Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li je dozvoljeno potiranje po čarapama?
Kada je riječ o potiranju po čarapama, islamski učenjaci nemaju jedinstveno mišljenje u vezi s tim pitanjem. U jednom hadisu navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potrao po čarapama. Mugira b. Šu‘ba kazuje: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, abdestio se, pa je potrao po svojimviše
Kada je riječ o potiranju po čarapama, islamski učenjaci nemaju jedinstveno mišljenje u vezi s tim pitanjem. U jednom hadisu navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potrao po čarapama. Mugira b. Šu‘ba kazuje: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, abdestio se, pa je potrao po svojim čarapama i nanulama.” Međutim, dokazivati ovim hadisom legitimnost potiranja po čarapama upitno je, budući da su velikani hadiskih znanosti prigovorili njegovoj autentičnosti, smatrajući ga iznimnim. Najjači argument o potiranju po čarapama tiče se prakse ashaba, budući da je skupina njih potirala po čarapama. Imam Ahmed tvrdi da je sedam ili osam ashaba potiralo po čarapama. Ishak b. Rahavejh kaže da je potiranje po čarapama bio sunnet ashaba, tabiina i generacija poslije njih. Ibn Munzir kaže: “Potiranje po čarapama prenosi se od deveterice ashaba: Alije b. Ebu Taliba, Ammara b. Jasira, Ebu Mesuda el-Ensarija, Enesa b. Malika, Ibn Omera, Beraa b. Aziba, Bilala, Ebu Umame i Sehla b. Sa‘da.” Šejhul-islam Ibn Kajjim, pored ove deveterice, spominje još četvericu ashaba od kojih se prenosi potiranje po čarapama. Ibn Hazm tvrdi: “Nije poznato da je iko od ashaba kazao suprotno ovome.” Potiranje po čarapama također se prenosi od: Omera b. Hattaba, Sa‘da b. Ebu Vekkasa, Ukbe b. Amira, Seida b. Musejjiba, Hasana el-Basrija, A‘meša, Ataa, Ibn Mubareka, Sufjana es-Sevrija, Ishaka, Ed-Dahhaka, Seida b. Džubejra i drugih i ovo je stav učenjaka hanbelijske , zahirijske i nekih učenjaka šafijske pravne škole, te Ebu Jusufa i Muhammeda od hanefijskih učenjaka . U djelima hanefijskog fikha navodi se da je imam Ebu Hanifa u zadnjim danima svoga života promijenio mišljenje i dozvolio potiranje po čarapama.
Vidimo da je olakšica potiranja po čarapama bila poznata u vrijeme odabranih generacija i nije poznato da je neko od ashaba negirao ovaj propis, što je dovoljno jak dokaz učenjacima koji dozvoljavaju potiranje po čarapama. A Allah najbolje zna!
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeDa li je dužnost dati zekat na med?
Islamski učenjaci nemaju jedinstveno mišljenje u vezi s obavezom zekata na med, shodno njihovom prihvatanju ili neprihvatanju hadisa koji obavezuje na davanje zekata na med. Abdullah b. Amr prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo desetinu na med. Ebu Sejjara el-Mutteki je rekao Posviše
Islamski učenjaci nemaju jedinstveno mišljenje u vezi s obavezom zekata na med, shodno njihovom prihvatanju ili neprihvatanju hadisa koji obavezuje na davanje zekata na med. Abdullah b. Amr prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo desetinu na med. Ebu Sejjara el-Mutteki je rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, ja imam pčele!” “Izdvoj desetinu”, reče Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem. Ebu Hurejra prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napisao stanovnicima jemena da uzimaju desetinu od meda. Ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Za med se daje na svakih deset mješina, jedna mješina.” Veliki islamski učenjaci, poznati hadiski eksperti su prigovarali hadisima koji govore o zekatu na med.
Imam Šafija kaže: “Hadis u kome se spominje desetina na med, nije vjerodostojan.”
Imam El-Buhari kaže: “Nema ispravnog hadisa u vezi sa zekatom na med.”
Imam Et-Tirmizi kaže: “Nema u vezi s ovim pitanjem ispravnog hadisa.”
Imam Ibn Munzir kaže: “Nema u vezi meda ispravnog hadisa niti konsenzusa učenjaka, pa se zbog toga na med ne daje zekat.”
Imam Ibn Abdulberr kaže: “Imam Ahmed je ocijenio slabim hadis u kome se spominje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzimao desetinu za med.”
Omer b. Abdulaziz je smatrao da se na med ne daje zekat.
Većina islamskih učenjaka smatra da se ne daje zekat na med. Imam El-Hattabi kaže: “Zekat na med ne obavezuju imam Malik, Ibn Ebu Lejla, Es-Sevri, Šafija i Ebu Sevr.” Imam Ibn Abdulberr kaže: “Ovo je stav imama Malika, Es-Sevrija, Hasana b. Hujejja i Šafije.”
Ovo mišljenje zastupaju malikijski i šafijski pravnici i Ibn Hazm. Od savremenih učenjaka ovo mišljenje su odabrali stalni kolegij na čelu s šejhom Ibn Bazom i šejh Ibn Usejmin.
S druge strane imama Ebu Hanifa , Rebia, Ibn Šihab, Jahja b. Seid , El-Evzai , Ishak i Ahmed smatraju obaveznim davanje zekata na med.
Napomene:
• Imam Ahmed smatra obaveznim zekat na med, iako je hadis u vezi s tim ocijenio slabim. Imam Ahmed se u ovom slučaju nije pozvao na hadis, već na praksu Omera b. el-Hattaba.
• Što se tiče hadisâ koji govore o zekatu na med oni su, definitivno, slabi, osim hadisa koga prenosi Abdullah b. Amr da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo desetinu na med, koji ima najveće predispozicije za prolaznu ocjenu. Imam Ibn Abdulberr je ovo predanje ocijenio dobrim, a šejh El-Albani vjerodostojnim. Stoga ako bi šerijatski obaveznik iz preostrožnosti dao zekat na med bilo bi preče i bolje.
• Zekat je obavezan na med ako je isti namjenjen za trgovinu jer tada ima status trgovačke robe , a Allah najbolje zna.
Odgovorio Dr. Safet Kuduzović
Preuzeto sa njegovog zvaničnog viber kanala:
https://invite.viber.com/?g2=AQA0anq%2B0GacE1BBO9c%2B0%2Bb2J3sffKD%2FYDx24bQTNhGKxclyVCqrnurscVuswXL7&lang=en
Vidi manjeKakvo je vjerovanje imama Ebu Hanife u pogledu ashaba?
Od same pojave šiizma u prvom stoljeću po Hidžri, učenjaci islama su, temeljeći svoje stavove na Kur’anu, sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i konsenzusu muslimana, pojašnjavali status šiitskog pravca i upućivali su muslimane kako da se ophode prema njegovim sljedbenicima. Međviše
Od same pojave šiizma u prvom stoljeću po Hidžri, učenjaci islama su, temeljeći svoje stavove na Kur’anu, sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i konsenzusu muslimana, pojašnjavali status šiitskog pravca i upućivali su muslimane kako da se ophode prema njegovim sljedbenicima. Među tim učenjacima bio je i naš imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao i u Džennetu ga na visokom mjestu nastanio.
Budući da se kod nas, pripadnika pravne škole ovog velikana, često javljaju nedoumice u pogledu odnosa prema šiizmu i njegovim sljedbenicima, a uzimajući u obzir važnost teme, valjalo je na jednom mjestu objasniti i navesti njegove stavove i ukazati na kur’ansko-hadiske tekstove na kojima su isti utemeljeni, koji se o ovom pitanju nisu nimalo razlikovali od stavova ostalih imama i učenjaka islama.
Prije negoli navedemo dio naučne zaostavštine ovog imama o ovom pitanju, važno je istaći da postoje dvije stvari vezane za vjerovanje u pogledu ashaba:
Prva je njihova vrijednost i važnost u islamu, a koja se primarno ogleda u četiri stvari:
1) Ashabi su prvi povjerovali u Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i sve ono sa čime ga je Uzvišeni Allah poslao.
2) Allah ih je izabrao da budu svjedoci objave Allahovom Poslaniku, sallallahu aljhi ve sellem.
3) Oni su svojim životima i imecima branili Allahovu vjeru kada je to bilo najpotrebnije, za vrijeme života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nakon njegove smrti.
4) Oni su kao svjedoci objave istu tu objavu prenijeli nakon njegove smrti.
Druga je hilafet, odnosno namjesništvo ashaba nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najprije Ebu Bekra es-Siddika, zatim Omera b. Hattaba, potom Osmana b. Affana, te Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhum. Hilafet je općenito imao i ima dvije osnovne zadaće, a to su očuvanje vjere i upravljanje ovosvjetskim stvarima.[1]
Uvidjet ćemo kako su navedene stvari, s jedne strane, naglašene kod imama Ebu Hanife, a i kako, s druge strane, šiiti i oni koji su zastranili u pogledu ashaba negiraju te stvari.
Vrijednost ashaba kod imama Ebu Hanife, Allah mu se smilovao
Na ovakvo vjerovanje upućuju sljedeći ajeti i hadisi:
Kaže Uzvišeni Allah: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.”[3]
“I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu – to su, zaista, pravi vjernici – onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili.”[4]
Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Znak vjerovanja je ljubav prema ensarijama, a znak licemjerstva je mržnja prema ensarijama.”[5]
Bera b. Azib, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ensarije voli samo vjernik, a mrzi ih samo licemjer. Ko ih bude volio, i Allah će njega voljeti, a ko ih bude mrzio, i Allah će njega mrziti.”[6]
Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji ljudi u mom ummetu jesu moji ashabi.”[7]
Komentirajući dio navedenih riječi: “I ne pretjerujemo u ljubavi prema bilo kojem od njih”, Ibn Ebu ‘Izz el-Hanefi kaže: “Mi ne pretjerujemo u ljubavi prema ijednom od njih kao što to rade šiiti, jer bismo tako bili nepravedni, a Allah kaže: ‘O sljedbenici Knjige, ne pretjerujte u svojoj vjeri…’[8]”[9]
A komentirajući navod Tahavije: “I ne odričemo se nijednog od njih”, Ibn Ebu ‘Izz kaže: “Kao što to čine rafidije (šiiti). Kod njih ne postoji privrženost niti odricanje, odnosno kod njih se ne mogu voljeti članovi porodice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve dok se ne odrekne Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma Sljedbenici sunneta (ehlus-sunnet) privrženi su svakom od njih.”[10]
Tahavijin navod: “Mrzimo onoga ko ih mrzi i ko ih ne spominje po dobru”, odnosi se na dvije skupine: šiite i haridžije.[11] Ovo je potvrda prethodnom navodu da “volimo sve ashabe” i prirodni je rezultat te ljubavi koji je utemeljen na navedenim kur’ansko-hadiskim tekstovima.
Prethodio je sličan navod od Tahavija.
Navod da “vjerujemo da je ljubav prema njima vjera (dīn), vjerovanje (imān), i dobročinstvo (ihsān)”, plod je primjene navedenih ajeta i hadisa.[14]
Na istu temu prenosi se od Abdullaha b. Mugeffela, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahom vas upozoravam u pogledu svojih ashaba, nemojte iz uzimati za metu (za vrijeđanje i psovanje); ko ih bude volio – to je zbog toga jer ih ja volim, a ko ih bude mrzio – mrzi ih zato što mene mrzi, a ko ih bude uznemiravao – taj mene uznemirava, a ko mene uznemirava, taj uznemirava Uzvišenog Allaha, a ko uznemirava Allaha, približila mu se Njegova kazna.”[15]
Riječi iz Tahavijske poslanice: “Mrziti njih (ashabe), to je nevjerstvo, licemjerstvo i nepravda”, su objašnjenje za maločas navedeno, a to je da je “ljubav prema njima vjera, vjerovanje i dobročinstvo”.
Tahavi u svojoj poslanici navodi da je vjerovanje imama Ebu Hanife da “onaj ko bude lijepo pričao o ashabima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim suprugama, koje su čiste od bila kakve nevaljalštine, i njegovim potomcima koji su čistunci – takav je čist od svake vrste licemjerstva.”[16]
Slično ovome se prenosi od ashaba Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, koji je rekao: “Nemojte vrijeđati ashabe Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jedan njihov čas (proveden sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem) bolji je nego što neko od vas može uraditi cijeli svoj život.”[18]
Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, kaže: “Za vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smatrali smo da je najbolji Ebu Bekru, zatim Omer, a zatim Osman, radijallahu anhum.”[22]
Prenosi se od Muhammeda b. el-Hanefijje, da je rekao: “Upitao sam svog oca (Aliju b. Ebu Taliba): ‘Ko je najbolji čovjek nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?’, a on odgovori: ‘Ebu Bekr.’ Upitao sam: ‘A potom?’ ‘Potom Omer’, odgovorio je. Bojao sam se da će zatim reći da je najbolji Osman pa sam rekao: ‘A potom si ti najbolji?’ ‘Ja nisam ništa do jedan običan musliman’, odgovorio je.”[23]
Prenosi se od Sa‘da b. Ebu Vekkasa, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Aliji b. Ebu Talibu: “Zar nisi zadovoljan da kod mene budeš kao što je Harun bio kod Musaa, s tim da poslije mene nema vjerovjesnika?”[24]
Drugo: Hilafet, redoslijed halifa nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihova vrijednost kod imama Ebu Hanife, Allah mu se smilovao
Tahavi u svojoj poslanici o vjerovanju navodi potvrdu za ovo prenoseći od imama i njegove dvojice učenika da su vjerovali: “Hilafet poslije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potvrđujemo najprije Ebu Bekr es-Siddiku, radijallahu anhu, vjerujući da je on najbolji i dajući mu prednost u odnosu na sav ostali ummet, potom Omeru b. Hattabu, radijallahu anhu, potom Osmanu, radijallahu anhu, a potom Aliji b. Ebu Talibu, radijallahu anhu; oni su ispravne halife i upućeni imami.”[26]
Osnova za hilafet – namjesništvo Ebu Bekra, radijallahu anhu, nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nalazi se u vjerodostojnim hadisima.
Od Džubejra b. Mut‘ima, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Došla je jedna žena kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i on joj je rekao da dođe drugi put, a ona je na to upitala: ‘Reci mi šta da radim ako dođem i ne nađem te?’ ‘Ako me ne nađeš, onda idi kod Ebu Bekra’, rekao je Poslanik.”[28]
Od Huzejfe b. El-Jemana, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Slijedite dvojicu ljudi poslije mene: Ebu Bekra i Omera.”[29]
Imam Buhari zabilježio je predaju o ubistvu Omera, radijallahu anhu, o njegovoj naredbi da se uspostavi vijeće ashaba koji će izabrati halifu i o njihovom izboru Osmana za halifu.[30]
A nakon ubistva Osmana, ashabi su prisegu dali Aliji b. Ebu Talibu, radijallahu anhu.
Prenosi se od Irbada b. Sarije, radijallahu anhu, da je rekao: “Jednog dana klanjali smo za Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Nakon namaza okrenuo se prema nama i dirljivo nas je savjetovao tako da su nam se oči napunile suzama, a srca zatreperila. Na to je neko rekao: ‘Allahov Poslaniče, ovo kao da je oproštajni savjet, pa šta nam oporučuješ?’ Na to je rekao: ‘Oporučujem vam bogobojaznost, i da slušate i pokoravate se vašem vladaru, makar bio i abesinski rob. Ko od vas bude poživio, vidjet će mnogo razilaženja. Tada se držite moga sunneta i sunneta ispravnih i upućenih halifa poslije mene, čvrsto se toga držite. I čuvajte se novinā u vjeri, jer je svaka novina novotarija – bidat, a svaka novotarija je zabluda.”[31]
Treće: Kakav odnos prema šiitima preporučuje imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao
Iz prethodnih citata možemo zaključiti da je imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, podučavao svoje učenike, koji će kasnije i druge podučavati, da je pitanje vjerovanja u pogledu ashaba izrazito važno pitanje koje se ne smije zapostaviti jer je zasnovano na mnogobrojnim kur’anskim ajetima, vjerodostojnim hadisima i zbog toga su ga uvrštavali u svoja djela i poslanice o temeljima vjerovanja. Očito je da je trebalo posebno naglašavati ova pitanja zbog postojanja grupacija koje su zastranile u pogledu navedene teme, a koje danas na perfidan način među našim muslimanima šire svoje zablude.
Šiiti vjeruju da su, uz nekoliko izuzetaka, svi ashabi postali nevjernici nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pored Alije b. Ebu Taliba, njegove supruge Fatime, kćerke Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihove djece Hasana i Husejna, izuzetak čine i Selman el-Farisi, Mikdad b. El-Esved, Ebu Zerr el-Gifari, Ammar b. Jasir, a možda njima dodaju još pet-šest imena.[32] Isto tako vjeruju da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, silom uzeo hilafet od Alije b. Ebu Taliba, a nakon njega nepravedno je predat Omeru, a potom i Osmanu. Naravno da oni svoje vjerovanje ne temelje na kur’anskim ajetima ili vjerodostojnim hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, već na navodnim predajama svojih imama.
Oni, a među njima je i skupina dvanaestoimamija koji vladaju Iranom i koja je danas daleko najutjecajnija, svoje vjerovanje temelje na onome što im kažu i kako im protumače njihovi imami, oni koji su rekli da su svi ashabi, osim izuzetih, postali nevjernici, ali da su istovremeno njihovi imami na većem stepenu kod Allaha i od samih poslanikā, od kojih su oni, prema njihovom mišljenju, učeniji i nepogrješivi, te za koje vjeruju da je ono što oni kažu na istom stepenu kao i ono što su rekli Allah ili Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
Budući da su poništili Kur’an i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda su za sveti tekst uzeli navodne predaje svojih nepogrješivih imama.
Prije nekoliko godina na jednom predavanju prof. dr. Ibrahim es-Sejf upitao nas je: “Recimo da se vi sporite sa nekim pred sudijom i da su vaš jedini dokaz svjedoci koji mogu potvrditi da se nešto zaista dogodilo, šta bi se desilo da nemate svjedoke?” Naš logičan odgovor bio je: “Ne bismo mogli dokazati da se išta desilo.” Tada nam je rekao: “To je ono zbog čega šiiti govore za ashabe da su oni postali otpadnici čim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umro. Ashabi su svjedoci objave i ako osporite svjedoke, objava kao da se nije ni desila. I to je ono na što je imam Malik b. Enes, Allah mu se smilovao, ukazao govoreći o onima koji napadaju ashabe: ‘To su ljudi koji hoće da ospore Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali kako im to nije pošlo za rukom, onda su osporili njegove ashabe da bi se za Poslanika reklo: ‘On je loš čovjek, jer da je bio dobar čovjek, njegovi drugovi bi bili dobri ljudi.’[33]”
Vjeru uzimati, o vjeri pitati, o njoj se savjetovati i za vjeru primati od šiita, koji smatraju ništavnim Kur’an i sunnet i nevjernicima smatraju one koji su svjedočili objavu posljednjem Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i koji su ga životom i imetkom branili u najtežim trenucima, to može samo onaj ko ne samo da ne drži do Allahove Knjige, sunneta Njegovog Poslanika i do vjere, nego ne drži ni do sebe.
A mi vjerujemo kao što je vjerovao i naš imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, “da je ljubav prema ashabima vjera (dīn), vjerovanje (imān), i dobročinstvo (ihsān) i da je mržnja prema njima nevjerstvo, licemjerstvo i nepravda”.
(www.minber.ba 08.06.2015.)
[1] Vidjeti: Maverdi, El-Ahkamus-sultanijja, str. 15.
[2] Vidjeti: Ibn Ebu ‘Izz el-Hanefi, Tahavijska akida sa komentarom, 2/689, Bejrut, 1997. g.
[3] Et-Tevba, 101.
[4] El-Hašr, 8–9.
[5] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 17 i 3784, i Muslim, Sahih, br. 74.
[6] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 3783, i Muslim, Sahih, br. 75.
[7] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3651.
[8] En-Nisa, 171.
[9] Šerhul Akidetit-Tahavijja, 2/697.
[10] Ibid., 2/698.
[11] Vidjeti: Dr. Abdurrahman b. Nasir el-Berrak, Šerhul Akidet-Tahavijja, str. 365, Rijad, 2008. g.
[12] Ebu Hanifa, El-Fikhul-ekber sa komentarom, str. 43, Ujedinjeni Arapski Emirati, 1999. g.
[13] Ebu Hanifa, El-Fikhul-ebsat sa komentarom, str. 78, Ujedinjeni Arapski Emirati, 1999. g.
[14] Šerhul Akidetit-Tahavijja, 2/698.
[15] Hadis bilježe Tirmizi, Sunen, br. 3862; Ahmed, Musned, br. 16803; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, br. 992; Rujani, Musned, br. 882; Hallal, Es-Sunne, br. 830; Adžurri, Eš-Šeria, br. 1991, a Ibn Hibban ga je ocijenio vjerodostojnim uvrštavajući ga u svoj Sahih, br. 7256. No, u lancu ovog hadisa nalazi se Abdurrahman b. Zijad kojeg neki prenosioci nazivaju Abdullah b. Abdurrahman, koji je nepoznat prenosilac. Zbog toga je Albani ovu predaju ocijenio slabom u Es-Silsiletud-daifa, br. 2901.
[16] Vidjeti: Ibn Ebu ‘Izz, Tahavijska akida sa komentarom, 2/738, Bejrut, 1997. g.
[17] Vidjeti: Muveffak b. Ahmed el-Mekki, Menakib Ebi Hanifa, str. 14.
[18] Hadis bilježe Ibn Madža, Sunen, br. 162, i Ahmed, Fadailus-sahaba, br. 15, sa jakim lancem prenosilaca, a Albani, Sahih Ibn Madža, 1/70, ocijenio je da je lanac dobar.
[19] Ebu Hanifa, El-Vesijja sa komentarom, str. 14.
Slični citati imama navode se i u drugim izvorima. Vidjeti: Hamis, I‘tikad el-eimetil-erbe, str. 21, Rijad, 1992. g.
[20] Vjerodostojne hadise o tome bilježe Ebu Davud, Sunen, br. 4649; Tirmizi, Sunen, br. 3748; Nesai, Es-Sunenul-Kubra, br. 8151; Ibn Madža, Sunen, br. 133; Ahmed, Musned, br. 1629, i mnogi drugi.
[21] Vidjeti: Ibn Ebu ‘Izz, Tahavijska akida sa komentarom, 2/728, Bejrut, 1997. g.
[22] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3655.
[23] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3671.
[24] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 3706 i 4416; i Muslim, Sahih, br. 2404.
[25] Ebu Hanifa, El-Fikhul-ekber sa komentarom, str. 41.
[26] Pogledati: Ibn Ebu ‘Izz, Tahavijska akida sa komentarom, 2/698, Bejrut, 1997. g.
[27] Vidjeti: Kerderi, Menakibu Ebi Hanifa, str. 180.
[28] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 3659, i Muslim, Sahih, br. 2386.
[29] Hadis bilježe Tirmizi, Sunen, br. 3662, koji je rekao da je hasen – dobar; Ibn Madža, Sunen, br. 97; Humejdi, Musned, br. 454; Ahmed, Musned, br. 23245, a vjerodostojnim ga je ocijenio Ibn Hibban uvrštavajući ga u svoj Sahih, br. 6902, te Hakim, Mustedrek, br. 4451, čiju je ocjenu potvrdio i Zehebi. Isto je potvrdio i Albani u djelu Sahih Sunen Ibn Madža, br. 97.
[30] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3700, i 7207.
[31] Hadis bilježe Ebu Davud, Sunen, br. 4607; Tirmizi, Sunen, br. 2676, i rekao je da je hasen-sahih; Ibn Madža, Sunen, br. 42; Ahmed, Musned, 17144; Darimi, Sunen, br. 96; Taberani, El-Mu‘džemul-kebir, br. 617, i drugi, a vjerodostojnim su ga, pored Tirmizija, ocijenili i Ibn Hibban, koji ga je uvrstio u svoj Sahih, br. 5, te Hakim, Mustedrek, br. 329, sa kojim se složio i Zehebi.
[32] Kada šiiti kažu: “Allah neka je zadovoljan njima” prilikom spominjanja ashaba, oni misle na spomenute ashabe.
[33] Izjava imama Malika, Allah mu se smilovao, nalazi se u djelu: Es-Sarim el-Mesluk, str. 553.
[34] Pogledati: El-Hatib el-Bagdadi, El-Kifaje, str. 126.
Odgovorio dr. Rusmir Čoković
Vidi manjePreuzeto sa njegovog blog-a: https://rusmircokovic.blogspot.com
Da li je Kur’an postojao oduvijek?
Bismillahir-rahmanir-rahim Odgovor na ovo pitanje upotpuniće se kroz četiri dijela. Svojstva Uzvišenog Allaha su oduvijek i zauvijek Ovo je akida selefa i akida Ehli sunneta i džemata. Imam Ebu Hanife veli: On je oduvijek i zauvijek sa Svojim imenima i svojstvima.1 Imam Tahavi kaže: On je Svoja svojviše
Bismillahir-rahmanir-rahim
Odgovor na ovo pitanje upotpuniće se kroz četiri dijela.
Svojstva Uzvišenog Allaha su oduvijek i zauvijek
Ovo je akida selefa i akida Ehli sunneta i džemata. Imam Ebu Hanife veli:
On je oduvijek i zauvijek sa Svojim imenima i svojstvima.1
Imam Tahavi kaže:
On je Svoja svojstva imao oduvijek, prije nego je išta stvorio. Njihovo stvaranje nije Mu nadodalo nijedno svojstvo. Ista ona svojstva koja je imao u oduvjekosti, imat će i u zauvjekosti.2
Ibn Ebil-‘Izz el-Hanefī u komentaru spomenutih Tahavijinih riječi kaže:
Uzvišeni Allah permanentno posjeduje svojstva savršenosti, svojstva Bića i svojstva djelovanja (sifāt zātijja ve sifāt fi‘lijja). Nije dopušteno vjerovati da je Allah stekao neko svojstvo nakon što ga, prethodno, nije imao budući da su Njegova svojstva – uzvišen neka je On! – svojstva savršenosti pa bi neposjedovanje nekoga od njih predstavljalo manjkavost. Tako nije zamislivo da je On savršenost stekao nakon što se ranije odlikovao onim što joj je suprotno… poput stvaranja, oblikovanja, usmrćivanja, oživljavanja, uskraćivanja, izljeva darežljivosti, smotavanja (nebesa), uzdizanja, prilaženja, dolaženja, spuštanja, srdžbe, zadovoljstva i sličnoga, čime je On Sebe opisao i čime Ga je opisao Njegov Poslanik.3
Allah posjeduje najljepša imena i uzvišena svojstva i niko Mu nije sličan, uvijek i zauvijek je opisan sa svim Svojim osobinama, bez obzira što su neke osobine povezane sa Njegovim htjenjem i djelovanjem, i što će se to djelovanje dogoditi u budućnosti, poput: dolaska na Sudnji dan, viđenja Njegovog lica u džennetu, stvaranja novih stvorenja, itd.
Allahova imena i svojstva nisu ograničena sa određenim brojem, a dokaz tome je predaja koju prenosi Ibn Mesud u kojoj Poslanik صلى الله عليه وسلم kaže:
Molim Te svakim Tvojim imenom, kojim si Sebe nazvao, ili si ga u Knjizi objavio, ili si njemu podučio neko Svoje stvorenje, ili si ga kod Sebe sakrio, da učiniš Kur'an proljećem moga srca.4
Svako Allahovo ime sadrži i Njegovo svojstvo. Tako npr. Njegovo ime El-Alim (Sveznajući), ukazuje na Njegovu osobinu znanja, ime El-Hakim (Mudri) ukazuje na mudrost, imena Es-Semi'u (Onaj koji sve čuje) i El-Basir (Koji sve vidi) ukazuju na sluh i vid, ime El-Kadir (Moćni), ukazuje na Njegovu osobinu moć. Tako je i sa svim Njegovim lijepim imenima.
Dakle, oni koji ograničavaju Allaha sa 7 ili 8 osobina poput ešarija i maturidija, nemaju nikakav dokaz za to, oni pozivajući se na razum zapravo slijede svoje strasti, a suprostavljaju se i Kur'anu i sunnetu. Imam Ebu Hanifa veli:
Niko ne smije da o Allahovom Biću govori (po svome shvatanju), nego Ga je obavezan opisivati onim čime je On Sebe opisao. Niko o Njemu Uzvišenom neće govoriti shodno svome razumu.5
Govor je Allahovo svojstvo
Govor je Allahovo svojstvo, to je stvaran, istinski (pravi) govor koji se čuje. Allah priča kada hoće i kako hoće, pričao je u prošlosti i pričaće i u budućnosti. To je govor sa slovima, značenjem i glasom (zvukom). Ibn Ebil-‘Izz el-Hanefī veli:
Da je On, Uzvišeni, permanentni govornik, da govori kad hoće, u vremenu u kojem hoće i na način na koji hoće; da njime govori glasom koji se čuje; da je vrsta Njegovog govora oduvijeka, iako konkretni glas nije oduvijeki. Ovaj stav prenosi se od najvećih autoriteta (imama) hadisa i ehlu-sunneta. 6
Govor je Allahovo svojstvo, osobina, Njegov govor je istovremeno i lično svojstvo bića (sifatu-zatijje) i svojstvo djelovanja (sifatu-fi'lijje). To je svojstvo koje je nerazdvojivo od Allahovog Bića, oduvijek i zauvijek, a konkretni govor (np. sa Musaom) je i svojstvo koje se veže za Njegovu moć (el-kudreh) u svakom vremenu i koje se događa Njegovim htijenjem i djelovanjem. Jer Allah priča kada hoće, kako hoće i koliko hoće.
Pričao je u prošlosti, pričaće i u budućnosti, zbog toga se kaže da je Allahov govor istovremeno i lično svojstvo bića (sifatu-zatijje) i svojstvo djelovanja (sifatu-fi'lijje).
Allah se obraća melecima govorom koji se čuje, naređuje im šta će raditi.
Poznato je da se Allah Uzvišeni obraćao Musau:
I kad nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu se njegov Gospodar obrati govorom.7
U Kur'anu i sunnetu ima mnogo dokaza koji govore o tome da će se Allah, Uzvišeni, stanovnicima Dženneta i drugima obraćati govorom. Uzvišeni kaže:
Mir vama! – bit će riječi Gospodara Milostivog.8
Maturidije i ešarije, iako pripisuju Allahu osobinu govora, ipak je ne potvrđuju na ispravan način, upravo zbog uticaja skolaristike (ilmul-kelama), i zato što o Allahu pričaju na osnovu svog razuma a ne na osnovu Kur'ana i sunneta. Maturidije kažu:
Allahov govor sadrži smisao koji egzistira u Njegovom Biću a koji On stvara u nečemu mimo Sebe.9
Oni smatraju da je Božiji govor neki smisao koji egzistira po sebi, a koji se ne može čuti; koji se čuje samo onda kad Allah u zraku stvori glas.
Pogledati: Komentar Tahavijeve akide, str 158
Ežarije kažu:
Allahov govor to je jedan smisao koji opstoji po Allahovu Biću a koji se izražava kroz naredbu, zabranu, vijest i obavijest pa, ako je iskazan na arapskom jeziku tada je Kur’an, a ako je na hebrejskom tada je Tevrat.10
Kod maturidija i ešarija Allahov govor nije stvarni govor, to je jedna cjelina, jedno značenje unutar Allahovog, dželle šanuhu, bića (koja oduvijek opstoji po Allahovu Biću), taj govor se ne čuje od njega, nego je to samo unutarnji govor, nije povezan sa Njegovim htjenjem niti djelovanjem, tj. kažu Allah ne priča kada hoće i kako hoće, nije glas koji se čuje, nego je to govor u sebi koji se ne čuje.
Dakle, maturidije i ešarije ne potvrđuju Allahu osobinu govora na ispravan način.
Kur'an je Allahov govor
Kur'an je Allahov govor koji nije stvoren, to je govor riječima i značenjem, Allah ge je izgovorio onako kako Njemu dolikuje i svako onaj ko po ovom pitanju ima drugačije mišljenje, pogrešno je i ne prihvata se. Imam Tahavi veli:
Kur’an je Allahov govor, koji je potekao od Njega (On ga je izgovorio), na nama nepoznat način, izričajem i On ga je, odozgo, spustio Svome Poslaniku kao objavu, i vjernici to prihvataju kao istinu, potpuno uvjereni da je to, u stvarnosti, govor Allaha Uzvišenog, koji nije stvoren, kakav je slučaj s ljudskim govorom.11
Maturidije i ešarije kažu Kur'an nije Allahov istinski, pravi govor, nije ga istinski izgovorio, nego je to hićaja, tumačenje, o Allahovom govoru, a zove se Allahov govor alegorički (medžazen), koji upućuje na Allahov unutarnji govor.
Dakle, i po pitanju Kur'ana maturidije i ešarije nemaju ispravno vjerovanje.
Da li je Kur'an oduvijek postojao, pa i za vrijeme Tevrata, Indžila?
Kur'an je objavljivan 23 godine, Allah je izgovorio određene ajete u određeno vrijeme u određenim situacijama kroz period od 23 godine, Džibril bi čuo riječi (ajete) od Allaha i odmah ih prenio Poslaniku صلى الله عليه وسلم .Uzvišeni Allah kaže:
I kao Kur'an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo po malo kazivao, i prema potrebi ga objavljujemo.12
Uzvišeni Allah kaže:
Oni koji ne vjeruju govore: Zašto mu Kur'an nije odjednom cijeli objavljen? A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili, i Mi ga činimo razgovijetnim.13
Ibn Kesir u komentaru ovog ajeta kaže:
Uzvišeni Allah odgovara im na to pa kaže da ga je On objavio postepeno, tj. u toku dvadeset i tri godine, shodno realnim i stvarnim situacijama i događajima.
Dakle, Kur'an je Allahov govor koji je postepeno izgovoren, izgovaran je onda kada je objavljivan, Džibril je čuo određene ajete od Allaha, a on ga je odmah dostavio Poslaniku صلى الله عليه وسلم .Uzvišeni Allah kaže:
Allah je čuo riječi one koja se s tobom o mužu svome raspravljala.14
Iz ovog ajeta jasno se vidi da je Allah izgovorio ovaj ajet (govor) u vrijeme Poslanika صلى الله عليه وسلم , kada mu se jedna ashabijka žalila na svoga muža.
Zaključak
Allahov govor je oduvijek i zauvijek, ali Kur'an je Allah izgovorio u vrijeme objave, objavljivanja, tj. posle Tevrata, Indžila, Zebura ili neke druge nebeske knjige.
Napomena
Kur'an je napisan u Levhi Mahfuz, 50 000 godina prije nego je Allah stvorio nebesa i zemlju. Uzvišeni Allah kaže:
A ovo je Kur'an veličanstveni; na ploči pomno čuvanoj.15
Dakle, Kur'an je napisan u Levhi Mahfuz 50 000 godina prije nego što je Allah stvorio nebesa i zemlju, ali Allah ga je izgovorio onda kada je objavljen Poslaniku صلى الله عليه وسلم.
Allah kada je stvorio Kalem, a to je bilo 50 000 godina prije nego je Allah stvorio nebesa i zemlju, rekao mu je piši, pa je Kalem napisao sve što će se desiti do Sudnjeg dana, tj. napisao je sve što je Allah odredio da će se desiti do Sudnjeg dana, sve u detalje, a od toga je i objavljivanje Tevrata, Indžila, Zebura i Kur'ana.
Ovo se može pojasniti kroz stepene odredbe, tj. kadera.
Stepeni kadera (određenja) su:
1. El-‘ilm (Znanje)
2. El-kitabe (Pisanje)
3. El-mešie (Htjenje)
4. El-halk (Stvaranje)
Allah je oduvijek i zauvijek znao šta će se desiti, zatim je to zapisano u Levhi Mahfuz, zatim događaji se dešavaju samo Njegovim htjenjem, zatim stvara stvorenja kada hoće i koja hoće.
Allah je oduvijek znao da će Kur'an objaviti Muhamedu صلى الله عليه وسلم ,pa je to zapisano u Levhi Mahfuz, pa je odredio vrijeme i stvorio Muhameda صلى الله عليه وسلم i onda mu objavio Kur'an.
Dakle, Kur'an se nalazi u pisanoj formi u Levhi Mahfuz, kao i svi događaji, mali i veliki, sve u detalje, ali je izgovoren kada je objavljen.
Ovo je stav Ehli sunneta i džemata, a Allah najbolje zna.
1 El-fikhul-ekber, str. 301
2 Komentar Tahavijeve akide, str 93
3 Komentar Tahavijeve akide, str 94
4 Bilježi ga Hakim, br. 1877, i smatra ga ispravnim
5 Šerhul-akideti-tahavijje, 2/427
6 Komentar Tahavijeve akide, str 149
7 El-A'raf, 143
8 Ja-Sīn, 58
9 Komentar Tahavijeve akide, str 149
10 ibid
11 Komentar Tahavijeve akide, str 148
12 El-Isra, 106
13 El-Furkan, 32
14 El-Mudžadela, 1
15 El-Burudž, 21-22
mr. JAKUB ALAGIĆ
preuzeto sa whatsapp grupe DELIL: https://chat.whatsapp.com/DkGFQhWAyS9IdZMmBx1xeG
pruzemite pdf ovdje: https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/12/Da-li-je-Kuran-postojao-oduvijek.pdf
Vidi manjeZašto je uzdizanje iznad Arša jedno od osobina djelovanja Uzvišenog Allaha?
Bismillahir-rahmanir-rahim Zato što uzdizanje kao osobina nije povezano sa Allahovim bićem oduvijek, već je povezano sa Allahovim htjenjem i djelovanjem i to posle stvaranja Arša. Uzvišeni Allah kaže: Gospodar vaš je Allah, Koji je nebesa i Zemlju u šest dana stvorio, a zatim se nad Aršom uzvisio. Eviše
Bismillahir-rahmanir-rahim
Zato što uzdizanje kao osobina nije povezano sa Allahovim bićem oduvijek, već je povezano sa Allahovim htjenjem i djelovanjem i to posle stvaranja Arša. Uzvišeni Allah kaže:
Gospodar vaš je Allah, Koji je nebesa i Zemlju u šest dana stvorio, a zatim se nad Aršom uzvisio.
El-A'raf, 54
Što znači da se Allah uzdigao na Arš posle stvaranja Arša, i ta osobina povezana je sa Njegovim subhanehu ve teala htjenjem (El-iradeh) i djelovanjem, što znači da osobina uzdignuća nije oduvijek bila povezana sa Allahovim subhanehu ve teala bićem.
Za razliku od osobine znanja (‘ilm) koja se ubraja u lične osobine, ono je povezano sa Allahovim bićem oduvijek i zauvijek i ne može se reći da je nekada Allah bio bez znanja.
Učenjaci Ehlu sunneta smatraju da se svojstva Allaha, subhanehu ve te'ala, dijele u dvije grupe.
Pogledati:
El-Bejheki, El-Esmau ves-sifat, str. 110; El-‘Itikad, str. 70-72; Medžmu'ul-fetava, 6/99, 6/268; Idžtimaul-džujušil-islamijje, str. 300; Zehebi, El-Uluvv, str. 174.
Ovu podjelu prihvataju i neki učenjaci islamske skolastike (ilmul-kelam), poput mu'tezile Ebu Huzejla i ešarije El-Bakilanija.
Pogledati: Mekalatl-islamijjin, 1/1654; Bakilani, Temhid, str. 262
1. Sifatu-zatijje (svojstva Bića), (lične osobine Bića)
To su svojstva koja su nerazdvojiva od Allahovog Bića, oduvijek i zauvijek, za njih se ne veže htijenje (el-mešijetu), niti djelovanje, kao što su: život, znanje, sluh, vid, itd.
Pogledati: Medžmu'ul-fetava, 5/99; Idžtimaul-džujušil-islamijje, str. 300; Zehebi, El-Uluvv, str. 174, Bakilani, Temhid, str. 262
2. Sifatu-fi'lijje (svojstva djela), (osobine djelovanja)
To su svojstva koja se vežu za Njegovu moć (el-kudreh) u svakom vremenu i koja se događaju Njegovim htijenjem i djelovanjem, kao što su: spuštanje, uzdizanje, oživljavanje, usmrćivanje, zadovoljstvo, srdžba, itd.
Pogledati: Medžmu'ul-fetava, 6/626; Medžmu'atur-resail vel-mesail, 1/369; Herras, Šerhul-akideti-vasitijje, str. 98-99
Napomena: Allah subhanehu ve teala je oduvijek opisam sa Svojim osobinama, bez obzira što su neke osobine povezane sa Njegovim djelovanjem (fialom), jer su Njegove osobine savršene, potpune bez bilo kakvih nedostataka.
Allah je opisan sa osobinom stvaranja (halk) prije nego što je stvorio prvo stvorenje,
Allah je opisan sa dolaskom na Sudnji dan prije nego što je nastupio Sudnji dan, to je pravilo za sve Allahove osobine. Imam Ebu Hanife veli:
On je oduvijek i zauvijek sa Svojim imenima i svojstvima.
El-fikhul-ekber, str. 301
Napomena: Maturidije i ešarije negiraju sve osobine djelovanja, a potvrđuju samo sedam, odnosno osam ličnih osobina, jer kako kažu razum upućuje na to, na takav način Allaha koji je savršen i neograničen sa svojim ograničenim razumom ograničavaju na samo 7, 8 osobina.
Stav četvorice imama po pitanju uzdičnuća na Arš (prijestolje)
Sva četvorica imama, Ebu Hanifa, Malik, Šafija i Ahmed, potvrđuju da se Allah subhanehu ve teala uzdigao na Arš, to potvrđuje i ehli sunet i džemat, to je akida selefa, najodabranije generacije muslimana, to je akida Poslanika ﷺ i to nas obaviještava Allah subhanehu ve teala na sedam mjesta u Kur'anu i to je nepobitna istina.
Imam Ebu Hanife veli:
Potvrđujemo da se Allah uzdigao iznad Arša, bez ubjeđenja da je On imao potrebu za Aršom.
Šerhu el-vesijje, str. 10
Stav maturidija i ešarija po pitanju uzdignuća na Arš
Maturidije i ešarije negiraju postojanje Arša (prijestolje), pa samim tim negiraju i osobinu uzdignuća.
Oni Arš tumače kao kosmos, svemir, a nekada kao vlast, a uzdignuće kao: upravljanje ili gospodarstvo, na ovakav način suprostavili su se Kur'anu, sunetu, arapskom jeziku, selefu, četvorici imama ummeta i Ehli sunnetu i džematu.
Kao dokaz za svoje tvrdnje navode stih jednog hrišćanskog sveštenika Ahtala, koji u jednom stihu riječ isteva-uzdigao tumači kao istevla-zagospodario. Stih glasi:
Zagospodario (isteva) je Bišr Irakom
Bez sablje i prolijevanja krvi
Maturidije i ešarije slijedeći svoje strasti ostavili su Kur'an i sunnet, stav selefa i četvorice imama, stav Ehli sunneta i džemata, a svoju zabludu dokazuju stihovima sveštenika.
Šta reći na sve ovo, zar posle istine ima išta drugo osim zablude. Imam Tahavi kaže:
Niko nije ostao ispravan u svojoj vjeri ko se nije predao Allahu, dž.š., i Njegovome Poslaniku ﷺ, i ko znanje o onome što mu nije sasvim jasno nije prepustio onome ko ima znanje o tome.
Ibn Ebl-‘Izz el-Hanefī tumačeći ove riječi kaže:
Ko se nije predao tekstovima Kur’ana i sunneta, i nije im se ispriječio sumnjičavostima, podozrenjima i krivim tumačenjima.
Komentar Tahavijeve akide, str 185
Molim Allaha subhanehu ve teala da nas sačuva svake zablude, allahumme amin.
mr. Jakub Alagić
Vidi manjepreuzeto sa whatsapp grupe “Delil”
https://chat.whatsapp.com/DkGFQhWAyS9IdZMmBx1xeG
Kakav je stav Ebu Hanife i ostalih imama mezheba po pitanju vjerovanja u Allahova lijepa imena?
Bismillahir-rahmanir-rahim Odgovor će se upotpuniti kroz više tačaka: Podjela tevhida Ehli sunnet i džemat dijeli tevhid na tri vrste: 1. Tevhid rububijeta 2. Tevhid uluhijeta (ibadeta) 3. Tevhid esmEi ve sifat Kod maturidija i ešarija postoje tri kategorije (vrste) tevhida: 1. Jedinstvo u Biću 2. Jviše
Bismillahir-rahmanir-rahim
Odgovor će se upotpuniti kroz više tačaka:
Podjela tevhida
Ehli sunnet i džemat dijeli tevhid na tri vrste:
1. Tevhid rububijeta
2. Tevhid uluhijeta (ibadeta)
3. Tevhid esmEi ve sifat
Kod maturidija i ešarija postoje tri kategorije (vrste) tevhida:
1. Jedinstvo u Biću
2. Jedinstvo u atributima
3. Jedinstvo u djelima
Prva i treća kategorija (Jedinstvo u Biću i Jedinstvo u djelima), je ustvari tevhid rububijjeta, dok je druga kategorija (jedinstvo u atributima), tevhid esma ve sifat, što znači da u podjeli tevhida kod maturidija i ešarija tevhid uluhijjeta (ibadeta) ne postoji. Ako dodamo tome da kod njih ni tevhid esma ve sifat nije ispravan, znači da maturidije i ešarije imaju samo tevhid rububijeta (a i u njemu imaju manjih grešaka).
Bitnost tevhida
Tevhid je najbitnija stvar vjere, zbog tevhida Allah je stvorio čovjeka, spuštao knjige, slao poslanike, tevhid je osnova u što su pozivali poslanici, sa tevhidom (šehadetom) insan ulazi u islam, s tevhidom insanu je zaštićena krv, imetak i čast, tevhid je prva stvar za koju će insan biti pitan u kaburu, a na osnovu tevhida rob će ući u Džennet i bit će spašen Vatre.
Pa zar se tevhid smije olahko svatiti, ili se smije zapostaviti i igrati sa njim?
Principi na kojima su sva četvorica imama zasnovali vjerovanje u Allahova imena i svojstva
1. Udaljavanje od bilo kakvog poređenja Allaha sa stvorenjima, bilo da se radi o Njegovom Biću, imenima ili svojstvima
2. Vjerovanje u sva Allahova imena i svojstva s kojima se On opisao, jer niko Allaha ne može opisati bolje od Njega samoga
3. Prekidanje i odbacivanje svake želje i težnje da se dosegne kakvoća Allahovih imena i svojstava, jer to je nemoguće
Stav četvorice imama po pitanju tevhida esma ve sifat
Tevhid esma ve sifat označava vjerovanje da samo Allah posjeduje lijepa imena i savršena svojstva u kojima Mu niko nije sličan. Njihov stav je ujedno i stav selefa, a to je i stav Ehli sunneta i džemata.
Oni Allaha opisuju onim čime je On sam Sebe opisao i čime Ga je opisao Njegov Poslanik ﷺ onako kako priliči Njemu i Njegovoj veličini, bez bilo kakvog poistovjećivanja, poređenja, iskrivljenja ili negiranja.
Allahova imena i svojstva su specifična za Njega, onako kako Njemu priliči, dok su imena stvorenja i njihova svojstva specifična za njih, onako kako njima priliči, te da zajednički naziv i značenje tog naziva ne označava i zajedničku suštinu, jer ono što je sa tim imenima nazvano i sa tim osobinama opisano (Allah i neka stvorenja), ne može se porediti, što je jasno, hvala Allahu.
Allah je za Sebe potvrdio imena i svojstva, a potvrdio ih je i Njegov Poslanik ﷺ pa negiranje tih svojstava ili nekih od njih, predstavlja negiranje onoga što su Allah i Poslanik potvrdili, što je vid suprotstavljanja Njemu i Njegovom ﷺ.
Ovo je vrsta tevhida gdje se islamske sekte, poput maturidija i ešarija (pripadnici kelama) u velikoj mjeri razlikuju od četvorice imama, pa i prvih i ispravnih generacija muslimana. Njihov stav je suprotan Kur'anu i sunnetu. Allah Uzvišeni kaže:
Reci: Da li znate bolje vi ili Allah?
El-Bekare, 140
Primjeri:
– Allah u Kur'anu za Sebe kaže da je iznad stvorenja, maturidije i ešarije kažu Allah nije izvan svojih stvorenja
– Allah kaže da se uzdigao na Arš, maturidije i ešarije kažu da se nije uzdigao na Arš Allah kaže da u svakoj trećini noći silazi na dunjalučko nebo, maturidije i ešarije kažu da ne silazi
– Allah kaže da će Ga stanovnici Dženneta vidjeti golim okom, ešarije kažu da Ga neće vidjeti
– Allah kaže da se srdi (ljuti), raduje, smije, maturidije i ešarije ne kažu tako
Ima li iko da bolje poznaje Allaha od Njega Samog?! Pa ako Allah za Sebe nešto kaže na nama je samo da to potvrdimo i prihvatimo.
Govor imama Ebu Hanife po pitanju tevhida esma ve sifat
Ebu Hanife veli:
Niko ne smije da o Allahovom Biću govori (po svome shvatanju), nego Ga je obavezan opisivati onim čime je On Sebe opisao. Niko o Njemu Uzvišenom neće govoriti shodno svome razumu.
Šerhul-akideti-tahavijje, 2/427
Ebu Hanife kaže:
Allah se ne opisuje ni jednim svojstvom stvorenja. Njegova srdžba i zadovoljstvo su Njegova svojstva čiju kakvoću ne znamo i to je stav Ehli sunneta.
On se srdi i biva zadovoljan i ne kaže se da je Njegova srdžba,
ustvari, kazna, niti se Njegovo zadovoljstvo tumači kao nagrada. Mi Ga opisujemo onako kako se On opisao, On je jedan,
utočište je svakom, nije rodio niti je rođen i niko Mu ravan nije. On je živ, svemoćan, sve čuje i vidi i sveznajući je. Njegova ruka je iznad njihovih ruku i ona nije kao ruka stvorenja niti je Njegovo lice kao lice stvorenja.
El-Fikhul-ebsat, str. 56
Također kaže:
On ima ruku, lice i Biće, kao što to spominje u Kur'anu. Ruka,
lice i Biće (en-nefs) su svojstva koja On spominje u Kur'anu i mi ne znamo njihovu kakvoću.
Ne kažemo da se Njegova ruka tumači kao moć ili blagodat, jer to bi bilo poništavanje tog svojstva, što je stav indeterminista (kaderija) i mu'tezila.
El-Fikhul-ekber, str. 302
Kod Ebu Hanife nema tefvida (prepuštanje značenja tih svojstava Allahu). To dokazuju njegove riječi kada je upitan o spuštanju (nuzul) Allaha, subhanehu ve te'ala, na zemaljsko nebo, on je rekao:
Spušta se, ali kakvoća toga je nepoznata.
Akidetus-selef ve ashabil-hadis, str. 42; Bejheki, El-Esmau ves-sifat, str. 456; Šerhul-akidetitahavijje, 1/245; El-Kari, Šerhul-fikhil-ekber, str. 60
Imam Ebu Hanife veli:
Potvrđujemo da se Allah uzdigao iznad Arša, bez ubjeđenja da je On imao potrebu za Aršom.
Šerhu el-vesijje, str. 10
Mulla ‘Ali el-Kari, nakon spomena riječi imama Malika: da je uzdizanje (el-istiva’) poznata stvar (poznato značenje), a da je njegova kakvoća nepoznata, kaže:
Ovaj govor je prihvatio i imamul-e'azam (Ebu Hanifa), kao i sve ostalo što se navodi u ajetima i hadisima koji su manje jasni, a u kojima se spominju ruka, oko, lice i slične stvari koje govore o Allahovim svojstvima.
Tako da onaj koji niječe stvarnost uzdizanja postaje mu'atil, tj. niječe Njegova svojstva, a onaj koji Njegovo uzdizanje
uspoređuje sa uzdizanjem stvorenja biva mušebih; a onaj koji potvrđuje uzdizanje i koji kaže da On u Svom uzdizanju ne liči nikome – taj je muvehid, koji Allahu, subhanehu ve te'ala, priznaje jednoću i koji Ga smatra čistim od bilo kakvog nedostatka.
Mirkatul-mefatih, šerhu miškatil-mesabih, 8/251
Imam Ebu Hanife veli:
Ko kaže da ne zna da li je Allah iznad nebesa ili na Zemlji
počinio je nevjerstvo. A, također, i onaj koji tvrdi da je Allah na Aršu, ali ne zna da li je Arš na nebesima ili na Zemlji.
El-Fikhul-ebsat, str. 49
Imam Ebu Hanife veli:
„Allah, subhanehu ve te'ala, je na nebesima, a ne na Zemlji.“ A kada mu neko od ljudi reče: “A šta veliš za riječi Uzvišenog: On je s vama…”, Ebu Hanife odgovori:
„To je kao kad pišeš čovjeku da si sa njim, a on je daleko od tebe.“
El-esmau ves-sifat, str. 429
Ebu Hanife veli:
Allah se doziva odozgo, a ne odozdo, jer ono što je dolje ne može imati osobine gospodarenja (rububijjeta) i božanstvenosti (uluhijjeta).
El-Fikhul-Ebsat, str. 51
Ebu Hanife podijelio je Allahove osobine na dvije grupe. To dokazuju njegove riječi, kada kaže:
Njegova svojstva mogu biti lične osobine Bića (zatijje) i osobine djelovanja (fi'lijje).
Što se tiče ličnih odobina, to su: život, moć, znanje, govor, sluh, vid i htijenje (el-iradeh), itd.
A što se tiče osobina djela, to su: općenito stvaranje,
opskrbljivanje, kreiranje, mudro stvaranje novih oblika i druga svojstva, jer On je oduvijek i zauvijek sa Svojim imenima i svojstvima.
El-fikhul-ekber, str. 301
Mulla Ali el-Kari kaže:
Imam Ebu Hanifa je potvrdio i sve ono što se navodi u manje jasnim ajetima i hadisima, u kojima se spominju: ruka, oko, lice i slična svojstva.
Šerhu el-amali, str. 31; Mirkatul-mefatih, šerhu miškatil-mesabih, 8/251
Zaključak
Ovo je ispravno vjerovanje po pitanju tevhida esma ve sifat, na to upućuje Kur'an i sunnet, to je stav selefa, stav četvorice imama, stav Ehli sunneta i džemata, to je istina i sve mimo ovoga je zabluda.
Interesantno je kako maturidije u akidi ne slijede svoga imama Ebu Hanifu koji je preselio 150 hidžretske godine, već slijede Ebu Mensura Muturidija koji je preselio 333 hidžretske godine.
Molim Allaha subhanehu ve teala da nas uputi na pravi put, Allahume amin.
mr. Jakub Alagić
preuzeto sa whatsapp grupe “Delil”
https://chat.whatsapp.com/DkGFQhWAyS9IdZMmBx1xeG
Vidi manjeJe li novotarija aminati za imamom kada završi hutbu?
Bismillahir-rahmanir-rahim. Dova koja je spomenuta u pitanju ulazi u sastav hutbe, tj. hutbanske dove, propis hutbanske dove je sunnet (po ispravnijem mišljenju). Hutbanska dova može se učiti na bilo kom jeziku, pa i na bosanskom, ali se ne dižu ruke prilikom učenja te dove. Nije bila praksa Poslaniviše
Bismillahir-rahmanir-rahim.
Dova koja je spomenuta u pitanju ulazi u sastav hutbe, tj. hutbanske dove, propis hutbanske dove je sunnet (po ispravnijem mišljenju).
Hutbanska dova može se učiti na bilo kom jeziku, pa i na bosanskom, ali se ne dižu ruke prilikom učenja te dove.
Nije bila praksa Poslanika ﷺ, niti praksa ashaba da dižu ruke prilikom učenja hutbanske dove, i zbog toga se to smatra novotarijom.
Poslanik ﷺ kao hatib nije dizao ruke osim kada bi učio dovu za kišu, a nisu ni ashabi za vrijeme hutbanske dove dizali ruke osim kada bi Poslanik ﷺ učio dovu za kišu.
Tri su pravila što se tiče dizanja ruku prilikom učenja dove:
1. Stanja u kojima se prenosi da je Poslanik ﷺ dizao ruke prilikom učenja dove, poput: dove na Arefatu, dove pored prvog i drugog džemreta, dova za kišu, tada i ostali dižu ruke.
2. Stanja u kojima se prenosi da Poslanik ﷺ nije dizao ruke prilikom učenja dove, poput: dove za vrijeme hutbe, ruke ne diže niti hatib niti ostali klanjači, (osim kad se uči dova za kišu), dova u namazu (osim kunut dove), dova posle farz namaza, tada ni imam ni ostali ne dižu ruke.
3. Stanja u kojima se ne prenosi da li je Poslanik ﷺ dizao ruke ili nije, tj, uopšteno učenje dove u bilo kojim situacijama ili bilo kojim razlozima, u toj situaciji vraćamo se na osnovu prilikom učenja dove, a to je dizanje ruku, jer dizanje ruku prilikom učenja dove je od razloga primanja dove.
Dakle, ne trebaju se dizati ruke kada imam uči hutbansku dovu, isto tako ni imam ne treba dizati ruke kada uči hutbansku dovu, ali treba se tiho aminati.
Isto tako imam ne diže ruke niti uči dove prilikom penjanja na minber, ili prilikom silaska sa minbera, sve su to novotarije.
Kako se klanja džumma sa sunnetima
Prvo: Pri ulasku u mesdžid klanja se dva rekata tehijetul mesdžida, zatim se čeka hutba.
Dakle, ne postoje sunneti prije džume kao što imaju sunneti prije podne namaza, međutim vrijeme prije početka hutbe može se iskoristiti u učenju Kur'ana, zikra, ili klanjanja više rekata (dva po dva) nafile, ali ne s nijetom džumanskog sunneta.
Drugo: Kad se prouči ezan i dova posle ezana, sluša se džumuamska hutba.
Nije dozvoljeno ništa pričati za vrijeme hutbe, čak ni drugog (koji priča) ne smije se opomenuti.
Ukoliko imam dovi sa minbera ostali klanjaci tiho aminaju, ali niko ne diže ruke za vrijeme hutbanske dove (osim ako se uči dova za kišu).
Treće: Kada imam siđe sa minbera i kada se prouči ikamet klanja se dva rekata džume namaza.
Četvrto: Posle završenog zikra klanja se četiri rekata (dva po dva) džumanskih sunneta, ukoliko se klanja u džamiji, a samo dva rekata ukoliko se klanja u kući.
Sa ovim se džuma namaz sa sunnetima završava.
Sve mimo ovoga je višak, a višak u ibadetu je novotarija.
Allah subhanehu ve teala je upotpunio vjeru, Poslanik ﷺ je prenio ashabima, a ashabi su to primjenili u praksi. Poslanik ﷺ e rekao:
“Klanjajte onako kako ste mene vidjeli da klanjam.”
Buhari, br. 631
Ovaj hadis je došao u imperativu, naredbi, i zato ni u vjeri, a ni u namazu (koji je stub vjere), niko nema pravo da mjenja, dodaje ili oduzima.
Prema tome onaj koji želi da upotpuni svoju vjeru neka slijedi Poslanika ﷺ i neka radi onako kako je on to radio.
Stvari koje nisu propisane a rade se za vrijeme džume namaza:
-Nije propisano da se naglas uči Kur'an prije hutbe, to se smatra kao dodatna hutba
-Nije propisano da se klanjaju džumuanski sunneti prije džume namaza
-Nije propisano da imam uči određene dove prije hutbe prilikom penjanja na minber, kao ni prilikom silazka sa mimbera
-Nije propisano da se posle džume klanja podne namaz sa sunnetima. Džuma namaz ima dva farza i četiri sunneta, pa zašto naši muslimani klanjaju šesnaest rekata?
-Nije propisano da se zirk čini posle sunneta, več je propisano da se čini posle dva rekata džume namaza.
Stvari koje nisu propisane a rade se za vrijeme dnevnih namaza:
-Nije propisano izgovarati nijet za svaki namaz, nijet je u srcu i bez riječi
-Nije propisano učiti određene sure između ezana, tj. posle sunneta i ikameta, poput:
Sure El- Ihlas
Sure El-Felek
Sure En-Nas
Ajet: Subhane rabike rabil-izzeti amma jesufun, ve selamun alel-murselin, vel-hamdu lillahi rabil-alemin
El-Fatiha
-Nije propisano klanjati sunnete odmah posle farzova.
-Nije propisano učiti zikr posle sunneta, zikr se uči posle farzova
-Nije propisano učiti zikr naglas
Nije propisano predvoditi druge u zikru, kao što mujezin radi
-Nije propisano izmišljati nove zikrove posle namaza, poput:
Ala resulillahi salavat, zatim učenje salavata
Ja rabi zel-dželali subhanallah
Baki daimen šukren el-hamdu lillah
Rabil-alemine teala še'nuhu Allahu ekber
Ve ma erselnake illa rahmeten lil-alemin
-Nije propisano učiti određene ajete u sklopu zikra, ili posle zikra, poznato kao ‘ašere’
-Nije propisano učiti fatihu u sklopu ili posle zikra
-Nije propisano da imam digne ruke i da uči dovu a ostali da aminaju
-Nije propisano dići ruke dok imam uči dovu, zatim potirati lice
-Nije propisano da se klanjači, svak sa svakim, selami posle svakog namaza
Namazi koji se klanjaju a nisu propisani:
-Namaz lejletul-regaib, koji se klanja 12 rekata, na svakom rekatu uči se sura Kadr 3 puta, sure Ihlas 12 puta
-Namaz lejletul-berat, koji se klanja, 4, ili 14, ili 100 rekata, a na svakom rekatu uči se 3, ili 7 ili 15 puta sura Ihlas
-Namaz lejletul-miradž, koji ima 12 rekata, a uči se sura Ihlas od 1 do 7 puta
-Namaz lejletul-Kadra, koji se klanja, 2, 20, 100 ili 1000 rekata, uči se sura Ihlas na svakom rekatu po 3, 7 ili 100 puta
-Posebni dnevni i noćni namazi za svaki dan u sedmici (ove namaze uglavnom klanjaju sufije), pa se tako četvrtkom, np. klanja dva rekata, na prvom rekatu uči se Fatiha 100 puta, na tom namazu uči se i sura Ihlas 100 puta.
-Namaz za podmirenje roditeljskih prava (uglavnom klanjaju sufije), klanja se uoči petka između akšama i jacije, klanja se 2 rekata, na svakom rekatu uči se 15 puta ajetul-kursijj i 15 puta sura Ihlas
Nije propisano, nije propisano, nije propisano…
Namaz je stub vjere, ako su nam ovakvi stubovi kakva nam je tek onda vjera?!
Mislim da je došlo krajnje vrijeme da se Islamska Zajednica pozabavi sa ovim pitanjima i da objasni muslimanima šta je istina a šta nije, te da prestane da se poziva na hanefijski mezheb, jer je imam Ebu Hanifa čist od ovih i svih drugih novotarija.
Molim Allaha subhanehu ve teala da nam da da budemo nosioci istine a ne zablude, i da nam da da umremo samo kao najiskreniji muslimani.
mr. Jakub Alagić
preuzeto sa whatsapp grupe “Delil” https://chat.whatsapp.com/DkGFQhWAyS9IdZMmBx1xeG
Vidi manjeDa li je zabranjeno ukrašavati džamije?
Zabranjeno je ukrašavanje džamija Seid b. Ebu Seid, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: "Kada budete dekorirali džamije i ukrašavali Mushafe, bit ćete uništeni. ' Ibn Abbas, radijallahu anhu, govorio je: "Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekviše
Zabranjeno je ukrašavanje džamija
Seid b. Ebu Seid, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Kada budete dekorirali džamije i ukrašavali Mushafe, bit ćete uništeni. ‘
Ibn Abbas, radijallahu anhu, govorio je: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: Nije mi naređeno da dekoriram džamije. “‘2
Ovaj isti ashab govorio je: “Zaista ćete uljepšavati džamije kao što su židovi i kršćani uljepšavali svoje bogomolje.”3
Omer, radijallahu anhu, naredivši izgradnju džamije, rekao je: “Izgradite je tako da ljude štiti od kiše, a klonite se uljepšavanja kako ljude ne biste odveli u smutnju.”4
Propisi vezani za poglavlje
Prvo, imam El-Begavi rekao je: “Izraz tešjid, spomenut u hadisu, odnosi se na dizanje i širenje građevine, a isti je izraz upotrebljen u ajetu: ‘ … pa kad bili i u visokim kulama.’ (En-Nisa, 78)
Za vrijeme Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, džamija u Medini bila je izgrađena od ćerpiča, krov je bio od palminih grana, a stupovi – palmina debla. Ebu Bekr, radijallahu anhu, džamiju nije renovirao. Omer, radijallahu anhu, džamiju je renovirao, ali sve karakteristike ostale su iste. Međutim, Osman, radijallahu anhu, renovirajući je, dodao je mnoge stvari: zidove i stupove sazdao je od klesanog kamena i maltera, a krov od tikovog drveta.5 Kažem: možda su ashabi mrzili i prezirali baš to, jer prekomjerno ukrašavanje džamije od uklesanog kamena nije dopušteno.
Ibn Abbasove, radijallahu anhu, riječi: ‘Zaista ćete uljepšavati džamije kao što su židovi i kršćani uljepšavali svoje bogomolje’ znače: židovi i kršćani uljepšavali su svoje bogomolje nakon što su izmijenili i iskrivili svoju vjeru, a vi idete njihovim stopama, i na kraju ćete se prepirati zbog džamija i nadmetati u njihovoj veličini i ljepoti.”6
Drugo, dekoriranje džamija zabranjeno je zbog sljedećih stvari: prvo, to se suprotstavlja hadisima u kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da džamija bude skromna, da ne bude mnogo uljepšana, na šta jasno ukazuju sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Izgradite je od sijena i debala, neka izgleda poput Musaove kolibe, ćak i to je previše'7; drugo, to zaokuplja one koji klanjaju, a sve što odvraća od skrušenosti u namazu zabranjeno je činiti (o tome će biti govora u drugom poglavlju); i, treće, to vodi u drugo, veće zlo: nadmetanje u izgradnji džamija.
Treće, imam Eš-Ševkani zapisao je sljedeće: “Hadis ukazuje da je podizanje džamija novotarija. Međutim, preneseno je da je Ebu Hanifa to dopuštao, a imam Ebu Talib govorio je da je dopušteno uljepšati mihrab, dočim je El-Mensur rekao da je dopušteno uljepšati cijelu džamiju. Bede b. el-Munir izjavio je: ‘Budući da su ljudi podigli svoje kuće i uljepšali ih, priliči da se i džamije uljepšaju kako bi se sačuvala njihova svetost.’ Na njegovu se izjavu može odgovoriti: ako je povod zabrane slijeđenje prvih generacija u tome i izbjegavanje razmetanja, onda je u pravu; a ako je povod bojazan od toga da to ne preokupira ljude koji klanjaju, onda nije u pravu jer povod ostaje mjerodavan.
Oni što dopuštaju dekoriranje džamija, između ostalog, pozivaju se na to da prve generacije nisu ukoravale ljude koji su tako činili, da je to lijepa novotarija i da potiče na odlazak u džamiju.
Međutim, ovo su lažni dokazi i ne uzima ih u obzir ko ima imalo uvida u Šerijat, pogotovo što su oprečni hadisima koji ukazuju da dekoriranje džamija nije bila Resulullahova, sallallahu alejhi ve sellem, praksa; što to vodi u zabranjeno nadmetanje; što je jedan od predznaka Kijametskog dana; što je praksa židova i kršćana, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je da se od njih razlikuje, pozivajući na to u općim i posebnim prilikama.
Pozivanje na to da prve generacije nisu osuđivale dekoriranje džamija neispravno je, naprotiv, pored onih koji su to prešutjeli – ne iz zadovoljstva već zbog sebe – bilo je iskrenih učenjaka koji su se usprotivili i glasno upozorili na dekoriranje džamija i ostale brojne novotarije koje su činili nepravedni vladari bez konsultiranja učenih i pobožnih ljudi.
Tvrdnja da je to lijepa novotarija i da potiče odlazak u džamiju – ništavna je. Doduše, to privlači i potiče na odlazak u džamiju, ali onih ljudi koji isključivo idu da vide tu ljepotu i vještinu koja odvraća od skrušenosti. Ali to nije slučaj s ljudima koji u džamije idu radi iskrenog i skrušenog ibadeta.
Ibadet bez skrušenosti liči na tijelo bez duše. Znamo da je Resulallah, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Džehmu vratio ukrašeni ogrtač i potegao uljepšane zavjese.
Učenjaci koji žele potvrditi novotarije koje uvode vladari često dođu u ćorsokak, pa su prinuđeni izmišljati kojekakve lažne dokaze koje ni malouman ne bi prihvatio.”8
———–
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf
Brak iz interesa – oblici i mišljenja učenjaka?
Piše: Dr. Hakija Kanurić Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu. Brak iz interesa nema za cilj stvarno formiranje porodice i klasične bračne vezviše
Piše: Dr. Hakija Kanurić
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu. Brak iz interesa nema za cilj stvarno formiranje porodice i klasične bračne veze, nego se zasniva isključivo radi ostvarenja određene koristi. Najviše je zastupljen u materijalno razvijenim zemljama, gdje se putem braka pokušava ostvariti pravo na boravak, radnu dozvolu, socijalnu pomoć i slične privilegije.
Tri oblika braka iz interesa
Brak iz interesa pojavljuje se u različitim formama, a može se klasificirati u tri vrste:
Prva vrsta: Muškarac i žena sklapaju legalan brak u matičnom uredu, međutim, među njima postoji dogovor da muškarac uruči ženi određeni iznos, koji će isplatiti u gotovini ili na rate, a brak će trajati sve dok muž ne ostvari zacrtani cilj, kao što je pravo na radnu dozvolu, a potom se brak okončava. Za vrijeme ovog braka muž i žena žive bračnim životom kao u klasičnom braku. Ovaj brak specifičan je po tome što između muža i žene postoji dogovor o prekidu bračne veze nakon što muž ostvari cilj zbog kojeg je stupio u brak. Ovaj je dogovor interan među njima i ne obznanjuju ga prilikom sklapanja braka.
Druga vrsta: Ova vrsta braka iz interesa poput je prethodne, osim što muž ne živi sa ženom s kojom je sklopio brak, nego svako od njih dvoje živi svoj život, a zakonski se tretiraju mužem i ženom.
Treća vrsta: Muškarac i žena sklapaju klasičan brak koji ispunjava sve potrebne uvjete, s tim što muškarac već prilikom sklapanja braka ima namjeru da razvede suprugu, nakon određenog vremena, kao što je sedmica, mjesec i sl., ili nakon što ostvari određenu korist, kao što je pravo na boravišnu vizu, međutim, tu svoju namjeru krije od supruge i ne ispoljava je.
Mišljenja savremenih učenjaka o braku iz interesa
O braku iz interesa učenjaci govore sa aspekta specifičnosti ovog braka, a podrazumijeva se da brak ispunjava uvjete ispravnosti braka, poput pristanka mladenaca, dozvole staratelja, prisustva svjedoka, te da među mladencima ne postoji neka od zapreka braka, jer ukoliko nedostaje neki od uvjeta braka ili postoji neka od zapreka, brak je samim tim ništavan.
Učenjaci imaju različita mišljenja o spomenutim oblicima braka. Što se tiče prve i druge vrste, dovoljno je ukazati na odabrano mišljenje jer drugo mišljenje nije zasnovano na jakim argumentima, dok je, govoreći o propisu treće vrste, nužno ukazati na razilaženje i argumente svakog mišljenja.
Prva i druga vrsta braka iz interesa, u kojoj se muškarac i žena prethodno dogovore da se bračna veza okončava po ostvarenju određene koristi – haram je, a brak je ništavan. Osnovni razlog zabrane i ništavnosti ovakvog braka jeste njegovo vremensko ograničenje, jer se mladenci dogovaraju da brak traje do trenutka ostvarenja određene koristi, kao što je postizanje prava na radnu dozvolu, a potom se brak prekida. Ovaj brak nalikuje tzv. mut’a braku u kojem muškarac kaže ženi: “Dat ću ti toliko i toliko da živim s tobom jedan dan, mjesec, godinu” i sl., svejedno bilo vrijeme zajedničkog života određeno fiksnim periodom, kao što je u spomenutim primjerima ili bilo određeno varijabilnim vremenskim periodom, kao što je period boravka u nekom mjestu, okončanje školovanja i tome slično. Kada se utvrđeni vremenski period završi, mut’a brak se prekida bez posebnog razvoda. (El-Mevsuatul-fikhijetul-Kuvejtijja, 41/333) Učenjaci ehli-sunneta smatraju zabranjenim mut’a brak, za razliku od šiita koji dozvoljavaju takav brak, iako na zabranu ukazuju jasni šerijatski dokazi. (Vidjeti: Muslim, br. 1406) Hanefijski učenjak Kasani kaže: “Vremenski ograničen brak nije dozvoljen, a to je brak mut’a.” (Bedaius-sanai, 2/272) Poznati učenjak šafijskog mezheba Nevevi kaže: “Vremenski ograničen brak je ništavan, svejedno bio ograničen nepoznatim vremenskim periodom ili poznatim, i to je brak mut’a.” (Revdatut-talibin, 7/42) Hanbelijski učenjak Ibn Kudama kaže: “Brak mut’a zabranjenim smatraju imam Malik i stanovnici Medine, Ebu Hanifa u Iraku, Evzai u Šamu, Lejs u Misru (Egiptu), Šafija i svi oni koji slijede predaje od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba.” (El-Mugni, 7/178)
Bračni odnos u ovom braku poput je zinaluka, jer je brak ništavan. U drugoj vrsti braka iz interesa muž ne živi sa ženom, ali se ona zakonski tretira njegovom suprugom. U isto vrijeme ta žena možda živi sa drugim muškarcem i ako se desi da rodi dijete, ono se pripisuje formalnom mužu koji je pred zakonom njen stvarni muž, što je jasan haram. Isto tako, ako bi formalni muž od nje zahtijevao bračni odnos, zakonski mu se ne može suprotstaviti, naročito ako je ona ta koja je u potrebi za radnom dozvolom ili sličnom koristi. Isto tako, ovakvim postupcima muslimani drugima daju lošu sliku o sebi, a time i o islamu koji predstavljaju, čime udaljavaju od islama umjesto da njemu pozivaju.
Treća vrsta braka iz interesa jeste brak pri kojem se ispunjavaju svi potrebni uvjeti braka, s tim što muškarac krije namjeru da će, čim ostvari određeni cilj, razvesti suprugu. Ovakav brak poznat je kod islamskih učenjaka pod nazivom “brak s namjerom razvoda”. Ovakav brak ne mora nužno proizaći iz želje za ostvarenjem materijalne koristi, kao što je radna dozvola, državljanstvo određene zemlje i sl., nego se nekad ovim brakom želi sačuvati harama i uživati blagodati zajedničkog života u okrilju braka, s tim što muž prilikom samog sklapanja braka ima namjeru da nakon određenog vremena razvede suprugu, ali je o tome ne obavještava prilikom sklapanja bračnog ugovora. Ovakvoj formi braka ponekad pribjegavaju muškarci koji privremeno borave u nekom mjestu, radi okončanja školovanja, službenog boravka i sl.
Da li je ovakav brak ispravan i dozvoljen ili ne? Klasični, kao i potonji, učenjaci o tome imaju različita mišljenja.
Mišljenja učenjaka o braku s namjerom razvoda
Prvo mišljenje: Brak u kojem muškarac, već pri samom sklapanju braka, ima nijet da, nakon što okonča svoj boravak u nekom mjestu ili ostvari određeni cilj, razvede suprugu smatra se validnim brakom. Ovo mišljenje zastupa većina učenjaka. Rekao je imam Malik: “Brak je halal, i ako želi, održat će bračnu vezu, a ako želi, razvest će se.” (Šatibi, El-Muvafekat, 1/387) Šafijski učenjak Maverdi kaže: “Brak je validan s obzirom da u tom ugovoru ne postoji uvjet koji bi ga učinio neispravnim, međutim, takav je brak pokuđen, jer u njemu muž krije namjeru čijim bi ispoljavanjem brak postao ništavan. Ipak, sami nijet ne utječe na ispravnost braka, jer nekad čovjek nešto naumi, a potom to ne učini, a nekad učini ono što nije ranije namjeravao.” (El-Havil-kebir, 9/333) Ibn Tejmijja o ovom braku kaže: “Ispravno mišljenje jeste da ovo nije brak mut’a i nije haram. Razlog za to jeste to što muškarac ima namjeru sklopiti brak i to želi, za razliku od muhallila (muškarca koji sklopi brak sa ženom koju je prvi muž tri puta razveo, kako bi je razveo i učinio dozvoljenom prvom mužu), međutim, nema namjeru da žena s njim ostane trajno, a to nije uvjet da bi brak bio ispravan, jer trajni ostanak žene uz njega nije obavezan, naprotiv, on ima pravo da je razvede, te ako ima namjeru da je razvede nakon nekog vremena, namjeravao je dozvoljenu stvar. Za razliku od mut’a braka, koji je poput najamnine koja se završava nakon određenog vremenskog perioda, tako i u ovom slučaju nakon prolaska određenog vremena muž nad ženom nema nikakvu vlast. U braku sa nijetom razvoda, vlast muža nad ženom ostaje i nakon isteka perioda, a moguće je da mu se i namjera promijeni, pa da je zadrži u braku, što mu je dozvoljeno, isto kao da je oženi s namjerom da s njom trajno živi, a potom odluči da je razvede…” (Medžmuul-fetava, 32/147)
Ovo mišljenje temelji se na sljedećim argumentima:
– Ovakav bračni ugovor ispunjava sve potrebne uvjete, a namjera da nekad u budućnosti razvede suprugu ne čini ugovor neispravnim, jer ta je namjera varijabilna i moguće je da u budućnosti muž promijeni mišljenje i zadrži suprugu.
– Brak sa namjerom razvoda ne može se poistovjetiti sa mut’a brakom u kojem se sa ženom sklapa bračna veza do određenog roka, iz čega proizlazi da se bračni ugovor prekida nakon isteka utvrđenog roka, a ni muž ni žena pri tome nemaju izbora.
Drugo mišljenje: Brak sa nijetom razvoda je neispravan, i to je vrsta mut’a braka. Ovo mišljenje zastupa Evzai i to je preferirajuće mišljenje hanbelijskog mezheba. Rekao je Evzai: “Ako bi se oženio ne uvjetujući vremenski period, međutim, namjera mu je da je zadrži samo mjesec ili tome slično i da je potom razvede, to je mut’a i u tome nema dobra.” (Ibn Abdulberr, El-Istizkar, 5/508) Hanbelijski učenjak Merdavi kaže: “Ako nijeti srcem, to je kao da je uvjetovao; to je ispravan stav našeg mezheba.” (El-Insaf, 8/163)
Dokaz za ovo mišljenje jesu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Djela se vrednuju prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što naumi.” (Buhari, br. 1, i Muslim, br. 1907) Ovim brakom muškarac namjerava vremensko ograničenje, pa je prema tome jednak mut’a braku. Ako bi muž, stupajući u brak sa ženom koju je prethodni muž razveo tri puta, imao namjeru da je učini dozvoljenom prvom mužu i da je potom razvede, to imama status “halalitelja” iako to izravno ne uvjetuje prilikom sklapanja braka, a isto takom ako stupa u brak s namjerom razvoda, tada takav brak ima status mut’a braka. Zatim, brak s nijetom razvoda oprečan je ciljevima braka kojima stremi šerijat, od kojih su formiranje porodice, smiraj muškarca i žene, odgoj djece, jačanje društvenih veza između porodice muža i žene i sl., i zbog toga je zabranjen mut’a brak, a zbog istog nužno je da i brak s nijetom razvoda bude zabranjen.
Treće mišljenje: Brak s nijetom razvoda je haram zbog prevare i obmane, ali je bračni ugovor validan. Ovo mišljenje zastupa Pravni kolegij pri Rabiti, kao i šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin. Na svojoj redovnoj osamnaestoj sjednici Pravni kolegij donio je zaključak u kojem se, između ostalog, navodi: “Brak sa nijetom razvoda smatra se ženidbom pri kojoj su ispunjeni svi temelji i uvjeti braka, međutim, muž krije namjeru da razvede suprugu nakon određenog vremena, kao što je deset dana, ili neodređenog vremena, kao što je vrijeme školovanja ili završetak nekog cilja zbog kojeg boravi u dotičnom mjestu. Iako je jedna skupina učenjaka ovakvu vrstu braka dozvolila, Pravni kolegij tretira ga zabranjenim, jer u sebi nosi prevaru i obmanu. Kada bi žena i njen staratelj znali o tome, ne bi prihvatili taj ugovor. Isto tako, ovakav ugovor rezultira mnogim negativnim posljedicama i velikim štetama koje daju lošu sliku o muslimanima.”
Šejh Usejmin o ovom braku kaže: “Prevara i obmana u ovom braku ogledaju se u tome da, kada bi supruga i njen staratelj znali kakva je namjera tog muža i da je njegov nijet da samo neko vrijeme živi s njom i da je potom razvede, ne bi prihvatili njegovu bračnu ponudu. Dakle, s te strane to je prevara i obmana supruge i staratelja. Ako bi muž otkrio svoju namjeru i pojasnio da on namjerava s njom biti u braku samo za vrijeme svog boravka u tom mjestu, i kada bi supruga i staratelj to prihvatili, to bi postao brak mut’a. Stoga, moje je mišljenje da je to zabranjeno, međutim, ako se neko usudi i stupi u takav brak, brak je validan.” (Likaul-babil-meftuh, 60/21)
Ovo mišljenje sinteza je prethodna dva mišljenja. Ovakav brak tretira se validnim jer ispunjava uvjete braka, a zabranjen je zbog obmane i prevare od strane muža i zbog toga što na izvjestan način nalikuje mut’a braku, i što je to vid poigravanja sa institucijom braka kojoj šerijat daje posebno veliki značaj. Tome se još mogu pridodati negativne posljedice koje iz ovakvog braka proizlaze po suprugu, njenu porodicu, kao i na cijelu zajednicu, s obzirom da rezultira gubljenjem povjerenja, prezirom i neprijateljstvom. Zbog toga je imam Malik o braku s nijetom razvoda kazao: “To nije od plemenitog ljudskog morala.” (Šerhun-Nevevi ala Muslim, 9/182)
Rezimirajući prethodno možemo zaključiti da brak iz koristi praktično poprima raznolike forme. Ukoliko se mladenci dogovore da će brak biti prekinut prolaskom određenog vremenskog perioda ili ostvarenjem određenog cilja, takav je brak zabranjen i u osnovi je ništavan. Ukoliko nema dogovora o prekidu braka, ali muškarac krije namjeru da razvede suprugu čim ostvari svoj cilj, takav je brak predmet razilaženja učenjaka, a odabrano mišljenje jeste da je bračni ugovor validan, ali je takav postupak haram. Razvod braka je dozvoljen, ali on dolazi naknadno i ne smije se uvjetovati prilikom samog sklapanja braka, niti je dozvoljeno imati takav nijet.
Različita su mjerila u odabiru bračnog druga, a Poslanikov savjet jeste da se u prvom redu gleda vjera: “Ženu udaju četiri stvari: njen imetak, porijeklo, ljepota i vjera; a ti uzmi vjernicu, zla ne vidio!” (Buhari, br. 5090, i Muslim, br. 1466)
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Post dana Arefata- njegovi pravni propisi?
Piše: Elvedin Pezić Dan Arefata je deveti dan mjeseca zul-hidžeta. Ebu Katada prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post dana Arefata iskupljuje grijehe iz prošle i naredne godine, a post dana Ašure iskupljuje od grijeha (počinjenih) u prošloj godini.” (Muslim) Kada je Posviše
Piše: Elvedin Pezić
Dan Arefata je deveti dan mjeseca zul-hidžeta. Ebu Katada prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post dana Arefata iskupljuje grijehe iz prošle i naredne godine, a post dana Ašure iskupljuje od grijeha (počinjenih) u prošloj godini.” (Muslim)
Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Oproštajnom hadžu obavijestio ashabe o Allahovom oprostu, oni su upitali: “Allahov Poslaniče, da li oprost vrijedi isključivo za nas?” “Za vas i za sve one koji dođu nakon vas do Sudnjeg dana”, odgovorio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Citirani hadis odnosi se na oprost malih grijeha koje čovjek počini u spomenutom periodu, a ne na velike grijehe, kako to često čujemo.
Imam Nevevi rekao je: “Značenje ovog hadisa jeste da će postaču koji posti taj dan biti oprošteni grijesi (koje počini u) dvije godine. Islamski učenjaci kazali su da se time misli na male grijehe, a o tome smo već govorili kada smo spominjali oprost grijeha prilikom uzimanja abdesta.” (El-Minhadž Šerhu Sahih Muslim, 8/50)
Isto značenje u komentaru hadisa o vrijednosti posta na dan Arefata spomenuli su mnogi drugi učenjaci.
(1) Većina islamskih pravnika smatra da je postiti na dan Arefata pohvalno samo osobama koje nisu na hadžu, dok je hadžijama prioritetnije da ne poste kako ih post ne bi oslabio i na taj način spriječio ih da čine ibadete koje im je propisano činiti tog dana.
Velikan hanefijske pravne škole Kasani kazao je: “Što se tiče posta na dan Arefata, on je pohvalan za onoga ko nije na hadžu, na što ukazuje mnoštvo hadisa koji podstiču na post u tom danu, jer se taj dan odlikuje nad ostalim danima. Isto tako, pohvalno je da dan Arefata posti i hadžija, ali pod uvjetom da ga to neće oslabiti u pogledu činjenja ibadeta: stajanja na Arefatu i upućivanja dove u tom danu…, a ako će ga post oslabiti, onda mu je pokuđeno postiti, zato što se vrijednost (posta) tog dana može postići u nekoj od narednih godina.” (Bedaius-sanaia, 2/79)
(2) U vjerodostojnim predajama zabilježeno je da je Allahov Poslanik na dan Arefata, u godini u kojoj obavio Oproštajni hadž, zatražio da mu se donese posuda sa pićem koje je javno popio kako bi se znalo da ne posti.
Isto tako, pravedne halife nisu prakticirale postiti dan Arefata tokom obavljanja hadža.
Ibn Omer, radijallahu anhu, upitan je o tome da li će hadžija postiti dan Arefata, pa je kazao: “Obavio sam hadž sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a on nije postio. Nakon toga (obavio sam hadž) sa Ebu Bekrom, pa ni on nije postio, zatim sam (obavio hadž) sa Omerom, pa ni on nije postio, a nakon toga sa Osmanom, pa ni on nije postio. Zato i ja ne postim dan Arefata kada sam na hadžu, niti nekome naređujem da to čini, a isto tako, ni onome ko posti to ne zabranjujem.” (Hadis bilježi Tirmizi, a vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani.)
(3) Post dana Arefata je dobrovoljni post i na njega se odnose svi propisi koji se eksplicitno vezuju za ostale vrste dobrovoljnog posta.
Dobrovoljni post može se zanijetiti i nakon nastupanja sabaha, pa čak i nakon izlaska sunca, pod uvjetom da čovjek nakon pojave zore nije učinio ništa što kvari post. Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je kazala: “Jednoga dana došao je Allahov Poslanik i upitao: ‘Aiša, imate li bilo šta (za jesti)?’, a ja sam odgovorila: ‘Allahov Poslaniče, nemamo ništa.’ Tada je Allahov Poslanik rekao: ‘Ja ću onda postiti.’” (Muslim)
Ovaj stav zastupali su pravnici hanefijske, šafijske i hanbelijske pravne škole, za razliku od onih koji su smatrali da se dobrovoljni post mora zanijetiti tokom noći kao i obavezni.
Ibn Kudama je rekao: “Osobi koja posti dobrovoljni post dozvoljeno je da zanijeti u toku dana. Ovaj stav zastupali su: naš imam (Ahmed b. Hanbel), Ebu Hanifa, Šafija, a ovo mišljenje preneseno je i od Ebu Derdaa, Ebu Talhe, Ibn Mesuda, Huzejfe, Seida b. Musejjiba, Seida b. Džubejra i Nehaija, a ovo je i mišljenje učenjaka racionalističke pravne škole.” (El-Mugni, 3/109)
(4) Osoba koja bi prekinula dobrovoljni post, ne bi bila grješna. Svakako da se onaj ko započne dobrovoljni post, naročito kada je u pitanju post dana Arefata, treba maksimalno potruditi da ga isposti, ali ako bi imao potrebu i validan razlog, u tom slučaju bilo bi mu dozvoljeno i da prekine post.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Onaj ko posti dobrovoljni post nadređen je sam sebi: ako želi, nastavit će s postom, a ako želi, prekinut će post.” (Hadis bilježi Tirmizi, a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim.)
(5) Pohvalno je postiti dane prije Arefata, a dan nakon Arefata je Bajram kada je strogo zabranjeno postiti.
Dani prije Arefata jesu prvi dani mjeseca zul-hidžeta o kojima je Allahov Poslanik kazao da su najbolji dunjalučki dani.
Od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: “Ne postoje dani u kojima su dobra djela draža Allahu od dobrih djela u ovim danima” – misleći na prvih deset dana zul-hidžeta. Ashabi su upitali: “Allahov Poslaniče, pa čak ni borba na Allahovom putu – džihad?”, a Poslanik je odgovorio: “Čak ni borba na Allahovom putu, osim u slučaju kada čovjek izađe u borbu zalažući i svoj život i svoj imetak, i ništa od toga ne vrati.” (Buhari)
S obzirom na to da su u ovom hadisu Poslanikove riječi općenitog karaktera, to znači da “dobra djela” svakako obuhvataju i dobrovoljni post.
Jedna od supruga Allahovog Poslanika kazala je: “Allahov Poslanik postio je devet dana zul-hidžeta, dan Ašure i tri dana u svakom mjesecu.” (Hadis su zabilježili Ahmed i Ebu Davud, a slabim ga je ocijenio autor knjige Nasbur-raje, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim.)
Što se tiče posta na dan Bajrama, on je strogo zabranjen po konsenzusu islamskih učenjaka, a to nam potvrđuje i hadis koji prenosi Ebu Seid, radijallahu anhu, u kojem kaže: “Allahov Poslanik zabranio je da se posti na dan Kurbanskog i Ramazanskog bajrama.” (Buhari i Muslim)
(6) Ako bi čovjek postio dan Arefata samo sa nijetom dobrovoljnog posta, svakako da bi to bilo najbolje, ali mu je dopušteno da prilikom posta na dan Arefata u tom postu objedini i namjeru napaštanja dana koje iz opravdanog razloga nije postio u ramazanu.
Kazao je šejh Usejmin: “Ko posti dan Arefata, ili dan Ašure, a ima propuštenih dana ramazana koje treba napostiti, njegov dobrovoljni post je ispravan. Međutim, ako bi tim postom nijetio (namjeravao) i oduživanje onoga što mu je obaveza da naposti iz ramazana, imao bi dvije nagrade: nagradu za post dana Arefata ili Ašure i nagradu za napaštanje ramazanskog posta.”
(7) Musliman bi trebao da iskoristi priliku i da na dan Arefata nahrani postače, jer tako će imati nagradu onih koji su taj dan postili.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko priredi iftar postaču, imat će istu nagradu kao i postač, s tim što postaču neće biti umanjena njegova nagrada.” (Hadis bilježe Ahmed, Tirmizi i Ibn Madža, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u više svojih djela.)
Ovaj hadis je općenit, tako da se pod nahranjivanjem postača i organiziranjem iftara podrazumijeva da čovjek priredi i pozove na iftar i osobe koje su imućne i bogate, a ne samo siromahe, a isto tako obuhvata i organiziranje iftara za rodbinu i za osobe koje sa njim nisu u rodbinskoj vezi.
A Allah najbolje zna!
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/