pčelu, pupavca i sureda.” (Ebu Davud i Ibn Madža. Hadis je sahih po ocjeni šejha Albanija. Sured je ptica veća od vrapca, krupne glave i kljuna, hrani se sitnim insektima. Vidjeti: Ibrahim Mustafa, El-Mu’džemul-vesit.)
Prema mišljenju većine učenjaka, konjsko meso dozvoljeno je konzumirati, dok je, prema odabranom stavu hanefijskog mezheba, meso konja pokuđeno, a imam Ebu Hanifa, rahimehullah, smatra da je zabranjeno. Prvi stav bazira se na predanjima od kojih je hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je meso magaraca, a dozvolio je meso konja.” (Buhari i Muslim) Argument koji ukazuje na pokuđenost ogleda se u oprečnosti stavova u ovom pogledu, pa je stoga sigurnije izbjegavati takvu hranu. Isto tako, konji se koriste u borbi na Allahovom putu, a jedenjem njihovog mesa smanjuje se broj konja, pa je stoga pokuđeno konzumirati ga. Argument koji ukazuje na zabranu jeste ajet u kojem Uzvišeni Allah kaže: “I konje, i mazge, i magarce – da ih jašete, i kao ukras – a stvorit će i ono što ne znate” (En-Nahl, 8). U ajetu se govori o blagodatima koje je Allah podario ljudima u ovim životinjama, a to je da služe za jahanje i za ukras, dok jedenje nije spomenuto. To znači da njihovo meso nije jestivo, jer u protivnom i to bi bilo spomenuto, kao što je kazano o stoci: “…njome se najviše i hranite” (En-Nahl, 5). Ipak, odabrano je mišljenje da je konjsko meso dozvoljeno ili pokuđeno, jer argument koji ukazuje na zabranu uopćen je i nije toliko jasan, dok spomenuti hadis eksplicitno ukazuju na dozvolu.
U zabranjene životinje spadaju i zvijeri, a to su sve životinje koje imaju očnjake kojima trgaju plijen, bile one divlje, poput vukova i lavova, ili pitome poput pasa i mački. Meso ovih životinja zabranjeno je konzumirati prema mišljenju velike većine islamskih učenjaka, nasuprot oficijelnom stavu malikijskih učenjaka, koji kažu da je pokuđeno konzumirati ove životinje, ali nije strogo zabranjeno. Jedan od argumenata koji ukazuje na zabranu jeste predanje Ebu Sa’lebe, radijallahu anhu, u kojem navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se konzumira svaka zvijer koja ima očnjake. (Buhari i Muslim) Neki koji smatraju da je zabranjeno konzumirati zvijeri iz zabrane su izuzeli hijene pozivajući se na predaje od ashaba koje na to ukazuju (kao što je vjerodostojno predanje od Džabira, radijallahu anhu, koje bilježe Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madža). Argumentirajući svoj stav, malikije se pozivaju na kur’anski ajet: “Reci: ‘Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa – to je doista pogano – ili što je kao grijeh zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime’” (El-En’am, 145). Meso zvijeri nije spomenuto u ovom ajetu, što znači da je dozvoljeno, a zabrana spomenuta u hadisima, prema njihovom mišljenju, ukazuje na pokuđenost, a ne na strogu zabranu kao što to shvata većina učenjaka.
Ptice grabljivice koje love kandžama, kao što su jastreb i orao, zabranjeno je jesti, prema mišljenju većine islamskih učenjaka, nasuprot zvaničnom mišljenju malikija, koji smatraju dozvoljenim meso ovih životinja, čak i ako se hrane nečistoćom. Jedan od dokaza koji ukazuje na zabranu jeste predanje Ibn Abbasa, radijallahu anhu, u kojem kazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se jede svaka zvijer koja ima očnjake i svaka ptica koja ima kandže kojima lovi. (Muslim) Malikije se u ovom pitanju pozivaju na već spomenuti argument, tj. 145. ajet sure El-En’am, koji govori o zabranjenim životinjama među kojima nisu spomenute ptice grabljivice.
Ptice koje se pretežno hrane strvinom, kao što su lešinari i neke vrste gavranova, zabranjene su prema mišljenju većine islamskih učenjaka, jer je njihovo meso ogavno ljudima zdrave prirode, a prema mišljenju malikija također su dozvoljene. Na zabranu ukazuje i predanje od Aiše, radijallahu anha, u kojem kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pet vrsta štetočina dozvoljeno je ubijati i u Haremu: miša, škorpiona, gavrana, lunju i pobješnjelog psa” (Buhari i Muslim). Gavran je u ovom hadisu nazvan štetočinom, pa kako da bude dozvoljeno jesti ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako nazvao? Isto tako, gavrana koji je spomenut u hadisu dozvoljeno je ubiti, što znači da ga klanje neće učiniti dozvoljenim, jer ubijanje bi u tom slučaju značilo uništavanje imovine, a to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio. Malikije se u svemu tome pozivaju na ranije citiran ajet sure El-En’am u kojem se spominju zabranjene životinje, a ova vrsta ptica tu nije spomenuta.
Meso magaraca zabranjeno je prema mišljenju većine islamskih učenjaka. Zabrana se temelji na predanju od Enesa, radijallahu anhu, u kojem navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan Hajbera naredio glasniku da ljudima obznani: “Allah i Njegov Poslanik zabranjuju vam meso magaraca, jer je ono nečisto!” Enes je rekao: “Pa su lonci prevrnuti iako se meso u njima kuhalo.” (Buhari i Muslim) Ibn Hazm navodi da deveterica ashaba prenose od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vjerodostojna predanja o zabrani magarećeg mesa.
Gmizavci, glodari i insekti. Ova kategorija dijeli se na dvije vrste: životinje koje imaju krvotok, kao što su zmije i miševi, i životinje koje nemaju krvotok, kao što su gušteri, škorpioni, puževi i drugi beskičmenjaci, a tu spadaju i insekti. Ovakva podjela nema utjecaja na status konzumiranja ovih životinja, ali ima utjecaj na pitanje njihove čistoće i nečistoće. Naime, kada ugine životinja koja ima krvotok, njena strvina je nečista, za razliku od strvine životinje koja nema krvotok. Hanefijski učenjaci smatraju da je sve ove životinje i insekte haram konzumirati, jer to je ogavno zdravoj ljudskoj prirodi. Nasuprot ovog mišljenja jeste stav malikija, koji smatraju da su sve ove vrste, ukoliko se zakolju na propisan način, dozvoljene ljudima kojima to ne šteti. Šafijski i hanbelijski učenjaci iz zabrane izuzimaju neke vrste koje liče dozvoljenim životinjama ili ih ne smatraju ogavnim.
Iz zabrane insekata izuzimaju se skakavci, koji su dozvoljeni konsenzusom islamskih učenjaka. Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dozvoljene su nam dvije uginule životinje i dvije vrste krvi. Što se tiče životinja, to su ribe i skakavci, a što se tiče krvi, to su jetra i slezena.” (Ahmed i Ibn Madža. Hadis je sahih po ocjeni Albanija.)
Islamski pravnici su, uz određene razlike među njima, iz zabrane izuzeli i crve koji se pojave u nekoj hrani ako se pojedu zajedno sa tom hranom, dok ih odvojeno nije dozvoljeno konzumirati.
Većina islamskih učenjaka iz zabrane je izuzela bodljorepog pustinjskog guštera (dabb) pozivajući se na predanje od Ibn Abbasa u kojem se navodi da je pečen pustinjski gušter postavljen pred Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je pružio svoju ruku da počne jesti, ali je neko od prisutnih rekao: “Allahov Poslaniče! To je meso pustinjskog guštera”, pa je on povukao svoju ruku. Onda ga je Halid b. Velid, radijallahu anhu, upitao: “Allahov Poslaniče, je li on zabranjen?” On mu reče: “Nije, ali ga nije bilo u mojoj zemlji pa mi se gadi.” Halid je potom pružio ruku i jeo guštera, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, gledao ga je. (Buhari i Muslim) Ebu Hanifa smatrao je zabranjenim konzumiranje pustinjskog guštera, a u tome se pozvao na predanje Abdurrahmana b. Hasene, radijallahu anhu, koji kazuje kako su bili u vojnom pohodu sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa ih je snašla velika glad, te su neki ashabi ulovili bodljorepe pustinjske guštere i kuhali ih. Kada je o tome saznao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je da se prospu. (Ahmed, hadis je sahih po ocjeni Šuajb Arnauta.) Oni koji zastupaju prethodno mišljenje ovo predanje tretiraju derogiranim, a neki su učenjaci uskladili između tih predanja kazavši da je meso ovog guštera pokuđeno.
Životinje koje nastaju ukrštanjem dozvoljene i zabranjene životinje, kao što je mazga, zabranjeno je konzumirati, jer se tu objedinio halal i haram te se iz predostrožnosti preferira zabrana. Ovo je stav šafijskih i hanbelijskih učenjaka, dok hanefijski i malikijski učenjaci smatraju da ukrštena životinja ima status svoje majke, bila ona dozvoljena ili zabranjena, s tim što malikijski učenjaci uvjetuju da tako rođena životinja, da bi se smatrala dozvoljenom, mora na nalikuje na majku, a ako bi nalikovala na oca, tada bi bila zabranjena, iako joj je majka dozvoljena.
Životinje koje ne žive u arapskim predjelima. To su životinje koje nisu poznavali Arapi na čijem je jeziku objavljen Kur’an. One se dijele na tri skupine: Prva su životinje koje nalikuju životinjama čije su meso Arapi smatrali lijepim, i one su halal. Druga vrsta jesu životinje koje nalikuju životinjama čije su meso Arapi smatrali ogavnim, i one su haram. Na to ukazuje kur’anski ajet: “Pitaju te što im se dozvoljava. Reci: ‘Dozvoljavaju vam se lijepa jela…’” (El-Maida, 4), tj. dozvoljava vam se ono što vi – Arapi vidite lijepim, jer oni su o tome pitali i njima je usmjeren odgovor. U drugom ajetu Uzvišeni Allah kaže: “Koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti” (El-A’raf, 157). Dakle, ono što Arapi vide lijepim, to je halal, a ono što vide ružnim i ogavnim, to je haram. Ovo se odnosi na stanovnike naseljenih mjesta Hidžaza, jer Kur’an je objavljen na njihovom jeziku i njima se prvo obratio. Stanovnici pustinje u ovom pitanju nisu mjerodavni, jer oni, zbog nestašice, jedu šta nađu.
Treća skupina jesu životinje koje ne nalikuju ni životinjama koje su smatrali lijepim niti onima koje su smatrali ružnim. Takve životinje su dozvoljene na osnovu pravila o općoj dozvoli svega što vjerom nije zabranjeno. Ovo je stav učenjaka hanefijskog mezheba, a blizak mu je i stav šafijskih i hanbelijskih učenjaka. S druge strane, malikijski učenjaci ne osvrću se na procjenu Arapa Hidžaza, da li je nešto lijepo ili ne, nego vide dozvoljenim sve što šerijatskim tekstom nije zabranjeno i u tome se pozivaju na opće pravilo o dozvoli svega što nije vjerom zabranjeno, o kojem smo ranije govorili.
Postoje i vanredni uzroci zabrane mesa nekih životinja koje su inače dozvoljene. Primjer za to jeste divljač koju ulovi muhrim – osoba koja obavlja obrede hadža ili umre, kao i divljač koja se ulovi unutar Harema, zaštićene zoni u Meki, a prema mišljenju nekih učenjaka i u Medini.
Meso životinje koja je inače dozvoljena može postati zabranjeno, odnosno pokuđeno, zbog hrane kojom se hrani. Životinja koja se pretežno hrani nečistoćom naziva se džellala. Hanefijski i hanbelijski učenjaci smatraju da je zabranjeno jesti meso i piti mlijeko životinje čija je dominantna hrana nečistoća. Šafijski učenjaci smatraju da su meso, mlijeko i jaja džellale pokuđeni, ali da nisu zabranjeni, dok su malikije stanovišta da je to dozvoljeno. Argument koji ukazuje na zabranu jeste predanje Ibn Omera, radijallahu anhu, u kojem kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je jedenje mesa i pijenje mlijeka džellale (životinje koja najviše jede nečist).” (Ebu Davud, Tirmizi i drugi. Tirmizi kaže da je hadis hasen-garib, a jakim ga je ocijenio Ibn Hadžer, Et-Telhis.) Oni koji zastupaju drugo mišljenje shvatili su da ovo predanje ukazuje na pokuđenost, a ne na strogu zabranu. Oni koji zastupaju treće mišljenje kažu da meso džellale, iako je nastalo od nečisti, nije nečisto jer se nečist transformirala u drugu materiju. Odabrano je drugo mišljenje, prema kojem je meso džellale pokuđeno, osim ako bi njeno meso poprimilo miris nečisti, i onda bi bilo zabranjeno, jer je trag nečisti evidentan. Isto tako, zabranjeno je ako bi se ispostavilo da šteti ljudskom zdravlju. Sve ovo ne odnosi se na životinje koje samo ponekad jedu nečistu hranu, nego na životinje koje se najviše hrane nečistoćom. Pokuđenost konzumiranja mesa džellale anulira se na način da se životinja prestane hraniti nečistoćom i da se hrani čistom hranom neko vrijeme, tako da se pročisti od nečistoće.
Krv životinje koja istekne prilikom klanja haram je konzumirati, prema konsenzusu islamskih učenjaka, dok je dozvoljena krv koja preostane u venama, mesu, srcu i sl.
Životinjski proizvodi, kao što su mlijeko i jaja, u šerijatskom tretmanu prate životinju od koje potječu. Tako, naprimjer, dozvoljeno je mlijeko životinje čije je meso dozvoljeno konzumirati, dok je zabranjeno mlijeko zabranjene životinje. (Vidjeti: Serhasi, El-Mebsut; Hattab, Mevahibul-Delil; Nevevi, El-Medžmu; Ibn Kudama, El-Mugni; Hadavi, El-Ikna, El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja)
Nastavit će se…
DR. HAKIJA KANURIĆ
Vidi manjeLink: https://el-asr.com/tekstovi/dozvoljene-i-zabranjene-vrste-hrane
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/
Treba li davati zekat na med?
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Poslanika milosti Muhammeda, njegovu časnu porodicu, vrle ashabe i sve njegove sljedbenike. Med je čovjeku hrana, poslastica i lijek. U suri koja nosi naziv Pčela, Svevišnji Allah u kontekstu govora o blagodatima kojima je obdaviše
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Poslanika milosti Muhammeda, njegovu časnu porodicu, vrle ashabe i sve njegove sljedbenike.
Med je čovjeku hrana, poslastica i lijek. U suri koja nosi naziv Pčela, Svevišnji Allah u kontekstu govora o blagodatima kojima je obdario čovjeka spominje i med: “Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: ‘Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!’ Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima.” (En-Nahl, 68–69)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je med. Aiša, radijallahu anha, kazuje kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boravio kod Zejnebe i kod nje jeo med… (Buhari)
Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, med je preporučivao kao lijek: “Ako u nečem od vaših lijekova ima koristi, onda je to u gutljaju meda, ili u hidžami (puštanju krvi kupicom), ili u paljenju vatrom (kauterizaciji), a ja ne volim liječenje vatrom.” (Buhari)
Islamski pravnici spominju med u poglavlju o zekatu, gdje iznose opsežne debate i oprečne stavove u pogledu toga da li je zekat na med obavezan ili ne. U narednim redovima slijedi prikaz tih mišljenja, njihovih argumenata i odabrano mišljenje.
Mišljenja učenjaka o zekatu na med
Prvo mišljenje:
Zekat na med je obavezan. Ovo se mišljenje prenosi od nekih ashaba, poput Omera b. Hattaba i Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhuma. Od učenjaka iz prvih generacija ovo mišljenje zastupali su: Ishak, Evzai, Zuhri, a prema nekim predajama i Omer b. Abdulaziz. Ovo je stav Ebu Hanife i dvojice njegovih učenika Ebu Jusufa i Muhammeda, zatim imama Šafije u starom mezhebu i većine učenjaka hanbelijskog mezheba. Imam Tirmizi kaže: “Ovo mišljenje prihvata većina učenjaka.” Hanefijski učenjaci obavezu davanja zekata na med uvjetuju time da pčelinja paša bude zemlja na čiji se rod daje zekat (tzv. ušrijje), a ako se radi o zemlji harača, na koju se plaća posebna vrsta dadžbine, zekat nije obavezan. Ostali učenjaci ne prave razliku između ove dvije vrste zemlje. (Kasani, Džamiut-Tirmizi, Ajni, Bedaius-sanai, Nevevi, El-Binaja, El-Medžmu, Ibn Kudama, El-Mugni)
Drugo mišljenje:
Zekat na med nije obavezan. Ovo mišljenje prenosi se od Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, a zastupali su ga Ibn Ebu Lejla, Sevri, Hasan b. Salih, a prenosi se i kao odabrano mišljenje Omera b. Abdulaziza. Ovo je stav imama Malika, Šafije u novom mezhebu, Ibn Munzira, nekih učenjaka hanbelijskog mezheba kao i zahirija. (Ibn Abdulber, El-Istizkar, Nevevi, El-Medžmu, Ibn Kudama, El-Mugni, Ibn Kajjim, Zadul-mead)
Argumenti prvog mišljenja i opaske na njih
Zastupnici ovog mišljenja dokazuju svoj stav Kur’anom, sunnetom i analogijom. Što se Kur’ana tiče, spomenuli su ajet: “Uzmi od imovine njihove zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš…” (Et-Tevba, 103). Ovaj ajet svojim općim značenjem odnosi se na svaku imovinu pa tako i na med, što znači da je na med obavezno dati zekat. (Džessas, Ahkamul-Kur’an) Također se pozivaju na općenitost drugih ajeta u kojima se propisuje zekat i naređuje milostinja, poput ajeta: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stječete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo…” (El-Bekara, 267)
Na ovaj dokaz zastupnici suprotnog mišljenja odgovaraju time da su ovi i njima slični ajeti specificirani i da se ne radi po njihovom općem značenju. Razlog za to jeste da postoje brojne vrste imovine na koju se ne daje zekat, poput povrća, svježeg voća, peradi, prijevoznih sredstava i nekretnina koje nisu trgovačka roba. Dakle, zekat nije obavezan na svaku imovinu, nego samo na određene vrste imovine, a med nije uvršten u imovinu na koju je obaveza davati zekat jer ne postoji vjerodostojna i eksplicitna predaja koja bi ga uvrstila u tu kategoriju. (Ibn Arabi, Ahkamul-Kur’ani)
Što se hadiske argumentacije tiče, zastupnici prvog mišljenja navode niz predaja od kojih su najistaknutije sljedeće:
● Ebu Sejjara el-Mutei, radijallahu anhu, rekao je: “Allahov Poslaniče, ja imam pčele, pa trebam li davati zekat na med?” “Daj jednu desetinu od meda koji ti one proizvode!”, naredi mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. “Hoćeš li staviti pod zaštitu moje pčelinjake?”, upita Ebu Sejjara. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pristao je da to učini. (Abdurrezzak, Ibn Ebu Šejba, Ibn Madža i Bejheki, El-Kubra. Nakon što je naveo ovu predaju, Bejheki kaže: “Ovo je najvjerodostojnije što je preneseno o obaveznosti izdvajanja desetine na med, a u nizu prenosilaca je prekid.” Šejh Albani ovaj je hadis ocijenio dobrim. Vidjeti: Sunenu Ibni Madža sa njegovom valorizacijom. Kasnije dolazi govor drugih učenjaka o ocjeni ovog hadisa) Ovaj hadis ukazuje na obavezu davanja zekata na med, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se izdvoji jedna desetina, a imperativna forma ukazuje na obligatnost propisa.
● Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca, a on od svoga djeda i kaže: “Hilal, stanovnik plemena Benu Mut’an, došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, noseći desetinu pčelinjeg proizvoda koji je prikupio (u dolini Seleba), a tražio je od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da mu učini zaštićenom dolinu Seleba (kako bi u njoj skupljao med.) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaštitio mu je tu dolinu. Kada je za halifu izabran Omer, Sufjan b. Vehb pisao je Omeru pitajući ga o tome, pa mu je Omer napisao: ‘Ako ti bude davao desetinu od pčelinjeg proizvoda, koju je davao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neka i dalje dolina Selebe bude za njega zaštićena, a ako ne bude davao zekat – pčele lete na cvijet, a med jede ko hoće.’” (Ebu Davud, Ibn Abdulberr, El-Istizkar, ocijenio je hadis dobrim, a također i šejh Albani u Sahihu Ebi Davud)
● Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca, a on od svoga djeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, od meda uzimao desetinu. (Ibn Madža, šejh Albani o ovom hadisu kaže da je hasen sahih. Međutim, mnogi hadiski autoriteti ovaj su hadis ocijenili slabim, jer prenosilac od Amra b. Šuajba je Usama b. Zejd b. Eslem, a on je slab. Ibn Mein je rekao: “Trojica Zejdovih sinova nisu ništa.” Tirmizi je kazao: “Među djecom Zejda b. Esleme nema pouzdanih.” Vidjeti: Ibn Kajjim, Zadul-mead)
● Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o medu rekao: “Na svakih deset mješina daje se jedna.” (Tirmizi, Šejh Albani, Sahihul-džamis-sagir ve zijadatih, hadis je ocijenio vjerodostojnim. Međutim, po ocjeni mnogih učenjaka hadis je slab. U nizu prenosilaca ovog hadisa je ravija po imenu Sadaka b. Abdullah b. Musa b. Jesar, a to je prenosilac kojeg su slabim ocijenili imam Ahmed, Jahja b. Mein i drugi. Nesai je rekao: “Sadaka b. Abdullah nije ništa, a ovaj hadis je munker.” Vidjeti: Ibn Kajjim, Zadul-mead. Tirmizi o ovom hadisu kaže: “Lanac prenosilaca hadisa Ibn Omera je diskutabilan, a u ovom poglavlju – zekat na med, ništa veliko nije vjerodostojno preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a većina učenjaka postupa u skladu sa ovim hadisom i to je stav Ahmeda i Ishaka. Neki učenjaci su kazali: “Na med se ništa ne daje. Sadaka b. Abdullah, ravija u ovom senedu, nema dobro pamćenje…” Džamiut-Tirmizi)
● Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je dopis stanovnicima Jemena: “…da se od meda uzme jedna desetina.’” (Bejheki, El-Kubra. Među prenosiocima ovog hadisa je Abdullah b. Muharrer, a to je slab ravija koji je ostavljen. Ibn Hazm, El-Bedrul-munir, o njemu kaže: “On je lošiji od svakog lošeg kojeg su konsenzusom ostavili.”)
U nekima od spomenutih hadisa navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio desetinu pčelinjeg proizvoda, tj. meda, čime je svojim postupkom potvrdio utemeljenost davanja zekata na med, a u drugim hadisima to je jasno naredio.
Komentar hadiske argumentacije
Što se tiče prvog hadisa koji prenosi od Ebu Sejjara el-Mutei, radijallahu anhu, predaja nije vjerodostojna i prema tome kao argument nije validna. Imam Tirmizi kaže da je o ovom hadisu pitao imama Buhariju i da je on rekao da je mursel i da prenosilac Sulejman b. Musa nije susreo nikog od ashaba, tj. nije mogao čuti ovaj hadis od Ebu Sejjare. Tirmizi također prenosi da je Buhari kazao: “O zekatu na med ne bilježi se nijedna vjerodostojna predaja.” (Tirmizi, El-’Ilelul-kebir)
Hadis Hilala, radijallahu anhu, dobrim je ocijenio Ibn Abdulberr, a od savremenih učenjaka šejh Albani, međutim, upitno je koliko ova predaja ukazuje na obaveznost zekata na med. U predaji se govori o davanju jedne desetine u vidu kompenzacije za zaštitu zemljišta i njegovu ekskluzivnu upotrebu od strane davaoca. Komentarišući ova dva hadisa, imam Ševkani kaže: “Znaj da hadis Ebu Sejjare i hadis Hilala – ukoliko se ne radi o istoj osobi – ne upućuju na obaveznost davanja zekata na med, jer su i jedan i drugi dobrovoljno dali zekat na med, a zauzvrat im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaštitio doline u kojima su bili njihovi pčelinjaci. Omer, radijallahu anhu, shvatio je smisao zbog kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio da ovo zemljište učini zaštićenim i, povodeći se za tim, on je isto postupio. Da je zekat na med obavezan, on im ne bi dao slobodu izbora – ako žele zaštitu, trebaju dati zekat – nego bi od njih uzeo zekat u svakom slučaju. Ostali hadisi u ovom poglavlju nisu na tom stepenu da se mogu uzeti kao dokaz.” (Ševkani, Nejlul-evtar) Ovdje, Ševkani, rahimehullah, daje odgovor i na ostale predaje kojima se dokazuje obaveza zekata na med, kazavši da nisu na stepenu da bi se mogle uzeti kao dokaz. To se odnosi i na ovdje spomenute predaje s obzirom na to da, prema ocjeni mnogih hadiskih autoriteta, nisu vjerodostojne.
Racionalni dokaz
Med po mnogo čemu nalikuje žitaricama i plodovima na koje se daje zekat, s obzirom na to da se dobiva iz nektara koji pčele skupljaju sa cvjetova, mjeri se zapreminskim mjerama, prirodno se skladišti i čuva, pa je stoga zekat na med obavezan kao i zekat na žitarice i plodove. (Ibn Kajjim, Zadul-mead) Cvjetovi formiraju plodove na koje se daje zekat, pa je nužno da se i na med čija osnovna sirovina dolazi iz cvjetova također daje zekat. (Ajni, El-Binaja)
Oponenti odbacuju ovaj dokaz i ne prihvataju ovakvu analogiju, s obzirom na to da između meda i usjeva i plodova na koje se daje zekat postoje bitne razlike, a jedna od njih jeste i da med ne spada u živežne i osnovne namirnice poput usjeva i plodova na koje se daje zekat. Isto tako, postoje mnoge biljne kulture na koje se ne daje zekat, poput povrća i svježeg voća, tako da pridružiti med plodovima na koje se daje zekat nije prioritetnije od pridruživanja plodovima na koje se ne daje zekat.
Argumenti drugog mišljenja i opaske na njih
● Prenosi se od Ebu Musa i Muaza, radijallahu anhuma, da im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslavši ih u Jemen da svijet poučavaju vjeri rekao: “Ne uzimajte zekat osim na ovo četvero: ječam, pšenicu, grožđice i datule.” (Hakim, Darekutni i Bejheki, El-Kubra. Predaja je slaba u ovoj formi, međutim, postoje predaje koje je pojačavaju, a jedan od njih jeste predaja Musaa b. Talhe u kojoj se navodi da je rekao: “Kod nas se nalazi dopis Muaza, radijallahu anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem se navodi da je uzeo zekat na pšenicu, ječam, grožđice i datule.” Bilježi Ahmed, a Šuajb Arnaut o ovoj predaji kaže: “Ispravnog je seneda, iako Musa nije susreo Muaza, međutim, on prenosi iz njegovog dopisa, a to je dopis koji je prihvaćen kod učenjaka.” Musned imama Ahmeda. Vidjeti: Ševkani, Nejlul-Evtar) Ova predaja ukazuje na to da se zekat uzima samo na ove četiri kulture, a med nije spomenut iako je Jemen zemlja bogata medom. Dokazu se oponira time da spominjanje ove četiri vrste ne negira obaveznost zekata na drugu imovinu, ako na to ukazuje validan argument.
● Predaja od Muaza b. Džebela, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je donio zekat na međuiznos krava (tj. zekat na krave između dva prijelazna broja. Naprimjer, kada vlasnik krava ima 35 grla, pet grla je između dva broja na koje je iznos zekata određen, a to je 30 i 40, jer na trideset krava daje se june koje je napunilo godinu i ušlo u drugu, a na 40 grla daje se june koje je napunilo dvije godine) i med, te je rekao: “O ovim dvjema stvarima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ništa mi nije naredio.“ (Ahmed, Ebu Davud, El-Merasil, i Bejheki, El-Kubra. Šuajb Arnaut o ovom hadisu kaže: “Njegovi prenosioci su pouzdani, to su prenosioci Buharije i Muslima, osim što Tavus nije susreo Muaza.” Ibn Hadžer je rekao: “U ovom hadisu postoji prekid između Tavusa i Muaza, međutim, Bejheki kaže da je hadis jak, jer je Tavus poznavao sve što se vezuje za Muaza.” Et-Telhisul-habir) Ova predaja potvrđuje prethodnu: da na med zekat nije obavezan. Ovom argumentu oponira se time da je predaja slaba, obzirom na to da postoji prekid između dvojice prenosilaca, a ako se i prihvati kao validna, može se odnositi na med koji nije dosezao nisab, tj. najmanju vrijednost na koju se daje zekat.
● Vjerski obveznici oslobođeni su svih dužnosti sve dok se ne potvrdi suprotno, na osnovu šerijatskog argumenta, poput vjerodostojnog hadisa koji jasno ukazuje na ciljani propis i konsenzusa, a takvo nešto u slučaju zekata na med ne postoji. Ranije smo spomenuli riječi imama Buharije da u pogledu zekata na med ništa vjerodostojno nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Tirmizi, El-’Ilelul-kebir) Tirmizi je rekao: “U ovom poglavlju ništa vjerodostojno nije preneseno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Džamiut-Tirmizi) Ibn Munzir kaže: “O obaveznosti zekata na med nema vjerodostojne predaje od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti je u pogledu tog pitanja ostvaren konsenzus, tako da zekat na med nije obavezan.” (Ibn Kudama, El-Mugni, Ibn Kajjim, Zadul-mead) Ovom dokazu može se oponirati time da postoje predaje koje, iako su pojedinačno slabe, jedna drugu jačaju, što ukazuje da u pogledu tog pitanja postoji osnova.
● Med je tekućina koja izlazi iz životinje i po tome nalikuje mlijeku, a na mlijeko se ne daje zekat, prema konsenzusu učenjaka. (Ibn Kudame, El-Mugni) Ovom dokazu odgovara se odbacivanjem ovakve analogije zbog razlike između meda i mlijeka. Razlika se ogleda u tome da se mlijeko dobiva mužom stoke na koju se daje zekat, dok med proizvodi pčela na koju se ne daje zekat. (Ibn Arabi, Ahkamul-Kur’an)
Treće mišljenje
U pogledu ovog pitanja postoji i treći stav koji zastupa Ebu Ubejd Kasim b. Selam el-Herevi, jedan od velikih poznavaoca hadisa i fikha. Odabrao je srednje mišljenje između dva prethodna, iako njegov stav podrazumijeva obaveznost zekata u nekoj mjeri. Nakon što je spomenuo dva mišljenja o zekatu na med, rekao je: “Smatram da je u pogledu ovog pitanja najprihvatljivije da se vlasnicima meda naređuje da na njega daju zekat i da se na to podstiču. Pokuđeno im je to spriječiti, i nije im sigurno da nisu grješni ako ga prikriju. Međutim, neka to ne bude stroga dužnost, poput zekata na usjeve i stoku… Razlog za to jeste što sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije tako vjerodostojan o zekatu na med kao što je vjerodostojan o zekatu na usjeve i stoku, niti je spomenut u njegovim dopisima o zekatu. Kada bi zekat na med bio na stepenu zekata na usjeve i stoku, njegova pravila i obilježja bila bi jasno definirana, kao što je slučaj sa usjevima i stokom.” (Ebu Ubejd, El-Emval, i Karadavi, Fikhuz-zekat)
Osvrt na stavove učenjaka i odabrano mišljenje
Razmotrimo li prethodno spomenuta mišljenja, možemo zapaziti da se učenjaci o pitanju zekata na med ustvari drže pravila i principa na kojima su izgradili svoje stavove o zekatu na usjeve i plodove. Ebu Hanifa, rahimehullah, u usjeve i plodove na koje se daje zekat ubraja sve što čovjek uzgaja s ciljem eksploatacije zemlje, bilo to voće, žitarice, povrće, sjemenke ili neka druga kultura. Njegova dva učenika Ebu Jusuf i Muhammed, rahimehumallah, stanovišta su da je zekat obavezan samo na usjeve i plodove koji ostaju tokom cijele godine. Mišljenje Ebu Hanife i dvojice njegovih učenika o tome da je zekat na med obavezan, podudara se s njihovim stavovima o zekatu na usjeve i plodove, jer pčela praveći med hrani se cvjetnim sokom, a to je biljni produkt, i to je vid eksploatacije zemlje, te je i zekat na med obavezan. S druge strane, med ostaje tokom cijele godine pa je zekat na njega obavezan kao i na usjeve i plodove koji imaju to svojstvo. Hanbelijski učenjaci smatraju obaveznim zekat na sve usjeve i plodove koji se prirodno skladište i koji se mjere zapreminskim mjerama, kao što je litra, tovar i sl., a te dvije specifikacije su u medu prepoznatljive. Malikijski i šafijski učenjaci, uz određene razlike među njima, smatraju obaveznim zekat na datule i grožđice od voća, a što se usjeva tiče, samo na one kulture koje služe kao osnovne – živežne namirnice i daju se prirodno skladištiti. Ta se svojstva ne nalaze pri medu, s obzirom na to da nije osnovna živežna namirnica, te stoga zekat na med, po njima, nije obavezan. Jedna skupina učenjaka je zekat na usjeve i plodove svela isključivo na kulture koje su u predajama spomenute, a to su: pšenica, ječam, datule i grožđice. Sve mimo toga je oslobođeno zekata, jer nema tekstualnoga dokaza koji bi potvrdio obavezu davanja zekata na bilo koju drugu vrstu plodova i usjeva, ne postoji konsenzus o tome, niti su druge kulture, prema ovom mišljenju, u značenju spomenutih. To znači da ni zekat na med nije obavezan, prema mišljenju ove skupine učenjaka. (Ibn Kudama, El-Mugni i El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtijae)
Usjevi i plodovi na koje se davao zekat u vremenu poslanstva, kao što se na u to predajama eksplicitno ukazuje, jesu ječam, pšenica, datule i grožđice. Razmotrimo li ove vrste, uočit ćemo da je najbitnija njima zajednička osobina to što predstavljaju osnovne živežne namirnice, koje traju tokom godine i daju se skladištiti. Pšenica je i danas živežna namirnica, ječam manje, a datule i grožđice bile su osnovne namirnice u arapskom podneblju u vremenu poslanstva. To nam ukazuje na snagu malikijskog i šafijskog mezheba koji smatraju da je zekat obavezan na one plodove i usjeve koji služe kao živežne namirnice, daju se prirodno skladištiti i ostaju tokom godine. Med ostaje tokom godine i skladišti se, ali se ne ubraja u osnovne živežne namirnice, nego služi kao povremena hrana, poslastica i lijek. To bi značilo da smisao zbog kojeg je propisan zekat na usjeve i plodove nije ostvaren pri medu te stoga zekat na njega nije obavezan.
Osvrnemo li se na kur’ansko-hadisku argumentaciju, uočit ćemo da ajeti, kao i predaje koje su sa aspekta seneda prihvatljivije, ne upućuju jasno na obavezu zekata na med. S druge strane, predaje koje su u tome jasnije, slabe su sa strane vjerodostojnosti. Ipak, neki učenjaci smatraju da te predaje, iako su pojedinačno slabe, jedne druge podupiru i jačaju, što sve skupa daje utemeljenje obaveznosti zekata na med. (Ibn Kajjim, Zadul-mead, i Muhammed Siddik Han, Er-Revdatun-nedijja) Stoga, imam Tirmizi nije apsolutno i potpuno negirao ispravnost svih predaja o ovom pitanju, nego je rekao: “U ovom poglavlju nije ništa vjerodostojno preneseno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Džamiut-Tirmizi)
Važno je podsjetiti na to da je zekat ibadet, obred koji se nužno temelji na objavi. Na to nas podsjeća predaja od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje o zekatu na magarce odgovorio: “O njima mi ništa nije dostavljeno, osim ovog unikatnog ajeta: ‘Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga’” (Ez-Zilzal, 7–8). (Hadis bilježi Ahmed. Šuajb Arnaut o ovom hadisu kaže: “Sahih, ispunjava kriterije Muslima.”) Ovdje vidimo kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje o zekatu na magarce odgovorio da mu o njima ništa nije objavljeno, što ukazuje na to da se takav propis bazira isključivo na objavi. U pogledu zekata na med nema čvrstog uporišta u predajama, niti se jasnom analogijom može pridružiti nekoj drugoj zekatskoj imovini, ali ostaje ovaj podstrek na koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao: “Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga.”
Naravno, ako se med proizvodi s ciljem prodaje, postaje trgovačka roba i kao takav na njega je obavezan zekat. To znači da, ako njegova vrijednost u novcu doseže nisab, nakon što se upotpuni godina, dužnost je na ime zekata izdvojiti 2,5%. Uzvišeni Allah najbolje zna!
dr. Hakija Kanurić
Vidi manjePreuzeto sa: http://minber.ba/zekat-na-med-2/
Koje akide je bio Imam Ebu Hanife?
Bismillahir-rahmanir-rahim ♦ Imam Ebu Hanife bio je ispravne akide, bio je na akidi selefa, a to je akida ehli suneta i džemata. Njegov menhadž je bio: Kur'an, sunet, govor ashaba i tek onda njegov idžtihad (stav). Što se tiče Allahovih imena i svojstava tu nema nikakve dileme, bio je na stavu selefviše
Bismillahir-rahmanir-rahim
♦ Imam Ebu Hanife bio je ispravne akide, bio je na akidi selefa, a to je akida ehli suneta i džemata.
Njegov menhadž je bio: Kur'an, sunet, govor ashaba i tek onda njegov idžtihad (stav).
Što se tiče Allahovih imena i svojstava tu nema nikakve dileme, bio je na stavu selefa.
?Što se tiče imana, prvo je bio na stavu da djela nisu temelj imana (sastavni dio imana), već šart (uslov ispravnosti) imana, zbog toga ulema ehli suneta svrstala ga je u grupu murdžija i to murdžietul-fukaha (murdžie fakihi).
Dobili su ovakvo ime jer je određeni broj fakiha (fikska ulema), zastupala takvo mišljenje.
? Međutim postoji mišljenje da je odbacio stav da djela nisu sastavni dio imana, te da je prihvatio stav da su djela temelj imana i da je na tome umro.
I ovo je ispravno mišljenje po pitanju imama Ebu Hanife Allah mu se smilovao.
♦Kao dokaz tome je pradaja koju navodi Tahavi u djelu Šerhu akidetut-tahavijeh (st.351).
Tahavi prenosi raspravu između Ebu Hanife i Hamada ibn Zejda, pa mu je Hamad spomenuo hadis: ‘koji islam je najbolji’, (u hadisu se navodi da je iman najbolji islam, te da je džihad i hidžra od imana), pa je Hamad pitao Ebu Hanifu: ‘zar ne vidiš da ga je pitao (čovjek je pitao Poslanika) koji islam je najbolji, pa reče (Poslanik je odgovorio) iman, zatim je rekao (Poslanik) da je hidžra i džihad od imana.
Zatim je Ebu Hanifa zaćutao, njegovi učenici su ga pitali, zar mu nećeš odgovoriti, pa je Ebu Hanifa odgovorio, kako da mu odgovorim a govori mi hadis Poslanika’.
? Iz ovoga se jasno vidi da je Ebu Hanife prihvatio stav da su djela sastavni dio imana, a to je ujedno i stav selefa, kao i ehli suneta i džemata.
Ovu predaju mnogi prenose:
Fadlul-islam 209, El-iman bejnes-selef vel-mutekelimin 107, Zijadetul-iman ven-nuksanuhu 330, Et-temhid lema fil-muvata’ 9/247, i drugi.
♦Prema tome Ebu Hanifa je bio akide selefa i to je ispravno mišljenje.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: mr. Jakub Alagić
Vidi manjePreuzeto sa Whatsapp grupe “DELIL – Akida”
Da li je dozvoljeno slušati muziku, komponovati pjesme i veseliti se uz muziku ?
Muzika je veliko zlo, koje se raširilo čak i u krugovima onih koji sebe smatraju praktikovateljima vjere i slijedbenicima Poslanika sallallahu alejhi ve selleme, a sve to zahvaljujući fetvama, tzv. modernih učenjaka ili učenjaka dvadeset i prvog vijeka, koji su zatvorili oči pred šest vjerodostojnihviše
Muzika je veliko zlo, koje se raširilo čak i u krugovima onih koji sebe smatraju praktikovateljima vjere i slijedbenicima Poslanika sallallahu alejhi ve selleme, a sve to zahvaljujući fetvama, tzv. modernih učenjaka ili učenjaka dvadeset i prvog vijeka, koji su zatvorili oči pred šest vjerodostojnih hadisa, poveli se za jednim učenjakom iz poznih generacija (Ibn Hazmom) i dozvolili slušanje muzike bez ikakve zapreke. O učenjacima i sljedbenicima sufijskih tarikata (pravaca), filozofima, sekularistički odgojenim intelektualcima da i ne govorimo. Kod njih je muzika dio vjere i vjerskih obreda i nema nikakvog govora o njenoj zabrani, pa makar na njenu zabranu upučivali vjerodostojni hadisi.
Pored toga što je zlo muzike postalo normalno kod većine Muslimana (osim onih koji se striktno drže Kur’ana i Sunneta), kao što je to slučaj sa mnogim drugim zlima, vjernik se ne smije pomiriti sa takvim stanjem i povesti za većinom, jer će ga to odvesti u otvereno suprostavaljanje Allahu i Njegovom Poslaniku sallallahu alejhi ve selleme. Kaže Allah subhanehu ve te'ala: “Ako se ti budeš povodio za onim što većina ljudi radi, oni će te sa pravog puta odvesti.”
Kako bi bili potpuno sigurni u zabranu muzike, navest ćemo svih šest hadisa i dio govora ashaba i učenjaka prvih generacija koji su gotovo jednoglasni kada je u pitanju njena zabrana.
Hadisi koji zabranjuju muziku
1. Prenosi se od Ebu Amira el-Eš'arija radijallahu anhu da je rekao Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: “Biće u mome ummetu skupina koja će dozvoljavati (ohalaljivati) blud, svilu (muškarcima), alkohol i muzičke instrumente.” (Bilježi ga Buharija u svome Sahihu, Kitabul ešribe. Pogledaj: Fethul Bari, 10/51).
Rekao je Šejhu-l-islam ibn Tejmijje: “Zabrana muzičkih instrumenta je došla u vjerodostojnom hadisu, kojeg je imam Buharija zabilježio u Sahihu, brišući sve prenosioce iz lanca osim ashaba.” (El-Istikama, 1/294).
2. Prenosi se od Enesa ibn Malika radijallahu anhu da je rekao Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: “Dva su zvuka prokleta i na ovome i na onome svijetu: zvuk frule u blagostanju i zvuk cvilenja u nedaći.” (Bilježi ga Bezzar u “Musnedu”, 1/377, Ebu Bekr eš-Šafii u “Rubaijjatu” 2/22, Ed-Dijaa el-Makdisi u “El-Ehadisu el-Muhtare”, 6/188). Hadis je vjerodostojan prema ocjeni Šejha el Albanija (vođe muhaddisa-učenjaka hadisa u savremenom dobu)
3. Prenosi se od Abdullaha ibn Abbasa da je rekao Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: “Allah mi je zabranio alkohol, kocku, bubanj i svako opojno piće.” (Bilježi ga Ebu Davud, pod brojem 3696, Bejheki, 10/221, Ahmed u “Musnedu”, 1/274, Ebu Ja'la u “Musnedu” pod brojem 2729, ibn Hibban u “Sahihu”, pod brojem 5341, Et-Taberani u “Mu'džemu-l-Kebiru, 12/101,102, a vjerodostojnim ga je ocijenio Šejh Ahmed Šakir u komentaru Musneda imama Ahmeda).
4. Prenosi se od Abdullaha ibn Amra ibn el-Asa da je rekao Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: “Allah je zabranio alkohol, kocku, bubanj, gubejru (opojno piće od prohe) i svako opojno piće.” (Prenosi ga Tahavija u “Šerhu meani-l-asari”,2/325, Ebu Davud pod brojem 3685, Bejheki, 10/221-222, Ahmed u “Musnedu”, 2/158,170, ibn Abdu-l-Berr u “Temhidu”, 5/165). Šejh el Albani je ocjenio hadis vjerodostojnim.
5. Prenosi se od Kajsa ibn Sa'ada da je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme rekao isto ono što smo spomenuli u prethodnom hadisu. (Bilježi ga Bejheki, 10/222 i Taberani u “El-Kebiru”, 13/15). Šejh el-Albani je ocijenio hadis dobrim.
6. Prenosi se od Imrana ibn Husejna da je rekao Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: “U mome ummetu će se dogoditi padanje kamenja sa neba, pretvaranje u majmune i svinje i propadanje kroz zemlju. Bi rečeno: “Kada Allahov Poslaniče?” “Kada se pojave muzički instrumenti, pjevaljke i kada se bude konzumirao alkohol”- odgovori Poslanik sallallahu alejhi ve selleme.” (Bilježi ga Tirmizi pod brojem 2213, ibn Ebi ed-Dunja u “Zemmu-l-Melahi 1/2,) Vjerodostojnim ga je ocijenio Šejh el Albani.
Izjave ashaba po pitanju muzike
Rekao je Abdullah ibn Mes'ud radijallahu anhu: “Pjesma pospješuje licemjerstvo u srcu, kao što voda pospješuje rast bilja. Za razliku od nje, spominjanje Allaha pospješuje iman u srcu kao što voda pospješuje rast bilja.” (Prenosi ga Bejheki u svom “Sunenu”, 10/223 i Ibn Ebi ed-Dunja u knjizi “Zemmu-l-melahi, br. 13)
Prenosi Nafi’, sluga Ibn Omera radijallahu anhu, da je Ibn Omer, jedne prilike, dok su putovali zajedno, stavio prste u uši i iznanada skrenuo sa puta, kako nebi čuo glas frule koji je dopirao iz neposredne blizine. Neprestano je ponavljao: “Čuje li se još uvijek taj glas”, sve dok ga Nafi’ nije obavjestio da se ne čuje. Tada se ponovo vratio na put i rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve selleme da je isto ovo uradio.” (Bilježi ga imam Ahmed, pod brojem 4535 i 4965, imam Ebu Davud, 13/266, Bejheki, 10/222).
Rekao je Enes radijallahu anhu: “Najodvratnija i najgora zarada je zarada pjevaljke.”
Prenosi se da je Ibn Omer prošao pored djevojčice koja je pjevala i rekao: “Da je šejtan ikoga ostavio na miru, ostavio bi ovu djevojčicu.” (Bilježi ga Buharija u “Edebu-l-mufredu, 2/245 i Ibn Ebi ed-Dunja pod brojem 16).
Rekao je Abdullah ibn Amr i Ka'b el-Ahbar radijallahu anhuma: “Riječi Allaha subhanehu ve te'ala: “O vjernici, zaista su vino, kocka,…”, su objavljene u Tevratu u sljedećoj formi: “Allah je poslao istinu da bi njome potisnuo neistinu i da bi njome potisnuo igru, svirku i ples.” (Prenosi ga Ebu Ubejd, 4/277, el-Ađuri pod brojem 117, Bejheki 10/178, a Ibn Kesir je ocijenio vjerodostojnim njegov lanac prenosioca, 3/178).
Rekao je Ibn Abbas radijallahu anhu: “Zabranjen je def, muzički instrumenti, a posebno su zabranjeni bubanj i frula.” (Bilježi ga Bejheki, 10/222).
Stav četiri mezheba prema muzici
Kaže Šejhu-l-islam ibn Tejmijje: “Velika je laž i potvora reći da je neko od četvorice imama dozvolio upotrebu muzičkih instrumenata. Naprotiv, oni su jednoglasno zabranili muzičke instrumente, kao što je bubanj i slično. Onaj ko bi razbio muzički instrument, nije obavezan nadoknaditi štetu, a vlasniku instrumenta je zabranjeno uzeti nadoknadu.” (“Minhadžu-s-sunneti”,3/439.)
Kaže Šejh el-Albani: “Imam Ševkani je, uopšteno i bez ikakvog ograničenja, pripisao učenjacima Medine dozvolu upotrebe muzičkih instrumenata, što čitaoca može navesti na pomisao da je među tim učenjacima i imam Malik (jedan od četvorice imama mezheba). Međutim to nije tako. Ubjeđen sam da imam Malik nije dozvoljavao muziku i muzičke instrumente i da se zajedno sa drugim učenjacima Medine žestoko suprostavio onima koji su to dozvolili. Prenosi Ebu Bekr el-Hallal u knizi “el-Emru bil ma'rufi” 32. str., i Ibn el-Dževzi u knjizi “Telbisu Iblis”, 244 str., sa vjerodostojnim lancem prenosioca od Ishaka bin Ise el-Kattaa da je rekao: “Pitao sam Malika ibn Enesa o pjesmi i muzici koju dozvoljavaju učenjaci Medine, na što mi je rekao: “Kod nas to samo rade otvoreni griješnici.” U drugoj predaji koju je zabilježio el-Hallal, takođe, se navodi da je Ibrahim ibn el-Munzir (jedan od učitelja imama Buharije, inače stanovnik Medine), nakon što mu je spomenuto da učenjaci Medine dozvoljavaju muziku, rekao: “Da me Allah sačuva! To kod nas rade samo otvoreni griješnici.”
Stav imama Ebu Hanife
Prenosi se u hanefijskim knjigama da je rekao Ebu Hanifa: “Slušanje muzičkih instrumenata je grijeh, sijelenje na mjestu gdje se oni slušaju je otvoreno suprostavljanje Allahu subhanehu ve te'ala, a naslađivanje time je nevjerstvo.” (El-Fetava el-bezzazijje, komentar poznatog hanefijskog djela el-Fetava el-hindijje 6/359)
Stav imama Malika
Prenosi Ebu Bekr el-Hallal u knjizi “El-Emru bil ma'rufi” 32. str., i Ibn el-Dževzi u knjizi “Telbisu Iblis”, 244 str., sa vjerodostojnim lancem prenosioca od Ishaka bin Ise el-Kattaa da je rekao: “Pitao sam Malika ibn Enesa o pjesmi i muzici koju dozvoljavaju učenjaci Medine, na što mi je rekao: “Kod nas to rade samo otvoreni griješnici.”
Stav imama Šafije
Kada je imam Šafija upitan za svjedočanstvo pjevača i pjevaljke, rekao je: “Svjedočanstvo takvih osoba se ne prihvata. Onaj ko se bude bavio pjevanjem je bez pameti i nečovječan.” (Predaju bilježi Bejheki u “Sunenu”,10/223 i 225)
Stav Imama Ahmeda
Rekao je imam Ahmed: “Frula, naj, tambura, praporci i ostali muzički instrumenti su zabranjeni.” (Predaju bilježi Hallal pod brojem 187).
Kada znamo da je muzika zabranjena, nije nam teško zaključiti da je veselje uz muziku zabranjeno.
Što se tiče pjesme, ona je dozvoljena pod sljedećim uvjetima:
1. Da je ne prati muzika
2. Da ne sadrži nešto što je zabranjeno, kao što je spominjanje alkohola, opisa žena i drugih grijeha.
3. Da bude u posebnim situacijama kao što je rad, veselje, putovanje i sl.
4. Da bude korisnog sadržaja.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.
Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com
Vidi manjeDa li se na sedždu prvo spuštaju koljena ili ruke?
Važnost namaza i njegov stepen u islamu poznat je svakom muslimanu. Islamski učenjaci posvetili su veliku pažnju ovom ibadetu izučavajući i najsitnije detalje vezane za njega. Jedan od tih detalja jeste način na koji se klanjač spušta na sedždu, te da li se pri tome na tlo spuštaju prvo ruke, a zativiše
Važnost namaza i njegov stepen u islamu poznat je svakom muslimanu. Islamski učenjaci posvetili su veliku pažnju ovom ibadetu izučavajući i najsitnije detalje vezane za njega. Jedan od tih detalja jeste način na koji se klanjač spušta na sedždu, te da li se pri tome na tlo spuštaju prvo ruke, a zatim koljena ili obratno. Ebu Hanifa, Šafija i Ahmed, u jednoj predaji, odabrali su mišljenje da se pri spuštanju na sedždu prvo spuštaju koljena, a zatim ruke. Imam Et-Tirmizi, pripisujući ovo mišljenje džumhuru (velikoj većini) islamskih učenjaka, kaže: “Većina učenjaka podržava ovu praksu!” (Džamiut-Tirmizi, 2/56, hadis, br. 268), tj. da se pri odlasku na sedždu prvo spuštaju koljena, a zatim ruke, a kada se ustaje, prvo se podignu ruke, a zatim koljena. Dokaz za ovo mišljenje jeste hadis Vaila b. Hudžra u kojem se kaže: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako, odlazeći na sedždu, spušta koljena prije ruku, a kada ustaje, podiže ruke prije koljena.” (Ebu Davud, br. 838, Et-Tirmizi, br. 268, En-Nesai, br. 1089, Ibn Madža, br. 882, i Ed-Darekutni, br. 1307) Nakon što je naveo ovaj hadis, Ed-Darekutni kaže: “Ovaj hadis prenosi samo Jezid b. Harun od Šurejka. Od Asima b. Kulejba ne prenosi ga niko osim Šurejka, a Šurejk nije jak prenosilac u predajama koje samo on prenosi.” (Sunenud-Darekutni, 2/150) Šejh Albani, rahimehullah, također je hadis ocijenio slabim. (Miškatul-mesabih, 1/195)
Imam Malik, El-Evzai i mnogi drugi hadiski učenjaci preferiraju spuštanje ruku prije koljena, argumentirajući to hadisom Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas čini sedždu, neka se ne spušta kao što se spušta deva, i neka spusti ruke prije koljena.” (Bilježe Ahmed, br. 8942, Ebu Davud, br. 840, En-Nesai, br. 1091 i drugi) Imam En-Nevevi ocijenio je dobrim sened ovog hadisa, a šejh Albani vjerodostojnim. (El-Medžmu, 3/421, i Miškatul-mesabih, 1/196)
Mnogi učenjaci preferirali su postupanje po hadisu Vaila, radijallahu anhu, koji se uzima kao dokaz za prvo mišljenje, dajući mu prednost nad predajom Ebu Hurejre, radijallahu anhu, tvrdeći da je ta predaja kontradiktorna u svom značenju. Jedan od istaknutih učenjaka koji su odabrali prvo mišljenje, tj. da se koljena spuštaju prije ruku, jeste Ibnul-Kajjim, a od savremenih učenjaka Muhammed b. Salih el-Usejmin. (Pogledati: Zadul-me‘ad, 1/215, i Eš-Šerhul-mumti, 3/110)
Rezimirajući ovo pitanje, navest ću citat Ibn Tejmijje, rahimehullah, koji potvrđuje da su oba načina prihvatljiva i ispravna, a postojeće razilaženje odnosi se na odabir boljeg i potpunijeg. Ibn Tejmijje kaže: “Učenjaci su jednoglasni da je namaz dozvoljeno obavljati na svaki od dva spomenuta načina. Ako klanjač želi, spuštat će koljena prije ruku, a ako hoće, spuštat će ruke, a zatim koljena. Namaz mu je ispravan u oba slučaja, po konsenzusu učenjaka, međutim, učenjaci su se razišli u određivanju boljeg.” (Medžmul-fetava, 22/449)
http://el-asr.com/pitanja/da-li-se-na-sedzdu-prvo-spustaju-koljena-ili-ruke/
Vidi manjePreuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/
Mesh po čarapama
Većina učenjaka, među kojima su četverica imama: Ebu Hanifa, Malik, Šafija i Ahmed, smatraju da skidanje mestvi ili čarapa po kojima se potiralo prilikom uzimanja abdesta kvari abdest (Ibn Kudama, El-Mugni). Jedan dio tih učenjaka smatra da će nakon toga nanovo uzeti abdest, dok je, prema mišljenjuviše
Većina učenjaka, među kojima su četverica imama: Ebu Hanifa, Malik, Šafija i Ahmed, smatraju da skidanje mestvi ili čarapa po kojima se potiralo prilikom uzimanja abdesta kvari abdest (Ibn Kudama, El-Mugni). Jedan dio tih učenjaka smatra da će nakon toga nanovo uzeti abdest, dok je, prema mišljenju drugih, nakon skidanja čarapa dovoljno samo oprati noge, a to je stav učenjaka hanefijskog mezheba. Razilaženje ovih učenjaka o tome da li je dovoljno oprati noge nakon skidanja čarapa po kojima se potiralo prilikom uzimanja abdesta ili je nužno nanovo abdestiti – posljedica je razilaženja u drugom pitanju, a to je da li je uzastopnost prilikom pranja dijelova tijela koji se peru prilikom uzimanja abdesta obavezna ili ne, odnosno da li duži prekid između pranja, naprimjer, lica i ruku, kvari abdest ili ne. Učenjaci koji uzastopnost prilikom uzimanja abdesta ne smatraju obaveznom rekli su da je nakon skidanja mestvi ili čarapa po kojima se uzeo mesh dovoljno oprati noge i da je abdest validan, dok su učenjaci koji uzastopnost smatraju obaveznom rekli da je nakon skidanja čarapa po kojima se uzeo abdest potrebno nanovo abdestiti. Imam Malik smatrao je da je abdest validan ako se neposredno nakon skidanja čarapa po kojima se uzeo mesh operu noge, a ako bi se odgodilo pranje nakon skidanja čarapa, tada je nužno obnoviti abdest.
O ovom pitanju postoji i drugo mišljenje koje zastupaju Hasan el-Basri i Katada, odabrao ga je Ibn Tejmijja, a od modernih učenjaka Ibn Usejmin, Allah njima bio zadovoljan, prema kojem skidanje čarapa po kojima se uzeo mesh ne kvari abdest. To znači da, prema ovom mišljenju, nema potrebe za pranjem nogu nakon skidanja niti ima potrebe za uzimanjem abdesta nanovo jer prethodni abdest je validan. Obrazlažući svoj stav, ovi učenjaci kažu da su čarape po kojima se učinio mesh skinute nakon što se abdest upotpunio, a to je slično stanju kada čovjek nakon što uzme abdest obrije kosu po kojoj je uzeo mesh ili odreže nokte koje je oprao. Isto tako, skidanje čarapa ili mestvi nije od postupaka koji kvare abdest, a abdest ostaje validan sve dok se ne učini nešto što kvari abdest.
Ovo je mišljenje jako, a mišljenje većine učenjaka, prema kojem je potrebno obnoviti abdest ili oprati noge, obuhvatnije je i sigurnije.
Što se tiče daljeg potiranja po čarapama koje se skinu nakon što se po njima uzeo mesh te se ponovo obuku bez novog uzimanja abdesta, ono nije validno, jer jedan od uvjeta potiranja po mestvama i čarapama jest da se obuku na noge kada je abdest upotpunjen pranjem nogu, a ne meshom. Govoreći o ovom pitanju, šejh Ibn Usejmin naglašava da se skidanjem čarapa po kojima se uzeo mesh ne kvari abdest, ali se gubi mogućnost daljeg potiranja po njima ako bi se ponovo obukle bez uzimanja abdesta. Rekao je: “Ono što kvari potiranje po mestvama jest okončanje perioda (dvadeset četiri sata od prvog potiranja za onoga ko nije na putovanju i sedamdeset dva sata za putnika) i skidanje mestvi. Kada se skinu mestve, gubi se mogućnost potiranja, a abdest ostaje validan. Dokaz da skidanje mestvi onemogućava dalje potiranje jest hadis Safvana b. Assala, radijallahu anhu, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređivao nam je da, kada smo na putovanju, ne skidamo svoje mestve tri dana i tri noći, osim ako smo džunupi, a ne skidamo ih radi obavljanja fiziološke potrebe ili sna” (Tirmizi, br. 96, hadis je hasen po ocjeni Albanija). Ovo ukazuje na to da skidanje mestvi kvari potiranje, te kada čovjek, nakon što je, uzimajući abdest, potirao po mestvama, skine mestve, gubi se potiranje po njima. To znači da ih neće ponovo obuti i po njima potirati osim nakon što se abdesti potpunim abdestom pri kojem će oprati noge. A što se tiče abdesta nakon skidanja mestvi, on ostaje validan. Abdest se ne kvari skidanjem onoga po čemu se učinio mesh. To je stoga što je potiranjem po mestvama prilikom uzimanja abdesta čistoća upotpunjena na osnovu šerijatskog dokaza, tako da se ova čistoća može negirati samo šerijatskim dokazom, a ne postoji šerijatski argument da abdest biva pokvaren kada se skine ono po čemu se uzeo mesh, nego dokaz ukazuje na to da, kada se skinu mestve po kojima se potiralo, gubi se mesh (mogućnost daljeg potiranja), tj. ne ponavlja se mesh drugi put osim nakon što se operu noge uzimanjem potpunog abdesta. Prema tome, kažemo: osnova je validnost tog abdesta koja je potvrđena šerijatskim dokazom sve dok se ne pojavi dokaz da je abdest pokvaren, te ako nema takvog dokaza, abdest ostaje validan i nepokvaren. To je ispravno mišljenje, prema našem mišljenju.” (Fetava Erkanul-islam) Uzvišeni Allah najbolje zna!
http://el-asr.com/pitanja/mesh-po-carapama/
Vidi manjePreuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/