U arapskom jeziku, riječ istikamet znači postojanost i ustrajnost na nekom putu, bez krivudanja, skretanja, odstupanja i odustajanja. Na osnovu toga, za put koji je prav kaže se da je mustekim.  Što se tiče šerijatskog, odnosno terminološkog značenja, može se reći da je istikamet višeznačna riječ, jer u sebi sadrži i podrazumijeva mnoštvo različitih osobina koje bi trebale krasiti iskrenog i ustrajnog vjernika. Ovdje ćemo izdvojiti i spomenuti nekoliko značenja riječi istikamet, kako su je razumjeli poznati islamski učenjaci i imami.
Ebu Bekr: “Istikamet znači da vjernik ni na koji način ne čini širk Allahu.”
Omer, r.a.: “To znači da čovjek ustraje u izvršavanju Allahovih naredbi i ostavljanju zabrana, i da ne ševrda poput lisice kad želi zabaciti trag.”
Osman, r.a.: “Istikamet znači potpunu iskrenost u djelima.’’
Alija, r.a.: “To znači dosljedno izvršavanje farzova.”
Sufjan Sevri: “Značenje istikameta je da vjernik svoje riječi potvrdi svojim djelima.”
Fudajl ibn Ijad: “To je odricanje od prolaznog, a žudnja za vječnim.” Ta osobina zapravo simbolizira sredinu između pretjerivanja i popuštanja u vjeri.  U tom smislu treba razumijeti i hadis od Sufjana ibn Abdullaha es-Sekafija u kojem stoji: “Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu što neću morati pitati nikog drugog nakon tebe?’ Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: ‘Reci: -Vjerujem u Allaha’, i ustraj u tome.’” A u hadisu koji prenosi ashab Sevban, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:  “Budite ustrajni u vjeri koliko god možete, znajte da je najbolje djelo namaz i da abdest čuva samo istinski vjernik.” (Ibn Madže)

Osijedila ga sura Hud i njene sestre
Temelj istikameta ili postojanosti je u srcu, ako je ono ustrajno ustrajni su i ostali dijelovi tijela, jer je ono vladar u tijelu, a ostali organi su vojska koja mu je potčinjena. Osim srca, organ putem kojeg se najbolje potvrđuje nečija ustrajnost u vjeri, jeste jezik, i on ima ulogu glasnogovrnika srca. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, skrenuo je pažnju na važnost i odgovornost jezika, rekavši: “Kada čovjek osvane, svi njegovi organi kore jezik i govore mu: ‘Boj se Allaha u pogledu nas! Mi tebe slijedimo, ako si ti postojan na Pravom putu i mi smo, a ako skreneš i mi ćemo.’” (Tirmizi).
U Kur’anu se nalaze mnogobrojni ajeti koji na eksplicitan ili pak implicitan način govore o istikametu i naređuju ga, a ovdje ćemo spomenuti nekoliko takvih ajeta. Tako se u suri Fussilet, kaže: Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, samo – meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreno (ustrajno) klanjajte i od Njega oprosta tražite! A teško onima koji Njemu druge ravnim smatraju.” (Fussilet, 6.); Zatim: Oni koji govore: “Naš Gospodar je Allah!’’ – i istraju na pravom putu, neka se ničega ne boje, i ni za čim nek ne tuguju.” (El-Ahkaf, 13.).  Na istikamet aludira i sljedeći ajet iz sure Hud, koji je, kako ćemo vidjeti, centralni ajet ove sure.  U tom ajetu stoji: “Ti idi Pravim putem (ustraj na Pravom putu) kao što ti je naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite.” (Hud, 112.). Znameniti mufesir (komentator) Kur’ana, Ibn Kesir, u komentaru ovog ajeta je rekao: “Allah, dž.š., naređuje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernicima da ustraju na Istini, jer je to najbolja pomoć u ostvarivanju pobjede protiv neprijatelja, a zabranio je obijest i nasilje, pa makar se radilo i o idolopoklonicima.” Koliko je postojanost i ustrajnost na Pravom putu bitna, svjedoči i to da je ta naredba iz sure Hud (zbog toga je to centralni ajet u njoj), osijedila Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Naime, u predaji od Ibn Abbasa spominje se da su ashabi, nakon što su primijetili sijede dlake u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, bradi, začuđeno rekli: “Allahov Poslaniče, osijedio si?!” On im je odgovorio: “Osijedila me je sura Hud i njene sestre.” Komentatori Kur’ana navode predaje u kojima se spominje da su sijede vlasi kod Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, bile posljedica, prije svega ajeta o ustrajnosti ili istikametu koji smo citirali.

Boj se Allaha javno i tajno
Istikamet je uzvišeni cilj svakog vjernika i vjernice i podrazumijeva ustrajnost u vjeri i javno i tajno, dušom i tijelom. To je vjerovanje koje se ukorijeni u srcu, a kasnije se pokaže kroz dobra djela i lijepo ponašanje.   Muslimani izvršavaju Allahove naredbe zbog toga što vjeruju da svaki šerijatski propis vodi progresu i popravljanju ljudske  nutrine i vanjštine. Upravo na to aludira sljedeći ajet: Ne griješite ni javno ni tajno! Oni koji griješe sigurno će biti kažnjeni za ono što su zgriješili. (El-En’am, 120.). Dakle, nije rečeno čuvajte se samo tajnih grijeha, ili pak samo javnih, već i tajnih i javnih. A javni grijesi su oni koje ljudi mogu vidjeti i čuti, kao što su konzumiranje opojnih pića, blud, krađa, ubistvo, psovka, laž, itd., a tajni grijesi se odnose na srce, poput mržnje, zavidnosti, samodopadljivosti i sl.  Očigledno je da islam pridaje pažnju i vanjštini (formi) i nutrini (suštini). Naravno, u islamu postoje prioriteti i jasno razgraničenje između bitnog i manje bitnog. Međutim, islam teži izgradnji ličnosti koja će voditi računa o svojoj vanjštini kao i o nutrini, islam želi ljude koji se neće poigravati sa vjerskim propisima bez obzira koje mjesto oni na ljestvici vrijednosti i prioriteta zauzimali. Kompletna objava, Kur’an i sunnet, usmjereni su na takvu izgradnju. U jednoj od svojih oporuka ashabu Ebu Zerru, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skrenuo mu je pažnju na značenje prave pobožnosti i postojanosti u vjeri, rekavši: “Boj se Allaha gdje god budeš! Poslije lošeg, učini dobro djelo,  ono će ga izbrisati, i prema ljudima se na najljepši način ophodi.” A u hadisu koji prenosi Aiša, r.a., Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Budite postojani ili se trudite da dostignete taj stepen. Uz to, znajte da nikog od vas neće sama njegova djela uvesti u Džennet i da je Allahu najdraže ono djelo koje se ustrajno čini, pa makar bilo i neznatno.” (Buharija i Muslim).  Komentirajući gornji hadis, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, između ostalog, rekao je: “Istikamet znači postojanost i ispravnost u namjeri (nijjetu), riječima i djelima, i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas upozorava da je taj stepen teško dostići, pa kad je tako, neka se onda vjernici trude da budu blizu tog stepena, kao onaj koji gađa u metu, pa ne pogodi u centar, već pored  njega.” Istikamet čovjeka vodi do najvećih visina morala, čestitosti i pobožnosti. On čuva razum i srce od bolesti, a dušu od nemorala i pokvarenosti.  Ukoliko se ostvari na nivou džemata, tek tada daje u cijelosti svoje plodove i donosi mir, sigurnost i blagostanje u džemat. A ako ponestane želje za ustrajnošću, onda slabi i želja za činjenjem dobrih djela, grijesi se umnože, a pojedinac i džemat polahko al’ sigurno skreću s Pravog puta. Zbog toga nas Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je poslat kao milost svijetovima, upozorava: “Ko želi da se sačuva Vatre i uđe u Džennet, neka ga smrt ne zatekne osim kao vjernika u Allaha i Sudnji dan, i neka se prema ljudima ophodi onako kako bi volio da se oni ophode prema njemu.” (Muslim).

Kako biti ustrajan na Pravom putu? 
Istikamet ili postojanost na putu islama je visok stepen i velika blagodat od Allaha. Zbog toga ona zahtijeva odlučnu borbu, mnogo odricanja, znanja i strpljivosti. Ovdje ćemo spomenuti glavne uzroke i sredstva kojima se ostvaruje istikamet.

Ispravnost vjerovanja i snaga ubjeđenja
Ne može se govoriti o ustrajnosti u vjeri bez poznavanja i slijeđenja temeljnih postavki islamskog vjerovanja, odnosno bez slijeđenja ispravne islamske akide. Bilo kakvo skretanje i odstupanje od akide koju su slijedili Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi, znači zapravo skretanje sa puta istikame i upućuje na slabost vjerovanja i ubjeđenja. A bez čvrstog ubjeđenja nema ni odricanja, ni strpljivosti, pa prema tome ni ustrajnosti.

Iskrenost u vjeri i slijeđenje sunneta 
Nakon upoznavanja sa ispravnom akidom dolazi iskrenost u vjeri i slijeđenje sunneta. To su zapravo dva uvjeta da bi dobra djela bila primljena kod Allaha.  Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Allah ne prima djelo koje nije iskreno i s kojim se ne želi Allahovo lice.” (Nesai)

Samoobračun
Na putu istikame, pored čuvanja od tajnih i javnih grijeha, vjernik i vjernica  su dužni da konstantno vrše samoobračun i da kod njih dominira svijest da ih Allah vidi i čuje u svakoj situaciji i da će pred Njim račun polagati. To je ono što vjernike drži “budnim” i ne dozvoljava im da posrnu i skrenu s tog puta. U tom smislu su i kur’anske riječi: O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte, jer On dobro zna šta radite.  (El-Hašr, 18.).

Dova
Dova je ibadet, ona je oružje obespravljenih i poputnina bogobojaznih.  I kad je u pitanju ustrajnost u vjeri, musliman i muslimanka bi trebali stalno učiti sljedeću dovu: “O Ti koji okrećeš srca, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri.’’ (Allahumme ja mukallibe-l-kulubi sebbit kalbi ala dinike).
Zatim, stalno druženje s Kur’anom i njegovo učenje s razmišljanjem, kao i zikr, odnosno veličanje Allaha. Prenosi se od Ibn Abasa da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko nije u stanju da iskorisiti noć u ibadetu, i ko zbog škrtosti ne dijeli imetak, a zbog straha ne ide u džihad, neka mnogo spominje Allaha i zikr čini.” (Et-Tergib vet-terhib)

Znakovi nedosljednosti u vjeri 
Nedostatak istikameta je bolest čija opasnost se može porediti sa karcinomom koji uništava i “jede” zdrave ćelije u ljudskom organizmu. Ta bolest ima svoje simptome i jasne znakove, koji kada se pojave, upućuju na hitnu intervenciju i liječenje. Spomenut ćemo neke od tih znakova.

Licemjerstvo, laž i kršenje obećanja
Kako razumjeti onoga ko za sebe tvrdi da je istinski sljedbenik sunneta, a laže, i koji kada nešto obeća, ne ispuni obećanje? Zar se takvi mogu smatrati iskrenim vjernicima?! Ne. To su zapravo ljudi koji čine ibadet samo svojim tijelima, bez duše i iskrenosti. Njihova djela prekrivaju oblaci licemjerstva i želje za pokazivanjem pred ljudima (rija’) i oni u potpunosti zaboravljaju na riječi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem:  “Najgori ljudi na Sudnjem danu bit će dvoličnjaci, koji su pred nekim ljudima pokazivali jedno, a pred drugim, drugo lice.” (Buharija i Muslim). Zatim: “Tri su osobine munafika: kada govori laže, kada obeća ne ispuni, kada me se nešto povjeri on to iznevjeri.’’ (Buharija i Muslim). Kada su sa učenjacima i pobožnim ljudima predstavljaju se tako kao da su najveći vjernici i pobožnjaci, samo da steknu njihovo povjerenje, a kada su u društvu griješnika, onda čine ono što i oni kako bi se poistovijetili s njima i nimalo se ne stide niti kaju. Upozoravajući na opasnost licemjerstva, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko bude na ovom svijetu imao dva lica, na onom svijetu će imati dva jezika od vatre.’’ (Ebu Davud)

Pogrešno razumijevanje harama
Ima ljudi koji sebe smatraju dosljednim sljedbenicima sunneta i postojanim u vjeri, i koji drugima prigovaraju zbog njihove nedosljednosti i činjenja harama, a zapravo oni sami čine veće grijehe od onih kojima prigovaraju. Naprimjer, govore da je haram brijati bradu, a zaboravljaju da je ogovaranje, kojem su skloni, mnogo veći grijeh od brijanja brade, jer je to direktan napad na čast muslimana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Najgora vrsta kamate je napasti na čast muslimana.” (Ebu Davud).  U drugoj predaji stoji: “Ko zaštiti čast muslimana od onoga ko ga ogovara, Allah je obećao zaštititi ga od Vatre na Sudnjem danu.’’ (Tirmizi).

Loš ahlak
Mnogo je muslimana koji za sebe tvrde da su dobri vjernici, ali se to po njihovom ahlaku i ponašanju ne može vidjeti. Naprotiv,  prije bi se moglo zaključiti da je njihova vjera slaba, jer su grubi, nekulturni, osorni, nepristupačni, i jer s podozrenjem i nipodaštavanjem gledaju na one koji nisu kao oni. A onaj ko zaista želi saznati kakav je vjernik, neka svoju vjerničku priliku pogleda u ogledalu hadisa u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahu su najdraži oni ljudi koji najviše koriste ljudima, a Allahu najdraže djelo je obradovati muslimana ili otklonuti od njega nevolju, ili mu pomoći da vrati dug, ili ga nahraniti ako je gladan. Draže mi je otići sa bratom muslimanom da mu pomognem u nekom njegovom poslu, nego da boravim u itikafu u svom mesdžidu mjesec dana. Ko savlada srdžbu Allah će mu pokriti mahane. Ko se savlada u nastupu srdžbe i ne kazni onoga zbog koga se rasrdio, a u mogućnosti je da ga kazni, Allah će mu srce ispuniti zadovoljstvom na Sudnjem danu. Ko pomogne bratu muslimanu u nekoj njegovoj potrebi sve dok je u potpunosti ne obavi, Allah će učvrstiti njegove korake, onoga dana kada će se mnogi poskliznuti. Zaista loš ahlak upropaštava djela kao što sirće upropaštava med.” (Sahihul-džami’)

Oholost
Oholost je nespojiva sa vjerom u Allaha i nezamislivo je da se to svojstvo nađe kod iskrenih vjernika. Ona je najčešći razlog neprihvatanja Istine i odbijanja poziva Allahovih poslanika. Oholi ljudi uobražavaju da su oni posebni, da njihovim venama teče drugačija krv i da su bolji od drugih. Zbog toga, ma kako se doimala njihova vanjština i ma koliko ibadeta činili u formalnom smislu, oholi ljudi se nikada ne mogu svrstati u red postojanih vjernika. Nije onda čudno što je mudri Lukman, savjetujući svoga sina, između ostaloga, upozorio na pogubnost oholosti, rekavši: “I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.” (Lukman, 18.).  A Abdullah ibn Mes’ud prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U Džennet neće ući onaj u čijem srcu bude i trun oholosti.” Onda je neko kazao: “Allahov Poslaniče, ima ljudi koji vole da se lijepo obuku”, pa je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: “Allah je lijep i voli ljepotu. Oholost je odbijanje istine i omalovažavanje ljudi.” (Muslim). U drugom hadisu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Tri su skupine ljudi  s kojima Allah, dž.š.,  na Sudnjem danu neće govoriti, niti će ih očisititi, niti pogledati i njih čeka bolna kazna: starac bludnik, vladar lažov i oholi siromah.” (Muslim)

Slatki plodovi istikameta 
Allah, dž.š., je onima koji su ustrajni na istini podario velike blagodati, počasti i stepene, na dunjaluku i na ahiretu. Tako u suri Fussilet stoji: Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah”, pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.” (Fussilet, 30.-32.).
Dakle, jedna od blagodati je i ta što postojanim vjernicima dolaze meleki s radosnim vijestima o onome što ih čeka prilikom smrti, u kaburu i prilikom proživljenja. Komentirajući ovaj ajet, Ata’ je rekao: “To znači, ne bojte se odbijanja vaših dobrih djela, ona su već primljena, i ne strahujte za vaše grijehe, oni su već oprošteni.” A Ibnul-Kajjim el-Dževzijje je kazao: “Postojani vjernici su počašćeni mnogobrojnim blagodatima na dunjaluku, a prije svega smirenošću i sigurnošću u njihovim srcima i srećom zbog islama, imana i Kur’ana, a u berzehu (zagrobnom životu) bit će im otvorena vrata Dženneta pa će osjećati njegov zadah i miris, a mezar će im postati džennetska bašća, dok će na ahiretu biti presretni uživajući u blagodatima Dženneta, kod Gospodara svjetova.” Sljedeća nagrada za istikamet jeste zadovoljstvo u srcu. Rekao je Ibn Tejmijje: “Moja džennetska bašća je u mojim grudima. Ako me ubiju ja sam šehid, ako me zatvore u tamnicu to je osamljivanje sa mojim Gospodarom u ibadetu, a ako me protjeraju iz države, to je moj turizam na Allahovom putu.” Zatim, zadovoljstvo sa sudbinom i Allahovom odredbom. Oni koji su ustrajni i čija osobina je istikamet, zadovoljni su sa sudbinom, jer znaju da se u svemu onome što im je Allah odredio, krije neizmjerna mudrost. Prenosi se da je Urvetu ibn Zubejru umro sin, pa kada je saznao za to, rekao je: “Gospodaru moj, Ti si mi podario sedam sinova, a samo jednog si mi uzeo. Pa, ako si uzeo i ostavio si.” I na kraju, čistota prsa i moć čiste ljubavi. Postojani vjernici posjeduju čistu, nepatvorenu i bezuvjetnu ljubav prema vjernicima i njihova prsa su čista od zavidnosti, zluradosti i mržnje prema njima.  Oni nastoje da svoje ponašanje usklade sa hadisom u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Niko od vas neće biti pravi vjernik dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi.” (Buharija i Muslim).

Priredio: Abdussamed Nasuf Bušatlić

Autor: Muhammed Nasiruddin El-Uvejd

Saff br. 279

preuzeto sa: http://minber.ba/istikamet-ustrajnost-u-vjeri/

Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Sunce i mjesec ne pomračuju se zbog nečijeg rođenja ili zbog nečije smrti već su to Allahova znamenja, pa kada vidite pomračenje, obavljajte namaz: ”6

Ibn Abbas, radijallahu anhu, govorio je: “Sunce i mjesec jesu Allahova znamenja, ne pomračuju se zbog nečije smrti niti zbog rođenja, zato kada vidite pomračenje, spominjite Allaha. ”7

Aiša, radijallahu anha, pripovijedala je: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obratio se povodom pomračenja sunca, ili povodom pomračenja mjeseca rekavši: ‘Sunce i mjesec jesu Allahova znamenja, ne pomračuju se zbog nečije smrti niti zbog rođenja, pa kada vidite pomračenje, požurite stupiti u namaz ·”‘8

Ibn Mesud, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sunce i mjesec ne pomračuju se zbog nečije smrti niti zbog rođenja, već su to Allahova znamenja, pa kada vidite pomračenje, obavljajte namaz ”9

Ebu Musa, radijallahu anhu, kazuje: “Za vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, dogodilo se pomračenje sunca, pa je ustao sav preplašen, bojeći se da je već nastupio Kijametski dan i otišao u džamiju. Stao je klanjati, izuzetno dugo ostajući na rukuu i na sedždi; nikada nisam vidio da je tako dugo klanjao. Nakon namaza rekao je: ‘Ova znamenja Allah pokazuje ljudima, a ona se ne pojavljulju zbog nečije smrti niti zbog rođenja, već Allah time zastrašuje Svoje robove, pa kada vidite koje od tih znamenja, požurite spominjati Allaha, molite Ga i tražite oprost. ‘”‘10

El-Mugira b. Šu'ba, radijallahu anhu, ispričao je: “Za vrijeme Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, dogodilo se pomračenje sunca, i to baš na dan kad je umro Ibrahim, pa je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Sunce i mjesec jesu Allahova znamenja, ne pomračuju se zbog nečije smrti niti zbog rođenja, i kada vidite pomračenje, molite Allaha i klanjajte sve dok pomračenje ne prestane. ‘”‘11

Ebu Bekra, radijallahu anhu, govorio je: “Za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomračilo se sunce i on je ušao u džamiju vukući ogrtač, svijet se okupio i on je klanjao kao imam dva rekata. A kada je pomračenje prestalo, rekao je: ‘Sunce i Mjesec jesu Allahova znamenja, ne pomračuju se zbog nečije smrti niti zbog rođenja, pa kada se to dogodi, klanjajte i molite se sve dok pomračenje ne prestane. ‘ Resulullah je, sallallahu alejhi ve sellem, baš tako rekao jer je tog dana umro njegov sin Ibrahim, pa je narod rekao da se pomračenje dogodilo zbog Ibrahimove smrti.”12

Ibn Amr, radijallahu anhu, prenosi sljedeći Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis: “Sunce i mjesec jesu Allahova znamenja, pa kada se dogodi pomračenje, odmah spominjite Allaha. ”13

Džabir, radijallahu anhu, prenosi sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “O ljudi, sunce i mjesec jesu Allahova znamenja i ne pomračuju se zbog nečije smrti zato kada vidite pomračenje, klanjajte sve dok pomračenje ne prestane. ”14

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, pagani su u predislamskom periodu smatrali da se sunce i mjesec pomračuju, odnosno da se zvijezde gase zbog smrti velikana, a to je iznošenje laži na Svevišnjeg Allaha.

Dogodilo se da se sunce pomračilo onog dana kada je umro Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sin Ibrahim, i narod je pomislio da se sunce pomračilo zbog njegove smrti. Zato je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio šta je ispravno vjerovanje kada je riječ o toj pojavi. Rekao je da se radi o Allahovom, dželle šanuhu, znamenju pomoću kojeg Svevišnji Allah zastrašuje ljude, odnosno upozorio je da se sunce i mjesec ne pomračuju zbog nečije smrti niti zbog rođenja.

Drugo, kada se dogodi pomračenje sunca ili mjeseca, obaveza je požuriti u džamiju radi namaza, zikrullaha i traženja oprosta, a moraju se činiti i druga dobra djela, kao, naprimjer, oslobađanje robova, udjeljivanje milostinje itd.

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

Allah je rekao: “One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, s osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi, osim onih koji se poslije toga pokaju i poprave, jer Allah prašta i samilostan je.” (EnNur, 4-5)

Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca, koji je prenio od svoga oca da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao sljedeće: ‘Nije dopušteno prihvatanje svjedočenja vjerolomnika i vjerolomnice, bludnika i bludnice, niti svjedočenje onoga ko gaji neprijateljstvo prema drugom muslimanu. ”14

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, zabranjeno je prihvatanje svjedočenja onoga ko je nekog patvorio, kao i uzimanje kradljivca i bludnika za svjedoka.

Drugo, njihovo se svjedočenje ne prihvata prije pokajanja, a ako se pokaju, prihvata se. Dokaz je za to predanje u kojem stoji da je Omer, radijallahu anhu, izbičevao Ebu Bekru, Šibla b. Ma'beda i Nafija jer su potvorili El-Mugiru, a potom ih je pozvao na pokajanje: “Svjedočenje se prihvata od onoga ko se pokaje.”15

Komentirajući Omerove, radijallahu anhu, riječi: ” … osim od onoga ko je bičevao za potvoru … “, koje je dao kao smjernice u dopisu o pravosuđu Ebu Musau el-Eša'riju, imam El-Bejheki u djelu Es-Sunen, 10/156, zapisao je sljedeće: “Ove se riječi odnose na onoga ko se ne pokaje, a već smo zabilježili da se Omer, radijallahu anhu, obratio Ebu Bekri: ‘Pokaj se, i tvoje će svjedočenje biti primljeno!’ Ovom značenju možda u prilog idu autentična predanja, a ona su dokaz kada se radi o ljudima čije se svjedočenje ne prihvata ako su prethodno bičevani, a Allah najbolje zna.”

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf